—
Mi že Sentandrejci —Grad
Dani su joj proticali između stana i Muzeja. Izjutra bi razgrnula dunju i perinu da se luftiraju, otvorila prozor i krenula u grad. Prethodno bi se umila i opasala kecelju, ali tek iz navike. Odavno nije spremala sebi bogzna kakav doručak.
U pekari dole iza Požarevačke crkve kupila bi kifle, a po domaće kravlje mleko svraćala je na pijacu pored potoka.
Dečurlija je hrlila u školu, a Glavata Nata im je na licu tražila crte starih Sentandrejaca.
Koliko se sve izmenilo. Iz Sentandreje nisu nestali samo Srbi, nego i “njevi”. Oni stari. Sada su tu pretežno doseljeni Mađari iz ne baš prijateljskih susednih zemalja. Sentandreja je stvorena da bude zbeg. Dole na Adi nalaze se izbeglički logori za strance. I karantin.
Sve je drugačije, samo su zgrade iste. Stari deo Sentandreje nije se menjao za ceo vek koji je Glavata Nata proživela. Oko zaključanih, praznih srpskih crkava krivudaju sokaci sa malim,
zbijenim zgradama, a oko Glavnog trga stoje jednospratnice, kao njena.McDonald’s i Kineski restoran progutala je starina u času njihovog podizanja. Upila ih je u sebe i pojela kao rđa. A staru Hužvikovu kafanu na trgu preko puta njenog prozora nisu uništ
ile ni silne decenije.Zgrade su spolja ofarbane jarkim bojama kao u crtanom filmu, a iznutra su kao bolesna pluća. Memla, vlaga, niski plafoni, mali prozori i potrošen, mator vazduh.
Uzalud joj je zet krečio stan svake druge godine, zidovi su starili zajedno sa njom. I Glavata Nata se sve teže penjala uz stepenice gore na prvi sprat, gde je u kuhinji doručkovala sama.
Skuvala bi sebi belu kafu i nadrobila kiflu. Čekala je da se drobljen prokvasi i nabubri, zatim je počela da srče i gnjeca kašikom za supu.
Obavezno je uz doručak slušala radio. Stari aparat poput omanjeg sanduka hvatao je Beograd uprkos svim sankcijama i vazdušnim bedemima, kao da je Sentandreja usred Srbije.
Uz neku od arhivskih pesama i sama bi pripevušila sa Cunetom ili Nadom Mamulom. “Kafu mi, draga, ispeci” i “Tiho noći”.
– A na graaani ko da nešto bruuuji…
Oplahnula bi lončić i počistila mrvice, zatim pripremila svoj ručak koji će pojesti za večeru. Kada se oko pola sedam vrati kući, treba samo da podgreje. U Muzeju se ceo dan motala među eksponatima, gunđala je sebi i ikonama a grupama iz srpskih zemalja i celog sveta od Kanade do Australije pokazivala ikonu Svedržitelja koja je pitomo zujala.