Eksplozija Iza kulisa je gorela Sentandreja. Brujala su zvona praznih crkava, zanjihala su se stara klatna, padala je pauchina sa prashnjavih gvozdenih skuta. Oproshtajna i spora, zvonjava se otezala, kao zalazak sunca.
Plamen je shiknuo iz podrumskog prozorcheta Muzeja u Vladichanskom dvoru, zgrada se podigla i rasturila se u vazduhu kao pechurka, osvetljena sopstvenom vatrom koja je halapljivo zalizivala nebeski svod, okovan zvezdama.
Prvu eksploziju su pratile josh mnoge, sve iz podruma nad kojem vishe nije bilo zdanja, kao ognjeni topovski plotuni iz zemljine utrobe.
Uzastopna rasprskavanja su izmedju vitkog zvonika Saborne crkve i oronulog krova Vladichanskog dvora podigla svetlosnu kupolu na nebesa, u kojoj su letele ikone sa molovanim svetiteljima, ripide, chiraci, litije, kamilavke, kukasti episkopski shtapovi i epitrahilji, a oko njih su lebdele rashirene, prazne odezhde.
Povremeno bi se zalelujao neki zapaljen list iz starih letopisa, kao plamena ptica.
Svetitelji su poslednji put blesnuli u svetlosnom svodu na nebesima, prvo Svedrzhitelj u srebrnom oklopu, zatim sveti Sava, i josh mnogi drugi. Najzad i patrijarh Charnojevitj, kao domatjin.
Kruzhili su nad Sentandrejom kao da su hteli da bace odozgo oproshtajni pogled na grad u kojem su proveli poslednje decenije svog molovanog veka, u Muzeju, daleko od svojih rodnih crkava.
Zatim su se sunovratili, i popadali na zgarishte Muzeja, i izgoreli, i postali prah i pepeo, i pod sobom zatrpali sve, chak i sopstvene tragove.
Mi zhe Sentandrejci (1997, odlomak), v. Bibliografiju.