|
|
 |
Velibor V. Džomić: Golgota Mitropolita Crnogorsko-primorskog JoanikijaPoslanice, besjede, raspisi, tekstovi i dokumenti - godina 1942.Poslanice, besjede, raspisi, tekstovi i dokumenti - godina 1942.Božićna poslanica leta gospodnjeg 1942.Joanikije, po milosti Božijoj, pravoslavni mitropolit crnogorsko-primorski svemu prečasnom sveštenstvu, dragim svojim saradnicima u Vinogradu Gospodnjem i milom narodu slavne, Bogom spasavane Mitropolije Crnogorsko-Primorske blagodat i milost od Boga Oca, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim s neba u Hristu (Ef. 1, 2 - 3), a od smjernosti svoje poljubac u Duhu i srdačni božićni pozdrav: HRISTOS SE RODI! "Slava Bogu na visini, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja". (Lk. 2, 14). Slavni vladika Njegoš u "Gorskome vijencu" ovako je opisao naš Božić: "Nema dana bez očnoga vida, (P. P. Njegoš: "Gorski vijenac") Tako je bilo nekada, u srećnijem, mirnom vremenu. U opće, u svijetu, pa i kod nas Božić ove godine nije veseo, zbog krvave drame, koja je obuhvatila ovu planetu. To je tragedija Hrista Spasitelja. Njega koji je propovijedao mir među ljudima, koji je ljubav proglasio najvećom vrlinom i imperativom života, demantovali su narodi koji su davno primili hrišćanstvo. Znači da se radi o njihovoj formi bez sadržine, znači da u srcima i dušama hrišćana nije bilo prave i iskrene hrišćanske ljubavi, šta je uzrok sadašnjem krvoproliću i izvor tragedije golgotskog Mučenika. Spasitelj naš rekao je svojim apostolima: "Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom." (Jn. 3, 34). Drugom jednom prilikom rekao je svojim učenicima: "Čuli ste da je kazano ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja svojega. A ja vam kažem ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone, da budete sinovi Oca svojega, koji je na nebesima, jer On zapovijeda svojemu suncu da obasjava i zle i dobre i daje dažd i pravednima i nepravednima." (Mt. 5, 43-5). Sve što je dobro, plemenito, uzvišeno, sve što je u životu ljudi u toku vjekova urađeno najbolje i najljepše, što je imalo oreol svetosti, pravde i milosrđa svemu je bila izvor hrišćanska ljubav. Naprotiv, gdje nje nije bilo, tu su nesmetano vladale zavist, mržnja, pakost, ogovaranje, intrige, svađe i drugi poroci, koji su ovu planetu pretvorili u područje plača i patnja svakojakih. Sveti apostol Pavle je rekao: "Ljubav dugo trpi, milokrvna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne veliča, ne nadima se, ne čini što ne valja, ne traži svoje i ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi." (1. Kor. 13, 4 - 7). Sticanje zemaljskih dobara kao i cio život, po nauci Gospoda Hrista, treba posmatrati kroz prizmu ljubavi. Stoga je i rekao Gospod Isus Hristos: "Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje moljac i rđa kvare i gdje lupeži potkopavaju i kradu, već sabirajte sebi blago na nebu, gdje moljac i rđa ne kvare i gdje lupeži ne potkopavaju i ne kradu, jer, gdje je blago vaše, tu će biti i srce vaše" (Mt. 6, 19 - 21). Srcu Spasitelja našega bili su naročito bliski oni ljudi, koji su kroz ovaj svijet prošli lišeni ljubavi. Mnogo je onih nesrećnih osoba koje nije grijala ljubav roditeljska, supružanska - svoga poroda, prijateljska. Oni su slični ljudima koji su primorani većinu svoga života provesti duboko u zemljinoj utrobi, po mračnim rudokopima, lišeni sunčane svjetlosti i toplote, lišeni čistoga vazduha. Njemu su naročito mili: siromasi, bolesni, ožalošćeni i stradalnici svake vrste, svi oni koš od života primiše krivi dio. Njih je nazvao svojom najmanjom braćom. On prijeti strašnom kaznom onima koji se o njih ogriješe."Idite od mene prokleti u oganj vječni, pripravljen đavolu i anđelima njegovim, jer ogladnjeh i ne nahraniste me, ožednjeh i ne napojiste me, stran bijah i ne primiste me, go i ne odjenuste me, bolan i u tamnici i ne obiđoste me" (Mt. 26, 4 - 45). U vedrim i oblačnim danima života, u svijetlim i mračnim trenucima vremena svaki hrišćanin treba da se trudi da njegova ljubav bude djelotvorna. Gle, više vrijedi jedna zapaljena grančica, koja svijetli i grije, nego gomila drva pod snijegom. Svetosavska naša crkva "nevjesta Hristova" (2. Kor. 11, 1) "slavna, bez mane i pogreške, sveta i čista" (Ef. 5, 27), kojoj je dato pravo "učiteljstva" (Ef. 4, 11-13) uči djecu svoju hrišćanskoj ljubavi i vodi ih tim putem kroz vjekove. Taj put vodi zemaljskoj sreći i vječnome blaženstvu. Ali majka naša crkva "plače i lije suze niz obraze" (Plač Jerem. 1, 2), jer "oni koji su je ljubili i s njom se družili odrekoše se nje, i postadoše joj neprijatelji" (Plač Jerem. 1, 3). Plače, jer "bezakonja naša mnoga su, prevršila su glavu našu, i kao teško breme potiskuju nas" (Ps. 37, 5). Ali, ako izaberemo hrišćansku ljubav za svoj životni ideal, Spasitelj naš će nam oprostiti grijehe, jer je "u Gospoda milost, u Njega je mnogo izbavljenje, izbaviće nas od svih bezakonja naših." (Ps. 129, 6). Samo se iskreno pokajmo i zavapimo Mu "grijeha naših rukopis pocijepaj, Hriste Bože, i spasi nas!" (Tropar na šestom času). Hristos je najveći predstavnik ljubavi prema Bogu i prema ljudima, ljubavi žive, koja čuda čini. Kao takav On je rekao: "Dođite k meni svi koji ste umorni i obremenjeni, i ja ću vas odmoriti." (Mt. 11, 28). Umorni i obremenjeni zaista jesmo kao ijedna generacija ljudi, ali ne očajavajmo, već priđimo Hristu. Kao što žedan putnik radosno pristupa izvoru bistre vode, i to ga osvježi i osnaži, i mi pristupimo Mučeniku golgotskome, tome vječnome izvoru ljubavi, koja duhovno osvježava i krijepi. Kao što u tamnoj noći svjetionik pomorcu ukazuje put i spasava ga od očite smrti, tako će nam Hristova ljubav na burnom moru života osvjetljavati put i spasiti nas od smrti vječne. Sv. ap. Jovan u dubokoj starosti, kada više nije mogao narodu da drži duge besjede, držao je stalno jednu isto propovijed, koja se je sastojala iz svega tri riječi: "Braćo, ljubite se!" Blagi Učitelj iz Nazareta Galilejskoga rekao je: "Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga kao što svijet daje, da se ne plaši srce vaše i da se ne boji." (Jn. 14, 27). Braćo i sestre, kličem vam "Mir božiji, Hristos se rodi!" sa željom da nastupajući Božić bude srećniji i radosniji za svo čovječanstvo, da na ovoj planeti bude manje bola, uzdaha i plača, a više sreće, veselja i zadovoljstva; sa molbom Stvoritelju svijeta da ozari upravljače naroda svetom blagodaću svojom, kako bi među svima ljudima bez razlike na vjeru, narodnost i socijalni položaj, bilo više istine, pravde i ljubavi, kako hrišćani ne bi bili hrišćani samo po imenu, već po djelima. Kada su god. 313 kraj rijeke Tibra stojale dvije vojske jedna prema drugoj da se pobiju, vojska Maksencijeva i vojska Konstantinova, tad, javi se Konstantinu plameni krst na nebu sa riječima: "U ovome ćeš znaku pobijediti!" I pobijedio je. A krst je simbol ljubavi, jer je iz ljubavi prema Bogu i prema ljudima Gospod Isus Hristos bio raspet na Golgoti. "U ovome ćeš znaku pobijediti" tj. kroz hrišćansku ljubav, neka danas reče duši svojoj svaki hrišćanin, i neka se trudi da uvijek u srcu svojemu gaji i razvija hrišćansku ljubav i pobijediće. A kada hrišćanska ljubav zavlada dušama miliona ljudi, tada će ova planeta i život na njoj drukčije izgledati. Tada veliki praznik roždestva Hristovog biće radosniji za sve ljude, tada će tragedija Spasiteljeva biti završena i ispunjena naša molba u Očenašu: "da dođe carstvo Tvoje". Tada će zaista zavladati svijetom carstvo Božje. Neka bi Gospod Bog dao da to bude čim prije! "Veličamo Te, Hriste, koji život daješ, koji si se radi nas sada tijelom rodio od beznevjesne i prečiste Djeve Marije." (Veličanije.) "O Preblagi tihi Učitelju, (P. P. Njegoš: "Luča mikrokozma"). Amin! (Božićna poslanica Mitropolita Joanikija objavljena je u Glasu Crnogorca br. 2 od 08. 02. 1942. g.)
Oslobodite zatvorenike Boga i Božića radi!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT NjEGOVOJ EKSCELENCIJI Vaša Ekscelencijo! Prilikom velikog praznika roždestva Hristovog 7. januara o. g. kao sina pobožnog italijanskog naroda i Guvernera pobožnog naroda Crne Gore, i kao čovjeka koji ste svojim dosadašnjim radom dali dokaza o svojoj pravdoljubivosti i dobroti, imam čast zamoliti Vas za slijedeće: Kao što je poznato Vašoj Ekscelenciji, svi koji se nalaze po tamnicama u Crnoj Gori i u internaciji u Albaniji nijesu jednako krivi, već neki više, a neki manje. Među njima ima i nevinih, što je dokazano time što je Vojni sud mnoge koji su bili u zatvorima i internaciji, kao nevine oslobodio. Bilo je i biva da i nevini, časni i zaslužni ljudi stradaju. Neka mi bude dozvoljeno među mnogobrojnim takvim slavnim imenima raznih naroda, navesti samo nekoliko imena velikih Italijana, čija su slavna djela i zasluge Vašoj Ekscelenciji bolje nego meni poznate. Iz političkih razloga bio je zatvoren čak i Franjo Asiški, i baš taj zatvor, kao i bolest od nekoliko sedmica učiniše te je spoznao pravi smisao stvari i dadoše katoličkoj Crkvi jednog velikog Svetitelja, koji govoraše i životinjama i imaše sažaljenja i prema ljudima, što čini čast Svetitelju i narodu kome pripada. Dante Aligieri, najveći italijanski pjesnik i možda najveći svih vremena i naroda, za vrijeme političkih borbi, bio je prognan iz Firence, i čak je bio osuđen na smrt. Silvio Pelivo, veliki rodoljub i pisac italijanski bješe zatvoren u tamnici "Pjombi" u Mlecima, a za tim osuđen na tešku tamnicu u austrijskoj tvrđavi Špilberg, gdje napisa knjigu "Moje tamnovanje". Garibaldi, heroj i prijatelj slobode bješe zatvoren u Sinamungi, pa poslat u Verinjeno, zatim u Kapreru pod strogim prismotrom Vlade. Josip Macini, slavni pisac i apostol Italije i humanizma, takođe bješe zatvoren i poslat kao zatočenik u Savinu. Uzevši u obzir do sada spomenuto, molim Vašu Ekscelenciju da putem milosti i praštanja naredite da se pred Božić pusti na slobodu izvjestan broj zatvorenih u tamnicama u Crnoj Gori i interniranih u Albaniji, za koje Italijanske vojne vlasti do sada nijesu utvrdile krivicu, ili su utvrdile da su manje krivi od drugih, i to neka bude Vaša čestitka velikog praznika roždestva Hristovog narodu, kome ste Guverner. Time će se ponovo manifestovati plemenitost Vaše viteške ličnosti i obradovaće se duše stradalnika. Ovo je toliko prije, u koliko su zgrade tamnica tijesne, mračne i nedovoljne za veliki broj zatvorenika, pa su izloženi studeni, nečistoći i raznim bolestima. A i internirani u Albaniji žive pod vrlo teškim prilikama. Vaša ekscelencijo, Vi ste i do sada, koliko ste mogli, izlazili u susret mojim molbama, pa sam tvrdo uvjeren da ni ovu moju molbu nećete odbaciti. Izvolite, Vaša Ekscelencijo, i ovom prilikom primiti izraz moga dubokoga poštovanja. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Guverneru Crne Gore armijskom đeneralu Aleksandru Pircio Biroliju, M. br. 21/05. 01. 1942. godine. Ovaj Mitropolitov dopis je pronađen u rukopisu, zaveden je, potpisan i ovjeren).
Sveti manastir OstrogOSTROG je čuveni manastir između Danilovgrada i Nikšića, od glavnog puta udaljen pet kilometara. Upravo dva su manastira Ostroga: Donji Ostrog na nadmorskoj visini od 640 metara i Gornji Ostrog, koji se nalazi dvije stotine metara visočije. Oba imaju divan izgled, dominiraju pitomom bjelopavlićkom ravnicom, odakle je divan pogled na sve strane. Donji je pod stijenom, oko njega šume i livade, Gornji je u samoj stijeni. OSTROG je u našem narodu čuven, jer se u Gornjem manastiru u crkvici, koja se nalazi u pećini, čuvaju mošti Svetoga Vasilija, mitropolita zahumskog i hercegovačkog, koji je rodom iz Popova Polja u Hercegovini, a mudro i svetiteljski pod najtežim okolnostima upravljao je crkvom od 1639-1671. godine. Sjedište mitropolije bilo mu je najprije u Trebinjskom manastiru, kasnije u Onogoštu današnjem Nikšiću. Gornja je crkva posvećena Svetom Krstu. Sagrađena je godine 1665. a dvije godine docnije živopisana je. Od toga živopisa i danas ima ostataka. Crkva Donjeg manastira posvećena je Silasku Svetoga Duha na apostole, koga dana u Ostrog na poklonjenje moštima Svetoga Vasilija dođe mnoštvo naroda iz Crne Gore, Hercegovine i Primorja, pa čak iz Sandžaka i Bosne. I ako su dva manastira, narod ih ne dijeli na Gornji i Donji, već su oba u narodu poznata kao jedan OSTROG. I crkvena uprava tretira ih kao jedan manastir, jer su oba pod istom upravom. Pošto u Donjem manastiru ima mnogo više prostora i znatno mu je lakši pristup, u njemu se nalazi zajednička uprava. Što se tiče arhitekture, veličine i sjaja, OSTROG se ne može mjeriti sa veličanstvenim zadužbinama iz doba slavnih Nemanjića. Velika je bila vjera starih naših vladara. Kao plod njihove ljubavi prema Gospodu Bogu i narodu svome biše sazidani mnogobrojni veleljepni manastiri, koji kao što je poznato odigraše sjajnu ulogu u našem narodu. Mnogo hiljada freski, koje su u potonje doba marljivo proučavali naši i strani naučnici i umjetnici, nalazi se rastureno unakrst po našoj zemlji. Naši vladari, duboko odani Gospodu Isusu Hristu, potrošiše svoje "kule groša i dukata" da ukrase slavu golgotskoga mučenika i proslave Spasitelja svojega. Ali, i ako u tom pogledu OSTROG spada među manje i neznatnije manastire, jer je sazidan u vremenu ljute nevolje i stradanja našega naroda, on ima i drugu veličinu i slavu svoju. Kao kupina na Sinaju, koja je pred Mojsijem gorela, a nije sagorevala, tako je OSTROG u tamnoj noći muka i patnji bio ovamošnjem našem narodu kula svetilja, koja je gorela, svijetlila i grijala, a nije sagorevala. U tome vremenu, kada, po riječima Njegoševim, "pred oltarom plakaše kanđelo, OSTROG je izvršio ulogu punu dostojanstva i slave. Netljene mošti Svetoga Čudotvorca Vasilija na svetome djelanju bile su Ostrogu od velike pomoći. Narod naš sa svih strana dolazio je tome manastiru, pred svetim moštima molio se Gospodu svome i nalazio utjehu. Tu je jačala vjera narodna, krijepila se nada, snažila se ljubav prema Bogu i bližnjemu. U OSTROG su dolazili naši vladari, arhijereji, prvaci narodni, tu su se držali zborovi i sastanci, na kojima se riješavalo o narodnim poslovima i potrebama. Tu su guslari veličali prošlost i ulivali nadu na budućnost. Tu su se molitvenici molili za zdravlje i sreću svojih i svoju, i bili su uslišani prema snazi svoje vjere i prema svojim dobrim djelima. Tu su čudima Svetoga Vasilija produbljivali svoju vjeru, i sticali joj prijatelje, a svetitelju poštovaoce čak i među inovjernicima. Tu su se učili knjizi i pismenosti. Tu su se duše naših predaka napajale viteštvom. Tu su se učili pobožnosti, poštenju, milosrđu i svakoj vrlini. Tu su iz raznih krajeva donosili čitulje svojih dragih pokojnika, koje su Srbinu uvijek bile mile i koje je s poštovanjem i ljubavlju čuvao kao Slavsku ikonu i gusle, a u kojima su redom zapisana bila imena umrlih predaka, dosta puta vrlo dalekih, čak do rodonačelnika. Uzgred napominjemo da do sada u našoj nacionalnoj nauci nije dovoljno naglašena naučna važnost ČITULjA, koje se čuvaju po raznim crkvama i manastirima, a koje mogu korisno da posluže istoričaru i etnologu. I u socijalnom pogledu OSTROG je časno izvršio i vrši svoju ulogu. Po svojoj svetovnoj dužnosti, bratstvo manastira Ostroga pomagalo je i pomaže bolesne i siromahe, sve one koji su od života primili krivi dio, a koje je blagi Spasitelj naš iz Nazareta nazvao "svojom najmanjom braćom". I pravo je tako. Bog i narod dali su, narodu treba dati, a ko siromasima i nevoljnima daje, Bogu daje. OSTROŽE, slavo i pohvalo naša stara, ponose naš, mi i sada u vremenu slabe vjere i religioznog indiferentizma, upiremo svoje poglede u tebe, kao što iz pustinje žudno gledaju na oazu umorni putnici. Bila je naša dužnost da ovaj naš KALENDAR nazovemo tvojim svetim imenom. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Uvodni tekst Mitropolita Joanikija u kalendaru "Ostrog" za 1942. godinu)
Sveti Sava - najveće dobro srpskoga narodaVo imja Otca i Sina i Svjatoga Duha... Tužna činjenica da u ovome svijetu ima više zla nego dobra vrlo često dobija dokaze. Nema klevete da se u nju neće vjerovati, niti niskog klevetnika da se njegovim ružnim riječima neće pokloniti pažnja, jer se rado sluša zlo i o njemu prepričava. Može onaj ko sije zlo biti najgora moralna nakaza, ljudi, koji od negativnosti žive, primaju laži i dalje šire. Ovo kao i mnoga druga zla čine život teškim i gorkim, s toga je Njegoš i rekao: "Svjet je ovaj tiran tiraninu, (P. P. Njegoš: "Gorski vijenac") Pa isto onako kao što se poslije ružnog vremena ispunjenog kišom, vjetrom i snijegom radujemo vedrom, sunčanom danu, tako se stiješnjena grijesima, ožalošćena srca naša, obraduju pojavi dobra. Danas naša Sveta Crkva slavi uspomenu velikog predstavnika dobra, slavi svoga Svetitelja Savu, prvog srpskog arhiepiskopa i prosvjetitelja. Stoga je danas radost na nebu među Božjim ugodnicima, a naročito među Srbima svetiteljima. Raduju se svetiteljske duše oca njegovog Simeona Mirotočivog, brata njegovog Stefana Prvovjenčanog, nasljednika njegovog Svetog Arsenija, sinovaca njegovih Vladislava i arhiepiskopa Save Drugog, arhiepiskopa Nikodima i Danila, Stevana Dečanskoga, patrijarha Joanikija, Jefrema i Spiridona, mučenika kneza Lazara, svetiteljki Anastasije, Jelene i Angeline, Stefana Štiljanovića, Stefana Piperskoga, mitropolita Vasilija čudotvorca ostroškoga, mitropolita Petra čudotvorca cetinjskoga i ostalih Božjih ugodnika naše narodnosti. Sveti Sava je nama Srbima utjeha u žalosti, sreća u nesreći, toplota u studeni, svjetlost u mraku. Stoga u ljutom vremenu, kada se gase viši moralni principi, kada društveni ološ igra orgije nad svetim grobovima mučenika, kada se bijesno napada sve što je našem narodu sveto, što nam je davalo duhovnu hranu kroz vjekove, što je dalo našoj istoriji smisao i sadržaj, što nas je krijepilo i držalo u dugom vremenu stradanja i muka svakojakih, pravi pretstavnici našega naroda s ponosom proslavljaju Svetoga Savu, u mislima svojim oživljuju njegov život i rad, u srcima svojim čuvaju njegov mio lik, što jača njihovu vjeru, budi nadu, umnožava ljubav. Naš pjesnik i akademik Jovan Dučić ovako nam je opisao Svetoga Savu: "Srpski Sveti Sava, veliki pečat naše istorije, jeste, po čistoti i neporočnosti njegove ličnosti, i po ljepoti i obimnosti misije, po državničkoj, prodornosti i stvaranju, jedna od najvećih figura evropskog dvanaestog veka, bogatog u misticima, veka Svetog Bonaventure i Dantea. Zato sam, pored Hrista, mislio često ovuda i na njegovog Srpskog izvanrednog Svetitelja. On me je pratio celim putem. Bio je možda prvi od svih Srba koji je svud prošao svojom kraljevskom nogom. Sve što danas ovde blista na suncu večnosti, ogledalo se u plavim nemanjičkim očima, očima toga našeg mudraca i pisca, političara i svetitelja, bez kojeg verovatno naša herojska nacija ili ne bi danas uopšte postojala, ili bar ne sa njenim današnjim ovako izrazito rasnim odlikama. Ni jedan narod nije imao zaslužnijeg čoveka. A potpunije, otmenije, čestitije i ponositije ličnosti mislioca, i mistika, ne nalazim nigde drugde. Naša srednjevekovna žitija, koja su potekla iz pera kraljeva i prvosveštenika, i koja se čitaju i danas sa toliko radosti i koristi, dokazuju duboko hrišćanstvo srpskog srednjeg veka. A to su divna žitija pisana sva po ugledu na svetiteljevo remek delo. Ta žitija su ponos naše ukupne nacionalne kulture. Odista, izgleda da je i sve drugo što se stvaralo u našem sjajnom srednjem veku, bilo urađeno u znaku ovog izvanrednog duha i tvorca, što je urađeno i verski, i politički, i kulturno. Zato, omađijan njegovim spomenom, nisam se svud odvajao od njegove ličnosti kao izvanrednog svetitelja kojeg sam stavljao odmah posle Hrista" (Jovan Dučić: "Gradovi i himere", str. 286 - 7). Draga braćo i sestre, danas, kada proslavljamo osnivača samostalnosti Srpske Crkve, njenog mudrog organizatora i pokrovitelja, zapitajmo se kako se ponašamo prema duhovnoj majci našoj. Da li kao vjerni sinovi i kćeri? Kako posjećujemo svete hramove Božje, kako djecu našu vaspitavamo u hrišćanskom duhu? Da li pristupamo svetim tajnama ispovijesti i pričešća, da li vršimo zapovijedi Božije i Crkvene? Da li u životu svome idemo putem Svetoga Save, koji je "tvrda stijena na kojoj je sazidana srpska crkva" (Ikos 5 u akatistu Sv. Savi). Da li bi nam Sveti Sava potvrdio da se vjera, koji je On u narodu svome utvrdio "čvrsto drži u srcima vjernoga Mu naroda" (Ikos 4 u akatistu Svetom Savi). Na ova pitanja neka svaki sebi odgovori po svojoj savjesti, pa će rezultat biti negativan. Žalosna je istina da se u našoj zemlji služba Božija većinom služi u skoro praznim crkvama. A Sveti Sava je zidao hramove i rukopolagao sveštenike da se služe u crkvama službe Božije, da njegov narod prisustvuje bogosluženjima. On je u narodu svome utvrdio Crkvu Hristovu, koju svak treba da sluša, kako bi jačao u vjeri i dobrim djelima. I ko hoće da je nasljednik Njegovoga duha i poštovalac Njegovoga djela, i ko želi Njegov blagoslov, taj mora nauku Njegovu slušati, Pravoslavnu Crkvu ljubiti i zapovijestima njenim pokoravati se, jer Gospod Isus Hristos je rekao: "Ko čuva zapovijesti moje i vrši ih, taj me ljubi" (Jn. 14, 21). Spasitelj je često dolazio u hram jerusalimski (Lk. 18, 10). On je revnovao za molitvu u Hramu (Lk. 19, 46), u njemu je narod prosvećivao nebeskom naukom (Mt. 26, 55), žalostan je bio zbog nereda u Hramu (Jn. 2, 16 - 70). On je poštovao praznike svoga naroda (Jn. 2, 23), osvetio je post (Mt. 4, 2), naredio nam pokajanje (Mk. 1, 15), ustanovio nam sveto pričešće (Lk. 22, 19 - 20). Sveti Apostoli Njegovi sve su to držali i zapovijedili da poštujemo sveštenike (1. Sol. 5, 12 - 43) i da izbjegavamo jeretička učenja (Tit. 3, 10). Nastavnik puta "koji vodi u život" (Tropar Sv. Savi) upućuje nas sa posjećujemo svete hramove, jer je hram dom Božji (Mt. 21, 13). Zavolimo blagoljepnost doma Njegovog (Psal. 25, 8). Obradujmo se, kad nas zvona pozovu u hram (Psal. 121, 1). U Hramu Ga javno ispovijedamo (Psal. 115, 5; Mt. 10, 32). Brod Svetosavske Crkve plovi po moru života napadan vjetrovima, olujama i protivnim strujama. Malen je taj brod skoro "slamka jedna među vihorove" (P. P. Nj. "Gorski vijenac"), ali odolijeva burama i nepogodama, njegovi djelovi bolno škripe, ali s vjerom i nadom u Boga treba se držati broda. I kuda izvan broda? Zar skočiti u zapjenušano more? Tu bi nas čekala smrt i grobnica. U sličnoj opasnosti na Genisaretskom jezeru, kada su se apostoli vozili lađom, a nju zahvatila oluja, apostoli se uplašiše, i Gospod ih je ukorio riječju: "Malovjerni!" (Mt. 8, 25). Zato "sveosvećena djeco" Savina (Tropar Sv. Savi) ne gubimo vjeru. "K nebu glave podignite, (Svetosavska pjesma) On nam je učitelj i vođa "puta koji vodi u život" (Tropar Sv. Savi). Tim putem poznaćemo "istinitoga Boga i Isusa Hrista", koga nam je otac poslao (Jn. 17, 3). S toga imajmo više vjere. Vjeruj, vjeruj, vjera će te spasiti: A ta vjera neka bude vjera Savina, koja je nebesna "istina" (Jn. 14, 5), koja prožima svu dušu našu, preko koje saznajemo Boga i veliku Njegovu ljubav u svoj "širini, dužini, dubini i visini" (Efes. 3, 18) i stalno vodimo računa da "ima Boga" (Jevr. 11, 8). Ta vjera neka bude vjera živa, koja postaje dušom duše naše i dušu našu vodi na "dobra djela" (Mt. 7, 21), vjera tvrda, koja se ne koleba, jer je sazidana na stijeni riječi Božije. I neka nas od nje ne razdvoji ni "nevolja, ni žalost, ni gonjenje, ni glad, ni golotinja, ni strah, ni mač"(Tim. 8, 35). To je vjera Savina, to je vjera predaka naših. Ona je njih spasila, ona će i nas spasiti. "Uskliknimo s ljubavlju, (Ovu propovijed Mitropolit je izgovorio preko cetinjskog radija i objavljena je po njegovom blagoslovu i odobrenju u "Glasu Crnogorca" br. 3. str. 2, 28. 02. 1942. godine. Naslov teksta u originalu je "Propovijed" (koju je na Sv. Savu o. g. govorio Nj. VPreosveštenstvo Mitropolit g. Joanikije).
Vaskršnja poslanica mitropolita JoanikijaJoanikije, po milosti Božijoj, pravoslavni Mitropolit crnogorsko-primorski, svemu prečasnom sveštenstvu, dragim svojim saradnicima u vinogradu Gospodnjem, prepodobnom monaštvu i milom narodu Bogom spasavane, slavne Mitropolije crnogorsko-primorske, blagodat i milost od Boga Oca, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim s neba u Hristu, a od smjernosti svoje poljubac u Duhu i srdačni vaskršnji pozdrav: HRISTOS VOSKRESE! "I pošto prođe subota, Marija Magdalina i Marija Jakovljeva i Solomija kupiše mirisa da dođu i da pomažu Isusa. I vrlo rano u prvi dan neđelje dođoše na grob oko sunčanoga rođaja. I govorahu među sobom: ko će nam odvaliti kamen od vrata grobnijeh? I pogledavši, vidješe da kamen bijaše odvaljen, jer bješe vrlo veliki. I ušavši u grob, vidješe mladića obučena u bijelu haljinu gdje sjedi s desne strane, i uplašiše se. A on im reče: ne plašite se. Isusa tražite Nazarećanina raspetoga. Nije ovdje, usta, evo mjesto gdje ga metnuše. Nego idite kažite učenicima njegovijem i Petru da pred njima otide u Galileju, tamo će ga vidjeti, kao što vam reče" (Mar. 16, 1 - 7). S ovim riječima Sv. Jevanđelje opisuje nam najvažniji događaj u istoriji svijeta, događaj koji je postao temeljem hrišćanske religije. Veliko bješe razočarenje sveštenika i starješina jevrejskih, jer Hristos vaskrse treći dan, kao što je i prorekao. S toga potkupiše stražu ne bi li doveli u sumnju vaskrsenje. A učenici Hristovi od straha sakriše se. Nemojmo biti strogi sudije i osuditi učenike. Jer, na poziv Gospoda, oni ostaviše svoje porodice, kuće, čamce, mreže i išli su s Njim tri godine. Bjehu svjedoci Njegove nauke i čuda. Očekivahu dvanaest stolica oko prijestola, i mjesto prijestola nalaze krst, mjesto veselja žalost, mjesto slave smrt. Sve njihove nade bjehu ugašene u grobu Hristovome. Vaskrsenjem Učitelja strah učenika Njegovih pretvara se u hrabrost, oni izlaze odmah iz svojih skrovišta, neustrašivo propovijedaju nauku Hristovu i za nju polažu svoje živote. Vaskrs Isusov jasno je pokazao da je On obećani Mesija, da je sin Božji. Bješe okupio oko sebe narod, rekao mu da Ga je poslao Otac, propovijedao je novu nauku, nauku ljubavi, naučio je ljude uzvišenom moralu, svim žarom svoga plamenoga srca revoltovao se protivu zla, praštao grijehe pokajanim grješnicima, tješio sve koji u životu nošahu teški krst bolova i stradanja. Jevreji, kojima bješe najveći dobrotvor, dobro su mu vratili zlom. Tužiše ga sudu, svezaše, tukoše, pljuvahu ga, rugahu mu se, na glavu mu staviše trnov vijenac, osudiše na smrt, raspeše na Golgoti, ali poslije tri dana Isus slavno vaskrse iz mrtvih, Njegov grob je prazan. Dakle, blagi Učitelj iz Nazareta Galilejskoga pobijedio je smrt i svojim vaskrsom potvrdio svoju nauku. On je Sin Božji, Bogočovjek. Apostoli, koji su poslije Njegovog vaskrsenja više puta s njim razgovarali i jeli, koje je i tada poučavao, širenjem Hristove nauke i svojom smrću za nju potvrdiše svoju čvrstu vjeru u vaskrsenje Gospoda svoga. Da je život Hristov bio završen Golgotom i grobom, kao što su željeli Njegovi neprijatelji, tim bi bilo završeno i Njegovo djelo. Međutim, uza sve napore tadašnjih i svih drugih Njegovih neprijatelja u toku vjekova do danas, Njegova je nauka pobijedila, donijevši svijetu novu eru ljubavi, pravde i istine. Od Hristovog vaskrsa sv. apostol Pavle prelazi na budući naš vaskrs, kojega je Gospoda Isusa vaskrs uzrok i zaloga. "U jedan put u trenuću oka u pošljednjoj trubi, jer će zatrubiti i mrtvi će ustati neraspadljivi, i mi ćemo se pretvoriti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost" (1. Kor. 15, 52-53). U svojoj prvoj poslanici Jevrejima ovo je opisao ovim riječima: "Jer će sam Gospod sa zapoviješću, s glasom arhanđelovijem i s trubom Božijom sići s neba, i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije. A po tom mi živi koji smo ostali zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti." (1. Sol. 4, 16-17). Sa vaskrsom Gospoda Isusa Hrista nebo je otvoreno ljudima, osnovano je carstvo nebesko. Ono je pripremljeno i ponuđeno svima ljudima, i stoji do njihove slobodne volje hoće li zaslužiti vječno blaženstvo ili vječne muke. Kao što je poznato, dva su puta u životu. Jedan težak i mučan, kroz koji mnoge poteškoće vodi put vrline; drugi lak i udoban, često cvijećem posut, koji vodi na niže u ponor i provaliju put grijeha. Na ljude, koji idu putem vrline, mogu se primijeniti divne riječi pisca Psalama: "Blažen čovjek koji ne živi po savjetu bezbožničkom, i na putu grješničkom ne sjedi. Već mu omilje zakon Gospodnji, i zakonom se njegovim bavi dan i noć. Pa će biti kao drvo zasađeno uz potoke mnogovodne, koje daje svoj rod u svoje doba, i čije lišće nikada ne vene, a sve što preduzme, srećno će mu uspjeti." (Psal. 1, 1-3). A na ljude, koji idu putem grijeha, odnose se riječi istoga pisca: "Nije tako bezbožnicima, nego su kao pljeva koju vjetar razvijava. Zbog toga neće opstati bezbožnici na sudu, niti grješnici na zboru pravednih, u propast će otići put bezbožnički." (Psal. 1, 4-6). Draga moja djeco duhovna, danas kada proslavljamo svijetlo Vaskrsenje Hristovo, ispitajmo svoju savjest kojim putem mi idemo u životu svome, da li putem vrline, da li putem grijeha. Ah, srce mi se ispunja jadom i čemerom, duša mi plače kada pomislim kako je već više godina jedan dio našega naroda, naročito omladina i muška i ženska otišla putem grijeha, zaplivala mutnim komunističkim vodama. Nemoguće je u nekoliko riječi istaći koji su uzroci tome. Nekoliko opsežnih štampanih knjiga jedva bi moglo potpuno rasvijetliti taj problem. Otkuda komunizam kod nas? Koji su mu uzroci? Šta ga je hranilo i pirilo? Da li su se nadležni borili s tim zlom? Da li u dovoljnoj mjeri, mudro i energično? Pred dvije godine rekao sam jednom visokom našem činovniku da su stari Grci imali mudru riječ: profilaksa tj. predohrana. Pametnije je bolest spriječiti, izbjeći, nego razboljeti se, često svojom krivicom, a često krivicom drugih, pa se liječiti. Svako je liječenje skupo, dosta luta sporo i teško, a nekada nemoguće. Sva naša zemlja bila je jedno veliko i sveto groblje u kome su počivale kosti mučenika, koji su je osnovali. Ali, na žalost, na tome svetome groblju dvadeset i dvije godine igrale su se orgije. Našom mučeničkom zemljom za sve to vrijeme razlijegao se glas: slasti i uživanja što više, a malo je bilo onih koji tražiše: ljubavi, pravde i istine što više. Mladost je naročito osjetljiva. Njihove duše i srca njihova revoltuju se protiv zlu, pa mjesto da idu u neku građansku opozicionu stranku i zakonitim sredstvima ruše zlo, idu u krajnost u komunizam. Neće evoluciju, već revoluciju. Misle da će otrovani organizam narodni izliječiti, ako mu nadodaju još više i najjačeg otrova. Tu je izvor našega komunizma. Nepravda, korupcija i druga zla s visokih položaja hranili su ga i širili. Bili su kvasac za tijesto. Da je kod nas bilo više hrišćanske vrline, komunizma bi kod nas bilo vrlo malo, a i to malo bi nestalo pred pravdom, kao što nestaje voska "pred licem ognja". Većina naših bivših upravljača željeli su mnogo zemaljskih blaga i zlata. I takve njihove želje su sve više rasle. Mravi u svom mravinjaku spreme hranu samo za jednu zimu, pčele u svom ulištu, jazavci u svojoj jazbini isto tako, a nezasitim ljudima nikada dosta. A u sticanju imanja ljudi nijesu birali sredstva. Kućili su sebe, ne vodeći računa hoće li time drugoga raskućiti. Takva bjehu njihova srca sa nečistim željama. Oni se nijesu trudili da razumom razgone grješne želje, kao što sunce razgoni oblake. Komunizam je, dakle, ima više godina počeo kod nas svoju razornu akciju. Vođi komunista su sektaši, zaljubljeni u svoje ideje, nekritični i sebični kao svi sektaši. Njima nije ideal: istina, već njihova bezbožna doktrina i stranka, sve stvari i pojave u svijetu posmatraju sa sumnjom i kritikom. Njihova misao probija se kroz magle i tmine raznih hipoteza, gonjena silnom težnjom za istinom. Istina je božanska svjetlost. Jer u Sv. Pismu piše: "Bog je vidjelo i tame u njemu nema nikakve." (1. Jn. 12, 36). Šta komunisti traže od našega naroda? Ni više ni manje nego da se odreče narodnosti i pravoslavlja, dakle, da se odreče onoga što mu je najsvetije i najmilije, što sačinjava srž njegovog života i smisao njegovog postojanja. Za njih ne postoji Bog ni duša. Oni ruše sve čim se je naš narod ponosio kroz vjekove i što ga je održalo u tamnoj noći petvjekovnog ropstva. Za komuniste ne postoji Slava, krsni kolač, koljivo, punje i proskure. Naši sveti hramovi i manastiri za njih su nepotrebne zgrade. Svete mošti svetitelja za njih su obične kosti. Oni ismijavaju svete tajne, poste i molitve, rugaju se onima koji lože božićne badnjake i šaraju uskršnja jaja; mrze one koji posjećuju bogosluženja, daju parastose i vrše prekade grobova svojih dragih pokojnika, koji u domovima svojim drže ikone i pred njima pale kanđela, koji stanove svoje kade tamjanom i škrope bogojavljenskom vodicom. Oni ismijavaju rođaštvo, kumstvo, pobratimstvo, gostoprimstvo, svetinju braka, porodicu. Za njih su obična glupost gusle, narodne pjesme, tropari, stihire i druge crkvene pjesme. Njih vrijeđa, kada im neko kaže: "Pomaže Bog!", ili "Hristos se rodi!" ili: "Hristos voskrese!" Oni kažu da sve staro treba srušiti, a novo zidati. Zaboravljaju, da je lako rušiti, a teško zidati. Komunizam je našemu narodu donio veliko zlo. A zlo je došlo zbog grijehova. I malo im je što su izveli moralnu pustoš, već su 13. jula 1941. godine digli i krvavi ustanak koji je našemu narodu nanio takve rane da ih ni decenije neće izliječiti. Tu su strijeljanja, paljevine, interniranja, zatvaranja po tamnicama, pustošenja, svađe i druga zla. Komunisti su uzročnici svega toga. Oni su ne samo iz zasjede napali na blage Italijanske vojnike, već su ima neko vrijeme počeli pljačkati krvavo stečenu imovinu narodnu, ona naša mala sirotinjska imanja, pošteno stečena znojem i žuljevima. Poslednjih sedmica počeli su i ubijati sve one koji nijesu htjeli da se upišu u komunističku stranku, i ubijali su i ubijaju ne samo ljude, već i žene, starce i djecu. Okrvavili su, dakle, ruke bratskom krvlju. U našim krajevima zavladala je tako strašna nesreća, narod je na takvim mukama, da će se na ovo doba kroz vjekove primjenjivati Njegoševe riječi: "Bješe oblak sunce uhvatio, (P. P. Njegoš: "Gorski vijenac"). Našu Crkvu boli takvo stanje. Ona je bila uvijek i sada je narodna crkva. Ona je dijelila i dijeli sa svojim narodom i dobro i zlo. Njene materinske grudi ispunjene su žalošću zbog muka i stradanja njenoga naroda. Ona svoju zabludjelu djecu poziva da se pokaju i vrate Gospodu Bogu, vrate njoj u materinsko krilo. "Jedan Bog i Otac svih". (Ef. 4, 5). Na drugom mjestu sv. apostol Pavle je rekao: "Koji se vladaju po duhu Božjem, oni su sinovi Božji" (Rim. 8, 14). Kao što se zabludjeli sin iz priče Hristove pokajao i vratio ocu svome, tako i grješnici treba da se iskreno pokaju, i da svaki od njih reče u duši svojoj: "O Bože, ti si Bog moj, ja te ištem u zoru, žedna je tebe duša moja, za tobom čezne tijelo moje u zemlji suhoj, žednoj i bezvodnoj ". Kao što su starješine jevrejske raspele Isusa Hrista na krstu na Golgoti, tako nesavjesne i nesposobne starješine, sveštenici, nastavnici, novinari, ljekari i drugi raspinju dušu narodnu na krst stradanja. Ali, kao što je Gospod Hristos svojom božanskom snagom pobijedio smrt i vaskrsao iz groba tako i pravedni, sposobni i savjesni ljudi svojom požrtvovanom službom vas spasavaju dušu naroda iz groba patnje i stradanja. Trudimo se da budemo takvi. "Pravednik će od vjere svoje živ biti" (Pror. Avak. 2, 4). Jednom prilikom pitao je apostol Petar dragoga Učitelja svoga: "Gospode, kome da idemo? Ti imaš riječi vječnoga života" (Jn. 6, 68). Da, Gospod Isus Hristos ima riječi vječnoga života. Njegovim putem treba da idemo. On je rekao: "Ja sam vaskresenje i život, koji vjeruje meni ako i umre živjeće" (Jn. 11, 25). A sv. apostol Pavle reče: "Hristos ustade iz mrtvih i bi novina onima koji umriješe." (1. Kor. 15, 20). Nije sva težina u tome što svi griješimo, neko više neko manje, nego u tome što obično nećemo da priznamo svoje grijehe, da se za njih iskreno pokajemo i izvršimo dobra djela dostojna pokajanja. Isto kao što bolesniku nema ozdravljenja, dok ne prizna da je bolestan, dok ne otide sposobnom i savjesnom ljekaru, dok ne sluša njegove savjete i ne uzimlje ljekove koje mu odredi, tako i grješniku nema popravke bez priznanja, pokajanja, sv. ispovijesti, sv. pričešća i dobrih djela. I kao što se lakše liječi bolest, dok je u početku, dok nije zahvatila cijeli organizam, tako se i grijeha lakše oslobađamo u početku, dok ne osvoji svu dušu našu. Ptica, kada stane nogama na smolu, može razmahivati krilima i osloboditi se, ali ako joj smola zahvati i krila, zarobljena je. Grijeh je duhovno ropstvo, a hrišćani ne smiju biti robovi grijeha, oni treba da vole duhovnu slobodu kao najosnovniju potrebu svoje duše, u njoj treba da vole duhovnu slobodu kao najosnovniju potrebu svoje duše, u njoj treba da daju dostojanstvo čovjeka i neophodan uslov duhovne ljepote i harmonije. Dušama sahranjenim u grobu grijehova, a iskreno pokajanim milostivi Gospod oprostiće grijehe i vaskrsnuti ih. "Kroz čovjeka bi smrt, kroz čovjeka i vaskrsenje mrtvih" (1. Kor. 15, 21). Potrudimo se "da primimo usinovljenje" (Galat. 4, 5). A koji su ubice, na njih se odnose riječi koje je Gospod Hristos rekao apostolu Petru: "Vrati nož svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se maše za nož od noža će izginuti." (Mt. 26, 52). Spasitelju naš, Ti koji si udovičinu sinu u Nainu rekao: ustani (Lk. 7, 11) i ustao je iz mrtvih; Ti, koji si Lazara vaskrsao iz groba, usliši molitve naše, i danas, kada slavimo svijetlo Voskresenije tvoje vaskrsni i nas iz groba grjehova naših! "Bože dragi koji sve upravljaš, (P. P. Njegoš: "Gorski Vijenac") "Hristos voskrese iz mrtvih, smertiju smert poprav, i suščim vo grobje život darovav." (Uskršnji tropar). Amin! Cetinje, na Uskrs 1942. god. VAŠ SMIRENI MOLITVENIK (Vaskršnja poslanica Mitropolita Joanikija objavljena je u "Glasu Crnogorca" br. 10, str. 9, 1942. godine).
Kako su se ponijeli sveštenici?PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNICIMA Čim prije poslaćete nam izvještaj: kako su se za vrijeme komunističke tiranije ponašali područni Vam sveštenici, odnosno sveštenomonasi. Naročito ćete izvijestiti za one sveštenike-sveštenomonahe, koji su se borili na strani komunista, ili širili njihovu propagandu, i tim pomogli njihove zločine. Na žalost, na stid svih nas sveštenika i na sablazan vjernih bilo je i takvih sveštenika-sveštenomonaha. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima i upravama manastira u Mitropoliji M. br. 424/06. 04. 1942. g.)
Raščinite sveštenika - simpatizera komunistaGUVERNERSTVO ZA CRNU GORU PRAVOSLAVNOJ MITROPOLIJI Čast mi je izvijestiti da je istragom tačno utvrđeno da je Kalezić Đorđije, sveštenik iz Slatine, jedan od najglavnijih organizatora komunističke akcije u ovom srezu, naredbodavac za pljačke, rekviziciju, namirnice i drugog, te se kao takav i danas nalazi u šumi u društvu sa najokorelijim zlikovcima i organizatorima komunističke akcije, čija su djela već poznata i poslednjoj babi, pa sam mišljenja da se Kalezić jednom za svagda briše iz redova sveštenika kao nedostojan toga poziva i predstavnika hrišćanske vjere, s tim što ne treba u slučaju da bude poginuo dozvoliti da se reguliše penzija za njegovu porodicu pošto to svojim dosadašnjim radom ne zaslužuje. Istovremeno se izvještavate da je Koljenišić Novak, sveštenik u Jelenku, poginuo u komunističkim taborima boreći se protivu nacionalnih trupa u Jovanoviće, dana 11. marta ove godine. Istragom je utvrđeno da je imenovani radio na organizaciji komunističke akcije i istu vatreno pomagao, te je kao i takav poginuo, pa sam mišljenja da za istog ne bi trebalo da se reguliše porodična penzija, jer to sa svojim radom nije zaslužio, već naprotiv osramotio i crkvu za koju je bio pozvat da radi do poslednje kapi svoje krvi. CIVILNI KOMESAR (Dopis Civilnog komesara iz Danilovgrada Mitropolitu br. 140 - M. br. 457/15. 04. 1942. g.)
Zabrana sveštenodjejstva sveštenicima koji pristupiše komunistimaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT Po pribavljenim podatcima o svešteničkim krivicama počinjenim u posljednjim komunističkim neredima, odnosno učešća sveštenika u istima našli smo: a) da su: protojerej-stavrofor Jagoš Simonović, paroh prvi kolašinski i arhijerejski namjesnik u Kolašinu; Radovan K. Radulović, sekretar Crkvenog suda na Cetinju; sveštenik Simo Popović, paroh kosorski; sveštenik Blažo S. Marković, sudski tužilac Crkvenog suda na Cetinju; sveštenik Vidak Drakić, paroh brskutski; sveštenik Blagota Đurović, paroh šobaićki; pok. sveštenik Novak Koljenšić, paroh jelenački; i sveštenik Đorđije Kalezić, paroh slatinskogostiljski, uzimali aktivnog učešća u komunističkom pokretu; b) da su svi naprijed imenovani sveštenici služeći komunizmu a ne Crkvi i time dužnost napustili, a sveštenici: Blažo Marković i Radovan Radulović pomenuti u tačci pod a) kao i sveštenik Radule A. Šćepanović, pisar Crkvenog suda na Cetinju nijesu se po isteklom im bolovanju vratili na dužnost niti nedolazak u zakonskom roku opravdali. S obzirom da prednje a budući su imenovani sveštenici, osim posljednjeg sveštenika Šćepanovića, počinili teške krivice po kanonsko-zakonskim propisima uzimajući aktivnog učešća u komunističkom pokretu, koji odričući vjeru u Boga ide direktno protiv religije odnosno hrišćanstva čiji su oni pretstavnici, stvarajući sablazan vjernim i nanoseći sramotu svešteničkom činu, to s pozivom na čl. 102. tačka 21. i 23. Crkvenog ustava u vezi sa propisima čl. 50, tač. 5 i čl. 20. tač. 1, 2 i 3. Uredbe o parohijskom sveštenstvu i čl. 70. tač. 9, 12 i 16. Uredbe o crkvenojerarhijskim službenicima RIJEŠAVAMO: 1) Stavljamo pod Sud sveštenike: protojereja-stavrofora Jagoša Simonovića, sveštenike: Radovana Radulovića, Sima Popovića, Blaža Markovića, Vidaka Drakića, Blagotu Đurovića, Đorđija Kalezića i Radula Šćepanovića. 2) sveštenicima Blažu S. Markoviću i Radovanu K. Raduloviću PRESTAJE SLUŽBA pošto su prekoračili bolovanje i nijesu se u zakonskom roku javili na dužnost niti opravdali svoj nedolazak, zatim što su ignorisali Pravoslavnu vjeru i zbog nepodobnosti za crkveno službu saglasno čl. 70. tač. 9. 12. i 16. Uredbe o crkvenojerarhijskim službenicima, sa svešteniku Radulu A. Šćepanoviću PRESTAJE SLUŽBA sa razloga što je prekoračio bolovanje i nije se u zakonskom roku javio na dužnosti niti svoje prekoračenje opravdao shodno čl. 70. tač. 9 pomenute Uredbe. Svima njima PRESTAJE SLUŽBA BEZ PRAVA NA PENZIJU i to: Blažu S. Markoviću sa danom 24. marta 1942. godine, Radovanu K. Raduloviću sa danom 15. februara 1942. i Radulu A. Šćepanoviću sa danom 9. marta 1942. godine (n. k.). 3) protojereju-stavroforu Jagošu Simonoviću, sveštenicima: Simu Popoviću, Vidaku Drakiću, Blagoti Đuroviću i Đorđiju Kaleziću PRESTAJE PAROHIJSKA SLUŽBA BEZ PRAVA NA PENZIJU što su se udaljili od Crkve, odnosno od svoje povjerene im dužnosti na osnovu člana 50 tač. 5. Uredbe o parohijskom sveštenstvu, u vezi čl. 20 tač. 1, 2 i 3 iste Uredbe i to: od dana napuštanja njihove dužnosti na parohijama i služenja njihovog komunističko ateističkim ciljevima; 4) svi u prvoj tačci ovog riješenja imenovani sveštenici osim sveštenika Radula Šćepanovića stavljaju se pod ZABRANU SVEŠTENODJEJSTVA dok se ne donese konačna odluka po njihovim svešteničkim krivicama. O ovome izvijestiti: Njegovu Ekselenciju Guvernera Crne Gore, Drugu Direkciju pri Guvernerstvu, Nacionalni Odbor na Cetinju, finansijsku Direkciju u Podgorici i Okružnicom Sveštenstvo Eparhije Crnogorsko-primorske. Odnosno neisplaćenih prinadležnosti imenovanih do dana prestanka njihove službe dotični režiseri postupiće striktno po odnosnim naredbama Guvernerstva Crne Gore. Prilikom obaviještenja o ovome riješenju Njegove Ekscelencije Guvernera i Nacionalnog odbora naglasiti da će Crkveni sud svim napred imenovanim sveštenicima osim svešteniku Šćepanoviću, suditi po kanonsko-zakonskim propisima i za crkvenu krivicu shodno čl. 210 u vezi čl. 208. Crkvenog ustava, a s pozivom na propise čl. 139. Konzistorijskog ustava onda kad svjetovna vlast po svojoj nadležnosti donese po krivicama istih svoje odluke za prekoračenja krivičnih odnosno vojnih propisa. Ovo je rješenje IZVRŠNO i stavljamo u dužnost Crkvenom sudu da po njemu postupi. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Riješenje Mitropolita M. br. 465/16. 04. 1942. g.)
Ubijen sveštenik Novo DelićARHIJEREJSKO NAMJESNIŠTVO Šavnik PRAVOSLAVNOJ MITROPOLIJI Sveštenik Novo Đ. Delić ubijen je od strane komunista u Šavniku na Veliki Petak (3. aprila) 1942. god. i bačen u jednom bunaru sa 13 lica. Imenovani je službovao na parohiji planinopivskoj. Ubijen je zbog protivkomunističke organizacije u kojoj je učestvovao kao prvak, a koja je bila otkrivena od strane komunista, te su bili pobijeni oko 60 viđenijih ljudi. S molbom radi znanja, i postavljenja paroha, jer nemoguće je susjednom parohu Kecojeviću opsluživati i ovu parohiju. ARHIJEREJSKI NAMJESNIK (Izvještaj arhijerejskog namjesnika šavničkog Đorđija Ivanovića Mitropolitu br. 26/18. 04. 1942. g.)
Ispitajte pojedinačne krivicePRAVOSLAVNI MITROPOLIT CRNOGORSKO-PRIMORSKI Sa područja ove Eparhije nalaze se 9 sveštenih lica u internaciji i to: a) u Albaniji: sveštenici: Novak Jovanović, pomoćnik Arhijerejskog namjesnika u Danilovgradu, Simo Basekić, paroh prvi bjelopoljski, Toma Lilić, paroh treći bjelopoljski, Pavle Vrbica, paroh na Njegušima i đakon Manojlo Šoškić, vjeroučitelj osnovne škole u Danilovgradu; i sveštenik Cvjetko Stanišić, sudski tužilac u penziji iz Nikšića; b) u Italiji (Lipari): iguman Boris Kažanegra, nastojatelj manastira Morače i sveštenici Nikola Mandić, paroh reževićki, i Nikola Milošević, paroh kućanski. Na sjednici Crkvenog suda, koja je juče održana pod našim pretsjedništvom, konstatovano je, da protiv imenovanih sveštenika nije ništa dostavljeno, niti crkvena vlast zna ma kakvu njihovu krivicu. Naprotiv, u sjednici je iz njihovih službenih dosijea i ličnog znanja utvrđeno, da su i u vjerskom i u nacionalnom pogledu potpuno ispravni i na visini svoga poziva i da dosadašnjim svojim držanjem zaslužuju zaštitu i preporuku svoje pretpostavljene vlasti. Povodom prednje konstatacije i činjenice, obraćamo se Nacionalnom odboru s najtoplijom molbom, da Odbor izvoli poduzeti shodne korake, da se hitno ispita: da li kod imenovanih sveštenika ima krivice i ako ima, u čemu se sastoji, pa, ako nije po srijedi teža krivica, da se oslobode internacije i vrate na svoje redovne dužnosti. Ako se, eventualno, dokaže, da se imenovani ne mogu vratiti na svoje dužnosti, onda molimo, da se sveštenici s obzirom na njihovo zvanje izdvoje od destruktivnih grupa u logorima, kako ne bi bili izloženi maltretiranju i dr. neprijatnostima naročito od komunista kao neprijatelja Crkve i njenih pretstavnika. Uvjereni smo, da bi povratak ovih sveštenika bio od koristi po današnju našu opštu stvar kada treba sva službena mjesta u narodu popuniti radi održavanja bogosluženja i žive svešteničke riječi za stabilizovanje prilika u ovome radi održavanja bogosluženja i žive svešteničke riječi za stabilizovanje prilika u ovome kraju. Molimo, da se ovome pitanju pokloni dostojna pažnja i da o koracima toga odbora i postignutom rezultatu budemo izviješteni. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Nacionalnom odboru u Cetinju M. br. 505/24. 04. 1942. g.)
Omladina - inficirana komunizmomSRPSKA PRAVOSLAVNA PAROHIJA NjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU Vaše Visokopreosveštenstvo! Čast mi je podnijeti Vašem Visokopreosveštenstvu sledeći izvještaj o religiozno-moralnom stanju u povjerenoj mi parohiji Sotonićko-bukovičkoj: Kao izbjeglica iz Eparhije zahumsko-hercegovačke Vašom blagonaklonošću postavljen sam za paroha Sotonićko-bukovačkog u mjesecu junu prošle godine. Čim sam primio dužnost osjetio sam razorno dejstvo komunizma ateizma, a naročito kod omladine, jer ista uopšte nije u crkvu dolazila i bila je indiferentna prema svim obredima i svešteničkoj riječi, premda nikad nijesam doživio neki otvoreni ispad protiv mene kao sveštenika. Kod starijih parohijana a naročito onih iznad trideset godina postoji dosta jaka religioznost, moralna svijest i ljubav prema crkvi i našim tradicijama ako imaju povjerenja prema svešteniku. Naglašavam, da je prilikom Petrovdanske pobune većina starijih ljudi internirana te je mladež ostala u većini i mogla nesmetano da izvodi komunističku akciju tim prije što nije bilo nikakve vlasti koja bi je u tome sprečavala. Komunistička akcija počela se je svom žestinom sprovoditi od polovine mjeseca novembra. Tada su se pojavili bezbrojni komunistički agitatori upravo čitav komunistički aparat: vojska, odbori, politička uprava i agitatori. Ovo je bilo toliko opasnije što su se narodu predstavljali kao borci za slobodu i socijalnu pravdu. Kad su se komunisti osjetili sigurnim zaveli su pravu diktaturu: ograničili slobodu, mladež otrgli ispod roditeljske kontrole i podvrgli je svom uticaju, a svakoga onoga ko im se je protivio ili koga su smatrali za svog protivnika oglasili petokolonašem, izrodom i izdajnikom. Pod takvim žigom su i ubili nekoliko poštenih ljudi iz područne mi parohije dok je mnogo drugih moralo iz bojazni da će ih postići ista sudbina izbjeći na Virpazar gdje su našli zaštitu kod okupatora. Ja sam za sve vrijeme ostao na parohiji. Vršio sam redovno bogosluženje i obrede. Naglašavam da me komunisti u ovome nijesu sprečavali sem što su u poslednje vrijeme zabranili zvonjenje prilikom bogosluženja i obreda. Pojedine obrede, kao sahrane i parastose vršio sam i u susjednim parohijama na zahtjev pojedinaca. Smatram, da je ovaj popust komunista došao otuda što sam ovdje bio kao stranac, strogo se ograničio na vršenje službe i obreda, na ćutanje, te su me komunisti trpjeli valjda iz taktičkih razloga! U parohiji ima tri crkve u koje se redovno služi i pet kapela u kojima se služi obično jedanput godišnje. U jednu od ovih crkava komunisti su držali rekvirirane namirnice od naroda, a ostale su ostale sasvim pošteđene. Matične knjige, kao i sva arhiva koju sam primio, su sačuvane. Blagodareći nacionalnom pokretu u poslednje vrijeme komunisti su protjerani, ali je ostao trag njihovog štetnog razornog i pogubnog rada, a naročito kod maloljetnika, i biće potrebno dugo vremena, smišljenog rada i požrtvovanja, od sveštenika, učitelja i vlasti dok se ovo zlo izliječi. Vašem Visokopreosveštenstvu ljubi ruku i prosi sv. Arhijerejski blagoslov. Cetinje, 7. maja 1942. god. Odani (Izvještaj sveštenika Stanka M. Radunovića, paroha sotonićko-bukovičkog, Mitropolitu M. br. 603/07. 05. 1942. g.)
Sačuvajmo Pećku patrijaršijuPRAVOSLAVNI MITROPOLIT Vaše Visokopreosveštenstvo, Sa žalošću primili smo vijest da je manastir Pećka patrijaršija bez ijednog sveštenomonaha. Prema tome, u manastiru, u kome je vjekovima i u svima prilikama vršeno bogosluženje danas se ne vrši kako nam propisuju manastirski ustavi, odnosno ustavi za bogosluženje. Isticati potrebu ovoga danas naročito, kad je protuvjerska akcija uzela tolikog maha iluzorno je sve i kad ne bi bio u pitanju Stavropigijalni Manastir Pećka patrijaršija, čiji je istorijski značaj toliko i tako vezan za našu Srpsku Crkvu. Ovo u toliko prije što je to istovremeno i značajni kulturnovjerski spomenik pravoslavlja uopšte, što je dobro i Vama lično poznato. U vezi prednjeg, s obzirom da se pomenuti manastir Pećka Patrijaršija nalazi u kraju koji je sada pripojen Albaniji, slobodni smo bratoljubivo umoliti Vaše Visokopreosveštenstvo da izvolite podjejstvovati za dozvolu da mi odovud jednog od naših sveštenomonaha možemo poslata u taj manastir, kako radi vršenja bogosluženja, tako i radi njegovog održanja i čuvanja njegovih svetinja i imovine. Ostajemo u nadi da će Vaše visokopreosveštenstvo sve što je potrebno poduzeti da se pomenuta dozvola hitno pribavi od nadležnih vlasti i manastir Pećka Patrijaršija očuva i zaštiti. Napominjemo, da pomenuti Manastir kanonski, kao stavropigijalni pripada pod nadzor Njegove Svetosti Patrijarha, ali mi ovaj korak kod Vašeg Visokopreosveštenstva činimo radi momentalne zaštite i čuvanja istoga. Primite Vaše Visokopreosveštenstvo, i ovom prilikom uvjerenje našem usrdnom poštovanju. Vašeg Visokopreosveštenstva u Hristu brat, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
Ublažimo kosovsku ranuVaše Visokopreosveštenstvo, Imamo saznanje, da je Vaše Visokopreosveštenstvo vodilo interesovanje i brigu o pripadnicima Naše eparhije, koji kao internirani borave na teritoriji Albanije. Na takvoj Vašoj očinskoj pažnji izražavamo ovim Našu duboku blagodarnost. Visoko cijeneći plemenitost Vašeg srca, a želeći pomoći našem življu u Metohiji, koji je najviše i postradao iza okupacije, ovim najtoplije molimo Vaše Visokopreosveštenstvo da blagoizvolite svojim visokim autoritetom podjejstovati na nadležnom mjestu, da se pravoslavni Srbi iz Metohije, koji se kao internirani nalaze na teritoriji Albanije, oslobode internacije kako bi njihovim povratkom kućama utrli suze i onako zaplakanim familijama i ublažili njihove teškoće i bijede. Vjerujemo u Vašu predusretljivost pa Vam unaprijed izražavamo našu bratoljubivu zahvalnost za takvo Bogougodno djelo. Preporučujući se Vašim svetim molitvama, ostajemo odani Vam u Hristu brat, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Joanikija Mitropolitu albanskom Hristiforu M. br. 641/11. 05. 1942. g.)
Posmrtnica pobijenim nacionalistimaPravoslavna Crkvena Opšt. Podgorička na Spasovdan 14. ov. mj. u 10 sati prije podne na Nacionalnom Groblju pred Hramom Sv. Georgija održat će opšti POMEN svima Nacionalistima palim u borbama protivu komunista. Apeluje se na Građanstvo, Činovništvo i Škole da pomenu prisustvuju. Podgorica PRAVOSLAVNA (Posmrtnica za pomen žrtvama komunističkog terora, koji je održan 14. maja 1942. godine u Podgorici).
Hitno dostaviti izvještaje komunističkom teroruPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, Skoro će godina dana da u Crnoj Gori vlada haotično stanje. Posljednjih mjeseci komunisti su sproveli nezapamćeni teror. U tome nasilju, koje su izveli nad našim narodom, najviše je stradala Crkva i sveštenoslužitelji, koji su na razne načine mučeni i zlostavljani od partizanskih organa. Vijesti, koje primamo iz unutrašnjosti Eparhije i izvještaji, koje smo usmeno i pismeno primali od sveštenika, koji su Nas u posljednje vrijeme posjetili, bili su više nego porazni. Ipak, ni do danas nemamo tačne podatke o teroru, koji su komunisti izveli u Crnoj Gori. Imamo za nekoliko hramova, koji su za vrijeme partizanske akcije stradali. Poznato nam je, da su mnoga sveta mjesta obesvećena od tih bezumnika. Ti su podaci, kojima sada raspolažemo nepotpuni, pa ovim pozivamo sve sveštenike (parohe) i nastojatelje manastira, kojima će ovu okružnicu Arhijerejski namjesnici odmah raspisati, da nam redovnim putem dostave tačne i detaljne izvještaje o teroru, koji su komunisti izvršili, kao i o štetama koje su Crkvi i njenoj imovini nanijeli. Te izvještaje namjesnici će dostaviti u što je moguće kraćem roku, a najkasnije do 1. juna o. g. i to odjedanput za svo područje. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita svim Arhijerejskim namjesništvima M. br. 693/18. 05. 1942. g.)
Bože! Bože! Strašna li je komunistička noć!UPRAVA PAROHIJE ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU U vezi Vašeg akta br. 140/42, s kojim se sprovodi naređenje Nj. Visokopreosveštenstva g. Mitropolita Joanikija M. br. 693/42 čast je parohu dostaviti sledeće: Komunistička organizacija počela je ovdje u Crmnici, još od ujedinjenja Jugoslavije, a u većem obimu pojavila se prije 10 godina. Svi zborovi i dogovori, bilo to seoski ili plemenski, skupljeni su u većini po njihovim željama. Za opštinske i državne izbore isticali su uvijek svoje kandidate, a na prvima su često i pobjeđivali. Ovakvu jednu Opštinsku upravu zatekla je i kapitulacija. Knjižnice, čitaonice i nabavljačke zadruge ("Samopomoć") najviše su sami osnivači i u njima radili što nimalo nije ni začudo, kad se zna da su to školovani ljudi, od kojih je narod očekivao napredak sela. Ovom bolešću zarazivali su narod propali đaci i studenti, kojih je Crmnica imala dosta, a docnije vrijeme skoro svi đaci: srednjih, stručnih i viših škola i zanatlije. Svake neđelje i praznika, a kad im zahtijevala potreba i radnim danima (pošto njima je više bilo stalo do propagande, a kamoli do rada) održavali su "tajne" skupove i dogovore. Jednom riječju, porobili su bili prosti narod, te im je morao igrati, kako su mu oni svirali. U ovakvom se stanju zatekla Crmnica 13. jula prošle godine. Na osvit 13. jula prošle godine (n. k.) pripremili su mučki i kukavički ustanak na Talijanske vojnike u Viru, koji su bili na spavanju, osjećajući se slobodni i ne sluteći što će se s njima zbiti te noći od onih ljudi sa kojima su istog dana jeli i pili. U ovom mrskom poduhvatu neke raniše, neke ubiše, a neke i žive u kući izgorješe. Toga su dana prigrabili svu vlast u Crmnici, što je trajalo 10-15 dana, dok se ponovo nijesu Talijanske trupe pojavile među nama. Ovim postupkom navukoše Božji gnjev i sud nad našim nevinim narodom, te naša kitnjasta sela pretvoriše se u zgarišta i opustješe. A oni "borci" sakriše se po šumama i ladovima, hraneći se obilno prikupljenom hranom. Njihova razaranja i zvjerske akcije direktno uperene protiv svoga naroda, nijesu se osjećala do septembra mjeseca 1941. godine, kad su počeli da krstare po selima i da iz zasjede mučki ubijaju viđenije ljude. "Mi smo narodna vojska, koja se bori za narod, ona mora živjeti sa narodom i narod se mora starati o njenom izdržavanju" govorahu oni. Ubijene ne bi ostavili na miru, nego bi ih opteretili teškim grehovima i okolnostima i obično dokazali bi narodu na svoj način da je igrao ulogu špijuna, što im prost narod isprva u većini i povjerovaše. Što se bliže približavala zima, stizahu i ucenjivahu narod sve više, osvajajući takoreći selo po selo, jer Talijanska vojska ne kretaše se van Vira. Izabraše po selima svoju upravu, odbore: seoske, opštinske i sreske, koje nazvaše "Oslobodilački odbori". Na ovoj organizaciji najviše je radio sveštenik Blažo Marković, biv. crkveni tužilac. Preko Odbora i sa njima u zajednici izvršiše u januaru mjesecu tzv. rekviziciju oteše narodu u znoju lica svoga zarađenu hranu za zimnicu, pod izgovorom da se smjesti po magacinima za zajedničku ishranu ili da se razdijeli narodu. A u februaru mjesecu, kad se oni isti, kojima je ponestala hrana, obraćahu za pomoć drugu Markoviću, on im je ironično govorio: Dosta je trave, pa ko je gladan neka pase. Narod goloruki nije smio protestvovati, jer su znali da ih još iste noći čeka smrt neizbježna. Zavedoše nemoral javni. Narediše da svako mora pod životnom odgovornošću, šiljati svoju djecu na omladinske skupove, koje su sačinjavali mladež oba pola od 14 pa do 20 godina a vršeni su pogotovo noću. Omladina, koja je pozvana na skup morala je da se kreće po parovima u izvidnice i patrole, a kad dođu u kasarnama, spavaone su imali zajedničke. Mnogi se roditelji pobuniše protiviše protiv toga i završiše svoj život na najstrašnijim mukama. Škole narodne služile su im za ta prenoćišta, bolnice i magazine, kao i za seoske skupove, koji su bili skoro svakodnevni, ili bolje reći svakonoćni, na kojima su odigravali neku vrstu drame o "sovjetskom raju". Rekoh, škole su im služile u bezbožničke svrhe, ali od toga nijesu bili pošteđeni ni sv. hramovi-domovi molitve. Neki su im hramovi isprva služili, kao oružnice, a u docnije vrijeme i za skupove noćne. Tako u februaru mjesecu, ove godine, pozvali su partizani u Boljevićima skup svega sela. Svako se morao odazvati pozivu i posjetiti skup, jer je kazna za nedolazak svakome bila jasna. Mjesto gdje će se održati skup, zakazali su bili crkvenu kuću, koja se nalazi u neposrednoj blizini parohijskog hrama Sv. Jov. i Sv. Nikole. Narod se počeo okupljati na određeno mjesto, ne sluteći, gdje će morati te noći ići. Čim se dojaviše "partizani" rekoše narodu, da je kuća nepodesna i mala za ovoliku masu i da je potrebno da se otvori crkva, gdje će skup održati. Neki su ovo prećutali, kao da se ne bi to zaboravilo, dočim drugi na njihovo navaljivanje govorahu, da se tu skup održi, a da je Crkva nezgodna za to. Ali sve ovo nije pomoglo, nego je Crkva morala poslužiti te noći za neznabožački cirkus. Dim od cigareta ispunjaše crkveni svod, a masa govornika se ređaše sa svete soleje, dokazujući narodu veliku korist od partizanskog pokreta. Svako je ćutao kao ukopan. O Bože, sveti! O Bože, svemogući, strašna li je bila ta noć za narodnog pastira i za vjerne, koji u gnjevu ćutahu. Smirio bi se i paroh u strahu od tjelesne smrti, da ga neprestano na to ne podsjećahu Hristove riječi: "Od doma moga napraviste pećinu razbojničku. Ne tvorite od doma Oca mojega, doma trgovačkog". Ova bogomolja, od te noći, pa do 29. (10.) marta Cvijeti i nije otvarana, niti se u njoj služila služba Božija, jer je ovaj paroh drugog (2.) marta (n. k.) napustio selo sa većinom svojih parohijana i pošli kod Italijanskih vlasti u Viru, zatraživši od njih oružje, da se bore protiv ovih narodnih ubica. Na Cvijeti, poslije oslobođenja crkva je otvorena i poslije malog vodoosvećenja otslužena služba Božija uz veselo brujanje zvona, mada gotovo sva Crmnica bješe u rukama partizana. Crkva sv. Jovan i sv. Petka u Limljanima, postradali su mnogo od bombardovanja, koje je vršeno poslije 13. jula 1941. godine. Crkvenu imovinu: odežde, sasude i knjige, nijesu dirali partizani, sem svijeće crkvene, koje su im poslužile u njihovim svrhama. U ovom mučnom periodu, naročito je postradao hram sv. Gospođe u Suhome Dolu, kod vira. Hram je bio bogato snabdeven sa: ikonama, odeždama, stvarima i knjigama, ali od svega toga nije skoro ništa ostalo. Od unutrašnjosti sačuvan je samo ikonostas. Parohija je podnijela Namjesništvu pod br. 18 od 04. 04. t. g. o ovome izvještaj, shodno aktu E. U. O. br. 168/42. PAROH BOLjEVSKO-LIMLjANSKI, PRAVOSLAVNOJ MITROPOLIJI - CETINjE S pozivom na Vaše naređenje M. br. 639/42 čast mi je dostaviti prednji izvještaj Uprave parohije Boljevići, koji jasno ilustruje prokleti i više nigda nepovratni komunistički režim u Crmnici, od kog se mora zgroziti i gnušati svaki slovesni stvor koji i najmanje ima moralnih skrupula kod sebe. Sa učtivom molbom na nadležnost, ARHIJEREJSKI NAMJESNIK: (Izvještaj sveštenika Mila Plamenca, paroha u Boljevićima, br. 66/03. 08. 1942. G. dostavljen je Mitropolitu preko Arhijerejskog namjesnika barskog br. 298/11. 08. 1942. - M. br. 1901 - A. 1942. - 493/14. 08. 1942. g.)
Popravimo ono što su bezbožnici uništili!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, Razorna komunistička akcija ostavila je strahovitu pustoš u moralnom, kao i materijalnom pogledu. Skrnavljenje crkava i manastira, nebrojeni zločini i pljačke imovine učinjene od komunista partizana to jasno ilustruju. Razumije se da se tako moralno stanje, upravo nemoralno i nenormalno mora liječiti, popravljati. Najglavnija dužnost u tome pripada sveštenicima. Popravljati dušu da bi se otklonila i fizička zla. Zato sveštenici moraju udvostručiti sada svoje napore u vršenju svoje uzvišene pastirske službe. U svako doba: u crkvi, na skupovima i pri pojedinačnom dodiru sveštenici moraju poučavati vjerne, savjetovati, tješiti i pomoći. Zabludjelo ispraviti, bolesno liječiti, posrnulo i palo podići i ukrijepiti jevanđelskom silom. Spasitelj je rekao: "Ne trebaju zdravi, ljekari, mnogo bolesni". I ta Njegova zapovijest ima se ispunjavati danas više nego ikad, do vrhunca moći. S obzirom na prednje, Arhijerejski namjesnici će strogo i ozbiljno voditi nadzor da parohijski sveštenici najsavjesnije vrše svoje dužnosti kao i da su stalno među svojim parohijanima, te da nikako bez datog i odobrenja ne napuštaju svoju dužnost. Od ovoga se izuzimaju oni, koji po pozivu Nacionalnih odbora imaju poći u nacionalne trupe. Oni su se dužni tamo odmah javiti, pošto predhodno o tome obavijeste svoga namjesnika, i vršiti isključivo sveštenopastirske dužnosti za duhovne potrebe nacionalističkih trupa. Jer, hvala Bogu, prestala je potreba da sveštenici učestvuju s puškom u ruci u borbi protiv partizana, a životna je narodna potreba, kao i crkvena, da se cjelokupnim svojim bićem posvete vršenju svoje svešteničke službe za olakšanje narodnih teškoća i njegov boljitak. Služba svetoj Crkvi sveta je i najuzvišenija dužnost. Sveštenici moraju biti njeni dostojni nosioci. Svetosavska Crkva to od njih traži, to narodni opstanak zahtijeva. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 788/27. 05. 1942. g.)
Sačuvajmo svoju djecu!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, Crna Gora je za poslednju godinu dana preživjela teška iskušenja. Komunistička akcija, čija se likvidacija privodi kraju, izazvala je pravu pustoš. Najčestitiji i najbolji sinovi našeg naroda, koji su dospjeli do ruku komunističkih agenata svoje živote završili su mučenički. Komunisti su najavili borbu i nepoštedno je poveli protivu svih duhovnih i moralnih tekovina našega naroda. Oni su objavili rat: Bogu, Svetoj Crkvi, Svetosavskim tradicijama, porodici, moralu i svemu onome, čime smo se do sada ponosili. U toj po zlu poznatoj, a po nedužno i nevino prolivenoj krvi, za dugo i dugo pominjanoj i proklinjanoj komunističkoj akciji, naša omladina, zavedena od političkih i društvenih pustolova, odrođenih i zatrovanih međunarodnim i prevratničkim idejama, uzela je i uzima najaktivnijeg učešća. Po informacijama, koje imamo, fizičke ubice mnogih i premnogih nacionalnih ljudi i prvaka, bili su baš mlađi ljudi, srednjoškolci, studenti i propali đaci. U tome dobar dio odgovornosti imaju i ženske, koje su se u krvoločnom radu, takmičile sa svojim "drugovima". Ova činjenica, ničim nesporna, nameće i Crkvi i sveštenstvu jednu brigu: svesrdno i najprilježnije staranje za pravilno i uspješno religiozno moralno vaspitanje naše školske omladine. Sveštenici vjeroučitelji, bili stalni ili privremeni, trebaju i moraju shvatiti jednom od prvih svojih dužnosti rad u školi, rad sa školskom mladeži. Trebaju i moraju školsku mladež vaspitavati u Svetosavskom duhu, vezati ju za Crkvu, jačati njenu pobožnost, nazidavati ju moralno i produbljivati crkvenu svijest kod omladine. Da bi u svome katihetskom radu postigao puni uspjeh, sveštenik se ne smije ograničiti samo na, rasporedom utvrđene, časove vjerske nastave, već je dužnost njegova, prva i osnovna, da svaki dodir sa školskim djetetom iskoristi za razvijanje religioznog osjećaja kod njega. Ne samo neposredan dodir sveštenika i učenika, već je dužnost vjeroučitelja da u tome koristi i posredništvo roditelja, kako bi na vjerskom vaspitanju školske mladeži sarađivao sveštenik i roditelj, katiheta i učitelj, Crkva i porodica. Prvo sretstvo za jačanje vjerske svijesti i crkvenosti jeste pohađanje bogosluženja. Time će učenici biti najjače vezani za Crkvu, a svoju ljubav prema Svetosavskoj crkvi i Pravoslavnoj vjeri usadiće u svoja mlađana srca i duše. Pripremajući današnje mlade generacije u vjersko-moralnom duhu, stvorićemo i za kasnije dobre i čestite hrišćane, istinske pravoslavce, dobre rodoljube, vjerne Bogu i Svetoj Crkvi. Obaveza školske omladine za pohađanje bogosluženja utvrđena je školskim zakonima. U čl. 18. Pravila o vršenju vjerskih dužnosti učenika narodnih škola Okbr. 37803/35, učenici hrišćanskih vjeroispovijesti dužni su pohoditi u nedjeljne i praznične dane svoje bogomolje, a u smislu člana 78. tač. 5 i člana 145. al. 1 i 3. Zakona o narodnim školama, nastavničko vijeće dotične narodne škole u prisustvu i sporazumu sa vjeroučiteljima utvrdiće na početku svake školske godine način održavanja reda u crkvi i odrediće nastavnike, koji će djecu pratiti u crkvu. Za srednje škole vrijedi propisani čl. 5. Pravila o vršenju vjerskih dužnosti učenika stručnih i srednjih stručnih škola Dn. nt. 35240/32. U svesrdnom Arhipastirskom staranju za duhovni i moralni napredak i duhovnu obnovu, koju moramo apostolski i revno da izvodimo, poslije ove moralne i duhovne pustoši, upućujemo ovu Okružnicu bogoljubivom sveštenstvu našem, pozivajući ga da vjersko-moralnom vaspitanju školske djece posveti najozbiljniju i osobitu pažnju. Zato neka nijedan sveštenik, ne dozvoli da školska omladina propusti nijednu nedjelju ili praznik, a da ne posjeti hram Božiji. Prigodnim, a školskoj djeci, razumljivim i dostupnim propovijedima, zagrijavati djecu za Crkvu, razvijajući kod nje osjećaje: Bogoljublja, vjeroljublja i rodoljublja, a najtešnju saradnju uspostaviti sa učiteljem i roditeljima djece uspostaviti pravu i iskrenu vezu Crkve, doma i škole, u cilju postignuća punog uspjeha, koji se ovim želi. Na vrijeme sastaviti u sporazumu sa učiteljem raspored pohađanja bogosluženja, ali se starati, da taj raspored ne bude mrtvo slovo na hartiji. Upućujući ovaj raspis sveštenstvu, stavljamo mu na srce katihetsku dužnost, kao jednu od prvih i osnovnih, a vjersko-moralni odgoj školske mladeži jednom od prvih briga revnosnog parohijskog sveštenika. Arhijerejske namjesnike obavezujemo da ovu okružnicu odmah raspišu i staraju se o pravilnom i tačnom njenom izvršenju i ispunjavanju. Prijem potvrdite! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 789/27. 05. 1942. g.)
Zavjet Svetog Velikomučenika kneza LazaraPrekjuče je bio naš Vidovdan. Po propisu naše sv. Svetosavske Crkve mi smo u našim hramovima otslužili sv. liturgije i parastos za pokoj blaženih duša kosovskih mučenika. Kao što je poznato, na Vidovdan 15. juna (st. kal.) 1389. godine na Kosovu kod Laba, nad ušćem u Sitnicu, blizu crkve Samodreže i Prištine bila je bitka između Srba i Turaka. Poslije smrti cara Dušana i bitke na Marici, srpska država zbog nesloge velikaša i drugih uzroka počela je naglo da slabi. Tada su se Turci sve više približavali granicama srpske zemlje. Knez Lazar samodržavni gospodin Srbljem i Podunavlju, i po državničkoj sposobnosti, i po ugledu koji je uživao u svome narodu, bio je najpozvaniji da spasi i obnovi državu Nemanjića. On se u tom pravcu trudio svom dušom i svim srcem svojim, imao i lijepih uspjeha, ali na tome rodoljubivom radu sukobio se je s Turcima. Iz svoje prestonice Kruševca knez Lazar je krenuo svoju vojsku kroz Jankovu Klisuru, preko Kuršumlije i na Kosovom Polju je čekao Turke. S čestitim knezom u sveti boj za vjeru i otadžbinu otišli su mnogi srpski velmože. S njim su bili Jug Bogdan sa svojih devet Jugovića, Miloš Obilić, Kosančić Ivan, Toplica Milan, Stevan i Lazar Musići, Oliverovići, Dimitrije Vojinović, Pavle Orlović, Vuk Branković, Vlatko Vuković i drugi. Tursku vojsku predvodio je sultan Murat sin Orkanov, a s njim su bili sin mu Bajazit, veliki vezir Ali daša, beglerbeg Timurtaš i mnogi drugi turski velikaši. Po sudu stručnjaka, Srbi su imali oko 35.000 ljudi, a Turci oko 100.000. Srbi su izgubili bitku, jer nijesu mogli odoljeti znatno jačoj sili. Što je velika rijetkost, u bitci su poginula oba vladara i knez Lazar i car Murat. "Obadva su cara poginula: Tako kaže narodna pjesma. Srpski narod je tačno vidio da je na Kosovu "Srpsko propanulo carstvo". Narod je ocijenio i to da su vlastela i široki slojevi narodni dali maksimum snage i otpora; da i ako je propanulo nije se propanulo sramno, već slavno, jer su Turci navalili snagom stihije, kao more, kao oganj, kako su nam to slikovito opisali pisci drevnih naših Ljetopisa srpski kaluđeri. "Tu pogibe slavni knez Lazare Osim njih, na Kosovu je izginuo veliki dio srpske vojske, a narodna pjesma to je istakla ovim duboko bolnim i divnim stihovima: "Sve je sveto i čestito bilo Srpska Crkva proglasila je kneza Lazara velikomučenikom i svetiteljem. Njegovo tijelo preneseno je s Kosova najprije u Prištinu, ali poslije tri godine njegove sv. mošti prenesene su u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu pod Kučaj planinom, gdje su počivale 298 godina. Za vrijeme seobe pod patrijarhom Arsenijem Trećim, Srbi su mošti Lazareve kao najveću svetinju prenijeli u Austriju, nosili ih čak do Sentandreje, i poslije izvjesnog vremena smjestili u manastiru Vrdniku u Fruškoj gori u Srijemu. Otada je Vrdnik prozvan novom Ravanicom. Kroz vjekove srpski narod pobožno je pristupao sv. moštima Lazarevim, pred njima se molio Gospodu Bogu, i nalazio utjeke i mira duhovnog u najtežim vremenima svoje istorije. Spomenućemo samo jednu ličnost, Jefimiju monahinju iz druge polovine četrnaestog i početka petnaestog vijeka, ćerku ćesara Vojihne, ženu despota Uglješe, brata kralja Vukašina. Ona je godine 1402. na kadifi od koje je načinila pokrov za ćivot svetiteljev, zlatom izvezla svoju čuvenu pohvalu knezu Lazaru, u kojoj je izlila sav bol svoje otmene duše. Godine 1941. da bi se spasila ova velika svetinja, mošti sv. velikomučenika Lazare prenesene su u Beograd. Kosovskoj tragediji, koja je tako duboko potresla život našega naroda, narodna je pjesma dala visoki moralni smisao, religioznu osnovu, čak i karakter žrtvenog prinosa. Stoga je Kosovo naš veliki bol i naš veliki ponos. U svijetu su od iskoni postojali dva pogleda na život: IDEALISTIČKI i MATERIJALISTIČKI. Od uvijek su postojali ljudi koji su se više brinuli za DUŠU i ljudi koji su se više brinuli za TIJELO. Gospod Isus Hristos lijepo je opisao ta dva tipa ljudi u licima dvije rođene sestre Marije i Marte. Kao što je poznato, one bjehu sestre prijatelja blagog Učitelja Lazara, a živjele su u svome rodnom selu Vitaniji na podnožju Maslinske Gore. Kada ih je Gospod jednom prilikom posjetio u njihovoj kući, Marta kao svaka dobra domaćica brinula se da što bolje ugosti svoga gosta, a Marija je samo slušala riječi Učiteljeve. Spasitelj je dao Mariji za pravo. "A Isus odgovarajući reče joj: Marto, Marto, brineš se i trudiš za mnogo. A samo je jedno potrebno. Ali je Marija bolji dio izabrala, koji se neće od nje uzeti"(Lk. 10, 41-42). Knez Lazar, kao i njegov narod, bio je veoma pobožan i odan svojoj Crkvi. To je on dokazao svojim životom i radom. U svojoj prestonici Kruševcu sazidao je crkvu Lazaricu. Već smo pomenuli njegovu zadužbinu Ravanicu, a pomogao je zidanje manastira Gornjaka i drugih hramova Božjih, revnosno vršio djela milosti duševne i tjelesne. Njegova vjera bješe čvrsta kao stijena, nada u Boga velika, a ljubav prema Gospodu Bogu i bližnjemu svome neizmjerna. I pošto je takav bio u životu svome, narodna pjesma o boju na Kosovu na slijedeći način opisuje dijalog između Presvete Bogorodice i kneza Lazara. Sama knjiga Sv. Bogorodice knezu besjedila: "Care Lazo, čestito koljeno, Knez Lazar je, dakle, za IDEALIZAM, a ne za materijalizam, on je više polagao na DUŠU, nego na tijelo, on je bio za CARSTVO NEBESKO, a ne za CARSTVO ZEMALjSKO. Mnogi ljudi ne pripadaju isključivo jednom ili drugom pogledu na svijet i život, već i jednom i drugom, sa prevagom jednome ili drugome. U takve je spadala i Marta. Neki ljudi njih je vrlo malo u ovome svijetu, to su svetitelji pripadaju isključivo CARSTVU NEBESKOME, a mnogi ljudi u današnje doba, na žalost, suviše mnogi, isključivo su za CARSTVO ZEMALjSKO. Jevrejin Karl Marks do maksimuma je razvio kult materijalizma. Njegovi poštovaoci komunisti iz svoga programa izbrisali su tri čovječanstvu najmilije riječi: BOG, NARODNOST, PORODICA. Oni su protiv IDEALIZMA i propagiraju najgrublji MATERIJALIZAM. Za njih ne postoji duša i carstvo nebesko. Na veliku žalost naše zajedničke majke Sv. Svetosavske Crkve i na strahovitu štetu našega naroda, potonjih godina lažni učitelji uspjeli su zavesti i za svoju nauku pridobiti veliki dio našega naroda, naročito omladine. Oni otidoše za Karlom Marksom, otidoše u komuniste, narod odvedoše u provaliju i propast. Naš je ideal Hristos. Sv. velikomučenik knez Lazar u životu svom bio je vjerni sljedbenik Spasitelja svoga i znameniti sin srpskoga naroda. Stoga svakome ko želi da bude dobar hrišćanin i dobar Srbin, treba u životu da bude ideal CARSTVO NEBESKO, treba da ispuni ZAVJET SV. VELIKOMUČENKIKA KOSOVSKOG KNEZA LAZARA. MITROPOLIT (Tekst Mitropolita Joanikija objavljen u "Glasu Crnogorca" br. 130, str. 2 od 30. 06. 1942. godine)
Vidovdan je duša Srbinova!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT NjEGOVOJ EKSCELENCIJI Na nekoliko dana pred Vidovdan (28. juna) prošle godine sa iznenađenjem i žalošću sam pročitao u "Glasu Crnogoraca" da je Visoki Komesarijat za Crnu Goru zabranio služenje parastosa na Vidovdan poginulim Srbima na Kosovu godine 1389. na čelu sa njihovim vladaocem i mučenikom knezom Lazarom, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svojim svetiteljem. To me utoliko više iznenadilo što Vidovdan nije bio državni praznik već crkveni i ne samo što se toga dana uvijek vršio parastos u slobodnoj Crnoj Gori i Jugoslaviji, već ni Srbima u Austro-Ugarskoj ni austrijska ni ugarska vlada nijesu zabranjivale tu utjehu. Poznato mi je da je visoki predstavnik Italijanske civilne Vlasti u Crnoj Gori donio takvu odluku, na žalost, na predlog jednoga Crnogorca. Kao stranac, ne poznavajući našu istoriju i našu književnost, on nije znao da će takva njegova odluka biti uvreda i bol za naš narod. On je bio čovjek plemenitog srca i visoke kulture, ali u ovom slučaju nije postupo mudro. "Quandoque bonus dornitat Homerius" (Horatius, "De arte poetica"). Za Srbina je Kosovo veliko i sveto ime. Kosovo je tragična Žrtva za naš narod. Ono je naš veliki bol i naš veliki ponos. Za sve koji u tom boju pogiboše, naša narodna pjesma je rekla: "Sve je sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno". Mitropolit Petar Drugi Petrović Njegoš u "Gorskom vijencu" pjeva o Kosovu u stihovima 198 do 278, i Kralj Nikola Prvi Petrović Njegoš u svome djelu: "Pjesnik i vila" o Kosovu pjeva od str. 371 do 385. Kao što je poznato, komunisti u svojoj agitaciji za pobunu pred 13. juli prošle godine, iako za njih ne znači ništa sve što je srpsko i pravoslavno i što je sveto našemu narodu, oštro su pred narodom napadali onu odluku Visokog Komesarijata i dokazivali narodu da nam Italijani zabranjuju što nam je najmilije i najsvetije. Iz do sada navedenog, uvjeren sam da će Vaša Ekscelencija uvidjeti neopravdanost pomenute odluke visokog Komesarijata i odmah dozvoliti dozvolu služenja parastosa Kosovskim Mučenicima na Vidovdan 28. juna u svima parohijskim i manastirskim crkvama u Crnoj Gori sa prigodnom propovijedi sveštenika što će biti na veliku radost nacionalista, i na čemu će Vašoj Ekscelenciji narod Crne Gore biti vječno zahvalan. Izvolite, Vaša Ekscelencijo, i ovom prilikom primiti izraz moga dubokoga poštovanja. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Guverneru Crne Gore armijskom đeneralu A. P. Biroli M. br. 957/12. 06. 1942. g.)
Šta se dešava sa Pivskim manastirom?PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU O manastiru Pivi nemamo nikakvih pouzdanih vijesti. Od uprave manastira, skoro je godina dana, da nijesmo primali nikakvog izvještaja. To nas zabrinjava, u toliko više što komunistička akcija u tome kraju nije još konačno ugušena i likvidirana. Možda je i nastojatelj stradao, a nije isključeno da je i ova svetinja sa svojim imetkom bila plijen komunista. Podnesite nam što prije izvještaj o ovoj sv. obitelji, a ukoliko ne raspolažete podacima, pobrinite se da ih što brže i preko pouzdanih osoba pribavite i nama uputite. Hitno je! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesništvu Šavničkom M. br. 2095/25. 06. 1942. g.)
Šta se dešava sa Bijelom i Podmalinskim?PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU Godina je dana da nemamo nikakvih vijesti od Uprave manastira Bijele o stanju i prilikama u obiteljima Bijeloj i Podmalinskom. Nije isključeno da su i ova dva naša drevna manastira sa svojim bratstvom stradali za vrijeme zloglasne komunističko-partizanske akcije. Obratnom poštom podnosite nam izvještaj o stanju ovih manastira i njihovom bratstvu, a ukoliko ne raspolažete podacima, pribavite ih najbržim putem i nama referat podnesite. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesništvu šavničkom M. br. 1096/25. 06. 1942. g.)
Komunistička pljačka manastira Kosijereva 1942. godineUPRAVA MANASTIRA PRAVOSLAVNOJ MITROPOLIJI Čast je izvijestiti ovoj Upravi Pravoslavnu Mitropoliju da je Manastir Kosijerevo do tančina opljačkan i da su sve stvari odnešene od strane komunista, kako se to da vidjeti po reversima koje je Uprava Manastira i onda u onoj očajnoj i suviše teškoj borbi po zahtijevu od nasilnika dobijala. Dana 10. januara 1942. godine, popisane su sve stvari kao imovina (pokretne i nepokretne), kao i sve što se našlo od životnih namirnica. Ovoga dana Manastir Kosijerevo prestao je živjeti jer su i Manastirski mlini bili oduzeti, tako da osoblje Manastira nije ni ljeba niti pak drugog šta imalo da bi se bar donekle provelo u životu. Za sedam mjeseci nastojatelj Manastira nije nikuda pošao iz svoje ćelije, niti je pak mogao od gladi. A tako isto i ostalo osoblje manastirsko. 25. januara ove godine iz Manastira su odnešene stvari: dva dušeka, dva jastuka, dva čaršava, navlake za jastuke, a koje je odneo Milovan Jaramaz iz Miruša Crnogorskih. Razume se nasilno. Po naređenju V. Kilibarde iz Velimlja odnešeno je iz Manastira po reversu četiri kreveta sa federima, četiri ćebeta, dva jorgana, dva čaršava, četiri dušeka, 2 jastuka sa navlakama, ove stvari odneo je Vaso Draganić iz sela Petrovića. Po naređenju Labuda Kovača koji je igrao ulogu tako reći bio je sve i sva u komunističkoj onoj strašnoj bandi, odnešene su ponovo stvari: jedan jorgan, jedan dušek, jedan jastuk sa navlakom, jedan čaršav i mali jastučić za vezivo sa navlakom. Aprila sedmoga odnešeno je iz Manastira: tri umivaonika, tri lavora, tri bokala, tri kutije za sapun, kao i jedan lonac od deset litara emajlirani zatvoreno plave boje, odneo ih je Risto Vasiljević, a po naređenju A. Kovača-Petrovići. Pošto je Manastir do tančina opljačkan to je ostalo samo jedno kanape, i to kanape su oterali za Klakovicu jednoga dana a po naređenju L. Kovača-Petrovići, odnela ga je ženska Vukosava Aleksić. U posljednje vrijeme otjerane su bile i Manastirske krave, koje su vraćene po dolasku Četničke vojske. Dva vola i tri teleta zaklana su bez da je Uprava Manastira na ovo dobila revers. Sila Boga ne moli, moralo se ćutati i sve podnositi, i to sa velikim strpljenjem. Uprava je Manastira preduzela korake kod sadašnjih vlasti ako bi se nešto bar dobilo od ovih stvari, i već je ušla u trag za pojedine stvari, koje su se nalazile u Rječanima, rekoše u bolnici. Mnogo je posuđa propalo, a arhiva i knjige su sačuvane, u toliko jer su po molbi nastojatelja ostale nedirnute, i ako su ih hteli da nose cepanja radi i zavijanja nekih paketa radi. Ratna odšteta u bonovima kao i tapije na turskom jeziku sačuvane su u potpunosti kao i prepisi Manastirskih zemalja, koje je nastojatelj čuvao kod sebe u sobi pod daskom zašivene... Ako bi se ukazala prilika ove stvari ne bi trebalo više držati u Manastiru no svakako predati ih na sačuvanje Mitropoliji jer - vremena su teška -. Dragocjenosti crkvene nisu dirate, u potpunosti su onako kako je to primljeno prilikom primanja Uprave u svoje vrijeme. Život je i sada i suviše težak i biće za dugo vremena. Manastiru će trebati godine i godine da se oporavi i dovede do reda. Pored svega ovoga sačuvane su i pčele u 13 komada košnica, deset komada ukradene su i odnešene. To je učinjeno u onome djelu pljačke kada je vladao haos one anarhije. O životu nas monaha nije potrebno u aktu označavati, jedino eto o. Teofan je poveden ne zna se kuda, a izgleda da je i ubijen, i ako je forma bila da se on vodi na parohiju u svoje rodno mjesto u Gacko. Ja se nijesam nikuda kretao tako da me je to i zadržalo u životu, ljudi su me ovdje čuvali i za mene se zalagali. Ovoliko znanja radi da bi znali kako je stanje Manastira Kosijereva. NASTOJATELj MANASTIRA KOSIJEREVA:
(Izvještaj igumana Damjana (Tomića), starješine manastira Kosijereva, Mitropoliji br. 15/18. 06. 1942. - M. br. 1139/29. 04. 1942. g.) Čuvaćemo svetinju i otadžbinu!KOMANDA NARODNE VOJSKE UPRAVI MANASTIRA OSTROGA Primio sam akt Mitropolije Crnogorsko-primorske br. 1235 od 12. avgusta 1942. godine sa kojim mi je Nj. Visokopreosveštenstvo Mitropolit Crnogorsko-primorski g. Joanikije zaželeo dobrodošlicu, i šalje meni i mojim četnicima Njegov arhipastirski blagoslov. Dirnut sam ovom pažnjom i blagoslovom koji mi pastir naše crkve u napaćenoj Crnoj Gori daje ohrabrenje i potstreka, da borbom protivu nevjernika i bezbožnika produžim zaštitu naših Svetinja, života i imovine, ja mu u ime svoje i svojih vojnika od srca blagodarim, isto onako, kako ću ostati zahvalan Vama i ostalom sveštenstvu manastira Ostroga, na toplom prijemu u ovaj sveti Dom, koji je pod Vašim rukovodstvom, u kome nam je pružena domaćinska ljubav i predusretljivost od prvog dana našeg dolaska. KOMANDANT-PUKOVNIK, STARJEŠINA PRAVOSLAVNOG MANASTIRA PRAVOSLAVNOJ MITROPOLIJI Potpisanom čast je sprovesti gornju zahvalnost na uviđaj i upotrebu. STARJEŠINA (Dopis komandanta Narodne vojske Crne Gore i Hercegovine pukovnika Baja Stanišića Upravi manastira Ostroga br. 1799/22. 08. 1942. - M. br. 2329/18. 09. 1942. g.)
Posjećujmo i tješimo bolesne!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, Jedna od osnovnih dužnosti pastira jeste i pohađanje bolesnih. Tu obavezu Spasitelj imperativno određuje svešteniku kad smatra posjetu u bolesti jednom od pravih djela milosrđa, riječima: "Bolestan bijah i posjetiste me" (Mt. 25, 36). Bolesnik se u danima svojih muka i nevolja nikome tako ne veseli kao posjeti svoga duhovnog rukovoditelja, jer: ako i za trunku ima nade na ozdravljenje, mudra pastirska riječ to pretvara u tvrdu i veliku vjeru na produženje zemaljskog života. Ako je, zaista tu kraj zemaljskog života, sveštenik bolesnika osigurava duhovnim štitom, duhovnim okrepljenjem i hrabrošću da spokojno izađe pred Pravednog Sudiju Spasitelja svoga, a ako je čas kajanja ne izostaje ni nada na oproštaj grehova. Sjetimo se nevoljnika bolesnika! Ko je u stanju da ulije utjehe u srce njegovo rastrgnuto očajanjem i najcrnjim slutnjama, ako ne istinski poslanik božanske ljubavi sveštenik. Sveštenik po glasu Spasiteljeve zapovijesti dužan je, da bolesnog svoga parohijana pripremi za vječnost, očisti ga sv. tajnama: ispovijesti i pričešća i u toploj molitvi svojoj prizove Spasitelja da ga iscijeli, sačuva i uputi u tiho pristanište vječnoga života, a anđeo Božji da mu bude vjerni i svagdašnji hranilac. Sveštenici su ovu svoju dužnost, prvu i svetu, skoro potpuno zanemarili. Rjetki su slučajevi, i to samo u nekim krajevima, da je bolesnik od sveštenika obiđen, da je sv. tajnama ponuđen, da je pri rastanku sa ovim svijetom utješen i za nebo pripremljen. Grijeh je zato na sveštenicima velik i odgovornost pred darodavcem pastirske vlasti teška. Toga radi, mi ovu okružnicu šaljemo sveštenstvu našem, da ga potsjetimo na ovu uzvišenu dužnost njegovu; da mu, po svom Arhipastirskom staranju za duhovno dobro vjernih, koji su nam u jevanđelsko rukovodstvo povjereni, skrenemo pažnju, da ne smije ostati nijedan bolesnik, koji ne bi bio češće i svesrdno pohođen od sveštenika i sv. tajnama: ispovijesti i pričešća potkrijepljen. Na ovu pastirsku brigu i obavezu sada skrećemo pažnju sveštenstvu, a oni sveštenici koji su i u ovome svom djelovanju bili prilježni nas uistinu raduju, dok one, koji ovu dužnost do sada prenebregoše sada pozivamo da najrevnosnije bolesnike obilaze, blago i očinski tješe, životodavnim riječima Sv. Pisma potiskuju iz njihovog srca i duše očajanje i stvaraju pravo hrišćansko raspoloženje i sv. tajnama ispovijesti i pričešća pripremaju za radostan izlazak pred Pravednog i milosrdnog Sudiju Gospoda Hrista. Ko od sveštenika ovo ubuduće ne bude najsavjesnije radio, biće , nam odgovoran. Pri pregledu nekih parohijskih uprava, primijetili smo, da se podaci o ispovijesti i pričešća ne unose u maticu umrlih, pa, da se to u buduće ne bi događalo, pozivamo sveštenstvo, da svagda u matici bilježi: je li bolesnik pred smrt ispovijeđen i pričešćen. Gdje u knjizi nema naročite rubrike za ovo, te podatke unositi u "Primjedbi", jer će, pri reviziji, pregledu ovih podataka biti posvećena dostojna pažnja. Namjesnici će ovu okružnicu tekstualno raspisati sveštenstvu, a nama potvrditi prijem. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
(Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 1277/10. 07. 1942. g.) Vladikino saučešćeOŽALOŠĆENOJ PORODICI SVEŠTENIKA Vijest o smrti primjernog sveštenika Nova u našoj duši izazvala je duboku žalost, pa hitamo da Vam u preteškoj tuzi Vašoj uputimo riječi utjehe. Sveštenik Novo, čija je žalost i ljubav prema Svetoj Crkvi Svetosavskoj dokazana, rodoljublje osvjedočeno, rukovođen Promislom Svevišnjeg, izbjegao je očiglednu smrt prošle godine, koja mu je prijetila od neprijatelja Svetosavlja, i vratio se u svoj zavičaj, uvjeren da će tu na svom ognjištu naći utočište i zaštitu. Međutim, tu baš pada kao žrtva bezbožnih komunista, gine kao pravi Hristov vojnik. Mi ćemo se usrdno moliti Gospodu Bogu da njegovoj plemenitoj duši udijeli rajsko naselje u carstvu vječnosti, a među živima sačuva svijetao i trajan spomen. Vječna mu pamjat! Sa blagoslovom, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
(Saučešće Mitropolita porodici od komunista ubijenog sveštenika Nove Delića M. br. 1286/11. 07. 1942. g.) Religiozna i nacionalna služba sveštenikaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, U doba sprovođenja nacionalne organizacije, odnosno suzbijanja razorne komunističke akcije, istakli su se mnogi sveštenici naše Eparhije. Mnogi od njih su s puškom u ruci u prve redove poletjeli, da, poput starih naših sveštenika, prednjače svojoj pastvi u djelu uništenja narodnih neprijatelja. Drugi su u pojedinim nacionalnim, odnosno četničkim odredima vršili službu religiozno-moralnog karaktera, a izvjesni su obje te dužnosti spajali ujedno. U vezi prednjeg, a da bi Mitropolija imala potrebne podatke, i znala zasluge sveštenika, arhijerejsko namjesništvo će pribaviti potrebne izvještaje od svih sveštenika svoga područja, koji su učestvovali lično u nacionalnim odnosno četničkim akcijama protiv komunista-partizana, o tome: kakvu su ulogu religiozno-moralnog karaktera vršili pri tome i s kakvim uspjehom, koliko su ostali u takvim akcijama, kuda se kretali i o svemu tome što bi moglo biti od koristi i vrijedno zapaziti u interesu vjersko-moralnog podizanja našeg naroda. Kad namjesništvo pribavi te izvještaje od svih takvih sveštenika, dostaviće ih jednovremeno Mitropoliji, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
(Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 1356/15. 07. 1942. g.) Pomozite, sveti vladiko!NjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU Cetinje Usuđujem se Vašem Visokopreosveštenstvu podnijeti sledeću molbu: Prošle godine muž mi je poginuo od zlikovaca-komunista, na pravdu velikoga Boga. Sigurno je negdje bačen u jami, pošto nijesam još uspjela da mu nađem leš, iako za njim tragam evo tri puna mjeseca. Od pogibije moga muža Lazara živim od milostinje dobrih ljudi, pošto nemam nikakve imovine. Stoga molim Vaše Visokopreosveštenstvo da mi izvolite udjeliti izvjesnu novčanu pomoć, i time me spasili od gladi. Ljubi sv. dnevnicu i prosi Arhijerejski blagoslov, Cetinje, 16. jula 1942 god. Ponizna Velika ud. Vojvodić sa stanom u Njegoševoj ul. (Molba Cetinjanke Velike, udove Lazara Vojvodića, Mitropolitu za pomoć 16. 07. 1942. g.)
U službi bogu i roduŠTAB LIMSKOG ČETNIČKOG ODREDA NjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU Vaše Visokopreosveštensvo! Vaše arhipastirsko pismo primili smo u otsutnosti našeg omiljenog i proslavljenog vojvode Gospodina Pavla Đurišića, koji je važnim poslovima na korist naroda zauzet, na koje Vam se toplo zahvaljujemo. Kao što ste i sami uvideli, uveravamo Vas, da su nastojanja našeg vojvode i ostalih četničkih vitezova sada a i u buduće u spašavanju svetilišta Hristove Crkve, vraćanju duha, vere i morala, spasenja Svetosavskog stada, kao i u pomaganju sveštonoslužitelja, koji nas u ovom poslu u ovim teškim i tmurnim časovima po naš narod pomažu. Osobito nas je dirnuo vaš arhipastirski blagoslov i Vaše arhipastirske molitve upućene Svevišnjem za spas i čuvanje od zla pobornika Hristove vere, bratstva i ljubavi. Ostajući u nadi, da ćete nas i dalje pomagati svojom riječju i blagoslovom kao vjerni Svetoj Pravoslavnoj Crkvi pozdravljam Vas u ime otsutnog vojvode i svih četnika. Kolašin ZASTUPNIK KOMANDANTA,
(Dopis štaba Limskog četničkog odreda Mitropolitu br. 230-30. 07. 1942. - M. br. 1693-04. 08. 1942. g.) Narod se sačuvao od komunizmaVaše Visokopreosveštenstvo! Na osnovu Vašeg riješenja M. Br. 843 - A - 1942 - 1530 od 05. 02. (23. 02) - 1943. g. kojim mi je bilo stavljeno u dužnost da obiđem parohije: grahovsku, vilušku, kosijerevsku, vučedolsku i tumansku, to mi je čast poslije obilaska i povraćaja podnijeti Vam sljedeći izvještaj o svom kretanju, kao i izvještaj o religiozno-moralnom stanju u dotičnim parohijama. Sa Cetinja sam pošao 6. marta /n. k./ 1942. godine preko Podgorice, a došao sam na Grahovo 8. marta tek. g. Dana 12 marta posjetio sam zatvorenike na Grahovu. Tu sam obavio malo vodoosvećenje i održao im jedan poduži govor. Dana 13 marta služio sam sv. liturgiju na Grahovu. Tu sam propovijedao i pričestio oko 250 osoba. Dana 14 marta 1942 g. služio sam i propovijedao na Vilusima. Tu je primilo sv. tajnu ispovijedi i pričešća, isto tako, oko 250 osoba. Dana 20 marta služio sam i propovijedao u Nudolu, a 21 marta služio sam i propovijedao u Zaplanu, gdje se pričestilo oko 80 osoba. Dana 27 marta služio sam i propovijedao u Balosave, toga sam dana i obavio izvjesne obrede u selima: Dolove i Osječenici. Dana 28 marta služio sam i propovijedao u selu Broćancu, gdje se pričestilo oko 70 osoba. Dana 4 aprila služio sam u Petrovićima, gdje sam i propovijedao, a tu se pričestilo oko 15 osoba. 5 i 6 aprila obišao sam sela Skoču Goru i Pilatovce, gdje sam obavio izvjesne obrede. Dana 7 aprila na Blagovijesti služio sam i propovijedao u selu Mirušama, gdje se pričestilo 23 osobe. Tu sam sa igumanom manastira Kosijereva o. Damjanom obavio parastos poginulim nacionalistima, a dana 8 aprila obišao sam selo Kljakovicu, gdje sam obavio čin vodoosvećenja. Dana 11 aprila služio sam i propovijedao u Selu Vraćenovićima. Tu se pričestilo samo 6 osoba, a 12, 13 i 14 aprila posjetio sam sela Korabljicu, i Podvir, kao i manastir Kosijerevo. Dana 17 aprila na Lazarevu Subotu služio sam i propovijedao u selu Somini, gdje sam izvršio oko 15 krštenja i 4 opijela, odnosno, opojao grobove nekih, koji su bili ranije umrli. Dana 18 aprila na Cvijeti služio sam i propovijedao u selu Crkvicama, kada sam i po drugi put po povratku posjetio sela: Poljice, Vrbicu, Šljeme i Vuči Do. U ovima selima bavio sam se sve od Cvijeti pa do Velikoga Petka, kada sam produžio za tupansku parohiju. Na Cvijeti se pričestilo 12 osoba. Dana 25 aprila na Uskrsa služio sam i propovijedao u Štrpcima. Ovog dana posjetio sam sela Jeliće i Dolove, na liturgiji je bilo oko 130 osoba. 26 aprila drugi dan Uskrsa služio sam i propovjedao u Gornji Tupan, a na sv. liturgiji bilo je prisutnih oko 170 osoba. Dana 27 aprila trećeg dana Uskrsa služio sam i propovijedao u selu Držama. Ovdje je bilo na sv. liturgiji oko 80 osoba. Na Tominu nedelju 2 maja služio sam i propovijedao u selu Spili, jer pripadnici ovoga sela slave sv. Đorđa. Na liturgiji je bilo oko 70 osoba. Zbog odlaska muških na položaj da učestvuju u borbama protivu komunista, ovog dana, s obzirom na broj stanovnika u ovom selu, bilo je malo (70) osoba u crkvi. Dana 9 maja na nedjelju mironosica služio sam u selu Kneževićima, kada sam preko Grahova došao na Cetinje dana 12 maja u 7 sati uveče. Religiozno-moralno stanje u dotičnim parohijamaParohija grahovska.Grahovo je bilo centar komunizma i odatle su, tako reći, potekle sve nesreće u ovim krajevima. Glavne komunističke vođe, za ovaj kraj, bile su rodom sa terena ove parohije. One su za sobom bile ostavile veliku pustoš, kako u vjerskom tako i u moralnom smislu. Komunisti su bili uspjeli da skoro sve zagriju i da zavedu za sobom, a naročito omladinu. Blagodareći izvjesnim njihovim postupcima, kao ubijanju nevinih ljudi: zatim, pljačkanju hrane, stoke i. t. d. narod je tek tada uvidio šta komunisti hoće i tek ih je tada počeo da napušta, inače bio im je srcem i dušom odan. Ubivši mnogo onamošnjih uglednih ljudi, a blagodareći srodničkim vezama, komunisti su omrznuti kod naroda skoro tako, da dvije trećine ove parohije gaje očite mržnje prema istima. Poslije pojave nacionalnog pokreta, bila je data prilika za jedan korisni crkveni rad, ali kako je ova parohija bez paroha, to je duhovno vođstvo u ovoj parohiji bilo prepušteno samo sebi. Narod ove parohije nije ireligiozan, niti su komunisti i pored svih svojih nastojanja uspjeli da ga u potpunosti odvrate od vjere, već naprotiv, religijska se svijest probudila kod istih, tako da i sami uviđaju, da je odsustvo paroha jedna velika njihova šteta i propast. Uvidio sam da je narod željan i osjeća potrebu da ima paroha, pa su se mnogi interesovali, da li mogu dobiti nekog stalnog paroha? Da ova parohija ima paroha, vjerujem, da bi i u religioznom i u moralnom stanju mogla se popraviti da bude jedna od boljih parohija u Eparhiji. Parohija viluška.U religioznom i moralnom pogledu ova parohija može se podijeliti na dva dijela. Jedna polovina parohije je dosta dobro očuvana i u vjerskom i u moralnom smislu. Sela: Spila, Osječenica, jedan dio Balosava, pola Vilusa i Zaslap su veliki protivnici komunista, a na taj način i odani Crkvi (naročito Spila). Prepuštenost samim sebi, upravo, raznim javnim i tajnim destruktivnim elementima i agitatorima, plašim se da i njih ne zavedu i pokolebaju. Selo Nudo, iz koga potiču dva opasna komunistička prvoborca Savo Mizara i Matija Antunović u većini je protiv Crkve, a srcem i dušom odan partizanima. Ona manjina koja je odana Crkvi, pod stalnom je impresijom onih brojnih i drskijih, a koji su protivnici vjere, te oskudica u parohu veliki je minus, koji može da bude od budućih velikih šteta. Jedna četvrtina parohije (Pola Nudola, pola Vilusa, pola Balosava i Dolovi) dosta je neprijateljski raspoložena prema Crkvi, a što je interesantno u moralnom pogledu nijesu na niskom nivou. Parohija kosijerevska.U religioznom i u moralnom pogledu ova je parohija znatno ispod drugih parohija, a naročito u religioznom. Jedino selo Broćanac odvaja po svojoj pobožnosti i crkvenosti. Ovo selo broji oko 80 domova, a sv. liturgiji prisustvovalo je preko 120 osoba. Oko 70 osoba primilo je sv. tajnu ispovijedi i pričešća, iako je kod njih bila sv. liturgija treće nedjelje Velikoga posta. Sela Petrovići i Kneževići, jednim dijelom su jači simpatizeri komunista, dok je onaj drugi, više crkveniji i religiozniji. Sela: Počekovići, Vraćenovići, Korabljica i Miruše, većim dijelom su čisti komunisti i vatreni pomagači partizana i njihovog rada. Iako je u Mirušama na Blagovijesti i u Vraćenovićima, 11. aprila bilo prilično naroda, zaključio sam da su više došli nekim ispitivačkim ciljem i iz interesovanja što ću tih dana govoriti, nego na osnovu toga, što su osjećali da im je potrebna Crkva i molitva. Bratstvo manastira Kosijereva, neumorno radi na crkvenom poslu u ovoj parohiji, a isto tako i redovno propovijeda na svim bogosluženjima i obredima, te na taj način vjerujem, da će uspjeti da nešto više vežu ovaj narod za Crkvu. Okolina manastira, mnogo je pohlepljiva za manastirskom imovinom, a do sada su nekoliko puta pokušavali da izvrše raspodjelu manastirske imovine. Pripadnici ove parohije vrlo su siromašni, a partizani su ih sa ishranom češće pomagali, te ih na taj način vezivali za sebe, a odvraćali i od vjere i u moralnom smislu kvarili. Ovakav postupak komunista jedan je od glavnih razloga ovako hladnom vjerskom raspoloženju siromašnih parohijana ove parohije. Parohija vučedolska.Pripadnici ove parohije su vrlo religiozni ljudi. Komunizam je ovdje ostavio vrlo malo traga. Izuzev sela Vrbice, ostala su sela dobro očuvana, usled toga što su glavne vođe onoga kraja iz ovog sela. Parohijani vučedolske parohije, mnogo su potišteni bez paroha, a ubistvo onalmošnjeg paroha svi žale i osuđuju. Paroha rijetko među sobom gledaju i željni su vidjeti ma i najmanji crkveni obred. Na svim bogosluženjima i obredima koje sam vršio u ovoj parohiji, bilo je puno prisutnih. Naročito se ovdje ističe selo Somina, koje je i u religioznom i u moralnom pogledu iznad ostalih sela ove parohije. U ovoj parohiji bilo je mnogo nekrštene djece (oko 20 i puno neopojenih grobova). Jedino selo Vrbica nastojalo je da svoju nekrštenu djecu odloži do drugih prilika. Parohija tupanska.U religioznom i moralnom pogledu ovo je jedna od prvih parohija u onom kraju. Narod je mnogo religiozan i jako moralan. Iako su tek uoči samoga dana bogosluženja znali da će da bude služba kod njih, ipak su u velikom broju posjetili sv. hramove. Iz ove parohije vrlo ih je malo odbjeglo sa partizanima, a uvidio sam da prema istima gaje veliku mržnju. Kod njih komunizam nije ostavio skoro nikakvog zloga traga, već naprotiv, sada su više zagrijani protivu istih. Među sobom su mnogo složni i kompaktni, da je to jedan od rijetkih primjera, a gostoprimstvom se mnogo uzdižu iznad ostalih, a naročito prema svešteniku. OPŠTI UTISAKPomanjkanje paroha u ovim parohijama od neocjenjivih je šteta za Crkvu. U svim parohijama interesovali su se, da li im se može popuniti parohija i slati neki od paroha. Iako neprijatelji Crkve i danas energično, bilo tajno, bilo javno, rade protivu interesa Crkve, ipak nijesu uspjeli da ponovo zavedu narod na stranputicu i odvrate od Vjere. Da ima sveštenika u onim krajevima danas bi više mogli učinjeti u crkvenom pogledu, nego za čitavih potonjih 10 godina dana. Komunisti su ostavili priličnu pustoš, te je narod duhovno i gladan i žedan, te bi trebalo što prije ovako podesan teren, ovih parohijana, iskoristiti. Istina, u pojedinim mjestima, još je narod privezan za partizane i ima još neki strah i nadu na njih, te usljed toga i odbijali su da vrše pojedine obrede. (Slučaj u Vrbici parohija vučedolska). Ta privezanost za partizane, nema neki dublji korijen, niti je ta klica baš duboko usađena u njihove duše. Sa padom komunista, pada i njihova veza sa istima, sa uništenjem ovih, prestaće i neraspoloženje prema Crkvi. Pripadnici ovih parohija, u duhovnom pogledu prepušteni su samim sebi, te se plašim, da dugovremenim odsustvom paroha ne privuku ih za sebe neprijatelji Crkve. Izašiljanjem pojedinih sveštenika dosta bi se postiglo, a na kraju krajeva, bar izvršenje obreda ne bi stradalo. U moralnom pogledu, narod stoji visoko, a što se da zaključiti i iz toga, što u čitavim ovim krajevima nema nikoga da živi u suložništvu, ili pak, da ima neki slučaj vanbračno rođene djece. Razvoda brakova odovuda skoro i nema. Duhovnu pustoš pored komunista, u ovim krajevima ostavili su i pojedini sveštenici, koji su se tamo nalazili. Nepropovijedanje ranijih sveštenika, mnogo je uticalo na odvraćanju naroda da prisustvuje sv. bogosluženjima i na oslabljenju vjere i pobožnosti. Izvjesni su mi govorili, da ima već 10 pa i više godina da nikako nijesu čuli sveštenika da drži pouku narodu. Svi običaji u ovim parohijama, koji se čine prilikom obreda, vrlo su lijepi i crkveni. Tako u Tupanu sam vidio jedan rijetki običaj, da pripadnici jednoga hrama donesu jelo za sve molitvenike, koji su došli na bogosluženje. Ovo je bilo na drugi dan Uskrsa, kada je bilo na liturgiji prisutno oko 170 lica. Moralne i duhovne pustoši, koje su počinjeli komunisti, kao i sve drugo što je išlo na odvraćanju od vjere i hramova, sada bi se moglo zaliječiti i ispraviti, samo da ima sveštenika da se popune ove parohije. Prepuštanje naroda samom sebi, mnogo je opasno i štetno za Crkvu, jer neprijatelji vjere i nacije, planski i energično, iskorišćavaju ovu prazninu, pa se bojati da im narod i u većini ne podlegne. Omladina je dosta dobro crkvena. Obraćajući naročitu pažnju kakva je ona, od 250 pričasnika u Grahovu, skoro polovina je bila muške i ženske omladine. I u drugim mjestima, omladina je dobro posjećivala hramove, a naročito pored Grahova, u Viluse, Spili, Zaslapu i u Somini, a osobito u cijeloj parohiji tupanskoj. Ova bi se omladina još bolje mogla privezati za Crkvu, a preko nje i ona druga što ne posjećuje hramove, ali pomanjkanje sveštenika, plašim se da ne odvrati od vjere, ne samo omladinu, već i starce i djecu. Na teritoriji ovih pet parohija koje sam imao da obiđem jedino je radila škola u Petrovićima i to svega 11 učenika. Uvjerio sam se da ih je onamošnji učitelj dobro obučio u vjerskoj nastavi, jer je i on sam mnogo crkven, i jako pobožan i vaspitan. Eto, to je ukratko moj izveštaj o ovom kretanju, kao i izvještaj o mom religiozno moralnom opažaju u ovim parohijama u vremenu od 8. marta, kada sam tamo stigao, pa do 11. maja, kada sam krenuo za Cetinje. Ljubi Vašem Visokopreosveštenstvu sv. desnicu i prosi Vaš Arhijerejski blagoslov Cetinje, 16/13. maja 1943. g. POKORNI sveštenik Radule Šćepanović
(Izvještaj sveštenika Radula Šćepanovića Mitropolitu M. br. 1818/13. 05. 1942. g.) Budimo čista obraza!SRESKI NACIONALNI ODBOR Vaše Visokopreosveštenstvo, Nijedan događaj, nijedan prevrat, nijedna epoha nije toliko imala uticaja na ljude i karaktere, kao što je vrijeme i prilike, koje preživljujemo u danima teške narodne tragedije. Mnogi slabi karakteri raznih profesija, položaja i zanimanja ne misleći na posledice, na sud mlađih pokolenja, na zavjet dat pred Bogom i ljudima za vjerno i odano vršenje svoje službe i svog uzvišenog poziva, dali su se zavarati i obmanuti na štetu svoje nacije i vjere služeći idejama raznih defetističkih elemenata, koje su tuđinski plaćenici sijali u našem narodu. Tješimo se time što je bilo u našem narodu dosta i svijetlih primjera, koji su prošli kroz sva ta iskušenja i kao narodni borci pronijeli svijetlo ime i primjeran karakter što će im služiti na čast i ponos naroda u kojemu služe i iz kojega su ponikli. Jedan između takvih u srezu Beranskom jeste mladi pun idealizma i volje za vršenje svoje uzvišene dužnosti Marko Barović, sveštenik Budimski, koji zaslužuje najljepše, najpohvalnije epitete: odličnog pastira stada Hristovog, primjernog borca i čuvara nacionalnih svetinja, iskrenog saučesnika u bijedama i nevoljama narodnim. Nikakav strah i prijetnje bezbožnika, kao i materijalne nevolje u njegovoj porodici nisu ga mogle pomesti sa toga delikatnog i izabranog puta, punog krivudavih staza i iskušenja, već je pomenuti smjelo i odvažno koračao ka izvršenju naših narodnih ideala. Vaše Visokopreosveštenstvo! Motivi, koji su rukovodili Sreski Nacionalni odbor, da Vašem Visokopreosveštenstvu nacrta jedan ovakav portret u licu Gospodina Barovića jesu: da se ovim povlači jedna paralela između dobra i zla, između svijetlih i tamnih tipova, između istine i laži, između energije i kukavičluka, između ljubavi i odanosti prema narodnim svetinjama i rušenja i omalovažavanja istih i najzad između službe Bogu i mamonu. Tako kad nastupe za naš narod bolji dani, da se svakom po zasluzi može odrediti pravedna nagrada. PREDSJEDNIK (Dopis Tome Joksimovića, predsjednika Sreskog nacionalnog odbora u Beranu Mitropolitu br. 79/21. 07. 1942. - M. br. 1603/27. 07. 1942. g.)
Manastiri su spaljeni, sveštenici pobijeni, a mnogi su u zatvorimaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU, Skoro će godina da je područna nam eparhija Mitropolija Crnogorsko-primorska odvojena od centralnih crkvenih vlasti. Uzimajući u obzir njeno i inače teško materijalno stanje i prilike kroz koje je prolazila zbog strahovite komunističke akcije lako je shvatiti težinu moga položaja. Nemoguće mi je pisati i slati više dopisa, stoga ćemo, i ako se radi o raznim predmetima, sve u kratko sažeti i u ovome aktu napisati. Do nesrećne komunističke pobune 13. jula 1941. godine, Italijani su prema našoj sv. Crkvi i narodu bili blagi i predusretljivi. Plate su sveštenstvu redovno isplaćivane i isplaćuju se. Bogoslovija nije radila, ali su preduzeti koraci, i nadamo se da će šk. god. 1942/43 raditi bar šesti razred. Od pobune, krivicom komunista, za našu sv. Crkvu i narod nastali su teški dani. Zapaljeni su manastiri: Režević, Gradište i Bijela ali hramovi njihovi nijesu zapaljeni. Opljačkani su mnogi manastiri, crkve i Crkveni sud. Komunisti su ubili 13 sveštenika, mnogi sveštenici i svjetovnjaci nalaze se u internaciji i zatvorima. Pošto se je posljednjih mjeseci javio i ojačao Nacionalni pokret, te su naši Nacionalisti zajedno sa Italijanskom vojskom razbili partizane i oslobodili Crnu Goru od komunističkog terora, prilike su krenule znatno na bolje. Čast mi je izvijestiti, što sam i ranije učinio, da sam obrazovao komisiju za polaganje ispita crkvenojerahijskih službenika, za što molim saglasnost i odobrenje. Uz ovaj kratki izvještaj slobodan sam Sv. Arhijerejski Sinod zamoliti za sledeće: 1) Crkveno sudstvo dosad je bilo potpuno ukočeno, jer se bračni parničari i svjedoci nijesu mogli pozvati u sud usled neredovnih prilika i teškoća u saobraćaju. Još jedna važna okolnost je i to što odluke ovog suda, po bračnim sporovima i svešteničkim krivicama, nijesu izvršne, budući stranke imaju pravo priziva na Veliki Crkveni sud. Sada se prilike normalizuju i ja sam namjeran da se rad po sudskim predmetima nastavi. Međutim, smetnja u pogledu izvršnosti sudskih odluka, odnosno priziva stranaka, stoji i dalje otvorena. Zato molim Sveti Arhijerejski Sinod da sporazumno sa Velikim Crkvenim sudom to pitanje, prema današnjim prilikama i crkvenim potrebama, uredi i da mi za to shodna uputstva, kako život Crkve u tom pogledu ne bi dalje bio ukočen. 2) U slučajevima bračnih smetnji i zabrana stranke mi se obraćaju za dispenzacije i u slučajevima, koji po odnosnim zakonskim propisima spadaju u nadležnost Svetog Arhijerejskog Sinoda. Njihovo odbijanje, upravo nemogućnost za to, čini da se množe konkubinati, koje nije bilo lako suzbijati ni u normalnim prilikama, a kamo li danas. I ovo pitanje potrebno je riješiti, odnosno naći način da se strankama omogući zakonito sklapanje brakova, razumije se gdje je to moguće, odnosno zakonom predviđeno, kao dozvoljivo. 3) Prilikom kapitulacije na teritoriji moje eparhije našao se je znatan broj sveštenika izbjeglica i njihovih porodica. Kolikogod sam mogao ukazivao sam njima i svima drugim svaku moguću pomoć. Pri tome sam uspio da sve sveštenike izbjeglice, koji su to htjeli, privremeno (kao klirike drugih eparhija) uposlim. Onima, koji su prema odnosnim zakonskim propisima stekli pravo na unapređenje, davao sam i pripadajući grupu. Tim povodom molim Sveti Arhijerejski Sinod za pismeno odobrenje: da im se mogu davati zakonom stečena prava unapređenja, jer oni, imajući dužnost kao i ostalo sveštenstvo, trebaju da imaju prava. Ovo ima da važi i za crkvenojerarhijske i crkveno-samoupravne službenike, koji žive pod jednim istim životnim okolnostima. Stojeći na tome stanovištu, ja im ta prava u vezi usmenog ovlašćenja Svetog Arhijerejskog Sinoda, datog mi preko jednog područnog sveštenika prošle 1941. godine u julu, i dajem, a ovim molim da mi se, kako je već pomenuto, to ovlašćenje pismeno učini, odnosno dadu shodna uputstva u duhu interesa Svete Crkve. 4) Život Crkve zahtijeva organsku vezu njenih djelova. Ta veza je naročito danas potrebna, kada su prilike izuzetne i vrlo teške, poštanski saobraćaj dosta spor, a sa centralnim vlastima skoro nemoguć. Zato molim Sveti Arhijerejski Sinod da i po ovom izvoli preduzeti potrebne korake i omogućiti vezu pojedinih djelova crkvenih sa Centralnim crkvenim vlastima, koliko radi jednoobraznosti, toliko i radi olakšanja i unapređenja duhovnog života i održavanja jačeg jedinstva Crkve. Pored navedenog, molim i za druga uputstva koja Sv. Sinod nađe za potrebno. Svetom Arhijerejskom Sinodu odani, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Izvještaj Mitropolita Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC M. br. 1987/18. 08. 1942. g.)
Narod je uvidio da je komunizam zločinačka doktrina!NjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU ...U Grahovu pa i u svim mjestima koja su pomenuta opažaju se strašne duhovne i materijalne posledice komunističke vlade. U ovim mjestima je godinama slobodno širena komunistička propaganda. Strašne posljedice komunističkog režima su ipak imale i jednu pozitivnu stranu. Narodne mase su uvidjele da je to jedna zločinačka doktrina te se sada ponovo vraćaju crkvi. Izgleda da je ta njiva sada osobito podesna za za evanđelsku sjetvu. Moja posjeta je bila dobro primljena i neka mi se ne zamjeri, sigurno imala uspeha. Interesi crkve zahtevaju da se na tim parohijama postave stalni parosi što prije. Crkve su dosta dobro očuvane. Nijesu nastradale od partizana. Jedino se mora napomenuti da su matice i arhive parohije Grahovske potpuno uništene. Eto to je sve što bi se imalo ukratko reći. Ljubi svetu Desnicu Vašega Visokopreosveštenstva Vaš odan i poslušan 01. 10. 1942. g. Cetinje Sveš. Dr Luka Vukomanović (Dio izvještaja sveštenika dr Luke Vukmanovića Mitropolitu od 01. 10. 1942. g. po aktu M. br. 2130)
Dokumenti o parastosu Grahovljanima - žrtvama komunističkog teroraODBOR PLEMENA GRAHOVSKOG NjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU Vaše Visokopreosveštenstvo! Plemenici Plemena grahovskog prirediće u nedjelju, 20-og septembra t. g., u 11 časova prije podne, kod osnovne škole u Grahovu parastos dvadeset i šestorici strijeljanih Srba od strane komunističkog režima. Kako je opšta želja plemena grahovskog da ovaj parastos bude u isto vrijeme i nacionalna i velika religiozna manifestacija svega što je čestito i nacionalno u srpstvu ovih krajeva, ovom Odboru je čast, da putem najtoplijih molbi, umoli Vaše Visokopreosveštenstvo da na ovaj parastos lično prisustvuje. Vašim visokim prisustvom ponovo bi Sveta Srpska Pravoslavna Crkva ponijela, kao i u svim teškim vremenima, barjak za spas svoga naroda, koga treba izliječiti i povesti ponovo i neustrašivo ka boljoj i sretnijoj budućnosti. Vaše Arhijerejske tople molitve Svevišnjem Gospodu Bogu, praćene sa smjernim i toplim molitvama poštenog i čestitoga naroda za duše i pokoj ovih namučenih i čestitih Srba, kojima ovaj parastos priređujemo, unijele bi novu snagu i nesalomljivu vjeru u duše napaćenog i namučenog srpskog naroda. Molimo Vaše Visokopreosveštenstvo da nam dodjeli svoj Arhijerejski Blagoslov. Grahovo, 10. septembra 1942 god. PRETSJEDNIK ODBORA (Ovaj dokument je zaveden pod brojem 2291/42)
Plakat za pomen grahovskim novomučenicimaODBOR PLEMENA GRAHOVSKOG Poštovanim i nacionalnim Srbima Crne Gore, Hercegovine i Boke, Nacionalno, srpsko i probuđeno Grahovo, davaće u nedjelju, 20. septembra t. g. u 11 časova prije podne, parastos strijeljanim žrtvama od strane komunističkog režima u Grahovu: Kovačeviću S. Novici, sudiji Komunistička strahovlada i njen šestomjesečni krvavi režim u borbi za "novi poredak" sijali su svugdje smrt, pustoš i anarhiju, uništavali sve one koji su mislili srpski i nacionalno, časno i pošteno. Produžujući tim putem da stvaraju "novo društvo i nove ljude" ubijali su nemilice sve što je od vrednosti i ugleda, misleći, da će na taj način osigurati i učvrstiti svoju, na bratskoj krvi i nedjelima, zasnovanu krvavu vlast. Palim žrtvama, koji su bili nosioci srpske misli i prvoborci novog nacionalnog preporoda u plemenu, prijatelji i jednomišljenici pripremom ovog tužnog, ali u isto vrijeme i veličanstvenog parastosa, žele da im dostojno zahvale za njihov rad i odaju dužno priznanje, moleći Svevišnjeg Boga da im podari vječni mir u utrobi matere zemlje. Da bi ovaj parastos bio izraz opšteg narodnog priznanja i zahvalnosti, jednom riječju narodna srpska manifestacija, ovim pozivamo sve poštene i nacionalne Srbe Crne Gore, Hercegovine i Boke da svojim brojnim prisustvom manifestuju svoju zahvalnost i ljubav prema ovim zaslužnim rodoljubima i borcima za srpsko ime, svetu pradedjovsku vjeru, dostojanstvo i nacionalni ponos. Grahovo, septembra 1942. god. ODBOR PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU, Primili smo poziv Odbora za pripremu parastosa Grahovljanima izginulim od komunista, da lično obavimo pomen ovim nacionalnim mučenicima i mi smo odlučili, da njihov poziv prihvatimo i da pomoću Boga, mi lično izvršimo parastos ovaj. Na Grahovo ćemo stići, ako Bog da, u subotu, u 6 sati poslje podne. O dolasku smo obavijestili pretsjednika priređivačkog Odbora Slobodana Kujačića i sveštenika Dr Luku Vukmanovića. U nedjelju ćemo poslije podne nastaviti put za Nikšić, gdje ćemo sjutradan na praznik Male Gospođe služiti božanstvenu liturgiju u Sabornoj crkvi Sv. Vasilija. Početak u 10 sati. Neće biti loše da o našem dolasku na Grahovo izvijestite i Vi sa svoje strane, poznatim vam putem, Priređivački Odbor na Grahovu, jer će možda obavijest od Vas prije stići. Namjesnik će se postarati da sveštenstvo i vjerne obavijesti o našoj posjeti Nikšiću. Učiniće potrebne pripreme za službu Božju na Gospođindan, a postaraće se da nam blagovremeno osigura prenoćište, za nas i pratnju našu. 0 ovome smo vas pod današnjim i brzojavno izvjestimo. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesniku nikšićkom M. br. 2291/17. 09. 1942. g.)
Pojačajmo svoje molitve za bolesnog patrijarhaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT UPRAVI MANASTIRA OSTROGA O Duhovima 1941. godine usmeno stavio sam u dužnost bratstvu da na svima bogosluženjima prije moga imena spominju Njegovu Svetost Srpskog Patrijarha Gospodina Gavrila. Pošto sam doznao da je Njegova Svetost Patrijarh Gospodin Gavrilo u posljednje vrijeme bolestan, bratstvo će manastira Ostroga svoje molitve za Njegovu Svetost pojačati naročito pred Ćivotom Velikog Čudotvorca Sv. Vasilija Ostroškog. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Upravi manastira Ostroga M. br. 2344/ 19. 09. 1942. g.)
Komunizam je donio razvrat i blud!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNICIMA, Pored mnogih teških poroka koje su komunisti unijeli u narod ubrajaju se: preljube i blud. Riječ Božja nikakav grijeh ne osuđuje tako strašno i ni o kakvom grijehu ne govori sa takvom odvratnošću kao o raznim vrstama bluda. Isus Hristos, koji je tako strogo osuđivao same misli i želje sladostrasne kada je hteo da istakne dubinu moralnog pada ljudi, nazivao ih je "redom preljubotvornim i grešnim"(Mk. 8, 38). Sa takvom strogošću izražavao se o ovom grijehu i ap. Pavle, često ponavljajući da "nijedan bludnik neće imati dijela u carstvu Hrista i Boga"(Ef. 5, 3). Ističući nedozvoljenost ovog grijeha za hrišćane on kategorički zahtijeva "da se blud i ne spominje među nama, kao što dolikuje svetima." (Ef. 5, 3). Najpotpuniji svoj pogled na ovaj porok apostol je izneo u slijedećim riječima: "Ne znate li da su tjelesa Vaša udi Hristovi? Hoću li dakle uzeti ude Hristove i od njih načini ude bludničke? Bože sačuvaj! ili ne znate da ko se s bludnicom sveže, jedno je tijelo s njom? Jer, reče, biće dvoje jedno tijelo. A ko se Gospoda drži, jedan je duh s njim. Bježite od bluda! Svaki grijeh koji čovjek čini osim tijela je, a bludnik griješi svome tijelu. Ili ne znate da je tijelo vaše hram svetoga duha koji živi u vama, koga imate od Boga i da više nijeste svoji. Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle, Boga tijelom svojim" (1. Kor. 6, 15-20). Jasno je, da je nemoguće u isto vrijeme biti hrišćanin i bludnik. Jedno isključuje drugo. I životno iskustvo očigledno potvrđuje nam svu ubitačnost ovog grijeha, tog osnovnog izopačenja tjelesnog i duševnog našeg života. Lica koja stupe na stazu bluda postaju nesposobnim i nedostojnim čistog i blagoslovenog bračnog života. Takvi ljudi prljaju svoj tjelesni sasud. Upropašćuju svoj organizam, podliježe raznim zaraznim bolestima. I tako, kazna Božja i osveta prirode ispoljava se na njima i njihovom potomstvu. Čovjek koji zloupotrebljava želje tijela potkopava blagostanje porodice i cijelog društva. Pastiri crkve treba najenergičnije da ustanu u borbu protivu ovog poroka, koji potkopava korijen moralnog i fizičkog života našega naroda. I da, po riječima ap. Pavla, iz duša i tijela ljudskih udaljavaju "blud, strast i zlu želju," (Kor. 3, 5), da skidaju sa ljudi okove strasti i poroka, a da ulivaju u srca ljudska toplotu, ljubavi k dobru. U vezi sa žalosnim činjenicama preljube i bluda, koji se grijesi na našu sramotu i nesreću u potonje vrijeme strašno umnožiše u narodu našem ovim pozivamo hristoljubivo sveštenstvo naše, drage naše saradnike u vinogradu Gospodnjem da odmah ulože sve svoje snage da se ovome velikome zlu čim prije stave na put. Potvrditi prijem ove okružnice. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. r. 2443/02. 10. 1942. g.)
Ostrog je mjera naše duše... Nj. E. Guverner sa svojom pratnjom produžio je do manastirske crkve gdje ga je dočekao Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije u odeždama, sa nastojateljem manastira Arhimandritom g. Leontijem i ostalom manastirskom braćom. g. Mitropolit izgovorio je ispred crkvenih vrata sljedeći pozdravni govor: "Vaša Ekscelencijo, U vedrim i oblačnim danima života, u svijetlim i mračnim vremenima Hristova Crkva sve pojave posmatra i cijeni pod vidom vječnosti. Po nauci svoga božanskog Osnivača ona daje prevagu duši nad tijelom. Srpski narod, vaspitan tako od svoje svete Svetosavske Crkve, kroz usta mučenika kosovskog Sv. Kneza Lazara rekao je: "Zemaljsko je za malena carstvo, Stoga se naša Crkva raduje što Vašu Ekscelenciju vidi danas u svetome Ostrogu, najvećoj svetinji našega naroda u Crnoj Gori. Vi ćete ovdje bolje i tačnije nego igdje drugdje osjetiti i upoznati dušu našeg naroda. Ona će vam pred Sv. Vasilijem ovako progovoriti: "Odavno smo mnogo griješili, i Gospod Bog nas je po zasluzi kaznio. Priznali smo svoje grijehe, pokajali se i dali djela dostojna pokajanja. Vi ste nas razumjeli. U Vas su sada uprte oči svega našega naroda u Crnoj Gori, naročito gladnih, golih, bosih, bolesnih, sirotih, sužnih u tamnicama i još od suda nesuđenih i nevinih među interniranima. Oni se nadaju da ćete danas prilikom Vašeg poklonjenja netljenim moštima Sv. Vasilija Ostroškoga Čudotvorca vidno obilježiti ovaj dan novim dokazima milosti Vašega plemenitoga srca". Mi smo maleni, siromašni i neznatni, po riječima Njegoševim: "Jedna slamka među vihorove", ali ljubitelji istine i pravde, potomci vitezova i mučenika, kojima je zadata riječ velika svetinja. Vi ste se do sada u to uvjerili, pa smo ubijeđeni da ćete nam i unaprijed vjerovati, a mi ćemo se truditi da dajemo dokaze da smo toga dostojni. Vaša Ekscelencijo, u ime svoje, bratstva svete obitelji ostroške, sveštenstva i naroda Bogom spasavane Mitropolije crnogorsko-primorske, pozdravljam Vas sa pozdravom: Dobro nam došli!"... ...Očigledno dobro raspoložen vratio se pred Donji manastir tek oko 2 sata poslje podne, gdje je bila postavljena bogata trpeza za njega, njegovu pratnju i preko stotinu gostiju. Gostoljubivi domaćin Arhimandrit Leontije nije žalio ni truda ni troška da svoje goste što bolje zadovolji. Ručak je protekao u najsrdačnijim razgovorima između italijanskih i crnogorskih zvanica, koji su sjedjeli pomiješani za svečanom trpezom. Za vrijeme ručka, tokom kojega je guslar gudio i pjevao uz gusle narodne pjesme, Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit održao je pozdravnu riječ na italijanskom jeziku: Vaše Ekscelencije, vrlo poštovane gospođe i gospodo, U jednom vrlo teškom vremenu Vaša Ekscelencija je došao u Crnu Goru. U našoj krševitoj otadžbini tada je bilo takvo stanje da se moglo s Danteom reći: "Lasciate ogni speranza voi chentrate". I ako ste došli u početku komunističkog ustanka, kada su komunisti od njih zavedeni, Italijanima za dobro vratili zlom, u vremenu kada se krv lila, i kada je bilo logično od Vas očekivati najveću strogost, Vi ste početak Vašega rada među nama obilježili jednim velikodušnim aktom milosti: pomilovali ste jednu staru ženu da ne bude pogubljena. "Tome aktu sljedovala je još veća milost, kada ste proglasom od 31. oktobra 1941. velikodušno oprostili kaznu svima koji se predadu, osim nekolicini vođa. Sa strane odmjetnika, mjesto razuma pobijedila je ludost; mjesto ljubavi mržnja, mjesto umjerenosti prkos, i po Njegošu "Za pravilo ludost izabraše". Sa zla oni su otišli u gore. Ubijali su najtežim mukama i masakrirali i italijanske vojnike i naše ljude. Životna tragedija našega naroda postala je znatno teža. Naš narod je tada osjetio: da su došli u pitanje njegove najveće svetinje vjera, narodnost, moral, porodica, kumstvo, prijateljstvo, slava, naši lijepi običaji narodni, da se radi o tome biti ili ne biti. Stajali smo na krvavoj pozornici. Vrijeme je spadalo u ona vremena koja stvaraju istorijske epohe. Vi ste tada čuli glasove najboljih mrtvih sinova ove junačke zemlje, glasove heroja i mučenika, koji su je kroz vjekove branili; čuli ste glasove najboljih naših sinova, čuli, razumjeli, osjetili. Pokazali ste se velik kao čovjek, kao vojnik, kao državnik. I dogodi se čudo neviđeno i nečuveno pod okupacijom, gospodari i robovi, Italijani i Crnogorci nacionalisti, postadoše saradnici protiv strašnoga zla, i za kratko vrijeme zajednički oslobodiše Crnu Goru od komunističkog pakla. Radostan je danas sav naš narod sa područja Guvernatorata Crne Gore što je Vaša Ekscelencija sa Vašom cijenjenom Gospođom i Vašim eminentnim saradnicima, kao sin pobožnog italijanskog naroda došao u Sveti Ostrog, da se pokloni moštima Sv. Vasilija Ostroškog Čudotvorca. Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj i rajsko naselje u borbama protiv partizana zajednički poginulih italijanskih i naših boraca, i da se pomolimo da i dalje vlada među nama međusobno poštovanje i sloga, da se još više učvrste i umnože, kako bi do kraja rata u našoj zemlji vladao mir, red i rad. To smo jutros u Sv. hramu s pobožnošću izvršili. Molim se i sada Sv. Vasiliju Ostroškome, Sv. Petru Cetinjskom, Sv. Arhiepiskopu Arseniju i Sv. Stefanu Piperskome neraspadljive mošti kojih svetitelja nalaze se u Crnoj Gori, da oni svojim moćnim zastupstvom pomognu naše molitve pred Prestolom Tvorca. Uvjeren da sam vjeran tumač misli i želja svega Svetosavskog naroda u Crnoj Gori, dižem ovu čašu i pijem za zdravlje Vaše Ekscelencije, hrabrog nosioca srpskog ordena Bijelog Orla sa mačevima, uvaženih gospođa i Vaših eminentnih saradnika. Živjeli! Draga braćo, Kao vjeran tumač misli i osjećaja svega našeg Svetosavskog naroda u Crnoj Gori i Primorju pijem ovu čašu u zdravlje Poglavara naše svete Srpske pravoslavne crkve i apostolske družine članova Sv. Arhijerejskog Sabora. Srpska crkva strada, neizmjerni bol razdire njene materinske grudi, jer "djeca Njezina odoše u ropstvo, ote joj se sva ljepota Njezina" (Plač. 1, 5, 6). "Mnogo i neprijatelja Njezinih, mnogi ustaju na Nju" (Ps. 3, 1). Pijem, braćo, u zdravlje našega dragoga brata đenerala Blaža Đukanovića, komandanta nacionalnih trupa u Crnoj Gori, junaka i viteza, koji nalazeći se na neodložnom službenom putovanju u Sandžaku, nije mogao danas posjetiti s nama Sveti Ostrog, već je odredio svoga izaslanika hrabrog pukovnika brata Baja Stanišića, u zdravlje junaka i vitezova njegovih saradnika, koji predvode junake; u zdravlje, braćo, svih vas i u zdravlje mučeničkoga, krstonosnoga našega naroda. "Vozljubim drug druga". Ljubavi nas uči Gospod Isus Hristos, ljubavi nas uči Sv. Sava, a oni su vođe "puti vovodjaščago v žizni". "Bože dragi, koji sve upravljaš, (Mitropolitove besjede prilikom posjete Guvernera Crne Gore armijskog đenerala A. P. Birolija manastiru Ostrogu. Besjede su sa reportažnim tekstom objavljene u Glasu Crnogorca" br 61 ol 20 10. 1942. g.)
Oslobodite uhapšene i internirane sveštenike!PRAVOSLAVNI MITROPOLIT NjEGOVOJ EKSCELENCIJI Predmet: Oslobođenje interniranih i utamničenih sveštenika. Vaša Ekselencijo! Vaša Ekscelencija imala je dobrotu uvažiti moju raniju molbu i oslobodila internacije nekoliko sveštenika. Još se u internaciji nalaze slijedeći sveštenici: a) U Italiji: 1) Pavle Vrbica, paroh Njeguški, srez cetinjski. Nalazi se u Ponzi. 2) Nikola Milošević, paroh kućanski, opština Herceg Novi, provincija Kotor. Nalazi se u Lipari. b) U Albaniji: 3) Toma Lilić, paroh u Bijelom Polju. Nalazi se u Klosu. 4) Simo Basekić, paroh u Bijelom Polju. Nalazi se u Klosu. 5) Luka Radičević, paroh berislovačko-bjelopoljski (Zeta), srez Podgorica. 6) Cvjetko Stanišić, sudski tužilac u penziji iz Nikšića. 7) Radojica Popović, rodom iz Zagrede, srez Danilovgrad. Interniran u Skadar. 8) Marinko Vujinović, rodom iz Nikšića. 9) Jovan Kažić, rodom iz Lješanske nahije, srez Podgorica. 10) Đorđe Milić, paroh bjelički, srez cetinjski. Nalazi se u policijskom zatvoru na Cetinju. Za sveštenike pod 1) do 4) zaključno i pod 7) i 10) poznato mi je da su Nacionalni odbori utvrdili njihovu nevinost i predložili mi ih za oslobođenje. Oni, kao i ostala četiri sveštenika, u koliko se dokaže i njihova nevinost, hitno su potrebni Crkvi jer su u mojoj eparhiji partizani ubili 13 sveštenika, a neki su umrli, pa su mnoge parohije prazne, a i poslije komunističke pustoši, neophodno je potrebno narod vraćati vjeri i moralu. S toga molim njihovo što skorije oslobođenje. 11) protojerej Filip Rajković, paroh kosijerevsko-bokovski, nalazi se u zatvoru Vojnog suda na Cetinju. Molim da mu se što prije odredi rasprava. Izvolite, Vaša Ekscelencijo, i ovom prilikom izvolite primiti uvjerenje moga dubokoga poštovanja. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Guverneru Crne Gore armijskom đeneralu A. P. Biroliju M. br. 2501/06. 10. 1942. g.)
Komunisti su me natjerali da radim protiv boga, savjesti i ljudiNa poziv ove uprave prestade Rađeno u Kancelariji Ne mogu tačno da se sjetim kada je u Banjanima nastupila komunistička akcija, ali svakako početkom prošle godine. Ja kao ubogi siromah bez iđe ičega svoga, živio sam u Banjane, kod Rista Bjelice u selu Donje Crkvice, te me hranio iz milosrđa, a bez da mu koristim i najmanju stvar u kući ili van nje, jer sam ostarao pa nijesam u stanju da zaradim nasušni hljeb. Kod moga dobrotvora Rista Bjelice našao sam se u onim teškim i mučnim danima kada su komunisti započeli svoje akcije, kako u Banjanima, tako i u ostalim krajevima Crne Gore. U Banjanima nije bilo sveštenika da vrši crkvene obrede u narodu, a svi ondašnji komunisti koji su se nalazili u Banjanima znali su da sam ja bio sveštenik i da sam od crkvenih vlasti razčinjen, no sve to za njih nije vrijedilo. Prvi put došao je kod mene bivši Jugoslovenski narednik Novica Krtolica partizan, predao mi je priloženi akt, kojega u ovjerovljenom prepisu dostavljam, da moram sve vršiti u crkvi i narodu obrede ko bude od mene zahtjevao, jer me oni smatraju za sveštenika, i da oni ne priznavaju to crkveno rješenje o mome raščinjenju, istinu reći, u početku ja sam se protivio njihovoj želji i molio ih da me ostave na miru, ali sve molbe nijesu pomagale no sam morao i započeo griješiti Bogu i narodu, te sam kao razčinjen sveštenik, koliko se mogu sada sjetiti izvršio ove obrede: Prvo sam izvršio Krštenje i Miropomazanje nad djecom Nikole Kovačevića, Akima Šutovića, Milovana Ivkovića i Marka Rogača, svi četvorica u Gornjim Crkvicama. Ne mogu da se sada sjetim po imenu čiju sam djecu krštavao, ali mislim da sam svega krstio do 20 djece i to, nekoliko u Koritsku parohiju. Kada sam posljednji put napuštio Banjane i došao na Cetinje, te me gospodin Mitropolit poslao u Ostrogu da živim, pred moje kretanje iz Banjana, bio sam pozvao Jovana Bjelicu blagajnika crkve sv. Bogojavljenja i predao mu spisak sve djece nad kojom sam izvršio tajnu Krštenja i Miropomazanja, da spisak ponese u kancelariju u kući Rista Bjelice i da ga sačuvaju, da li je spisak sačuvan nije mi poznato. Vjenčanje nijesam nijedno izvršio, a izvršio sam opijelom nad mnogim, koji su umrli prirodnom smrću, a među njima bilo je i nekoliko Nacionalista i partizana, imena se ne mogu sjetiti, premda sam imena svije upokojeni predao u spisku Jovanu Bjelici da ih sačuva. Služio sam i Liturgiju u bogojavljenskoj crkvi, na Božić, Bogojavljenje, Cvijeti, Uskrs, Đurđevdan i na Spasovdan. Ovaj obred nijesam vršio po pravilu, no sam prividno služio da spasim život, Agnec nijesam vadio iz proskure, na Diskosu sam mećao samo neke mrvice, kako mi ne bi kogod od prisutni mogao primijetiti, u Putir nijesam sipao vino, niti blagosiljao, premda sam obukivao podpuno svješteničko odjejanije. Znajući da sam se ogriješio pred Bogom i narodom, molim crkvene vlasti, da mi oprosti, jer sam u onim teškim prilikama morao vršiti ovo nezakonito djelo. Po pročitanju gornjeg, priznajem sve kao moje iskaze i potpisujem se. Petko (Platon) Ivezić, s. r. (Pismena izjava rasčinjenog bivšeg jeromonaha Platona (Petka) Ivezića Mitropolitu od 07. 12. 1942. g.)
Vratimo narod sa puta zabludaGLAVNI NACIONALNI ODBOR NjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU Za vrijeme strašne komunističke vladavine usađen je u narodnu dušu antireligiozni korov, koji još nije uništen. Potrebno je narod vratiti sa puta zablude na put istine, rodoljublja, pravde, vjere u Boga i hrišćanskog morala, svetinje doma, porodičnog morala i etičkih osobina, kojima se kroz vjekove odlikovao naš narod. Zato Vas molimo da izdate naređenje područnim arhijerejskim namjesnicima, odnosno parohijskim sveštenicima, da se svake nedjelje i praznika vrše bogosluženja i propovjedi po parohijskim crkvama. Pošto pojedini sveštenici u svojim parohijama imaju više hramova, potrebno je da bogosluženje vrše naizmjenično u svima i da o tome prethodno obavijeste narod. Sa svoje strane tražili smo da se izda naređenje svima civilnim i vojnim vlastima, da za vrijeme bogosluženja sve radnje i javni lokali imaju biti zatvoreni i da od svake porodice bar po jedan član prisustvuje bogosluženju. PRETSJEDNIK (Dopis pretsjednika Glavnog nacionalnog odbora đenerala Blaža M. Đukanovića Mitropolitu br. 1165/28. 10. 1942. g.)
Vjerujemo u svest i snagu našega narodaGospodine Pretsjedniče, Povodom Vašeg uvaženog pisma br. 1165 od 28. oktobra, izdali smo preko područnih nam Arhijerejskih namjesnika Okružnicu svemu sveštenstvu Mitropolije crnogorsko-primorske. Jedan primjerak okružnice dostavljamo Vam u prilogu ovoga akta. Vjerujemo u svijest i snagu našega naroda. Milostivo Proviđenje i Preblagi Svedržitelj u najtežim danima Srbinove istorije pružao nam je pomoć da izdržimo teška iskušenja u prošlosti i davao nam je iskonsku snagu, da se i najljućim neprijateljima odupremo i pobijedimo ih. Naša je duboka i tvrda vjera, da će naš junački narod nadvladati i savladati tu opasnu komunističku hidru i da ga, uz pomoć Božiju, očekuju bolji i blaženiji dani. Vidimo da se naš narod vratio Bogu i Crkvi svojoj, a to smatramo najsigurnijom zalogom za puni uspjeh velikog i trudnog djela nacionalne i moralne obnove naše. Blagosiljajući Vaše bogoljubive i domoljubive napore, uz izraz našeg svagdašnjeg bratskog poštovanja upućujemo Vam i naš smjerni Arhipastirski blagoslov. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Pretsjedniku Glavnog nacionalnog odbora za Crnu goru i Sandžak Đeneralu Blažu Đukanoviću, Vrhovnom Komandantu Nacionalnih trupa M. br. 2819/28. 10. 1942. g.)
Crnogorci će se vratiti u otadžbinuPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, Svakom zgodom posredovali smo u cilju poboljšanja životnih uslova zatvorenika i interniraca kao i mnogobrojnih izbjeglica, pa smo naročito toplo molili da se oni Crnogorci koji se nalaze u albanskim logorima prebace ovamo u Crnu Goru (Bar ili koje drugo mjesto), gdje bi ih porodice mogle povremeno obilaziti i snabdjevati sa hranom. Takvu pretstavku podnijeli smo Nj. E. Guverneru Crne Gore uoči rođendana Nj. V. Kralja i Cara Italije i na nju smo dobili pod br. 12204 od 10. novembra o. g. sledeći odgovor vojnog ureda Guvernerstva: "Ekscelencija Guverner stavio mi je u dužnost, da Vam javim, da je seljenje interniranih Crnogoraca iz logora u Albaniji u logor Crne Gore (Bar) već u toku i da će uskoro biti završeno. Ukoliko se odnaša na izbjeglice, Guvernerstvo je učinilo i učiniće još koliko mu je moguće da poboljša prilike u hrani, stanovanju i odjeći." O ovome Našem arhipastirskom staranju, na podesan način, obavijestite sveštenstvo. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 2957/12. 11. 1942. g.)
Posmrtnica ubijenog sveštenikaTužnim srcem javljamo braći, prijateljima, kumovima i poznanicima da ćemo u nedjelju 15. novembra prenijeti iz Zete posmrtne ostatke našeg neprežaljenog supruga i oca Vasilija Božarića, paroha Rogamskog, koji je poginuo od zločinačke komunističke ruke 15. novembra 1941. god. u Lješkopolju pri vršenju crkvenih obreda. Doček posmrtnih ostataka iz Zete, gdje je bio privremeno sahranjen biće u 11 sati prije podne pomenutog dana na Pobrežje. Sahrana posmrtnih ostataka biće u 3 sata poslije podne istog dana u porodičnoj grobnici u Rogamima, zajedno sa pokojnikovom majkom Joknom Božarić, koja je tragično poginula jula mjeseca prošle godine. Podgorica, Ožalošćena: (Posmrtnica povodom prenošenja posmrtnih ostataka sveštenika Vasilija Božarića, od 09. 11. 1942. godine)
Učinimo pomoć svojoj stradaloj braćiPRAVOSLAVNI MITROPOLIT BOGOLjUBIVOM SVEŠTENSTVU OBA REDA Ekonomska nemaština crnogorskog krša poznata je. Kod nas je bila velika sirotinja i u normalnim prilikama. Danas u doba rata, kada smo izgubili mnoge dragocjene ljudske živote, kada je privredna snaga zemlje oslabila, uvoz sa strane otežan, mnoga ziratna zemljišta neobrađena, rod podbacio, siromaština se udvostručila. Pored domaćih nevoljnika koji se nuždavaju tuđe pomoći, u stari kraj dospješe i mnogobrojni naši iseljenici, koji zbog ratnog talasa, moraše napustiti svoja nova, divno uređena i bogato osigurana, ognjišta. Nevoljnik pruža ruku siromahu. No, ipak njihov položaj nije jednak. Mi, koji smo se zatekli u starom zavičaju, nalazimo se u položaju izvjesnog preimućstva i u prilici smo da možemo nevolju bližnjega ublažiti ako ne otklonit? Problem ishrane mnogobrojne sirotinje naše pokrajine, tako komplikovan i teško rešiv, postavlja se pred svima nama. On je naročito na Crkvu naslonjen i ona mora sa svom ozbiljnošću i krajnjim zalaganjem da pristupi njegovom rešavanju. Milosrđe i milostinja, u našoj Crkvi, uvijek su ozbiljno uzimani. Sjetimo se samo savjeta ap. Pavla, koji kaže: "A za milostinju svetima kao što uredih po crkvama Galatskijem onako i vi činite. Svaki prvi dan nedjelje neka svaki od vas ostavlja kod sebe i skuplja koliko može, da ne budu zbiranja kad dođem. Jer mi se otvoriše velika i bogata vrata, i protivnika ima mnogo"(1. Kor. 16, 1-2, 9). Pomagati bližnje i ne grčiti blaga materijalna, već njima činiti dobra nevoljnoj braći svojoj dužni smo, jer ništa ne donesosmo na ovaj svijet, dakle ne možemo ništa ni odnijeti"(1 Tim. 6, 7). "Bogatima na ovome svijetu zapovijedaj da se ne ponose niti uzdaju u bogatstvo propadljivo, nego u Boga živoga, koji nam daje izobiljno za užitak, neka dobro čine, neka se bogate u dobrijem djelima, neka budu podašni, zajednički, sabirajući sebi, temelj dobar za u napredak da prime život vječni."(1. Tim. 6, 17-19). Ljubav bratinska da ostane među vama. Gostoljubivost ne zaboravljajte. Opominjite se sužanja kao da ste sa njima svezani, onijeh kojima se nepravda čini, kao da ste i sami u tijelu... dobro činiti i davati milostinju ne zaboravljajte, jer se takvijem žrtvama ugađa Bogu" (Jevr. 13, 1-3, 16). I do sada je dosta činjeno za ublažavanje bijede sirotinje i izbjeglicama. Sada je na Cetinju osnovan Centralni odbor za socijalnu pomoć, u koji su ušli predstavnici italijanske vlasti i naše Nacionalne organizacije. Odbor je otpočeo sa radom i već je uputio proglas narodu Crne Gore i Sandžaka. Sada predstoji osnivanje sreskih odbora, u sreskim mjestima, i opštinskih pododbora, u svim opštinama. Javnom staranju pritiče u pomoć i privatna inicijativa i sveukupno narodno staranje. U ovome je osobito odgovorna uloga našeg sveštenstva. Ono mora i po svojoj pastirskoj dužnosti i nacionalnoj brizi da se svima silama založi za puni uspjeh sve dobrotvorne, hrišćanske i humanitarne akcije. Živom riječju, naročito propovijedima u hramu, na skupovima i pri svakom dodiru sa narodom svesrdno preporučiti ovu akciju. Sveštenici neka se odmah saradnjom ponude organizatorima ovoga djela, a u svojim parohijama neka oni uzmu inicijativu i rad u svoje ruke. Neka za to angažuju i ostale nacionalne i prosvjetne elemente: učitelje, činovnike, predsjednike opština i ostale činioce u svojoj sredini i porade na prikupljanju priloga u novcu i naturi (odijelu, obući, namirnicama svih vrsta, obezbjeđivanju stanova i drugom čemu što je od pomoći za sirotinju i izbjeglice. U cilju racionalnog izvođenja ovog značajnog posla neka se sve snage narodne udruže i materijalna blaga grupišu, ako se hoće časno i srećno ispunjenje jedne od osnovnih i prvih nacionalnih briga. Pobrinite se, ljubazna braćo naša, da se izbjeglička dječica obraduju Božiću i badnjaku. Učinite sve što je u vašoj moći da i oni osjete, radost sjajem nebeske nauke Vitlejemskog Mladenca. Neka i oni čuju vaše srce i osvjedoče se da se i o njima stara predobri Bog sredstvom jevanđelske uloge nas, njegovih slugu. Mi spravom očekujemo da se naše rodoljubivo sveštenstvo neće ni u ovome postidjeti. Svaki paroh ima za svoju parohiju osnovati odbor za socijalnu pomoć (mislimo na sela i manja varoška mjesta) i ovdje u duhu direktiva koje će dati Sreski odbor i Centralni odbor na Cetinju, a u sreskim mjestima najpredanije sarađivaće na djelu socijalne pomoći (obnove) i urediti da se u granicama naše ekonomske moći zbrinu nevoljni siromasi. Svaki starješina manastira će nam neposredno, a svaki paroh putem arhijerejskog namjesnika podnijeti izvještaj što je uradio na ovome poslu i kakvi su uspjesi toga njegovog staranja i rada, pa će nam namjesnici te izvještaje dostaviti radi ocjene, jer ćemo i po ovome prosuđivati o revnosti i sveštenopastirskoj savjesnosti sveštenstva. Crkvene opštine, koje su u finansijskoj moći, pomoći će ovu akciju svojim prilozima, a Uprave manastira, svjesne svoje znamenite uloge u prošlosti, daće dokaza da su i u današnjici značajni činioci u čuvanju i izgrađivanju našega naroda. Arhijerejski namjesnici će najhitnije tekstualno raspisati ovu okružnicu sveštenstvu i sa svoje strane kontrolisati rad u duhu ovih naših arhipastirskih savjeta i naredaba. Prijem potvrditi! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Mitropolitova okružnica sveštenstvu i monaštvu Mitropolije M. br. 3175/30. 11. 1942. godine. Objavljena je i u "Glasu Crnogorca" br. 75 za 1942. godinu)
Privedimo djecu crkviPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNICIMA, Pored mnogih pitanja, koja nas u ovom teškom vremenu zabrinjavaju jeste i pitanje o religiozno-moralnom vaspitanju omladine. Posljednji događaji, koje smo preživjeli, uvjerili su nas da vaspitanje nije stajalo na dostojnoj visini. U čemu se sastojala osnovna pogreška našeg vaspitanja i zašto je ovo davalo moralno slabe ljude? Odgovor je potpuno jasan: zato što se ono vršilo daleko od religije i daleko od Božjeg hrama. Van hrama, mimo njegovog blagodatnog uticaja, najbrižljivije vaspitanje daje slabije rezultate. Radi sreće i bolje budućnosti naše omladine pozivamo sveštenstvo, roditelje i vaspitače da obrate najozbiljniju pažnju na religiozno-moralno vaspitanje omladine. Sv. Jovan Zlatoust, ubjeđujući svoje slušaoce, rekao je: "Sve u nas mora biti sporedno u poređenju sa brigom o djeci i sa tim, da ih treba vaspitavati i upućivati u nauci Gospodnjoj. Nije tako korisno dati sinu obrazovanje, predavati mu nauke i spoljašnja znanja pomoću kojih će on dobijati novac, koliko naučiti ga pobožnosti. "Čovjeka ne čini moralnim obrazovanje nego vaspitanje i prije ovoga religiozno vaspitanje", govori čuveni francuski pedagog Kucoš. Duša djetetova živi i raste samo od sokova koje prima od Crkve, od religije, od Svetog Jevanđelja Hristovog. Zatvorite od nje taj vječni izvor, tu brzu vodu i cio vaš školski rasadnik zakržljaće. Vi se spremate da napravite ogromnu lijepu zgradu, i ne zidate je na kamenu, nego na pijesku. Takve majstore naš Gospod naziva "ljudima lakomislenim", a za samu zgradu, njenu žalosnu sudbinu On je rekao "i pade kiša i dođoše rijeke i dunuše vjetrovi i navališe na kuću tu, i bješe velik pad nje" (Mt. 7, 27). Isus Hristos je najsavremeniji uzor učenja, On treba da bude ideal za vaspitanje djece. Istorija njegovog djetinjstva pokazuje, da onaj, koji poštuje Boga, obavezno poštuje i svoje roditelje i u isto vrijeme do samoodricanja službi općem moralnom cilju života. U učenju vašim i djelima ovog najsavršenijeg učitelja sadrže se svi vječni osnovi pedagoški, koje u buduće treba samo razvijati i primjenjivati. Roditelji i svi drugi kojima je draga duša djeteta, ne smiju zaboraviti da se u toj duši nalazi slika Božja prema kojoj imaju svete dužnosti. "Bog je svjetlost"(1. Jn. 1, 5), "Bog je ljubav" (1. Jn. 4, 8), "Hristos je istina i život" (Jn. 14, 6). Djecu treba upoznati sa riječima Božijim, koje vode svjetlosti, ljubavi, pravdi, istini i životu. Ne treba zaboraviti na važni faktor pri svakom vaspitanju, a osobito pri religiozno-moralnom: primjer svakom, a osobito djeci, potrebno je podražavanje. "Riječi uče a primjeri oduhovljavaju", govorili su stari Rimljani. Primjeri utiču bolje nego riječi. Učeći molitvi, moli se sam, učeći smjernosti, ne gordi se, učeći ljubavi i bratskom jedinstvu, ne budi osvetljiv i pakosan, itd. To je teško, ali to je dužnost vaspitača. Evo zašto je u vaspitanju neophodna i nezamjenjiva Crkva. Tu je istina bez kompromisa, tu se riječi ne razilaze sa djelom. Ovdje uči sam Gospod koji je sopstvenom krvlju, mučeničkim krstom, potvrdio sve što je učio. U crkvi se vide divni uzori kristalne moralne čistoće, podvizi vjere, primjeri ljubavi, koja za bližnjega ne žali dati i život. Na svježu čistu djetinju dušu sve to mora uticati prijatno, kao čisti planinski vazduh poslije isparivanja blata. Zato je potrebno privoditi djecu crkvi. Neka im Božji hram bude mio kao rođena kuća. Tada mi možemo biti mirni, jer će se djeca odupirati svemu što se kosi sa moralnim zakonima i postaće dobri, pošteni i vjerni građani. Arhijerejski namjesnici potvrdiće čim prije prijem ove okružnice i odmah će je raspisati područnom sveštenstvu. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 3193/01. 12. 1942. g.)
Objavimo imena naših novih mučenikaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT KOMANDI LOVĆENSKE BRIGADE Mitropolija će i za iduću godinu izdati kalendar "Ostrog". Da bi dala zaslužnu poštu izginulim nacionalistima, namjerni smo da u kalendaru pod naslovom ČITULjA objavimo imena nacionalnih mučenika. Stoga molimo Komandu da nam u ovu svrhu izvoli hitno dostaviti spisak poginulih nacionalista u borbama protivu komunista kao i lica poubijanih od komunista, sa svoje teritorije. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
Novi crnogorski mučeniciPRAVOSLAVNOM MITROPOLITU Uz povratak akta dostavlja se traženi spisak poginulih nacionalista u borbi protiv komunista, kao i one koje su komunisti ubili za vrijeme svoga režima. NAČELNIK ŠTABA: (Dopis Mitropolita Komandi Lovćenske brigade M. br. 3210/ 02. 12. 1942. i odgovor iste br. 2187/02. 12. 1942. g.) SPISAK POGINULIH NACIONALISTA U BORBI PROTIV KOMUNISTA: 1) Redov Vujović J. Vaso iz Cetinja, poginuo 26. 3. 1942. god. Crni Vrh SPISAK UBIJENIH LICA ODSTRANE KOMUNISTA 1) Redov Lipovina A. Mitar iz Bjeloša, ubijen 15. 3. 1942. g. u Travnom Dolu
Pomen nacionalnim Pješivcima-žrtvama komunističke akcijePRAVOSLAVNI MITROPOLIT NACIONALNOM ODBORU BATALjONA Vaš plakat o priređivanju parastosa nacionalnim mučenici-majunačkog Pješivačkog bataljona, koji su pali u borbi protivu komunista, kasno smo primili. Mi žalimo što nam vrijeme i prilike nijesu dozvoljavale da lično izvršimo parastos nacionalnim borcima iz Vašeg plemena, palim od bezbožnih partizana, i što zbog kratkoće vremena (plakat smo primili 6. 12. t. g.) nijesmo bili u mogućnosti da odredimo svoga izaslanika radi činodjejstva na parastosu. Smjerno se molimo Gospodu za blaženi pokoj njihovih mučeničkih duša, a Vašem hrabrom plemenu, koje je među prvima ustalo protivu komunista tih najvećih narodnih zlotvora, molimo u Boga svako dobro i svestrani napredak. S blagoslovom, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Plakat za pomen Pješivcima izginulim u borbama protivu komunista i dopis Mitropolita Nacionalnom odboru Pješivačkog bataljona M. br. 3255/07. 12. 1942. g.)
Pomen izginulim PješivcimaNacionalni odbor Bataljona pješivačkog priređuje, na dan 6. decembra 1942. godine u 10 časova prije podne u plemenskom hramu u Pješivcima pomen nacionalnim borcima palim u borbama protiv komunista, i to: Nikčević Radojici, čet. vojv. ODBOR
Napajajmo Hristovo stado mirom i ljubavljuPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA: Sveštenstvo oba reda, bogoljubive pravoslavce u Arhijerejskim namjesništvima: Pljevaljskom i Prijepoljskom pozdravljamo sa Arhipastirskim cjelivom u Gospodu Bogu, prizivajući na njih sve, duhovnu djecu Srpske Crkve, blagodat Gospoda Isusa Hrista, ljubav Boga i Oca i zajednicu Svetoga Duha. Ljubazni moji, Njegovo Preosveštenstvo Episkop Zvorničko-tuzlanski, Gospodin Nektarije, u svojstvu Administratora Eparhije Dabrobosanske, aktom br. 65/42 umolio me je da privremeno primim pod svoju jurisdikciju srezove Pljevaljski i Prijepoljski Dabrobosanske eparhije. Tu njegovu odluku potvrdio je Sveti Arhijerejski Sinod svojom odlukom br. 3246/42. Primajući se povjerene nam dužnosti arhipastirstvovanja nad pomenutim srezovima, odnosno pravoslavnim vjernicima u njima, mi ovim pozivamo sveštenstvo i narod da ovoj i ovakvoj odluci Svete Crkve sleduje, pozivajući sve da svaki svoje dužnosti vrši. Neka sveštenici, kao pastiri, pasu stado slovesnih ovaca svojih u miru, ljubavi, uzajamnom pomaganju, u nošenju tereta i pravom hrišćanskom pastirstvovanju, svetosavskim putem Srpske Crkve. Naše duhovno stado pozivamo da živimo u slozi i miru, da se pokorava svojim duhovnim pastirima u nastavljanju jevanđelskim Putem, Istine i Života, koji je Hristos (Jn. 14, 6). Neka bi požrtvovanje i ljubav sveštenika, kao i njihov život bili obrazac rječju, životom, ljubavlju, duhom, vjerom i čistotom (2. Tim. 4, 12). sveštenici će svojim arhijerejskim namjesnicima, a bratstvo nastojateljima manastira odavati dužno poštovanje i poslušnost, a jedni i drugi će se obraćati nama u svima crkvenim pitanjima. Neka milost Božija počiva na vas i vaše domove i polja, neka se Hristos bogato useli u vaša srca. Amin. Vaš molitvenik u Gospodu, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
Vladikino SaučešćeOŽALOŠĆENOJ PORODICI Povodom smrti Joka Gojnića, ranijeg sveštenika i učitelja u penziji, hitamo da Vam izrazimo naše toplo saučešće. Pokojnik je imao neocjenjivih i velikih zasluga kao sveštenik i učitelj, vaspitavajući generacije u nacionalnom i viteškom duhu, razvijajući i snažući narodnu svijest i bodreći naciju za velika i istorijska djela. Njegov predan rad na narodnoj stvari stekao mu je veliko i neobično uvaženje u očima našeg svijeta i poslije njegove smrti ostavlja svjetlu i časnu uspomenu ljubavi, pregalaštva i požrtvovanja u službi svake dobre i po narod i njegovu sudbinu korisne stvari. I najnovije herojsko i divovsko suprotstavljanje podivljalim renegatima - komunistima dokaz su neobične snage ovoga zaista zaslužnog i jakog čovjeka, kome, eto, ti izrodi ne dadoše mira pod stare dane, već i njega onako zvjerski napadoše. Za takva nedjela i postigla ih je pravedna kazna Božja. Molim ožalošćenu rodbinu, da u teškom bolu primi naše iskreno saučešće i uvjerenje, da ćemo se usrdno pomoliti Gospodu Bogu za rajski mir njegove rodoljubive i plemenite duše. Vječna mu pamjat. S Arhipastirskim blagoslovom, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Mitropolitovo saučešće porodici Joka Gojnića M. br. 3564 / 29. 12. 1942. g.)
Propovijedajmo Hristov mirPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA Arhijerejskim namjesništvima Pljevlja i Prijepolje i Upravama manastira: Sv. Trojice, Mileševa, Banje, Dovolje i Aranđelova. Sveti Arhijerejski Sinod uputio je pod br. 1950/Zap. 229 od 26/13. septembra 1941. godine raspis Srpskom Pravoslavnom sveštenstvu i narodu, koji glasi: "Danas cijelo čovječanstvo preživljuje teške i sudbonosne dane. Zla kob roda ljudskog nije mimoišla ni našu državu, ni našu Crkvu, ni naš narod. Prvo je nastao rat i okupacija naše otadžbine. Poslije je došlo proganjanje Srba i srpskog sveštenstva u oblastima van teritorije vojnog zapovjednika Srbije i njihovo izbjeglištvo na ovu teritoriju. Najzad, posljednjih dana pojavljuje se međusobno prolivanje bratske krvi, pogibija sveštenika, zauzimanje manastira, progon monaha i otimanje manastirske imovine. Ako bi se ovim putem i dalje išlo, Bog zna dokle bi se došlo i kakvo bi stanje nastupilo za našu Crkvu i za naš narod. Ovakvo stanje zabrinjava svakog našeg rodoljuba, a naročito nas crkvene pastire. Sudbina i istorija našeg naroda i naše Crkve ni u prošlosti nijesu bili laki. U najtežim pak danima i najsudbonosnijim momentima svog postojanja, naš narod se okupljao oko svoje Crkve. U pretstavnicima Crkve gledao je svoje istinske pastire i učitelje, u svetom Jevanđelju jedinu nauku spasenja. U molitvi Bogu jedinu utjehu i ohrabrenje. Zato su i sada za našu Crkvu i naš Srpski narod nastali veliki i odgovorni momenti. Kako ćemo se u njima snaći i kako ćemo izbjeći neminovnu katastrofu, to zavisi od sviju nas. Zavisiće prvo od toga koliko se budemo svi pridržavali učenja našeg Spasitelja o miru, slozi i hrišćanskoj ljubavi, tim osnovnim temeljima pravog hrišćanskog života. Mir je jedan od glavnih uslova ne samo za održavanje no i za napredovanje pojedinaca, društva, Crkve i Države. Spasitelj naš uči ljude miru. One koje mir grade On naziva sinovima Božjim (Mt. 5, 9). Učenike Svoje šalje u svijet i savjetuje da šire mir u svijetu. Zato i naša Sv. Crkva uči svoje vjerne miru i stalno se moli Bogu: za mir cijeloga svijeta. Pa i mi, pastiri njeni, savjetujemo svome narodu mir. Pored mira potrebna je i sloga kako za pojedinačni tako i za društveni život. Sloga je jedinstvo srdaca, misli i osjećaja. U slozi je spas porodice, društva i naroda. Spasitelj naš Gospod Isus Hristos uči nas: da svi jedno budemo (Jn. 17, 21). Isto tako uče nas i sv. Apostoli: da među nama ne bude raspre (1. Kor. 1, 10), nego da svi složno mislimo (Rim. 15, 5) da budemo milostivi, bratoljubivi, (1. Pet. 3, 8) i da se brinemo jedan za drugoga (1. Kor. 12, 25). Naš pak narod veli: samo sloga Srbina Spasava. Sloga je od Boga, nesloga od zloga. Najzad, potrebna je međusobna ljubav za prvi narodni život, jer je ona naša najveća hrišćanska vrlina. Sam Bog je ljubav (1. Jn. 4, 8), Zapovijest o ljubavi dao nam je Gospod Isus Hristos. On je zapovijedio da ljubimo jedan drugoga kao što nas On ljubi. Po našoj međusobnoj ljubavi poznaće se da smo pravi sinovi Božji, da smo Srbi i hrišćani. Ako pak ljubavi nemamo, mi smo ništa (1. Kor. 13, 1). Bez mira, sloge i ljubavi nema ni prave vjere u Boga, a nedostatak svega toga uzrok je današnjim našim nezgodama i nevoljama. Zato smo svi dužni da se držimo ovih svetih načela. A naši sveštenici, kao propovjednici jevanđelske istine, dužni su naročito danas da šire ova hrišćanska načela. Sveti Arhijerejski Sinod, zabrinut zbog teškog stanja našeg naroda i Crkve, a u želji da se to stanje olakša i naš narod, vjera i Crkva sačuvaju, poziva naše sveštenstvo da sve svoje snage napregne u tom pravcu propovijedajući mir, slogu i ljubav, a da bi se učinio kraj našim nevoljama, rasprama i međusobnom krvoproliću. Da bi se ovo postiglo moramo se svi pridržavati savjeta sv. apostola Pavla: "Pazite da oprezno živite ne kao nemudri nego kao mudri" (Ef. 5, 15). Zato pozivamo sveštenstvo: 1) da revnosno i sa predanošću vrši sveto bogosluženje i molitve i propovijeda riječ Božju u kojoj se sadrži volja Njegova; 2) da naročitu pažnju obrati na svoj život koji treba da je bezazoran; 3) da obrati pažnju na svoju spoljašnjost te nepropisnim odijevanjem i dr. svojim postupcima ne sablažnjava narod i ne remeti crkveni poredak; 4) da obrati pažnju na crkvenu disciplinu i subordinaciju, da ne napušta svoje dužnosti i svoje mjesto opredjeljenja, već da je uvijek u svojoj parohiji i na svojoj dužnosti; 5) da razvija svoju pastirsku djelatnost do krajnjih granica mogućnosti. U nadi da će naše sveštenstvo s velikim požrtvovanjem vršiti svoje dužnosti, koje mu naročito današnje prilike nalažu, i da će naši vjerni čuti i poslušati glas svoje sv. Crkve u duhu naših narodnih tradicija, molimo se Bogu za oslobođenje našeg naroda i vaspostavljanje mira, sloge i hrišćanske ljubavi tako da svi jedno budemo; jedno tijelo i jedan duh. Tako nam i Gospod Bog pomogao. Braću Arhijereje molimo da se postaraju da ove naše riječi budu saopštene sveštenstvu i narodu područne im eparhije i sa svoje strane učine sve što je potrebno radi opšteg dobra naroda i Crkve. Prednje saopštavamo sveštenstvu sa preporukom da se ovih uputstava i direktiva najstrožije pridržavaju. Namjesnici će ovaj raspis hitno tekstualno dostaviti sveštenstvu. Ovaj smo raspis putem "Glasnika" tek sada primili. Prijem potvrdite! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita svim Arhijerejskim namjesništvima i Upravama manastira Mitropolije Crnogorsko-Primorske i Arhijerejskim-namjesništvima pljevaljskom i prijepoljskom i Upravama manastira Svete trojice, Mileševe, Banje, Dovolje i Aranđelova M. br. 3584/30. 12. 1942. g.) Poslanice, besjede, raspisi, tekstovi i dokumenti - godina 1943 >> // Projekat Rastko / Istorija / Golgota Joanikija // |