Jeromonah Jovan (Ćulibrk)
Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje

Nikon Jerusalimac i isihastičko predanje

SAŽETAK: Nikon Jerusalimac - srpski duhovnik i autor dvije knjige iz XV. vijeka, Šestodnevnika i Goričkog zbornika – doskora je bio nepoznat kao teolog. U tekstu se razlažu njegove sličnosti i razlike sa ostalim isihastičkim autorima i putevi istraživanja njegovog odnosa prema dogmatskim spisima isihazma. Taj odnos je označen potrebama vremena i mjesta gdje se našao: u preobličenju dogmatske istine o mogućnosti opštenja sa Živim Bogom, proistekle iz brige za Crkvu, u neposrednu pastirsku djelatnost kojom se vaspitavaju monasi a preko njih i narod, pronalazi se Nikonova srodnost sa Ocima Sabora iz 1351.

1. Bogoslovski kontekst

Bogoslovskoj naučnoj javnosti ime Nikona Jerusalimca je do nedavno, tj. do prošlogodišnjeg simposiona o njemu održanog na Skadarskom jezeru,^[1] bilo skoro nepoznato: on je samo pomenut u poznatim radovima Episkopa Atanasija (Jevtića) Razvoj bogoslovlja kod Srba^[2] i Mitropolita Amfilohija (Radovića) Sinaiti i njihov značaj u životu Srbije XIV. i XV. vijeka,^[3], pa i tada na osnovu radova naših medievalista, koji su se pak više interesovali za Nikonove neobičnije sastave kakav je njegov putopis po Svetoj Zemlji ili naročito prepiska sa Jelenom Balšić, kćeri "svetopočivšeg Kneza Lazara" nego za njegovo bogoslovlje.

Nikonu nije bilo posvećeno nijedno monografsko djelo, nije ga bilo u enciklopedijama, i cjelokupna ozbiljnija bibliografija o njemu svodila se na desetak jedinica.^[4] Pri tome, isticanje Nikonove važnosti mnogostruko je prevazilazilo njemu posvećenu pažnju, naročito kada je u pitanju bio Gorički zbornik. Konačno, Nikona su svi bespogovorno vezivali za isihazam, najčešće na osnovu spisa uvrštenih u prvu njegovu knjigu, Šestodnevnik, slično kao nešto ranijeg Kir-Siluana.

Naša namjera ovdje je da prvo ukažemo na Nikona Jerusalimca kao teologa, a potom da slijedeći razvoj isihazma po stadijima, kako ih je vidio Gelijan Mihailovič Prohorov a u svojoj knjizi o Svetom Grigoriju Sinaitu upotrebio otac Petar (Pigol'),^[5] naznačimo mjesto i puteve istraživanja Nikona Jerusalimca unutar isihastičkog predanja u onom aspektu kako su ga odredili isihastički dogmatski spisi, kakva su djela Svetog Grigorija Palame, te Svetogorski i Saborski tomos.

Nikon Jerusalimac je prevashodno značajan kao živi svjedok Živoga Boga – i pravo pitanje je kako je on to svjedočanstvo Duha Svetoga uobličio, prema ličnim svojim darovima, kao i prema zadacima vremena i mjesta u kojem se našao. Za Šestodnevnik nemamo svjedočanstva, ali za Gorički zbornik, pisan u dijalogu sa Jelenom Balšić, on nekoliko puta izričito kaže da je nastao, slično Lestvici, prisilom njene ljubavi, i – što je veoma značajno a što je za jedan zbornik pisan vladaru jedinstveno uopšte kod nas i Bugara^[6] – u izravnoj vezi sa nastankom manastira ("crkve i kelija oko nje") na ostrvu Brezovici na Skadarskom jezeru, Jeleninoj zadužbini, inače najmlađoj u nizu manastira na jezeru, poznatom kao Zetska Sveta Gora.

S obzirom na to da je Šestodnevnik datovan samo godinu ili dvije prije Goričkog zbornika (oba su završena u periodu od 1439. do 1442. godine), nije teško pretpostaviti da je i on nastao u vezi sa istim mjestom, za koje Nikon izričito kaže da "nekad slušasmo a sada i očima vidjesmo kako u zemlji Dikolitijskoj na jezeru Rozafatskom (Skadarskom) mnoga ostrva […] I ti govoraše kako je dostohvalan život monaha na njima",^[7] i da je namijenjen za njihove potrebe.

Međutim, dok će nam Šestodnevnik kao kompilacija biti važan prevashodno zbog svoje strukture za koju je rečeno da "među sačuvanim srpskim rukopisima prve polovine XV, koji su savršenije komponovani od onih iz druge polovine XIV. veka, ovaj kodeks (…) je najbolje komponovani isihastički zbornik",^[8] Gorički zbornik sadrži veliki i još nedefinisan dio izvornog Nikonovog teksta.

Taj tekst ima dva autorska nivoa: prvi je njegov dijalog sa Jelenom Balšić, uglavnom pisan u prvom i drugom licu, koji je osnova i kičma Zbornika, i koji bi trebalo da bude predmet posebne studije o duhovnom očinstvu i vaspitanju. Baš iz Nikonovih izravnih odgovora na Jelenina pitanja se izvijaju tekstovi koji su sa velikom vjerovatnoćom Nikonova autentična djela, kakva su sigurno Riječ o plodovima pustinje, Zašto hrišćani stradaju od nečastivih, Ispovijedanje vjere ili završna Molitva Bogorodici.

Mnogo češće je u pitanju drugi nivo u kome se Nikonovi odgovori zasnivaju na preuzetim tekstovima, ali se oni obično razvijaju u duže rasprave i prerađuju zavisno kako od Jeleninog pitanja tako i od Nikonove zamisli o odgovoru i njegovog nadahnuća. Već je zaključeno da se njegova varijanta Žitija Prepodobnog Simeona Mirotočivog može smatrati autorskim djelom,^[9] a vrlo je vjerovatno da ćemo isto pronaći za 16. besjedu Svetog Grigorija "Bogoslovesnoga" Nazijanzina (Ocu kada je ćutao zbog štete od grada)^[10] ili pogotovo za 16. slovo Prepodobnog Isaaka Sirina^[11] čija su dva odlomka poslužila kao osnova za Nikonovu raspravu o vezi duhovnog očinstva i molitve.

Upravo je ona vrlo karakteristična za Nikonov stil: iako on u Goričkom zborniku mnogo govori o slavi Gospodnjoj i o svjetlosti, u njemu ima određene uzdržanosti što se tiče bogoviđenja, i kao da više polaže na sve što je potrebno za pravilnu molitvu, nego što će obećavati njene plodove. Na listu 185r on daje i izričit oblik umnosrdačne molitve: "Gospode Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me."

Nikon je, ukratko, svetootački čovjek, u kome se prepoznaje klasično pravoslavno bogoslovsko obrazovanje, ponekad i nota učene stilizacije (Nekoliko puta su zbog jelinizama u njegovim radovima započinjale rasprave o tome da li je bio Grk; ipak, radi se samo o stilu). "Gdje su sada oci?" vajka se on na početku jednog od svojih odgovora, prizivajući ih od Ipolita i Dionisija Areopagita preko Kapadokijaca do Mansura, kako naziva Damaskina^[12] i žaleći se kako je njemu sada pripalo da govori. U Goričkom zborniku on se često poziva na Vaseljenske sabore, naročito na Prvi, kome će u svojoj kratkoj istoriji spasenja posvetiti opsežno mjesto – slično Svetom Savi pa i više od njega, i ne bez veze sa srpskom narodnom pobožnošću u kojoj se sveti Nikola često prikazuje kako predvodi 317 brodova ili se diže čaša u čast Otaca koji u "Niđ iđoše i Ariju bezumnog izoliše".

U tom smislu, a i kao čovjek od crkvenog života i crkvenih poslova (ako je tačno da je on poslije završetka Goričkog zbornika primio veliku shimu sa imenom Nikandar, vidimo ga kako iste godine piše Jelenin testament, ide u Dubrovnik po Stonski dohodak a 1468. je iguman Svetog Nikole Vranjinskog, metoha srpskog manastira Svetih Arhangela u Jerusalimu) on je morao biti dobro upućen u dogmatske sporove svoga vremena a naročito u Firentinski sabor, nakon kojeg u Prečistu Krajinsku, najstariji manastir na jezeru i episkopsko sjedište, stiže unijatski episkop.

Sve to je bogoslovski kontekst koji je odredio način na koji je Nikon Jerusalimac svoj opit pretočio kako u dvije knjige koje danas stoje pred nama, tako i u svoju duhovnu djecu kojoj su one bile namijenjene, od Jelene Lazarević Balšić do današnjega dana, a odakle sve nam valja iščitavati njegovo isihastičko bogoslovlje.

2. Osnovne crte Bogoslovlja

Ruski medievista Gelijan Mihailovič Prohorov ovako dijeli isihastički pokret na stadije: prvi je kelijni razvoj, drugi - teorijski izraz a treći pak stadij društveno-političkog uticaja. Svakom od ovih stadija odgovara određeni krug i rod književnih djela: prvom, asketsko-sozercateljna književnost; drugom, polemički spisi isihastičkog spora, i trećem spisi koji u kojima isihastičko učenje kao opštecrkveni stav ostavlja pečat na društvu; polemika Prepodobnih Nila Sorskog (koga ne samo Skitski tipik povezuje sa Nikonom) i Josifa Volokolamskog o nestjažateljstvu bi mogao da bude dobar primjer ovih trećih.

Saborski tomos, koji je povod ovome tekstu, skupa sa Svetogorskim, stoji na razmeđi drugog i trećeg stadija, zaključujući dogmatske sporove i otvarajući vrijeme u kome su anatematizmi protiv Akindina i Varlaama ušli u Sinodikon Nedjelje Pravoslavlja a isihazam počeo da daje imena srpskim brdima i planinama, kao god i monahinjama.

U slučaju Nikona Jerusalimca, nesumnjivo je da najveći dio njegovog opusa, i originalnog i prevodnog, pripada ovom prvom. Osim samih isihastičkih autora, kakvi su Grigorije Sinait (tri djela u Šestodnevniku; inače u slovenskoj rukopisnoj tradiciji češćeg od Grigorija Palame) i patrijarh carigradski Kalist Ksantopul (koji je inače sazvao sabor iz 1351; na listovima 316r-318r nalaze se izvodi iz njegovih Glava o molitvi), tu su prevashodno djela teologa uobičajeno ubrajanih u preteče isihazma: već pominjanog Isaaka Sirina, Simeona Novog Bogoslova i Nikite Stitata a naročito je mnogo u Goričkom zborniku otaca pustinje iz Paterika, kao da je Nikon htio da naročito nasadi skadarsko i zetsko monaštvo na najstarijim njegovim temeljima.

Spisima iz vremena dogmatskog sporenja kao da nema ni traga; međutim, na sami kraj Goričkog zbornika Nikon je stavio svoje Ispovijedanje vjere, u kojem izlaže prvenstveno vjeru u Svetu Trojicu, i time se pridružuje velikoj temi svih isihasta. Zabavljeni odbranom učenja o božanskim energijama, isihasti kao da su listom osjećali da se u njegovoj osnovi nalazi prevashodno ispravna vjera u Svetu, "Nepromenljivu, Neizmenljivu i Nesmješanu" kako je naziva Nikon, Trojicu, "u Njihovo ime krštenje primih ja/i savršenje (=savršenstvo-kraj) imam" - u čijem međusobnom opštenju počinje i počiva i tajna opštenja čovjeka sa Njom.

Time je Nikon, iako naizgled ne baveći se odbranom učenja o božanskoj svjetlosti, posvjedočio da je svjestan odakle ona proishodi i gdje počiva ispravno učenje o njoj i time se pridružio nizu isihastičkih teologa koji su "pjesmopjevali", Svetoj Trojici. Taj zbor ide od Grigorija Sinaita i njegovih trojičnih pripjeva na nedjeljnoj polunoćnici, preko trojičnog bogoslovlja Grigorija Palame i Josifa Vrijenija do Sergija Radonješkog, njegove potrebe da sabira Ruse hramom Svete Trojice i njegovog učenika, Prepodobnog Andreja Rubljova, koji je bojom izrazio opit svoga duhovnog oca i svoj.

Vladika Atanasije je primjetio da Nikon namjerno stavlja svoje Ispovijedanje vjere na sam kraj Zbornika jer on "ništa bolje i važnije nije imao da ostavi"^[13] svojoj duhovnoj kćeri i monasima od ove vjere u kojoj je i savršenje (=smisao) i savršenstvo. U tome je i njegova i njihova misija u svijetu, i Nikon mnogo vremena i prostora koristi privodeći Jeleni njene slavne i svete predake, i po rodbinskoj i po vladarskoj i po ktitorskoj i monaškoj liniji. Već pomenuto Žitije Svetog Simeona nastavlja se Žitijem Svetog Save, kao onih koji su tu istu vjeru imali i za nju se i u svijetu i u manastiru podvizavali, onako kako je za palamitsko bogoslovlje pisao i revnovao Jovan Kantakuzin.

Živeći u epohi antilatinskih sporova, Nikon se nešto više obazreo na njih nego na borbu sa Akindinom i Varlaamom. Među mnogobrojnim poukama svojoj duhovnoj kćeri nalazi se i kratak spis protiv Latina, gdje se pored uobičajenih njihovih izopačenja izobličavaju i zbog nepoštovanja ikona, preciznije zbog neprihvatanja Sedmog vaseljenskog sabora, što je vrlo duboka i rijetka finesa; porijeklo tog odlomka (list 222r-223v) tek predstoji da se istraži. O istoj temi govori i spis o pravoj vjeri u sto glava pripisan Genadiju arhiepiskopu Carigradskom, koji se ne može identifikovati ni sa Genadijem Sholarijem, koji u to vrijeme još nije ni bio patrijarh, kao ni sa patrijarhom Genadijem I. iz petog vijeka, a koji se nalazi u Šestodnevniku.

Konačno, Nikon je biblijski čovjek i njegov jerusalimski habitus se osjeća sa svake stranice, naročito Goričkog zbornika. Ako se pogleda Svetogorski tomos, vidjećemo da su obe njegove starozavjetne referenca u Nikonovom Zborniku dobile obimnu razradu, naročito sa jerusalimskim predanjem o sretenju Avraama i Melhisedeka na Tavoru, gori na kojoj je apostolima zasijala nestvorena svjetlost.

Inače Nikon mnogo češće od svjetlosti koristi jednoznačan ali više biblijski izraz "slava Gospodnja", na primjer kada govori kako je Mojsiju rečeno da će se slava Gospodnje pokazati na gori.^[14]

Do priče o Melhisedeku dolazi tako što Nikon opominje Jelenu na to da je na Brezovici podigla žrtvenik,^[15] i u dugoj pouci on joj privodi starozavjetne primjere čiste i nečiste žrtve, zaključno sa karakteristično prerađenom poviješću o Melhisedeku, čiji kraj je na žalost izgubljen, a koji prati opis Preobraženja. Time nas Nikon vraća osnovnoj činjenici: da nestvorena svjetlost prevashodno obitava u Tijelu i Krvi Gospoda Hrista koji je opet savršena ikona savršenoga Oca i savršena zajednica, liječeći time svaki individualistički misticizam.

Kao biblijski čovjek, Nikon je sav u evharistiji, pa i njegova Povijest o jerusalimskim crkvama ima ritam i zbijenost liturgijske anamneze a ne putopisa. Čak i u svom Skitskom tipiku koji je uključio u Gorički zbornik, Nikon obavezuje monahe na redovno vršenje evharistije i pričešćivanje, a upravo u njegovo vrijeme na tri skadarska ostrva podignuto je čak deset oltara.

Da svedemo zaključak, po svome dogmatskim ili antilatinskim djelima, Nikon je siromašniji od svojih velikih savremenika, Josifa Vrijenija ili Svetog Marka Efeskog, ali je nesumnjivo prožet i djelatan njihovim duhom. Po biblijskom mirisu i karakteristično jerusalimskom predanju Nikon se pak izdvaja od svojih isihastičkih savremenika petnaestog vijeka, a po svom teološkom djelu i od svoje jerusalimske sredine, kojoj taj vijek za razliku od prethodnih "u duhovnom stvaralaštvu nije bio tako plodonosan."^[16] Nikonovo pravo djelo je u prenošenju tog duha u svoju novu, srpsku, sredinu, koju je uskoro čekalo dugo i iscrpljujuće ropstvo.

3. Bogoslovsko nasljeđe

To ropstvo, ako će i biti tjelesno, neće biti duhovno: Pećka Patrijaršija neće učestvovati na Firentinskom saboru i ako bismo tu gledali posljedice djelovanja Nikona Jerusalimca, vjerovatno ne bismo pogriješili. Đurađ Branković, koji je donio tu odluku, bio je takođe vaspitan u isihastičkom duhu i sigurno mu je bio poznat duhovnik sestre despota Stefana Lazarevića.

Ona, posljednji veliki izdanak nemanjićkog predanja, u ključnim godinama je shvatila da se valja pripremati za neko drugo vrijeme i zasnovati opstanak svoga naroda na najdubljem njegovom temelju. Manastiri Zetske Svete Gore, koje je ona što podizala što brinula o njima, i Nikonovo predanje u njima, opstaće sve do osamnaestog vijeka, a i kada nestanu donijeće mnogostruke plodove: kada Crnojevići izdignu Mitropoliju na Cetinje, predanje Zetske Svete Gore će joj dati ključni pečat i preko Crnojevića štamparije raširiti se do svih krajeva. Šestodnevnik će pak dospjeti u manastir Tvrdoš i nije teško pretpostaviti na kojem predanju se vaspitavao mladi jeromonah i episkop Zahumski Vasilije.

Preko takvih ličnosti će doživljaj Živoga Boga biti predat i narodu koji će kroz vijekove čuvati temelje onoga što je Saborski tomos uobličio, kao svoju neotuđivu, životvornu svojinu, i omogućiti piscu da pedesetih godina dvadesetog vijeka u usta jedne srpske starice stavi ove riječi: "Gospode Bože, Gospode Bože, eno sad prolaze i mrtvi Krajišnici. Ide mrtav komandir i mrtvog borca vodi. Oba žuta ko vosak, oba preobražena. Gospode dragi, slava ti i hvala, nek sam samo prije smrti svoje vidjela svetitelje."^[17]

U ovim riječima, u nepatvorenom doživljaju svetosti date nam da je okusimo sada i ovdje i prevashodno u žrtvi i na životvornom krstu, leži suština predanja koga je uobličio Saborski tomos i oko koga se toliko trudio otac naš Nikon Jerusalimac. Dalje ulaziti u njegovo djelo i predanje za nas znači samo ići bliže Jednoprirodnoj i Natprirodnoj Trojici koju je Nikon iznad svega stavljao i u njoj život i spas tražio, kako sebi tako svima onima kojima je njegovo djelo predano do dana današnjeg.

Napomene

1 Simposion pod naslovom Nikon Jerusalimac ličnost-vrijeme-djelo održan je od 7. do 9. septembra 2000. na Skadarskom jezeru uz učešće dvadesetak stručnjaka raznih profesija iz srpskih zemalja, Jerusalima, Sofije i Mađarske; u trećem radnom krugu posvećenom Nikonovom bogoslovlju učestvovali su Mitropolit Amfilohije (Radović), Episkop Atanasije (Jevtić), Ištvan Percel (Istvan Perczel), protosinđel Jovan (Purić) i Tomislav Jovanović.

2 U knjizi Duhovnost pravoslavlja, Hrast, Beograd 1990. (217-246), str. 234.

3 U knjizi Osnovi pravoslavnog vaspitanja, Bratstvo Svetog Simeona Mirotočivog, Vrnjačka Banja 1993. (275-316), str. 279.

4 Potpuna bibliografija o Nikonu Jerusalimcu do simposiona o njemu može se naći kod Boška Bojovića: Nikon Le Hierosolymitain, Le Recueil De Gorica i La Vie Abregee de Saint Simeon Le Myroblyte par Nikon Hierosolymitain u knjizi Boško I. Bojović, L' Ideologie Monarchique Dans Les Hagio-Biographies Dynastiques Du Moyen Age Serbe, Pontificio Instituto Orientale, Roma 1995, str. 209-300.

5 Igumen Petr (Pigol'), Prepodobnyj Grigorij Sinait i ego duhovnye preemniki, Moskva 1999, str. 25.

6 Nina Gagova, Goričkijat sbornik v konteksta na юžnoslavjanskite vladatelski sbornici ot 14 i 15 vek, u zborniku radova sa simposiona Nikon Jerusalimac vrijeme-ličnost-djelo (u pripremi).

7 Rukopis u Arhivu SANU br 446; list 85r.

8 Đakon Milorad Lazić, Bogoslovska struktura zbornika Šestodneva Nikona Jerusalimca manastira Savine iz 1439/40. godine, u zborniku radova sa simposiona Nikon Jerusalimac vrijeme-ličnost-djelo (u pripremi).

9 O tome se podrobnije izlaže kod Boška Bojovića.

10 List 23r i dalje; na dedukciji zahvaljujem ocu Maksimu (Vasiljeviću) .

11 List 39v-42r.

12 List 20r.

13 Episkop b. Zahumsko-hercegovački Atanasije (Jevtić), Ispovedanje vere Nikona Jerusalimca, u zborniku radova sa simposiona Nikon Jerusalimac vrijeme-ličnost-djelo (u pripremi).

14 List 54r.

15 List 49r.

16 Po mišljenju arhimandrita Makarija (Mavrojanakisa), čiji se rad o stanju jerusalimske patrijaršije u XV. vijeku takođe nalazi u predstojećem zborniku sa simposiona o Nikonu Jerusalimcu.

17 Branko Ćopić, Doživljaji Nikoletine Bursaća, Veselin Masleša, Sarajevo 1988., str. 143.