—
Mi že Sentandrejci —Konspiracija
Kraljevu venčanu sliku kuma-Zvonarka je na savet Glavate Nate odnela kod popa, kriomice.
Išla je po mraku praznim sentandrejskim ulicama; krajem 1950-ih nije bilo uputno odlaziti kod sveštenika, pogotovo u te večernje časove, naročito sa slikom srpskog kralja pod suknjom.
Stari popa se iznenadio i obradovao, i odmah je hteo da posluša svirku, ali je kuma-Zvonarka šapnula da je to opasno.
– Glavata Nata kaže da je sklonimo. Ona bar zna, njen čojk je bio sedam godina u zatvoru, tamo se vada izučio rafinerije.
Žene su se srele kod pekara, ujutro posle slavske večere.
– Pojeli smo vam sinoć sav lebac, kumo, jelda? – našalila se Glava
ta Nata.– Pa nismo mi baš taki siromašni, ćeri – istezala je starica bradu kao da joj smeta čvor od marame. – Metla sam ribu na ladno da se upači, jel moji zdravo volidu da umačedu, al samo s friškim lebom.
– I moj Ivan je voljo ribu, siroma, al otkad je došo natrag, nešto se mršti. Najeo se tamo, kaže, neke smrdljive ruske konzerve dos, pa mu se zgadio miris.
– Vidla sam ga sinoć, jedva je sipo čorbe. Al i inače je bio nešto cvider.
– Pa nije još došo sebi, čudi se svemu ko balavo dete. Sedam godina je bio tamo, kumo!
– Nije ćeo ni da peva, a kaki je bećar bio nekad! Sećam se, ko momak skako je na astal u bučuri i tako pevo. A sad je šućo i kod himne.
– To, kumo, s himnom i s tom slikom, ja ne znam. To nije pametno. Zbogtog mošte imati kubure.
– A zaš?
– Mož vas neko prijavit.
– To Ivan kaže?
– Bogami. Zato je sinoć tako šućo.
– A koji crni vrag bi nas prijavjo?
– To se nikad ne zna. Čovek danas ne treb da veruje ni sebi.
– Pa šta da stvorimo sad?
– Ja, kumo, neću da se mešam, al trebalob se te slike oslobo
tti.– Kašću čojku da je izgori.
– To vam nisam rekla! Kako kralja da izgorite?
– Šta me onda zaluđuješ? Reci mi šta da radim.
– Sakrijte sliku kod popa.