Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana

Razgovor o ratu na Veljem Gumnu cetinjskog manastira

BORIS B. BRAJOVIĆ: Nije li glasovita jevanđelska priča o bludnom sinu metafora i o homo polemos-u. Razmetni sin koji je uvijek u sukobu: od oca traži ono što nije njegovo u svijetu uzima ono što ne želi, bori se ne da osvoji, već da pokaže da je osvojeno njegovo.

Aludirajuća sloboda koja ima jevrejski prizvuk – dijaspore. Bludni sin je u dijaspori vlastite duše. Sukob je izbor koji mu niko ne nameće. On je Abraham koji sigurnost doma (Levinas) zamjenjuje sa nesigurnošću slobode.

Ali on je i svoga Oca sin, sinovstvo kao praznovanje, proslavljenje Očevo. Vraćajući se kući kao poražen, izgubljene bitke, on pobjedonosno zadobija Očevo. Jer "sve što imam od OCA je" poslanica kaže. Ali tu progovara stariji brat sina razmetnoga glasom koji, da li pitanje je, otkriva polemos kao opšti topos bića čovjekova, kao slobodu bića?

MITROPOLIT AMFILOHIJE: Onaj sin koji napušta oca, on traži od oca: na grčkom se to kaže "daj mi moju periousia-u, "daj mi ono što imam". Mislim da je to prevedeno kod nas kao "daj mi moje imanje, daj mi ono što je moje". Pod tim se, međutim, ne podrazumijeva samo materijalna imovina, nego ono što jesam, što imam, bilo kao darovi duhovni, bilo kao materijalno bogatstvo: svu moju imovinu, to mi daj. Prema tome, on ne traži ono što nema, nego ono što ima. Kao da kaže ocu: "Neću da to upotrebljavam s tobom zajedno i na način kako ti smatraš da bi trebalo". Prije svega, tražeći svoju "periousia"-u, on očevidno laže i sebe i oca, jer ono što traži, to nije njegovo, to je dobio od oca. Jer i biće je dobio od oca, i ono što ima dobio je od oca. Ali otac kao da pristaje na njegovu laž, i kaže mu: "U redu, to je tvoje. Evo ti, tražio si, idi." I on to što ima, ide da potroši.

Sad, ako to hoćemo da prenesemo na problem rata kao traganja za onim što nemamo, pitamo se: da li je to traganje za onim što nemamo, ili je to ustvari ćerdanje, proćerdavanje, trošenje na pogrešan način onoga što imamo. Kao što je to uradio i ovaj bludni sin? Moguće je i to.

Ili, moguće je da rat bude i odbrana onoga što se ima. Ako je odbrana onoga što jesmo, što imamo, što čini našu svetinju, zajedničku, onda je to rat koji nazivamo opravdanim. Ali ako je rat koji proćerdava i moje dostojanstvo, razara ga, a razara dostojanstvo drugoga, onda je to već nešto što je satansko i što ne postiže pravi cilj, nego upravo dovodi do uništenja, do besmisla

PROTOSINĐEL JOANIKIJE: Ima jedan značajan problem uopšte kada se postavi odnos rata i liturgije. Mi znamo da onaj koji prolije krv, koji je ubio, on mora biti na jedno vrijeme odlučen od pričešća. Međutim, u pojedinim momentima u istoriji događa se obrnuto: onaj koji napušta borbu, on na neki način biva odlučen od liturgijskog pamćenja. To je pitanje: mi ratnike liturgijski proslavljamo, oni su ušli u vječno pamćenje, u vječnu liturgijsku zajednicu, kao sveti Car Lazar, kao sveti Petar Cetinjski, kao sveti Georgije, kao kosovski ratnici, kao ratnici sa Krusa i Martinića, kojima smo skoro vršili liturgijski pomen. Međutim, može da se vrši pomen i Vuku Brankoviću, i drugim ljudima koji su kršteni i imaju sve preduslove za to, ali se to u Crkvi mnogo ne ističe. Dakle, pitanje je paradoksa: na koji način ratnik, koji će svakako u konkretnom događaju da prolije ljudsku krv, postaje zajedničar u vječnoj liturgiji, a onaj koji to odbije na neki način ostaje van tog pamćenja?

MITROPOLIT AMFILOHIJE: Danas su Sveti Kirilo i Metodije. Vidim u "Svetigori" objavljen jedan odlomak iz žitija svetog Kirila, gdje on objašnjava zašto uopšte hrišćani mogu ratovati.

U saracenskom taboru – evo vidite, produžuje se priča sa Saracenima do danas – pita musliman Svetoga Ćirila: "Kako to hrišćani mogu ratovati, a pri tom održati zapovijest o moljenju Bogu i za neprijatelje?" Sveti Ćirilo na to odgovori: "Ako su u jednome zakonu napisane dvije zapovijesti, i date ljudima na izvršenje, koji će čovjek biti bolji izvršilac zakona: onaj koji ispuni samo jednu zapovijest, ili onaj koji ispuni obadvije?" "Nesumnjivo, onaj koji izvrši obje zapovijesti", odgovoriše Saraceni.

A Sveti Ćirilo nastavi: "Hristos, Gospod naš, zapovijedio nam je da se molimo Bogu za one koji nas gone, i da i njima činimo dobro. Ali On nam je još rekao: veću ljubav niko ne može imati u ovome životu, nego ako li ko dušu svoju položi za prijatelje. Stoga mi podnosimo uvrede, koje neprijatelji čine nama pojedinačno, i molimo se Bogu za njih, ali kao zajednica mi se zalažemo jedni za druge i polažemo živote svoje, da ne bi kako neprijatelj, plijeneći braću našu, zaplijenio s tijelima i duše njihove i pogubio ih i tijelom i dušom."

Dakle, ovako postavljeno pitanje rata je pitanje ne samo tjelesne pogibije, i tjelesnog gubitka, nego i vječne pogibije čovjekove. Zato sveti Grigorije Bogoslov kaže veoma karakteristično na jednom mjestu: da je bolji rat od mira koji odvaja od Boga. Ima rat koji privodi Bogu, i to je jedan narodski rečeno veliki paradoks i rata i same filosofije i teologije rata, i ima truli mir. Ovaj narodski izraz je izuzetno značajan.

Ima dakle, mir i način našeg postojanja, življenja – koji je truo, mrtav. To je način života koji odvaja, suštinski, egzistencijalno, kako nas jedne od drugih, tako i od smisla života, odvajajući nas – po riječima Grigorija Bogoslova – od Boga, kao Darodavca vječnog zajedništva, smisla i života.

Onaj koji izda – ovo bi bio odgovor na pitanje oca Joanikija – on se prije svega odvojio od zajednice. A liturgija je sama po sebi zajednica. Odvojivši se od te zajednice, on je sam sebe već osudio na zaborav. Na bezimenost. On samoga sebe briše iz pamćenja te zajednice. Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga i ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u svoj tefter, u svoju knjigu života.

Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević. No ne samo on. Ono što je urađeno u naše dane sa srpskim narodom, recimo u Hercegovini i Bosni, naročito u srpskim krajinama o čemu je govorio naš Tihomir, to što je urađeno od nas samih kao naroda u ovom trenutku, takav odnos prema dijelu našega naciona, i to najzdravijem i najčistijem dijelu, istorijski, istoriosofski i duhovno posmatrano – predstavlja jednu od najtežih izdaja koje su se dogodile na našim prostorima. I utoliko je ta izdaja teža što jedan dobar dio našega društva nje uopšte nije svjestan, niti zna u stvari da je izvršena stravična izdaja i/ili da je on sam učestvovao u toj izdaji. To je nešto najstrašnije što se nama danas dogodilo.

A moramo i to priznati, nosioci te izdaje u ovom trenutku, dobrim dijelom jesu naši intelektualci. To je nešto najtragičnije: ako uporedite naše intelektualce sada, savremenu srpsku inteligenciju sa onima iz 1914. godine ili nešto ranije, to kao da su dva svijeta.

A preko umrtvljenja inteligencije, došlo je do umrtvljenja nerva, onog životnog iskonskog nerva, u širim slojevima društva. Uz pomoć knjiga, ideja, naročito uz pomoć ovih masmedija danas mogu da se na najstravičniji način otuđe ljudi od sebe samih. O tome je prije podne govorio profesor Zurovac izuzetno dobro. Kako može savremeni čovjek da bude raspamećen, otuđen od samoga svoga bića, od svoje suštine, izmanipulisan na najmračniji način, i to sve u ime demokratije, pravde, prava! Mi smo danas upravo u takvim orvelovskim vremenima.

Ima Mića Popović jednu izuzetnu sliku koja se zove "Manipulacija". Ona je u svoje vrijeme važila za ondašnji totalitarni sistem koji je bio kod nas, i koji je bio po cjelokupnom svom ustrojstvu manipulativan. Međutim, ovo što se danas događa, to je mnogo teže i mnogo opasnije od onoga što se juče događalo. Kao da se na nama ostvaruje ona priča iz Jevanđelja o čovjeku koga je napuštio demon, otišao u pusta mjesta, pa se onda vratio, i kaže: nađe čovjeka onoga praznoga, ništa nije u njemu novoga bilo, i ode u pustinju pa dovede sedam gorih demona, i nastani se u njega, "i bi onom čovjeku posljednje gore od prvoga".

Bojim se, duhovno posmatrano, da smo u ovom trenutku, na svim nivoima našeg postojanja mnogo više ugroženi nego li što smo to bili juče. Mnogo dublje izmanipulisani. Što je najgore, prihvatamo tu manipulaciju kao nešto što je, da ne kažem, prirodno, ili joj se priklanjamo u nekom svom strahu – bio on biološki ili duhovni – koji se zasniva na velikoj, dubokoj i kolektivnoj raslabljenosti jednog naroda.

Mi smo danas očevidno jedan raslabljeni narod. I takvi narodi u trenucima kad su raslabljeni, bilo šta da rade, ništa im ne ide od ruke. Onda i kad ratuju, "pobrkaju pari", pa ne umiju ni da ratuju kako se na pravi način i viteški ratuje. Ovaj naš rat je bio krvavi rat. Ali ima u tom ratu mnogo nečasnoga, nečistoga, nesvojstvenog ovom narodu.

Da vam navedem jedan primjer drugačijeg ratovanja i ratnog morala. Jedan Jevtić, seljak, rođak sadašnjeg Episkopa Hercegovačkog i solunski borac, pričao mi je: "Dete, samo što me zmija nije jela i vodenica mlela (to sam prvi put čuo od njega, tu poslovicu) sve sam prošao kroz život. U Prvom ratu prošao sam do Niša, i do Peći, i preko Albanije i do Krfa, gled’o sam Plavu grobnicu, sve sam video, ali sam se uvek držao onoga što mi je moja majka pri ispraćaju u rat rekla (pazite to je isto ono Jevrosime majke: "Nemoj sine ogriješiti dušu"): "Nemoj dete da se ogrešiš ni o koga. Ni o neprijatelja. Naročito nemoj o mrtvoga neprijatelja da se ogrešiš. Nemoj slučajno nešto sa njega da uzmeš". I kaže: "Poslušao sam majku, i gledao sam svojim očima: polakomi se čovek na sat onoga koga je ubio ili na nešto drugo, skine cipele ili nešto drugo sa njega; i gledam – idućeg dana zrno pogodi njega. A mene? Prolazio sam kroz kiše kuršuma, i vratio se svojoj majci zdrav". Tada kad mi je ovo govorio, već je imao osamdeset i više godina.

Ovih dana mi neko ispriča potresnu priču o Prebilovcima. Ustaše su napravile jedan od najstrašnijih zločina ovoga vijeka, baš tamo. Svi drugi zločini, a bilo ih je to će tek istorija da pokaže kakvih, neuporedivi su po surovosti sa onim što je urađeno u Prebilovcima. Čak i ovo što je Tiho naveo, a to je bar za stepen ispod toga. Hiljadu i sto nevino pobijenih staraca, žena i djece i u jamu bačenih 1941. godine. Komunisti poslije rata ubijali njih mrtve, time što su ih betonskom pločom sakrili – to je strašnije ubistvo od onoga ustaškog! Tek su devedesetih godina izvađeni, njihove kosti iznijete na svjetlost dana, pohranjene u zajedničku kapelu, uz namjeru da se za njih podigne hram. I šta se dogodilo? Te mučeničke kosti, koje su već dva puta ubijane, konačno su uništene od hrvatske vojske na početku ovog rata da ne ostane traga od njih!

Tim povodom neko mi je ispričao: te neoustaše koji su napravili taj zločin 1992. godine, istoga dana su svi poginuli sem jednoga koji ih je odvraćao da to ne rade! Kažu uz to da Hrvatice dolaze na to mučeničko mjesto da pale svijeće. Već je to nešto utješno. Ta svijeća, ako ju je zapalila pobožna Hrvatica, daje nadu u pobjedu u hrvatskom narodu nad genocidnim duhom koji kao da se zacario u njemu u ovom vijeku. To je istovremeno i pokazatelj da i u ovom ratu ima neke pravde Božije.

Stari su znali, pa i kad su rat vodili, da ispoštuju neprijatelja. Uzmite recimo Crnogorce, kada je bilo predavanje grada Nikšića, u prošlom vijeku: crnogorska komanda poručuje turskoj komandi u Nikšiću: "Imamo topove, uništićemo i vas i grad. Nije dobro da rušimo grad, i da ubijamo nejač. Evo vam riječ – tri hiljade vaših vojnika koliko imate, sa oružjem neka prođe, nećemo vas poniziti, ni oružje nećemo uzeti. Idite preko Drine, neka vam je srećan put." Svi su izašli do jednoga i otišli su u Bosnu. Ni jedan top nije ispaljen na Nikšić.

Sad vi uporedite, prošli vijek i današnje ratovanje gdje se ne ostavlja kamen na kamenu. Projavilo se u ovom ratu nešto nihilističko, samoubilačko, stravično se nešto projavilo. Ja to jedino mogu da objasnim dubokim moralnim opustošenjem naroda, o čemu je i profesor Babić govorio. To moralno opustošenje je posljedica komunističko bezbožne ideologije koja se dotakla čitavih slojeva društva. Tu nema više moralne vertikale, nema principa, nema istinske mjere ljudskog ponašanja. Tu nemaš nikoga pred koga bi stao da se pokaješ: ti si bog, ti si gospodar smrti i života. Jedino što određuje ponašanje to je tvoja volja, ili tvoja samovolja, tvoja zloba i tvoj interes. Nema drugog principa kojim se rukovodiš. A takvi ratovi, zasnovani na takvom moralnom besparitetu su najstrašniji ratovi.

Na žalost, ratovi koji se danas vode, ne samo ovaj koji se vodio kod nas (koji se i dalje vodi, i koji se produžuje i ko zna gdje će se zaustaviti), svi ratovi koji su vođeni u novije vrijeme, recimo američki ratovi i drugi, sve su više bez istinske pravde i morala. Tako za ovaj rat, građanski, ustanovljuju Haški sud, a pitamo se: Koga su izveli na sud za Vijetnam, za Kambodžu, za indijanske ratove, za Irak?

Pričao mi je Galois, francuski general – prošle godine sam bio kod njega – on je bio na licu mjesta: dvije stotine hiljada Iračana su Amerikanci žive zatrpali u pijesak! Ni trepnuli nijesu! Naravno, ni "New York Times" niti bilo koje druge američke novine to nijesu zabilježile. A čim nije zabilježeno, znači nije toga ni bilo. A kao takvo ne podleže ničijem sudu! To je isto ono što su naši zločinci, domaći marksistički revolucionari radili u Drugom svjetskom ratu i poslije njega: – Ne da ti ime, ne da ti spomen, ne da ti grob. A to znači: čim nemaš groba, imena, spomena – znači nijesam ni ubio nikoga. Otkud kod nas još uvijek ta iracionalna borba oko grobova? Upravo stoga. Nema zločina, ako nema groba i biljega da ga je bilo.

Svi zločinci pa i ovi moderni, svuda u svijetu, pa i na prostorima Bosne i Hercegovine imaju potrebu da zatru tragove svojih zločina. Nema zločina, ako nema tragova od onoga što je učinjeno. To je naročito svojstveno modernim ratovima, i modernom svijetu, čemu umnogome doprinose i stravična sredstva masovnih uništenja ljudi. Sve to djeluje zastrašujuće u odnosu na sve ratove koji su do sada vođeni u istoriji.

Ne znam da li sam odgovorio na pitanje oca Joanikija. U svakom slučaju, truli mir, trulo ljudsko postojanje ovdje na zemlji, tj. življenje koje otuđuje od Boga, upravo i jeste suština cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroameričke civilizacije – ona je na tome sagrađena, a time na ogromnoj laži o čovjeku. Takav mir ustvari nije mir već privid mira, zasnovan na otuđenju od izvora mira i pravde. Kao takav on će biti uvijek iznova uzrok stravičnih krvoprolića. Zašto? Zato što onaj koji ima Boga u sebe, kao vječno i neprolazno imanje, on će se neprekidno boriti, to je Solženjicin tako genijalno primjetio – ne za osvajanje spoljašnjih nego za osvajanje unutarnjih prostora. Briga takvoga za kule i za gradove, za zlato i za uživanja, tj. za prolazno zemaljsko carstvo. On svodi svoje potrebe na minimum, ove zemaljske potrebe, zato nema razloga ni od koga ništa da traži i da otima, nego jedino ako može nešto nekome da pridoda. Jer on zna istinitost riječi Hristove: "Ne sabirajte sebi blaga gdje moljac nagriza i rđa kvari". Nemojte se time bogatiti! To je htio bludni sin, time da se obogati, da ide u svijet, pa je na kraju i ono što je imao proćerdao, istrošio i vratio se potpuno opustošen svome ocu.

U položaju bludnoga sina je savremeno čovječanstvo. Ono je sve opustošenije i opustošenije, sve je plitkoumnije, sve je površnije. Ustrojava život samo na nivou horizontale, bez vertikale. A ljudska duša je duboka, duboka je i ljudska glad! Zato, s obzirom da nema u sebi probuđenu žeđ za vertikalom, za imanjem neprolaznim, onda čovjek neminovno, po samim zakonima svoga ustrojstva, mora da grabi oko sebe, da bi se bar nečega dočepao, radi opstanka i lažne sigurnosti. Velike imperije to pokazuju; takođe i rimokatolicizam je primio taj otrov u sebe. Činjenica da ima u sebi taj imperijalistički duh, želju da gospodari ovim svijetom, pokazuje da ima u sebi neku unutarnju nesigurnost, koja nastaje kad se prekine veza sa Živim Bogom.

Vjerovatno da, jednim dobrim dijelom, ovaj "juriš" na pravoslavne zemlje, koji ne traje od juče, nego čak negdje dublje i dalje – od Mongola i Turske imperije, a naročito od početka ovog vijeka – ima za svjesnu ili nesvjesnu osnovu saznanje da se tu negdje čuva nekakvo bescjen blago, neko najdublje pamćenje, pa to pamćenje treba zbrisati, da bi onda ljudi mirno i neuznemiravano mogli ovdje da žive u ovom trulom svijetu, zadojeni duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj. Da žive bez mirisa nebeskog, bez dubljeg cilja i smisla postojanja. U jednom takvom svijetu jedino što nama ljudima preostaje jeste da se otimamo, da otimamo jedni od drugih zemlju, slavu, vlast i čast, u kojima mislimo da nalazimo svoju sreću.

U tome se i sastoji tragika ovakvih ratova. A ratovi nijesu samo oni ratovi koji se vode oružjem; postoje mnoge vrste ratova u društvu, u ekonomiji.

Evo danas ovdje kod nas – vodi se čitav jedan tihi rat, rat otimačine, najčešće ljudi obezboženih. Juče je sabirao i otimao "u ime naroda" i "za narod", stvarao zajedničko društveno bogatstvo. A danas to "podruštvljeno" bogatstvo – u duhu nove privatizacije no na načelima istog vučjeg samoljublja – prisvaja sebi. I sad ti gledaš biznismene koji su do juče bili sekretari komiteta ili službenici SUP-a, koji se šepure po svijetu nekakvim bogatstvom, koje sigurno da nije mogao tako brzo steći svojim trudom, niti mu je od baba ostalo, nego ga je on negdje, a zna se gdje, i od nekoga, a zna se od koga, oteo.

Jer Amerikanac ima bogatstvo, ali ga je on najčešće mukotrpno zarađivao: njegov prađed, pa đed, pa otac, pa on, pa izborio nešto. Ovaj naš biznismen preko noći promijeni ideološki ćurak, vješto iskoristi svoj položaj i potpis, uz to i mutno ratno vrijeme i vrijeme društvenih lomova, pa se preko noći obogati. Zaboravljajući pri tom svetu narodnu istinu da je "oteto prokleto" i da se sve ono što je lako i nepravedno stečeno još lakše gubi.

I ovo je opet projekcija ratova koji se vode u nama i oko nas. A svi ratovi, na kraju krajeva, počinju i završavaju se kao rat u ljudskom srcu i oko ljudskog srca. Tu presijeca granica između dobra i zla, mržnje i ljubavi; svaka borba se tu započinje i prvo vodi, na nivou ljudskog srca, pa se tek onda transponuje i širi dalje.

Imao sam nedavno susret sa jednim našim bivšim velikim ratnikom, ideologom revolucije. Ispričao mi je svoju domaću priču, o svojoj sestri, o svome ocu, o svome bratu. Tada sam shvatio da u stvari ova njegova borba, sav njegov internacionalizam, njegova revolucija i principi te revolucije nijesu ništa drugo nego projekcija njegove porodične drame, iz Crmnice recimo. Domaća lična i porodična drama dobila je jednostavno kosmičke metafizičke dimenzije!

Sve ovo dakle, što kažem, o čemu govorimo, sve to negdje započinje na nivou srca. Ako se tu, u srcu, ne izvojuje ona najbitnija bitka, viteška bitka protiv zla, protiv grijeha, protiv nepravde, onda nigdje se ona drugdje izvojevati neće. Tu se najveće bitke odvijaju. Zato je sveti Petar Cetinjski tako veliki, što je tu bitku izvojevao; sve drugo što je djelao, saglasno je s onim što je on bio u svom biću i što je praktično ostvario u sebi, svojim životnim podvigom.

E kad bi nam Bog dao takvih ratnika i u ovo naše vrijeme, kakav je bio ovaj vitez Božji bez straha i mane!

Beleške >>

// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]