—
Mi že Sentandrejci —Lađe
Babinu skelu, čamce i lađe Glavata Nata je volela više nego lutke. Motala se povazdan na obali, uživala besplatne vožnje na Adu gde se nalazila nasuta, peskovita plaža, a piljarice na keju častile su je trešnjama i šljivama.
Glasne, slobodousne prodavačice koje su male lopove u kratkim čakširama tako slatko lupale po prstima i ušima, njoj su se prosto umiljavale, verovatno zbog oca koji je u pauzama između dve skele kavaljerski šetao na obali u belim pantalonama i plavom sakou, i kod svake tezge se udvarao na adekvatnom jeziku, mađarski, srpski, švapski i totski.
Glavata Nata je sedela na kamenoj ogradi kojom je bio obrubljen nasip iznad pristaništa i gledala za lađama sa neodređenom žudnjom i prijatnom tugom.
Dan se otvarao trubnjavom roga jutarnjeg pijačnog broda koji je dovozio robu sa vašara u Vacu i Pešti, a posle su stizale i velike putničke lađe kao pokretne bele kuće.
Sve je odisalo daljinom i nepoznatom lepotom. Mešali su se jezici i garderobe, blistale su Peštankinje u šarenim haljinama, koje su dolazile na izlet a predveče se vraćale lađom, prelevine zlatom zalazećeg sunca.
Glavata Nata je Peštu zamišljala kao ogroman izlog najfinije odeće. Visoke, vitke zgrade, okrugle i oble kao ramena otmenih gospođica, a malterisane jarkim letnjim bojama. U Pešti deca slobodno mogu da se šunjaju uza zid, ne plaše se da će uprljati svečano odelo, a zgrade se učtivo pomeraju da propuste prolaznike.
“Budimpešta ravna, Sentandreja slavna”, čula je bezbroj puta i maštala o putovanju.
Jednom su je Nana i Babo zatekli nasred prednje sobe, kako vesla. Sedela je u koritu ispruženih nogu a pogrbljena, i velikom varjačom za mešanje pekme
za lupala je tepih oko sebe desno, levo.– Poluđela si? Ako mi prebiješ varjaču…! Šta radiš u tom koritu?
– Čamcim.
Izvukli su je iz korita i stali zapanjeni. Na Glavatoj Nati bila je Babina stara kapetanska kapa, Nanin kaputić od svečanog mrkoplavog kosti
ma i neke bele skute.– Ubiću te ako mi ubrljaš kostim!
– Ja sam jegataš.
– Ja te, curo, niš ne razumem.
– Regataš – objašnjavao je Babo nekako sramežljivo. – Furt gleda na Dunavu te Peštance, regatiste. One u belim čakširama i tamnom lajbliku, što veslaju
.– To si joj obećo?
– Mišljo sam da kupim čamac.
– Čamac? Da lupaš vodu s lopatama?
– Ima već i motornih – zacaklile su se Babine oči.
– Idi molim te! Gori si nego dete. Zar ti nije dodijo Dunav, na skeli?
– Ti nemaš pojma. Skela i čamac! Ko volovi i fija
ker.