Perspektive izumiranja
Sentandrejci su proklinjali Ičviča.
Kada se vratio iz Londona u Pomaz, baba Koviljka ga je u kapiji dočekala podbočena, a on je po tome znao da nešto nije u redu.
Baka mu je rekla da su poslednji Sentandrejci ljuti zbog njegove TV-emisije o njihovom izumiranju.
Ičvič se čudio. Zašto se srde na njega? On je samo pustio snimak pozorišnog komadaMi že Sentandrejci, koji su na sentandrejskom Glavnom trgu izveli glumci pozorišta “Joakim Vujić” iz susednog Pomaza.
– То је само литература – odmahivali su posle predstave poslednji Sentandrejci u restoranu kod Hužvika.
– Које изумирање, молим те лепо, када, ево, чак и усмено чувамо родну ћирилицу и свој идентитет – rekli su ćiriličkom artikulacijom glasova.
Literatura im nije smetala, ali televizija je nešto sasvim drugo. Tamo se prikazuje istina.
Ili barem stvarnost. A nije u redu, smatrali su poslednji Sentandrejci, da se njihovo izumiranje prikazuje kao stvarnost. Pogotovo kada to zasad i nije istina.
A ispalo je baš tako: gledajući predstavu, neki su već i na pozornici prepoznavali sebe ili svoje susede, a onda je na ekranu sveizgledalo kao u Dnevniku. Kao direktan prenos njihovog izumiranja.
Poslednji Sentandrejci su tvrdili da to nema smisla. Ako vlasti i sponzori vide da oni izumiru, politička težina pašće im na nulu. A manjinska dotacija takođe.
Ičvič bi kao snimatelj “Srpske panorame”, TV-emisije Srba u Mađarskoj, trebalo da vodi računa ne samo o istini, nego i o političkim interesima zajednice, naročito ako se istina i politički interesi ovoga puta čak i poklapaju.
Ekranizacija izumiranja najviše je pogodila Glavatu Natu, proglašenu u komadu za poslednjeg Srbina u Sentandreji. Ona je bila čuvar sentandrejskog srpskog Muzeja i nestala je s njim zajedno, kada je Muzej dignut u vazduh.
– Ђе си само научила, бола те ватала, да м етако акуратно имитираш? – obratila se Glavata Nata glumici koja je igrala njenu ulogu.
Joakimka Vujić, direktorka i prvakinja pozorišta “Joakim Vujić”, glavne umetničke institucije Srba u Mađarskoj, skromno se osmehnula.
– Ма ништа посебно. Говорила сам оно што је колега написао – lupnula je po ramenu glumca koji je igrao Gavrila Stefanovića Venclovića, sentandrejskog kaluđera-prepisivača, slikara i pisca iz 1700-ih godina.
– С ким то разговараш? – iznenadio se on.
– Ево, с госпођом Главатом Натом – htela je da mu predstavi Joakimka Vujić svoju sagovornicu, ali ona više nije bila pored nje.
Glavata Nata je opet nestala kao maločas u predstavi; da li se sada izgubila u gužvi kod Hužvika, ili je iščezla na neki drugi način, Venclović i Joakimka Vujić nisu znali.
– Нисте можда видели Главату Нату? – pitali su svoje kolege, ali glumci koji su igrali patrijarha Čarnojevića, Jakova Ignjatovića i Miloša Crnjanskog kao istaknute ličnosti i pisce vezane za Sentandreju, mislili su da se kolege šale.
– Па ево, ту је Главата Ната – pokazali su na Joakimku Vujić koja je, zaista, još uvek bila maskirana u glavnu junakinju predstave: staromodno ondulirana kosa i karakterističan čuvarmuzejski mantil bez rukava, u džepu list nekog rukopisa iz doba Velike seobe.
– Ма не зезајте, матора је стварно била овде – tvrdila je Joakimka Vujić, ali patrijarh Čarnojević, Venclović, Ignjatović i Crnjanski nisu hteli da joj veruju.
– То је само литература – citirali su poslednje Sentandrejce i navalili s njima zajedno na špricere i gačice sa čvarcima.
Ali Jakov Ignjatović, potomak sentandrejske trgovačke porodice i peštanski i novosadski advokat, nije slučajno postao začetnik baš realizma u srpskoj književnosti; posle predstave promovisao je ideju da bi se od izumiranja sentandrejskih Srba mogla izvući korist.
U tome može da im pomogne i televizijska kampanja; Ignjatović je lično savetovao Ičviču da snimak izmontira tako da izumiranje ispadne što mračnije, a on sam nije noć noćio dok nije iščeprkao uredbu manjinskog zakona na osnovu koje bi se za poslednjeg Srbina u Sentandreji mogla tražiti odšteta.
Smetao je samo nezgodan paragraf prema kojem Sentandreja zvanično može da ostane bez Srba samo onda ako to sentandrejska srpska manjinska samouprava izglasa. Manjinski zakon obezbeđuje tako visok stepen autonomije da se u vezi sa manjima bez njihove saglasnosti ne može doneti nikakva odluka, pa se ni njihovo nepostojanje ne može utvrditi bez njih.
Nestanak sentandrejskih Srba može da ustanovi samo sentandrejska srpska samouprava, ali to nije moguće sve dok u gradu žive Srbi koji čine srpsku samoupravu. Ako pak oni izumru, neće biti Srba da formiraju samoupravu koja bi ustanovila da ih nema.
Tražeći izlaz iz klopke, Ignjatović je izneo amandman prema kojem smrt članova samouprave ne bi značila i kraj njihovog mandata. Na izborima birači bi glasali isključivo za pokojne kandidate, jer je to jedini način da se bez Srba ipak formira srpska samouprava koja je nadležna da ustanovi da ih nema.
U samoupravu pokojnika ušli bi ugledni Sentandrejci kao što su patrijarh Čarnojević, Venclović i sam Ignjatović (onaj sa biste iza svoje rodne kuće), pa čak i Dodola Pišta. Ta pokojnička samouprava bi onda lako izglasala da u Sentandreji nema više Srba, dakle sledi im odšteta!
Izborna kampanja pokojnih kandidata krenula je neviđenom žestinom, živnulo je groblje na kojem su priređivani mitinzi, folklorni festivali i šaljivi recitali, po gradu su decu i japanske turiste plašile seni protivkandidata, kod Hužvika su održavane sumanute biračke terevenke na kojima se pevala lokalna himna “Mi že Sentandrejci, slavni celog sveta”.
U takvoj atmosferi punoj ušićenja i očekivanja prema pokojnima istaknut je najzad dan izbora, ali su sentandrejski planovi ipak pali u vodu.
Što se njega tiče, izjavio je vrhunski referent Zakonološkog ureda, u srpsku samoupravu sentandrejski Srbi, ako im je drago, mogu izabrati celo groblje, ali odštetu za poslednjeg Sentandrejca mrtav čovek ne može da podigne.
– Зар ни патријарх Чарнојевић? – užasnuli su se poslednji Sentandrejci.
– Koji patrijarh Čarnojević! – odmahnuo je vrhunski referent mađarski, s latiničkom akcentom. – Odštetu može da podigne samo živa osoba, ali dok je ona živa, odšteta za izumiranje nije aktuelna. Poslednji Sentandrejac dakle još nema šta da podigne, a posle njegove smrti više neće biti ko da podigne odštetu.
Zamka je bila dobro smišljena, ali ako su vlasti mislile da je taj krug pravnog paradoksa za Srbe nenagriziv, grdno su se prevarile. Fiškalska mašta Jakova Ignjatovića sad se tek razbuktala; na osnovu njegovog predloga sentandrejska srpska samouprava izglasala je amandman o samoupravnom dualizmu. To je značilo da samouprava ima dva organa: jedan odbor za utvrđivanje izumrlosti, i drugi, za traženje i podizanje odštete za izumrle.
– Koješta – odbrusio je vrhunski referent. – Dok su članovi odbora za traženje odštete živi, nema odštete.
– Не брините – obratio se Ignjatović poslednjim Sentandrejcima. – Тражићемо предујам.
Valjda zato da bi ih se najzad otarasio, vrhunski referent je prihvatio predlog, ali samo pod uslovom da se u ugovoru o predujmu navede datum izumiranja.
Poslednji Sentandrejci su sazvali sednicu za utvrđivanje roka za izumiranje, ali tu je cela stvar definitivno propala.
Živi Srbi nisu mogli da se sporazumu ni međusobno, a kamoli sa pokojnima; posvađali su se i prokleli jedni druge i na nebu i na zemlji, svako je svakog potkazao, ocrnio i registrovao za Strašni sud.
Odštetu su proigrali, a izumrli su bez ikakvog ugovora, plana i sistema, prosto stihijski, ko zna kad i kako.