Direktan prenos apokalipse
Kada je saznao da se vrhovni vrhovnik zove Mr. Tvist, Ičvič je mislio da se srušilo nebo. Komandu za nuklearni napad zbog koje su televizijske i radijske stanice prekinule emisije skoro da i nije čuo; sedeo je pored Kuplunga u kamionu u kojem je svirao neki šlagerski radio.
Doduše, ni nuklearni napad nije mačji kašalj, ali je Himalajaipak daleko.
Nego ono sa imenom...
Mr. Tvist.
Gospođa Tvist je dakle – vrhovna vrhovnica!
Ičvič je znao da Mr. Tvist ima neke poslovne veze sa Njujorkom, ali nije slutio da je u pitanju vrhovni vrhovnik međunarodnih snaga; “кога су тек бомбардовали док самм му ја косристио жилете?”, pokušavao je da se seti međunarodnih žarišta za vreme svog boravka u Londonu.
“London! London! London!”, odzvanjalo mu je u ušima. Ako Mr. Tvist trenutno vrhovno vrhovnuje u Njujorku, onda on za London ima zeleno svetlo!
– Пребаци ме, молим те, на ареодром – zamolio je Kuplunga.
– Сад? На аеродром? У овој ситуацији?
– Даштанег! – dobacio je Ičvič od uzbuđenja u pomaškom dijalektu.
Kuplung je pod “situacijom” podrazumevao atomsku bombu, a Ičvič gospođu Tvist.
Odnosno Mr. Tvista. Koji nije u Londonu.
– Шта ће бити ако ови заиста bациду атомску бомбу на Хималају? – pitao ga je vozač.
– Атомску бомбу? Коју црну атомску бомбу?
Kada ga je Kuplung podsetio o čemu se radi, Ičvič se sledio; možda je baba Koviljka ipak u pravu da smo na pragu smaka sveta; otkad je na televiziji videla naučnu polemiku o tome da li postoji nulta godina i je li Isus rođen pre ili posle Hrista, baka je bila uverena da je propast sveta tako blizu da će ga i sama doživeti.
S druge strane Ičvič se bojao i toga da bi u slučaju uspešnog atomskog napada na Himalaju Mr. Tvist mogao da dobije odlikovanje, pa čak i koji dan odsustva, pa bi se vratio u London.
– Е, пази да нећеш! – zainatio se Ičvič i odlučio da spreči atomski udar.
Iz svog video-kompjutera u kameri poslao je na ekran Kovača Kalamba nebeski šav g. Molerove slike na kojoj u Venclovićevu kolibu udara grom.
Islednik je na ekranu video kosmičko nevreme, a u prozoru – vedro nebo.
– Čemu da verujem? – pitao je preko telefona vrhovnog vrhovnika u Njujorku.
– Mi verujemo, naravno, modernoj tehnici – preneo mu je ženski glas odgovor-naredbu Mr. Tvista.
– U tom slučaju od atomskog udara na Himalaju zasad nema ništa – poručio je islednik u Njujork. – Kosmička oluja je tako jaka da bi nam bombu istočni vetrovi oduvali bog zna kuda. Možda bi je vratili na Tutanj, možda baš na Njujork. Bogami.
Na Ičvičevom snimku neki detalji su zaista upućivali na pravce sveta; zalazeće sunce je naznačavalo gde je zapad, a oluja je duvala sa istoka iz čeljusti slatko-kiselog zmaja na koga su lajala četiri mala tigra, a iznad glave im je leteo na mazdi jedan ipon, sam u raj.
I da Kovač Kalambo ne bi pomislio da su u pitanju prelazni oblaci, Ičvič je g. Molerovu sliku proširio u viziju kosmičkog sukoba civilizacija. Elementi se pobunjuju protiv izjednačenja vremena, bude se drevna božanstva iz vekovnog sna, bore se Sunce i Mesec za svoje originalne putanje i termine izlaska i zalaska, rvu se Nebo i Zemlja i Vatra i Voda za svoje granice i autonomiju, godišnja doba ratuju za svoja drevna prava (leto na primer ne pristaje na nivo od minus dvadeset stepeni), cveće vodi bitku za privilegiju da cveta u doba cvetanja, a strašnu tuču tuku Noć i Dan, pomešani ne samo u glavama nego i u očima.
Rat elemenata na Ičvičevom spotu eskalira i na antropomorfna i apstraktna božanstva, tuku se bogovi i boginje, lebde ogrtači, dolame i brade, atakuju liderski svetitelji vitlajući litije, ripide, čirake i mošti koje šire svete mirise, otrovne za neprijateljske legije na nebu u kojem anđeli duvaju trube dok arhanđeli sa isukanim sabljama jezde među oblacima iz kojih lije ognjena kiša.
U početku izgleda da nadmoć zavisi od brojčane snage, pa prevladavaju oni koji imaju više bogova, ali kasnije taj prirodno-matematički princip gubi važnost i smisao, pošto brojčano nadmoćnima smeta upravo sopstveno mnoštvo koje prerasta u haos; mnogi zaboravljaju na kojoj su strani počeli bitku i završavaju je svrstani uz početnog neprijatelja.
Bolje prolaze dakle oni koji veruju samo u jednog boga koga je lakše zapamtiti, ali se posle žale da je taj jedini bog podbacio, uvredio se na njih zbog neke sitnice i okrenuo lice, i onda opet dolazi do traženja krivca za uvredu ili boljeg, manje uvredljivog boga, u čije ime napadaju prethodnog, koji zaboravlja uvredu i vodi u rat svoje vernike od kojih je ranije okrenuo lice.
Kada je Kovač Kalambo kosmičku sliku preneo Mr. Tvistu u Njujork, vrhovni vrhovnik, priključen na sekretaricu, i sam je uvideo da nuklearni udar na Himalaju momentalno ne dolazi u obzir i poručio isledniku na Tutanj da sačekaju dok se situacija u vaseljeni malo smiri, a dotle neka se sulejmanovachki rat mirno nastavi.