—
Mi že Sentandrejci —Groblje
Na inicijativu Joakimke Vujić dunavski deo programa završen je zajedničkom pesmom. Gospođa je stala među četvoricu glumaca koji su se bećarski zagrlili preko ramena i počela pesmu.
Patrijarh Arsenije Čarnojević, Gavril Stefanović Venclović, Jakov Ignjatović i Miloš Cnrjanski u doglasnu cev “Seobe Srbalja” pevali su pesmu “Mi že Sentandrejci, slavni celog sveta”.
Na kraju pesme publika je na obali tapšala i pokupila preostale pogačice, zatim krenula na groblje.
Očekivalo se da besmrtni pisci Sentandreje polože vence na svoje grobove, ali ispostavilo se da nijedan od njih ne počiva ovde. Patrijarh Čarnojević, Venclović, Ignjatović i Crnjanski umrli su, svi, drugde.
Sentandrejsko groblje liči na New York. Među oronulim pregonima sa potonulim krstovima zaraslih travom, korovom i mahovinom, tu i tamo, kao manhattanski soliteri, uspravljaju se vitki, mermerni spomenici, usamljeni kao Empire State Building poput Dumčinog crnog stuba, ili stoje zbijeni rame uz rame kao jato nebodera oko World Trade Centera – grobnice Rimski-Hužvikovih, Margaritovićevih, Dimšićevih, Jankovićevih, Mađarevićevih u gornjem delu groblja.
Pa kao što među mramornim, staklenim, betonskim, čeličnim, bakarnim i uzlaćenim lepoticama preko Okeana na vrhu ostrva gde se ljube zemlja i voda osim onog najvišeg udvojenog tornja nema dva jednaka zdanja, tako je i na sentandrejskom groblju svaki spomenik poseban i velik individualac.
Desno od ulaza kao osušena spužva krune se najstariji krstovi sa natpisima u nejednakoj borbi sa vetrom i kišama, iza njih mali, zdepasti, mrki spomenici pritiskaju zemlju ogromnom težinom postrojeni kao krdo patuljastih slonova, drugi su elegantni, tanko rezani kao ormanska vrata, a ima i dva-tri neobično izduljena krsta poput labudovog vrata sa ovalnim krakovima.
U hladovini pogrbljenih bagremova i pod gdekojim raširenim kestenom uspravno stoje luksuzni mramorni stubovi bez prečke, moderni odjeci posmrtnih znamenja iz arheoloških vremena.
Učesnici programa i gosti išli su od groba do groba i naglas čitali imena čitljiva i nečitljiva. Kada su videli da njih ovde zaista nema, vence su okačili na gvozdenu kapiju groblja i krenuli u crkvu ili fijuknuli u Raj.