—
Mi že Sentandrejci —Seobe
U petak 12. oktobra 1990. godine na proslavi 300. godišnjice velike seobe pod patrijarhom Čarnojevićem, u Sentandreji bila je gužva.
U tri sata poslepodne u porti Saborne crkve i vladičanskog dvora svečano je otvoren srpski Muzej. Pored ulaznih vrata otkrivena je osnivačka ploča na kojoj piše za sva vremena:
Поводoм 300. годишњице велике сеобе Срба у Мађарску сталну изложбу приредио Стојан Вујичић.
Od predsednika Republike Mađarske do guslara iz srbijanske unutrašnjosti, na svečanosti je bilo naroda domaćeg i stranog, svetovnog i sveštenog, mladog i starog, treznog i pijanog, pomešano.
Vazduh je bio pun mirisa promene. U Mađarskoj je te godine pao komunizam, a u Srbiji se digao na nacionalni nivo. U Sentandreju su došli ljudi u šajkačama, sa šakom zemlje sa Kosova i prestolonaslednikovom slikom, a Dumčinim sokakom treštalo je “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala”.
Posle svečanih govora i otvaranja Muzeja praznični skup je otišao u crkvu na večernje, a Glavata Nata je trknula u dvor da proveri da li je sve spremljeno za prijem.
Oko švedskog stola šunjao se krupan čovek. Očima i kažiprstom krstario je nad sendvičima i već je ščepao jednu pogačicu.
– Neka to dirat s rukama! – razderala se Glavata Nata. – To je za goste!
Lopov je izjavio da je i on gost, ministar iz Beograda.
– Ondak šta sad tražite ođe? Ajde tornjajte se u crkvu, a posle mošte žderat ko drugi svet.
Na prijemu se Glavata Nata gurala sa tacnom svojih pogačica; nudtkala je pre svega ćelavog predsednika države, vladiku, popove i civile sa bleštavim kravatama.
Ogromni ministar je pratio tacnu usporen i uzvišen nad glavama kao odžak parobroda. Usput bi zdipio koji sendvič, istresao čašicu rakije, a sa lutajuće tacne skidao je pogačice, napadajući ih sa svih strana, preko glava i ramena, kao polip.
Srela ga je kasnije pred WC-om kada je išla u kuhinju po nove pogačice. Ministar se kao đeram nadneo nad starog protu koji je uplašeno trepkao u ministrov energično zatresen klipasti kažiprst pred svojim nosom.
Glavata Nata je čula kako visoki gost “u ime božije i u ime svesrpskog ujedinjenja” opominje protu da prestane s gunjđanjem na komuniste. Moli ga lepo ali naglašeno, kao Srbin Srbina i kao brat brata u Hristu.
Prota je podigao svoj pogled i rekao da to o Hristu od njega, ministra, ne voli da čuje. Video je u crkvi da gospodin ne zna valjano ni da se prekrsti. Kao da se češka po grudima, rekao je prota, a ovaj je na to posegnuo ruk
om valjda da ga zgrabi.Tada je Glavata Nata udarila dlanom u tacnu kao u talambas.
– Ne dirajte popa, čojče! – siktala je prigušeno da se u svečanim salama ne čuje. – Oni su nas ođe održali trista godina. Đe bi nas bilo da nije bilo crkve? Ne bi imali vi đe da dolazite da nam otvarate muzeje i žderete pogačice!