—
Mi že Sentandrejci —Prava
Ma koliko odan i uspešan na partijskoj liniji, Ruski Ivan bio je kritikovan u vodećim krugovima Južnih Slovena u Mađarskoj.
U redu, rekli su drugovi, digla se prvo Srbadija u Pomorišju, zatim odmah Bunjevci i Šokci u pograničnim zonama zbog bliskosti i direktnih kontakata sa jugoslovenskim partizanima. Gornjani su se probudili malo kasnije.
Ali fala bogu sada su već i oni na nogama, održali su osnivačke sednice u Lovri, Kalazu i Pomazu.
Samo Sentandreja spava. A to je nezgodno iz više razloga. Sentandreja je simbol Srpstva u rasejanju. A pošto je Srpstvo danas u stvari Južnoslovenstvo, ćutanje Sentandreje ima širi značaj.
Naime, objašnjavali su mu drugovi, mada to Ruski Ivan zna i sam, Sentandreja jeste srpski centar i simbol, ali verski. Već dva i po veka. Ali neka, tako je to trebalo u ona mračna vremena, taktički. Bitka se dobija tamo gde se neprijatelj nalazi, citirali su drugovi druga Lenjina ako se drugovi nisu varali.
Dosad su Sentandrejci pojali “Svjatibože” u pomen svojih predaka iz 1690, danas pak treba da otpevaju “Internacionalu” u ime svetle budućnosti svojih potomaka!
Ruski Ivan je uvideo da su drugovi u pravu i prionuo na organizaciju osnivačke sednice, a Glavata Nata se zabrinula.
– Ko će taj silni narod naraniti? – gledala je spisak zvaničnih gostiju kojima je Ruski Ivan pisao pozivnice.
Doneo je kući dve pisaće mašine, mađarsku iz partijske kancelarije i srpsku iz Vladičanskog dvora, pa je skakutao od jedne do druge kao domaćica između stola i peći.
Treba poštovati svačija prava, rekao je. Hrvatima je pisao pozivnice latinicom na mađarskoj mašini a Srbima ćirilicom na srpskoj mašini, na kojoj su sva slova bila drugde nego na mađarskoj pa ih je tražio kao matora šnajderka čiode.
Glavata Nata je kuvala ručak i gunđala o bratstvu i jedinstvu. Koje, eto, deluje klimavo čim se pozivnice moraju pisati na različitim pisaćim mašinama. Kao da tobožnja braća ne govore isti jezik.