—
Mi že Sentandrejci —Sarajevo
Ljubav se probudila u Sinetu već na prvoj probi kada je glavnu junakinju rok-opere, onu malu iz prvog razreda, t
rebalo je da digne nad krstionicu.– Nemoj da je vataš, bre, nego je diži! – derala se Joakimka Vujić koja je režila predstavu i igrala u njoj vilu Ravijojlu. Na malu plesačicu bila je ljubomorna od početka. Nema pojma o pozornici, a postaje glavna riba sa
mo zato što zna da trese zadnjicu.U školi ribicu Sine nije ni konstatovao. Bila mu je doduše stalna mušterija u bifeu za robu pod šankom, ali je bazdila. Kada su je doveli iz Centra za raskuživanje, Srpsku gimnaziju u Budimpešti zapahnuo je bockasti vonj
sumpora.Sine je mislio da mala smrdi od dezinfekcije. Posle prvog poljupca, međutim, shvatio je da neprijatan miris dolazi iznutra. U dahu devojke mešao se duvan sa kiselim mlekom, kafom i nečim nepoznatim.
Nju samu, dugo nije ni video. Celu su je popili podočnjaci. Pod debelim vojničkim džemperom koji je nosila kao haljinu, naziralo se dremljivo mače.
– Odakle si kidnula?
– NZ.
– Enzim?
– C. Neutralna zona.
– I kako se zoveš?
– Pro Forma.
– Pro Forma?
– Znaš. Unprofor.
– Znam. Plavi pajkani. Pa šta?
– Keva.
Sine je zinuo.
– I šta je bilo? Ostavila te?
– C.
– Ne c-ckaj! Gde ti je keva?
– Kažem c. Crna rupa.
– To je neki kupleraj?
– C. Služba “Crna rupa”. Uklanjaju ljude. Za hiljadu maraka.
– Šta za hiljadu maraka?
– Kid. Uklone te. U Vukovaru je pre Hrista bilo sto, u Sarajevu trista, u Groznome petsto. Danas, čujem, traže hiljadu.
– Gde to čuješ?
– Ima ih svuda. U svim opkoljenim gradovima, po karantinima i izbegličkim logorima. I ovde, kod vas, na Adi. Pljuneš hiljadu maraka i ćao.
– I šta? Kokaju ljude?
– Ukokaju ili izvuku. Po želji mušterije. Tebe ili koga naručiš.
– To je idiotizam.
– U Sarajevu nije. Tamo se za to stajalo u redu.