—
Mi že Sentandrejci —Nadrealizam
Ikonopisci iz g. Molerovih priča šetali su sentandrejskim ulicama i sokacima srpskih sela u Mađarskoj od crkve do crkve, svraćali u krčme, igrali na slavama i voleli devojke od kojih su se po završetku nekog ikonostasa opraštali teška srca, odlazeći za novim poslom.
Glavata Nata je uobrazila da se njihove biografije nalaze u debelim, crvotočnim knjigama koje su sakupljači Muzeja dovlačili zajedno sa ikonama. Prelistavala ih je oprezno kao da su od suvih latica, ali od staroslovenskog zaboravila je i ono malo što je u školi, devetsto tridesetih, učila.
Ostale su dakle priče u kojima je g. Moler povezivao ikone i ikonopisce, slikare i molovane
likove svetitelja, sentandrejske sokake i nebeske predele. Tvrdio je da su nebesa propustno ogledalo, sa rajskom Sentandrejom na drugoj strani.Taj izmešan svet Glavatoj Nati bio je zanimljiv i uzbudljiv, nov i tajanstven, a ipak dobro poznat sa davnih časova veronauke i iz detinjskih maštanja, a sada uzdignut romorenjem g. Molerovih otmenih rečenica i biranih reči na nivo iznad njenog horizonta, u predele prelaznih stvarnosti, prekriljenih mirisavim dimom fine cigarete i čaja od šeboja i nane.
Tako su njih dvoje od 1960. do 1990. uz čaj ostarili, dok se molovani svet u letnjoj kuhinji čudesno podmlađivao.
Jednog dana Glavatoj Nati se učinilo da halucinira. Brisala je prašinu sa staklenih ikona koje su držali u ćošku obložene krpama kao kompot da se slučajno ne kvrcnu i polupaju. Njih je g. Moler posebno voleo.
– Glasmaleraj. Tako se kaže na švapskom. Molovano staklo. Znate, moluje se sa naličja, u negativu. Sve ide obrnuto kao židsko pismo.
Sa krpom u ruci, Glavata Nata je ustuknula. Na jednoj slici kao da je videla sebe. Mislila je da se samo ogleda u staklu, dok nije shvatila da je sa slike gleda sopstveno devojačko lice.
Sedela je u čamcu, iza leđa stajao joj je Babo sa veslom. Plovili su oko krsta na Glavnom trgu, među kućama.
– Ju bože, g. Moler! Rekla sam vam da ne mećete tolko ruma u tej!
Ali g. Moler nije bio pijan. Sa tajnih mesta iza starih, očišćenih ikona, izvlačio je nova farbana stakla zamotana u krpe.
– Evo, pogledajte ovu – pokazivao je sliku sa Dunavom i nekom dopola potonulom lađom, na jarbolu sa platnom “Seoba Srbalja” Paje Jovanovića i sa postrojenim Sentandrejcima na palubi kao na grupnoj fotografiji.
– Pa to smo mi, g. Moler!
– A koga ste očekivali? Mohikance? Sa starih ikona gledaju nas naši dedovi i naše bake. Kod Paje Jovanovića autentične su, ja mislim, čak i one ovce. Sada smo mi na redu, ovi naraštaji koji su ovde, verovatno, poslednji. I nas treba neko da naslika.