—
Mi že Sentandrejci —Spletke
Sumnja u besprekornu harmoniju sa istinom Kuplungovih izjava probudila se u Glavatoj Nati kada joj se zet pohvalio svojim kamionom. Ponosno je pokazivao klimauređaj, mali rešo za podgrevanje hrane i spavaću kabinu.
– Vitte, kako odskače! – seo je Kuplung na ležaj i zatruskao se kao da jaši.
Glavata Nata je posegnula da pipne, ali nije smela.
– Na onim rekamiru u kamionu, da ga opeče sunce, iznikla bi deca ko pečurke – ubeđivala je svoju kćer, ali Čokolada nije htela da veruje.
– Moj Kuplung? Nije to više za njega. Radujem se ako se mesečno jedared nakani, kad moram da lajem.
Međutim, Glavata Nata nije odustajala.
S kime inače da se ispripoveda? U Sentandreji sem nje nije bilo više Srba, a one dve-tri matore Srpkinje iz okolnih sela koje su dolazile na pijacu sa prvim trešnjama, bile su gluve kao top. Morala je s njima da urliče.
A bolje da ćuti. Taj seoski svet odvajkada je gledao kako da im se naruga, njima, varošanima. Samo joj to fali da preostale alapače u Kalazu, Pomazu, Lovri i Batanji načnu njenu Čokoladu.
Zato se cele sedmice ložila za Čokoladinu posetu u ponedeljak. Svoju kćerku je pre svega žalila, ali se i ljutila na nju.
– Što ga malko ne uvatiš za kesu?
– Molim?
– Deder, šta ti pada na pamet. Novce, u novce mu zaviri! Ženskinje su uvek skupe. I one što se prodajedu, al bogami i one kojima treba nositi cveće. To je vada još skuplje. Švalerka. To je najgore.
– Mante se, mama, đe bi moj Kuplung istrvo sa još jednom ženskom? I ja sam mu preko jega.
– Svi poludidu preko pedesete. Oće da se poslednji put izgruvaju.
– Moj bi i gruno. U ledinu.
– No-no! Samo pazi da ne prođeš š njim grbavo. Da prenese na te neku falingu.
– Vada neće. Vizitiraju ga svaki put kad pređe granicu. To s kamionom zdravo je strogo.
– Pa dobro. Al ako nije taka? Ako je neka ovako? Žena ko ti.
– Zaboga!
– Zaš? Možda je i naša.
– Naša?
– Šta znaš? Srpkinja. Danaske već ima svašta.
– To bi mi falilo – uplašila se Čokolada. – Da ne smem da odem međ svet jer mi se kogođ smije zaleđi.