Sve je to sada samo jedan muzej
Priče i legende Ičvič je sakupljao i od svoje bake, ali pošto su oni živeli u susednom Pomazu, znao je da mu treba i pravi sentandrejski živi izvor.
Glavatu Natu je izabrao 1990. kada je za 300. godišnjicu Velike seobe u Sentandreji otvoren srpski Muzej i Glavata Nata postavljena za čuvara.
Ičvič je odmah uobrazio da će ona biti poslednji Srbin u Sentandreji; u njegovoj snimateljskoj mašti sastavila se priča i savio se krug: Sentandreja se preobražava u Muzej koji čuva poslednji Sentandrejac.
Glavata Nata bila je idealan živi izvor; znala je mnogo toga, a volela je i da smišlja i izmišlja, pa i da pripoveda. I g. Moler je svoje staklene ikone radio na osnovu njenih priča, a Ičvič je te slike snimio na video.
On se, međutim, nije zadovoljio onim što je Glavata Nata izgovorila; to je ipak bilo izvagano i cenzurisano.
Rešio je da se dokopa njenih snova.
Zahvaljujući tehnici, to i nije bilo nemoguće.
Počeo je da poklanja Glavatoj Nati video-kasete sa snimcima na kojima se i ona videla, jer je znao da će ih starica gledati i komentarisati. (“Знаш ли, синко, заш је тетка Тама за чика Николин укоп повезала коцкасту мараму?”)
U te kasete je Ičvič ugradio male mikrofone, pomoću kojih je prisluškivao snove Glavate Nate.
Glumci su prasnuli u smeh.
Kada im je Ignjatović kod Hužvika ispričao to sa kasetama, nisu hteli da mu veruju.
– Лупаш – odmahnuo je Crnjanski. – Као се могу прислушкивати снови?
– Врло просто – objasnio je Ignjatović u duhu realizma. – Главата Ната говори у сну као смук.
Ignjatovićevo poređenje nije bilo apsurdno; u sentandrejskom dijalektu postoji izraz“pije kao smuk”, ali tamošnji Srbi ne znaju da je “smuk” životinja, nego misle da to znači nešto kao “jako” ili “preterano”, pa se roditelji hvale da im dete u školi “uči kao smuk”.
Shvativši da Ičvič izmišlja scene na osnovu nečijih snova, Vencloviću su mnoge stvari postale jasnije.
– Зато нас тера да скачемо с торњева у Дунав…
Jer zaista: Ičvič je od glumaca često zahtevao čudne atrakcije; jedanput je trebalo da poziraju nepomični u situaciji neke g. Molerove slike koju je onda Ičvič hteo da“pokrene”, terajući ukočene umetnike da, recimo, lete.
O burnom razdoblju izborne kampanje za samoupravu pokojnika smislio je ovakvu scenu:
Poslednji Sentandrejci na groblju drže miting, noću se šunjaju po gradu i lepe sopstvene plakate, igraju kolo oko krsta na Glavnom trgu, iznad kojeg na krovovima crkava sede pokojni Tihomir Vujičić i čika Tić i sviraju u frulu, oko njih lete ikone, čiraci i tornjevi, a na zvezde se spuštaju zvona kao da je Muzej odleteo u vazduh, pa se narod uplašio i razbežao na Mlečnom putu, kolovođa skače iznad Potkamena i preko Dunavau kojem se ogleda nebo sa ikonama i zvonicima, među njima lebdi lađa “Seoba Srbalja” sa slikom Paje Jovanovića na jarbolu, na kojoj se propinje beli konj patrijarha Čarnojevića i gruva zvezde nad plavim barjacima benzinske pumpe, oko koje kraj sentandrejskog druma love mušterije devojke u zategnutim minićima, a pored njih prolazi autobus pozorišta “Joakim Vujić” u prozoru s glumcem maskiranim u patrijarha Čarnojevića koji maše devojkama, što one krivo svhataju i trče za autobusom u nadi grupne narudžbine, ali se autobus diže sa zemlje i leti za lađom ka nebu, pa se i devojke dižu prvo na prste, zatim puštaju krila i poleću kao anđeli.
– Само не знам како ћемо летети аутобусом изнад Дунава и бензинске пумпе – razmišljao je Ignjatović, zabrinut za realizam.
Kada je onda kod Hužvika rekao kolegama da iza tih neviđenih maltretiranja stoji Glavata Nata sa svojim snovima, patrijarh Čarnojević, Venclović i Crnjanski hteli su da očitaju bukvicu matoroj i da je zamole da se obuzda na spavanju, ali, kako im je rekla Joakimka Vujić, Glavata Nata je u gužvi kod Hužvika nestala isto kao u predstavi u dimu Muzeja.