—
Mi že Sentandrejci —Pričešće
Potpuni post držao se pričesnih dana kada su prvi zalogaj i gutljaj morali da budu hleb i vino, telo i krv Hristova iz putira.
Pričesnik je zinuo pred carskim dverima u raznožnom stavu, đakon mu je pod bradu kljuknuo peškir, a vladika je komadić navore i kap vina ubacivao iz higijenske daljine kašičicom, bez dodira.
Inače, postilo se nedeljno dva puta. U sredu je Nana kuvala testo a u petak pa
sulj.Doduše, to sa pasuljom nije bilo sasvim jasno. Postojala je posna varijanta, ali potkrala bi se katkad i mrsna. Valjda po Babinom prohtevu. U posnoj pasuljovoj čorbi bilo je rezanaca a, u mrsnoj kuvali su se papci, kolenice ili šunka. Meso se jelo posle čorbe s gustim pasuljom i kiselom paprikom, cveklom i krastavcima. Glavata Nata je obožvala i letnji komičiti grah sa zelenom salatom od koje je njoj pripadalo hruskavo žuto srce.
Subotom bi obično bio krompir-paprikaš sa šunkom ili kobasicom, a u nedelju supa, iz supe meso i zelen sa sosom. Sarma, pečenje ili pileći paprikaš spremio bi se takođe u nedelju pre podne, ali se to jelo samo uveče, odnosno u ponedeljak i utorak. Izuzev na velike praznike i Krsno Ime kada se već za ručak jelo sve. Tada bi
se peklo i sveže meso na prezlama, s pireom od krompira kao papula.Unutar tog ustaljenog reda postojali su i lični običaji. Babo je u supu seckao ljutu papriku od koje se zajapurio i kašljao isto kao izjutra od duvana. Nana je s kupusom testo jela sa biberom a Glavata Nata sa šećerom.
Sa palačinkama bilo je još složenije. Babo ih je voleo sa sirom izmešanim sa žumancetom i grožđicama, Nana je prednost davala pekmezu a Glavata Nata imala je svoj recept.
Namazala je pekmez, preko njega posula kakao i mlevene orahe. Da joj ne bi curela sa dva kraja, tromazanu palačinku skupila je u čvor i tako nastalu vrećicu strpala, celu, u usta.
Babo je izbečio oči.
– Mišljo sam da će ti šiknuti na uši.
Posle je ipak probao i on. Stavio je trostruki premaz, napravio kesicu, zabacio glavu i zinuo.
Palačinka se u tom momentu provalila na dnu. Lepljiva smeša pljusnula mu je po nosu i obrazu kao svež malter.
– Sto ti bogova tvojih i palačinki! – trčao je Babo do lavora.
Sa brkovima se namučio. Škrabao ih je noktima i velikim gvozdenim češljem, uzalud. Najzad, kada se pekmez osušio, uzeo je četku za odelo.
– Ko konje, češagijom, sunce ti tvoje! Ubiću te ako moram da obrijem brkove.