—
Mi že Sentandrejci —Video
Zauzeta u Muzeju, Glavata Nata je rok-operu – pre svega zbog Sineta – nameraval da pogleda sa kasete. Doduše, tepko se rastala od starog televizora koji su još bili kupili azjedno sa mužem i koji je volela proto kao komad nameštaja.
Kuća Glavate Nate bila je puna sličnih čuda tehnike, arhaičnih strojeva koji su odolevali amortizaciji i smenama mode, a nove predmete su asimilirali kao stara Sentandreja moderne kafiće.
U kuhinji je dominirala zdepasta električna peć sa gvozdenim ringlama na kojima se savršeno peče paprika, a najavangardniji predmet bio je aparat za prženje hleba koji je izbacivao prženice kao cirkuski žongleri karte.
Postelja sa debelim sunđerom umesto nekadašnje perine u unutrašnjoj sobi ogledala se u staklenom triptihu ormančića na kojem je pored parfemskog šišeta sa gumenom pumpicom plastični dezodorans stajao stidljivo, kao sluškinja.
U društvu secesionistički komplikovane zingerice i svečano otrcanog klavira s elegantnim lukom levog bedra i vitkim nogama kao balerina, starinski crno-beli televizor delovao je prvih godina slejački, ali je vremenom i on dobio izvesnu patinu.
Glavata Nata se dugo opirala da ga kupi nov u boji s video-rekorderom, sve dok u oktobru 1990. nije nabavila jednu video-kasetu. U crnoj kutijici nalazila se i ona sama, prava Glavata Nata u svečanom kostimu i sa onduliranom kosom.
– Nije istina da sam se tako gurala ko stoka – mahnula je na ekran da otera svoju sablast kao muvu.
Slika se, međutim, neometano odvijala i Glavata Nata je s punom tacnom pogačica ušla na prijem u Vladičanskom dvoru posle otvaranja Muzeja za 300. godišnjicu velike seobe.
– Pašću! – ciknula je pred pragom i uhvatila se za Čokoladu. – Ne smij se, možem da panem vladiki u krilo!
– Ne možeš, ako tada nisi.
– Ne možem? A šta onda možem?
– Ne možeš niš. Sve ostaje ko štoj bilo. Il možeš da zaustaviš i vratiš natrag.
Slika se ukočila, zatim je Glavta Nata počela da juri natraške, a gosti su vadili iz usta pogačice i stavljali ih na tacnu.
– Ček, ček! – zabuljila se Glavata Nata u dvosmerno vreme. – Deder, pokaži mi časkom kako ide to tamo-vamo.
Čokolada joj je objasnila osnove rukovanja, a Glavata Nata se zalepila za video. Svako veče je gledala svoju kasetu, zaustavljala snimak na raznim mestima, motala ga i vraćala ubrzano ili usporeno, i u naknadnoj diskusiji sa učesnicima i sa sobom među njima, ispravljala prošlost i krojila budućnost.
Baratluk bi nastavila i u snu, pa su joj se stvarni i sanjani snimci pomešali u glavi, sve dalji od onoga što je inače pamtila.
Gostima Muzeja pričala bi posle razne varijante koje su oni raznosili po svetu, gde su se iz tih lutajućih priča poreklom iz video-aparata i snova Glavate Nate rađali novi i udaljeni apokrifi o Sentandreji.