—
Mi že Sentandrejci —Testament
Posle prijema praznični skup je prešao iz Vladičanskog dvora u Dom kulture gde je sledila svečana beseda “Tri veka velike seobe”. Glavata Nata je pogasila lampe, očešljala se i stavila malo karmina na usne, i krenula za gostima.
U porti, gde više nije bilo nikoga, primeti da su vrata Muzeja odškrinuta, a u podrumskom prozorčetu igra svetlo.
– Subito onaj minister što furt lunja đe ne treba! – trčala je niz stepenice.
Međutim, u muzejskom podrumu stajao je suv, namirisan gospodin, sa svećom u ruci kao u crkvi.
– Gospon Moler, šta radite vi ođe? Zakasnićete.
– Na voz, gospođo Natalija? Jedino na voz mogu ja da zakasnim.
– Kud će te sad na voz?
– U Pariz. Orijent ekspres iz Pešte, u pola jedanaest. Odoh ja, gospođo Natalija.
Takvo oslovljavanje Glavata Nata je doživljavala samo od g. Molera, staromodnog kavaljera iz nekada bogate sentandrejske porodice, predratnog pariskog studenta i akademskog slikara koji se udvarao portretima. Svaka zgodnija Srpkinja u Mađarskoj imala je od njega crtež ili akvarel, a neke su čuvale možda i drugačije uspomene.
Trideset godina je čistio ikone sakupljane za budući Muzej koje su u polutami letnje kuhinje parohijskog doma čekale ovaj dan da osvanu. Neposredno pre toga, dok se na mestu letnje kuhinje podizalo muzejsko zdanje, ikone su ležale zaključane u Sabornoj crkvi, kao na nekom spiritualnom očišćenju posle g. Molerove mekane krpe i vate natopl
jene alkoholom i benzinom. Sada blistaju gore u Muzeju kao nove, preporođene.– A đe ste vi, gospon Moler, ođe u podrumu? Nisam vas viđela ni na prijemu.
– Eto, spustio sam ovde te naše slike – podigao je sveću stari slikar.
Kada je svetlo palo u krug, iz dubine podruma prišli su im farbani ljudi. Patrijarh Čarnojević je jahao na konju, a Venclović je gradio ćeliju kod Sulejmanovca. Glavata Nata je videla i sebe u Raju kako gleda TV.
Pozadine slika tonule su u tamu, figure su se odlepile i došle blizu pred njih, osamostaljene. Ono što se na slikama događalo, likovi su nastavljali u lepršavom svetlu sveće; igrali su i gestikulisali, a kretali su se nečujno kao na prstima.
– Šta ćete š njima, g. Moler? – pitala je Glavata Nata šapatom. – Vada ji nećete zanavek zatvoriti u podrum?
– A šta da radim s njima, gospođo Natalija? Gore u Muzeju među tobože ozbiljne ikone nisu ih primili…
– Trebalob ji prodat.
– Eventualno. Ali ne sada. One još nemaju cenu. Treba da dočekamo da pomru modeli i likovi. Onda ću doći po njih
.– Dotle da trunu ođe zabadava? Zaš ji ne ponesete u Pariz?
– U Pariz? Kako da odnesem celu Sentandreju u Pariz? Pogledajte ih, gospođo Natalija. Pogledajte taj svet. Umorni su oni za novu seobu. Ostavimo ih na miru, ovde, u Sentandreji, sada već, kako kažete, zanavek.