Mrtvodunavski horoskop
Ispod mekanih krpa g. Moler je izvadio najzagonetniji nalazak u pećinama Mrtvog Dunava: dva spojena metalna točka različite veličine, jedan poput sombrera, drugi kao tanjir. Spojeni su osovinom, oko koje su se mogli okretati rukom; onaj veći teže i sporije, a manji lako i brzo. Veći je bio podeljen na trapezaste sektore sa slikama sazvežđa, a manji išaran simboličnim figurama i brojevima.
Na osnovu šara i brojeva g. Moler je shvatio da dvodelni točak služi sastavljanju horoskopa.
Tako je postala jasnija i poslednja tačka Rezolucije o natalitetu da uz molbu za dozvolu bračne noći treba priložiti mišljenje Zvezdoznalačkog nadzorništva.
Ispostavilo se da je zajednica u mrtvodunavskim pećinama bila podvrgnuta horoskopskom planiranju ljudske sreće; ako bi točak pokazao da je datum planirane bračne noći za delikvente nepovoljan, molba bi bila odbijena, ali uz precizan predlog novog, idealnog termina.
Ostala je još samo zagonetka dvojnog matičenja; uz datum rođenja uvek je naveden i termin od pre devet meseci, dakle datum začeća!
Dvostruki točak služio je mehaničkom odbijanju devet meseci od rođendana, tačnije: odbijanju devet horoskopskih znakova; Ribe su začete u vreme Blizanaca, Vodolije u znaku Bika, i tako dalje.
Naime, čitao je g. Moler u smotuljku, nije svejedno kakve horoskopske prilike utiču na roditeljske hromozome u momentu njihovog spajanja i ukrštanja.
„Raspoloženje” roditeljskih hromozoma u trenutku začeća ostaje trajno zapečaćeno u novom biću; uticaji prilikom rađanja deluju samo dodatno u tom prvobitnom okviru, zacrtanom u trenutku začeća.
A drukčije se osećaju roditelji u proleće nego u jesen, drugačije su im duše leti nego zimi, kaže mrtvodunavski smotuljak.
I to su samo puke meteoropsihičke okolnosti iza kojih stoje kosmičke tajne, simbolično predstavljene na horoskopskom dvotočku.
Zbog takve izuzetne važnosti začeća, njegovo planiranje regulisano je posebnim zakonom u kojem se nalaze pravila optimalnog iniciranja potomaka.
Prema tome, pošto je Zvezdoznalačko nadzorništvo utvrdilo idealan datum začeća, srećnim začinjačima se izdaje dozvola za začinjavanje. Njemu prethode eksperimenti za utvrđivanje prosečnog roka zagrejavanja začinjača, na osnovu čega se komanda za početak predigre izdaje u najpovoljnijem času, pa se začeće ostvaruje u idealnom zvezdanom trenutku. A da ni slučajno ne bi došlo do greške zbog eventualnih subjektivnih smetnji, začinjačima pomažu stručnjaci Katalizacione komisije koji idealnim guranjem zadnjice pospešuju ili, ako je potrebno, dekoncentrirajuščujom drekom ili stezanjem sigurnosne omče sprečavaju preuranjeno začinjavanje.
Ostaje još problem horoskopskih znakova provedenog vremena u materici. Nije svejedno, kaže smotuljak, da li neko (i nečija majka!) ide iz leta u proleće, ili iz proleća stiže u poznu jesen ili zimu. Sam put od začeća do rođenja isto je tako važan kao njegov početak i kraj. (Mrtvodunavski autor žali samo što se datum smrti kao četvrta ključna tačka ne može uzeti u obzir jer su privilegiju pisanja posmrtnog horoskopa prisvojili kaluđeri-prepisivači gore u crkvi sv. Luke, pisci žitija kao retrospektivnog horoskopa.)
Zbog poštovanja materičnog znaka izdat je Ukaz o trudnicama. Bremenite žene su posle idealno tempirane bračne noći odvojene od muža i useljene u Pećinu za trudnice, gde su do porođaja živele pod nadzorom čete uvara ploda. Kuriri bi donosili uputstva iz Zvezdoznalačkog nadzorništva, prema kojima bi Čuvari ploda usmeravali život svojih štićenica. Ako se kosmos namrgodio, buduće majke su uterane u pećinu, a kad bi se zvezde dobroćudno nasmešile, ergela trudnica bi nemilosrdno bila izjurena na sunce ili mesečinu makar po užasnoj vrućini ili cičoj zimi.
Takva horoskopska bezbednost garantovala je da se u mrtvodunavskoj zajednici rađaju samo srećni ljudi. O tome svedoči smotuljak, u nauci poznat kao Knjiga iskaza. U njoj se nalaze ušićene izjave garantovano srećnih Mrtvodunavaca koji su u četvorogodišnjim srećnosnim ciklusima izlazili na jednoglasno ispovedanje o svom duševnom stanju.
Za razliku od gornjeg sveta u kojem se vernici ispovedaju u crkvi s glavom zagnjurenom pod epitrahilj sveštenika, pećinci su svoju glavu turali u ispovedne sanduke iz kojih su je mogli izvući samo u slučaju pravilne ispovesti (ako su rekli da su srećni).
Pošto drugačija ispovest na smotuljcima nije zabeležena, ne zna se šta se dešavalo u suprotnom slučaju: da li je ispovednik koji je pogrešio iskaz morao da nosi na glavi sanduk sve do sledećeg ispovednog ciklusa kada je imao priliku da se koriguje, ili mu je glava otpala i ostala zauvek u kutiji – ostaje večna istorijska i naučna tajna.