Špiro Živković - Bura

Priče iz Žutilovine

Sadržaj:

Iz recenzije

Umjetniku je kao usud zavještan nemir i sloboda stvaranja da bi se kroz umjetničke svjetove nadrasla prolaznost realnog.

Špiro Živković pripovijedanjem nadigrava pragmatiku vremena i uvodi nas u svijet svoje priče. U Živkovićevoj priči i siže i likovi koji su nekad u kontrastu, a nekad u saglasju, rasvjetljavaju onu stranu života gdje se turobno prožima sa humornim. U toj situaciji "pripovjedačka slika" postaje arhetipska slika jednog mentaliteta i njegovog jezika. Zato ponekad Živkovićev pripovjedački jezik zazvuči tako arhaično, a junaci priče tako poznati, kao da su baš nama nekada o njima pričali. Iza tog lako prepoznatljivog kazivanja leži ironija kao osnovno uporište i putokaz Živkovićevih pripovjedačkih svjetova.

A onaj teški umjetnički nemir - on je uvijek i na početku i na kraju skaza.

Medaljoni sočne proze

Ovo je sočna proza izvornog narodnog života sa vrela koje je kao suza čisto i iz. koga je pisac uzimao i posuđivao dijelove za svoje priče što se, dotjerane i izglačane, iskre i ljeskaju kao da su smaragdi posuti po tepihu života. Iz svake priče, čak iz svake rečenice snažno pulsira život koji nas nosi i oduševljava istinitošću, ljepotom i sočnošću izraza koji je izbrušen i funkcionalan. Lokalna obojenost samo je jezička virtuoznost u slikanju i karakterizaciji likova. To su priče o ljudima i krajevima nedovoljno poznatim u književnosti što im, istovremeno, daje posebnu draž i vrijednost, a autor zbog uspješne prezentacije i transponovanja dobija više na značaju.

Svježina i punoća fragmenata, regionalnost i predstavljanje tih ljudi njihovim jezikom, stvorili su koloritne obrasce života, teško uhvatljivog i rijetkog, što mu daje obilježje naročite vrijednosti i ljepote... Ta regija i njeni ljudi, obuhvaćeni pričama iz Žutilovine, njihov život i njihova shvatanja, neprepoznatljivi su i rijetko originalni, izvajani" i obrađeni kao ispod skulptorskog dlijeta.

Autor ovih priča je sav nepredvidiv i neobičan, i sam samosvoj i izvoran kao i lepeza čvorišnih tokova životne matice koja meandrira predjelima Žutilovine sa mnoštvom rukavaca koji čine rijeku života. Tek na kraju priča, koje su u kompozicionom pogledu na mahove i dosta razuđene, izbijaju na površinu rješenja tih čvorova i rukavaca.

To je knjiga priča u kojoj je život kondezovan i sabijen do usijanja, u pripovjedačkoj formi, što se od punoće i sažetosti pretvara u medaljone istrgnutog života, često sa primjesama humora, ironije i groteske. Jezička i stilska obojenost, ponekad i preko uobičajenog, prvenstveno su u funkciji plastičnosti i životnosti prikazivanja. U ovim pričama upoznajemo život ubrzanog ritma, nabijen dramatikom koja je posljedica shvatanja tih ljudi i njihove antropološko - geografske usmjerenosti i poimanja života.

Ukratko, ovo je proza koja plijeni čitaoca i svojim kvalitetom uspješno će prokrčiti put do njegovog srca, jer pisac ima šta da kaže i zna kako to treba iskazati.

Garov

Od one zime kad Dumo Milošev ode na vojsku, pa dok se ne vrnu, zdogodiše se nekolike stvari vrijedne zapisa. Najprijed, vjeruj Boga, da Dumo još nije bio stig’o do Mostara, počelo se sujmat’ da je zaglavio. Elem, da vidiš. Miloš Sekulov, Dumov otac, im’o je garova kakvoga još niko u selu nije im’o. Sad ćeš reć’: pašče što pašče, ama nije. Ovo je više ličilo na magare, i to crno. Vuka se nije bojalo. Ne daj, Bože, da te sret’e đe u tijesno. Nema potrebe da te kolje. Zblanuo bi se čim bi se pogledali.

E, Miloš je njega nabavio na Čakor. Tako je on prič’o, a đe je on iš’o, kad je iš’o i đe mu to dođe - u to niko nije ulazio. Znali smo zasigurno da je do Ni’šića iš’o. Jes’ na pazar, dogonio je govedi. I što ’oću da kažem, toga garova, drž’o je Miloš vezana iza pojate. Napravio mu kućeru, ma jes’ kućera - gotovo pojata do pojate. Pokrio je šašoljcima. Ama je čudno da on nikad u njoj nije lež’o. I kad najviša lemba od kiše udara, on leži ispred kuće i kvasi se. Puca kora na drvetu, ledi se krv u žilama, a on se dući koliko je dug i širok, a ima ga, i uživa. Raspelio mu Miloš od slive do slive telegramsku žicu, a najprijed je provuk’o kroz alku od sindžira, a sindžir dugačak i sve do za vrat garovu. A oko vrata mu napravio od opasača i sastavio sa sindžirom. Tako je on mog’o trčat’ trides’ koračaja tamo-amo, a vezan. Ona tanja sliva se osušila. Miloš se falio da je od srzanja, od velike snage koju garov ima, a Stane, žena mu, znala bi k’o za sebe reć’:

- Ajde, muči tu, osušio bi se i ti da ono magare vazda zapišava uza te.

I, k’o što rekoh, treću noć po Dumovu odlasku stade zauvijevanje garova. I nije ga prestaj’o ni noć ni dan. A im’o je grlo. Sva je žutilovačka kotlina odlijegala. Miloš pomavenio u obrazu. Stane gologlava, malo, malo, pa oni vaculet, što bi joj treb’o bit’ na glavi, izvuče iza pasa, pa briše suze i useknjuje se u nj. Selo se o jadu zabavilo. Svi znaju kad zauvijeva pašče: zlo domaćinu, o domaćinovu glavu.

Nije Miloša ni stra’ za sebe i zbori to koga gođ sret’e.

-No - veli - Dumo mi na putu. Za carsku Besarabiju treba da ide. Jazok meni, nešto je s njim.

Kad se pojada Stani, ona se od plača guši, a tješi Miloša:

- Ovo znači zlo domaćinu, a nije Dumo domaćin, no ti.

Miloša bi, k’o malo, to i smirilo, ali neprestano, danonoćno zauvijevanje garova nije mu davalo nade. Treći dan neko iz sela mu reče da ubije pašče i da se spasi zla. Čitav dan je premišlj’o, breco se na Stanu kad gođ bi ona huknula i zavapila:

- Učini to, spašavaj!

A onda, uveče, steg’o svoje srce bolom, a um mrakom, uz’o sjekiru i otiš’o iza pojate. Garov nije ni obrać’o pažnju na njega: podig’o visoko glavu i jednolično zauvijeva. Nije Miloš im’o snage da zama’ne. Niz njegovo lice curile su suze, a u glavi se rodila misao da ništa ne postiže ako ubije glasnika crne vijesti.

Stani je sve bilo jasno, jer zauvijevanje nije prestajalo.

Sjutri dan kod Miloša se okupiše komšije i viđeniji ljudi iz sela. Zabrinuti već i za selo, "jer onaj nikako ne prestaje", počeše svašta predlagat’ i nagađat’.

Miloš je jednako jauk’o da je Dumo neđe u velikoj nevolji, a da još nije mrtav, jer da je mrtav - "onaj i bi prest’o.

- Kolike vode samo do Besarabije treba pregazit’ - uzdis’o je Mošo.

- I Dunavo, i Dunavo - dodav’o je Ilija.

- Sjećam se k’o sad kad sam ja iš’o. Od Đera treba udrit’ desno. Pa sve desno, desno, desno štrekom do Bukovine. Otolen do Besarabije nema mnogo, ma je planina. A vidiš li kakav je zer ođe, a ne tamo, brate... - dodav’o je Jakov kap u Miloševu prepunjenu dušu.

- Ama, ljudi, ja jopet kažem: pašče zauvijeva na zlo domaćinu, a nije moj Dumo domaćin, no Miloš, i što ste se oko Duma zabavili? - vikala je Stane.

- Znam sve, ženo, i kamo sreće da je tako - uzdisao je Miloš.

- Što da radimo , ljudi, zaboga, i o kome se ovo radi? - zavapi Aleksa.

- E, ovako ćemo - javi se Đuro manitov - da ubijemo Miloša, pa ako je o njegovu glavu, pašče će prestat’, ako nije - neće.

- Ta ti je pametna. Nemoj više nijednu. Pa ako pašče ne prestane, da smičemo jednoga po jednoga dok ikoga ima u selu, a najprijed ćemo tebe - brecnu se na Đura knez Stevan. - Nego, ljudi, ja se bojim da je ovo zlo - zlo na selo - nastavi on - jer ovoliki kučak, ovoliko zauvijeva, a domaćin zdrav k’o cekin. Zlo će se dogodit’.

- Da on nije vezan, možda bi i pokaz’o što misli - odvali još jednom Đuro.

- Da ga odvežemo - graknuše neki.

- Vidi Đura - prenerazi se Stevan i odma’ ga posla da javi da se đeca po selu sklone, jer se pušta neman sa sindžira, a žene da budu spremne da zaleleču pred čiju kuću stane.

Najprije otišli svi do drvljanika da uzmu dobru palicu da se brane ako neman jurne na njih, pa se onda sklonili iza međe, a Miloš otiš’o da odriješi garova. A on zauvijeva i tužno gleda sve jednoga po jednoga. A kad ga odriješi Miloš, presta zauvijevanje, a on, k’o prava neman, s međe na među dok se ne u’vati polja, pa onda pravo put kneževe kuće. I oni se svi dadoše u trku za njim.

- Eto ti ga na, zlo domaćinu sela - vikala je Spasenija Markova iznad kuće.

- Pa ti budi knez - vraćala joj je Savka, Markova sestra.

Kad su oni bili na tri dobačaja od kneževe kuće, garov je uletio u njegovu avliju. Malo zatim čuli su kako viče knjeginja:

- Pi, naletnjaka, pi, nate ga mate. Jo, jo, jo, pogani jedne, sramote, jooo, majko moja!

Očekivali su oni da će se iz kneževe avlije razleć’ bolno zauvijevanje. Međutim, sve je bilo mirno. Samo se s vremena na vrijeme čuo knjeginjin kikot.

Najprije je na kapiju stig’o Đuro manitov, pa kad je vidio o čemu se radi, napravio važan izraz lica, dao znak rukama da ćute i da se polako primiču. Oni snebiveni, slušali su Đurove komande, a on sve tajanstvenije dav’o znake i mlatio ujednačeno rukama k’o da prosijava pržinu u dvoje. Kad su zadihani i isprepadani došli do kapije, imali su što viđet’. Garov se pop’o na kneževu vezanu kuju i, ne primjećujući nikoga, radi li radi.

Od tada u Žutilovini više niko ne veže paščad, niti iko obraća pažnju ako neđe u selu zauvijeva pašče.

Poslije nekog vremena od Duma je stiglo pismo:

"Zdravo, dobro; dobro, zdravo. Vaš Dumo, Monte Kokoš."

Stojanova tuga

Niko nije mogao dokučiti Stojanovu tugu, obradovati žalosno njegovo srce, ni naći puta do uganute duše.

Nije on ni tražio ni utjehu ni razumijevanje. On je sam sebi bio dovoljan. Ali ga žalosno pogledati. Slomljen nekako u sebi. Skrušen. Pogled mu izgubljen, a kosa sam bijela.

Nije on doduše ni prije bio mnogo razveden, ali je bio valjan.

Pisanje nije učio. A kamo sreće da je - vikali su stari - pa bi sad napis’o što mu se zdogodilo. Nije mnogo ni pričao. Uvijek je bio tih. Plećat i snažan, pravo muško.

U ljeto nase osam godina Stojan je, kao i svake godine do tada, prikupio živor, natovario potrebe na konjče i odjavio na katun. Pripasao rog, a kovanicu i belegiju umotao u struku pa ih kao dojenče stavio konjčetu u trešalj. Otkako je zabičio, sam je gonio na katun.

- Simo mi je u Navijorku, radi; Risto u Mosku na kandemiju, a Stojan na katun - hvalila se, pretjerano kažu, Stojanova majka to ljeto.

Starome Joku to nije bilo milo, jer je tumačio da nikada nije dobro sve potaman.

- Jer kad se ispenješ na brdo, nema kuj no niz brdo - govorio je on i vikao na ženu uobičajenu kletvu vezanu sa njenim imenom:

- Petrana, Petrana, pet rana te zadesilo, ’ajde mrći ručak.

Već je bio oronuo i putanja njegovog kretanja bila je: krevet - ognjište - ćenifa - pidžuo. Zbog njega Petrana nije mogla ići sa Stojanom na katun, ali je imala namjeru da s jeseni, kad Stojan šljegne i kad se završi pastrma, nagovori mušku svojtu da traže djevojku za Stojana.

- Jes’ da je najmlađi i da nije red - govorila je - ali je kuća sad na njemu. Joko ne more nikuj. Oko njega se mora. Ja se ne mogu raspečit od Joka do voka, od kuće do doline. Pa neka dogodine nije sam na katunu. A Simo i Risto, bili zdravo, kad se vrnu, uzeće najbolje iz sela.

S jeseni Stojan dojavi sa katuna. I da vidiš čuda! Prijašnja njegova kosa, crna kao ugljen, sad potpuno bijela, a on zanijemio. Ni avaza. Ništa nije mogao objasniti. Na uspaničeno Petranino navaljivanje samo je slijegao ramenima.

Vijest se odmah pronijela kroz selo. Stariji su se krstili, najmlađi preživljavali tuđi strah, a udavače uzdisale.

Ta zima je prošla u prepredanju Stojanove muke, a on se, valjda videći i razumijući sve, a u nemoći da išta kaže, još više povukao u sebe.

Svi su imali svoju priču i iz toga izvlačili razloge Stojanovog stanja.

- Kad sam ja bio u vojsci - pričao je Aleksa - e taka magla nas je jednom zatekla, prs’ se pred oko nije vidio. A to bilo u planini. Kuj sad? Tak’a je magla bila da sam ja izvadio bajonet, zabio ga u maglu pa odanj objesio spremu, a ispod njega leg’o i zasp’o. Nije me bilo stra, jer nas je bilo deset, a da sam bio sam, zgranuo bi se. Ko će znat? More bit’ da je i Stojana u’vatila đe taka magla na katunu, a on sam.

- Sjećate li se ljudi - počinjao je Krsto svoju verziju - kad ono bi, kad je u Žutilovinu doš’o Francov tirjak, pa kad uškopiše Damjanovu mazgu. Ona je bila mrka, a kad ujutru - osvanu sva bijela. Ne daj vi Bože znat koja je muka na nju bila. Sporaj ovoga ja mnim da bi nekako trebalo doznat’ da li je Stojan dolje cio. Ne velim da mu je neko nešto uradio, ali zar ne more bit’ da se sam, ne’otično prikliještio, da je, rećemo prop’o nogama kroz tavan i eto ti muke.

- Ko nije sreo runjavu zmiju, ta ne zna što je stra’, a ja vi kažem da ih tamo ima. Mene je zatekla i to u tijesno. Velika k’o oje od rala, a runjava. Što je obična ćeralica prema ovoj? Ništa! Upiljila ljudi u me. Izbačuje račvasti jezik put mene, a jes joj, da prostiš, k’o od šake do lakta. A pukće, majčin sine. Mene spasilo što sam znao dvije stvari. Prvo, nijesam je smio pogledat’ u oči, jer ako to uradim, znao sam da će me skamenit’. Drugo , znao sam joj verak, runjavoj zmiji ne smiju se okrenut’ pleći. Te ja sve gledajući neđe niza nju i polako, polako, naguzičke nase. Ja nazad , ona naprijed. Ja nazad, ona naprijed. Sve dok nijesam izaš’o iz klanca. A onda bježte noge posra vas guzica. E. Ali. Ako Stojan, k’o što i nije znao, da naletnicu ne smije u oči pogledat’, pa im se pogledi sreli! To ga je koštalo. No i u nesreći ima sreće, njemu se skamenio samo jezik - raspredao je svoju verziju Stojanov stric Todor.

- Petrana, crna, pomeni mu đe ženidbu - savjetovala je jedno veče nesrećnu majku, stara Vidosava - pa vidi ’oće li streknut. Jer ja sam ko čula da bi to njemu moglo bit’ da se zblanuo od gole ženske. Priča se da mu je jedan popas u kolibu ulećela ćićer gola planinka. Ni to nije sveedno, ako nije nikad prije vidio. Ja znam kako se moj Lazo ukondrčio kad sam ja izašla prvi put gola preda nj. Još smo se taman bili uzeli. Ja se svukla, a on upire plećima u zid, ozinuo, a ne progovara i vas poblijedio, laka mu zemlja. I da ja ne bačih rutu na se i ne zovnuh ga lijepo, more bit da bi se i on zblanuo.

- Ja ljudi mislim da je u pitanju kurjak - rastezao je jedno veče Tomo - jer od kurjaka se zanijemi i puštite vi Todorove runjave zmije. Ja jesam sluš’o o njima, ali ih niko sem Todora nije vidio. A Todor je razrok, jednijem okom gleda u Pištaline, a drugijem put Gornjije’ greda. Pa ako je nekako i nacilj’o, pa jednijem vidio glavu, a drugijem rep, od najobičnije ćeraličine se njemu učinjelo da je ko oje od rala. A kad je stra golem, i normalne se oči iskolače, a nekmoli razroke Todorove. No, vjerujte da je on sreo kurjaka. Nema druge.

- A Aleksina magla? - ubacio je neko špicu znajući da Tomo najviše voli kontrirati.

- E, ljudi moji, ljudi moji. Aleksa razgoni maglu evo sedamdeset godina. E jes’ čudo jedno! - vrtio je glavom Tomo.

I ispunjena bi ta zima nagađanjima o Stojanovoj muci. I ne usudi se Petrana da traži djevojku za njega, a ni da mu spominje išta slično.

A Stojan? On je vazda nešto radio. Podmirivao stoku, pravio držala, stavljao pružala, a sijela nije obilazio. I prije je bio valjan, ali sada još valjaniji. Samo osobito tužan.

S proljeća je sredio sve doline, završio i sa koševinom i početkom ljeta opet odjavio na katun.

Petrana je molila Boga da ga i to ljeto "strefi stra’".

- More bit da bi progovorio, jer klin se klinom izbija.

Vele

Vele da je i sam vladika jednom, pa onda još samo jednom naišao kroz razlokane prline proklete Žutilovine.

Okupio nesretni narod i održao im besjedu kakvu do tada skorane, njihove uši još ne bijahu čule. Vele prosvijetlio im um, našao dušu, otvorio srca.

Kad završi vladika besjedu, stajahu nepomično, skrušeni u svojoj bijedi, držeći u rukama kape, jedino što ih do tada, vele, odvajaše od neba. Vidjevši ih takve, izvuče vladika kesu iz ćemera i spustivši je ispred njih, vele, kako im reče da ziđu crkvu dvanaest koračaja dužine, ne računajući portu, a da će iduće godine o Svetome Nikoli poslati pastira da osvešta crkvu i stalno ostane uz stado da im traži pute črez bespuće.

Vele, da ne dođe vladika drugi put, sve bi bilo u redu. Ne bi oni Boga ni prizivali, no ove manje svece, i živjeli bi u zaštiti njihovoj, no ne izdrža mantijaš, već se o Permovu danu u svečanoj odori zaputi put Žutilovine. Ni đaka nije poveo sa sobom.

Sunce je, vele, grijalo kao ikad, a on je jahao polako, jer mu žao bijaše obosti konja, pogdjekad potezao pljosku komovače, razgaljivao dušu odgoneći od sebe mračni fakat istoričeskih sobitija i, prizivajući Boga, maštao o preobraženju ljudskoga nerazuma.

U neke mu i krivo bi što prije Permova dne ne nađe vremena da obiđe zabitu Žutilovinu, no i krivnju odagnaše prelijepa snivanja o žutilovačkoj crkvi.

Vidio je on prvi put kad u Žutilovinu dođe da ona jedino kamenom obiluje. Hvaleći Boga, razmišljao u grijehu što im pored crvene ne dade i malo crne zemlje. Iako je znao da su većinom crkve i manastiri u pitomini i raju zemaljskome, nađe rješenje da kod Boga, ništa nije slučajno i da je u Žutilovinu nabacao silno kamenje za podizanje svetih hramova. I bi mu milo što i takve nepoznanice može objasniti samom sebi. Nekakva milina mu se i sada raširi po čitavom tijelu razmišljajući o prvom dolasku u neosveštanu Žutilovinu.

Samo ga opet štrecnu stara sumnja da li je dobro odredio pravac, jer u žutilovačkoj kotlini ni u najvedrije dane, a kamo li o Svetome Spiridonu, nije lako odrediti odakle izlazi sunce. Nadao se da će sve biti u redu, a da bi to potvrdio, evo ga gdje jaše put Žutilovine da u njoj osvane na Permov dan ujutro, kad, vele, sunce izlazi tačno između ljetnoga i zimskoga istoka i da tačno od toga mjesta treba okrenuti i grobove i crkvu.

Noć ga je, vele, uhvatila kroz Suvi do, ali nije mnogo mario za nju, jer je računao da će takvim hodom prije zore biti u Žutilovini.

Sunce je, vele, bilo pružilo svoje zrake po Trošini, najvećem vrhu žutilovačke prisojne strane, kada vladika sjaša sa konja ispred crkvene porte. Učini mu se, a i osvjedoči se brzo, da crkva nije dvanaest, već osam koračaja, računajući i portu.

Taman se pomaljaše sunce iza Bečine kada vladika skide sa sebe svečanu rizu, navuče crnu mantiju i bez epitrahilja kleče na tek obilježeno mjesto za vrata crkvene avlije. Poče ridati i zatucati, prosipajući suze niz bijelu bradu. Doznavši nekako da je mantijaš došao na sred Žutilovine, istrčaše gologlavi seljani da ga vide, no on već vođaše konja niz prline. Kada ga susretoše i sretnjikaše mu presvijetlo jutro, on samo, vele, izgovori, ne mičući usnama:

- A što je ujmiste, Bog vas ujmio - i prođe mimo njih.

***

Drugi vele da nije bilo tako i da vladika nikada nije dolazio u Žutilovinu, nego je prokletstvo palo od onoga dana kad iguman sa đakom dođe da kupi priloge za život sa svih strana stiješnjene vjere. Vele da je bio prilično prikupio, te u veselju prelomio i poljubio komad mertinice, pa je onda kao naforu blagosiljao i davao malim, slinavim Žutilovičanima što trčahu za njima. Dade zatim đaku uprtnjaču i uputiše se polako prema Suvom dolu.

Taman bijahu izišli iz Žutilovine kad iguman primijeti i sjeti se da je na kneževom pidžulu zaboravio izrezbareni kijevski krst što mu ga vladika donese o prošlome ljetu. Nije dugo premišljao već odluči da se sam vrati kako se neiskusnom đaku ne bi možda rugala žutilovačka slinavčad i, ostavivši ga na putu, ode prema selu.

Nije se mislio ni javljati u kuću, no ne ugleda krsta tamo gdje ga je i ostavio, te zovnu kneza, ali se ovaj javi tek na četvrto zvanje i iziđe iz kuće noseći igumanov krst u ruci, objašnjavajući presvijetlom da ga je našao na pidžulu i sklonio da ga djeca ne nagrde.

Vele da se već tada igumanu nabraše guste obrve, zahvali šturo i uzevši krst, ode.

Nije mu mirisalo na dobro i domisli da čim dođu u Suvi do, zanoće u prvoj kući. Nije ga lako napuštala misao da on, koji je svoj krst davno na sebe metnuo, tako jednostavno u Žutilovini zaboravlja svete stvari.

No i to pripisa godinama.

Primakavši se mjestu gdje ostavi đaka, sa užasom ugleda strašan prizor. Đak još bijaše vruć, ali beživotan, a od uprtnjače ni traga.

Okameniše se igumanove modre usne, a iz očiju se počeše kotrljati suze.

Tužno je, vele, kleo stari iguman. Kamen bi, vele, plakao pod njegovom kletvom. Snaga mu u iznemogle ruke dolazila kopajući grob svom nejakom đaku. Izbijao iz njega i vapaj i suze, u nebesa se kao dim izvijalo razočarenje i molba za anatemom.

Položio, vele, đaka u grob, prekrstio mu ruke, orosio mu čelo suznim brkovima, a krst, za kojeg nađe da je za sve kriv, položio mu na grudi. I još žalosnije počeo kleti kad uhvati sam sebe u misli da je za sve kriv krst.

***

Vele da ja dizdar Osman imao kasno pročišćavanje krvi. Tek u četrdeset devetoj godini. Osvanuo, vele, vas u krastama. Zajampurilo se ono malo kože između krasta, a puva isprekidano. Na golo ga pokrili kostretljavom velencom, a iz nje sve dimi. Zacaklile mu oči, a bistra voda curkom na nos.

Vele da je na tri uža pred mrak zadnji put okrenuo sobu oko glave, a onda zatvorio oči i stenjao kako god bi iz sebe ariju ispuštio. Domaći mu, vele, čuvali dušu negdje do ispred prvijeh kokota kad ni iz živa ni iz mrtva odleprša na ispovijest Alahu.

A bio je, vele, dobar dizdar Osman. Nikad u Žutilovinu, osim domaće čeljadi, ne dovede nekoga ko bi ih zlopatio. Zauzeo je najbolje komade žutilovačke osmojčine, napravio kulu na najprisojnijem mjestu, ustavio pet-šest Žutilovičana, ali ih je, Boga mi, i oblačio i hranio, ubirao posnu desetinu i nije nikoga dirao.

Bio je, vele, i naočit. Malo podnaduo, ali kada se stegne pasinom, krupniji od ijednog Žutilovičanina.

Oćerala familja dizdara, sitnu i krupnu marvu i sve što se moglo uzeti i odnijeti. Kukala Osmanova žena i proklinjala Žutilovinu sve dok je povorka umakla prema Suvome dolu. A bila je, vele, vještica.

Sa jednijem tovarnijem konjem, vele, ostavili jedino staroga Avda da pokupi ako se nešto zaboravilo. Sjutradan je i Avdo odjahao prema Suvome dolu.

Od tada, vele, ne kroči turska noga u žutilovički kraj.

***

Sve se u ovome žutilovičkome kraju pripisuje nekakvom prokletstvu, a kojem i od kada - niko ne zna. Ko god o tome da priča, počne sa: "Vele", a to im "vele" prešlo u naviku pa ni tvrdnja ni vijest, a skoro ni pozdrav ne prođe bez te riječi.

Tako, vele, nije ni važno od koga je ostalo prokletstvo; ili od starih Grka, ili od Turaka, ili od sveštenika, ili od đavola, ili ko zna od koje praznovjerne priče-važno je da je ono prisutno u svakom trenutku i da će ih pratiti od vijeka do vijeka.

A pominju se i Grci, njihova kletvom zatrpana crkva, bogati izvori i hladne i vruće vode, vinogradi, podrumi, ali i tužni odlazak poput Osmanovog.

***

Neki opet vele da je veliki knez Balša, putujući odnekud iz Bosne za Zetu, naišao baš preko žutilovičke tvrđe i da mu se tu na izlasku iz Žutilovine prema Suvome dolu prelomi pozlaćeni štap, dar dvora ugarskoga, a stari Balša, osvrnuvši se očita, vele, prokleto bdenije.

***

Drugi opet vele da to nije bio Balša nego nakakav primorski trgovac. Goneći silnu stoku, naišao preko Žutilovine, te kako ga je mrak uhvatio, torovao u Gornjem kraju, ispred Žutilovičkih greda. Žutilovičani u strahu da od silne stoke ne ostanu bez pera travke, zaalakaše po noći dok prestravljena stoka poče bježati u sunovrat. Okupljao nesretni primorac stoku do ujutro. Kada je svanulo, najboljega vola Balješu našao sa slomljenom nogom u škripu. U žutilovičkoj pustoši ga više nije mogao iskoristiti. Gledao u njega vo bolećivo, trepnuvši samo kada bi muva sa suznog traga put oka zakoprcala, a primorac mu naslonio kremenjaču među rogove i povukao oroz. Odjavio primorac, vele, prema Suvome dolu kunući Žutilovinu Balješinom srećom, a Žutilovičani, i ne čekajući da on umakne, razvukoše Balješu da sa njim brke omaste.

***

Vele da je i car Franjo lično dolazio da se uvjeri u priče iz Žutilovine. Lošijeg dočeka njegovoj carskoj i kraljevskoj visosti nije bilo u cijeloj Austrougariji. Nije mnogo ni očekivao, jer je, vele, bio čuo za svako žutilovačko "vele".

Nije progovarao ništa, a kada se popeo na najveći vrh iznad Žutilovine, vele da je rekao:

- Gospode, zavidim ti što na visoko sjediš, te ti odozgo sve izgleda lijepo, pa i ova moja prokleta Žutilovina iz tvoga ugla izgleda na daleko najljepše mjesto.

Kada je ponovo sišao u Žutilovinu, primijetio, vele, da je izgubio zlatnu tabakeru. Prokleo izgleda nešto na bečki način i otputovao.

***

Rijetko ko u Žutilovini zna kako se zvao djed njegovog djeda. Niko ovdje ne zna kad je, odakle i ko došao da živi u žutilovičkoj kotlini. Za sva imena, činove i zvanja samo se "veli", a kako je bilo "Bog sami zna".

Je li se Žutilovina tako nazvala zbog crvenkasto - žute zemlje, zbog rujevine koja pod ljeto zarumeni ljuti žutilovički krš ili zbog nečega drugoga - to isto niko ne zna.

Kako se oni, sami stanovnici zovu, isto se ne mogu složiti. Jedni uporno tvrde da su Žutilovčani, drugi se koriste svakom prilikom da "i" ubačeno iza "v" što jače akcentuju, treći vele da su Žutilovinčani, sričući svaki slog, a oni najbrojniji samo se češu iza uva, vrte pomalo glavom i vele: "Bog sami zna".

Mikočevo ždrijelo

Ko nije vidio Ristovu Lazinu s proljeća i ko nije ušao u nju oko Đurđeva dana, taj nikada neće znati kako izgleda raj. Dugačka više od petsto muških koračaja, a široka oko dvjesto. U strani, a sva oivičena suvomeđom. Tu je raslo samo pitomo rastinje, zanovet, jasen, smresla, kljen i drijen. Milina pogledati kada to sve u proljeće zabehara i zamiriše, a zazuje pčele, bumbari, leptiri i ostali mnogobrojni krilati svijet.

Što god se o pticama iz Ristove Lazine kaže, malo se može kazati, jer su ljudi tamo išli da vide ono što nikada vidjeli nijesu. I svi su se javljali Ristu i sa nekom vrstom odobrenja išli da pogledaju Lazinu. Jedino se u Ristovoj Lazini moglo vidjeti gnijezdo kraljevog kokota.

A bilo je još strane ispod Žutilovine. Bilo je još imanja, ali kao ovo ne. U sred Lazine, na jednom proplanku, postavio Risto, sjednik od trupaca i od kuće, iz uljanika, donio tri ulišta pčela, za uživanje. Ljudi su pričali da je iz tih ulišta svaki treći dan vadio med, a da sve pčele nikako nije htio premjestiti u Lazinu, jer bi joj, kažu, pokvario red.

Skoro svaka travka u Ristovoj Lazini bila je ljekovita, a on im je znao i imena, i vrijednost, i vrijeme branja i način spremanja. Njemu je čitava kuća mirisala na trave, a svaka greda u njoj bila načičkana kiticama cvijeća.

Majčina dušica, podubac, sporiš, verem trava, pelin, iva, sunčica, nana, pčelina ljubica, smilje i ko zna koliko ih je još Risto znao. Ovoliko su samo ljudi zapamtili.

Pokraj proplanka gdje je Risto namjestio sjednik i pčele, svojom veličinom se izdvajalo stablo kljena. Veliko i račvasto. A u sred stabla u visini čovjeka, velika duplja, stalno puna vode. Otprilike kao vojnička porcija. I nije presušivala ni u najsušnije ljetne dane. I to su ubrajali u čuda, zvali je Ristova kljenova voda i smatrali je iscjeljujućom.

A kad je Risto bio na samrtnoj uri, kažu da mu je zadnja bila:

- E da mi se napit kljenove vode iz duplje, k’o da bi se nanovo rodio.

Na samom podnožju Ristove Lazine bila je mala dolinica, nastala spiranjem čistog humusa, plodna i meka da se skoro golim rukama mogla obrađivati. Zvali su je Mikočevo ždrijelo. Tu je Risto sijao rasadnike i meki mostarski duvan. Niko nije znao zašto se zove Mikočevo ždrijelo. Niko nije pamtio nikakvog Mikoča, a ni to ime nije uobičajeno ni za Žutilovinu ni za okolna mjesta, odakle su dolazile žutilovačke odive. Samo se po dolinici pretpostavljalo da se neki daleki Ristov predak tako zvao.

I u Ristovo vrijeme, a i prije Rista, Žutilovičani su išli u pečalbu. Mnogi su otišli u američke rudnike, i zarađujući hljeb sa devet kora pomagali ostatak preko bare. Ko bi propao ili se dobro snašao u tuđoj zemlji, taj se nije vraćao. Rijetki, koji bi se vratili, donosili su nešto para, zaduvu i stransku uzrečicu "o kej". Ko je imao ludu sreću da se nakako uputi i dokopa majke Rusije, koja je svuda, osim u srcu, bila daleka i nedokučiva, taj je stupao u službu njegovog carskog preosveštenstva - i ne da se nije više vraćao u rodni kraj, već nije ni pisao; ili pisma nijesu stizala, jer je Žutilovina bila u drugoj carevini, a car cara ne miriše. No, oni koji nijesu izlazili ispod krila cara bečkoga, išli bi s proljeća i s jeseni kod Latina da kopaju i zarađuju džornatu. A latinska džornata se nije dobijala u novcu, ne; proljećna se sastojala od hrane i spavanja i litre maslinovog ulja. A Latini su govorili da je džornata tri litre ulja, ali težak jednu pojede, a za drugu spava. Da ne bi prigovarali kako im troše alat, Žutilovičani bi donosili svoje držalice.

- Težak je latinski konat - govorili su Žutilovičani.

Jesenja džornata se sastojala od pola litre ulja, jer se s jeseni nije kopalo, nego bralo grožđe i smokve, kupile masline, pravilo vino, pekla rakija i cijedilo ulje.

- Gospe ti, ovi vlasi pojedoše i popiše tri džornate dnevno - vikali bi Latini, a Žutilovičani bi u prolazu dobacivali jedan drugome:

- Zobi, zobi, zobaćeš govno kad se vrneš u Žutilovinu.

Risto je uvijek bio ozbiljan. Nije govorio "bez potrebe", radio marljivo i bio "stiman" kod Latina. Uvijek bi uz džornatu dobio i nešto pride, a Latini bi govorili:

- Da se mi pitamo, i Boga mi, Rista bi za vlaškoga kneza.

Posle Ristove smrti, pošto on nije imao poroda, i Lazina i ostalo imanje pripalo je njegovom nećaku Nikoli.

Nikola nije bio valjan radnik. Od čitavog Ristovog imanja obrađivao je samo Mikočevo ždrijelo i nastavio da sadi žuti, mostarski duvan.

I Lazina je splasnula bez Rista. Bila je ista - ali nije bila ista.

S proljeća, prvi put u životu, i Nikola je otišao da kopa latinsku zemlju. Zadužio neobičan i nepoznat alat zvani dikela - dva željezna roga na držalu. Takvo nešto nikad nije vidio, a nije mnogo mario kada su Žutilovičani prepričavali muke sa latinskom zemljom i kako se samo ćuskijom i dikelom može obrađivati, "jer je sva u jednom grunu, pa odbijaj po malo".

Dikela se u Žutilovini nije upotrebljavala niti je iko imao. Za obradu žutilovačkih prla dovoljna je bila i najmekša, neprekaljena motika.

Šta je mogao Nikola nego se sa dikelom svrstati sa ostalima između loza. Prevrtao je i razbijao grumenje, prvi put ćutao poduže i razmišljao. I donio odluku - kako je kasnije sam govorio - da će nešto promijeniti u usranom životu. Odlučio da se domogne lagodenijeg života. I po cijenu glave - prepričavao je - il’ zemaljsko, il’ nebesko carstvo.

Kopao je i ćutao. Čudio se u početku kada bi neko od Latina iz polja viknuo:"Živio car Franci Josip!", a svi uglas odgovarali:"Živio!"

Postalo mu zanimljivo kada je to zaređalo i kada se, pored cara i prestolonasljednika Franca, počela izvikivati čitava carska familija. Malte ne takmičenje ko zna više članova presvijetle obitelji. Razočaran svim i svačim, a ponesen odlukom o promjeni života - on se iznenada oglasio uzvikom:

- Živjelo Mikočevo ždrijelo!

I Latini i vlasi su za trenutak odložili dikele i viknuli :"Živjelo!"

Žutilovičani su znali šta je Mikočevo ždrijelo, a Latini su - pričao je Nikola kasnije - "mislili da je to grad Franci Josipa do Beča".

I bezbroj puta do večeri Nikola je uzvikivao: "Živjelo Mikočevo ždrijelo", a Latini mu složno odgovarali iz svakog kraja polja: "Živjelo!"

U sami mrak Nikola je tražio džornatu, objašnjavajući da on više neće raditi. Tražio je dvije litre ulja. Drugu na ime toga što neće spavati u latinsko. Dobio je i otputio prema Žutilovini.

Izišao je on porano na zemaljski razrez, na vrh latinskog brda, odakle se vidjelo čitavo polje i počinjala vlaška zemlja. Izišao i sjedao do duboko u noć, pušeći škiju iz Mikočevog ždrijela. Negdje u gluvo doba noći još jednom se proderao koliko ga grlo nosi sa vrha latinskoga brda: "Živjelo Mikočevo ždrijelo!". Nije imao ko da mu odgovori, ali je eho njegovog uzvika odjeknuo latinskim poljem i razbio se o stijene čak tamo na drugoj strani.

Nikola je svratio zorom kući, ostavio ulje, uzeo torbu duvana i ostragušu i odmetnuo se to jutro u komite.

Simo Kalaš

"Bog te čuo.
Pozdrav Simo.
Navijorka
01.04.18... godine."

***

Veseljet li se ili gorko zaplakati nad pismom sina jedinca Sima i ćekom na ’iljadu sedam stotina omeričkije dolara. O nokosni Pero što dočeka pod svoje stare dane! O veseli Simo što da kažem svijetu? Da ti napravim kuću - prvo ću vječnu. Pravi’ ću ubo, nesretniče, da imadnem đe skončat’.

***

Svako zlo u selu u potonjih dvadeset godina povezivalo se sa Perovom kućom. Slaba godina, smrtni slučaj, skakavci, gusjenice, pomor stoke i sve što se u Žutilovini moglo dogoditi bilo je posljedica zlog duha neopojanoga i nezakopanoga Sima Perova.

Čak i kada bi zbog neplaćenog poreza vilanci nekome otjerali kravu, svi bi pljuvali put Perove kuće.

***

Tačno prije dvadeset godina, zagonetno i za familiju i za selo, nestalo je Sima Perova - Kalaša, kako su ga prozvali ovdašnji seljani. Simo je bio interesantna ličnost. Radio je što niko u selu nije radio i od njega su se bojali i stari i mladi. Imao je dvadeset godina, udarao pomalo uveče u sviralu na glavici iznad kuće, a dan provodio oburvavajući kamenje niz pištaline, smišljajući novu seosku šalu.

Nikad ništa korisno nije radio, ali mu te jeseni padne nešto na pamet, pa oko pastrme zaređa po selu i, pričaju, uredi svakome mrs.

Prasca je, kažu, sam klao i izvlačio ga iz luže - što ne bi četvorica. Brava bi bačio na čavo i drao ga na bekinju, a u njemu bi još svi damari igrali.

Poslije pastrme, kad se svakome učinilo da će od Sima Kalaša postati znamenit čovjek i domaćin, dogodiše se u selu do tada neviđene stvari i svališe se Kalašu na glavu.

Najprije izgore popu stog. Žarku Nikolinu na Mali Božić osvanu otvorenijeh oko dvadeset ulišta, a sve pčele smrznute. Aćimu Đurovu osvanu magare bez uši, a Stani Mitrovoj zvonar obješen o tavan. Jedne nedjelje se nije mogla zvonjeti jutarnja, jer bijahu iskidani konopci.

U petak na Svetoga Jovana dođoše džandari u selo. Zalupaše na vrata Pera Simova sa namjerom da uhapse sina mu - Sima Kalaša, ali im Pero ispriča da mu sin već dvije noći nije zamrkao u kući, da ni sam ne zna đe je.

Džandari su čuvali Perovu kuću do Savina dne, a onda otišli i više nijesu dolazili. I štete po selu prestadoše.

Simovu majku Cvijetu, istoga proljeća, na tanku krv i žalosno srce uhvati magareći kašalj i prekinu je krajem marča.

***

U proteklih dvadeset godina stvari u Žutilovini mnogo su se izmijenile. Pero, Kalašev otac, posijedio i pogrbio se, živio je u najvišoj nokoštini, jedva izbjegavajući da za najnužnije moli komšije. Od čitavoga imanja radio se vrt pod kućom, a u oboru žalosno rikala samo stara Perova ćulja.

Gotovo svi Kalaševi vrsnici poženili se i okućili, a i njihova djeca već odavno bacaju kamenje na Perov ogoljeli krov.

Nekoliko njih se nije ni vratilo iz zadnje austrijakove vojne.

Malo ko od starih drži se još na nogama, a ove ljute 18.. godine gotovo da nema dana kada sa Svetoga Šćepana ne kleca mrtački.

***

Od Kalaševih dolara Pero je za nepun mjesec dana sazidao veliku, kamenu kuću i na nju za jednu noć stavio debelo lučevo šljeme.

Objavio narodu da je Simo živ, da je u Navijorci i da je pun para od čega i njemu šalje. Išao svaki dan u crkvu i naizust ponavljao Simovo pismo od nekoliko riječi. Iskopao ubo na dva uža i osuvomeđio dupli grob.

***

U godini Simovijeh dolara i opšteseoske žalosti od nemaštine svoj odnos prema Peru izmijeniše svi seljani i sad se rado nalaziše pri njegovoj ruci, ne propuštajući priliku da Sima postave iznad sebe, ističući čak i njegove natprirodne osobine.

***

Negdje u decembru iste godine stiže Peru još jedno pismo iz Navijorke:

"Bog te čuo.

Ja sam načuo o seoskijem nedaćama. Šalji mi ako oće da rade i zarade (nabrojano dvadeset pet Simovih vrsnika).

O. K.

Sem Navijorka dec. 18.. godine."

Pero je pismo odmah objavio seljanima i njih dvadeset i jedan domaćin, jer četvorica nabrojanih bjehu već pokojni, blagodareći trsiše i sitni i krupni zub što bijaše zazimio, kako bi uzeli parobrodske biljete za Navijorku i odoše jedan dan dižući kroz gange Sima pod oblake.

***

Stari Pero je te zime, baš kada se ponadao da će ga komšije pripaziti, opet pao u nemilost seljana. Oni čiji ne odoše za Omeriku ne htjedoše ni čuti za njega. Oni čiji odoše, pošto ih prazan obor i nevolja naćeraše da posumnjaju, okrenuše Peru leđa.

Na svetoga Prokopija ujutro, potpirio je vatru sa bešikom u kojoj je Cvijeta nekad ljuljala maloga Sima, a uveče je pritaknuo drveno korito, zaspao sa početnim riječima dva jedina Simova pisma i više se nije probudio.

***

S proljeća, kad su svi očekivali prve omeričke ćekove, banuše u selo iskopnjeli i istrugani novopečeni Omerikanci sa po pola srebrenoga dolara u špagu. Sjutradan je na Perovom grobu osvanuo slomljen kameni krst.

***

Prispjevši parobrodom u Navijorku, seljani Žutilovine - hodali su veselo gatom nagađajući šta je u okolnim magazinima. Kada se napokon ispred grupe zaviličanih, kako seljani prokomentarisaše kravate, navijorških poslodavaca - pojavi njihov zemljak, Žutilovičani pojuriše koji će prije zagrliti nepromijenjenoga, a čudno ođenutog Sima.

No Simo im na njihovo iznenađenje ne dade pristupiti sebi nego ih postroji dužinom novoprispjelog parobroda. Poslije pozdrava sa njima, sa odstojanja, ode do grupe poslodavaca i nešto im žučno objašnjavaše na stranskom jeziku.

A što je veseli Simo objašnjavao, to u svim svojim nagađanjima nijesu mogli dokučiti.

Jer Simo je upravo pričao američkim biznismenima da je iz donjih krajeva Austrougarske Jercegovine, kao prilog austrijskog dvora za razvoj novonaseljenih američkih oblasti, stigao kontingent šizofreničara, paranoika i mentalno zaostalih ljudi.

***

Približivši se svojim dragim zemljacima, ljubazno je saopštio da su omeričke gazde popunili sva radna mjesta u rudnicima, ali će, njemu za ljubav, njegove vrle Žutilovičane uzeti za rad u svojim kućama i vrtovima. No, bilo bi dobro ako iko umije pjevati putnički, jer se to u Omerici mnogo cijeni.

Oduševljeni Žutilovičani pobacaše sa vriskom svoje kape i zagraktaše da će svi zajedno zapjevati.

Zabodoše po prst u uvo i iz mozga povikaše:

"OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOJ."

***

Jedan od gazda prebroji ih sa odstojanja, na obližnjem prozoru kupi dvadeset i jedan biljet i pozva dva začuđena pozornika sa kraja gata. U njihovom prisustvu podijeli Žutilovičanima biljete i po deset dolara, te naredi da se ukrcavaju u parobrod na liniji Navijorka - Triješće.

Savo Šibenski

E, sa ovijem Savom se, od kada se oženi, neki đavo dogodi. Pričali su u selu "Ili je skrenuo ili mu se um prosvijetlio", jer je između to dvoje granica od najtanje zlatne žice, tanke ko vlat kose na glavi. I prije Sava se to događalo u selu i šćelo se dogodit’ baš onijem što su mnogo u knjigu gledali. Zato nikome i nije bilo milo ako mu se dijete oko knjige zabavlja. Bolje je da ga priroda zamlati, no da, prosti mi, Bože, sam sebe zamlaćuje. A Savo je dobro učio. I pored knjige radio i kućne poslove. I išlo mu od ruke. No, otkad se oženi, đavo mu izgleda pomože.

I to su znali reć u selu: "Tri ćoška od kuće su na ženi, a jedan na mužu". Savova kuća, otkad se oženi, k’o da je neko u oblo saćera, pa niti ima ćoškova, niti imaju na kome stati.

Sam Savo okrenu i protiv ćaće i protiv braće. Nije on okrenuo, žena ga okrenula. Odijelio se, a nije se odijelio. Zauz’o jednu sobu, a kroz kuhinju se samo koči. Da rogove ima, ne bi bez tojage blizu njega smio. Rogove nema, ali jaram mu je metnula. U dolinu više ne ulazi. K’o veli: "Ja sam vazda za vas kop’o, pa sad vi malo kopajte da vidite kako je". Ako đe međa pa’ne , ne saginje se da digne kamen, no drži govor izna’ njega i viče: "Sve što je ozidano, ja sam ozid’o"

I manitovu i validu u selu dovodili bi ženu ne bi li se smirio uza nju, ne bi li se kućio, ne bi li doš’o sebi.

Kod Sava je bilo obratno. Iz početka su tumačili: k’o popuštit’ će to njega, da se malo obikne uz žensko, da se malo istrese, pa će se on pri’vatit’ i alata. No njega đavo, ili žena - a isti su - odvuče tamo đe je najtanji, u politiku.

Ovo sam zaboravio kazat’: nije njega ćaća ženio, no on sam. Ovo bi bilo: sam pao sam se udario, no Savo, izgleda, pri padu povuče još neke sa sobom. Prvi znak prokletana na njemu opazi se kad đavo odnese Brenu Tripkovu u njegovo kolo. A za nju su pričali da je sjenovita. Zvali Sava da zvoni mrtački, jer je umio složit’ sva tri zvona odjednom. I obeć’o on, no kad ga žena zivnu u stranu, udari nase. Izjavio odma’ da on neće potezat’ zvona na srpskoj crkvi i kako bi odma’ ono treće trebalo skinut’ i zakopat’. Da ostanu samo dva. Pročulo se odma’ po selu kako Savo Perkanov pljuje na crkvu, na Boga, a najviše na se. Džaba ga ubjeđivali i otac i braća. Džaba mu zborili: "Mi smo Jercegovci, a Jercegovci su Srbi". A, jok! On po svome, po ženinome, dabome: "Ja Srbin nijesam". I kad ga pritijesne i, ko biva, dokažu i ko je i oklen je i ko su mu stari - on jopet njima:"Sve znam, ma Srbin nijesam i, pričali vi ovome zidu ili meni, džabe se mučite".

Malo, malo, pa okupi mlađariju oko sebe i drži im govore. A mladost - ludost! Što im luđe stvari pričaš, oni te sve bolje slušaju. Tako i Sava . Izbeče oči u njega, reklo bi se: ne dišu. On se razmlati rukama i objašnjava kuda su granice: da sva brda oko Žutilovine pripadaju Sofiji, donji kraj Rimu, gornji Carigradu, a crkva Cetinju. Ako li ko ne da, no postavlja pitanja oko crkve: "Ovu treba obalit’ i, uz pomoć tri nabrojane metropole, ozidat’ svoju crkvu".

Dozvoljava on da mu i pitanja postavljaju. I da vidiš kako ih majstorski obradi. Prisutni poslije toga ne znaju ni beknut’.

A Savo je dobro učio. Kad su ga pitali: kako izdijeli selo u četiri kraljevine, a Srbima koji u njemu žive ne ostade ništa, Savo samo što iz kože nije iskak’o. Najprije se der’o iza glasa: "Mi nijesmo Srbi! Samuila su zajebali i zato Bugarima treba dat’ sve do izna’ Žutilovine. Vječnome Rimu donji kraj zato što je Rim vječan. Carigradu gornji kraj zato što smo se i mi doselili od Angore i naši su preci Turci. Beogradu od šake do lakta, njega ćemo srušit’!"

Još avetni Savo nije ni završio sa svojom galamom, vik’o je upravo zadnje riječi, kad neko iz gomile zapita: "A Beču gradu, Savo bre?"

- Od šake do lakta! Od šake do lakta! Srušićemo ga, zar ne čuješ?

Svi su se smijali ovoj zbrci, a Savo, ne znajući zbog čega se šprdaju, ode galameći niz polje.

Nije bilo teško procijeniti što će se dogodit’. Odma’, sjutradan, stigla su dva austrijska džandara i pod prijetnjom sproveli Sava u apsanu.

Osim žene mu, u kući nijesu mnogo marili za to. Čak su se i veseljeli i gonili šegu kroz kuću, vičući jedan drugome: "A Beogradu, a Beču gradu?"

Dogodilo se to, ko biva, u subotu popodne, a u ponedjeljak su Sava sproveli u varoš i odnijeli veliki lis’ karte na kojem je pisalo da je Savo veleizdajnik, da on carsku Žutilovinu krčmi na kraljevine, a na prestoni grad Beč sprema udar. Na istoj karti posvjedočeno ovo bi od dvadesetak onije’ što su ga slušali kad je te planove iznosio.

Sa srijede i "dvizica", tako su zvali Savovu ženu, ali kad on ne čuje, spremi nešto u maramu i ode put varoši.

"Dvizica" se uveče vratila tužna i poplašena. Objasnila je ukućanima da Sava u četvrtak sprovode za Zadar da Veliko vijeće ocijeni koliko je kriv.

On se više nikad nije vratio u Žutilovinu. Priča se da je skonč’o u bolnici za umobolne u Šibeniku. "Dvizica" se poslije dvije godine vratila u rod.

Još i sad sva okolna brda pripadaju Žutilovini, a crkva sa sva tri zvona stoji uspravno. Spomene se ponekad i Savovo ime, ali samo u kletvi:

- Završio, da Bog da, k’o Savo u Šibeniku!

Ilija Koljenović

Ako je Đuro zbog svog pogrdnog imena završio u jagomirskoj žutoj kući, a brat mu Risto isto; ako je Rade skončao u Aradu, a Savo sa volom prešao Savu; ako je Simo vazda imo, a sin mu Sveto profućko sve što je Simo imo; ako je Ivan vazda spavao van kuće; ako je Luka jedino u izobilju imao luka, a u Obrada brada do pojasa; ako je Joko još kao dijete izgubio jedno oko, a Triša spravljao meleme protiv bolesti iz javne kuće; ako je Spaso paso travu dok ga ne oćeraše u Jagomir; ako se i Jagoš sprema put Jagomira; ako je Tripun tri puta ranjen; ako je Panto mogao upamtiti što nije majčin sin - hajde ti meni dokaži da ti u imenu ne piše sudbina.

***

Ilija Koljenović se sve više zanimao kombinujući imena i događaje i sve više se udubljivao u svoju tvrdnju sudbinske povezanosti ličnosti i imena.

Ništa drugo nije radio osim što se predavao dugim časovima ćutnje, čekajući prvog voljnog slušaoca, da bi mu , opet u dugim i udavnim objašnjenjima, iznosio svoja teška dumanja, kombinacije plodova osame.

Mještani su ga većinom izbjegavali, a dalje svojte, na molbu bližnjih, započinjale bi sa njime za njih dosadne priče o jevrejskom korjenu u svakom imenu i o jevrejskoj nauci čitanja sudbine premetanjem slova u imenu. Sa svojim bližnjima, od kojih je imao brata i njegovu familiju i koji su ga izdržavali, nije razgovarao, tumačeći zaludnim analizama svojeg imena kako se ili njemu ili njegovom bratu smiješi Jagomir, svodeći svoje ime Ilija na često izgunđanu, a svom bratu upućenu rečenicu: "Ili ja, ili ti?"

***

Zar Vaso nije vas život proveo švercujući so? Zar Dušan nije noge potrošio prodavajući duvan? Lago je, pričali su Blagoje na kilometre. Vukašin vuka šinuo vilama u sred torine. Tiho bio gluvonijem. Stojan poginuo na ćesarskoj straži. Žarko morao vaditi maziju i ostao bez ruke do mišice. Mlađen zamrkao, a ne osvanuo u cvijetu mladosti. Božidar bupnuo sa vrh murve u obor kao dar s neba.

***

Svoje ime Ilija je tumačio za najnesavršenije ime na svijetu. Od svih Ilija, njemu poznatih, za svijetao primjer ostajao je samo sveti prorok Ilija, što ga nije dalo utješiti pošto je tumačio da je i proroka tištalo ovozemaljsko ime, te da ga je ono najviše i nagnalo na razmišljanje u osami.

***

Po kome ja, Ilija Koljenović dobih jedno od najnezavršenijih imena na svijetu? Ni đed, ni prađed, ni čukunđed ne zvaše se tako. O lijepoga imena: Radovan, što ga ponosito nosaše moj đed Radovan Koljenović - to boboće, to jekti. Po samom imenu se vidi da je čovjek radostan, krupan, plećat, brkat. A ovo moje kada se izgovori kao kad kamen piljak bacaš u jamu bezdanicu, pa se odbija od ploče do ploče, pa nekad cikne, nekad zvekne, a između ciktanja i zvektanja šutnja za ne iščekati. A Radovan, Radovaaaan, kao da si gromadu surgao u razjapljeno grotlo.

I moj prađed Mijat imao je prilično ime. Iako ne baš krupan, ali vrijedan kao mrav, što se i iz samoga imena može vidjeti. Vrijedan u svakom pogledu.

***

Sretenu se jedino bilo teško roditi. Tomana je imala sto mana. Ružu i Cvijetu rascvjetala granata. Peko bio majstor za peciva. Mitar bi kao od šale popio rakije litar. Krsto pravio nadgrobne spomenike.

***

Samo ime Dragoljub kazuje da je čovjek učevan, da se razumije u građevinu i travu. Dragašu najviše leži oko konja. Ime Dragiša ukazuje na lijeno čeljade. Damjan bi trebao biti crkvenjak. Vule je po imenu kameni majstor. Novica od sela do sela. Boško je gazda ili će biti gazda, a Nikola Božja sirotinja.

***

Razmišljajući sve više o osami svetoga proroka Ilije i povezujući je sa svojom, svojeg brata, koji ga je inače izdržavao, poređivao je sa prorokovim gavranom.

U poslednje vrijeme po čitav dan bi, i pored nesnosnih, julskih žega, sjedao pokraj ognjišta i dobro razgorjele vatre. Crvenih obraza i zastakljenih očiju buljio bi odsutno u žeravicu, a istovremeno sa obje ruke, štapićima po pepelu crtao bezbroj krstova i kvadratića.

***

Na dan svetoga proroka Ilije progovorio je sa bratom i njegovom porodicom. Zamolio je snahu da mu spremi novu preobuku, a brata da ga isprati do Jagomira.

Jovo Knežević

Strefila te prva koja pukla! - bile su riječi Maksima Stevanova, upućene sinu Jovu pred rastanak. I samo desetak minuta kasnije opalila je puška u sred strana i na mjestu ubila Jova Maksimova Kneževića.

Niko se u Žutilovini, da ljudi pamte, nije prezivao Knežević. Ni Maksim Stevanov, ni sin mu Jovo. Od Jova im je ostao nadimak Knežević, jer je on, zblanut i ma’nit, uvrtio sebi u glavu da je od plave krvi, a kako to da dokaže u takvoj zabiti osim da promijeni prezime i tiho natjera ostale da ga oslovljavaju Knežević.

Maksim je veliki knez, a Jovo Knežević, tumačio je on.

- Nije se ni Marko najprije zvao Kraljević, ali mu po zvanju ostalo - ubjeđivao je Jovo oca Maksima.

Od samog rođenja Jovo je bio mimo druge djece. Već tada je imao gustu, crnu kosu i dva prednja zuba. A selo, kao selo, odmah je čulo za to i protumačilo da Jovo "nije sam".

- Nešto je pri njemu.

- Nečastivi je tu um’ješo prste.

- Ugrišće mater kad pose - komentarisali su Žutilovičani.

Jovo je jednostavno bio seoski ma’nitov. Zavidan i pakostan do sto đavola. S proljeća, "kad bi se svi đavoli sjatili u njega", hvatala ga je i "trešnja". Potkočio bi se, a svaki damar na njemu je igrao kao riba na prosulji. U tim momentima Jovo nije bio svjestan ničega. A kada bi ta trešnja prestala, po čelu bi mu bile velike graške znoja, a oči zakrvavljene i bio bi ljut na svakoga, a naročito na prisutne u njegovoj odsutnosti.

- Ono prokletan ulazi i izlazi iz njega - tumačili su seljani Jovove muke.

Negdje između Bogojavljenja i Savina dana zadesio se u kući Luke Mijatova, a u kući sama Lukina žena Ruža i žensko dijete u kolijevci. Tumačili su da Jovo nije tada opasan. Da je zer od zime i da mu je krv stabilna. Da do proljeća ima još deb’o komad.

Ali mu je Ruža po nesreći nasula crnog vina. Nasula i izišla iz kuće. Njemu se od vina užagrilo u glavi, postao lak kao perušina i činilo mu se da lebdi. Oko njega su igrali kolovrati, a ispred očiju promicale zvijezde. Naprečac stiglo proljeće. I uhvatila ga trešnja. Žešća nego ikada do tada. Stenjao je, uvijao se i tresao u groznici. Uvalio se u pepeo na ognjištu i naglo došao sebi kada mu je ruka uletjela u usijani žar. A onda, je neizbistrenog uma, sa opečenom rukom u ustima, zakolutao očima, osvrnuvši se da vidi da li ga je ko posmatrao za vrijeme magnovenja. I upravo se tada iz kolijevke javilo dijete. A on, streknuvši, zgrabio nož sa stola i u svoj žestini proburazio zemaljskog, božijeg anđela.

Nesreća nikada ne dolazi sama. Baš u tom momentu, preko praga je zakoračio šestogodišnji Lukin sin Novak, a izbezumljeni Jovo ga zgrabio za kaputić, podigao visoko i izbacio kroz prozor, a onda kao bez glave sunuo napolje. Novak je ostao živ, ali sa doživotnim posljedicama. Stalno je igrao očima, a u životu bio maćav.

Jovo nije odgovarao za počinjeno djelo. Nije ga niko ni prijavio. Knez Maksim je čitavo vrijeme bio kod ožalošćenog Luke, uzdisao i ponavljao:"Bože moj, Bože moj". A Luka nije ni imao nikada žaovice na Maksima. Šta više, živjeli su bolje nego braća , što bi se reklo: kao prave komšije. I Jovo je, izgleda, osjećao svoju savjest pa tih dana nije uopšte izlazio iz kuće. Više nikada nije ulazio u Lukinu kuću. Novaka su čuvali od njega, a kada bi ugledao Luku, ponašao se kao pravi pas. Iz daleka bi škrgutao zubima i malte ne režao, a kada bi prolazio pokraj njega, potulio bi se i potkupio, prosto ulazio u sebe.

U svojoj kući bio je pravi tiranin. Brecao se na majku kako god bi mu se obratila, a Maksimu stalno kontrirao. Znao je po desetak dana ćutati, besprijekorno obavljati sve poslove oko stoke i čuvati po čitav dan ovce, ali se nikada nije znalo do kada će to trajati i kada će krupna stoka naveče doći sama kući, a od Jova i brava da ne bude ni traga. U takvim bi situacijama Maksim kukajući ispod glasa, u početku išao u brdo da ga traži. Nalazio bi samo ovce, a Jovo bi se pojavio treći dan i ćutke se opet prihvatao posla. Kasnije, kada je i Maksim oguglao na to, prije nego što bi presjenilo, požurio bi se da sretne Jova i stoku - ili samo stoku, ako je Jovo neznano odlutao.

Vraćao je Maksim i Jovove dugove, jer bi kod njega znali doći iz okolnih sela i saopštiti mu kako su Jovu pozajmili toliko i toliko, a morali su, jer mu se nije smjelo proturječiti.

Prve sedmice po Petrovu danu Jovu su na njegove oči "zakovrnula" četiri brava. Bio je ljut kao zmija. Hvatala ga od žestine trešnja. Nije mogao smisliti starije žene po selu. Čak je i na majku jedan dan digao ruku, vičući, da je i ona vještica. Uvrtio u glavu da je posrijedi nekakav sutluk.

- Jovo, bolan, do’vatila ih zemlja, pa što ćemo. Bilo glava, biće kapa - tješio ga je zabrinuti Maksim, ali se Jovu nije dalo ugoditi.

Otišao je jedan dan put Stoca da mu naprave zapis ili na drugi način odagnaju zle sile iz torine. Vratio se treći dan. Bio je raspoloženiji nego kada je otišao. Imao je rješenje: da iz neznanog groba izvadi lobanju i kroz istu daje šest dana so ovcama. Već sjutradan, sa pijukom i ašovom, išao je prema đakovom grobu. Otkopao neduboku raku, lobanju stavio u zobnicu, ostatak opet zatrpao i odmah otišao da soli ovce. Davao šest dana zaredom so. Ovce navikle na to i kada bi ga ugledale na daleko, trčale prema njemu i blejale. Maksim se zgražavao na sve i olakšavao sebi žaleći se komšijama. I to se brzo pročulo u selu, a selo zaključilo da je Jovo potpuno sišao sa uma, te da zlo ne bi pogodilo cijelo selo, đakovu glavu po završetku Jovovih čini spojiti sa tijelom i, sve skupa, uz prisustvo popa, prenijeti i sahraniti u crkvenu zemlju.

Međutim, nije sve onako kako čovjek hoće. Jovo je šesto soljenje obavio negdje iznad Brestovih ledina, a lobanju istucao kamenom u sitni prah, pomiješao sa ostatkom soli i dao ovcama da poližu.

Od skrnavljenja đakovih zemnih ostataka Jovu je naglo otišlo nagore. Sve više je sijao strah selom i sve više šteta činio, ali, još uvijek, najviše ocu Maksimu. Zbog najobičnije Maksimove žalbe da su se na nemlaćeni ječam u pojati naučili miševi i da ih ima dosta - Jovo je zapalio pojatu punu sijena. Kada je plamen zahvatio sve i više nije bilo pomoći, a Maksim kukao među okupljenim narodom, pojavio se Jovo i pobjedonosno lupnuo Maksima po ramenima govoreći: "Izgoreše naši miši, tajo!"

Više nije čuvao ovce niti išta korisno radio. Znao je satima potezati crkvena zvona, a trešnja ga je sve manje hvatala. S pozne jeseni počeo je postavljati pružala i stalno navaljivati na Maksima da mu kaže gdje je ostavio pušku. Htio je da ide u lov sa puškom, a ne sa pružalima. Toga se knez Maksim najviše i bojao, pa je na vrijeme sakrio pušku da ne bi dopala Jovu do ruku, pa da još nekoga uvije u crno.

O Vasiljevu danu, o krsnoj slavi, Maksim je zaklao ovna, a Jovo odmah odvalio pleće, posuo ga dobro otrovom i odnio ispod sela da ga postavi za divljač. Sjutradan je otišao da obiđe zamku i našao je netaknutu. Nije se dugo premišljao. Stavio je u torbu i otišao kući Sima Mijatova, brata Lukinog, koji je oduvijek živio na imanju ispod sela. Simo je imao ženu i troje djece. Šestogodišnjeg Sava, četvorogodišnju Savku i Mijata još na sisi. Živjeli su oskudno i nijesu se začudili kada je Jovo iz torbe izvukao pleće od ovna, rekavši Simu da mu to šalje knez Maksim. Simo je dugo zahvaljivao, a Jovo nije htio da sjedi. Rekao je da mu je slava i da žuri na ručak. Pozdravio se i otišao.

I Sima i ženu mu obradovao je ovaj neočekivani poklon. Odmah su odsjekli komad od pleća i navjesili da se kuva.

- Kako ne poslah Maksimu kutiju duvana, jazok mi - vajkao se Simo - a on se mene sjetio. Ja i on smo ti, ženo, ispisnici.

Kada je ručak bio gotov, Simova žena i dvoje starije djece fino su jeli. Maleni Mijat spavao je u kolijevci, a Simo svoj dio mesa podijelio Savu i Savki, a čorbu dodao ženi, govoreći:

- Jedi, jadna te juve, pa će i Mijat imat’ što isteglit’ iz tebe.

Ne za dugo poslije ručka i ženu i djecu su počeli hvatati komišijuni, povraćanje i mala snaga.

Simo je još dok su oni ručali otišao da dotjera magare lista. A kada je došao, zatekao je mrtve ženu i dvoje starije djece, oko njih sve ispovraćano, a Mijat samo što se nije udavio od slina i plača u kolijevci. Šta je mogao? Podigao nejakog Mijata u krilo, umirio ga, umotao u gunjinu, zatvorio za sobom kuću i plačući otišao put sela. Sastavio je on brzo u svojoj glavi kockice i znao što se, u stvari, dogodilo. Ušao ćutke kod brata Luke, predao Mijata zaprepašćenoj snahi Ruži, objasnio im ukratko stanje i otišao da Maksimu čestita krsnu slavu. Bio je spreman na sve, a ponajprije da se u sred kuće, staračkim rukama, uhvati u koštac sa ma’nitim Jovom. Da ga zubima zakolje. Da se nasladi.

Ali Jovo je, kada je došao ispod sela, napokon našao Maksimovu sakrivenu pušku. Srećan zbog toga, odmotao je iz masnih krpa, obrisao i napunio, prebacio je preko ramena i ušao u gostinsku sobu baš kada su svi sjedali da ručaju, a Maksim pričešćivao krsnik. Maksim je preblijedio. Odložio i hljeb i vino i počeo moliti Jova da ostavi pušku, te da sjedne za ručak.

- Jok! - brecnuo se Jovo - Jok, i da te ne čujem. Inače ti čestitah na grdilo!

- Pa đe ćeš sad’, sine? - vapila je majka.

- U lov, i ne cmizdri!

Znao je Maksim da će se zlo dogoditi i nije imao što nego mu uputiti riječi:

- Strefila te prva koja pukla! - a Jovo je ne obazirući se, izišao iz kuće.

Upravo kada je Simo ulazio u kuću kneza Maksima, opalila je puška u sred strana i, kako se kasnije utvrdilo, na licu mjesta ubila Jova Kneževića.

Što se zapravo dogodilo? Jovo je ubio sam sebe, ali ne namjerno. Puška, pošeganica vusila mu je o ramenu, a on se zabavljao rukom iza leđa i čačkao obarač. Puška je opalila iza njegove glave i raznijela mu zatiljak.

Abinde

Godina 1882. , ni bolja ni gora od drugih iz tekuće decenije, nije imala sreće da se zakiti značajnijim istorijskijem sobitiima. Te godine nije bilo ni ratova ni prevrata. Austrijaki nijesu regrutovali, a ni đometre ni vilance put nije nanosio.

Počela je kad kome i kako kome, ali ako se u obzir uzmu sva tumačenja, bilo je to sredinom zime koja se te godine poklopi sa prasećom slezenom i tvrdnjom Mitra Gavrilovića, te oduši u samome kraju.

Bio je sretan ko iz zime krupni zub izvuče. Kost i čapra, ali dobro je - miče. No, po Đurđevu danu, kad poče mrezgati gora, ispolijevaše se torine i srdobolja prorijedi ajvan.

Te 1882. godine, osim Novaka Jakšića ralo na njivu niko nije iznosio. Jakšiću ralo do podne potezala žena i đeca, ali ga sjutradan nije iznosio.

Po najnesretnijoj zimi dođe i nesretno ljeto. Kiša te godine nije padala od kada su lipe počele cvjetati do kada im je list stao rumenjeti. Jula mjeseca, na dan prepodobnog Sisoja mučenika 1882. godine, Cvijeta Rusimira Gajića rodila je sina. Rusimir je još mnogo prije rođenja sina bio čvrsto odlučio da, ako se rodi muško, a daće Bog, dati mu ime svetitelja u čiji dan pa’ne, a ako bude šćer, Bože me prosti, učinjeće ženama na volju, pa neka one nadijevaju ime.

Onako malen, gologlav, stajaše pred popom, premještajući se sa noge na nogu, očekujući da ovaj u požutjeloj knjižici pronađe zaštitnika vrućega julskoga dana. Kada, napokon, pop znojeći se poče da čita: "Prepodobni Sisoje mučenik..." - samo se malo svojim crnim noktom počeša iza uva, jer je za Sisoja, slava mu i milost, čuo samo u sočnoj seljačkoj psovci. Rusimir je odlučio na brzinu da će mu se sin zvati po zaštitniku kuće Gajića - Nikoli - saopštio to kratko popu i vratio se kući.

***

Nikoli Gajiću prvi put u životu tekle su suze niz čelo. Gušio se u slinama i bijelome dimu, oko očiju mu letjeli mali i veliki prstenovi svih boja, a u ušima teško odzvanjalo njihovo ritmičko sudaranje. Iz maloga mozga proklinjao čas kada se rodio i psovao svetoga Sisoja sve do momenta kad je, jako zagrcnuvši se, izgubio svijest.

Iza zadnjih austrijskih rovova, bos i samo u donjim gaćama, visio je "abinde" o crnom grabu Nikola Gajić.

***

Još od ranog jutra zapraštali bi naizmjenično srpski šrapneli iznad austrijskih rovova sa onu stranu Drine. Negdje oko jedanaest sati, kada se i posljednji pramičak magle podigao sa vode, Srbi su počeli tući sa ujednačenom i sve učestalijom topovskom paljbom. Granate su padale sve bliže i sve preciznije pogađale Nikolin stokroki rov. Nikoli se sledila krv u žilama kada je iznad sebe osjetio zlokobno brujanje željeza. Sve što je stigao, bilo je da klekne na koljena i dobro sagne glavu. Pokraj njega je odjeknuo strašan prasak, a na njega se sasulo sitno kamenje i zemlja.

- Pogibe li, Gajiću? - bilo je sve što je čuo, a iznad njega je već hučala druga granata. Još jednom je zagrmjelo samo na nekoliko koraka od njega. Pogledao je i na mjestu gdje je malo prije čučao Salko Pračić, vidio je samo osrednju, umrljanu, rupu.

- Ne bije dva puta u isto mjesto - viknuo je za sebe i munjevito preskočio do Salkove rupe. Opet je zabrujalo i opet prasnulo u njegovoj blizini.

- Sve će spržiti - pomislio je, iskočio iz rova i poguren pretrčavao za njega nesavladivu čistinu. Neočekovano je bupnuo u prvi rov na koji je naletio. Došavši malo sebi, zaključio je da je, na veliko zaprepaštenje prisutnih, uskočio ravno u oficirski rov.

- Spašen sam! - bilo je prvo što je promislio, a iznad njega je već drečao austrijski oficir:

- Voin, voin?

- Ja sam Nikola Gajić - proderao se kroz topovsku kanonadu, a austrijski oficiri zagrajaše:

- Serb, dezerter, abinde!

Vezali su mu uprtačima ruke na leđa i obalili potrbuške na blatnjavo dno rova. I na tome je zahvaljivao Bogu, jer se u njihovom prisustvu i u ležećem položaju, pa makar vezan i sa glavom u blatu, osjećao bezbjednim.

Nešto prije dvanaest sati Srbi su obustavili paljbu. Pokatkad bi, valjda na izrazite ciljeve, proletjela poneka granata na koju i nijesu obraćali pažnju.

Predali su ga uprljanom i namračenom naredniku Mihaniću koji ga, kao bukvalnog krivca za višednevno povlačenje po ivici smrti i za današnje bivstvovanje u paklu, sprovede do ostatka svoje čete u sastavu Njegovog Apostolskog Veličanstva Franje Josifa. Gledali su ga kao bijelog vuka. Mihanić je prenio samo naređenje austrijskih oficira iz štaba: "abinde", na što su mu oni, oslobodivši mu ruke, naredili da se skine go do pojasa i u donje gaće. Skidajući se, ispred sebe je primijetio zadriglog i raspojasanog Đuru Mesarića i zaključio da će on danas biti "degenek majstor".

Međutim, preko grane crnog graba počeli su da spuštaju konopac od čega mu se opet sve zavrtjelo u glavi:

- Vješanje, možda me ne bi pogodila granata, to je znači "abinde".

Vezali su mu opet ruke na leđa, a preko grabove grane spustili i drugi konopac. Naredili mu da legne, vezali oba konopa oko kožnih članaka i potežući za krajeve sa druge strane grane podigli ga visoko od zemlje.

- Pušte li me da padnem naglavačke, na leđa vezanih ruku, lakše je vješanje.

Pričvrstili su dobro konopce, u međuvremenu donijeli vlažne slame i potpalili ispod njega.

***

Za kaznu dezerterstva Nikola Gajić, prebačen je na ruski front.

***

Nikolaj Rusimirovič Gajič každoe utro odin litar moloko - objavio je spahijski nadzornik na samo ilindensko jutro.

Otkako je kao ratni zarobljenik dodijeljen spahiji Sergeju Antonoviču Volkovu, prvi put je da neko izgovori njegovo puno ime i prezime. Već dva mjeseca radi samo najteže poslove sa spahijinom teglećom marvom. Ruski skoro ništa ne razumije, a sluge na imanju zovu ga: "Jo jo Serb", otuda što ga nekoliko puta čuše, kada je mislio da je sam, kako zajauka jako od probadanja kroz ranu na leđima.

Radio je predano, zanosio se u radu, razgovarao sa stokom, davao im njemu poznata imena krava i konja. Tješio konje pred sjutrašnji rad, pojačavao im obrok i timario sa namjerom da tovarnom konju natjera vatreni sjaj. Zavidio glavnom konjušaru i spahijinoj raždžilitanoj šestorki. Razmišljao o rodnoj Žutilovini, posnom životu, starom ocu Rusimiru i majci Cvijeti. Upoređivao spahijskog Dorata sa svojim koštunjavim konjčetom. Maštao da stare roditelje preseli u nepregledna prostranstva carske Rusije.

Nije ni pomišljao da je pod stalnom prismotrom spahijskog nadzornika. Naslućivao je da se tamo, kuda mu jednoga dana valja poći, još puca, te da je najbolje ostati tu gdje je, a grofovski lebac plaćati svojim radom.

Sluge na imanju o njemu nijesu ništa znale do da je Srbin, austrijski vojnik, ruski zarobljenik, čak ni da je ranjen.

Šta je nadzornik znao o njemu više od grofovskih slugu? Znao je da je Nikolu puščano zrno pogodilo u leđa, da je zaliječen i da ga treba držati pod stalnom prismotrom. Otuda je i bio dobro informisan o njegovom kvalitetnom radu, zbog čega je i odlučio i objavio na ilindenski praznik da ga svako jutro, plus redovnog obroka, kao nagrada, sleduje jedna litra mlijeka.

Riješio je porazgovarati sa Nikolom i otkloniti nedoumice koje mu nanese smutnoje vremja, o Nikolinoj ideološkoj boji i učešću u ratu protiv jednorodne braće Rusa.

Narednih dana radilo se na vršidbi. Nadzornik je kroz razgovore sa Nikolom otklonio revolucionarne sumnje, ali je od svog dobročinitelja - svaki dan dobijao sve zloslutnije novosti o nadiranju crvene rase.

***

Četrnaesti dan po Ilinu danu Nikola je tovario teške vreće žita na dugačka, drvena kola. Kada je na ramena podigao četvrtu vreću, kroz leđa ga je probolo kao nož. Na časak mu se smračilo, pokleknuo je, vreća je skliznula sa njega, a on se instiktivno rukom uhvatio za bolno mjesto. Kroz ljepljivu, vlažnu masu ispod košulje napipao je nešto tvrdo. Malo kasnije, u ruci je držao puščano zrno koje je samo od sebe iskočilo iz njegovih leđa. Opet mu se zavrtjelo, plam ga uhvatio po čitavom tijelu i obalio ga u duboku nesvijest.

***

Kada se, ni sam ne znajući nakon koliko dana, probudio na sjeniku, oko njega su bili crvenoarmejci, koji su izgleda već poodavno zauzeli imanje grofa Volkova.

***

Reče li ti ono da je Budim sa ove, a Pešta sa one strane, sine? - po ko zna koji put pitao je stari Rusimir svog sina Nikolu Gajića.

- Jes’, tata!

- I veliš, okotila se ruska kobila?

- Jes’, tata!

- I veliš , k’o naš Dorat?

- Jes’, tata!

- Ne bilo uroka!

- A Franjo, veliš, nema krsne slave?

- Ne, tata!

- Pa mu i godina kraća no naša?

- Jes’, tata!

- ’Vala Bogu i kapi nebeskoj!

Jovan robija

Bilećki garnizon, zima 1939. godine.

- Lele, lele, lele, leleeeeee!

Nije urodilo, izgleda da je novi stražar pa malo oštrije gazi. Mora i Bajo sad ili ikad. Čuje se izgleda žamor, stražar lupa jednom o drugu cokulu. Jeste, on je.

- Ok dovijekaaaaaa!

- Šta je ovo? - čuje se Bajov oštar glas

- Vojnik zatvorenik! - odgovara na brzinu stražar.

- Gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik taj i taj - deklamuje nezadovoljan Bajo.

- Gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik Jovan Gajović.

- Zašto je i kada je zatvoren?

- Zatvoren prije dva , gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik Jovan Gajović zatvoren prije dva dana zato što je bacio kraljev lebac.

- Otvaraj!

Uspjelo je, samo da izguram do kraja. Moj si, majore. Neću ustajati.

- Ustaj, vojniče! - grmi iznad mene komandant garnizona

_ Lele, lele, leleeeee - i kada, kao prepoznadoh ko je, malo se prenuh i polako, raspojasan, bez kaiša i vezica, neobrijan već dva dana, ispravih se ispred Baja Stanišića, gospodina pukovnika, komandanta garnizona.

- Jesi li ti, vojniče, bacio kraljev lebac?

- Ne, gospodine pukovniče.

- Ko te zatvorio vojniče?

- Ustaški sin, a kraljev major Josip Strižić, gospodine pukovniče.

- Ko je tvoj prvi pretpostavljeni, vojniče?

- Podnarednik Jevtić, gospodine pukovniče.

-Straža, podnarednika Jevtića i majora Strižića na lice mjesta!

- Razumem, gospodine pukovniče.

Razumio je stražar šta treba da uradi, ali ga oprečnost naredbi ukopala, pa ni da mrdne. Usceptio, pritegao tandžaru uz rame i premješta se sa noge na nogu.

- Vojniče, majora Strižića i podnarednika Jevtića na lice mjesta!

- Razumem, gospodine pukovniče.

- Pa kad razumeš, izvršavaj naredbu!

- Gospodine pukovniče, ja sam na straži.

- Kako bi, vojniče, da je namjesto mene neprijatelj, obavijestio toga tvoga majora Josipa?

- Pucao bih, gospodine pukovniče.

- E sada nećeš pucati, a ja ću ići da pozovem majora.

Žustrim korakom Bajo je otišao prema komandnoj zgradi i vrlo brzo se iz istog pravca vratio u društvu majora Strižića i podnarednika Jevtića. Mračan i ljut u licu.

- Gospodine majore, ko je vojnik i zašto je zatvoren?

- Gospodine pukovniče, rezervista Jovan Gajović pod noge bacio kraljev lebac, a meni svom pretpostavljenom, vikao: "Ovo ti jedi, ustaški sine!"

- Laže, gospodine pukovniče! - proderao sam se igrajući na zadnju kartu.

- Podnaredniče, da li je sve bilo ovako kao što kaže major Strižić?

Strižiću je prkosno igrala lijeva nausnica, a ja sam još jednom potegao istu kartu:

- Laže ustaški sin, gospodine pukovniče. Ja nijesam bacio kraljev lebac. Otkako sam ja u garnizonu, mi lebac nijesmo ni sledovali. Ja jesam bacio, ali cibuk, i to zato što je bio crvljiv.

Major poblijedio kao krpa, a komandant podigao obrve i svodi račune.

- Gospodine majore, da li je spornoga obroka sledovan lebac ili cibuk?

- Cibuk, gospodine pukovniče!

- Gospodine podnaredniče - prvi put u toku razgovora, Bajo podnarednika počasti gospodstvom - da li je cibuk bio crvljav?

Zatečen pred visokim činom, a od istog počastvovan gospodstvom, podnarednik na moju veliku radost, nenaviknut da visokim činovima odrečno odgovara, odvali kao iz zapete puške:

- Jeste, gospodine pukovniče!

- Majore - ovaj put Bajo izostavi gospodine - vojnika zatvorenika osloboditi i uz sledovanje vanrednog obroka sve vratiti u pređašnje stanje. Vojniku stražaru, za odlično obavljenu dužnost, nagrada od komandanta garnizona - osam dana dopusta, a po obavljenim naredbama neizostavno se javiti na raport.

***

Gacko, zima 1941. godine.

Po naređenju ili nagovoru Talijana, ustaško cvijeće privremeno obustavi divljačko uništavanje nedužnog življa. Obustavi se samo klanje, a lov, odabir i zatvaranja se nastaviše.

Nemogućnost da učinim išta značajnog osim da spasem svoju glavu, a još uveliko prisutno razočarenje zbog proljetošnjeg neslavnog sloma slavne vojske, bacili su me u opštu ravnodušnost prema svemu.

Šta sam sve kao seoski učitelj govorio generacijama i generacijama mladih ljudi. Koliko sam se mučio da i zadnju trunku ljubavi prema otadžbini usadim u njihova mlada srca. Da ih naučim radu, poštenju i poštovanju, a da ih sada u ovim ludim vremenima, zbog moje nauke, privode na klanje kao jaganjce. Bolje bi bilo da nikada ni jednu narodnu pjesmu ne pročitah. Koje koristi što navaljivah da Staroga Vujadina svi napamet moraju znati?

U popodnevnim časovima ustaše banuše na školska vrata. Njih pet. Bijesni zbog kiše, a vjerovatno i zbog slabog lova, jer sve što ne pobježe bilo je već ili poklano ili privedeno. Razgalamiše se na mene: ko sam, šta sam, šta radim, ko je sa mnom i mnogo još pitanja koje ne uspjedoh pohvatati. Rekoh im smireno da sam ja Jovan Gajović, seoski učitelj, te da u školi osim mene nema nikoga, a da u selu tokom čitavog dana nijesam nikoga ni čuo ni vidio.

Začudo, nijesu me udarali i nijesu premetali u mojoj prisutnosti. Jedan od njih, pokazavši mi kundakom, izvede me u dvorište, a ostala četvorica ostadoše da izvrše premetačinu po mom stanu.

Bio je mrak kada smo stigli u Gatačku satniju, gdje me uguraše među ostale zatvorenike.

Kome se te nesretne noći još spavalo? Mnogi su ispodtija razgovarali, neki plakali u osami, a svi očekivali sudnji momenat kada će se otvoriti vrata i početi da sijeva ludačka "ujakova" kama.

Do mene je sjedao stari Bilećanin Stojan Babić. Nekako ohol i nerazgovorljiv, vjerovatno primijetivši da i ja ni sa kim ne razgovaram, a da njega povremeno ispitivački pogledam, prignuo se prema meni i šapnuo mi: "Moglo bi sve izać’ na dobro. Mene su u’vatili popodne. Svi bilećki Turci zbijeni u logor; ili puštanje ili klanje i tamo i ’amo."

Kasnije mi je rekao ko je i odakle, pitao isto mene i više nijesmo progovorili.

Čim se razdanilo, istjerali su nas u dvorište i oko nas postavili jake straže. Poslije puna dva sata muklog iščekivanja - na kapiji se pojaviše talijanski oficir i utegnuti ustaški časnik. Prvi put od jučerašnjeg hapšenja do danas podsjekoše mi se koljena. "Jovane, svoje si pozobao", pomislih kada u ustaškom časniku prepoznah majora Josipa Strižića.

Nije se osvrtao ni obazirao na pojedince već sa sredine, od koje sam srećom bio udaljen, održa kraći govor, sličan i naredbi i propovijedi, kako se velečasni nadbiskup čitavu noć u Zagrebačkoj katedrali za naše duše molio, a doktor Pavelić, po milosti Božjoj poglavnik, razmišljao o svetogrđu njegovih pred ljudima nevinih podajnika i odlučio da ih jutros uputi svojim domovima uz preporuku da se do daljnjeg iz istih ne udaljavaju.

Iz dvorišta sam izišao među posljednjim, čekajući da major Strižić sa talijanskim oficirom umakne iza kule.

Uprkos poglavnikove preporuke, ja u selo više nijesam svraćao. Pored sve moje ravnodušnosti, u mene se uvukao silan strah.

Odlučio sam da se što prije hvatam Čemernog i priključim se prvome na kojeg naiđem, a koji se bori protiv majora Josipa Strižića.

***

Rogatica, zima 1944. godine.

Poslije ulaska u Rogaticu moj vod bude određen da radi partizanskih potreba, a zbog neprijateljskog djelovanja stanovništva, izvrši konfiskaciju pokretne imovine, to jest odjeće, obuće, hrane i stoke, po svim, a naročito viđenijim kućama, te da sa zaplijenjenim stvarima sačekamo jednu od novoformiranih romanijskih četa, da joj predamo plijen, pomognemo u formiranju mjesnog odbora i u njenom sastavu nastavimo nastupanje.

Pored najbolje volje da ispunim zadati mi nalog, ja od već opljačkane rogatičke sirotinje nijesam imao šta zaplijeniti.

Komesaru novoprispjele čete predao sam raport o naređenju, o njegovom neizvršenju i o razlozima za neizvršenje. Komesar, mlad čovjek, na sve to klimnuo je glavom i rekao da se sa svim objašnjenjima koje sam njemu dao obratim komandiru čete. Otpozdravio sam i pošao da potražim komandira čete. Našao sam ga, a moje srce u tom momentu, učinilo mi se, prestade da kuca. Stajao sam potčinjen majoru Josipu Strižiću, komandiru partizanske čete. Pribrah se i polako mu izdeklamovah unaprijed sročen raport.

- Dobro, druže, a kako se ti zoveš? - upita me pronicljivo Strižić.

- Druže komandire, borac Jovan Gajović.

- Jovan Gajović, učo, otadžbinaš, mitoman, zelenaš, neprijatelj. Sad ćeš da vidiš kako se bori i radi za narodnu državu.

Poslije toga odredio je desetinu, dao im posebne instrukcije i poslao ih po rogatičkim kućama. Nakon nekoliko vremena, vratili su se sa osam mršavih krava i tri šarena ćilima.

- Vidiš, Gajoviću, kako se može ako se ne sarađuje sa neprijateljem.

Oduzeo mi je naoružanje, odredio dvojicu junoša koji će me sprovesti do Štaba bataljona i predati odgovarajućim uz napomenu:"neprijatelj revolucije".

Moje ratovanje nije završilo u Štabu bataljona već sam upućen u specijalnu jedinicu i dalje radio na oslobađanju naše prelijepe otadžbine. Na Sremskom frontu kroz list desne noge prošao mi je puščani metak i, što se mene tiče, zaustavio daljnje gonjenje neprijatelja.

***

Bilećki logor, zima 1949. godine.

Udba me naveče privela i bez ikakvih objašnjenja ubacila u donje prostorije logora. Ne znam što sam kriv ni vlasti, a ni robijašima koje sam zatekao, a koji su me primili kao da sam svakome oca ubio. Sljedeći dan, uz urlike stražara i bobotanje, više ni sam ne znam od koga, izvedeni smo na jutarnju smotru, a nju je vršio upravnik donjih prostorija logora - major Josip Strižić.

Prepoznao me i naredio da dođem u njegovu kancelariju. Na stolu je već bio podeblji ukoričen dosije. Držao mi je podugačko predavanje o idealu, o partiji, o ideji revolucije, o mojim prethodnim greškama, pri kraju o tome kako sam već u godinama, kako sam ja ipak ranjen na račun revolucije, te da se nada da ću se zato odužiti partiji, prevaspitati se i sarađivati lično sa njime.

Na čitav njegov govor ja sam blago odgovorio da, bez obzira na ateističke predrasude, svaki čovjek ima ili svog anđela ili svog đavola. Mene je zakačio ovaj drugi, i to u kameleonskom liku kraljevog majora, ustaškog časnika, partizanskog komandira i partijskog prevaspitača Josipa Strižića.

Udarajući bezobzirno po meni i vrišteći od bijesa, izbacio me iz svoje kancelarije.

Narednih osamnaest mjeseci u Bilećkom logoru moje svakodnevno zanimanje bilo je zagaziti u septičku jamu i šuplju kantu govana dodavati drugom zatvoreniku iznad sebe da bi se jama tobože iscrpila i očistila.

Između ostalih, zatvoreniku koji je prihvatao kantu - zadatak je bio da svaku trinaestu iskrene meni na glavu.

***

Majora Josipa Strižića, od prvog dana mog robijanja u logoru, nikada u životu više nijesam vidio.

Gava

Majstor Lolo je držao veliku gavu u ruci, gavu što spaja krovnu konstrukciju u sigurnu, neraskidivu cjelinu, gavu pomoću koje krov odolijeva naletu vjetrova i teretu snjegova, gavu bez koje bi krov bio sam za sebe teret i bez koje bi, kako se u Žutilovini zna dosta puta reći, stajao kao babini zubi. Na dohvat ruke, prislonjena uza cementni ponat, leži talijanska maca od sedam i po kila, spremna za zabijanje gave, za povezivanje konstrukcije.

Talijanska maca. A dolje, opružen u hladu murve, sa čibukom u ruci bezbrižno pljucka već oronuli Mošo.

Oronuli Mošo!

***

Osamnaesti januar 1942. godine. Ispred crkvene kuće, oko garavog, velikog kazana, postavljenog na dva kamena, u zelenim uniformama sa porcijama u rukama stoje domobrani - nacionalisti i čekaju sljedovanje od malog talijanskog kuvara.. Smiju se i dobacuju jedan drugome dok Mošo, najniži ali i najopasniji od svih, priđe promrzlom i gladnom Lolu, šćućurenom pokraj jedne krstače, a privedenom juče oko četiri po podne. Valjda da bi nenametljivim činom skrenuo pažnju ostalih, jer su se oni još gurali oko kazana, potkovanim, talijanskim cokulama očepi slabašnu Lolovu nožicu preko oputnog opančića.

Kao da ga munja ošinu i iz spleta odgovori u potiljak. Samo iz njegovih oči potekoše dvije krupne suze i, ostavljajući trag niz umrljano lice, skotrljaše se do kraja usana, odakle ih jednu po jednu jezik ponovo vrati u iskopnjelo tijelo. Vidjevši da od nenametljivog čina nema puno efekta, Mošo se žurno uputi prema kazanu, prinese ulupljenu porciju, a Talijan mu, smijući se, nasu dvije kutlače mlake čorbe. Opet se vrati ka još zgurenijem Lolu, što ovoga puta privuče pažnju ostalih, te se sa interesovanjem okupiše oko Lolove krstače.

Mošo, sav sretan, raskrečio se ispred Lola, drži porciju sa obje ruke i očinskim glasom govori:

- ’Ajde reci "vive Musolini" i dobit ćeš punu porciju čorbe.

Podigoše se Lolove gladne oči i upiljiše u porciju iz koje se pomalo dimilo. A vidio je malo prije, krišom, šta se iz kutlače presipa u porciju. Vidio je bjelkaste makarone i po koji crveni komad mesa i osjećao njihov blaženi ukus, jer je to i sam probao prošle godine kada i njegovoj majci, prvi i zadnji put, kapo vilađo dade sljedovanje provizacije.

Zadnji put je jeo preksinoć, jer su ga juče, kad je mokar dotjerao kozu i taman kada je majka iz ognjišta vadila dvije krtole pečene njemu za ručak, poveli prema crkvenoj kući.

A vidi i Moša, silnog i utegnutog u talijanske uprtače sa metalnim krugovima, u potkovanim čizmama do koljena i kožnim kutijama punim municije, obješenim o široki kožni kaiš sa velikom gvozdenom sponom. Okolo, oslonjeni na krstače, smješkajući se, nestrpljivo čekaju ostali.

- Živio Staljin! - ciknu neočekivano Lolo, a Mošo preblijeđe, pomodri, pa naglo, porciju čorbe iskrenu Lolu na glavu.

***

Majstor Lolo se počeša gavom po glavi i još jednom baci pogled na oronulog Moša.

* * *

Dvadeset sedmi januar 1942. godine osvanuo je sa još većim snijegom. Lolo do pred zoru nije spavao. Tada je kroz san čuo glas svoga oca kako nešto šapuće sa majkom. Odavno nije čuo taj glas. Otac je pričao nekako čudno, nekako isprekidano, što nije imao običaj. A kako je divno nekada pričao o zadrugama, konjima, volovima, o nekakvim kolkozima.

- Ženo, noćas imam namjeru baciti bombu na Mošovu kuću, da ubijem onoga gada što se gurao da bude komesar partizanskog odreda, a kada dođoše Talijani, obuče njihovu uniformu i mene kao zvjerku goni zato što ne prenevjerih. Nije mi do mene, no za tebe i djecu. Što su mu oni krivi? Oni i ne znaju gdje sam ja, a muči ih da mu kažu. Gledao sam onomad iz glavice šta čini sa Lolom; s noge na nogu i viče: "Đe ti je ćaća, ćaću ti partizanskoga?" Probudi Lola i Maju i požuri sa njima preko čukljena, a ja idem do Moša, pa ću te stići.

Čuo je kako majka preklinje plačući:

- Nemoj, tako ti sjutrašnjeg Svetoga Save! Kako ćeš bombu na kuću? Pa tamo su i Vickova djeca. Pa kud ću ja sa djecom u goru? Zar je malo što ti nijesi kod kuće? Nikud ja odole ne idem niti ću mrdati, a ti ili im se predaj ili odstupaj što dalje, ne mogu više izdržati ovo mučenje.

- Ženo, kad-tad pobijedićemo, to samo oni ne vide, dobro im je na kazanu i dobro su obučeni, pa dva Talijana naređuju njima osamdesetorici naoružanih.

- Ja ne znam ko će pobijediti, samo bježi, jer eno kokoti pjevaju.

Nakon nekoliko minuta iznad Lolovog kreveta nadvila se krupna očeva prilika. Pomilovao ga je po licu i izišao kroz mali prozor na zadnjem zidu. Sve do jutra ležao je u jednom položaju. Držao je ruke između bedrica i očekivao strašni prasak na komšijinoj kući. Ali jutro osvanu bez treska i loma, a mrski komšija, umjesto da leži pritisnut gredom i više nikad se ne ustaje, viče sa one strane kuće i lupa u prozor:

- Dolazio je, znači, noćas, majku li vi partizansku, u kući ću vas zapaliti!

Onda je uletio u kuću, izvukao Lola iz kreveta i poveo do na dno polja, obećavajući mu talijanskih čokolada, metaka, čak i pušku, samo da otkrije gdje mu je otac.

- Ne znam! - ponavljao je Lolo plačnim glasom.

- Je li dolazio noćas?

- Ne znam.

A onda udarac za udarcom teške cokule u isposničku dječju stražnjicu, s noge na nogu sve do pred crkvenu kuću.

***

Mošo, zovi majstora! - začu se iz kuće glas Mošove žene.

***

Šesti februar 1942. godine. Lolo leži go potrbuške na hladnom zidu ispred crkvene kuće. Zelene uniforme čestitaju Mošu na svadbi, a on se šepuri i priča kako je čuo da će se uskoro oženiti i kralj u Londonu, pa je zato i on požurio, inače nije bila preša.

A onda, široko otvorenom rukom Lola po goloj stražnjici: "Kazuj, kujo, za jatake vaše!" Jedan mig i svih osamdeset i četiri, ko jače, ko slabije, po udarac Lolu.

***

Mošo, zovi majstora!

***

Osmi februar 1943. godine. Noć. Odjednom galama, treska. U kuću upadaju trojica iz onog kraja sela. Iznad kuće vriska, hajka. Odjednom jak prasak, a potom pjesma.

Oca su ujutro, na šatorskom krilu, u komadima donijeli na guvno.

***

Mošo, čuješ li!?

***

Četvrti maj 1944. godine. Mošo trči sa konopcem iznad kuće, a žena zapomaže i trči za njim. Lolo gleda sa guvna kako Mošo nabacuje konopac na murovu granu. Hoće da se objesi. Žena ugledala Lola i zove ga u pomoć, a on polegnuo iza malog zida.

Iznad kuće izbijaju partizani i sprečavaju Moša da se objesi. Poveli su ga sa sobom.

Žena mu isti dan došla kod Lolove majke i pričala kako se htio objesiti jer je morao u partizane, a bojao se da ga neko ne ubije sa leđa.

***

Mošo, vala da nijesu majstori tu, sad bi ti nadala noga, ja ti kažem! Zar ti ne čuješ koliko ti kažem da zoveš majstora. O’ladi se ručak!

***

Podiže se oronuli Mošo i promuklim, staračkim glasom viknu Lolu da ide, jer je čorba još vruća.

A Lolo još jednom pogleda talijansku macu u nedoumici da li da zabije gavu i da učvrsti krov ili da ostavi bez nje, pa neka padne od prvog naleta vjetra. Odloži gavu iza grede i spušti se dolje.

- Marko, hajde gore, ostalo je samo još da se zabije gava, a ona ti je iza grede, a maca na pontu. Za toliko ću ja ispušiti jedan.

Muktar

Zajebancija! - stenjao je po ko zna koji put Muktar, dok mu je drugarica, da prostiš, žena mu Mara, mijenjala vlažnu krpu preko čela. Mislila je da bunca i rado bi se prekrstila iznad njega, ali to sebi nije smjela priuštiti, jer ako je pri svijesti i ako je vidi biće ubilježena u destruktivnu opoziciju. Ma ubilježiće je on u tu njegovu svesku i ako nije pri svijesti, samo vidi li je da se krsti.

- Zajebancija, je li, ma platićeš ti meni, Tičiću! - riknuo je kad mu je Mara stavila novu, vlažnu krpu preko čela, a ona streknula, što od dernjave, što od pomisli da je sišao sa uma. Stajala je kao ukopana iznad njega, a on se pritajio, počeo dublje disati i, izgleda, nakon nekoliko minuta zaspao.

Mara je obišla djecu, pokrila ih, a onda, slomljena od umora, sjela u tišini pokraj razgorjele peći. Nije joj nikako bilo jasno što se dogodilo na konferenciji. Zna se da su došli važni ljudi iz varoši, vidjela je da se okupilo dosta seljana, ali zna da se njen Miško, kako ga je zvala od milošte po medvjedu iz ruske priče, vratio kući prije svih, pomodrio od bijesa i zime, svalio na sećiju, proškripao kroz zube da mu puče glava od bolova i sve što je kasnije progovorio bilo je, da prostiš - zajebancija, zajebancija -. Niz ulicu od škole čulo se glasno ojkanje i kikotanje. Mara je izišla ispred vrata ne bi li štogod prislušnula. Čula se podrugljiva pjesma, vjerovatno na Muktarov račun. Poslije toga je odlijegalo gromoglasno smijanje

- To je mojeme Mišku, a biće još pruga, ja vi kažem - prosiktala je za sebe drugarica Mara i brzo ušla u kuću da ne sluša kako se iznad nje od bijesnog smijeha prolama vedra, januarska noć.

***

Odmah nakon rata Muktara su, po milosti Božjoj, postavili za seoskog komesara, a on po nagovoru Marinom, na svoju murvu prikucao veliku tablu sa strelicom prema kući i na nju krupnim crvenim slovima napisao KOMESAR.

Nakon nekoliko dana neko je zamazao bojom prva dva slova, a na tabli je ostalo samo MESAR. Istovremeno su kroz selo prosuli priču da Muktar vrši otkup stoke. Vukašin Tičić je u Muktarovu avliju upučio petoro seoske magaradi, alakajući iz sve snage. Na Muktarovo zaprepaštenje i galamu kako se usuđuje tako nešto raditi narodnoj vlasti, Tičić je samo urlao prema drugarici Mari: "Daj konop, daj nož!"

- Šta će ti, Vukašine? - zapomagala je drugarica Mara, ne znajući uopšte šta se događa, a plašeći se za svog Miška.

Ni Muktar nije znao o čemu se radi. Videći da galama narodne vlasti ne pomaže, a znajući da je Vukašin Tičić na jednu vodu, smirio se, polako prišao Vukašinu i priupitao:

- Šta ovo sve znači?

- Pa, na murvi piše da si mesar, a po selu pričaju da kolješ magarad za talijanski podvoz.

Muktaru je sve bilo jasno. Podigao je opet ton, otvorio avliju i galameći da se selo orilo, istjerao i Vukašina i magarad na ulicu. Uzeo je motiku i sa murve odbučio tablu na kojoj je pisalo MESAR, a strelica pokazivala prema njegovoj kući.

U petak ujutro Vukašin Tičić otišao je na izgradnju uskotračne pruge između bosanskih industrijskih zona jedan i tri.

***

Na mjesnom sastanku o ekonomskoj opravdanosti smicanja koza, a pred ljudima iz Komiteta, opet ga je nasamario Tičić, ovaj put Jovan, Vukašinov stric, čovjek sedamdesetih godina.

Poslije obimnog i naizmjeničnog izlaganja drugova iz Komiteta o štetnosti držanja koza po šumu, o pojavi mongolskog bjesnila među kozama i prenosu istog preko mlijeka na ljude, o kravama koje u prosjeku troše manje nego tri koze, a dnevno daju po pedeset litara mlijeka, nastala je iz početka tiha, a kasnije žučna rasprava. Mnogi su govorili da je koza sirotinjska majka, da je toliko puta, zajedno sa koprivom, spasila selo od gladi - i sve se tako mijenjali i ubjeđivali sa drugovima iz Komiteta do u neko doba noći.

Jovan Tičić je izišao u školsku avliju da "pušti vodu", a za njim, bijesan, drug iz Komiteta u kožnom kaputu sa Muktarom. Nijesu opazili Jovana koji se, videći ih, pritajio iza ćoška.

- Ja sam ti rekao kako mora biti i završavaj ovo što prije, kako god znaš - prosiktao je drug u kožnjaku i vratio se u učionicu. Muktar je zakašljucao, ugasio među prstima tek upaljenu cigaretu, spustio je u džep od kaputa i vratio se za drugom iz Komiteta. Iz učionice se pri otvaranju vrata čula žučna rasprava. Pričekavši malo, i Jovan se neprimjetno vratio u učionicu.

- Mogu li ja nešto reći - dosta glasno javio se Muktar i, kada su se svi stišali, počeo svoj polusatni govor o potrebi, o zakonu, o nuždi, o bolesti o naređenju smicanja koza. Govorio je, zbrda zdola; kako će se na bolje žutilovačke komade saditi loza, a loza i koza ne mogu, kako će se praviti zadružne štale za rasne krave, kako više sirotinje neće biti, pa ni koze nijesu potrebne i kako bi, ako se slože drugovi iz Komiteta, ipak zaslužnoj kozi trebalo okačiti vijenac od koprive, uručiti joj, kao i svakom zaslužnom biću, orden i smaknuti je. Na kraju je zamolio da se svi prisutni jednoglasno slože za odluku o smicanju koza i da se ide na spavanje.

Za riječ se javio stari Jovan Tičić i sa svom ozbiljnošću u glasu počeo svoj kratki govor:

- Ja sam od samoga početka bio za smicanje koza. Koza jes’ sirotinjska majka, ali ne onako k’o što moji seljani kažu da ih je spasila, nego je prava sirotinjska majka jerbo je rađala sirotinju, a evo ja ću vi to objasnit’.

- Tako je ! - prekinuo ga je oduševljeno i iznenađeno Muktar.

- Evo kako - nastavio je Jovan - ja imam šestoro djece. Vidite, ja se za večeru najedem kozje kaštradine i skorupa, napijem se varevine, pa po cijelu Božju noć na ženu, i eto ti djece. Sjutri dan ne mogu kopat’, ne mogu ih prehranit’ - i eto kako mi je koza stvarala sirotinju. A još ću vi jednu nevolju kazat’. Otkako mi je umrla žena, ja vazda prelađen. Kako? Tako što dobro večeram k’o što sam vi i rek’o, a oni mi se poganac po noći digne, povuče guber, meni noge vazda otkrivene, a ja vazda pre’lađen. Zato, ljudi, stojim iza Muktara.

Prisutni su se grohotom smijali. Drugovi iz Komiteta spremali se da krenu, a Muktar pozelenio od bijesa, izletio sa svojom torbicom napolje.

Tičić je sjutradan poklao sve svoje koze, a za nekoliko dana ostale seoske koze, kako im je rečeno, otputovale su za Grčku.

Iz kaprica prema Muktaru Jovan sa svojim kozama nije čekao otkup. Te zime imao je mesa u izobilju, pa su i cigani na svom prolasku kroz selo nezaobilazno svraćali kod njega. Kad bi znao da će ga mnogi seljani čuti, uzeo bi gusle i glasno pjevao jarčevu žalopojku:

Nema više mlijeka ni koza
Teče vino i rakija loza
Nek se sveti od kupusa kaca
Dadoh koze a ne dadoh jarca
Šta će starac a šta će mu jarac
Kada nema sirotinjske majke
Da joj oba okrenemo papke

***

Još nekoliko akcija koje je Muktar po nalogu Komiteta provodio kroz selo izrodile su se , u zdravlje Tičića, u seosku šegu. Ne, ni Muktar njima nije ostajao dužan. Nije bilo ni pruge ni tunela u čitavoj zemlji gdje Tičići nijesu zabili svoj pijuk. Nije u svim okolnim selima, pa ni u varoši, bilo više "dobrovoljaca" od Tičića.

Muktar nikako nije mogao da ih razumije. Koliko god da im je pakostio, oni su prema njemu bili uvijek nasmijani i kao oduševljeni kada ga vide. Da bi ih nekako pridobio, teškim srcem, odlučio se da predloži Jovanu Tičiću da ga prime u partiju. Od tada je sve otišlo još nagore, Od tada ga nijedan Tičić nije više pozdravljao sa "Pomoz’ Bog, komesare", kako su to namjerno činili, već bi svaki pri susretu sa njim gromoglasno viknuo, a hvala Bogu svi su bili grlati: "Smrt fašizmu!" To ga je dovodilo do očaja. Tičići nijesu birali ni mjesto, ni vrijeme za šegu. A bilo ih je mnogo.

Najviše ga je boljelo kada bi sa bilo kim bio u društvu, a naišao neki od Tičića i proderao se: "Smrt fašizmu", a on kao primjer narodne vlasti, morao odgovoriti "Sloboda narodu". Često je prevodio te dvije parole, razmišljajući šta je razumio njegov sagovornik: ko je fašizam, a ko je narod.

***

Poslije nekoliko poziva u Komitet i za Muktara poraznih diskusija o slabom, idejno-političkom djelovanju u selu, o neuspjelim ekonomskim zahvatima i promašenim privrednim idejama: loza, krave, štale, šumski plodovi, uzgoj ribe u Donjim barama i tako dalje, drugovi iz Komiteta odlučili su da u selu organizuju zbor na kojem bi u direktnom kontaktu sa seljanima dogovorili šta je najpotrebnije i najcjelishodnije raditi.

U zakazani dan iz varoši su, po dogovoru, došli drugovi, a Muktar uspješno okupio skoro sve seljane. Poslije opširnog uvodnog izlaganja jednog od onih iz varoši, u kojem se veoma kritički osvrnuo na Muktarov rad i zaključio: kao da komesar nije rođen u istom selu, pa ne poznaje dobro prilike, te nabrojao skoro sve njegove promašaje, ali ga i na svojstven način i zaštitio - pitao je seljane da mu kratko, jasno odgovore šta najbolje uspijeva u selu.

Za riječ se javio Jovan Tičić. Muktaru je već od početka bilo svega dosta. Izbrojao je devet Tičića i devet puta čuo grlato "Smrt fašizmu!" Uprkos odbrani pri kraju govora, drug Ivan pred svim seljanima i svim Tičićima kao da se sprdao sa njim nabrajajući njegove smiješne greške.

A sada se evo javlja i najcrnji đavo Jovan Tičić da ga vjerovatno ismijava u svojim šprdoludnjama.

- U našem selu, drugovi - počeo je ozbiljno Jovan Tičić - najbolje uspijeva zajebancija.

Učionicom, u kojoj se i održavao zbor, prolomio se neobuzdani smijeh. Muktaru se učionica okretala oko glave. Ustao je, izišao van poput pijanca, zaboravivši pri tom i da pogleda nekoga od drugova iz Komiteta. Na čiviluku iza vrata ostao je i njegov veliki kožuh.

***

Sav pomodrio od bijesa i zime, došao je kući, svalio se na sećiju, prevalivši preko jezika da mu od bolova puče glava.

***

Drugovi iz Komiteta razgovarali su još kratko sa seljanima sve šaleći se na račun staroga Jovana Tičića i poslije otišli za varoš. Stariji su otišli svojim kućama, a mlađi sa Jovanom Tičićem ostali da pjevaju u školskom dvorištu:

"Preko, preko sela potekla rijeka, joooooj

Sve ri, sve rijeka od kozjeg mlijeka, joooooj

Valja, valja rijeka vareniku vruću, jooooooooj

I o, i odnese Muktarovu kuću, jooooooooj".

Krug

Kome je još knjiga sreće donijela? - brektao je sa vrata moj otac, nastavljajući - Baci to bre! Pri’vati se nečeg konkretno! Drugi jure devojke, drugi trguju sa svinje, drugi sa zeleniš, a ti zabio glavu u ćitap! Izeš mi, bre! ’Ajde, šta sad čitaš? Bekni, šta si zin’o?

- Moram pročitati Kafku, sutra odgovaram.

- Kvaku? Da njega čitaš? Pa što ga ne slušaš? Imaš li ti onu ploču što sam ti don’o proletos? Kvaku? Pa ja sam ga nagovorio da počne sa pevanjem. Pa mi smo u školu zajedno išli. Hajde, ostavljaj sve! Idemo! Ja ću ti ispričam o Kvaki.

I nastao bi lumperaj. Kafana "Kruna" bila je naša. Ja pitomac srednje vojne škole, a otac gastarbajter, vozač hladnjače. Mene sutra čeka profesorica iz srpskog, a njega volan i magistrala. Čitavu noć poručivao je jelo i piće i da nam cigani pjevaju na uvce pjesme Bore Spužića - Kvake. Oznojan i zamašćen, dernjao se razbijajući čokanje:

- Eve ti Kvaka, usta te ’bem! Da čitaš Kvaku? Pevaj i pamti!

Grlio je pevaljku. Kitio harmoniku. Coktao jezikom štipajući kelnericu za dupe.

Ujutro smo se vratili kući. Majka je prečekala čitavu noć plačući, a baka naspavana i srećna - izgleda zbog majčine tuge.

Otac je prevalio pogledom po kući, mršnuo ih, reda radi obadvije, uzeo svoj ruksak i doteturao do hladnjače. Iza nje je pomolio raspjevani kafanski orkestar, rastežući tužno: "Moj brate u tuđini..."

Bio je to kec na desetku za mog oca.

"O brate dragi brate, piši nam kad ćeš doći" - otezali su cigani, a otac, šireći ruke, pokušavao uspostaviti harmoniju sa silom zemljine teže.

Ugledavši i mene prislonjenog uz šljivu, potamnjelog u licu od nespavanja i pića, cigani su podilazili sa pjesmom: "O tata, dragi tata", a otac nastavljao zavijajući: "Majka se s drugim ’vata".

Baka je stajala iza drvljanika, izgleda pišala, cerekajući se i uopšte ne razmišljajući kome je otac uputio pogrdni stih - mojoj ili svojoj majci.

Uvalili smo se nekako u kamion i dok se meni sve vrtjelo oko glave, jedva se uzdržavajući da ne počnem bljuvati, on je tako sigurno upalio mašinu, zaurlao sirenom i krenuo, ostavivši kuću u oblaku prašine.

Ja sam jedva preživio ovu vožnju. Bila je to tura od Svilajnca do Sarajeva. U Sarajevu sam ispao iz kamiona kao paket. Znam da sam čitavim putem povraćao, da je smrdilo gore nego u nužniku. Sline su mi se slivale niz pantalone, a noge bile mokre i umeljane. Otac je stalno nešto mrmljao. Niz lice su mu išle graške znoja, ali nije dao da se otvori prozor.

- Titov oficir! Usta te ’bem. I tebe i njega - odvalio bi kada bi pogledao na mene, a to je kod mene izazivalo još veće grčeve i mučninu.

Sarajevo mi je uvijek mirisalo na ćumur i čokoladu. Ili zbog male fabrike do čije me je kapije bez ikakvog razloga, vodio izgleda sami vrag, ili zbog velikog broja konditorskih prodavnica, ili samo podsvjesno - zbog nedosanjanog sna o bazenu punom tečne, mlake čokolade. Sarajevo mi je bilo "nešto između" i osjećao sam se baš kao pravi Sarajlija: između Svilajnca i moje bake i majke u njemu - i između sjajne, ali kapitalističke i neprijateljske Njemačke koju izgrađuje moj otac - i između brdskog, siromašnog crnogorskog sela Žutilovine, rodnog mjesta moje majke i moga djeda po majci. U svim ovim mjestima, osim, svakako, u Njemačkoj, provodio sam po malo vremena, a u Sarajevu najviše.

Bio sam jako zauzet sa školom i vježbanjem. Najzauzetiji od svih pitomaca. Disciplina je bila gvozdena, a ja pomalo iščašenog ponašanja. Imao sam više požarstava nego svi u odeljenju. Ali, ipak sam prolazio. Sada znam kako.

U Sarajevu sam imao ujaka i dvije ujne. On je živio na Grbavici u ulici Lenjinovoj broj trinaest i širio bratstvo i jedinstvo sa ujnom Favzijom. Sa njom nije imao djece. Ujna Favza je bila desetak godina starija od mene, a duplo mlađa od ujaka Vasa. Bila je njegova lična sekretarica dok je bio upravnik Zadruge u Alipašinom i dok nije zglajzao tamo. Crnogorska veza ga je opet uvalila u Fabriku bicikla, a ujnu Favzu na vječito bolovanje. Ona je voljela da baca grah, priziva duhove i gleda meni u fildžan. Nije to smjela raditi kada je ujak bio kod kuće.

On je sa svojim Crnogorcima igrao fircik, psovao jedino što je njega i društvo mu izbacilo na površinu: komunizam i samoupravljanje. Arčio društvenu imovinu obezbjeđujući begovski život sebi i svojoj hanumi.

Moja prva ujna živjela je u Buća Potoku. Ujak joj je ostavio nedovršenu kuću, nedoraslu djecu i posao likvidatora u vojnom preduzeću "Zrak" ispod kuće. Bila je iz Hercegovine. Ne mnogo posle razvoda prihvatila je kod sebe ambicioznog brata Lazara i uz njegovu pomoć završila kuću i izvela djecu na put.

Ujna je najprije u kući opremila kuhinju i ostavu. Kuvala je prvoklasno. A što je spremala turšiju i slatko!

Moja majka je voljela ujnu Nastu. Favzu nije mogla smisliti. Za mene se glasno bojala da se ne vrgnem na ujaka Vasa ili na tatu - i najviše zbog toga odlučila da me da u vojnu školu.

Nije mi bilo s noge da obilazim ujnu Nastu, ali kada bi ponekad otišao, redovno bi pravila pitu i hurmašice. Imala je dvije ćerke mlađe od mene, tada u osnovnoj školi. Nisam mogao shvatiti što radi ujna Nasta u preduzeću i zašto se zove likvidator, a nisam htio da pitam da ne ispadnem glup.

***

Moja je familija sa obje strane rogata. Od svih sam najviše volio ujnu Favzu, najviše žalio majku, a najviše se družio sa djedovim bratom, žutilovačkim amerikancem Nikolom, ali samo u maštanjima, jer je Nikola živio u Džeksonu i nije mu padalo na pamet da se vrati u, kako je pisao, porobljenu otadžbinu.

Moj djed po ocu Arsen Stojković ili gazda - Arsen bio je iz Svilajnca, gdje je imao pravo gazdinsko imanje. Imao je i dućane po Požarevcu. Držao svinje, pekao rakiju, mljeo žito i imao, prema bakinoj priči, pravu manufakturu. Bio je potomak, po kazivanju svih Stojkovića, slavnog Karađorđevog vojvode Milenka. E, po njemu sam i ja dobio ime. Majka je drugojače znala reći: da su svi oni ludi, da pate od zvanja, a da su u stvari porijeklom sa nekog crnogorskog poluostrva gdje je ona često kao mala odlazila kod svoje tetke. Bilo kako bilo, djed je bio pravi gazda i dok je on bio živ, u našoj kući ništa nije falilo. Sve je nade polagao u mene i volio me više nego svog sina, to jest mog oca. U njega je bio razočaran, što zbog babe, a što zbog vatrenih ideja koje gazda-Arsenu odnesoše osamdeset posto imetka. Djedov otac je imao samo njega i samo zato ga nije raskućio kada se Arsen na silu oženio u svojoj devetnaestoj godini. A Arsen se oženio protiv volje svojih roditelja sa mojom bakom, tadašnjom sluškinjom u kući Stojkovića. I od tada izgleda da je đavo zametnuo kolo u našoj kući.

- Namamila me kuja - znao je reći pod stare dane. A izgleda da i jeste. Mlada i tanka, vatrene krvi, željna gazdinskog osjećaja, koristila je sve prirodne pogodnosti da uhvati mladog gazda-Arsena. Začikavala ga javno, kao u nehat pokazivala svoje obline, penjala se na šljivu kada je on u dvorištu, zavrtala visoko suknju gacajući rublje kada bi on naišao, namjerno ga zvala da joj pomogne, iako to nije bio njen posao, pri sparivanju stoke. On je ceptao i sagorijevao. Poslije izvjesnog vremena, čim bi je ugledao, podilazili su ga žmarci. U njenom prisustvu je radio kao razjaren bik. Sve do onoga dana kada se omrsio u ambaru. Vidjela je ona da je on ušao u ambar, ali se pravila da to ne zna. A on je ušao samo da skrene misli sa nje i da prekine žudnju dok je gledao u dvorištu. Sjeo je u ćošak, nemajući kad da preturi misli kad su škrinula vrata ambara. Bila je to ona. Nosila je u ruci kablicu vode. Pritajio se, a ona, kuja, raskopčala košulju i skida se. Zabjelasaše se grudi i ona poče da se umiva. Pere se ispod pazuha, kažiprstom i palcom zadiže dojke, a bradavice se uperile ka krovu. Izvija se da dohvati svaku tačku na leđima.

U njemu sve prokuvalo. U glavi mu brekti, a iza samoga vrata kao da mu je neko usuo šalicu slatkoga, pa curi niz leđa i skuplja se negdje oko mošnica.

Ona se i dalje umivala, kao ne primjećujući ga, i u jednom momentu spustila suknju. Bila je kao od majke rođena. Raspuštene kose, crne kao ugarak. Još jedan ugarak dolje, naniže. Crne puti i crnih očiju, dugih ruku i nogu. Samo se malo bljeskaju grudi i zadnjica. A jedan sunčev zrak što se probija kroz krov vrcka sve tamo-amo oko pupka.

Arsen više ništa nije vidio. Mrak mu je pao na oči. Ustao je i u trenu se našao kod nje. Zgrabio je tako snažno, podigao visoko i okretao se u krug. Zario svoju glavu tamo kuda je malo prije šetao sunčev zrak. Činilo mu se da leti. Spustili su se na prazne džakove, a on je i dalje imao osjećaj da se kuća okreće oko njih, da šašoljci na krovu klepeću, da je on vodenični kamen i kreće da je samelje, da od nje napravi najfiniju žutu situ, da je ona avan. I odjednom je još žešće poteklo ono slatko niz njegova leđa, i odjednom je sve to slatko u prijatnim grčevima sasuo u nju.

Ležali su još na praznim džakovima. Još ga je stiskala svojim bedrima ne dajući mu da se odvoji od nje, a on to nije ni pokušavao, želeći da što duže ostanu spojeni u magnovenju, žaleći što malopređašnji zemljotres ne potraja malo duže. Nisu ništa progovarali. Obukli su se i jedno za drugim izišli iz ambara. Od tada su svakoga dana bivali zajedno. Livada, šljivik, ambar, kačara, žito, sijeno, podnevna jara, i tihi zalazak sunca, i jutarnja rosa - sve je bilo njihovo. Kada su se skratili dani, a noći postale duže - oni su bili neizmjerno srećni. Otkrila mu je da u njoj nešto mrda. On bi stavio ruku na njen stomak, ponekad prislonio lice ili uvo i zaključio da nije više dobro da je ima, a ona vragolasto odgovarala:

- Posadio si i sad redovno zalivaj.

I baš je izgleda to redovno i obilno zalivanje sa svake strane i doprinijelo da moja baka rodi uz velike teškoće mnogo prije nego što je trebalo i da više nikada ne ostane bremenita, što je njoj opet otvorilo druga vrata u svijet.

Arsenov otac je, kada je vidio sluškinju u drugom stanju, prizvao k sebi, isplatio nešto srebrnjaka i otpustio. Nije želio kopilad na svom imanju i da neko njega, poznatog gazdu, prevaljuje preko usta. Skamenio se, međutim, kada mu je ona kazala da je dijete koje nosi Arsenovo i da će se Arsen njom oženiti do Božića.

Sve prijetnje, navaljivanja i moljakanja nisu urodili plodom. Arsen je volio sluškinju, a ona bubrila iz dana u dan. Rodila je, izgleda, u sedmom mjesecu trudnoće. Moj otac je bio nedonošče, pa Arsenov otac, da iskoristi priliku, počne prebacivati Arsenu da otjera sluškinju, jer, eto, ni trudnoću nije kadra iznijeti. No Arsen, osjećajući se najvećim krivcem za sve njene teškoće, prilikom jednog roditeljskog ubjeđivanja iskolači oči, dohvati oca jednom rukom za prsa i podiže ga od zemlje. Prislonivši ga uza zid, drugu ruku je držao iznad njega, spremnu da mu glavu iz ramena iščupa. Prosiktao je:

- Da te više nisam čuo! - ispustio ga i izjurio iz kuće.

Arsenova majka je zajecala grozno, jer sve to bijaše za trpezom, zaklela muža da ga više ne dira pošto bi mogli potpuno izgubiti sina. I od tada mu niko ništa nije govorio. Arsenov otac se polako povlačio u sebe, a Arsen preuzimao komandu na imanju.

Mog oca su stavili u malu kutiju od alata, napunjenu perjem, i držali tako u zagrijanoj prostoriji sve do onog dana kada su iznad njega zatekli nakostriješenog kućnog mačka. Od tada su ga držali na ormanu, a moja baka je mnogo puta kasnije znala reći:

- Što ne pustih mačka da te izije, crna mi pamet.

***

Otac je upoznao moju majku na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Njoj je bilo sedamnaest godina, a njemu dvadeset šest. Ovejanom seoskom đilkošu i novopečenom aktivisti nije bilo teško da je zavede. Ona mlada i naivna, ćerka crnogorskog partizana, "pomoćnika narodnog heroja". On se pravio važan, bio dotjeran, naređivao skoro svima, a nju prizivao sebi i nazivao je pomoćnikom. Izbio joj je iz ruku pijuk i lopatu, prvo za šta se bila zakačila, i zadužio sa malom kožnom torbom, sveskom i olovkom. Naveče bi šetali, razmjenjivali mišljenja i iskustva i pogledali se iskosa. Sve do onog varljivog zalaska sunca kada se, ni sama ne znajući kako, našla u njegovom zagrljaju. Pokušala je nešto reći, ali nije uspjela. Svojim ustima zapušio je njena. Od te večeri radila je sa posebnim elanom. Sa oduševljenjem vodila pjesmu:

"Šamac-Sarajevo: to je naša meta;

gradićemo prugu još ovoga ljeta" i neizmjerno žestoko uzvikivala prolazeći pokraj udarnika:

- Hoćemo li? - očekujući od njih odgovor.

- Hoćemo!

- Za koga? - išla je ona dalje.

- Za Tita!

- Za koga? - vikala je ponovo ona.

- Za domovinu! - odgovarali su udarnici.

Za nju nije bilo ljepšeg osjećaja nego danju izgrađivati domovinu, a noću uživati sa mojim ocem. A nije ni slutila ko je i kakav je on.

Ostalo je još dva mjeseca do kraja akcije. Nju je jutrom hvatala mučnina. Od gladi nije mogla izdržati do ručka. Mnogo je učestalije imala malu nuždu. I na oko se izmijenila: fino dobila obline, uozbiljila se u licu, a pređašnji vatreni pogled dobio nešto sivo i sanjalačko. Već tri mjeseca nije dobijala potrebu za krpicama. Brzo se pročulo kroz logor da je u drugom stanju. I prije su udarnici primijetili da oni žive zajedno i mnogo prije nego ona osjetili na njoj promjene. Moj otac je predstojeći skandal pretvorio u događaj akcije. Otišao kod komandanta, objasnio da se na akciji rodila ljubav između dvoje mladih aktivista i da hoće da je krunišu brakom, te njega, komandanta, zovu za kuma. I ovaj je to prihvatio sa oduševljenjem, te su prve nedjelje napravili pravu svečanost - vjenčavši mog oca i majku.

Po završetku akcije otac je dobio udarničku značku, a majci nije bilo puta za Žutilovinu. Došli su zajedno Arsenu u Svilajnac. Baka je odmah kazala i do kraja života ostala pri svome:

- Kurva, što kurva! - a djed, znajući što je i sam uradio, partizanski obezglavljen, ćutao i čekao mene da iziđem na svjetlo dana.

Malo zatim otac je napustio Svilajnac i otišao zauvijek, da bi se povremeno vraćao nagizdan i nakresan. Preskočio je "granu" sa prvim gastarbajterima. Promijenio brzo ideološko opredjeljenje, psujući, pijan, i režim i komunizam. A kada bi ga majka zamolila da ćuti, skresao bi joj oca partizanskog i obavezno nešto usput preturio.

Moja majka više nikada u životu, poslije pruge Šamac-Sarajevo, nije otišla u Žutilovinu, niti je ikada više vidjela svog oca. Iz Svilajnca mu je odmah u početku napisala dva pisma i na oba dobila odgovor, poslije čega je sa njim prekinula sve veze. Tek kasnije, kada sam ja počeo provoditi ljeta kod svog djeda u Žutilovini, posredovao sam između njih dvoje, ali opet do izvjesne granice.

Djed je čuvao dva majčina pisma i više puta me molio da mu ih čitam, pa sam ih ja naučio skoro napamet. Povezao njihov sadržaj sa dva pisma koje je čuvala moja majka i ispunio tako vakuum u njenim pričanjima.

Djedu u Žutilovini bio sam čitač, jer je on bio nepismen, a pisma kod moje majke bila su iz olovke ujaka Vasa, diktiro ih je moj djed.

Prvo je otišlo pismo iz Svilajnca, pisano drhtavom rukom moje majke, upućeno njenom ocu, prekaljenom borcu i tvrdokornom graditelju komunizma:

"Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Dragi oče, javljam ti se iz Svilajnac, iz mog novog doma. Da, dragi oče, iz mog novog doma. Ja sam se udala, i to srećno, i sa odobrenjem partijske ćelije na izgradnji pruge. Sve je kako bi mi i ti poželio. Muž mi je aktivista. Svekar ima samo njega, a svekar je dobrostojeć. Lijepo su me primili. Očekujem bebu. Sve vas volim i pozdravljam, i tebe i majku i Vasa.

Smrt fašizmu!"

Prvo pismo koje je djed diktirao, a ujak Vaso pisao mojoj majci, bilo je odgovor na njeno javljanje. I to ne bilo kakav odgovor. Britak i poslovan. Sa tužnim žalom, ali bez oproštaja.

"Nijesam ja, ćeri moja, tebe posl’o u Srbiju, no u Bosnu i nijesam te posl’o da doneseš dijete nego orden. Jazok da mi je. I nijesi ti prva iz naše kuće što mi udari šamar. Nikola je mene najprije ocrnio. Nesreća jedna, kako ga ne ubiše na Zidanom mostu, te ne bi laj’o sad iz Amerike. On mi je odredio mjesto, a ti udrila pečat na moju karijeru, pa ću bit’ sretan ako penziju dočekam na mjestu žutilovačkog lugara. A mog’o sam dogurat’ daleko. Jes’, samo da nije vas dvoje. Neka je tebi sa srećom, moje te oči više nikad ne viđele. Jedina mi je nada nejaki Vaso. On neće ići na prugu, pa taman ja mor’o".

Ovdje se završava djedovo pismo, a ujak Vaso dodaje svoje rečenice:

"Draga sejo, puno te voli tvoj Vaso. Ništa ti ne brini, rashladiće se on. Kako će biti ime djetetu? Smrt fašizmu!"

Ohrabrena Vasovim dodatkom, vjerovatno puna griže savjesti, napisala je svom ocu još jedno pismo i ovog puta potegla mene kao džokera iz rukava:

"Dragi oče! Rodila sam ti unuka. Ime mu je Milenko. Po slavnome pretku sada moje nove porodice. Liči na tebe i na Vasa. Jedva čekam da ga vidiš. Što radite? Ima li što novo? Kako Vasu ide škola? Bole li majku krsti na promjenu vremena? Ovdje su šljive ponijele dobro, a ima ih toliko da i krmadima davamo. Primite svi puno pozdrava. Smrt fašizmu!"

Djed je i ovaj put izdiktirao Vasu kratko i britko pismo:

"Nijesi ti meni rodila unuka nego tamo nekome, niti ga znam, nit ’oću da znam. Meni će unuka rodit’ moj Vaso. Ako, kako kažeš, to kopile imalo liči na mene, nadam se da će te ubit’ čim se dočepa snage. Da si ti vodila računa što mi radimo i što ima novo, ne bi učinjela to što si učinjela. Vaso je najbolji đak i bolji je od tebe, uzdanica moja. Otkad je nastupila velika promjena, majku više ne bole krsti, jer to ona nema, nego je bole leđa. Znam ja što boli tebe i Nikolu, daleko vi lijepa kuća od moje."

***

U djedovoj škrinji su pored pisama moje majke bila i dva pisma njegovog brata Nikole iz Džeksona i dva djedova nacrta pisama bratu Nikoli. Ova pisma otkrivaju odnose između dva brata, a svi su izgledi da je pisma konceptirana Nikoli djed diktirao mojoj majci, jer slova nisu bila kao na pismima koje je pisao ujak Vaso, a na majčin rukopis je donekle sličilo.

Djed je bio u nerješivim problemima. Niko iz sela ga nije razumio, čak su se i šprdali sa njim, te se odlučio na najteži korak, na ispovjed ideološkom protivniku i neprijatelju sistema - bratu Nikoli, koji se prije toga vjerovatno javio kući, jer odakle bi djed inače znao da je živ i imao njegovu adresu. Ja nikada nisam odao djedu tajnu da sam čitao njegova i Nikolina pisma, a pošto sam ih posle djedove smrti ja uzeo, ovdje ću ih u potpunosti prenijeti.

"Nikola zdravo,

Prvo da ti kažem da smo mi vamo svi zdravo, no nas je zadesila golema nevolja od neznam ni ja čega. Stra’ brate veliki u nas uletio. Lasno je izać’ na kraj kad ti otprilike znaš sa čim se boriš, no je ovo što je nas snašlo, beli, nevidimi jad. I đe da nađe mene, pa mi izniješe kroz selo da sam skrenuo, a i ne izniješe no je istina ako sam skrenuo. Beli, ni ja ne znam. No evo kako je bilo. Neđe iza Nove godine ja sam otiš’o izna’ Jankove doline da uberem tovar drva i taman sam poč’o brat’ kad mi je nekakvo prikazanije ispod Pišteta počelo odgovarat’. Kako gođ bi ja ispuštio zrak i udario sjekirom, odozgora se originalno čulo: ha, tras. Oj, jaaaaaa - viknuo sam ja dubokijem glasom, a potpuno isti glas je odgovorio: oj, jaaaaaa. Ilijaaaaa - napravio sam se ja da nekoga zovem, nebi li oćer’o stra’, ali se moj glas vratio ispod Pišteta, ama potpunoma isti. Ja sam osjetio da mi se tresu koljena, da mi je krv pobjegla iz obraza, pa sam se osvrnuo par puta okolo, pa ondan kapu strp’o u špag, a sjekiru u’vatio za ušice i sa držalicom naprijed krenuo nizbrdo skoro na prstima. Na samome izlasku iz Jankova zabrana okliznuo sam se i podvinuo nogu ispod sebe. Ok mene - prostenj’o sam, a ono izna’ mene, neđe gore u granama prostenja: ok mene. E kako sam doš’o kući neznam. Uglavnom ni živ ni mrtav. Oguljenije’ golijena i izbucanije’ gaća. Splet mi natek’o . Tuk’o sam luka i grij’o so pa mi je izvuklo otok, ali modrina i bol ostali.

Dragi moj, jes’ da se nijesmo odavno čuli, jes’ da ti ni pis’o nijesam, ali praštaj i pouči. Ti si brate u učevnome svijetu. Jes’ da je neprijateljski i kapitalistički, što jes’, jes’, ama i oni nešto znaju, pa si valjda i ti od njih nešto naučio.

Zadruge su kod nas propale.

Eto toliko, a sad jopet o mojoj nevolji. Nevjerovatno je, ali se samo meni ovo prikazanije dešava.

Smrt fašizmu, sloboda narodu."

"E moj dragi crveni brate!

Sad vidiš koliko ti valja komunizam. Ni najobičniju stvar ne možeš riješiti. Nije ni čudo. Što je valjalo, to je ili mrtvo ili u izgnanstvu. U porobljenoj otadžbini su ostali isti oni što ostadoše i za vrijeme našega Krfskog egzodusa. Nejač, austrougarski kaplari i redovi. Ti si i jedno i drugo i treće.

No zalud je moja priča.

Evo ti rješenja za tvoje nevolje: Zar ne znaš da je pokojni ujak Simo, laka mu zemlja, bio na Zelandu. Sad’ će ti valjda sve bit’ jasno.

Smrt fašizmu i komunizmu!

Živio kralj!

Pozdrav Nikola."

"Druže i brate Nikola!

K’o boga te molim, ne piši više onak’a pisma. Sreća je moja da ovo niko nije otvar’o. Ma razumijem ja tebe, ali ne moraš i mene potezat’ za sobom. Ne pljuj mi na komunizam i ne spominji mi kralja. Freško je. Ja ne bi smio od tebe primit’ ni jedno pismo i najbolje bi bilo da si mrtav. Nevolja brate, nevolja nevidima me goni na ovo da ti pišem. Ali ti mene pljuvaš i zajebavaš. Ja te pitam o prikazanijama, a ti mi spominješ ujaka Sima, galiota kakvoga selo nije imalo i kako je jaš’o Zelandu. K’o da se sad Simov i Zelin duh šprdaju samnom ispod Pišteta. Časnu ti komunistički riječ davam, ako se i dalje budeš zajebav’o , da ću prijavit’ da si živ. Jazok da mi je, k’o da već ne znaju. Nemoj mi više pisat’ molim te. Niti mi treba tvoja pomoć, niti mi ti trebaš. Ne piši više kumim te.

K’o da ja ne znam da je Zelina dolina tačno izna’ Jankovog zabrana. K’o da ja ne znam, i cijelo selo, k’o da ne zna da se pokojni Simo, otkad se vrnuo iz Amerike, nije skid’o sa Zele, ili kako je ti zoveš Zelanda.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!"

"Živio kralj!

Primi moje iskreno saučešće za tvojom jadnom pameti, brate moj crveni.

Oličenje vašega sistema je pokojni ujak Simo. Galiot, skitnica, kurvar, siromah, bezposličar, neradnik i da ti više ne nabrajam. A ti si najobičnija trupina na kojoj počiva takav sistem. Pišeš mi da ti više ne pišem, jer bi mogao zglajzati. Dabogda se istračili između sebe. A, ako je to istina, ne samo da ću pisat’ tebi, nego svakome u selu. Bog je veliki pa taman da je koliko i buva.

Živio kralj još jednom!

Ti brate crveni stvarno ništa ne znaš. Otupio kao i taj tvoj sistem. Ja ti pišem da je ujak Simo bio na Zelandu, a ti razumiješ kako se Simo švalerisao sa Zelom. Simo je bio u državi koja se zove Novi Zeland. Novi Zeland. E, u tome je tajna tvojih muka. Simo je sa Zelanda, u tada slobodnu otadžbinu, donio par ptica rugalica. Imao je izgleda Simo viziju što će se nama dogodit’. E, i te ptice je Simo puštio u Pištet. A ptica rugalica, crveni moj brate, ima moć da ponovi svaki zvuk koji čuje i izgleda da se svikla i u Pištetu i u komunizmu. A da ti i to kažem da na njoj ima najviše crvene boje. Znao je Simo što nas čeka.

S vjerom u Boga, za kralja i otadžbinu!

Nikola".

***

Ujna Favza je inače bila iz Tarčina. Nikada nije odlazila svojima, a ni oni nisu dolazili njoj. Udajom za inovjernog Vasa prekinula je sve niti koje su je do tada vezivale sa rodbinom. I njoj je, dakle, bilo potrebno rame za plakanje. Nije to bilo Vasovo rame. Dobro je pamtila kako je on otresao ramenima kada ga je ne tako davno pitala:"Vaso, a što ćeš, bolan, sa Nastom?"

Jednostavno se bojala da i u njenom slučaju ne napravi tako brzi pokret ramenima.

I ona je spremala stvarno ukusna jela. Kad god bih došao, na stolu su se ređali specijaliteti. Meni su od jednolične vojničke hrane oči bile gladne i brzo bih se zasitio za Favzinom trpezom. A ujak joj je, kada bi bio doma, prekorno govorio:"Skloni te preslačke, daj mu nešto da jede."

Stalno je bila obučena u šlafroke sa malo većim razrezom, kojih je, izgleda, imala ne mali broj. Prekrstila bi noge kada bi sjedila zavaljena u fotelji, tako da joj se zategnuti list prebačene noge izazivno sijao.

***

Ujna Favza je prizivala duhove. Radila je to redovno kada bi ja došao a ujak nije bio kod kuće.

Soba bi bila zamračena. Na sredini stola pucketala bi voštana svijeća. Po stolu bi bila razbacana slova i jedna okrenuta čaša. Bio je to uobičajeni noćni dekor za vrijeme službenog puta ujaka Vasa.

Pred svako školsko iskušenje tražio sam pomoć ujne Favze i njenih duhova. Ujna je preko te okrenute čaše znala sve o meni. I šta me muči, i šta bih volio, jer me je sa igrom duhova - kasnije sam to saznao - vodila kako je ona to htjela. Znala je i da nemam djevojku i da bih to želio, samo što ne mogu da preskočim sopstvenu branu sazidanu od blokova straha. Izvukla od mene dok sam bio u nekakvom polusvjesnom stanju da bih najradije, radi saznanja, proveo noć sa lakom ženskom, ali da mi i u tome treba nečija pomoć. I, izgleda, odlučila da mi pomogne.

***

Bilo je slatko a neprijatno gledati prema ujni Favzi kako sjedi zavaljena u fotelji. Ako je ujak bio tu, ja sam propadao u crnu zemlju, okretao i razgovor i pogled na drugu stranu. Ako je on bio odsutan, meni se u sličnim prilikama u ustima skupljala voda sa ukusom preliva za baklave, a u uši bi mi navrla krv. Da skrenem razgovor, molio sam ujnu Favzu da igramo tablića. I igrali smo, vrlo često. Ujna bi skuvala kafu, ja promiješao karte i započinjao bi pravi meč. I u tablićima je za mene bilo teških momenata. Padale bi table, pisale se refe, a pored mene sve prolazilo kao kroz magnovenje. Bilo je to uvijek kada se ne bi igralo za stolom, već na kauču. Kauč se uklapao između dva zida. Ujna Favza bi zauzela jednu stranu, podvila noge ispod sebe i raširila koljena. Ja sam se gubio na drugom kraju kauča, bježao u sebe, a karte koje su bile na sredini činile su mi se toliko daleko. Posljednje dugme na šlafroku, iznad njenih koljena, tako bi se zateglo da sam imao osjećaj da će svakog momenta pući, da će se otkinuti, da će pogoditi mene po sred čela. Između toga i narednog dugmeta pod naporom napravio bi se otvor kao kad sastaviš palčeve i kažiprste lijeve i desne ruke. Otvor prema kojem su stremile sve moje misli i prema kome bi odlutao moj zabludjeli pogled. Otvor kroz koji se naziralo magličasto bijelo. Moje podavijene noge su trnule i svaki put kada bi uzimao karte, bojao sam se da se u nesvjesnom stanju ne strovalim ujni Favzi u krilo.

***

Sutra me je očekivalo "biti ili ne biti". Bio je moj dan D. Polagao sam posljednji, i to najteži ispit - taktička obuka. Od toga je zavisilo sve što se tiče moje podoficirske karijere: i raspored i napredovanje. Zato sam i došao kod ujne Favze da vidim što će reći njeni duhovi. Nisam se puno bojao, snalazio sam se sa busolom, znao sam se orijentisati i pomoću sunca i mahovine, ali za svaki slučaj.

Dan prije, na moje zadovoljstvo, zaključena mi je četvorka iz marksizma, drugog po težini predmeta na akademiji. I tu mi je pomogla ujna Favza. Briljirao sam. Profesorica nije dala da završim. Postavila je samo jedno pitanje: Privatna svojina. Počeo sam sa Marksom, a i kako bih drugo.

Još i sada pamtim napamet početak te lekcije:"Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto njihovo društveno biće određuje njihovu svijest..... Raste masa bijede, pritiska, ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolt radničke klase koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizuje.... Kuca poslednji čas kapitalističke, privatne svojine. Eksproprijatori bivaju ekspropisani." Oduševljena profesorica me zaustavila, pohvalila i sa žaljenjem zaključila da mi zbog dvojke koju sam stalno vukao ne može dati pet, ali je to jedna čvrsta, potkovana, dobrostojeća četvorka.

Predstojao mi je dakle dan D i taktička obuka. Ujna Favza je bila u svom elementu. Crveni, svileni šlafrok, treperavi mrak razbijen voštanicom, slova, čaša, na sećiji već odgledani fildžani.

Ja sam bio omamljen; i hranom, i pićem, i izazovnim razrezima na šlafroku ujne Favze; a pokušavajući da se skoncetrišem na karte i sjutrašnji dan, ja sam se psihički oduzeo. Bio sam prisutan samo fizički. Niti sam čuo ni razumio ujnu Favzu. Ispred mene je sve treperilo poput voštanice na stolu, a vidik se sveo na užarenu tačku fitilja svijeće. Prošli su me slatki žmarci kada mi je ujna Favza stavila ruke na ramena. Osjećao sam njen topli dah iza mog vrata, a po čelu su mi probijale graške znoja. Kao ovlaš se dotakla moje ušne školjke, a u meni se otvorio slatki bezdan. Naslućivao sam skori smak svijeta. Potop! Žudio da se spasem. Da se ubacim u Nojev kovčeg. I u jednom momentu se grčevito uhvatio za bokove, obuhvatio krmu i pripio se uz spasonosnu lađu ujaka Vasa, zvanu Favza. Valovi su nas ljuljali pučinom i iscrpljene nasukali na Rt Dobre Nade, zvani kauč.

Probudio sam se od zime. Ujna Favza je već bila ustala. U sinoćnjem šlafroku motala se oko šporeta, pržila meni jaja za doručak i kuvala kafu. Smješkala se kada sam ustao, a ja, ne progovarajući ništa, propadajući u crnu zemlju, prošao do kupatila. Koljena su mi klecala i podrhtavala. U ogledalu nisam bio ja. Bio je to neko nalik na mene. Blijed kao mrtvac, sa ogromnim podočnjacima.

Doručak je bio na stolu. Ne da mi se nije jelo, već me sam pogled na hranu gonio na povraćanje. Ujna Favza nije progovarala, samo se smješkala zagonetno. Uspio sam, savladavajući svoj želudac, da sa komadićem hljeba razvalim dva naoko pržena žumanca i da u dva srka ispijem fildžan kafe. Obuo sam se, obukao i bez pozdrava izišao na svježi jutarnji zrak u Ulici Lenjinovoj. Niz Miljacku je lebdjela magla, a sa Trebevića ćarlijalo proljeće sa mirisom smole.

Taj dan sam položio i posljednji ispit, taktičku obuku. Za normalne uslove nije bilo teško, ali je meni, iznurenom i iscrpljenom, sve to bilo ubitačno. Posljednji čin polaganja bio je snalaženje na terenu. Zadali su nam kote i koordinate i ostavili nas na Trebeviću, na zaravni iza koje sada počinje bob-staza. Po mojim proračunima, komisija me je čekala na Humu. Nelogično, ali je logika u vojsci bila zabranjena, tako da sam, ne razmišljajući i ne pitajući ima li još neko iste koordinate, počeo da se spuštam prema gradu. Preda mnom je bio naporan zadatak. Moji drugovi nisu obraćali pažnju na mene. Zaključili su odmah ujutro da sam noć proveo u kafani slaveći kraj školovanja i, zauzeti svojim obavezama, ostavili me na miru. Čizme su mi bile kao od olova. Ašov, bajonet i porcija tandarali o pojasu i ometali me u hodu. Oprema na leđima sabijala me u put, potežući me unazad. Šljem me stalno žuljao i nagonio moju otežalu glavu da se osloni na grudi.

Nisam ni primijetio kada sam pregazio Grbavicu i ulicu Lenjinovu. Ne sjećam se ni Miljacke. Popodne je bilo uveliko odmaklo kada sam se, ostavivši iza sebe Marijin Dvor, počeo polako uspinjati. A gore, na vrhu Huma, nigdje nikoga. Nikakvog znaka da je neko bio u toku dana. Raskomotio sam se. Boljeli su me kukovi i ramena, a ispod prstiju od obje noge već probušeni i oguljeni plikovi. I glad je počela da me uznemirava. Izvukao sam iz ranca suvi obrok SDO2 i počeo da ga otvaram. Smrznuti , umašćeni, kiseli kupus i njegov miris ubili su u meni i zadnju pomisao na jelo. Bacio sam kompletan SDO2 niz zapadnu stranu Huma. Sunce je već zalazilo, a ja još neobavljenog zadatka sjedio na Humu, raskomoćen, držeći glavu u šakama. Prebirao u mislima po kratkom ispraznom životu. Razmišljao o dva suprotna svijeta, satjerana u jednu kuću u Svilajncu, o mojoj majci i baki; o ocu, bjelosvjetskoj protuvi, šarlatanu i pijanici, uspješnom obmanjivaču Četvrtog rajha; o ostarjelom, nemoćnom ali tvrdokornom i nepopustljivom partizanu iz Žutilovine, mom djedi po majci; o mutnoj Americi i prkosnom inadžiji, djedu Nikoli, vojvodi žutilovačkom; o ujni Nasti, tu negdje dolje, u Buća potoku, ostavljenom i prenebregnutom borcu za porodicu; o sporednom polufabrikatu sistema - ujaku Vasu, o Grbavici, o Ulici Lenjinovoj, o broju trinaest i mom polaganju ispita zrelosti. Kao pijan, pod teretom opreme, uputio sam se teturajući prema kasarni, ravnodušan što ne nosim cedulju sa potpisima članova komisije o obavljenom zadatku.

***

Moj dolazak u kasarnu izazvao je buru oduševljenja. Drugovi su slavili, čestitali i meni završenu akademiju, kuckali me po šljemu i tapšali po ramenima. Obavijestili su komandanta da sam došao i vezom to javili na teren. Svi su mislili da sam spavao negdje na Trebeviću. Ni pomišljali nisu kuda sam se ja lomatao cijeli dan. Komandant me, namjesto da me grdi i psuje, zove na kafu. Čestita mi završenu akademiju i želi da budem dobar i koristan član društva, graditelj socijalizma. Bio je jako zabrinut mojim odsustvom. Taman posla da na završnom ispitu ostane bez jednog pitomca, da mu pogine čovjek. Negativne slutnje su mu podgrijevale i izjave mojih drugova da sam čitavu prošlu noć bio odsutan i da po jutrošnjem izgledu nisam uopšte spavao, već bančio negdje u kafani.

Komandant nije povjerovao da sam došao pješice sa Trebevića do kasarne, ali je prešao preko toga. Nije tražio ni odgovor gdje sam bio i šta sam radio. Jednostavno bio je srećan zbog mog povratka, te sebi postavljao i odgovarao na pitanja.

Kasnije sam saznao da je moje odredište, odnosno moj zadatak bio da dođem kod žičare na Trebeviću. Nekakva magija ili sami duhovi ujne Favze prošetali su me toga dana uzduž i poprijeko preko Sarajeva i njegove okoline.

***

Narednih mjesec dana, koliko sam bio obavezan da ostanem u Sarajevu, nisam smogao snage da posjetim ujaka Vasa. Pravio sam široke krugove da me put slučajno ne navede na Grbavicu. Volio sam, mimo svih mojih "klasića", da se zadržavam u kasarni. Primijetili su to i moji pretpostavljeni, hvalili me i predvidjeli sjajnu karijeru.

Jedne nedjelje posjetio sam ujnu Nastu u Buća potoku. Bilo joj je drago što sam došao. Odavno me nije vidjela. Čestitala mi je završeno školovanje i zadržala me na ručku. Pričala je sa mnom spremajući jelo. O svemu, samo ne o Vasu i Favzi. A i meni nije padalo na pamet da ih pomenem. Sama pomisao na Favzu nagonila me na usporedbu sa ujnom Nastom, pravom domaćicom, čovjek-ženom. Niz leđa mi je curio znoj, a u ušima odzvanjalo:"Rodoskrnavitelju".

- Javlja li ti se tata? - pitala je brižna Nasta.

- Ne! - bio je moj kratak odgovor, jer stvarno nisam imao što drugo reći.

- Pa možda dobiješ službu u Požarevcu?

- Ne bih to volio!

- Ti bi, možda, da ostaneš u Sarajevu?

- Ne znam.

- A da se nisi zaljubio ovdje? Opasne su ti ove Bosanke.

- Ama ne, ujna, ja mislim da ću za Makedoniju - odgovorio sam sav zajapuren, osjećajući se provaljenim.

- Nije loše, nije loše - ponavljala je Nasta, praveći zapršku. - A ’oćeš li se javit’ majci?

-Najprije ću kod nje i babe u Svilajnac, a onda kod djede u Žutilovinu.

-A kad bi trebao počet’ radit’?

- Ja mislim od avgusta.

- Mašala, mašala!

E, to ujnino "mašala" me je opaučilo kao vruć šamar. Vratilo me na Grbavicu, u Lenjinovu ulicu broj trinaest. Naime, jedne večeri fircika zadesio sam se kod ujaka Vasa. U opštem raspoloženju neki Savo, jedan od ujakovih pajtaša, zapitao me:

- Znaš li ti, oviciru, što znači "mašala"?

- Znam! - odgovorio sam, misleći da ozbiljno pita.

- Što? - izbečio je Savo svoje čakaraste oči.

- Pa, znači, "dobro".

- Eto, vidiš, nije. Kakav ćeš ti ovicir bit’? Nikakav! Eto!

- U tom smislu - pravdao sam se ja - otprilike, kao "svaka čast" ili, narodski, "ne bilo uroka".

- Tu si neđe, ama ’oće ti se još - podizao je Savo tenziju, mene gnjaveći, a zabavljajući društvo.

- Evo da ti Savo sad objasni jednom za vazda: Kad onu stvar uvatiš s obje ruke, i ono što preostane - to ti je "mašala".

Svi su se smijali najboljoj doskočici koju su čuli zadnjih godina. Ja sam crvenio, a ujna Favza se zakocenula.

I sada mi je to bilo neprijatno i pitao sam se u sebi zna li ujna Nasta za ovu neslanu šalu, ali sam se odmah ugrizao za jezik čuvši onoga što mi šapuće:"rodoskrnavitelju"!. Jedva sam izdržao ručak kod ujne Naste. Odmah poslije objeda pozdravio sam se sa njom i otišao u kasarnu.

Jednog popodneva, na desetak dana pred moj odlazak iz Sarajeva, neko mi je došao u posjetu. Javljao je to dežurni sa kapije. Nisam ni slutio ko bi mogao biti. Niti mi se dalo da razmišljam o tome, niti sam toga dana, kanio izlaziti vani. Odgegao sam mrzovoljno do kapije i u sobi za prijeme našao ujaka Vasa i ujnu Favzu. Tek sam ulazio, a ujak je vikao:

-Pa đe si, pizda ti materina? Jesi li živ?

- Što ti, bolan, ne dođeš? Što ti, bolan, ne dođeš? - ponavljala je Favza.

- Pa, završi li ti škole? Pa zar si pao? Pa, đe si, pizda ti materina, jesi li živ? - nastavljao je Vaso, a ujna kao pokvarena gramofonska ploča:

- Što ti, bolan, ne dođeš? Što ti, bolan, ne dođeš?

- Ma, sve je u redu! - odvažio sam se ja i smišljao, crveneći, kako da se izvučem.

- Ma, kako more bit’ u redu? Jesi li živ? - nastavljao je Vaso da mlati praznu slamu, a ujna opet ponavljala, ali ovaj put samo jednom:

- Što ti, bolan, ne dođeš?

- Ma nemam vremena, obaveze su, vojska je to i - dosjetih se - noćas sve moram privesti kraju i razdužiti se, jer sutra idem.

- Ma đe, bolan, ideš? - promijeni Favza pitanje, razrogačenih očiju.

- U Svilajnac! - odvalih ja.

- U, jebo te, e ne’š vala! - odvali i ujak.

- Moram, došao mi tata i ide sutra uveče.

- Vidi, majku mu, i baš moraš? - pitao je ujak.

- Moram - kratko sam odgovorio.

- I ne možeš izić’ sa nama? - opet je pitao Vaso.

- Ne mogu. Ako sve ne završim, neću vidjeti tatu.

- Nužda zakon mijenja - primijetio je ujak, raširio ruke i poljubio me tri puta.

I ujna Favza se privila uz mene. Poljubila me i ona tri puta, a niz lice joj se skotrljala suza.

- Vidi mene lude - rekla je ujna Favza i još jednom me poljubila.

- Ne reče: završi li škole? - pripitao je ujak.

- Završih, vala’!

-Mašala, mašala! - povika ujna Favza, a meni plam uz obraze.

- E pa, sestriću, još jednom čestitam - i opet me izljubi ujak Vaso - budi dobar oficir, služi otadžbini i ne okaljaj časni obraz svojih roditelja.

Zapuhnuo me jak miris šljive. I ujna Favza je iskoristila priliku da mi čestita i da me poljubi još tri puta.

***

Prosto me iznenadio raspored. Glasio je: V. P. 2173 - Kumbor. Ja sam očekivao Makedoniju, pa sam se malo i razočarao.

Upoznao sam dobro poluostrvo na kojem je živjela tetka moje majke, jer sam svake druge sedmice imao raspored na Obosniku.

Smještaj sam našao kod gospođe Olge u naselju Savina. Svoje slobodno vrijeme provodio sam najviše ispred oglasnih tabli. Volio sam čitati osmrtnice. Ni sam ne znam zašto, ali to me najviše zanimalo. Počeo sam odlaziti na sahrane i vrlo brzo primijetio da nisam jedini koji ne propušta skoro nijednu. Od svih najredovnija je bila omanja, dobrodržeća, "nabijena" žena sa naočarima - i već poslije nekoliko pogreba javljali smo se jedno drugom. Mada nikada nismo pričali, a kamo li sjedili zajedno, neki fluid nas je vezivao. Ako slučajno nije prisustvovala sahrani, nešto bi me žacnulo i bacilo u razmišljanje o najgorem. Međutim, obavezno bi se susreli na četrdesetodnevnom pomenu.

Bio je to samo uvod u period aktivnog bavljenja onostranim, vrijeme klijanja sjemena koje je u meni posijala ujna Favza, baveći se duhovima, kafom i pasuljem.

Sve više sam zaokupljao sebe imaginacijama. Sve više mi je soba bila zatrpana časopisima i knjigama iz raznih oblasti alternative. Meditacija, kama krišna, čitanje zvijezda, reinkarnacija, hipnoza - i sve do čega sam putem malih oglasa i izloga knjižara mogao doći.

Bio sam jedini koji je i na posao i sa posla išao sa punom torbom knjiga. Zabio bi se u svoju kancelariju i čitavo radno vrijeme proveo čitajući. Moje radne aktivnosti, a i komunikacija, nisu bili na zadovoljavajućem nivou. Imao sam slabe rezultate i ocjene svih pretpostavljenih. Nije me mnogo brinulo ni redovno odbijanje penala od mog ličnog dohodka, jer je i takav podmirivao sve moje potrebe: nešto hrane, nešto garderobe i literaturu. Za podstanarski status dobijao sam naknadu zvanu "odvojeni život". Malo sam trošio na hranu, jer sam postao vegetarijanac. Kafu i piće sam izbacio iz upotrebe. Garderobu sam kupovao po povlašćenim uslovima u civilno-vojnoj prodavnici u zgradi "Arena", u Njegoševoj ulici. Za pet godina takvog života i službovanja smršao sam dvadeset pet kilograma. Bio sam kost i koža. Uniforma je lepršala oko mene, a kapa padala sve do ušiju. Posao me stvarno nije zanimao, a ni u literaturi nisam nalazio ono što sam zamišljao. Polako sam prelazio na religijske knjige i sam iščitao Stari i Novi zavjet, pa i Kuran. Kao Srbin po rođenju, sve više sam odlazio u manastir Savina, tražeći materijala sa kojim bi popunio prazninu u svojoj duši. Prisustvujući večernjim i nedjeljnim molitvama, sve više sam imao utisak da sam svaki dan dalji, umjesto bliži Bogu. Sveštenik je čitao, na meni nerazumljivom jeziku, a za razgovor nije bio spreman. Imao je pripremljen odgovor za sve:"Moli se i samo će ti se kazat’". Osim mene, redovni posjetioci manastira bile su dvije stare, ucvijeljene žene, tako da nisam imao sa kime otvarati raspravu o temama koje su me interesovale.

- Jesi li kršten? - pitao me jedan dan sveštenik.

Na moj odgovor da nisam, samo je rekao:"Učino to, biće ti lakše!"

Obavio sam i taj čin, međutim, ništa se nije promijenilo u mom životu. Posle pola godine obilaženja manastira Savina, odlučio sam da promijenim mjesto interesovanja. Počeo sam da posjećujem katoličku crkvu svetog Anta u centru Herceg Novog. Najprije mi se učinilo da ću tu naći oduška. Sam enterijer je prilično jalov u odnosu na manastirski, ali je bilo puno posjetilaca i svi su veselo komunicirali između sebe. Molitva se održavala na razumljivom, srpskom jeziku, a crkva ispunjena klupama na kojima smo svi sjedili. Svi smo učestvovali u molitvi, horski uzdižući zahvalnice pod sami crkveni strop. Stari don Viktor se pozdravljao sa svima, a časne sestre o slavljenim danima spremale napitke i kolače.

Međutim, ni ovdje nije bilo stručnih rasprava. Don Viktor je pokušavao da odgovori na moja pitanja, ali se sve ipak svodilo na to kako je Bog veliki, kako sve vidi i sve zna i da će doći dan zadovoljenja. Časne sestre su se skrušeno molile Bogu, a Marija-Ana zavodnički smješkala. Poslije njenog odlaska iz samostana, prestao sam da dolazim u crkvu svetog Anta i pribježište potražio u Adventističkoj crkvi u Zelenici. To su oni koje narod zove "subotari", jer subotu broje za sedmi dan i poklanjaju je Gospodu Bogu svom. Tu je bilo ono što sam tražio: rasprave, pitanja, odgovori, režim života koji sam ja sebi već bio nametnuo i briga za zajednicu. Izdvajao sam mjesečni desetak za organizaciju i mnogo se ljutio kada bi nas neko izrugivao i nazivao sektom. Narod, ni vjernici ni ateisti, ne voli "novovjerce", kako su nas zvali. Tek kasnije, kada sam zagrebao u srž stvari, ja sam progledao. Shvatio sam mnogo i razumio okolinu i njeno ponašanje. Napustio sam i ovu crkvu i posvetio se ličnom izučavanju Svetih knjiga i spisa. Nekako, baš u to vrijeme, tajno je u večernjim satima došao kod mene jedan od kolega sa posla. Saopštio mi je da me već godinu dana prati po zadatku, te da ću vjerovatno biti demobilisan, što mu je jako žao, jer on za to vrijeme nije kod mene otkrio nikakvu neprijateljsku djelatnost, izuzimajući stalne posjete crkvama svih vjera. Povjerio mi je kako bi sigurno imao šansu da u sljedećoj raspodjeli riješim svoje stambeno pitanje, te da mi on preporučuje jedini savjet koji ima, a koji bi me možda izvukao, da se hitno prijavim ljekaru, izsimuliram neku bolest i dokopam se bolnice. Poslije ležanja u bolnici da se ozbiljno prihvatim posla i tako premostim izgubljeno vrijeme. Šta drugo nego da mu se zahvalim na svemu i da obećam da neću nikome govoriti o našem sastanku. Meni sa ovolikom visinom i težinom od šezdeset kilograma nije bilo teško već sutri dan završiti u bolnici u Meljinama. Poslije pretraga i nalaza, dijagnoza je bila malaksalost usled neuhranjenosti sa preporukom mirovanja dvadeset i jedan dan. Imao sam, znači, dosta vremena za razmišljanje kako dalje i riješio sam da se više ne vraćam u kasarnu. Ali potrebno je obezbijediti najminimalniju egzistenciju i ostaviti vremena za bavljenje mojim aktivnostima. Smislio sam, i sada to tvrdim, najidealnije rješenje, da se penzionišem. Da, da se penzionišem u svojoj dvadeset šestoj godini. Mučan, ali privlačan zadatak. I riješio sam da izmislim bolest za koju ne mogu otkriti da li me stvarno tjera. Bolest do koje se ne može doći nikakvim nalazima - umobolnost. Nije bilo lako proći sva iskušenja zadatog cilja. Bila je to moja Golgota. Bivstvovanje po najgorim odeljenjima jugoslovenskih psihijatrija. Sada je došla do izražaja indo literatura. Mnogo puta sam pitao sebe što radim, ali sam isto toliko puta rekao sebi:"guraj majstore".

Posle dvije godine ispitivanja i terapija, ponovo sam se obreo u Herceg Novom.

U međuvremenu je u mojoj vojnoj pošti raspisan konkurs za dodjelu stanova, a moj dobri kolega u moje ime podnio zahtjev i u njemu između ostalog naveo da meni stan vjerovatno nikad neće koristiti, jer ću ostatak svog nesretnog života provesti u bolnici Dobrota, ali da imam staru majku i da će me ona sigurno posjećivati, pa da ima gdje prespavati.

Za čudo, ili ne, kad sam se vratio u Herceg Novi uručeno mi je rješenje o dodjeli jednosobnog stana, kojeg sam kasnije otkupio u sopstveno vlasništvo za tri stotine maraka. Malo posle, sa VMA je stigla dokumentacija i istorija moje bolesti o stopostotnoj invalidnosti zbog melanholične neuračunljivosti. Malo kasnije, ali sam ipak ostvario svoj cilj. Penzionisan sam u dvadeset devetoj godini života.

Ja sada pišem ove pribilješke, kanim se da počnem opisivati bolnička ispitivanja, ali me je strah da to neću vjerno uraditi. Bolje je da to nekome pričam, a on da zapisuje. Grickam penzionerske dane, posmatram sa balkona brdo zvano Obosnik i čekam da se ovo sranje u Bosni završi pa da odem u Sarajevo.

Riječnik manje poznatih riječi i izraza

A

abinde - od njem. vezati

avaz - glas

anatema - prokletstvo

apsana - tamnica

arija - vazduh

ajvan - stoka

B

bekinja - koža odrata u jednom komadu

belegija - brus za kosu

bdenije - vrsta molitve

bupnuti - pasti, udariti

bljuvati - povraćati

V

vaculet - marama

valid - invalid

verak - slabost

velenca - prekrivač

vilanci - finansi

voin - od njem. kuda

vele - kažu

vrgnuti se - naslediti osobine

G

gava - klamfa, gvozdena kuka kojom se sastavljaju grede

galiot - mangup

gange - način pjevanja

golijen - cjevanica

D

dizdar - zapovjednik (tvrđave)

degenek majstor - batinaš

dućiti se - pružiti se

Đ

đometar - geometar

E

epitrahilj - dio odežde pravoslavnog sveštenika

Ž

žaovica - primjedba

živor - stoka

Z

zatucati - ovdje, proklinjati

zaviličan - zaularen

zaalakati - galamiti u hajci

zaludan - budalast

zabičiti - zamomčiti

zblanuti se - prepasti se

zobati - jesti grožđe

zer - zima, hladnoća

zvonar - ovan predvodnik sa zvonom

I

ispodtija - ispod glasa

istračiti - istrijebiti

J

jazok - zlo

ja mnim - ja mislim

jektati - ječati

K

kapo vilađo - knez sela

kalaš - skitnica

kostret - dlaka od koze

kovanica - kosa

konat - račun

kleca mrtački - crkveno zvono koje zvoni samo u jednu stranu i objavljuje nečiju smrt

krsnik - slavski kolač

komišijuni - grčevi

L

lemba - pljusak

M

maćav - bolešljiv

marač - mart

mazija - dokazivanje pravičnosti vađenjem gvozdenog predmeta iz kazana sa vrelom vodom

mertinica - hljeb od kukuruznog brašna

muktar - seoski starješina

Moska - Moskva

mrs - meso

N

nafora - osvećeni hljeb za pričešćivanje

Navijorka - Njujork

naizust - napamet

nase - nazad

naletnica - zmija

naletnjak - đavo

nokoština - siromaštvo, samoća

O

obor - tor

osuvomeđiti - zidati bez maltera

osmojčina - zemlja nekvalitetna za obradu

ostraguša - vrsta puške

oje - greda koja spaja jaram i raonik

P

pastrma - klanje stoke

pasina - pojas

pidžuo - podzida za sjedanje

popas - podnevni odmor između paša

pošeganica - puška sa skraćenom cijevi

pomavenjeti - poplaviti

preobuka - odijelo

pružalo - zamka

prosulja - tava

prokletan - đavo

pržina - pijesak

prlina - tanka zemlja

puvati - duvati

pištaline - stalno vlažno zemljište

plam - ovdje, vatra, temperatura

R

razveden - ovdje, pametan

razdžilitan - razigran (konj)

riza - odežda

runjav - dlakav

ruta - ponjava

S

sita - brašno

sindžir - lanac

sitni i krupni zub - sitna i krupna stoka

sobitije - od rus. događaj

sporaj - zbog

srzati - drmati

sretnjikati - čestitati

stokroki - od stotinu koraka

struka - prekrivač od sukna

streknuti - uplašiti se

stiman - priznat

sutluk - vradžbina

T

tandžara - stara puška

tojaga - motka

tirjak - veterinar

trešalj - između dva tovara

trsiti - ovdje, prodati

Triješće - Trst

Đ

ćemer - pojas

ćenifa - toalet

ćeralica - zmija

ćićer - potpuno go

ćitap - knjiga

ćuskija - poluga

ćulja - stara, mršava krava

U

ujmiti - smanjiti

ulište - košnica

ukondrčiti - ukočiti

useknuti se - obrisati nos

uprtnjača - torba za na leđa

F

fircik - igra s kartama

C

cibuk - kao dvopek

Č

čapra - koža

čukljen - ovdje, planinski vrh

črez - od rus. kroz

Dž

džandar - žandarm

džornata - dnevnica

Š

šašoljci - daske za pokrivanje kuće

škrip - škrapa

špag - džep

štreka - pruga

Pogovor

Osobenost izraza čini prozni tekst Špira Živkovića. Sve je ispunjeno mozaikom slika i dubina dramatičnosti. Autor posjeduje moć da događaje pretvori u književnu tvorevinu, u životne priče. Uzbudljiva kazivanja prepliću se sa istorijskim tokovima. Koristeći ispovijedni ton Živković je ispisao knjigu svjedočenja, vremenskih razdoblja, traganja ljudi za srećom i mirom.

U bogatom metaforičnom jeziku Živkovićevih pripovijedanja nailazimo na čiste lirske zapise u kojima na simboličan način govori o trajanju i umiranju, o vjerovanju u čovjeka. Živkovićeva proza povezuje komponente dobra i zla kao istinsku hroniku trajanja u čovjekovoj duši, gdje život odolijeva iskušenjima sa kojima se suočava. Nesuglasice sa životom, ljudima i vremenom su prisutne i stalno traju i trajaće, stoga će pisac proročanski djelovati u svojim pričama kao što su "Jovo Knežević", "Savo Šibenski", "Ilija Koljenović", "Jovan Robija" i druge. To su istrgnute priče iz života i o životu. One su prosto žive, mobilisane, ubjedljive i kao takve ostavljaju dubok trag na čitaoca. Pisac je duboko zaronio u čovjekovo biće, u njegovu sudbinu, prosto zavirio u njegovu dušu. To je jezgro ove proze. Iz dubina i sa vrha životne staze, sa istorijskog, spontano i kao za sebe, lako prebacuje svoj imaginativni luk do savremenog i modernog. Otuda i paradoks ove proze. Njena stvarnost je i njena modernost. On, ustvari, aktivira davna sjećanja ljudi, njihovih sudbina i pretvara ih u umjetničke cjeline i tako stvara zaokružene pripovijedačke istine. Duboka je žal i sjeta u ovim pripovijetkama ali i otpor prema svemu onome što guši čovjekov um, što mu sputava želje i radosti.

Priče su u simbolima. Taj simbol je dvosmislen. On označava prošlost ili budućnost ličnosti iz pripovijetke. On, dakle, simbolizuje istorijske i društvene trenutke u nas i odnose među ljudima. Autor diskretno, nenametljivo priča o ljudima, njihovom životnom putu, o ljudskim sudbinama što poprima stvarnost. Pripovijedačevu maštu upotpunjuje psihološka slika, poznavanje ljudskog mentaliteta gdje se opservacija često preobražava u metafiziku, misao. Sav pripovijedački dar ostaje u stvarnosti, iako autor mijenja ugao viđenja, pa i moralnu optiku, on ostaje prepoznatljiv i stvaran.

Živkovićeve priče su goli život koji se nalazi na ivici radosti i nesreće. Da bi opstali i ostali kroz sve patnje, običaje i nadanja njegovi junaci se bore sa svim nedaćama, zabludama i protivurječnostima, traju na putevima životne neizvjesnosti.

Vraćanjem uspomenama, prošlosti, događajima koji su se desili, ličnosti ovih pripovijedaka trenutno bježe od zle stvarnosti, da u ovom mutnom vremenu nađu malo svjetlosti, zrak nade i vjerovanja u bolje sjutra. Međutim, to trenutno bježanje je čista iluzija, jer se iz stvarnosti ni sjećanjem ne može pobjeći, zna to autor, stoga sjećanje titra i slike se pretvaraju, a stvarnost lebdi i diše i traje onakva kakva i jeste. Otuda u ovim pričama ima pretapanja onoga što je isčezlo i onoga što je prisutno u tišini života, u njegovoj blagosti i surovosti.

Priče su monolozi, ljudsko trajanje. I u tim lirskim tonovima, monološkim strujama u kojima ima dramskih elemenata, stvara se uzbudljiva slika o životu, o odnosima i navikama. Taj specifičan odnos sa licima u kojem pripovijedač stoji između sudbinskog, odnosno porodičnog hroničara čini umjetničku cjelinu, odnosno stvara dokumenat životne istine.

Kao književni pripovijedač Živković je svjestan vještine pisanja i umjetnosti - spreman je da u rukopis unese istinit događaj, jer je tako svjestan čitaoca koga valja zainteresovati, kome treba saopštiti ono o čemu piše. Na taj način on stvara pouzdanost svoga kazivanja kod čitaoca. Takav postupak prisutan je kod današnjeg stvaraoca u nas i on na taj način slijedi vrijeme u kome dominira takvo stvaranje pripovijedačkog teksta, koji je dobro prihvaćen od strane književne kritike i čitalaca.

Špiro Živković je pripovijedač čiju prozu treba adekvatno analizirati i dati joj pravo značenje. Ona je, ustvari, osvježenje u našoj književnoj baštini i čini njeno svijetlo značenje.

Biografija

Rođen 1958. godine - Kruševice, Herceg-Novi. Živi u Herceg-Novom. Član je udruženja književnika Crne Gore. Do sada objavljene knjige: Suza, 1985. Troskotova sjetva, 1988. Pomrav, 1990.

Vele, 1991.

Žalosna vrba, 1999.

// Projekat Rastko - Boka / Umetnost //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.