—
Mi že Sentandrejci —Nadničari
Te jeseni nadničari su im išli na živce. Svako jutro su se sakupljali oko krsta na Glavnom trgu i galamili pod njihovih prozorom.
Mala Glavata Nata probudila se jednom na Babino pušačko kašljanje. Kad ono, još mrak. Jedino je ulični prozor bio nešto bleđi, siv kvadrat, kao Dunav u oblačne dane. Babo je stajao u pižami, pušio, i buljio dole u trg. Glavata Nata je ustala i pritrčala mu, bosa.
– Oma da si obula papuče i legla natrag! – digao je Babo curicu u složenoj protivrečnosti sa svojim naredbama.
Napolju je svitalo. Oko krsta motale su se trome, tamne figure. Odozgo sa sprata, Glavatoj Nati delovale su nestvarne, i bliske i daleke. I iskrivljene kao ljudi u ogledalu u Začaranom dvorcu u peštanskom Luna parku.
– Nadničari – šaputao je Babo.
– Ša jadidu čaji-maji?
– Sve što treba. Leti kopaju zemlju, a sad berbidu grožđe.
– Gvožđe? Sjatko gvožđe?
– Grožđe – smejao se Babo. – A zimi cepaju drva. Ako zbilja oćemo da kupimo čamac, možda ću nazimu, kad skela buva, i ja stati tamo međ njih.
– Čime ti zaluđuješ to dete? – prišla im je Nana iza leđa.
– Šta si i ti ustala? Tornjajte se lepo obadve u krevet. Ajd! – dodao je Babo Nani Glavatu Natu kao vreću.
– Nisi vada poluđo da odeš unadnicu? I kaki čamac kupujemo mi?
– E, tvoja Nana ne zna niš – namignuo je Babo devojčici koja je dremala na maminom ramenu.
– Ja zacelo ne znam niš. Samo to da ti je očla pamet! Otac ti bio apotekar, ti si kapetan, a sad oćeš da ti pipadu muskle.
– Šta?
– Muskle!
– Ko pipa muskle?
– Gazde. Eno ji dole kod krsta. Vidla sam ji dos puta kad ujtru idem po mleko.
– Pipadu ljude?
– Pipadu ji ko štof. Ruke, ramena, da vidu kaki si jak.
– E, onda jim se serem na nadnicu. Nek pipadu gujcu svoje babe. Daće bog za čamac i bez toga.
– Osobito ako budemo plaćali štrofove zbog ispipanih turiskinja. Onda će biti novaca ne za čamac nego lađu!