—
Mi že Sentandrejci —Izlet
Na Preobraženje u Sentandreju došao je brod na jarbolu sa platnom Paje Jovanovića o seobi.
Krenuo je iz Beograda sa mesta gde su u oktobru 1690. učesnici velike seobe prešli Dunav i Savu, a stigao u Sentandreju na Poštansku plažu stilizovanu prema izgledu iz 1923. godine kada su 1. aprila sa istog mesta krenule lađe sa optantima, učesnicima velike seobe u rikverc, posle koje je Sentandreja ostala maltene bez Srba.
U programu su predviđene sledeće tačke: preobraženska liturgija, zajednički ručak, obilazak Muzeja, večernje i večera, zatim gledanje Prikazanja na Glavnom trgu i najzad bal. Sutradan razgledanje grada, šoping na kinesko-poljskoj pijaci i povratak (optiranje) na domaća ognjišta.
Posle granice na usputnim stanicama uz Dunav u mestima gde su se 1690. selidbenici u Ugarskoj krunili kao kukuruz, u “Seobu Srbalja” ukrcavali su se starci čiji je govor za Beograđane pa čak i Novosađane zvučao ka
o staroslovenski.Donjani su iz Lipove, Mohača, Sečuja i Baje razvlačili jekavski a gornjani iz Ajmaša, Lovre, Srpskog Kovina, Bate i Čipa pa do Budima i Pešte, Kalaza i Pomaza klepetali su tvrdom ekavicom uz neka iznenadna jotovanja.
– Đe si ti, pretlju?
Vidim, došo si.– Došo, daštaneg. Da vidim, dok još možem, tog poslednjeg Srbina u Setandriji. – Da, Srbi u Mađarskoj izgovaraju ono “Sent” denazalizovano, shodno fonetskim procesima od Ćirila i Metodija do Vuka Stefanovića Karadžića.
Uprkos temi večernje predstave koju su išli da gledaju, među Srbima na brodu bilo je i optimista. To izumiranje danas nije više tako strašno kao u doba Jaše Ignjatovića.
– Kompjuterom, burazeru, rasturaš – pričali su Jugosloveni. – Bio je kod nas neki politički pornić u koje
m se Tito, kapiraš: pravi Tile, tucao.Među domaćim Srbima, međutim, prevladalo je mišljenje da taj fazon u Sentandreji ipak ne bi palio. Njima je sumnjivo zabušavanje oko imena Glavate Nate. Šaka jada, svi se poznaju lično, čemu ta žmurka?
Nije li u pitanju neka manipulacija oko para? Naime, kada Sentandreja ostane bez Srba, na osnovu manjinskog zakona možda bi sledovala neka odšteta.
Samo kome? Ko će tu sumu da podigne? Porodica sigurno ne može, pošto status poslednjeg Srbina u Sentandreji prevazilazi privatne i familijarne okvire. To je nešto od težine u vaskolikom dijapazonu svevelikog Srpstva. Ali odšteta za poslednjeg Sentandrejca ipak ne bi mogla da se podeli od Hilandara pa do Sentandreje svim zainteresovanima. Beograđani su procenjiv
ali koliko bi to moglo da bude u markama, dok su domaći starci na finansijsko ublažavanje tragičnosti periferije gledali skeptično. Pare će maznuti državni ured i manjinske organizacije.Dolazeći na Preobraženje, putnici “Seobe Srbalja” predviđali su da će o finansijskim posledicama nestanka poslednjeg Srbina u Sentandreji na licu mesta čuti nešto konkretnije.
Lozovaču prošvercovanu iz matične države ukrštali su domaćim vinom iz gornjih zemalja, pa je ispred lađe na Poštansku plažu stigla pesma “Tud mađarom,
tudom, tudom” i “Seoba Srbalja” ukotvila se u Sentandreji.