Kidnaperi i tenoristi
Ičvič je jurio; okupirani bezbednosnim pitanjima erogenih zona kapetana Bele Saboa, tehničari nisu primetili da je u kameru ugrađen i kompjuter; a čak i da su ga otkrili, ne bi u njemu pronašli ništa. Ičvič je tek u avionu uključio računar i prešao na internet gde su svi njegovi snimci imali sigurnosnu kopiju.
Počeo je da skida materijale.
Slike su letele na ekranu ubrzanim tempom, ”Seoba Srbalja” jezdila je na Dunavu kao ekspresni trajekt, na platnu Paje Jovanovića na jarbolu beli konj patrijarha Čarnojevića galopirao je kao na trkama, a kapetan Bela Sabo uživnuo je na brzake!
Ičvič je bio zadovoljan; preletali su planinski venac s bombarderskim bazama: za dva sata su u Londonu.
Iznad Balatona pilot aviona je kroz zvučnik zamolio putnike da se vežu pošto sledi prinudni manevar. Ičvič je nehatno uzeo pojas i nadalje buljio kroz prozor na kojem setada rasplinulo nešto, crveno kao krv.
“Мој нос?”, uplašio se Ičvič i pipnuo prvo svoje lice a zatim i staklo u prozoru.
Crvena fleka se nalazila spolja.
– To nas neko gađa, šta li? – pitao je sćuardesu, ali ona nije stigla da mu odgovori.
Avion je napravio najavljeni prinudni obrt, okrenuo se oko osovine, a sćuardesa je odletela sa poslužavnikom u ruci u pravcu čajne kuhinje.
– Kečap. Neko nas gađa kečapom i hamburgerima – viknula je usput Ičviču.
“Hamburgerima? Koja budala nas gađa hamburgerima?”, čudio se on, zatim se setio: “Kovač Kalambo!” Čim je pilot vaspostavio ravnotežu, Ičvič je aktivirao svoje kamere sakrivene na Potkamenu i Tutnju, i video da ih s ravnog krova bivšeg partijskog odmarališta stvarno gađa Kovač Kalambo, ali onako u očajanju, samo hamburgerima, kao gazda kome je led potukao vinograd, a on uzima tačku pa i sam mlati lozu, vičući: “Hajde, bože, da vidimo šta možemo zajedno!”
– Kidnapuju avion! – derao se islednik na krovu i bacao za krilaticom najslađe zalogaje.
Ičviču ništa nije bilo jasno.
– Zar ovo nije redovna londonska linija? – pitao je sćuardesu koja je sletela u čajnoj kuhinji. – Zašto Kovač Kalambo viče da je avion kidnapovan?
– Zato što je kidnapovan – rekao je sada jedan školovani glas iza sćuardesinih leđa.
S pištoljem u ruci i hulahopkama na glavi, pojavili su se teroristi, maskirani u tenoriste: Cune, Pavaroti, Mario Lanca, Đoka Balašević, Filip Višnjić...
Ičvič se smejao.
– Идите доврага с тим кубурама! – cimnuo je Filipa Višnjića za brk misleći da ga zafrkavaju glumci, ali ga je guslar čvaknuo gudalom po ruci, pa se Ičvič pokolebao.
Možda je u pitanju ipak slavni pevač?
Filip Višnjić je, međutim, psovao jer mu se odlepio brk, pa je Ičvič najzad prepoznao Venclovića.
Glumac se srdio; Ičvič ih tera da se presvlače iz uloge u ulogu, a onda im kvari masku.
I pravi se lud.
Pita ih šta je to glupiranje s terorizmom i tenorizmom kao da je zaboravio da su na snimanju. Čim pomisli na London, pošizi.
Osvestio se tek kada je čuo božanstveni bas koji se zaorio iz čajne kuhinje:
– Јебо вас отац и онај који вас је створио! Ђе сте метли демижон?
U ulozi slavnog basiste sentandrejskog hora Javora patrijarh Čarnojević je ožedneo.
Zapravo, bio je non stop žedan i podnapit a pre svega glasan, dakle ne bi se reklo za njega da je idealan terorist. A nije bio čak ni tenorist, nego bas; ugurao se u ekipu samo kao vođa Velike seobe.
I nije hteo da veruje da se radi o tenorističkoj akciji, a ne o turneji.
Zato je odbijao i čarapu da navuče na glavu, ali kada je video kako ih sumanuto gađa Kovač Kalambo hamburgerima, yatio je da je situacija ipak ozbiljna i navukao na glavu sćuardesine hulahopke.