Veterani i bezbednost
– Фурни ме дакле на аеродром – rekao je Ičvič Kuplungu kada je svojim filmom o kosmičkoj apokalipsi sprečio atomski udar i smak sveta, a ujedno osujetio i dodeljivanje nagradnog odsustva Mr. Tvistu. – Одох ја за Лондон.
– А ђе ти је пасош?
– У, јеботе. Стварно не могу без пасоша. Мада је пао комунизам. Морамо у Помаз. Важи? Барем ћу узети црвеног кеца.
– Црвеног кеца? Зар идеш у Лондон да се карташ ил да се...?
– Куш. На црвеног кеца можда реагују лондонски банковски аутомати.
– Курац ће ти реаговати на црвеног кеца, не банковски аутомати! Мађарске карте још увек нису конвертибилне.
– Онда ћу га мењати на улици код шверцера.
– И добити за њега говно мачије.
– Ма боли ме уво за новце! Ћерај!
Tako su ipak svratili u Pomaz po crvenog keca; ulica Lajoša Košuta mirisala je na baba Koviljkin čuveni zimski sataraš sa slaninom i suvom kobasicom, pa je i Kuplung ušao da omasti brk.
Kod benzinske pumpe Ičvič se pozdravio s devojkama, zatim je kamion krenuo za Budimpeštu.
Aerodrom je bio prazan.
Putnički avioni su leteli samo u pauzama bombardovanja Panonske pustinje, a pošto su te pauze bile kratke, dolazilo je do sudara već na pistama, dok su se u vazduhu odigravale scene slične onima s malim automobilima u luna-parku.
Toga dana Ičvič je bio jedini putnik.
Plavuši na carini rekao je da ima svega jednu kameru i dva para čarapa.
– A gaće?
– Leto je – mašio se Ičvič za šlic, a carinica se radoznalo digla sa stolice, kada je iz kabineta dežurnog oficira izleteo umirovljeni kapetan Bela Sabo! Onaj isti koji je Ičviču 1976. godine rekao da će kamila lakše proći kroz iglene uši nego li Ičvič otići u London.
U ratnom stanju kapetan Bela Sabo mobilisan je kao veteran i raspoređen na aerodrom da pregleda pasoše; u tome je bio majstor.
Posle pada komunizma pasoška situacija se doduše menjala, ali samo u pravcu a ne u suštini; ranije nikoga nisu puštali iz Mađarske napolje, izbijanjem demokratije su pak gledali koga će pustiti unutra. Rado su primani oni koji su donosili i odnosili pare; kult Novca je bio tako velik da nije bilo bitno da li služi u korist ili ide na štetu zemlje: važno je da mu miris bude prisutan! Privreda je krahirala, ali fabrika novca je radila punom parom i izbacivala svaki dan nove novčanice, pa su u prodavnicama angažovani novcoznalci koji su pomagali mušterijama u prepoznavanju para; njihove usluge naplaćivane su u markama koje su svima bile prepoznatljive.
– Nasedate ofucanim trikovima sa šlicem? – grdio je kapetan Bela Sabo carinicu. – To rade svi šverceri. Dok mu vi šacujete kitu, on će vam prošvercovati ne samo kameru, nego celu Mađarsku televiziju!
Kompjuterski stručnjaci su rastavili Ičvičevu kameru, ali osim haotičnog snimka o aerodromu nisu našli ništa. Ičvič je psovao i izvinjavao se što mu je kamera slučajno bila uključena i snimila detalje prema kojima se okretala viseći na njegovom ramenu: šalter, toalet, carinarnicu, ulaz u kabinet dežurnog oficira i tako dalje.
– Da vidimo dakle dalje – naredio je Bela Sabo, ubeđen da su snimljena i druga strateški bitna mesta, ali se zbog svoje naredbe brzo pokajao.
Na snimku se pojavila unutrašnjost kabineta dežurnog oficira: kapetan Bela Sabo je spavao u fotelji, a carinica je klečala pred njim sa zagnjurenom glavom u njegovom krilu. Kapetan je hrkao, a ona je uzdisala i najzad uzviknula:
– Druže kapetane, buđenje! Počeli ste uživati!
Kapetan Bela Sabo je naredio da se snimak iz bezbednosnih razloga zapleni.
– A koji faktor bezbednosti predstavlja vaša ugnjila repa? – čudio se Ičvič.
Na opšte iznenađenje svojih potčinjenih, kapetan Bela Sabo je Ičviča nazvao “kamilom” i rekao mu da se gubi kroz iglene uši.
– Zbogom. Idite u London. Neću više da vas vidim.