Izbijanje uzajamnog rata u pustinji
Kao već toliko puta u istoriji, mogućnost ostvarivanja Obećane zemlje proigrana je i u Karpatskom bazenu; pustinjska idila trajala je samo dotle dok se nije pojavila sablast nejednakog razvoja.
Pošto su preobražaj i procvat bili zasnovani na sulejmanovačkoj seksnafti, prirodno je da su se najdinamičnije razvijali haremi. Oni su postali tako bogati da su drugi predeli živeli od njih jer su haremski prihodi deljeni jednako; seksprofit su uživali i impotentni.
Uz to je došla nejednakost u mentalitetu i civilizacijskim običajima; u haremima se igralo, pevalo i ljubilo, dok se u ostalim predelima samo šljakalo, znojilo i mučilo, potpuno nepotrebno i neefikasno.
Zbog tih nejednakosti, u haremima se pojavila želja za autonomijom i otcepljenjem.
I tu je pukla tikva i propala idila Panonske pustinje.
Unutar emirata formirani su haremijati čije se granice nisu poklapale s emiratskima, što je dovelo do konflikta između banatskog šeika i bačvanskog emira.
Njihov konflikt, u početku ograničen na razmenjivanje diplomatskih psovki i uvreda, eskalirao je u javno razmenjivanje ćušaka i cimanje burnusa.
Bačvanski emir je bio u pravu, ali je to banatski šeik osporavao, i to s pravom, jer je i on bio u pravu, pošto nije znao istinu da je bačvanski emir u pravu, nego je, s pravom (ali krivo) mislio da je on u pravu, a ne bačvanski emir, koji je bio u pravu, samo to banatski šeik, s pravom, nije znao, misleći (krivo) da je u pravu.
Najzad, kada su uvideli da pregovaračke psovke i ćuške ne vode nikud, bačvanski emil i banatski šeik najavili su jedno drugom uzajamnu agresiju, pa je u Panonskoj pustinji buknuo uzajamni rat.
Međunarodna zajednica činila je velike napore za sprečavanje eskalacije konflikta u samu sebe. Rojevi mirotvoraca okupirali su ratom zahvaćene strane, koje su zbog velikog prometa stranih antikonfliktnih delegacija postepeno zanemarile ratovanje, pa je pretila opasnost da se konflikt prevremeno ugasi i mirotvoračke ekipe ostanu bez posla.
Takvo prevremeno svršavanje, međutim, nije bilo u interesu predstavnika međunarodne zajednice, koji su s velikim uživanjem obavljali svoju misiju. Naime, mirotvorni diplomatski sastanci održavani su u bačvanskim i banatskim haremima iza zatvorenih vrata i spuštenih zavesa od svile i kadife, iza kojih su se čule pregovaračke sevdalinke, zurle i talambasi, čežnjivi diplomatski hroptaji i uzdisaji. Na g. Molerovoj slici sačuvanoj u Ičvičevom video-prepisu savijaju se trbušne plesačice, a oko njih se vije kolo ministara inostranih poslova.
Zbog toga su onda ministri unutrašnjih poslova postali ljubomorni na ministre inostranih poslova, pa su se svi snabdeli kondomima, i nadražene ministarske čete krenule su u pohod u Panonsku pustinju.
Tako se međunarodna zajednica, pošto nije uspela da ga spreči, i sama umešala u rat između banatskog šeika i bačvanskog emira.
U prvom naletu, ošamućene feniletilaminom, međunarodne sile jurnule su bezglavo, sve ođedared, pa su u velikoj (sopstvenoj) gužvi nanele sebi ogromne štete.
Formirana je dakle Komisija za podelu međunarodne zajednice. Zapad je jednu od sukobljenih strana proglasio demokratskom i ugroženom, a drugu diktatorskom i agresorskom i nastupio kao zaštitnik demokratije; pravoslavni blok se opredelio za svoju veru i Vizantiju (banatski šeik je bio pravoslavne veroispovesti i voleo koljivo i vizantijsku mastiku kao čika Tić); islamske zemlje krenule su u odbranu peska i nafte; Afrika se borila protiv zamrzavanja, a beli medvedi protiv popuštanja u međunarodnim odnosima; Daleki istok je hteo da kineska patka prodre u pustinju, a Južna Amerika je ratovala protiv konkurencije koju bačvanske i banatske trbušne plesačice predstavljaju sambi.
Zapad je polagao pravo na poreklom komunističku panonsku naftu zato što je rušenje komunizma pripisivao sebi (slobodni zidari!), pa je zahtevao profit od njegove propasti. Rusi su nasuprot tome tvrdili da je propast komunizma unutrašnja zasluga (Hruščov, Kadar, Tito: ugrađeni slobodni zidari!), pa i propasna dobit pripada propalim komunistima.
Amerikanci su pretpostavljali da je pesak Panonske pustinje pun rafinirane bakunjinske nafte zato što je za vreme pola veka sovjetske okupacije iz loše sastavljenih cevi iscurilo čitavo podzemno more crnog zlata. Rusi su to naravno demantovali, tvrdeći da cevi nisu bile sastavljene, nego pravljene (industrijski bravurozno) iz jednog komada elastičnog aluminija protegnutog od Bakunjina do Sentandreje, a rafinirana nafta u Panonskoj pustinji izbija iz zemlje zato što se Bakunjin posle raspada Sovjetskog Saveza našao u Azerbejdžanu, čija nova vlast nema pojma gde se nalazi i kako se zatvara slavina sentandrejske cevi, a Rusi nisu ludi da im to zabadava otkriju, nego traže velike kontingente čuvenog azerbejdžanskog brendija, što Azerbejdžanci nikad neće moći da im isporuče, pošto i sami vole da piju.
U Panonskoj pustinji dakle, pod retorskim velom o sukobu civilizacija, u okviru rata između bačvanskog emila i banatskog šeika, vodila se bitka za Sulejmanovac, u stvari zbog nafte.