—
Mi že Sentandrejci —Post
Osim muškog šovinizma u oltaru, Glavata Nata je Bogici zamerala i naredbu o postu. Nana joj je pred spavanje pričala o svetim ljudima ko
ji ceo dan provode u crkvi gde se mole bogu od jutra do mraka.– I stalno postidu.
– I u nedelju?
– U nedelju osobito. Do užine ne jedu niš.
Glavata Nata je probala i dopalo joj se. Zabašurila je doručak, pa je gust vazduh od tamjana i sveća u crkvi udisala na štesrce. I polako, zjapljenje u želucu i lepljenje pljuvačke na jeziku, zamenila je neka čudna lakoća tela i mozga. Celog njenog bića.
Svetitelji s ikonostasa došli su joj bliže, a ona je počela da im šapuće.
Buncala je kako to više nije ona, ona devojčica u štrikanom prsluku, nego neko drugi. Njihov pajtaš.
Rekla je nešto sv. Petru malo glasnije, a deca su je gledala začuđeno.
– Šta se okrećeš, švrćo, ko ringišpil? Otšarafće ti se glava – procedila je dečaku ispred sebe.
Pred pevnicom zatalasao se prigušen smeh i žagor.
– Smirte se već jedared – opomenuo ih je stari pojac, raznežen jutarnjom rakijom. – Učitelj vas gledi ko doberman!
Posle službe je, međutim, trčala do kuće. Parče navore rastopilo joj se u ustima kao šećer, a dok je Nana podgrevala supu, Glavata Nata se ušunjula u špajz i strpala u usta nekoliko okrajaka od žerboa.
Polaptala je supu, a dva batka je smazala kao da su žablji. Tek onda je viljuškom izgnječila šargarepu, karalabu, celer i karfiol, i umuljala sve u belolučni sos. Tanjir je olizala parčetom hleba i pitala za sarmu.
– Nemoj da pokvariš stomak – rekla je Nana. – Sarma je za večeru.
– Al bar onaj papak iz sarmice!
– Nema niš! Sarma je ladna, neću je zbog tebe grijati. Eto ti žerbova i ćuti. Drugi put ćeš ujtru jesti ko normalna deca.
– A zaš ujtru nije ćela da jede? – iznenadio se Babo.
– Šta ja znam! – kupila je Nana sudove sa stola. – Poluđela je. Posti, do užine.
– Posti? A ko joj je kazo da posti kad nije ni pos?
– Nije joj kazo niko.
– E, ancijaša vam onog glupavog! Bundeve! Dve bundeve! Ako mi odsele nećete redovno žderati kad nije pos, ja ću vas tužiti vladiki.
– Tužiti? A zaš bi nas tužjo?
– Jer postite kad se ne sme.
– Zaš se ne bi smelo postiti?
– Zato što je mrs. Isto ko da mrsiš kad je pos.