Vuk Karadžić

Risanski običaji

Izvor: Kovčežić za istoriju jezik i običaje Srba sva tri zakona
u Beču, u štampariji jermenskoga manastira
1849

Napomena priređivača

Sada se u ovoj knjizi štampa ono što je objavljeno u dvema knjigama Vukovim: u knjizi Montenegro und Montenegriner, kao i u Kovčežiću u kome su i prilozi koje je Vuk pripremio kao uvod ispred opisa Crne Gore. Našoj knjizi dat je naslov Crna Gora i Boka Kotorska.

Napomena Vuka Karadžića

Risanski običaji*

[* Za ove običaje, kao i za mnogo drugo koješta iz onijeh krajeva, Ja zahvaljujem prijatelju svome popu Vuku Popoviću iz Risna.]

1.
Ženidba

U Risnu, kao i u Dubrovniku i po drugijem onamo mjestima, mjesto isprositi djevojku kaže se vjeriti ili vjeriti se, npr.: On je vjerio djevojku, ili: On se vjerio s njome, ili ona s njime. Po tome se zaručnica zove vjerenica i zaručnik vjerenik, a prosidba vjeridba i vjera, npr.: Otišli na vjeridbu ili na vjeru; Djevojka je stajala pod vjerom tri godine. Na ovo je nalik i ono što je budimska kraljica kazala Jakšiću Todoru:
Jesi li se more oženio,
jal' đevojci dao vjeru tvrdu -

I u Risnu je bio običaj doskora, kao što je u Crnoj Gori a može biti i gdje na drugom mjestu i danas, da dva čovjeka koji se paze a imaju jedan muško jedan žensko dijete, vjere djecu još u kolijevci. Govori se da su gdjekoji još dok su im žene bile trudne ugovarali ako jedna rodi muško a druga žensko da će se oprijateljiti, i takovi su se ugovori držali kao i prava prosidba ili vjeridba. Ali su ovi običaji ondje već prošli, i slabo se u kojoj kući zadržava još i onaj da otac sinu djevojku traži i izbira, nego je sin izbira sam, a otac ide te prosi.

Došavši prosac u kuću djevojačku reče djevojačkome ocu otprilike ovako:

"Prijatelju, pomaga ti bog! Došao sam s dobrijem časom da s tobom progovoriš nešto nasamo. Ja imam sina, koga sa srećom mislim vjerivati, a ti imaš kćer (poimence tu i tu), koja je njemu i svima nama mila, pa sam došao k tebe, kao nje najboljemu prijatelju, da te pitam hoćeš li mi je dati za njega."

Kad djevojački otac misli dati djevojku on odgovori ovako:

"Fala ti, brate, na tvoje lijepo prijateljstvo, koje imaš spram mene i moje siromaške kuće, i oprosti mi što ti ne mogu sad odgovor dati, jer imam braće. i ostale svojte, da im kažem i upitam, i najdalje molim za osam dana da me pričekaš, da ti odgovorim na pošteno tvoje pitanje."

Ako li je ne misli dati, on mu opet zahvali, pa mu onda lijepijem načinom kaže da od toga ne može biti ništa izgovarajući se ili da je djevojka obrečena, ili da još nije spremljena za udaju, ili da je još mlada itd.

Kad dođe određeni dan da djevojački otac odgovori ocu momačkome, on sazove u kuću svoju braću, ako ih ima, i ostalu bližu rodbinu, a momački otac uzevši tako koga od svoje rodbine ide onamo kao na pouzdano da djevojku prstenuje. Pošto se pozdrave i za zdravlje raspitaju, otac momački držeći prsten u desnoj ruci reče:

"Evo, braćo, u ime božje ištem kćer (poimence) našega brata (toga i toga) za moga sina (poimence), i ako ga ljubi, dat' nam je evo obilježje kao zalog vjere pred vama da primi s dobrijem časom i dobrom srećom, akobogda."

Otac djevojački već se prije razgovorio i dogovorio sa svojima, a i kćer je na to pripravio preko matere joj ili sestre, ali ih sad opet upita: "Šta velite vi, braćo moja?" A oni mu odgovore: "Mi velimo što i ti." Onda on reče: "Dakle ja je dajem, i bog dao dobar čas!" Pa uzme prsten od oca momačkoga, i da ga ženi na ostavu do svadbe. Potom piju rakije, i tako je vjeridba svršena.

Poslije toga otide k vjerenici vjerenikov otac i brat koji će na svadbi biti ručni djever, i ponesu joj na dar lijepu haljinu i svilenu maramu, a ostalome ženskinju u kući po komad sapuna; a oni njima u trpezi dadu za to uzdarje: svekru u marami zavijenu sašivenu košulju, a djeveru ličnjak i bječve (peškir i čarape) u marami zavijene. Na pohodu pred kućom vjerenica daruje osobito svekru ličnjak, a on njojzi uklopi u ruku cekin; djeveru lijepu s kitama duvankesu, a on njoj talijer.

Drugi ili treći dan ide vjerenik k vjerenici sa svojijem stricem, i ponese punici svilenu maramu, komad sapuna, i u njemu zasađen cekin; tastu nove čizme, šurevima po crevlje, svastima po crevlje i svilenu maramu, i svima kućanima po štogod. Običaj je da se vjerenica krije od vjerenika upravo do vjenčanja; ali onda poslije velike molbe dopuste mu da je vidi, i došavši k njoj zagrli je i kao na silu poljubi; potom joj u ruke utisne cekin, a na prst natakne prsten. Ona se od svega toga brani, i gdjekoja jaka istrgne se od njega i pobjegne i darovi mu popadaju po zemlji. Na polasku punica daruje zetu u svilenoj marami košulju, gaće bijele s vezenijem gatnjikom, bječve i podveze sa četiri zlatne kite. Tako mu i ostalo sve ženskinje koje je on darivao dade ponešto uzdarja.

Dokle god djevojka stoji pod vjerom, vjerenik valja da joj se stara za obuću, i zato joj često šalje crevlje; a ona njemu i njegovoj kući svakoga sveca i nedjelje po pozlaćen (farakleisan) cvijet.

Otprije je bio običaj da vjerenik kad vjerenica dugo stoji pod vjerom ne ide k njoj više do dvaputa u godini, i to na Božiji dan i na ustavke njezinoga krsnog imena.

Poslije vjerenika ide mu mati sa kćeri svojom da vidi vjerenicu, i ponesu joj na dar haljinu i lijepu maramu, pletivaču, iglenicu i naprstak, i to sve troje od srebra; a prijateljicama po traversu (kecelju), prijatelju ličnjak ili vezenu maramu, a ostalima od roda po komad sapuna. Otac vjereničin u trpezi da prijateljici cekin, a njegova žena košulju u svilenoj marami; tako i ostale koje je ona darovala daju joj po nešto uzdarja. Na pohodu dade svekrva svojoj snasi prsten.

Na nedjelju dana pred svadbu iziđu na pjacu otac vjerenikov i vjereničin sa svojim prijateljima i ostalijem znatnijim ljudima iz mjesta, i ondje ih otac vjerenikov časti sve rakijom. Najprije on uzme u desnu ruku bocu rakije, na kojoj je jabuka i u jabuci cekin, pa stane ovako govoriti:

"Pomaga vam bog, poštena braćo i gospodo moja! Evo s dobrijem časom isprosio sam kćer (po imenu tu i tu) brata našega (toga i toga) za svoga sina (poimence), i prizvao sam vam da pijemo po čašicu rakije, i da rečete i vi da im bog da dobar čas i dobru sreću."

pa pruživši bocu ocu vjereničinu: "Prijatelju moj sretni da ti je čas!" Otac vjereničin primivši bocu, uzme s nje jabuku s cekinom, a bocu da najstarijemu njihovom poglavaru ili popu, koji uzevši je napije ovako:

"Bože blagoslovi! Što radili i uglavili, sretno bilo i dugovječno po jednu stranu i po drugu!"

Ostali poviču uglas: "Aviva"; a jedni i: "Amin bože daj!" Pošto se on napije, da bocu drugome koji je na redu, te se svi obrede napijajući kako koji zna. Odmah poslije toga odvoje se prijatelji sa svojom rodbinom na stranu i ugovore kad će biti svadba, koliko će biti svata itd. Ovi dan vjerenik pošlje bocu rakije i u tazbinu da se i oni kod kuće provesele kao i ovi u pjaci. Ali mu se boca odonud ne vrati prazna, nego opet nanovo napunjena i još odozgo sa šipkom (Granatapfel) i s kitom pozlaćena cvijeća. Onaj cekin što vjereničin otac uzme s boce u jabuci ne daje on vjerenici, nego ga uzme upravo sebi (u kuću); zato se obično kaže: Prodade kćer za cekin.

Od toga dana odmah se kod vjerenikove kuće počinje veselje, pjevanje, igranje i gošćenje. Najprije se pošilje nekoliko momaka koji su namijenjeni za svatove da iz crkve donesu barjak, a u tom djevojke od roda vjerenikova uhvate pred kućom kolo te igraju i pjevaju. Ovijeh momaka koji idu po barjak valja svagda da bude liho (npr. 5 ili 7); idući od crkve s barjakom barjaktar pjeva iza glasa a ostali meću puške. .Došavši pred kuću poigraju po dva i dva ispred kola, koje vodi vjerenikova mati ili sestra, a barjaktar s barjakom vijući s njime na sve strane. Potom pošto barjak privežu na jednome od najvišijeh kućnijeh prozora da se od svakud vidjeti može, posjedaju za trpezu i stanu piti i jesti. Kad se donese barjak iz crkve, djevojke u kolu obično pjevaju ovu pjesmu:

[* Pripovijeda se da je u Risnu otprije bio običaj u svatove mjesto barjaka nositi granu masline; ali se sad to samo onda čini kad je mladoženjina ili djevojačka kuća u žalosti.]

Iza ove pjesme nastave i druge različne kao npr.:

1.

2.

3.

Na nekoliko dana pred svadbu otide k vjerenici brat mladoženjin sa svojom sestrom ili drugom kakom djevojkom ili ženom koja zna procijeniti ženske haljine i ostale stvari. Djever onda ponese snasi mahač (lepez), crevlje i bječve, lijepo ogledalo i u njemu rijetki češalj, gurđela (pantljika), špioda (čioda) i različnoga načinjenog cvijeća, a uz to i materi joj crevlje. Pred objedom procijene djevojačke haljine i ostale sve stvari što ona misli sa sobom ponijeti, od najmanjega do najvećega; i kad stvari ove slože u skrinju (kovčeg), svak baci u nju po kakav novac ili drugo što. Pošto se skrinja zatvori, ključ uzme djever, i zapovjedi da je nose kući mladoženjinoj; ali brat djevojčin sjede na skrinju, i ne da je s mjesta krenuti dok mu djever ne pokloni talijer ili najmanje jednu forintu. Na objedu daruju djevera ličnjakom a sestru mu bijelom maramom. Na polasku djever daruje vjerenici najviše forintu, a ona njemu bijele bječve.

Koji su pozvati u svatove ili na svadbu oni uoči svadbe pošalju vjerenikovoj kući po brava oderana s glavom, koji u ustima drži grančicu lovorikovu, po veliki samun kruha iskićen pozlaćenijem cvijećem i barjačićima, i po dvije boce vina. Ako vjerenik ima udatu sestru, ona mu donese sašivenu košulju. A k vjereničinoj kući šalju zvanice po bocu rakije, po lijep kruh i po maramu, a žene neka haljinu, neka traversu, neka faculet; I ovo je upravo sve za djevojku, ali gdjekoja mati ustavi što i za sebe. Ovaj dan pred sami mrak skupe se pozvani svatovi kod vjerenikove kuće, i svaki kad dođe izbaci pred kućom pušku. Pošto posjedaju za trpezu, domaćin odredi šta će koji od svatova biti, i ovo određivanje on počne ovako:

"Dobro veče, braćo i gospodo moja! Evo s mirom božijem i časom dobrijem sabrao sam vas u ovi siromaški svoj dom, ne da vas počastim, nego da vas potrudim do one naše sretne prijateljske kuće da pođete sjutra i onu našu sretnu nevjestu u ovi naš dom za mojega sina da dovedete. Znam lijepo da sjutra poštena ona braća i naši prijatelji vama se radosno nadaju, i nastojaće vam koliko srdačnu ljubav u dočeku prikazati, toliko s ljudskijem govorom svakome počast dati. Zato ja da bi svaki svoje ime i dužnost svatovsku znao, i s imenjakom svojim tamo razgovor provodio, imenujem s dobrijem časom: 1) za prvijenca poimence toga i toga (obično ujaka mladoženjina); 2) barjaktara toga i toga (od kaka junačkog roda), 3) starog svata toga i toga, 4) domaćina od svatova toga i toga (kojega od roda), 5) sretnoga kuma toga i toga, 6) đevera toga i toga (svoga drugog sina), 7) muštulugdžiju toga i toga (koga od svoje dalje rodbine), 8) vojvodu toga i toga (zeta od kuće)."

Kad ima svatova mnogo onda se postave i po dvojica od sviju ovijeh, i oni se između sebe dogovore kad će i kako koji svoj posao izvršivati. Potom stanu piti rakiju i gdjekoji po dva i dva pjevati:

I ovako jedni druge sve pripijevaju. Kad dođe na kuma onda se reče:

a muštulugdžijama:

A pošto svatove ovako obrede, onda pripijevaju i ostale zvanice i pirnice ovako:

Kad se god ko pripjeva on izbaci pušku i tijem kao zahvaljuje. Potom se stane donositi jelo na trpezu. Dok ovi jedu i piju, djevojke i nevjeste uhvate kolo te igraju i pjevaju kao npr.:

A kad tako pripjevaju sve svatove redom, onda nastave i ove druge pjesme:

1.

2.

3.

4.

Pošto svatovi večeraju i ustanu, onda igračice i pjevačice posjedaju za večeru, a stari svat reče svatovima da se hvataju u kolo i da pjevaju koji su za to. Ovo kolo vodi sam stari svat, a pjesme počinje koji je najvještiji među njima. Evo i njihove prve pjesme:

A kad prestanu igrati i umorni posjedaju, otpjeva se gdjekoja pjesma i uz gusle, a igraju se i igre svakojake. Pa onda već od neko doba noći ide svaki svojoj kući izbacujući svaki po pušku kao i kad su došli.

Kao što domaćin od vjerenikove kuće odredi koji će što biti u svatovima, tako se postavi i kod kuće djevojačke, i ovo se zove npr. stari svat od doma, a ono prvo stari svat od svata itd.

Ujutru kad zora zabijeli, puknu kod mladoženjine kuće tri topa. Na ovaj glas svatovi ustaju i oblače se u svoje najljepše stajaće odijelo. Kad se skupe svi kod mladoženjine kuće, stari svat zapovjedi da svi posjedaju oko stola na pregled, i kad vidi da su svi na broj i da je svaki spreman kao što treba, onda im reče:

"Vidim, gospodo moja, fala bogu i bogorodici, da smo svi sad koji smo sinoć od našega brata domaćina bili imenovati na iskupu, i svi zdravi i nakićeni, vesela lica i srca; nego preporučujem svakome: kad budemo sad na sretni put krenuti i onoj prijateljskoj kući doći, da pazi svaki svoj red, svoju čast, svoju dužnost i obraz; niko nikoga ničim da ne uvrijedi, nego svaki svakoga bratski da sretne i pozdravi, i svaki svakome da dv mirno i ljubazno što je za koga: tako će i nama svijema biti sve ljudski i pošteno."

Na ovijem riječima zahvale starome svatu svi poklonima. Potom stanu piti rakiju, kafu, i jesti slatkiša kojekakvijeh. Utom kolo mladi i djevojaka već pred dvorom igra, i između ostalijeh pjesama pjevaju i ove:

1.

2.

3

Pošto se svati počaste rakijom, kafom i slatkišima, stanu se spremati na put (ako li je djevojačka kuća tako daleko da se do objeda ne mogu natrag vratiti, onda ovdje doručkuju a onamo objeduju) kolo im stane pripijevati ovako:

I tako ostale redom.

Kad se svatovi krenu od kuće po djevojku izbace se po nekolika topa. Oni putem idu kao što su imenovani jedan za drugijem oko tri koraka razdaleko. Barjaktar jednako barjakom vija na sve strane, a ostali redom meću puške, osobito kad koga izda glas pripjeva izabrani pjevač, npr.:

Koga god putem sretnu, nude ga i časte rakijom, a iz kuća pored kojijeh prolaze iznose im se zdravice: boca rakije ili vina, a na njoj šipak ili jabuka s pozlaćenijem cvijećem, koja se iz desne ruke dade prvijencu s riječima:

A oni primivši je u desnu ruku napije drugu do sebe ovako:

"Okle ova zdravica izlazila, sve mu zdravo i veselo bilo! Da bog da dv izlazi za mnogo ljeta a sretnih godina, imala okle a imala i pred koga, akobogda!"

Na ovaj način napijajući svi redom piju, i na svakoj iznesenoj zdravici po jedan iz puške zahvaljuje. Običaj je da svatovi ni putem ni u trpezi kad kome na čemu zahvaljuje kape ne skidaju.

Kad je svatova manje od sedam onda ne nose barjaka.

Kod mladoženjine kuće djevojke i nevjeste doklegod svatove naziru, jednako pjevaju različne pjesme i u njima pripijevaju vjerenika i vjerenicu, kao napr.:

1.

2.

3.

Kad svatovi budu blizu djevojačke kuće, stari svat pošalje muštulugdžiju da trči djevojačkoj kući da odnese pozdrav od njega starome svatu od doma, i da javi da svatovi veselo idu i da su blizu. Stari svat veselo muštulugdžiju dočeka, zahvali na pozdravu, ponudi ga da sjedne i pruži mu zdravicu. Muštulugdžija valja da pazi da ne bi uzeo zdravice bez pokrivača (bez marame ili peškira na njemu) i da ne sjede, nego stojke ubrzo da napije i k svatovima da se vrati. Inače ako se prevari te uzme zdravicu bez pokrivača, ili ga zadrže s razgovorom, te se odocni izići pred svatove, onda mu se svi smiju i stari ga svat prekori. Muštulugdžija trčeći i otud i odovud pjeva i meće puške i iz cice (čuture) koju uza se nosi, časti rakijom ili vinom svakoga koga sretne.

I kod djevojačke je kuće o svadbi dosta veselo, ali nije onako kao kod mladoženje, jer ondje mlade i djevojčice, koje bi valjalo da igraju i pjevaju, bave se oko djevojke i nju razgovaraju, od plača tješe, uče je hodati, među djeverima stajati, poklonjati se itd., i valja ih silom na pjevanje i igranje nagoniti; a kod mladoženje pjevajući i igrajući zaborave i jesti i piti i spavati. I ovdje kao i kod mladoženje skupe se mlade i nevjeste od svojte i rodbine, te se vesele i pjevaju različne pjesme.

Kad svatovi dođu djevojačkoj kući, pozdrave ih pucnjavom iz topova, a oni odgovore iz pušaka; potom zapjevaju:

U ime boga u čas dobar!
Sve nam bilo u čas dobar!

A od kola koje igra pred kućom zapjeva se:

I pripjevavši ovako sve svate redom nastave Još i ove pjesmice:

1.

2.

I ovako joj pripijevaju i majku i braću i sestru da je mole da ne ide.

Kad svatovi pred kućom izbace puške, pritrči jedan momak od doma te im primi duge puške, iščisti ih, napuni domaćinovijem prahom, pa ostavi na određenome mjestu. A barjaktar poskočivši s barjakom nekoliko puta ispred kola i tamo i amo namjesti barjak da se vije na visoku mjestu. Potom im se pospe te umiju ruke, pa onda ulaze u kuću te sjedaju za trpezu s desne strane svaki kod svoga svatovskog imenjaka. A djever pođe k vjerenici i obrnuvši je unaokolo triputa put istoka (kao što Sunce ide, s lijeve strane na desnu), ona mu se pokloni i s njim poljubi, i ona se više ni s kim ne ljubi do vjenčanja. Govori se da je otprije bio običaj da ovda djever svoju snahu i muškim pasom opaše po košulji, da bi mušku djecu rađala. Ali je ovo sad prestalo.

Kad posjedaju za trpezu, prije nego iko što prihvati ili reče, počnu se dva stara svata razgovarati ovako:

Stari svat od doma: Gospodine stari svate, dobre ti sijede! Vi ste danas iz daleka hodili, čelo oznojili, a noge utrudili, bog zna jeste li đe otpočinuli, i od koga koju zdravicu primili. A mene evo, zafalit' mi milom bogu, svašto ovđe zapalo da vladam i vladah, da zapovijedam i zapovijedah; i sad mi rekoše da ja sve pozdrave predam tebe da ti vladaš i zapovijedaš na mjesto moje.

Stari svat od svatova: Fala, druže, mili imenjače, ja za toga posla i gospostva nijesam; nego kad si vladao i zapovijedao dosad, vladaj i zapovijedaj i posad.

St. sv. od doma (udarajući ga rukom prijateljski po ramenu): Bogme da ti nijesi za toga posla i gospostva, ne bi te braća ni zvala, nit' bi im bio glava, ni bi ovđe bio, ni kod mene sjedio.

St. se. od sv.: Stari svate gospodine, kad mi tako veliš, hoću kako god bilo, samo neka mi bude sve pravo i pošteno (primi od njega bardak*) pun vina bez dara koji bi valjalo da je na njemu, i nastavi dalje). Stari svate gospodine, ovo je bio mal tvoj, a sada je dar moj, da nijesi dosta mala imao, ne bi mene ovoliki dar dao: no se ne mogu načuditi: budli ovoliki mal se poarči, i ovoliko čuda (pića) nabavi, kako se zaboravi još ovđe malo poarčiti i nešto nabaviti; pa mnogo hoćaše biti ljepše i poštenije!

[* Bardak se onamo zove bijel i šaren sud (kao što je Srijemu bokal) koji se u Srbiji zove bokar i milojka, a u Paštrovićima majulika (od majolica).]

St. sv. od doma: Mi štogod smo mala imali, nijesmo žalili poarčiti da vas bolje dočekamo, i po običaju ugostimo i darujemo.

St. sv. od sv.: A da moj stari svate, jesi li viđeo kad se gradi brod na moru ili grad na polju? Brod ne može po moru hoditi ni na moru ništa dobiti prije nego se na njemu arbuo (katarža) pobije, i po njemu platno se razvije, pa ti tek onda hitro jezdi i napreduje. Grad na polju kad je tvrd i uredan, pa kad ti izađe kakav dušmanin da ga na silu uzme, valja tada grad zatvorit', top namjestit', i na grad barjak poperit', i ovim oglasit' da su braća složna pod barjak skupljena, veselo piju i barjak viju. Ali ovđe danas kod tebe vidim grad bez barjaka, vidim brod bez jedara.

St. sv. od doma: Bogme stari svate opet da ti rečem: što god smo imali sve smo tu poarčili, i nemoj me više hitrinom tvojom varati.

St. sv. od sv.: Kad misliš da te želim hitrinom prevarit', a ti mi kaži, moj stari svate gospodine: jesi li kad putem hodio i sobom konja vodio, je li va njemu sedlo bilo, i jesi l' nosio ćebe i mutap, da pokriješ na konju tvoju torbicu il' konjsku zobnicu, ili kad đe umoran sjedneš da poda se metneš? Sad mi kaži i odgovori: ili si tutkun sobom (koji ne zna) ili zuđur s ćesom (nemalac)?

St. sv. od doma (videći da ga ne može govorom nikako pridobiti, i oni dar zašteđeti iznese lijepu maramu i pokrije bardak pun vina govoreći): Evo ti i to, o stari svate! Išteš li još štogod od mene?

St. sv. od sv.: Stari svate gospodine, sad ta lijepa fala (pokloni se i zahvali na daru). A da stari svate gospodine, viđe li ti kad ko ište i da mu se, ko kuca i otvori mu se, ko traži i nađe, i ko ljudi pita ne zalazi s puta? Sad pitam ja tebe: što bi ti rekao mene: što ću ja sad od ovoga tvoga mala, a mojega lijepoga dara, ili ću ga s tobom na ovo mjesto arčiti, ili ću ga po kome na dom spraviti, il' kome bratu ovđe dati, ali kudgod u vilajet poslati, neću l' s njime štogod više steći i bolje dobiti?

St. sv. od doma: Ej, fala bogu i bogorodici! Sad mi je milo da si mi veseo i dovoljan od mene. A što me pitaš za mal tvoj, ja bih ti rekao, ako begenišeš, biće najbolje da poarčimo ovđe.

St. sv. od sv.: Čujem, čujem te stari svate, a čuo sam i od starijeh ljudi da si dobar prijatelj za sebe: nego opet tebe visoka fala na lijepom društvu i razgovoru (pa onda zovne svoga vojvodu). Oj vojvodo moj!

Vojvoda: Čujem te, i vidim te brate i diko naša stari svate!

St. sv. od sv.: Dobro te čulo i viđelo sa svom družinom naokolo! A da ču li i viđe li što učini ovi naš brat i od doma stari svat? Kakav mi dade dar, njemu bog dao pošten glas i svijetli obraz među svojom braćom i tuđom krajinom! A spominješ li se, brate, kad nas srete danas u putu oni glas za ovoga našega brata i od doma starog svata da nas čeka ovđe i nama se nada, kako se bjesmo od njega prepali i strah od njega uzeli, i kako drug s drugom zboraše i iz srca svaki mišljaše da nam neće dati ni iz kutla vode. a kamoli vina i rakije; pa ga sad viđi kako ni bi, kako gospod bog obil ga učini i s krstom ga na oposlom obrnu: dok se s njime sastasmo i očima viđesmo, poče nam davati jednom, njemu bog dao objema! Pa nam primače po dvije, da mu bog dušmane podvije! Sad nam dade po tri, da mu bog dušmane potre, a povisi i poživi njega, i njegovu đecu, i sve njegove kumove i prijatelje, i svijeh koji smo danas ovđe! Nego majčin sine a sivi sokole, kad nam je ovako bog dao, i ovi domaćin dotekao, a ovi prijatelj stari svat dopustio, dobro mi se okroti, i okolo sebe družinu oslobodi; nije mala ni u barjelu vina; nego danas lijepo otpočinimo da koke prekujemo*), pa sjutra novi dan i nova navaka, da idemo pjevajući i lubardajući.

[* Ovđe se konji spominju na više mjesta, a svatovi svagda pješice idu, i u cijelome Risnu ne znam imaju li sad dva kolja za jahanje. Ovo pokazuje da su ovi običaji od onijeh mjesta gdje svatovi na konjma idu.]

Vojvoda: Tako moj brate, stari svate, svi mi to begenišemo.

Vojvode svuda sjedaju u zasjedu, udno trpeze, i svaka zdravica valja da se nazdravi vojvodi, a vojvoda onome u čije se zdravlje pije, npr. stari svat napijajući za zdravlje prvijenca ovako reče k vojvodi: "Zdrav si mi, vojvodo! Za zdravlje našega brata prvijenca!" Pošto stari svat čašu popije, vojvoda napivši također nazdravi prvijencu, pa pošto vojvoda popije onda prvijenac zahvalivši na zdravici pije^*.

[* Ovako je i u Srbiji, kad se napija, treća čaša onoga u čije se zdravlje pije, i još najposlije doda onaj koji najprije napije: "Tvoja je treća, od boga ti dobra sreća!"]

Potom počnu piti rakiju i zalagati kojekakijem slatkišima (ili i objedovati).

Mnogi od slatkiša s trpeze pomeću i u svoje čpagove, te putem kad pođu s djevojkom daju djevojkama koje sretnu, da bi se prije poudavale.

Ako se ondje objeduje, onda ubrzo napijaju u dobri čas i u bolji od objeda. Kad dođu do zdravice treće, domaćinove, uzme stari svat od svatova pun bardak vina i napije starom svatu od doma ovako:

"Stari svate gospodine, dobre ti sijede! Kad god je od bremena dobroća, sve trči čela na ljepotu cvijeća, tako i ja sve tebe te tebe. Ja idoh po svijetu ka' i čela po cvijetu i tražih neću li naći boljeg od tebe, a ja ne mogah ni ka' tebe, a kamol' boljeg od tebe, kad je mene svako dobro kod tebe. Sad da si mi pozdravo zdrav, kakono bih i sam sebe rad! Pismo najprije u dobri čas, pomogao bog i dobri čas! Pismo drugu i u bolji čas, pomogao bog i u najbolji čas! A evo sad trećom i najboljom srećom, s molbom presvete majke bogorodice, koja stoji na prijestolu nebeskom, te se moli bogu za pravi rod rišćanski, molitva joj u boga poslušna, a mi od boga i bogorodice pomilovani! Pomilovao bog vas rod rišćanski, a najbolje nas koji smo ovđe danas! Za zdravlje oba brata domaćina, i našega i vašega! Veselje im ovo sretno i čestito bilo! I za zdravlje svijeh nas koji smo se ovđe sastali danas u ovi pošteni dom, a pod kućni krov! Bila nam sreća na sastanku kako Ristu i Jovanu na uranku na vodi Jordanu! Vazda se sastajali i vazda se ljubili! I za zdravlje oba plemena, i našega i vašega! Da bog da dv naše i vaše pleme bude plemenito, na daleko glasito, od roda rodno, a od boga sretno i čestito! Bog i u naše i u vaše pleme udijelio u svačem sreću. i berićet, kako u prava i sretna mjesta rišćanska! Za zdravlje našijeh plemenika i dogovornika! Da bog da dv budu među svojom braćom i tuđom krajinom vazda stimani, a u gospode na divanu prizvani i pribrani, a od boga pomilovani i ponjegovani, nikome se ne molili, no svakome junački odgovorili, na divanu jezikom iz usta, dušmaninu oružjem iz ruka, oštrom sabljom, jakom miškom, i dobrom zgodom, a sve s pomoću božjom! — I zdrav si mi brate! Za zdravlje našega kola i polja! Da bog da dv nam kolo vodi a polje rodi, polje nam rodilo vinom i šenicom, naše kolo muškom đečicom, planine urdom i tjenicom*), naše zgrade i livade opsom i kupusom, naše strane i glavice medom i maslom i svakom živom imovinom, od boga blagoslovenom! Naše sestre i nevjeste iz doma hodile, a kolo vodile, po kolu se gizdale, svijem kolom njiale, sve oglavlja bijela**), obraza svijetla i glasa poštena; u kolu vesele bile, igrajući skakale, i svojemu domu išle igrajući i pjevajući, muška čeda grleći, u naručja noseći i na lijep rod rišćanski gledajući, za svoja čeda boga moleći bogu se umolile, čeda odgojile, s oružjem ih sastavile, duše im mjesta ufatile! I opet ti fala, moj bane stari svate, i spasi te Ristos i bogorodica!"

[* Tjenica ovdje znači skorup (kajmak). Gdjekoji poslije ove riječi dodadu: "i ovcom bjelicom!"

** Da ne bi nigda bile u žalosti i u crnijem haljinama.]

Poslije ove zdravice stari svat od svatova progovori svome vojvodi ovako:

"Čuj me, o vojvodo moj! Dobro te svako čulo i viđelo? Evo mi ovamo počesmo nešto trgovati i trgovasmo, i fajdu dijelismo, od koje i vama dolje dijel učinismo; nego gledajte i vi vašu kad stanete dijeliti, nemojte nas zaboraviti kako i mi što nijesmo vas, nego (kao pruživši. mu ruku s bardakom) da te čujem sokole!"

Tada i vojvoda s punim bardakom u ruci napije starom svatu od doma:

"Zdrav si mi bane stari svate! Za našega dobroga i sretnoga došanstva, i vašega dobroga i čestitog našanstva! Da bog da i lijepa milost božja da danas bude došla s nama k vama svaka dobra i čestita sreća, koja će nas po adetu složiti i smiriti, rukama zagrliti i bratski ižljubiti! Da bog da ovi lijepi i čestiti sastanak naš da bude srećan i čestit za sve nas, da se mi vama vazda falimo i podičimo, a vi nama ne pohudite, i bog dao nama na našem odlasku dobar čas a vama veseli ostanak! I blagodarimo gospodine stari svate na vašemu lijepome društvu, poštenom razgovoru, časnoj sofri, i svoj krasnoj i čestitoj gospodi, i veselo dok se opet sastanemo!"

Vojvoda od doma mjesto svoga staroga svata odgovori na ovu zdravicu ovako:

"Fala druže desni, a u boga sretni! Vazda zdrav bio i u svatove hodio, s desne strane sjedio, veselo bio i družinu junačio kako pravi brat i vrsni svat! Za zdravlje oba stara svata, i našega i vašega, da d bog da budu vazda stari svatovi, a gospodski banovi, bratski cvjetovi, a zemaljski kmetovi!*) Da bog da dv zdravo budu do stare starosti, u bistroj pameti, i da vazda sjede i pod kose sijede, u bogatu selu a trpezi u čelu, gospoda ih zvala, krajina im u oči gledala, besjedu im slušala, i bila im poslušna među braćom i tuđom krajinom, a oni bili od gospoda boga umudreni i ponjegovani! Pomilovao bog njih i njihov rod i njihov dom i svijeh nas koji smo ovđe danas! I za zdravlje domaćinovijeh pirnica i uzornica, koji god se junak danas ovđe pribrao, svakoga bog pomogao; i unaprijed pomakao, koliko je volja i milost njegova! Zdrav si, o barjaktaru! Zdravo mi hodio, vazda barjak nosio, barjak ti treptio, a ti pod njim kako pelivan letio, zdravo mi bio, junački ga vio kako bih sam htio i želio! Prvijenče brate, zdrav si mi i ti, moj brate mili! Vazda mi prvi hodio, i za sobom poštenu družinu vodio, zdravo ih doma dovodio, a na domu zdravo i veselo nahodio! Zdravo mi bio kako bih i sebi poželio, i kad ti dođe ova čašica i ova zdravica, prigni sjedeći a odmakni stojeći, konja uzdaj, i više se u piće ne uzdaj, no na noge, sokole, put krči, a svatove viči!"

[* Sudije.]

Sad koji od svata pozove djevere ovako: "O đeveri!" Oni odgovore:

"Evo nas." — "A jeste li zdravo tamo i veseli." — "Jesmo, fala bogu: što smo tražili to smo i našli, što smo željeli to smo i dobili."

Onda vojvoda od svatova odgovori vojvodi od doma:

"Fala, druže, fala, vrsni viteže! Što god smo dosad radili i divanili i za čije zdravlje vino ispijali, bog sve uslišio, i lijepa milost božja pomogla i svakom u svačem priskočila! A sad, brate mili i viteže srpski, zdrav si mi, zdrav! Za zdravlje našijeh dika, okićenijeh đevera, da im bog da dv vazda na put idu, i s puta okićeni i bogati se vraćaju! I za zdravlje brata našega suđenoga miloga sretnoga i čestitoga druga novoga koga smo sad s nama pridružili i u svoju ruku uzeli! Da bog da i lijepa milost božja, kad krenula iz svog roda, da krene u dobri čas, a kad dođe k svome domu, u bolji čas! Da bog da dv ugodi svome domu kako bi joj bilo milo svome rodu! Da bog da dv izlazi među druge oglavlja bijela, obraza lijepa, glasa poštena, kakono srećne i čestite šćeri rišćanske, i da joj bog da lijepu čest*) i sinova šest, i šćeri dvije, da je želja mine, i zdrav!"

[* Čest ovdje može značiti i čast (die Ehre) i sreću (od čega je i čestit i čestitati itd.); ako znači prvo, onda je uzeto od skora prema šest.]

Razgovori se ovi provode i zdravice nazdravljaju bilo na objedu ili samo uz rakiju i slatkiše. I ovdje popijevaju i svatove i ostale goste pripijevaju:

Kad bude već vrijeme da se svatovi na put spremaju, domaćin iznese darove te ih sve daruje: najprije iz desne ruke da svakome po pozlaćen cvijet, koji svaki zadijeva sebi za uho ili na prsi, potom svakome na lijevo ramo metne po maramu govoreći, npr. starome svatu, kome najprije daje:„Gospodine, stari svate, da ti je čast!" Stari je svat od svatova dužan paziti da se svaki od svatova daruje, a uz to još da ne bi zaboravio uzeti maramu za drugoga staroga svata od svata, koji je ostao kod momačkoga doma da naređuje i pripravlja koješta za svadbu, i za popa koji će mladijence vjenčati; a barjaktar valja da ište po maramu za barjak na crkvu i za dijete koje će se iznijeti pred djevojku kad u kuću dođe.

Kad se darovi dijele, mlade i djevojke pjevaju ovu pjesmicu:

Potom stari svat od svatova pozove djevere da djevojku izvedu iz kamare k trpezi na dobru molitvu. Onda je brat i jedan od djevera povedu držeći je brat za desnu i djever za lijevu ruku. Kad je tako izvedu, svatovi sazovu djevojačke roditelje (ili one od kućana koji su joj mjesto njih) i ostalu rodbinu da joj dadu dobru molitvu, pa uzevši veliki kolač, ili, kao što ondje kažu, samun, i na njemu, na mjestu za to u miješenju načinjenome, srebrnu čašicu vina, dadu ga najprije ocu, koji sjedavši na stolicu zovne djevere i zapita ih: ,,Šta ištete od mene grješnika?" A oni mu odgovore:

„Mi ištemo od takoga bana da rečeš dobru riječ svome đetetu, tako i tebe bog dao svako dobro koje u njega požuđeo!" Onda on držeći u ruci kolač s čašom reče ovako:„Šćerce, da ti bog da svaku dobru sreću i svako dobro, kako bih i sam sebe rad!"

Izgovorivši ovo srkne malo vina iz čaše, i pjevači onda zapjevaju:

Potom se otprilike s onakijem riječima dade kolač materi, koja je blagoslovi otprilike ovako:

"Šćerce, bože ti daj dobru sreću! Koliko škroka postupila od svoga roda do svoga doma, toliko ti bog dao dobrijeh i sretnijeh časa!"

A tako otprilike i ostala rodbina. Pjevači poslije svakoga pripijevaju kao i gore poslije oca, samo što se imena mijenjaju npr. mjesto: dobar čoeče, materi se reče: dobra majčice, strini: dobra banice, a bratu: dobar brate. Nevjesta se uza svaki pripjev poklonja, samo uz onaj: a našijem mlad'jencima ne, nego sa stidom gleda preda se. Pošto se svrši dobra molitva, djever pusti djevojku te ostane opet u brata, a muštulugdžija uzme molitveni samun i ponese ga na vjenčanje a onamo ga poslije da popu. Tako djever uzme i ostavi čašu: a pošto se iz nje onda mladijenci zapoje vinom, da se nevjesti te je ostavi za spomen*).

[* Ja sam u Tršiću od svoga oca slušao kako se u narodnoj pjesmi (Dioba Jakšića, u II knj. nar. pjes. 97. na strani 391) kaže za ljubu Dmitra Jakšića:

Ali sad upravo ne znam da li se u Srbiji zna po čemu se zove molitvena čaša.]

Kad potom stari svat zapovjedi da svatovi ustaju i da se spremaju za put, onaj koji im je primio duge puške iznese ih pune i da svakome svoju, a djevojke i mlade u kolu zapjevaju:

I ovako pripijevaju sve svatove redom. Potom kad svatovi već polaze, nastave i ove pjesmice:

1.

2.

3.

Brat sestru drži jednako i ne pušta je djeveru dok ne dođe na avlijska vrata, pa mu ondje reče:

"Pozlati đevere, ako hoćeš da ti dam ovaku banicu."

I poslije dugoga takovog prepiranja djever mu što pokloni (talijer ili najmanje forintu), a on preda djevojku.

Kad se svatovi krenu s djevojkom, izbace se topovi kao i kad su došli. Pošto se malo odmaknu od kuće, zovne otac djevojku da bi se obrnula, da bi joj se porod umetnuo na njezin rod. Ako li svatovi misle da je mladoženjin rod znatniji od djevojčinog, onda djeveri čuvaju da se ona ne bi obrnula. A i prijatelji dozivaju svatove njihovijem svatovskijem imenima i žele im srećan put npr.:"O bane prvijenče!" — "Aj." — "Hajde zbogom i da ti je dobra sreća!" Pa izbaci pušku a onaj mu isto tako odgovori. I ovako se dozivaju dokle se god mogu čuti i razumjeti, pa najposlije svi svatovi ujedanput opale puške, i tako im zahvale na ljubavi i na dočeku.

Nevjesta se putem često poklanja, a osobito kad koga sretnu, ali u ruku ne ljubi nikoga.

Svatovi s djevojkom idu upravo k crkvi: i kad budu blizu nje pošalju naprijed nekoliko svata po mladoženju; on prije nego pođe od kuće u crkvu, ište blagoslov od svojijeh roditelja i poljubi ih u ruku. Kad od kuće pođe u crkvu, mati mu, baš ako će i stara biti, izleti pred kuću u kolo, i s nevjestama i djevojkama stane pjevati:

Ovako pripijevaju i strica i braću i sestre i tetke i ostalu rodbinu kako spravljaju Kosta na vjenčanje.

Po svršetku vjenčanja pop zapovjedi mladijencima da se ondje odmah poljube. Ako mladoženja nije vrlo stidljiv i uzda se da će iznenada moći ugrabiti te djevojku poljubiti, on posluša popa. Ako li se stidi ili se boji da to neće moći učiniti i tako da će se osramotiti, oni oboje kao stideći se ne poslušaju ga. Kad na svršetku mladijenci i svatovi cjeluju krst, onda se meće na nj po štogod popu za vjenčanje.

Gdjekoje grozničave nevjeste i djevojke dođu u crkvu te poslije vjenčanja pitaju nevjestu kad će ih pustiti groznica, misleći, kao što se i govori, da će ih zaista onda pustiti kad ona rekne; gdjekoji pak govore da djevojke pitajući kad će ih pustiti groznica misle kad će se udati; i zato im nevjesta prema tome određuje što je moguće kraći rok.

Dok se mladijenci u crkvi vjenčavaju, svatovi pred crkvom uhvate kolo i igrajući pjevaju različne igračke pjesme kao npr. iz knjige I pjesmu 259, 260, 266.

Po vjenčanju mladoženju prijatelji otprate kući, a svatovi s djevojkom zaostanu pred crkvom. Kad već misle da je mladoženja kući prispio, onda i oni izbacivši ondje svi u glas po jednu pušku, pođu put kuće mladoženjine, i kad se prikuče oko jednoga puškometa, pošalju muštulugdžiju naprijed te javi da svatovi s djevojkom sretno idu. Onamo ga dočekaju s bardakom vina i s maramom na njemu. Potom se vrati svatovima na susret. Kad svatovi s djevojkom budu blizu kuće, mlade i djevojke pred kućom u kolu pjevaju ove pjesme:

1.

2.

3.

A kad već dođu pred kuću, onda zagrme topovi, a oni svi opale iz pušaka a mlade i djevojke u kolu pripijevaju ih sve redom ovako:

U kuću djevojka valja da uđe preko prostrtoga ćilima pod kojijem je muški gatnjik i mali nožić crnijeh korica, da bi mušku djecu i junake rađala. Na kućnome pragu sretne svekrva svoju nevjestu i založi je tri puta medom iz ožice, ali ne kad ona zine, nego je kao zavaruje pa joj iznenada ožicu turi u usta; potom joj da od roda kako muško dijete, te ga po triput podižući od zemlje poljubi pa mu onda daruje maramu koja je za to od kuće spremljena*).

[* Dijete se ovo u Srbiji zove nakonjče jer se djevojci daje na konja a u Risnu nema imena nikakoga.]

Potom joj da u ruke pjat šenice, te njome iz ruke pospe na sve strane. Kad potom stupi desnom nogom u kuću, pjeva se ova pjesmica:

Pošto uđe sa djeverom u svoju kamaru, dolaze iz kuće i iz rodbine djevojke i nevjeste te se ljube s njom. Potom svatovi posjedaju za trpezu gdje je mjesto kome, i stanu piti rakiju razgovarajući se i hvaleći se domaćinu i ostalima kako su ih kod djevojačke kuće lijepo dočekali.

Tu stari svat preda dar što je donio drugome starom svatu.

Utom se stane i jelo donositi. Obična su jela ondje na svadbi ova: 1) oriz (pirinač kuhan gusto gotovo kao u nas pilav)., 2) kuhano goveđe i kokošinje meso, 3) pršuti (svinjski) kuhani i nekuhani, 4) pečenje, ponajviše ovčje, 5) sir. Onuda po okolini kod ljudi koji žive dalje od mora odmah se poslije oriza donese pečenje pa onda ostalo što ima*).

[* U nas se pripovijeda da Turci najprije jedu meso pa onda čorbu, i po tome običaju na častima i kod našijeh ljudi u Turskoj kašto se iznese čorba poslije sviju jela, i govore da je čorba kandžija, tj. da nema ništa više, nego kako ona dođe valja ustajati iza trpeze. Naši ljudi u šali pripovijedaju da su negda Turci počevši jesti pojeli čorbu, pa onda stigne odnekud Kraljević Marko te im pojede meso; zato oni od onda urede da jedu najprije meso, pa on ako bi opet došao, na čast mu čorba.]

Tu se pije i uza svako jelo napija i vojvodama nazdravlja kao i prije, a osim toga još napija se i u slavu božiju. Oko polovine jela pristupe k trpezi mlade i djevojke te stanu pripijevati svatove počevši od popa, ako je u trpezi, ovako:

1.

2

I tako otprilike svima redom. Iza toga počnu i muškarci sjedeći za trpezom ovako pripijevati:

1.

2.

Pri jelu svatovi često dovikuju djevere kako su, jesu li s nevjestom veseli i s jelom i pićem zadovoljni.

Kad se donese pečenje na trpezu, stari svat zovne djevere da dovedu nevjestu k trpezi na dobru molitvu. Djeveri dovedavši snahu namjeste je u čelo trpeze s mladoženjom uporedo, i prevjese ih obadvoje preko glava jednim ličnjakom, te tako stoje dokle im svi redom ne dadu dobru molitvu otprilike onako kao i kod kuće djevojačke. Potom djever uzme opet snahu za ruku, a svatovi ustaju pjevajući:

Dok se ovo nekoliko puta ispjeva, nevjesta nad umivaonicom^*) poljeva svatovima i svima koji su za trpezom bili, te umivaju ruke, a djever pored nje drži ličnjak te se otiru. Svaki pošto ruke umije baci u vodu kakav novac ili drugo što od srebra ili zlata. I ovo je sve nevjestino (i po drugijem krajevima zove se poljevačica).

[* U Srbiji se po varošima umiva nad leđenom. a po selima nad kakvom karlicom, u Risnu pak, kao i u svemu primorju umivaonica je (kao bijela okrugla činija) ponajviše namještena na tri drvene noge tako visoko da se čovjek može umiti nad njom ne saginjući se.]

Pošto se umiju, zapale svatovi na dugijem čibucima lule, pa onako uhvativši se u kolo igraju pjevajući dva i dva:

1

Dok muškarci ovako igraju i pjevaju, ženskinje objeduje, pa onda opet uhvate i one kolo te igrajući pjevaju dvije i dvije različite pjesme, a osobito ovu, kojom i nevjestu u kolo pozivaju:

I ovako redom pripijevaju da svekrva, zaove, jetrve, đeveri sjede i dara čekaju. I pošto je djeveri izvedu u kolo, pjevaju različne pjesme, a osobito ovu:

Iza ovoga igranja i pjevanja stari svat zapovjedi da se nosi barjak u crkvu, koji barjaktar uzevši pođu svi put crkve, a djevojke i mlade isprate ih malo pjevajući.

Kad svatovi barjak i maramu koju su za crkvu ponijeli od kuće djevojačke odnesu u crkvu, oni pred crkvom uhvate kolo, a mladoženja pošlje za njima vina da piju i oni i ostali ljudi koji se obično skupe kao da gledaju. Ondje svatovi igrajući pjevaju između ostalijeh i ovu pjesmu:

Vino piše tri delije
u stojnome Carigradu
u đevojke krčmarice,
vino piše, ne platiše,
što ne piše to proliše.
Pošto viđe krčmarica,
ona caru na plač pođe:
"Sultan-care gospodare,
dođoše mi tri delije
baš u mene krčmarice,
vino piše, neplatiše,
što ne piše—to proliše.
Kad je care razumio,
krčmarici besjedio:
"Krčmarice, jadna bila,
kakve bjehu te delije?"
Krčmarica odgovara:
"Jedno bješe taj delija:
s'jede brade do pojasa,
drugo bješe taj delija:
crna brka do ramena,
treće bješe taj delija:
mlado momče golobrače.
" Kad je care razumio,
Krčmarici besjedio:
"Što je bio taj delija
s'jede brade do pojasa,
to je bio Ugrin Janko;
što je bio taj delija
crna brka do ramena,
to je bio Kraljić Marko;
što l' je bio taj delija
mlado momče golobrače,
to je bio ban Sekule.
Neg' ču li me krčmarice,
kad ti dođu te delije,
podaj njima piti vina,
vina dosta izobila,
ne išt' pare ni dinara;
dođi mene na divane,
ja ću tebe platit' vino."
Vraćajući se ispred crkve k mladoženji na večeru kad budu preko pjace, barjaktar valja sve svatove iz svoje kese da časti kakijem pićem, vinom ili rakijom, ko što hoće.

Gotovo na svršetku večere povade djeveri s djevojkom iz skrinje sve darove koje je ona iz roda donijela, i donesavši ih k trpezi, stane ih ona razdavati: kumu u marami zavijenu sašivenu košulju i ličnjak s cvijećem, svekru i svekrvi u marami po košulju nesašivenu, djeverima i mladoženji u marami po košulju sašivenu, jetrvama i zaovama po bijelu maramu ili po šarenu traversu, a malijem djevojčicama od kuće i rodbine crvene gurđele, a ostalijem svatovima po pozlaćen cvijet. Kad kum svoj dar primi, on dade kumi na bardaku vina krišku hljeba i u njoj zaboden cekin ili dva, ili prema tome zlatan prsten, za koje mu kuma poklonivši se poljubi ruku i donese mu onaj isti bardak drugoga vina i na njemu šipak.

Pošto se darovi tako razdijele, stari svat napije zdravicu za cvjetova i darova:

"Za zdravlje ovijeh ćetova i darova! Vazda se u zdravlju sastajali, u ljubavi življeli, darovima se darivali, a ćetovima kitili, mi i naša đeca, akobogda!"

Po večeri igraju se igre svakojake, pa tek oko ponoći odlaze kućama osim onijeh koji su od bliže rodbine ili koji su sa strane došli u prijatelje. Na polasku puca se opet iz pušaka, a nevjesta isprativši malo kuma daruje mu maramu, i tobolac sa zlatnijem kiticama, a on njoj cekin ili najmanje talijer; a kad se sjutri dan kumovski dar pošalje za njim, on opet pošalje natrag dvije boce vina, samun kruha i ramo pečenoga mesa.

Kad bude vrijeme za spavanje, svekrva i njezina kći u nevjestinoj kamari legnu s nevjestom da spavaju, pa kad opaze da je nevjesta zaspala, one se polako izvuku i mjesto sebe pošalju mladoženju.

Otprije je i u Risnu bio običaj da tri prve noći djeveri spavaju s nevjestom, ali toga sad već nema.

Ujutru nevjesta ustane prije sviju i počevši od svekra i svekrve svima još u postelji nazove dobro jutro; potom naloži vatru i pristavi kafu, i pripravi vodu za umivanje, potom sa svojom zaovom ili jetrvom namjesti sve postelje osim svoje, a njezinu valja da namjesti svekrva ili zaove same. Kad bude kafa gotova, ona je da svakome osim svoga muža, a njemu kao od stida ne da.

Koji su od svatova zanoćili kod mladoženje, oni ujutru idu s djeverima i s nevjestom i još s drugijem djevojkama na najljepšu živu vodu. Putem momci pucaju iz pušaka a djevojke pjevaju različne pjesme, kao npr.:

Snaha naša rano podranila
s đeverima na vodu studenu,
susreli je dva sokola siva,
dva sokola od babova dvora,
viđela ih naša snaha draga,
viđela ih pa ih poznavala,
sokol'ma se smjerno poklanjaše.
Kad viđeše dva sokola siva,
jedan graje, drugi progovara,
snahi našoj riječ govorahu:
"Oj tako ti, prelijepa Stane,
tvoja te je majka pozdravila,
poslala je da te upitamo
jel' tu Kosta slično i obično."
Mlada Stane riječ progovara:
"O tako mi, dva sokola siva,
pozdravite moju milu majku,
pravo ćete njojzi kazivati,
u Kosta m' je slično i obično,
slično mi je, sve mi, sretno bilo!"

Kad dođu na vodu, pjeva se ova pjesmica:

Na jezero ladna voda
đe nevjeste sve dohode
sve nevjeste i đevojke,
među njima snaha naša,
na glavi joj zlatna kruna,
dvije grinje od bisera
i dva prama suva zlata
i dva pera čanbelova;
nad vodom se nadazrela,
u vodu joj kruna pala,
dv'je grinje od bisera
i dva prama suva zlata
i dva pera čanbelova.
Kad to viđe snaha naša,
brže braću dozivala:
"Štitom vodu isekajte,
mačem travu okosite."
Kad su snahu braća čuli,
štitom vodu isekaše,
mačem travu raskosiše,
zlatnu krunu izvadiše,
dvije grinje od bisera
i dva prala suva zlata
i dva pera čanbelova,
snahi našoj darovaše.

Na vodi snaha natoči bardak vode i daje onima koji hoće da piju, a djever je triput prsne vodom po prsima. Potom piju rakiju koju su ponijeli, i nevjesta se ljubi sa svima. Kad se vrate s vode, nevjesta nosi bardak pun vode, a djevojke pjevaju:

Ovu gornju pjesmicu pjevaju i kad dođu nevjesti iz roda u pohode ovi isti dan.

Po drugijem krajevima naroda našega, osobito u nas, u pohode se ide poslije nekoliko dana, a gdje-što i nedjelja: ali u Risnu prvi dan poslije svadbe ide se od roda djevojačkoga nevjesti u pohode, a sjutradan od kuće mladoženjine tazbini u prvičje.

U pohode ide nevjestin otac, mati, brat, ujak i koji rođak. Oni obučeni u stajaće haljine idući ne pjevaju, nego meću puške od svoje kuće do zetove. Osim ostalijeh darova pohođani nose veliki kolač kruha, i nekuhan pršut. Kad dođu onamo, punica daruje oca mladoženjina ličnjakom, njegovu ženu bijelom maramom, zeta košuljom sašivenom, brata mu vezenom maramom, rođacima da po duvankesu, sestrama po traversu, ženskinju iz rodbine po komad sapuna, a malijem djevojčicama po gurđelu na grančici od naranče, a najposlije svojoj kćeri lijepu navezenu košulju, koju joj je tajno pripravila za ovda. Pošto se ovi darovi razdadu, onda počnu piti rakiju, jesti slatkiša, a potom i objedovati. Kao što je po svemu narodu našemu običaj da se prijatelji i gosti na jelu nude, tako i ovdje za objedom domaćin nudi pohođane, a osobito nevjesta oca i majku. Po objedu nevjesta opet nad umivaonicom poljeva te umivaju ruke, i svako od njih valja opet da joj baci što u vodu. Za večerom, koja se počinje kako se smrkne, zet daruje punici komad sapuna i u njemu zadjeven dukat, a otac njegov ostalijem pohođanima po vezenu maramu i po grančicu cvijeća.

Na polasku svaki od pohođana dade nevjesti što u novcu, a mati joj zlatan prsten natakne na ruku, i pošto se tako s pucnjavom pušaka rastanu, dozivaju ih dokle se god mogu čuti i razumjeti, i iz pušaka pozdravljaju. Za pohođanima zet odmah pošalje samun kruha, ramo pečeno s nekoliko šipaka, naranača i kojekakijeh slatkiša.

U prvičje ide mladoženja s nevjestom, sa svojijem ocem, s materom, ujakom, s bratom i drugom bližom rodbinom. Djever ne vodi nevjeste za ruku, nego sama ide najzadnja iza sviju poklanjajući se prema svakome koga sretnu. I onamo se časte i daruju i ispraćaju otprilike kao i u pohodima, samo što se na rastanku ne daruju.

Iza svega ovoga valja još nevjestu u prvu nedjelju ili na kakav praznik poslije svadbe voditi u crkvu, i ovo je posao samo ženski, a muškarci se ni od jedne strane u nj ne miješaju. Svekrva objavi naprijed na jedan ili dva dana rodbini svojoj i nevjestinoj u koji će se dan nevjesta voditi u crkvu. Onaj dan ujutru iskupe se sve poznate žene u stajaće haljine obučene i nakićene kod nevjeste, a nju zaova i još kakva u tom poslu vješta žena obuku u najljepše haljine kao što su i vjenčane: na glavu joj načine kukuljicu (od njezine kose, u koju se pozadijeva oko 200 igala sa šupljijem od srebra ispletenijem i pozlaćenijem glavama), u uši brljice s biserom, za uši dva cvijeta od srme, o vratu kordun (zlatan sindžirić koji je zavijen oko vrata nekoliko puta i potom sa zlatnom kolajnom visi niz prsi do pojasa), na pleći kamižolu ili koret od crvene kadife sa 6 srebrnijeh a i pozlaćenijeh putaca niz prsi, a sa 12 na rukavima, svrh toga bran (dugačku haljinu) i po ovoj odozgo zlatom, vezenu maramu preko pleća, dolje traversu, oko sebe ćemer (pojas od srebrnijeh i pozlaćenijeh ploča, o kojemu na srebrnu sindžiriću visi britva s desne strane do sniže koljena); srdašce (ispleteno od srebra i iskićeno biserom koje s naličja ima dvije kuke te se njima spuči košulja na prsima); s obje strane prsiju ambrete (četiri srebrne i pozlaćene ploče koliko talijer, koje su između sebe biočuzima sastavljene, a krajnje imaju po kuku te se za haljinu pripnu); na noge bječve od crvene svile i crevlje crvene.

Pošto je ovako obuku, upute se po dvije poredo pred leturđiju k crkvi: naprijed idu najstarije, a ostale po redu za njima, a nevjesta sa zaovom u srijedi držeći se za ruke. Koga god putem sretnu svakom se obje poklone, i sa ženskinjem po triputa poljube. U crkvi najprije cjeluju ikone, i nevjesta na crkveni pjat metne talijer ili najmanje forintu, potom se i ondje s poklonima nevjesta i zaova ižljube sa svima ženama koje zastanu ili koje dođu do leturđije.

Poslije leturđije nevjesta i zaova stanu kod vrata crkvenijeh te se muškarcima poklanjaju, i ljube sa ženama i djevojkama s kojijem prije nijesu. Mladoženja od kuće ili s pjace pošlje rakije te se njom i slatkišima, koji se ponesu od obje strane, počaste pred crkvom i one i ostale sve žene koje se s njima pomiješaju. Kad se iz crkve vrate k mladoženjinoj kući, i ondje ih dočekaju nanovo s rakijom i sa slatkišima. Potom gdjekoje otidu kući a svojte i bliža rodbina ostanu na objedu, za kojijem nevjesta daruje zaovi lijepu traversu, a onoj koja je pomagala oblačiti je lijepu bijelu maramu.

Obično se misli da je nevjesta do ovoga dana još jednako djevojka, a poslije toga tek da će prestati biti: i zato sjutradan već ne nosi vijenaca i ne poklanja se do zemlje.

2.
Naricanje za mrtvima

U Srpskome rječniku kod riječi tužiti spomenuto je kako se u narodu našemu nariče za mrtvima. U najnovijoj prvoj knjizi našijeh narodnijeh pjesama od strane 69. do 72. kazano je kako se nariče u Paštrovićima i u Kastelima. Sad evo i risanskoga naricanja na stihove. Ono paštrovsko naricanje poslao mi je Vuk Vrčević, rodom Rišnjanin, kojega sam spomenuo u predgovoru k prvoj knjizi narodnijeh pjesama na strani VII a ovo risansko, kao što sam malo prije spomenuo, pop Vuk Popović, opet Rišnjanin. Čeljad ona koja za mrtvima žale i nariču zovu se po onijem krajevima pokajnice. Ja sam ovu riječ najprije čuo i pokajnice vidio u Crnoj Gori. Osim kućana i obližnje rodbine pokojnikove, pokajnice se ondje zovu i njegova dalja rodbina, prijatelji i poznanici, koji iz drugijeh sela ili prvi dan na pogreb, ili i drugi i treći idu kući njegovoj na pokajanje, te ga žale. Kad iz drugijeh mjesta idu muškarci na pokajanje, oni se poređaju jedan za drugijem zametnuvši na rame puške naopako, a jednoga između sebe izberu te nariče i jauče iza glasa: kad se prikuče blizu groblja ili kuće pokojnikove, onda potrče svi bez reda i zajauču uglas kako koji može. Kod kuće pokojnikove iznesu mu haljine i oružje te se nad tijem tuži*). Kad se pokajnice vrate s groblja, kod kuće pokojnikove daje se trpeza (kao daća). Treće jutro idu obližnje pokajnice na grob, gdje se poslije plača i jaukanja također pije i jede.

[* U Malesiji tako isto rade i Arnauti (po selima i turskoga zakona), gdjekoji još uzmu po jednu klepku u ruke, te se njome biju u prsi.]

Što je u narodu našemu malo naricanja na stihove tome je uzrok što se i u svakoj kući za svakijem mrtvacem drukčije nariče, na što danas jedna pokajnica smisli i namjesti, ono se sjutra zaboravi, a slabo ko i mari da pamti zapijevke u kojima nema ništa do tuženja i žalosti; samo se po narodu razišlo ono što je pored ostalijeh događaja ušlo u narodne pjesme npr.:

1.

2.

3.

4.

5.

Istina da naricanja u stihovima ima od 10 slogova (kao što je ovdje 1, 4, 5,6, 7, 8, 10, 11, 12) i od 8 (kao što je ono paštrovsko i ovdje 14), ali je pravi njegov razmjer od 8 slogova i uza njih 4 kao pripjev, kao to su ovdje 2, 3, 9, 13.

1. Mati nad sinom

[* Ovo se dodaje poslije svake vrste ovoga razmjera.]

2. Druge kao tješeći majku

3.Opet tako

4. Dvije i dvije

5. Opet tako

6. Opet tako

7. Opet tako

Bojno koplje u planini staše,
sva planina od njega se sjaše,
tu Jokica bolan bolovaše;
k njem' dolazi sura tica vrane,
i u kljun mu vode donošaše,
te mu smrtna usta kvasijaše;
Jokica ga bogom zaklinjaše:
"E za boga, sura tica vrane,
ti poleti do dvora mojega,
te ti reci jadnoj mojoj majci,
jadnoj majci, i braći žalosnoj,
i ljubovci mojoj ojađeloj,
da su mene rane dopanule,
da me drugo pričekati neće,
ni da će me očima viđeti."
Posluša ga sura tica vrane,
i ona je za boga ajala,
Jokičinu dvoru poletnula,
i dozivlje Jokičinu majku:
Zlo ti jutro, Jokičina majko!
"Jokicu su rane dopanule,
i boluje bez nikoga svoga."
Majka veli: "Kuku majci, sinko!"
Braća vele: "Kuku naše krilo!
Na junaštvo svuđe od osvete!"
Jadna ljubi: "Aoh moja diko!"

8. Opet tako

9. Opet tako

10. Kad mrtvaca ponesu iz kuće

[* Joko je otac pokojnika Jokice, a ostali su mu stričevi i druga bliža rodbina. Baketa je riječ talijanska i znači štap, i Joku se to daje kao da bude starješina i da upravlja; jer kad ko do smrti bude kakav starješina u opštini (npr. kapetan), kaže se:"umro pod baketom."]

11. Kad se poslije ukopa vrati pop u kuću, mati ili žena pokojnikova panuvši mu na noge:

12. Pop joj odgovori otprilike:

13. Treći dan pokojniku na grobu

14.

Za popom Markom Komnenovićem iz Krivošija, kojega su sa još četiri Krivošijanina Turci nikšićki u Omutiću ubili na vjeru 25. januarija ove godine, naricala udovica kapetana risanskoga Anta Ćelovića,, koji je s njime u velikoj ljubavi življeo.

Na završetku ovoga narodnog naricanja dodaću još iz Gorskoga vijenca vladike crnogorskoga P. P. Nj. naricanje sestre Batrićeve za bratom. Ja neću reći da je ovo sestra Batrićeva ili druga kakva Crnogorka sve ovako složila ili namjestila, ali se zacijelo može kazati da ovdje nema nijedne riječi koju pokajnice u Crnoj Gori nijesu govorile. Kamo sreće da svi naši spisatelji sva djela svoja, barem kad pišu o narodnijem stvarima, ovako pišu narodnijem duhom i jezikom! Onda bi se i njihove umotvorine po svijetu hvalile i slavile kao narodne što se hvale i slave. Evo toga naricanja:
Kuda si mi uletio,
moj sokole!
Od divnoga jata tvoga,
brate rano!
Da l' nevjerne ne zna Turke,
bog ih kleo!
E će tebe prevariti,
divna glavo!
Moj svijete izgubljeni,
sunce brate!
Moje rane bez prebola,
rano ljuta!
Moje oči izvađene?
očni vide!
Kome braću ti ostavi,
bratska hvalo!
I staroga baba Pera,
kuku Pero!
I tri mlade sestre tvoje,
kukavice!
Sedam snahah što ošiša?
njima prazno!
Što ne čuva mladu glavu?
ljudska vilo!
Što krvnika njom nasladi?
bratska diko!
Na vjeru te posjekoše,
nevjernici!
Divno l' Travnik okitiše,
to platili!
Sa lijepom glavom tvojom,
kuku, lele!
Ko će čete sakupljati?
četovođa!
Ko l' krajini branit' krilo?
bratsko krilo!
Ko će Turske glave sjeći?
ostra sabljo!
Da pogibe u boj ljuti,
ubojniče!
Đe se srpski momci grabe,
mlado momče!
Oko glavah i oružja,
proste rane!
No na vjeru u nevjere,
vjerna glavo!
Da mi se je pomamiti,
sestri crnoj!
Da te kako zaboravim,
kukavica!
E prezgodna glava bješe,
mladi brate!
Da uz cara sjedijaše,
mudra glavo!
Šćaše carev vezir biti,
sestri tužnoj!
Da kod kralja sjedijaše,
moj mladiko!
Đeneral mu šćaše biti,
moja ružo!
Da se mogu razgovorit',
srce moje!
A sa mrtvom tvojom glavom,
kam, da mi je!
Da ti crne oči viđu,
oči moje!
Da poljubim mrtvu glavu
mjesto brata,
da očešljam, dugi perčin,
jaoh meni!
I junačku čalmu svežem,
sestra grdna!
U krvničke sad si ruke,
platili te!
Nagrdiće krasnu glavu,
prekrvnici!
Ti ćeš mnogo braće naći,
kuku nama!
Biranijeh sokolovah,
kuku braćo!
Po bedemu od Travnika,
bog ga kleo!
Glave bratske poznat' nećeš,
nama prazno!
Jere su ih nagrdili,
nevjeriici!
Kud će tvoja mlada ljuba?
kuku njojzi!
Dvoje đece tvoje ludo?
siročadi!
Što će jadni đed ti Bajko?
moj Batriću!
Koji te je odnjivio,
teško njemu!
Proste tvoje ljute rane,
moj Batriću!
Al' ne prosti grdni jadi,
kuku rode!
E se zemlja sva isturči,
bog je kleo!
Glavari se skamenili,
kal im u dom!

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.