—
Mi že Sentandrejci —Hužvik
U svoju ženu Ruski Ivan se zaljubljivao polako, posle venčanja, za godinu dve, razočaran u drugarice u Pokretu kojima se udvarao u seminaru i u Hužvikovoj kafani.
Mladi komunista nije hteo ni da čuje za brak u stilu stare sentandrejske anegdote:
– Sine, oženio si se.
– A koga sam uzo?
Srpske devojke bile su mu suviše obične. Curice iz komšiluka sa dve debele pletenice preko ramena kao kaiševi otkinutog ranca, pre par godina trčkarale su još bose na obali Bučine, a svake nedelje, izribane, u dokolenicama, išle u crkvu.
Šablonska im je bila i narav. One veselije cerekale su se i domunđavale kao da se tucaju glavama i svaki čas vriskale od smeha, dok su ozbiljnije bile uvek snuždene kao pokisle vrane.
Ruski Ivan ih je doživljavao više kao sestre a ne kao mogući plen svoje muške gladi.
U odnosu na njih, drugarice u seminaru sa kratkom kosom i francuskim kapama bile su svetski nivo. I napredne kao obnovljena prigradska električna železnica.
Pušile su kao muškarci, imale stav o svetskoj situaciji, a znale su i da popiju. Ponajviše ruma, u svečanijim prilikama pak, posle uspešnog referata ili ispita, konjak.
Ruski Ivan je razlikovao njihov poslovni dah u seminaru koji je bio čisto duvanski, od razonodnog daha u kafani kada se u ustima drugarica nikotin mešao sa alkoholom, jeftinim mađarskim rumom sa ukusom laka za nokte.
Kod Hužvika služio ih je matori konobar koji se prezivao kao desni half mađarske “zlatne ekipe” Božik. Nosio je snuždene brčiće i masnu, zalizanu kosu, razdeljenu u sredini.
U ispeglanom belom kelnerskom kaputu od štirkanog platna, stari je među čađavim zidovima i isflekanim stonjacima delovao kao otmeni stranac. Sentandrejci su ga zvali samo Božik ur, gospodin Božik, što je posle 1945. postalo malo nezgodno.
Međutim, izraz “drug Božik” kao nije dolazio u obzir. Čitavi narodi su postali tada “drugovi”, ali sentandrejski kelner ostao je večiti gospodin.
Na oslovljavanje “kelneru!” nije reagovao. U Hužviku je “kelner” bio šegrt, a nikako gospodin Božik.
Iz oportunističkih pokušaja pak kada bi mu se neko obratio jednostavno sa “molim vas”, uvek je ispala komedija. Gospodin Božik se pravio gluv i gledao drveno u mušteriju kao u pepeljaru. A kada bi gost počeo da pokazuje u njega, gospodin Božik bi mu prišao, pažljivo kao bolesniku, i zabrinuto pitao da li je gospodinu mušteriji pozlilo.
Ukoliko bi ovaj na to samo ponovio ono “molim vas”, gospodin Božik se iznenadio. A koga to? Koga gospodin mušterija moli?