Mi že Sentandrejci

Rafajlo

Tajne oko Venclovićevog lika u g. Molerovim pričama lebdele su kao crne skute kaluđerske mantije u mašti Glavate Nate.

Bez datuma rođenja i smrti, čovek kao da je besmrtan. Tako, i Venclovićeva sen se muvala oko njih kao da je kaluđer živ s one strane svetlosti. Sentandrejske ulice nosile su otisak njegovih sandala lakih kao lišće, nevidljivo, poput traga iza potonulog kamenčića na vodi.

Glavatu Natu najviše je čudio nemir koji je Venclovića gonio od mesta do mesta. Skitao se oko Sentandreje svuda gde je bilo Srba, ali nigde nije mogao da se skrasi.

– Znate, bio je prosvetitelj – objašnjavao je g. Moler. – U nedostatku štampe i televizije, znanje je prenosio i predavao lično sa predikaonice. U Sentandreji graždanima, u Đuru i Komoranu šajkašima a u Kalazu i Pomazu paorima.

Taj racionalizam, međutim, Glavatu Natu nije zadovoljio. Slutila je dublje, teološke i psihološke, u svakom slučaju mistične razloge.

– Vada je moro da beži od ženskinja. Subito su ga mloge frajle zapamtile iz onog nestašnog doba dok se goropadio.

– Mislite na ljubomoru? Znate, gospođo Natalija, frajlice su starile zajedno sa njim, ne verujem da je zbog njih morao da cirkuliše kao motorni čamac.

– Hm. Stara koka, dobra supa.

– Bilo je tu, međutim, nešto drugo, čudno – zagledao se g. Moler u svoju šoljicu. – Zbilja neka vrsta ljubomore. Venclović kao da se jurio s jednim svojim kolegom ikonopiscem, izvesnim Rafajlom. Čim bi se ovaj prebacio na novo mesto, evo za nekoliko dana ovde i Venclovića.

– Bože divana! Da nije bio krivo nasađen?

– Ne, ne u tom smislu. Nego mu je taj Rafajlo, izgleda, stalno zdipio ispred nosa najbolje modele za ikone.

– Zaš? Imo je bolje oči?

– I bolje oči, i širi pristup. Njemu na primer nije smetalo da za anđela uzme neku drolju. Znate, od onih sa ulice. A one su pristajale da ih moluje za iste pare kao za ono, znate.

– Od kurava je pravio anđele?

– Rafajlo je bio Mediteranac, iz Medine…

– Nemojte divanti koješta, Medina je ođe u Mađarskoj, kod Grabovca.

– Jeste, ali medinski Srbi došli su odozdo, sa mora, iz Rafajlovića ispod Kotora. Drže da su potomci nekog Grka Rafajla, slikara.

– Zato još nije trebalo da na naše ikone meće neke išibane.

– Smatro je da je za lik dovoljna lepota. Iz nje onda, govorio je Rafajlo, niču dobrota i čistota same kao koral. Slikaru je dovoljno da ih pusti kroz svoju dušu. Ili duh.

Sadržaj xxx Dalje