—
Mi že Sentandrejci —Teologija
Rok-opera “Kraljević Marko u Sentandreji” po stvarlačkom postupku spada u narodnu književnost. Pisali su je Srbi u Mađarskoj kolektivno.
Glavata Nata je pročitala u peštanskim “Srpskim narodnim novinama” izveštaj o vanrednoj sednici Srpskog Demokratskog Bdenija u Mađarskoj, sazvanoj na inicijativu opozicijskih poslanika koji su posle prve probe smatrali da je rok-opera nacionalni, idejni,
teološki i stilski promašaj, i da zato ne može da izađe pred javnost.Odgovornost Bdenija bila je velika. Kada je formirano, u njega su demokratski izabrani oni Srbi koji su govorili najglasnije, a u sledećem ciklusu izabrani su oni koji su još uopšte govor
ili srpski.Prema primedbama Bdenija, rok-opera je suviše pesnimistička. Čak i dekadentna, a kao takva lažna. Jer možda je ekspedicija Krlajvića Marka u Sentandreji bil aneuspešna isot kao Kosovska bitka, ipak su ti nacionalni porejkti bili i konstruktivni
. Bez njih, gde bi danas bilo carstvo nebesko i rajska Sentandreja? A bez njih Srpstvo je kao crkva bez tornja i zvono bez klatna.S druge strane, potegnuto je pitanje realizma.
Nigde u narodnim pesmama nem atraga o tome da je Krlajvić Marko svirao na sak
sofonu.Ako je već do svirke, neka izvoli svirati na gusle. Sve, sve ali ipak Krlajevića Marka i Marković Bobana ne bi trebalo brkati.
Takođe je sumnjih Sotona. O njemu Srbi u severnom rasejanju kao dobri pravoslavci pretpostavljaju doduše sve najgore, ali čak ni u Bibliji ne piše da Nečastivi svira na električnoj gitari.
Kritičarima se pridružila i Glavata Nata.
Šta ako Kraljević Marko nije bio Srbin? Nego tajni agent? Ne samo turski podanik nego pravi Turčin? U tom slučaju držao je harem. A prikazivanje haremskiih običaja nije poželjno u predstavi u kojoj učestvuju i gimnazijalci.
– Samo nek te vidim u kakoj svinjariji – rekla je svom unuku. – Skinću te z bine i šopiću te pousti usred predstave.