—
Mi že Sentandrejci —Venclović
– Gavrilo je na primer, mislim na Venclovića, znate, mantiju i breme kaluđerskog života nosio lako kao paperje – počeo bi priču g. Moler. –
Svoju mladost, naime, proveo je o svojoj volji i ne bez mnogoga poroka. U tim stvarima domašio je maksimum, izgleda, još kao momak.– Ko čika Tić u Pomazu – povezivala je vekove Glavata Nata. – On kaže, kad bi odsele pio samo sodu, i to bio špricer. Tolko se matori nakrvljo vina. Crvenoga. Al on ipak nije posto kaluđer.
– Pa i nije problem sa vinom.
– Nego š čim?
– Znate, Vencloviću je dodijalo da besposlen povazdan na pijaci pari oči pregledajući mlade i devojke, da sluša besede tankovite i mazne, pesme horoskopijske slatkoglasovite, da gleda namigljive oči tihozgledne, mekane haljine cifraste i belorumena lica, i lepo stasite i sitnohodljive kičeljivo okretne beštije bezobrazne, dosadio mu je dogovor iz daljeg s očima, na blizu pipoljenjem se, doticanje
s nogama, prolaz i izlaz često, iščekivanje se napolju po budžaci, slatko slušanje mnogozabavno hegeda i pesmi li kojoh bezočnih, smučile su mu se igračice bludljive i njihovo razvaljivanje se na postelja, gde no se svršuju bogomrski zločesti poslovi.– Moro je imati jaku volju da sve to batali!
– Opet je imao sreću. Kade gde tamo među ženskom se skupštinom s pameću dole spuzne a s telom se ka pihtije raslabi, morao je hranu jaku da uzima e da bi svoju kondiciju na požetelnome održao nivou, jer obače posle prvih par podviga u vidu tour de kuraž ispalo bi tour de blamaž.
– Al đe mu je u tome bila sreća? To je ipak nezgodno, mislim.
– Sreća njegova bila je u tome što se od onolike silne hrane počeo da goji, do te mere da za onu stvar, znate, viš
e nije bio sposoban.– Kako? Nije bio kadar?
– Nije bio kadar, mislim, prosto tehnički.
– Mučenik jadni! Zaš nije udarjo dijetu?
– Kako da nije, gospođo Natalija. Tako je i postao kaluđer. Počeo je da posti očajnički i postizao fantastične rezultate. Istanjio se kao šipka i osušio kao korov, samo što je onda izgubio volju za ženama.
– Niš ne valja kad se prećera.
– Pa ne znam. Venclović i nije preterao nego presekao. Zakaluđerio se ovde u Sentandreji, izučio prepisivački zanat i slikanje kod Kiprijana Račanina, zatim je švrljao po srpskim varošima u gornjoj zemlji od Sentandreje do Đura i Komorana, penjao se na propovedaonice i čitao Srbima bukvicu.
– Al mlogo hasne subito nije imo s tim našim sportasica – odmahnula je Glavata Nata.