—
Mi že Sentandrejci —Graždani
Gospoda slavskom episkopskom trpezom razgovarala su za na raznim jezičkim nivoima od visoko intelektualnog do dijalekatskog, zavisno od udaljenosti od pročelja.
U najužem krugu oko vladike, ispod površine vukovskog književnog jezika romorili su zakasneli odjeci slavenoserbskoga stila, ponekad sa blagim ironičnim prizvukom i nostalgično, a često i bez toga, direktno u originalu.
Članovi Konzistorije, pomoćnog organa eparhijskog episkopa, ugledni advokati, lekari, profesori i privrednici, koji su odrasli u “graždanskim” kućama gde je na policama bidermajerskog nameštaja još uvek stajao “Usmljeni junoša” Milovana Vidakovića a “Letopis” dolazio poš
tom kao da se Matica srpska nikada nije odselila iz Pešte u Novi Sad, bili su poslednji aktivni nosioci jezičkih ruina koje je posle njih definitivno zatrpao zaborav.Dešavalo se da sa pročelja krene neka dugačka predvukovska rečenica i stigne na drugi kraj stola nerazumljiva i besmislena. Glavata Nata je pored slavenskih i serbskih, začuđeno primećivala i mađarske reči. Njih je u običnom srpskom govoru u Sentandreji inače bilo puno, ozbiljnije bolesti i sve što je donosila moderna urbanizacija, dakle dobar
deo sveta u kojem je živela, i ona je znala da imenuje samo na mađarskom jeziku, ali gospoda sa univerzitetskom diplomom?Zašto i oni mađaraju?
Ne zandedu da divanidu srpski?
Za slavskom trpezom u Vladičanskom doru Glavata Nata je zaticala mađarske odlomke u dvema ulogama. Fiškal bi prešao na mađarski kada je morao da spomene ime neke državne institucije ili tačno citira neki zakon, inženjer bi sarmu i vino hvalio na srpskom ali bi o problemima kanalizacije govorio mađarski.
Primetila je da se u muškim došaptavanjima o ženama takođe često prelazi na mađarski, a u šalama i vicevima kao da je bilo nekog jezičkog rangiranja. Na srpskom su izvaljivane šale od kojih se svi hvataju za trbuh, ali finiji humor od kojeg u pročelju delikatno titraju brčići a sa drugog kraja stola smeh dolazi sa zakašnjenjem, zahtevao bi mađarsku reč.
Najzad, kada je poput svih žena u pred-televizijskom razdoblju pokušavala da pročita “Anu Karenjinu”, shatila je da sentandrejski srpski graždani i intelektualci mađarske reči koriste kao ruski grofovi francuske.
Kao viši stil.
Mnoge stvari srpski ne umeju da kažu, za neke pak misle da ih mađarski jezik izražava otmenije i preciznije. Tako im se barem čini, a to nije nikakvo čudo, shvatila je najzad Glavata Nata. Obrazovani graždani, posle šest razreda u memljivoj srpskoj školi dole ispod njihovog prozora, sve ostalo, gimnazije, univerzitete i doktorate, učili su i polagali na mađarskom.
– Samo nam je vera ostala čista – šaputala je u sebi. – Đe bi nas bilo kad bismo pojali “Iš
tenem, pomiluj”?