|
|
 |
Velibor V. Džomić: Golgota Mitropolita Crnogorsko-primorskog JoanikijaPoslanice, besjede, raspisi, tekstovi i dokumenti - godina 1943.Poslanice, besjede, raspisi, tekstovi i dokumenti - godina 1943.Božićna poslanica 1943.Joanikije, po milosti Božjoj, pravoslavni Mitropolit crnogorsko-primorski bogoljubivom sveštenstvu oba reda, dragim svojim saradnicima u vinogradu Gospodnjem i blagočestivom narodu slavne, Bogom spasavane Mitropolije Crnogorsko-Primorske šalje srdačni božićni pozdrav: HRISTOS SE RODI ! Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja (Lk. 2, 14). Ovako su anđeli pozdravljali rođenje Spasitelja svijeta. Ove riječi angelske govore nam zašto je Bogočovjek Gospod Isus Hristos došao na zemlju, koji je smisao i cilj njegovog rođenja i zemaljskog života. SLAVA BOŽJA, MIR NA ZEMLjI, A MEĐU LjUDIMA DOBRA VOLjA LjUBAV. Ovo je Gospod uvijek naglašavao ljudima učeći ih i vodeći ih vječnome spasenju. Ljudi stvorovi Božji proslaviće svoga Stvoritelja, ako vjeruju i nadaju se u Njega i ljube Ga. Vaša vjera treba da bude nepokolebljivo čvrsta i jaka. Ona ne smije biti kao traka koja se povija po svakome vjetru, već kao stijena, o kojoj često udaraju valovi morski, ali ih ona odbija, lomi i čvrsto se drži. Kao što je poznato, blagi Učitelj iz Nazareta Galilejskoga mnogo je polagao na ovu veliku hrišćansku vrlinu. Iz Jevanđelja znamo da je čudesna iscjeljenja davao onima koji su imali jaku vjeru. Navešćemo samo dva primjera. Neka žena, koja bješe godinama teško bolesna, i koju ljekari ne mogoše izliječiti, čula je za mnoga čudesna ozdravljenja koja je izvršio Gospod Isus Hristos i dotakla se je skuta haljine Njegove. "Jer govoraše u sebi samo ako se dotaknem haljine Njegove ozdraviću. A Isus obazrevši se i vidjevši je reče: ne boj se kćeri, vjera tvoja pomogla ti je. I ozdravi žena od toga časa" (Mt. 9, 21-22). Kada se jednoga dana Isus sa svojim apostolima približi Jerihonu, jedan slijepac sjeđaše kraj puta i prosaše. A kada ču da prolazi Gospod povika: Isuse, sine Davidov pomiluj me! Oni koji prolažahu, govorili su mu da ćuti, ali on ne htjede. Isus zapovijedi da mu ga dovedu, i zapita ga: "Šta hoćeš da ti učinim? A on reče: Gospode da pogledam. A Isus reče: pogledaj, vjera tvoja pomože ti. I odmah progleda i pođe za njim hvaleći Boga. I svi ljudi, koji vidješe, hvaljahu Boga" (Lk. 18, 41-43). Ali sama vjera ne bi bila dovoljna bez dobrih djela, jer je Spasitelj rekao: "Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u carstvo nebesko, nego koji tvori volju Oca mojega" (Mt. 7, 21). A apostol Jakov reče: "Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima vjeru, a djela nema?" (Jak. 2, 14). A za dobra djela ljudi imaju široko polje naročito za vrijeme ratova, kada je vrlo mnogo ožalošćenih, uvrijeđenih, poniženih, gladnih, nagih, bosih i drugih stradalnika. Gospod je rekao: "Žetve je mnogo, a poslenika malo" (Mt. 9, 37). Naša nada u Gospoda Boga kao svoga Stvoritelja i Promislitelja treba da je također velika. Ali mi se u životu svome često griješimo o tu veliku hrišćansku vrlinu. Mi se pretjerano nadamo u druge ljude, naročito u velike ovoga svijeta, one koji imaju vlast i bogatstvo. Često zaboravljamo da su mnogo puta veliki ovoga svijeta jetki sebičnjaci, kojima je sve malo, i da nijesu voljni s nikim dijeliti ni vlast ni bogatstvo. Ima i dobrih, milostivih ljudi, koji saosjećaju svim srcem i svom dušom svojom životnim tragedijama drugih ljudi ali takvih je, na žalost, malo u ovome svijetu. Naša nada u pomoć moralnu i materijalnu čestitih ljudi nije prazna, oni će učiniti što mogu ali i oni su dosta puta opterećeni svojim brigama i nevoljama, da nam uz najbolju nadu ne mogu pomoći. Nada u sebe jača je i realnija od nade u druge ljude. Jer svak najbolje poznaje svoje muke i nevolje, svoje potrebe i sebi je najbolji prijatelj. Stoga je naš narod rekao: "u se i u svoje kljuse". Ali mnogo puta, uz najbolju volju, ne možemo sebi pomoći, jer nemamo moći i nedostaju nam sredstva da postignemo što želimo. Često nemoćni gledamo kako se ruše zgrade naših nada kao kuće sazidane na pijesku, kako prolaze naše nade kao oblaci na nebu, nestaje ih na hridima i pjene morske. Stoga je najbolja i najčvršća naša nada u Gospoda Boga. On je naš Stvoritelj i Promislitelj. "On sam daje svima život i disanje i sve" (Dj. ap. 17, 25). "Kroz Njega živimo, mičemo se i jesmo" (Dj. ap. 17, 28). On je naš nebeski otac, kao takav hoće, a kao svemoćni sve može sve učiniti za djecu svoju. Ne smijemo biti malodušni; nikada ne smijemo gubiti nade ni u najtežim životnim prilikama, jer to bi bilo nehrišćanski. U našoj sv. Crkvi na liturgiji sveštenik uvijek poziva narod sa riječima: "Gore imajmo srca" tj. hrabro podnosimo nesreće koje nas snalaze u životu, ne klonimo druge, nadajmo se u Gospoda Boga. A narod odgovara: "Imamo u Gospoda". Dato nam je, dakle, životno pravilo, mudro roditeljsko, od strane brižne majke naše sv. Crkve, držimo se toga pravila, nemojmo se nikada oglušiti tome pozivu. U Zakonu Božjem stoji napisano: "Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svom snagom svojom i svom misli svojom" (Lk. 10, 27). I to je Spasitelj naš nazvao najvećom zapovješću. Vjera i nada su velike hrišćanske vrline, ali je ljubav najveća, jer sve što je najbolje i najplemenitije na ovom svijetu u ljubavi ima svoj izvor i uvor. Kako ne bismo ljubili Boga mi koji smo prosvijećeni hrišćanskom naukom? Na deset vjekova prije slavnog rođenja Hristova, car i prorok David rekao je: "Gospod je prosvjećenje moje i Spasitelj moj ". Prirodno je ljubiti svoje dobrotvore. Čak i životinje, pa i divlje zvijeri na svoj način pokazuju znake ljubavi prema svojim dobrotvorima. Otac naš nebeski naš je najveći dobrotvor. On nam je život dao. On nas čuva od zla. On nas štiti kad nas napadaju životne bure i oluje. On nas svakodnevno, svakotrenutno obasipa izobilnim svojim milostima i dobročinstvima. Naša je, dakle sveta dužnost da Ga ljubimo. Mir na zemlji, draga moja braćo i sestre, to je najveća sreća koje, na žalost, malo ima. Mir na zemlji dvojak je. Unutrašnji i spoljašnji. Unutrašnji mir, to je mir u samom sebi u duši svojoj i u srcu svome; a spoljašnji to je mir između čovjeka i drugih ljudi, međusobni mir između bratstva, plemena, naroda i država. Veliki Njegoš tačno je osjetio da je malo mira u ovome svijetu, pa je to divno opisao u ovim duboko bolnim stihovima: "Svjet je ovaj tiran tiraninu, (P. P. Njegoš: Gorski Vijenac) Međutim, među ljudima, naročito kulturnim, mira bi trebalo da bude. Osobito mira bi trebalo da bude među hrišćanima. Ali tragedija je čovječanstva, što se milioni ljudi nazivaju hrišćanima, a rijetki su hrišćani po djelima. Na žalost, u ovome svijetu i suviše su rijetki hrišćani koji revnosno čitaju Sveto pismo i po njemu žive. A to je knjiga sveta, knjiga života. Ona nam je neophodno potrebna u svima prilikama života. Kada prohuji mladost, oroni zdravlje, nestane prijatelja, iznevjeri sreća, kada nas sve drugo izda, Sveto Pismo je tu: da nas pouči o životu, da nas utješi, da nam ojača nadu. Pogledajmo glavnu ličnost Sv. Pisma Gospoda Isusa Hrista. Njega najvećeg dobrotvora čovječanstva, koji je spasio ljude od smrti vječne, nezahvalni ljudi biju, pljuju, rugaju mu se, na glavu mu meću trnovi vijenac, raspinju ga na krstu. I On ne klone duhom, već sve to trpljivo podnosi. U najtežim mukama misli na svoju Majku i preporuča je apostolu Jovanu. Brine se čak i za svoje mučitelje i moli Oca nebeskoga da im oprosti grijehe. Stoga nam je Njegov svijetli lik uzdignut do heroizma i svetosti, stoga je On vječiti izvor i inspiracija svega najuzvišenijega i najplemenitijega. Osmotrimo proroke i apostole. Kakva pouka? Oni znaju da nevini stradaju i znaju da to nije pravo. Ali znaju isto tako da mnogi ljudi bez krivice pate i stradaju. I je li, stoga, pravo da njima bude dobro, dok drugi trpe? I njihove pravedne duše kažu im da nije pravo. Stoga su oni svoju tešku sudbinu podnosili, čak i mučenički poginuli bez roptanja. Oh, zaista bi bilo mnogo više mira na zemlji, kada bi bilo ugledanja na Hrista, čitanje Sv. pisma i života po njemu. Ali, u Zakonu Božijemu stoji zapisano da smo dužni ljubiti ne samo Boga već i bližnjega svojega kao samoga sebe" (Lk. 10, 27). Šta bi bilo da je takav život na ovoj planeti? Bilo bi na njoj manje bola, suza i uzdaha, a više sreće, zadovoljstva i radosti. Draga moja djeco duhovna, na veliku našu žalost i štetu, moramo priznati da u dušama i srcima našim nema Hristove ljubavi. Mjesto nje u njima su se nastanile zavist, zloba, pakost, intriga, mržnja. Stoga među nama mjesto sloge, vlada nesloga. A u jevanđelju piše: "Svako carstvo koje se razdijeli samo po sebi, opustjeće; i svaki grad ili dom koji se razdijeli sam po sebi, propašće." (Mt. 12, 25). A na drugome mjestu Sv. pisma stoji zapisano: "Kako je lijepo i krasno kada sva braća žive zajedno u slozi i jedinstvu (Ps. 133, 1). A imperativ je života da hrišćanska ljubav zagrije srca čovječija. Stoga je neophodno potrebno da poslušamo apostola Pavla koji kaže: "Da odbacite po prvom mišljenju starosti čovjeka, koji se raspada u željama prevarljivijem, i da se obnovite duhom uma svojega i obučete u novoga čovjeka koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine" (Ef. 4, 22-24). Među ljudima dobra volja ljubav nam je potrebna, kao što je potrebna svjetlost u tami, ogrjev u hladnoći, sreća u nesreći. I to ne samo zbog lične sreće, već zbog sreće i budućnosti našega naroda i svega čovječanstva. Zašto je gvožđe zarđalo? Zašto da dozvolimo da u zlu potamne stare vrline našega naroda? Zašto da pauk prede svoju mrežu oko nas? Zašto da dozvoljavamo da zli ljudi oko nas pletu spletke, ogovaraju i došaptavaju? Ako želimo dobra narodu svome, moramo dobro poznavati osnove istorijskog života narodnog i visoko cijeniti moralne snage. To od nas traži ljubav drema otadžbini. U srpskom narodu mora nastati preporođaj religioznog i moralnog života, jer sama po sebi nacionalnost je prazna, ako nije sazidana na tvrdom temelju vjere i morala. Neumorno raditi u tome pravcu, znači žurno ljubiti svoj narod i svoju domovinu. Draga braćo i sestre, ako se budemo svojski trudili da u životu svome idemo ukazanim jevanđeljskim putem, zaista će svaki od nas doprinijeti svoj skromni udio za: slavu Božju, mir na zemlji i dobru volju među ljudima. Mir vam Božji! Hristos se rodi! Vaš smireni molitvenik u Boga PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Božićna poslanica Mitropolita koja je uz akt M. br. 7/01. 01. 1943. g. dostavljena svim arhijerejskim namjesništvima i upravama manastira u Mitropoliji i Arhijerejskim namjesništvima pljevaljskim i prijepoljskom sa namjerom da se umnoži i pročita u hramovima). Dva putaU životu su uvijek bila dva puta: put dobra i put zla put vrline i put grijeha. Put dobra i vrline teži je, vodi kroz mnoge klance i urvine, vodi u visinu, zahtijeva napor, umara, stoga njim ide malo ljudi. Put zla i grijeha znatno je lakši i udobniji, jer je širok i vodi postepeno na niže, ne zahtijeva truda i muke, stoga njim ide većina ljudi. Ljudi koji u životu svom idu prvim putem, što su pravi sljedbenici Gospoda Isusa Hrista, što su hrišćani po djelima, a ne samo po riječima. To su one lijepe duše ispunjene idealima i radošću, koje se uzdižu iznad opšte bijede ljudske. To su herojske duše ispunjene vjerom u Boga, vjerom u život, u pobjedu pravde nad nepravdom, istine nad lažju, svjetlosti nad tminom; ispunjene nadom na bolju i radosniju budućnost; ispunjena ljubavlju prema Stvoritelju i Promislitelju svijeta i prema svim ljudima bez obzira na vjeru, narodnost, rasu i socijalni položaj. To su ljudi optimisti i veliki radenici, koji svoj posao vrše s pjesmom na usnama, kao što ptica gradi svoje gnijezdo pjevajući. Oni su uradili sve što je lijepo, veliko i uzvišeno na ovoj planeti. Njima imaju da zahvale za svoj napredak nauka, filozofija, književnost i tehnika. Ti ljudi pretstavljaju duhovne vatre, koje svijetle i griju, slični su planinskom izvoru koji osvježava i povraća snagu. Ljudi koji u životu svome idu drugim putem, što nijesu istiniti sljedbenici blagog Učitelja iz Nazareta Galilejskoga, to su ljudi čije su duše ispunjene mrakom, zlobom, zavišću i mržnjom. Takvi ljudi stvaraju jednu bijednu i trulu sredinu, koja utiče zarazno i ubija. Oni znaju samo za blato i kaljugu. U takvoj sredini ruše se ideali i svetinje. Tu se vene bez cvjetanja, stari bez mladosti, umire bez življenja. Tu su misao i srce privezani za zemlju, tu su ljudi umorni i otrovani od nerada. U takvoj sredini vladaju laž, intriga, ogovaranje, došaptavanje, kleveta, uvreda i drugi grijesi. Tu je hladno bez ljubavi, mračno bez nauke, dosadno bez rada. Takvi ljudi progone se i kolju među sobom kao divlje zvijeri. Tu se prolama strašni odjek škrguta zuba, laveža i kurjačkog zavijanja. Osjeća se lješinska trulež i zadah raspadanja. Prvi je PUT SVETOSAVLjA, drugi je PUT BEZVJERJA. Prvi stvara, drugi rastvara, prvi liječi, drugi truje, prvi vedri, drugi mrači, prvi vodi u život, drugi u smrt. Prvim putem išli su naši svetitelji Simeon Mirotočivi, Sv. Sava "suncu slični svjetionik", Stevan Prvovjenčani, Vladislav, Arsenije, Sava Drugi, Milutin, Stevan Dečanski "predivni u stradanjima, svijetli dijamant", Uroš, Anastasija, Jelena i Angelina, Nikodim, Danilo "zvijezda jutarnja, koja tjera tamu neznanja", prvi patrijarh Joanikije, velikomučenik knez Lazar "koji je prolio krv svoju za vjeru i otadžbinu", stradalnik patrijarh Gavrilo, Stevan Piperski, Vasilije čudotvorac ostroški, Petar čudotvorac cetinjski. Drugim putem išli su i idu rušioci vjere, narodnosti i porodice, oni koji ne poštuju moral, Slavu, krsni kolač i svijeću, koji ne predaju punje i proskure, ne lože božićnje badnjake, ne šaraju Uskrsova jaja, u svojim domovima nemaju ikone i ne škrope kuće bogojavljenskom vodicom, koji ne pohađaju crkve i manastire, ne priznaju kumstvo i prijateljstvo, za koje gostoprimstvo i zadana riječ nije svetinja. Trudimo se svom snagom uma, srca i volje da u životu svome izbjegavamo PUT BEZVJERJA, a da idemo PUTEM SVETOSAVLjA. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Uvodni tekst Mitropolita Joanikija u kalendaru "Ostrog" za 1943. godinu). Vjerne sluge pomjani gospodi!"Bože dragi koji sve upravljaš, (P. P. Njegoš: "Gorski Vijenac") Sjeti se u carstvu svome nebesnome umrlih vjernih slugu tvojih sinova i kćeri mučeničkoga, krstonosnoga srpskoga Naroda koje strašnim mukama pobiše partizani i onih koji hrabro pogiboše u borbi s tim zlikovcima. Dragi mučenici, oni koji su godinama obećavali da će usrećiti naš narod, oni svojim zabludjelim mozgovima i zlobom otrovanim srcima odrediše za vas maljeve, kuršume, noževe, koce, oganj, jame da vam to budu znaci "bratske pažnje i ljubavi", a vama, junaci, koji ste se u krvavim borbama borili protiv tih neprijatelja krsta, bezvjernici namijeniše lukavstvo, prevaru, kuršume, bombe, mitraljeze... Vi ste bili još mnogo potrebni sebi, svojim milima i dragima, narodu našemu, Crkvi Svetosavskoj. Vi ste voljeli svjetlost mračnjaci vas poslaše u mrak; vi ste voljeli rad ljenštine vas poslaše u tišinu i nerad; vi ste voljeli život grobari vas poslaše u smrt. Ali, gle, preko svoje mučeničke smrti vi postadoste glasniji i moćniji. Zaista oni su mrtvi u životu, a vi živi u smrti. Oni su lješine koje smrde i donose zarazu, a vi duhovne vatre koje osvjetljavaju puteve budućnosti i griju duše ljubavlju koja žrtvuje sebe za dobro svojih bližnjih. Svijetla imena mnogih od vas znamo, a mnogih ne znamo, ali Otac naš nebeski zna imena svih vas. Počivajte mirno u vašim grobovima, po jamama i urvinama, u dubinama morskim i rijekama. Vaša duhovna majka Svetosavska Crkva toplo saosjeća bol vaših roditelja, vaših udovica i siročadi, braće i sestara i rođaka vaših, jer i vi i oni kost ste kostiju njenih i krv krvi njene. Na svojim grudima vas je othranila, svojim vas je duhovnim mlijekom zadojila. I po prirodi duhovnog roditeljstva, bol njihov postaje bol zajedničke majke njihove svete Srpske Crkve. Ona strada zbog bolova svih vas; u njenom srcu nalaze odjeka sve gladi, golotinje, bosotinje, sirotovanja, uvrede, poniženja, patnje i suze. Ona se uvijek moli za vječni pokoj svih koji položiše živote za vjeru i otadžbinu. Gospode naš, daj im rajsko naselje i upokoj njihove herojske duše tamo gdje nema bolova, ni žalosti, ni uzdaha, već gdje je život bez kraja. "Na nebu im duše carovale, (P. P. Njegoš: Gorski Vijenac). Vječna im pamjat! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Mitropolitov tekst objavljen u Kalendaru "Ostrog" za 1943. godinu) Odlikovanja za službu bogu i roduPRAVOSLAVNI MITROPOLIT RJEŠENjE Revnost o slavi svete Božje Crkve, višegodišnje i hvale dostojna pastirska služba i staranje o ugledu svešteničkog čina, koje je pokazalo prečasno sveštenstvo bogospasavane Mitropolije crnogorsko-primorske i rodoljubivi rad, podražavanja dostojan, u službi nacionalne stvari, pobudili su nas da u znak priznanja, a povodom slavnih Božićnih praznika, odlikujemo izvjestan broj istaknutih sveštenika. To činimo u uvjerenju, da će ovaj akt priznanja, koji naša smjernost ukazuje svojim satrudnicima i revnim poslenicima u vinogradu Gospodnjem i narodnoj njivi, odlikovanim poslužiti za lično unapređivanje i potstrek za budući rad, a ostaloj braći dati primjera, da savjesno i požrtvovano vrši svoje dužnosti u slavu Gospoda, za uspjeh djela Božjeg na zemlji i obilatu korist Svetosavskog naroda našeg. U smislu čl. 102. tač. 12. Ustava Crkvenog ODLIKUJEMO 1. - činom protojereja: 2. - crvenim listama: 3. - crvenim pojasom: 4. - pohvalnicom: Dano na Božić 24. 12.1942./7. 1. 1943. godine u našoj rezidenciji na Cetinju. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Rješenje Mitropolita M. br. 45/ Božić 1943. g.) Sveti Sava - prosvetitelj srpski i tvorac srpske državne misliRodio se oko 1174. godine u Rasu kao najmlađi sin velikoga župana Stevana Nemanje. Kršteno mu ime bijaše Rastko. U svojoj osamnaestoj godini zakaluđerio se je u Svetoj Gori u ruskom manastiru Sv. Pantelejmonu uzevši u manastiru ime Sava. Poslije izvjesnog vremena, željan nauke, otišao je u grčki manastir Vatoped. Zajedno sa svojim ocem Stevanom u kaluđerstvu Simeonom 1199. godine u Svetoj Gori sazidao je za Srbe monahe manastir Hilandar, koji je Savinim trudom i nastojanjem uskoro postao jedan od najčuvenijih i najvažnijih manastira ne samo u Srpstvu već u Pravoslavlju. Nešto kasnije Sava je iz Hilandara otišao u Kareju, gdje je u jednoj isposnici živio asketskim životom, baveći se molitvom i književnim radom. Poslije Nemanjine smrti, kao što je poznato, zbog nesloge između braće Stevana i Vukana, došlo je u Srbiji do nemira i građanskog rata. U tako teškim prilikama vratio se je Sava god. 1208. iz Svete Gore u Srbiju i donio svete mošti očeve. Izmirio je svoju zavađenu braću i narodu povratio mir i red. Živio je u manastiru Studenici zadužbini Nemanjinoj. Imajući velike sposobnosti državničke i diplomatske, bio je od velike pomoći svome bratu velikom županu Stevanu. Kada je Stevan 1217. godine dobio iz Rima kraljevsku krunu, Sava je tim bio vrlo nezadovoljan i vratio se u Svetu Goru. On se držao političke tradicije Nemanjine, koja je bila potpuno u duhu Pravoslavlja. Njegovo je ubeđenje bilo da što više pravoslavna vjera zavlada srcem i dušom srpskoga naroda, da mu time pretstoji bolja i svijetlija budućnost. S toga je mislio da osnuje samostalnu srpsko-pravoslavnu crkvu koja bi radila na jačanju države. U tu svrhu 1219. godine otišao je u Nikeju i od tamošnjeg cara i patrijarha isposlovao samostalnost Srpske Crkve. Sava je tada postao prvim srpskim arhiepiskopom. Srbiju je podelio u osam episkopija, a za sjedište arhiepiskopije odredio je manastir Žiču, zadužbinu svoga brata Stevana i svoju. Sava je duhovni tvorac srpske državne misli. On je 1221. god. krunisao svoga brata Stevana. Sava je to krunisanje obnovio i osvetio, kako se kaže u zapisu episkopa Teofila iz godine 1252. Arhiepiskop Sava je neumorno radio na tome da pravoslavlje postane glavni smisao i sadržaj srpske kulture. U tome duhu on je vaspitavao svoje sveštenike i kaluđere. Srpski arhijereji s velikim uspjehom nastavili su djelo Savino. Oni su tako čvrsto povezali Srpsku Crkvu i državu, da su kasnije za vrijeme ropstva pod Turcima, srpski sveštenici bili glavni predstavnici tradicija Nemanjića i srpske državne misli. Poslije smrti svoga brata Stevana oko 1227. godine arhiepiskop Sava krunisao je za kralja sina Stevanovog Radoslava. Zatim je otišao u Svetu Zemlju. Kralj Radoslav bješe pod jakim političkim uticajem svoga tasta epirskog despota i solunskog cara Teodora, s toga je god. 1233. bio zbačen sa uprave zemlje. Na prijestolu ga je naslijedio brat mu Vladislav, koji bješe zet bugarskog cara Asena Drugog. Sava je i po druga put otišao na istok. Po povratku iz Svete Zemlje, svratio je u Bugarsku, i u Trnovu umro 14. januara 1236. godine. Po želji njegovog sinovca kralja Vladislava, sveštenstva i naroda, svete mošti Savine 6. maja 1237. god. prenesene su u manastir Mileševo, gdje su počivale do god. 1594. kada su ih Turci prenijeli u Beograd i spalili na Vračaru. Arhiepiskop Sava bio je prvi srpski književnik. Napisao je i tipik karejski, hilandarski i studenički. Osim toga napisao je i životopis svoga oca Stevana Nemanje, koji spada među najbolja djela stare srpske književnosti. Također je napisao i službu Sv. Simeonu. Kada se poslije sedam vjekova baci pogled na život i rad arhiepiskopa Save, vidi se da je glavni sadržaj njegovog značaja u snazi njegovog rada i zamaha. On je bio ispolinska snaga, koja je imala moć stihije. Molitvenik i isposnik, pastir koji dušu svoju polaže za svoje duhovno stado, mudri diplomata, dalekovidni državnik, vješti organizator Srpske Crkve, talentovani književnik, veliki rodoljub to je srpskom narodu bio arhiepiskop Sava. On je na svim tim poljima nepoštedno trošio svoju snagu, boreći se sa mnogim preprekama. Rezultati njegovog rada su ogromni, on je neizmerno mnogo zaslužan za svoj narod, s toga je on najveća ličnost srpske istorije. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Mitropolitov tekst koji je objavljen u Glasu Crnogorca br. 87 od 27. 01. 1943. g.) Služi li se služba u zatvoru?PRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU Izvijestite nas: da li se sada obavlja služba Božja u ovdašnjem zatvoru. Ako se ne vrši: otkada i šta ste preduzeli da se smetnje otklone i bogosluženje nastavi, te što je ometalo vršenje bogosluženja? Hitno je! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesniku cetinjskom M. br. 588/18. 02. 1943. g.) Žetva je velika, a poslenika je maloPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNICIMA, Našom Okružnicom br. 721 od 20/7. maja prošle godine apelovali smo na diplomirane i nediplomirane studente teologije, kao i svršene bogoslove da se pripreme i prime sveštenički čin. Tražili smo od njih da učine ono što su bili dužni učiniti, s obzirom da su se, može se reći, bez izuzetka školovali na račun naše Srpske Crkve. Na žalost, našem apelu rijetki su se odazvali. Međutim, "žetva je velika, a poslenika malo". S obzirom na prednje, neka namjesnik prizove k sebi sve diplomirane i nediplomirane studente teologije i svršene bogoslove sa svoga područja, upozna ih sa potrebama Crkve i njenim materinskim apelom, kojim ih poziva na rad u vinogradu Gospodnjem, pa ih uzasavjetujte da se spreme za stupanje u sveštenički čin i traže mjesta u crkvenoj službi, kojih ima dovoljno i koja treba da se popune. Upozoriti ih, da je vrijeme da se odazovu glasu Crkve i njenoj potrebi i olakšaju njenu spasonosnu misiju u narodu, a uz to prime ono znanje za koje su se toliko vremena spremali i koje su, valjda, besumnje, željeli, da prime, kao i njihovi stariji drugovi. Arhijerejski namjesnik će se postarati da sve pomenute ličnosti sa ovoga područja s ovim upozna i zainteresuje ih za ovaj apel Svete Crkve. Iskustvo nas uvjerava, da će se pojedini izgovarati siromaštvom i nemogućnošću ženidbe i tome slično. Svima neka namjesnik stavi do znanja, da su sve to izgovori, jer onaj, koji istinski želi da primi sveštenički čin i služi Crkvi naći će, bar u najskromnijem obimu, i sredstva da bi se pripremio za taj čin, u toliko prije što, kako je to i poznato, na uposljenje nema dugo da čeka, kao ni na regulisanje svojih prinadležnosti. U koliko ne bi arhijerejski namjesnik poznavao sve svršene bogoslove i studente teologije sa svoga područja, neka se za to pobrine preko područnih paroha. U vezi ovoga uzeti potrebnu izjavu o stupanju u sveštenički čin i onih svršenih bogoslova i studenata, koji su zaposleni kao vjeroučitelji u osnovnoj odnosno srednjoj kojoj školi, a nijesu primili sveštenički čin. Razumije se i od prvih uzeti shodne izjave o ovom pitanju. Prijem ove okružnice potvrditi. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 570/18. 02. 1943. g.) Misija raspetim Srbima u Nezavisnoj Državi HrvatskojPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIKU Izvijestite nas, po mogućnosti što prije, da li su primljeni kalendari "Ostrog" u Splitu, Šibeniku i drugim mjestima Primorja. O tome ćete se informisati kod porodice dr Filipa Lazarevića. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesniku kotorskom M. br. 592/19. 02. 1943. g.) Služba Božja u svetosimeonovskom graduPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU 13/26. februara na praznik Sv. Simeona Mirotočivoga u Podgorici, kao rodnom mjestu velikoga svetitelja Srpske Crkve, služiće se svake godine sv. liturgija, o čemu blagovremeno obavijestiti narod. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskog namjesništvu podgoričkom br. 659/22. 02. 1943. g.) Propovedajte Hrista RaspetogaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT BOGOLjUBIVOM SVEŠTENSTVU OBA REDA Pred Uskršnji post, dragi moji saradnici u Vinogradu Gospodnjem obraćam Vam se s pozivom da propovjedničku revnost uvećate do najvećeg stepena. Propovjednici Jevanđelja, marljivo propovijedajte riječi Božje u danima spasenja (2. Kor. 6, 2). Propovijedajte Hrista raspetog (1. Kor. 2, 2). Njegov krst nije više znak smrti, već znak vaskrsenja i vječnoga života. "A ovo je život vječni da poznaju tebe jedinoga istinskoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista." (Jn. 17, 3). Narod naš osjeća veliku potrebu što boljeg poznavanja Gospoda Boga. Tragedija koja nas je zadesila u prvom je redu plod slabe vjere. Služitelji Božjega oltara, učite stoga revnosno narod svoj istinama naše sv. vjere. "Nebesa kazuju slavu Božju, i djela ruku njegovijeh glasi svod nebeski. Zakon je Gospodnji savršen, krijepi dušu; svjedočanstvo je Gospodnje vjerno, daje mudrost nevještome. Naredbe su Gospodnje pravedne, vesele srce. Zapovijest je Gospodnja svijetla, prosvjetljuje oči." (Ps. 19, 1, 7-8). Propovjednici slova Božjeg, trudite se neprestano da narod naš privedete Gospodu Hristu. Nastojte da riječi vaše utiču na um, srce i volju. Propovijedajte s ljubavlju. Neka vaši slušaoci osjete da im govorite kao očevi koji ljube svoju djecu više nego sebe. Neka se u našim očima odrazuju vjera, nada i ljubav: neka iz ustiju vaših pastva naša čuje riječi, koje će poučiti neukog, tješiti žalosnog, hrabriti klonulog, na pravi put izvoditi zastranjenog. Pastiri stada Hristovog, iznad svega starajte se da vašim životom budete ugled svome stadu, jer ta je propovjed najbolja, njen je uticaj trajan i neizbrisiv. Arhijerejski će namjesnici ovu našu okružnicu hitno tekstualno raspisati sveštenstvu. Potvrditi prijem. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima u Mitropoliji i Arhijerejskim namjesništvima pljevaljskom i prijepoljskom M. br. 735/12. 02. 1943. g.) Proslava neđelje pravoslavljaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT GUVERNERSTVU CRNE GORE Još od osmog vijeka u spomen pobjede pravoslavne Crkve nad jereticima, ustanovljeno je da se prva neđelja Uskršnjeg posta u svoj pravoslavnoj Crkvi svečano proslavlja kao Neđelja pravoslavlja. Ove godine taj veliki praznik spada 14. marta. Kod nas je bilo pravilo da se toga dana poslije podne u varošima održe: duhovne akademije, čiji je program bio predavanje (govor) religioznog karaktera, pjevanje crkvenih pjesama sa strane pjevačkih društava i đačkih horova i nekoliko učeničkih deklamacija. Kako ovo služi jačanju vjere, to ipso facto slabi komunizam, stoga molim da čim prije izvolite odobriti održavanje ovih duhovnik akademija, kako bi na vrijeme mogao dati sveštenicima potrebna uputstva. Ovo je i želja Glavnog Nacionalnog Odbora, jer bi nacionalisti na ovim duhovnim akademijama uzeli vrlo aktivno učešće. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Guverneru Crne Gore armijskom đeneralu A. P. Biroli povodom proslave Nedjelje pravoslavlja M. br. 692/24. 02. 1943. g.) Uzdignimo barjak Pravoslavlja i SvetosavljaARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA, Kako je danas potrebno, potrebnije nego ikada, visoko uzdići barjak Pravoslavlja i Svetoslavlja, pozivamo drago naše Sveštenstvo da svuda širom naše Eparhije i onih djelova koji su našem Arhipastirskom staranju od drugih eparhija povjereni, da svuda gdje je to moguće izvedu ove godine proslavu NEDJELjE PRAVOSLAVLjA 1/14. marta što svečanije i sa bogatijim programom. U izvođenju ove Svetosavske manifestacije, vjerujemo, najoduševljenije će učestvovati nacionalne vlasti i organi sa nacionalnom omladinom, koja, neka je Bogu slava a krstonosnom narodu srpskom utjeha, nalazi svoj pravi put linijom Svetosavlja. Nijedno varoško mjesto neka ne propusti, a da svečanost ne izvede. Nijedan seoski sveštenik neka ne propusti, a da bar uz službu Božiju ne održi prigodnu propovijed. Da bi puni uspjeh ove vjersko-narodne manifestacije bio osiguran, neka sveštenstvo blagovremeno stupi u vezu sa Nacionalnim odborima, Nacionalnim komandama, Odborima za propagandu i nacionalno vaspitanje i mjesnim školskim upravama. Svi će nam parosi podnijeti izvještaj o proslavi NEDJELjE PRAVOSLAVLjA u svojim parohijama, a te će izvještaje namjesnici dostaviti skupa za čitavo svoje područje. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Arhijerejskim namjesništvima M. br. 805/03. 03. 1943. g.) PravoslavljeDanas kada naša sv. Crkva slavi Nedjelju Pravoslavlja, umjesno je razmisliti o sadržaju i duhu Pravoslavlja. Što je Pravoslavlje, kakvi su njegovi ideali i kakva misija? Pravoslavlje je vjeroispovjest među drugim hrišćanskim vjeroispovjestima. Kao što sama riječ kaže, ono uči pravo slaviti Boga. Pravoslavlje je čvrsta vjera u Boga Stvoritelja i Promislitelja svijeta, ono je pouzdana nada u Njega, ono je čista i iskrena ljubav prema Njemu i prema bližnjemu svome. Pravoslavlje traži poštovanje roditelja, zabranjuje preljubu, krađu, lažno svjedočenje na bližnjega svoga, ne dozvoljava želju tuđega. Pravoslavlje traži gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, nagoga odjesti, bolnoga i sužnjega posjetiti, neukoga poučiti, žalosnoga utješiti, svetitelje proslavljati, pristupati sv. tajnama ispovijesti i pričešća, prisustvovati bogosluženjima, nositi u crkvu punje i proskure, postiti poste, svaki važniji posao molitvom početi i završavati. Pravoslavlje kod svojih pripadnika razvija ljubav prema radu. Ono ih stalno opominje da je Bog naredio ljudima da šest dana rade, a sedmi da se odmore i da ga njemu posvete (Knj. Izlaska 20, 8-10). Ono upozoruje svoje sljedbenike da je apostol Pavle rekao: "Ako ko neće da radi, da i ne jede" (2. Sol. 3, 8). Pravoslavlje je jevanđelsko požrtvovanje, žrtvovanje svojih interesa, uživanja, do potrebe i sebe samoga za bolji i svjetliji život svoga bližnjega. A u ovome svijetu, gdje vlada egoizam, gdje su lični interesi iznad svega, gdje se ne biraju sredstva za bogaćenje i uživanje, hrišćanskog požrtvovanja je velika potreba. "Ko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe", rekao je Gospod Isus Hristos (Mt. 16, 24). Pravoslavlje traži od svojih pripadnika da za uvijek ostave zavist, svađu, laž, pakost, prevaru, neslogu, ogovaranje, a da njeguju mir, bratsku slogu, povjerenje, ljubav i druge vrline. Ono uči strahu Božjemu, prašta uvrede, upućuje ljude da ne budu oholi, već smjerni, da ne budu gramzivi, već s malim zadovoljni. Pravoslavlje traži od svojih sljedbenika da budu milostivi, da izbjegavaju iskušenje i druga zla i napasti, da budu čistoga srca, da im bude sveto ime Božje i ideal ostvarenje carstva Božjega. Pravoslavlje traži da se u život unese više istine i pravde, više Hristovog morala, pravog izvora svake prave civilizacije. Ono to traži u prvom redu od porodice, kao osnovne društvene ćelije. Postoje mnoge pravoslavne porodice, čije je pravoslavlje, na žalost, samo nominalno. U manjini su porodice gdje je pravoslavlje iskreno i jako i u kojima je Hristova vjera i moral prožela cio život njenih članova. Porodica je početak društva. Kao što se tijelo čovječje sastoji od živih ćelija, koje se ne nalaze slučajno jedna pored druge, već sa njihovim stalnim vezama sačinjavaju jednu organsku cjelinu, tako i društvo nije sastavljeno iz jednog konglomerata slučajnih bića, već iz ekonomske zajednice i moralne solidarnosti porodica, koje predavajući iz generacije u generaciju dragocjeno nasljedstvo ideala, zajemčuju kontinuitet socijalnih veza. Destruktivni elementi odlično su shvatili veliki značaj porodice, i stoga su već davno upregli svom snagom da porodicu sazdanu od Hristove vjere i Njegovog morala, šireći bezvjerstvo i preporučujući slobodnu ljubav. Pravoslavlje je neprestano nastojanje, stalni napor za čistoću duše i tjela, za očuvanje hrišćanskog morala i njegovu primjenu u svima manifestacijama ličnog i kolektivnog života. Ono je borba neprestana i nepoštedna protiv zla, koje duše ljudi survava u ponor mraka i vječne smrti. Po riječima pravednoga Jova, život je čovječiji na zemlji borba. Postoje mnogobrojne prepreke, razna iskušenja neizmjerne smetnje za spasenje duša. Pravoslavlje je čvrsta volja i neprestani trud za spasenje svoje i drugih duša. Ono se ne ruga pogreškama drugih ljudi, ne ismijava mane svojih bližnjih, ne raduje se tuđem zlu, već naprotiv pravoslavac je žalostan zbog tuđe nesreće, on savjetuje, ispravlja, daje dobar primjer. Pravoslavac ulaže veliki trud da spasi šta se spasiti dade, da bližnjega svoga izbavi iz smrdljive kaljuge pijanstva, bluda, prevare, srebroljublja i drugih grjehova. Pravoslavlje je protiv mračnog pesimizma koji ne stvara ništa pozitivno, koji razara, koji ne liječi, već truje ljudstvo, ono je vjera vedroga, stvaralačkoga optimizma, religija koja uči ljude da vjeruju u progres, da vole sve ljude kao svoju braću i da se raduju životu. Pravoslavlje je narodna crkva. Ona je sa svojim narodom radovala se i stradala, ona je s njim uvijek i u vedrim i u oblačnim danima, u dobru i zlu. Pravoslavlje i Srpstvo već vjekovima tako je među sobom povezano da je postalo nerazdjeljivo, jedno. Pravoslavlje je dalo Srpstvu svetitelje: Simeona Mirotočivoga, Sv. Savu, Stevana Prvovjenčanoga, Sv. Arsenija, Stevana Dečanskoga, kosovskog mučenika kneza Lazara, majku Angelinu, Vasilija Ostroškoga, Petra Cetinjskoga, Stevana Piperskoga i druge Božje ugodnike. Ono nam je sazidalo Studenicu, Hilandar, Žiču, Mileševo, Sopoćane, Ravanicu, Ljubostinju, Ostrog i druge svetinje. Ono nas je naučilo moralu majke Jevrosime i majke Jugovića. Pravoslavlje traži od svojih sljedbenika da svoju misao obogate duhom jevanđelja, da oplemene svoje osjećaje, da svoju volju očvrste u dobru. Pravoslavlje traži od svojih pripadnika svu dušu i svo srce njegovo, kako bi se u njih uselio i njima vladao Goslod Isus Hristos, Koji će ih nadahnuti viteštvom da hrabro podnose životne nesreće, da ne klonu, da vjeruju i nadaju se u pobjedu dobra nad zlom, istine nad lažju, pravde nad nepravdom, Boga nad đavolom. Naša je topla želja i molitva da Srbi postanu takvi pravoslavci, pa će se na njima ispuniti obećanje koje je Gospod dao proroku Jeremiji: "Oni će biti moj narod i ja ću biti njihov Bog, jer će se obratiti meni svim srcem svojim" (Jeremija 24, 7). PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Tekst Mitropolita Joanikija objavljen u "Glasu Crnogorca" od 14. 03. 1943. g.) Neka vojska izađe iz hramovaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU Od Guvernerstva Crne gore tražili smo da se crkve sv. Stefana Štiljanovića u Bečićima i sv. arh. Stefana u Sv. Stefanu isprazne od vojske i stave na raspoloženje za bogoslužbene potrebe, pa smo od Vojnog ureda Guvernerstva dobili pod br. 1573/Op. od 8. 3. 1943. g. odgovor ove sadržine: "U vezi potrebe istaknute od Vaše Ekscelencije ovom Guvernerstvu da bi uslijedilo oslobođenje crkava sv. Stefana Štiljanovića u Bečićima i one sv. Arhiđakona Stefana u S. Stefanu, javlja se da je bilo određeno da se Vašoj želji čim prije izađe u susret". Obavijestiti o ovome paroha paštrovskog. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesniku barskom M. br. 901/10. 03. 1943. g.) Redoslijed ispovijesti i pričešća đakaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU Ispovijest i pričešće učenika sa nastavnicima sviju mjesnih škola tokom ovoga Časnog posta izvršiće se po ovom rasporedu: Ispovijest za sve škole u manastiru cetinjskom danas 12. marta u 4. 1/2 sata poslije podne; Pričešće će se obaviti u subotu 13. marta u 8 sati prije podne: u manastirskoj crkvi: bogoslovija, učiteljska škola sa vježbaonicom i viši razredi gimnazije; PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
(Akt Mitropolita Arhijerejskom namjesništvu cetinjskom i upravama sviju cetinjskih škola M. br. 954/12. 03. 1943. g.) Uspostavimo bogosluženje u zatvoruPRAVOSLAVNI MITROPOLIT KOMANDI Prošle godine u ovd. zatvoru se redovno vršila služba Božja nedjeljnih i prazničnih dana. Prije izvjesnog vremena bogosluženje je obustavljeno zbog epidemije, koja je vladala u zatvoru. Molimo Komandu: da se ponovo uspostavi redovna služba Božja u zatvoru svake nedjelje i velikih praznika počev od 14. marta 1943. godine Nedjelje Pravoslavlja, kako bi se zatvorenici pripremili duševno i primili sv. tajne ispovijesti i pričešća. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Komandi 11. bataljona kraljevskih karabinjera u Cetinju M. br. 956/12. 03. 1943. g.) Odajmo poštu velikom srpskom sinuPRAVOSLAVNI MITROPOLIT GLAVNOM NACIONALNOM ODBORU Trećeg februara preminuo je zaslužni sin naše nacije vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, predsjednik Narodne odbrane. Njegovi podvizi poznati su širom namučenog Srpstva i on je pokoljenja zadužio, da se s blagodarnošću sjete njega i odadu mu duboku poštu. Uvjereni da pogađamo Vaše misli i Vaše želje, predlažemo Vam, da se u subotu 13. marta t. g. u 11 sati održi četrdesetodnevni parastos u manastirskoj crkvi pok. vojvodi. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Glavnom nacionalnom odboru u Cetinju M. br. 957/12. 02. 1943. g.) Mučeničke kosti NjegoševeUPRAVA SRPSKE PRAVOSLAVNE PAROHIJE PRAVOSLAVNOJ MITROPOLIJI Na osnovu naređenja te Mitropolije čast mi je podnijeti kratak izvještaj o prenosu posmrtnih ostataka kostiju, blaženopočivšeg gospodara Crne gore Petra Drugog Petrovića-Njegoša VLADIKE RADA, sa Lovćena na Cetinje, za vrijeme zaposjednuća Crne Gore od strane austrougarske vojske. Ovaj izvještaj dajem po sjećanju iz doba, kada sam po nalogu Nj. V. P. poč. Mitropolita Mitrofana Bana imao da izvršim jednu tešku i bolnu dužnost, da kao njegov zastupnik uzmem učešća u pomenutom prenosu NjEGOŠEVIH kostiju. Bilo je to negdje početkom jula 1916. godine, kada je Mitropolit Mitrofan dobio izvještaj od vojnog Guvernera Crne Gore đenerala Vebera, da će se izvršiti prenos NjEGOŠEVIH kostiju na Cetinje, te da odredi lica, koja će ovome prenosu prisustvovati. Na ovakav predlog, odnosno naređenje, Mitropolit je dao odgovor, da u ovakav jedan posao on neće da ulazi, a okupatoru stoji u vlasti, da može činiti što god hoće. Međutim, Mitropolit je odmah o ovoj namjeri okupatorovoj izvijestio uglednije ljude iz varoši Cetinja, Bajica, Donjeg Kraja, Bjeloša, Očinića i Uganja. Predsjednici pomenutih opština odmah su uputili Guverneru Veberu protest odnosno molbu, i zatražili da se obustavi izvršenje rešenja o prenosu NjEGOŠEVIH kostiju, jer da će takav postupak okupatorov izazvati kod naroda veliko negodovanje, a može i da bude nereda, koji bi mogli imati rđavih posljedica. Ovaj protest Mitropolit je sproveo Guverneru Veberu sa mišljenjem, u kojem se potpuno složio sa potpisnicima istog. Međutim, vidjevši, da je pitanje ozbiljno i hitno, Mitropolit je prethodno bio ugovorio sa uglednijim ličnostima iz varoši, da se po svaki način uzme učešća u pomenutom prenosu NjEGOŠEVIH kostiju, ako okupator ne odustane od svoje namjere. Malo je bilo nade, da će okupator od te namjere odustati, a nije se smjelo ostaviti, da on sam kao okupator svršava jedan tako važan i za narodno dostojanstvo tako osjetljiv posao. Usljed toga određeni su izaslanici i to: dr Lazo Tomanović, biv. predsj. Kralj. Crnogor. Vlade; Mihailo (Mišo) Popović, Drž. savjetnik u penziji; Ivo Kaluđerović, onda đakon i sekretar Mitropolije i potpisani. Proteklo je možda 15-20 dana od dana predaje protesta. Mitropolit Mitrofan je dobio negativan odgovor a uz to naređenje, da se prenos NjEGOŠEVIH kostiju sa Jezerskog vrha (Lovćena) na Cetinje ima izvršiti noću između 12. i 13. avgusta 1916. g. u prisustvu dvojice vojnih zastupnika kao i zastupnika, koje Mitropolit odredi. Gornje rešenje je Mitropolit odmah saopštio određenim licima (koji su gore pomenuti) i mi smo sa dvojicom austrougarskih oficira otputovali za Lovćen 12-og avgusta oko 12 časova, popeli se na Jezerski Vrh i odmah pristupili iskopavanju kostiju. Kada su vojnici otvorili grob, potpisani je sa Đakonom Ivom Kaluđerovićem izvršio pomen a zatim smo jednu po jednu kost smiještali u naročiti sanduk, koji smo za tu svrhu bili sa sobom donijeli. Svi članovi izaslanici prisutni su bili na licu mjesta i vođen je zapisnik, koji je od sviju bio potpisan. I pored toga, što su kosti dugo vremena ležale u grobnici (od 19. 10. 1851. g. do 12. 08. 1916. g.) skoro 62 godine, a crkvica u kojoj je bila grobnica bila toliko vremena izložena vremenskim nepogodama kišama, gromovima itd. ipak su bile prilično održane. Položaj pak kostiju bio je poremećen u toliko, što se je lobanja nalazila skoro na položaj desnog ramena. Metalni srebrni krst, koji se nalazio na prsima Vladičinim zauzimao je položaj kod desnog koljena. U opšte na krstu i metalnim djelovima odežda primijećeno je, da su izvjesni djelovi kao rastopljeni. Sve ovo, kako položaj lobanje, tako i izmijenjeni položaj krsta, kao i topljenje metalnih stvari daje se objasniti stresom usljed grmljavine na onoj visini i uplivom električne energije prilikom udaranja gromova na gromobranima crkvice, koji gromobrani nijesu bili uvijek u ispravnom stanju. Pošto smo kosti smjestili u malom sanduku, sanduk je zakovan, što je u zapisnik unešeno, i sa sandukom krenuli sa Jezerskog Vrha preko Ivanovih Korita za Cetinje, gdje smo stigli oko 9 časova noću. U Cetinjskom manastiru nas je dočekao Mitropolit Mitrofan, koji je, pošto je kovčeg bio postavljen ispred ikonostasa, održao kratak pomen. Kovčeg je zatim smješten u manastirskoj riznici, gdje je i ostao do onog srećnog dana, kada su NjEGOŠEVE kosti na onako svečan način ponovo iznešene na Lovćen, gdje se i sada nalaze, što je bilo izvršeno 21. septembra 1925. g. uz najoduševljenije učestvovanje mnogobrojnog naroda iz raznih krajeva naše otadžbine, mnogobrojnih korporacija i predstavnika najviših vlasti u zemlji, kako duhovnih, tako i vojnih i građanskih, na čelu sa Nj. Vel. sada blaženopočivšim Kraljem ALEKSANDROM Prvim Karađorđevićem i Nj. Veličanstvom kraljicom MARIJOM. Cetinje, 26. marta, 1943. g. protojerej Simo Martinović (Izvještaj protojereja Sima Martinovića Mitropolitu br. 125/26. 03. 1943. - M. br. 1685/12. 05.1943. g.) Prijem izbjeglih sveštenikaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU - Čast nam je izvijestiti Sv. Sinod da smo u službi naše Eparhije zaposlili 33 izbjegla sveštenika i sveštenomonaha iz raznih krajeva naše Crkve. Sva sveštena lica dobila su namještenje. Samo je jedan crkvenojerarhijski činovnik još bez službe, jer mi nemamo slobodan položaj koji bi on želio, a nastojaćemo da ga predložimo za namještenje u državnoj službi. Svima sveštenicima izbjeglicama, koje smo ovamo privremeno namjestili, regulisane su prinadležnosti i iste im se uredno isplaćuju iz izvora Guvernerstva za Crnu Goru, kao i ostalom sveštenstvu i crkvenim službenicima. Svetom Arhijerejskom Sinodu odani, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Izvještaj Mitropolita Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC M. br. 1049/17. 03. 1943. g.) Svuda krv, jame, ruševinePRAVOSLAVNI MITROPOLIT SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU Kao što je poznato toj visokoj crkvenoj Vlasti, ratovi, ropstva i revolucije donose narodima mnoga zla i nesreće. Evo već dvije godine kako naš srpski narod mučenički podnosi najteža stradanja. Pored drugih nevolja, satiru ga oskudica i bolesti. Oskudica u hrani, odjeći, obući, ljekovima, jednom riječju oskudica u svemu. Po mnogim krajevima narod se naš hranio i hrani štirom i koprivom, ljeskovom resom, jasenovom i lipovom korom. Gdje god se čovjek okrene, gleda ispijena i blijeda lica, gleda sirotinju, bosotinju i golotinju. Na svima stranama suze, uzdasi i vapaji za pomoć. Činjenica je da je i u mirnom vremenu čak i u najbogatijim državama bilo dosta siromaha, i pošto, uza sva nastojanja, države nijesu mogle potpuno da izliječe socijalne rane, u svim državama bila je ne samo dozvoljena, nego i preporučana privatna karitativna inicijativa. Ovo naročito u hrišćanskim državama, gdje su se Crkve po svojoj svetoj dužnosti trudile da u tome prednjače. Svetosavska je crkva narodna crkva. Ona je uvijek išla tim putem. Imajući veliku čast biti arhijerejem te svete i mučene crkve, za ove dvije godine trudio sam se da idem tim putem, da idem stopama svojih velikih prethodnika, zaslužnih arhijereja srpske crkve. Uvjeren sam da će Sveti Arhijerejski Sinod odobriti moje odluke, odobravao sam i odobravam da se pomaže naš narod iz sredstava Mitropolije, bogoslovije i manastira, pozajmljujući i poklanjajući novac i pozajmljujući na revers izbjeglicama od inventarske imovine pomenutih ustanova, te tako spasavajući što se spasiti može. Pošto su takvim radom ta sredstva iscrpljena, a potrebe i muke narodne sve teže, molim tu visoku crkvenu vlast da u saglasnosti sa Patrijaršijskim upravnim odborom dade mi odobrenje da po potrebi i uloge na štednju i crkveno-manastirske kapitale mogu upotrebiti za spasavanje našega narod od gladi, bolesti, golotinje i bosotinje. Uvjeren da ovim svojim predlogom pogađam želje i namjere članova Sv. Arhijerejskog Sinoda, uvjeren da su oni još više od mene do sada išli ovim Hristovim i Svetosavskim putem, sebe, svoje sveštenstvo, monaštvo i pastvu preporučam sv. molitvama članova Sv. Arh. Sinoda, i čestitajući im veliki praznik Vaskrsa Hristova, jesam Sv. Arhijerejskom Sinodu odani Cetinje, 16/03. 04. 1943. g. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Izvještaj Mitropolita Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC od 16. 04. 1943. godine. Ovaj dokument je objavljen u "Banatskom vesniku", organu Eparhije banatske br. 1/1990. g.) Vaskršnja poslanica 1943.Joanikije, milošću Božijom, Mitropolit crnogorsko-primorski na veliki praznik Vaskrsa Hristova pozdravlja drago svoje sveštenstvo, monaštvo i pastvu radnosnim pozdravom HRISTOS VOSKRESE ! Zavist, zloba licemjerstvo, kleveta, izdajstvo, nepravda i drugi grijesi tužili su, sudili i osudili na krsnu smrt na Golgoti blagoga Učitelja iz Nazareta Galilejskoga. I On obliven krvlju, sa trnovim vijencem na glavi i najvećim mukama reče: "Svrši se!" (Jn. 19, 30). Svrši se DJELO, koje je Otac povjerio Sinu (Jn. 17, 4) da mi "primimo usinovljenje." (Galat. 4, 5). Ali božanski propovjednik ljubavi, istine i pravde pobijedio je smrt i slavno vaskrsao iz mrtvih. "Kroz čovjeka bi smrt, kroz čovjeka i vaskrsenje mrtvih." (1. Kor. 15,, 21). Draga moja braćo i sestre, ovim je Gospod Isus Hristos, kao i sve druge, ispunio i ove svoje riječi: "Ja sam vaskrsenje i život, koji vjeruje u mene, ako i umre, živjeće." (Jn. 11, 25). Ovim je prorekao i naše vaskrsenje. Draga djeco Svetosavske crkve, prilikom ovog najvećeg hrišćanskog praznika, dobro će biti i po duše naše spasonosno da ispitamo svoju savjest da li bismo i mi pred svoju smrt mogli reći: SVRŠI SE! tj. da li smo savjesno i potpuno svršili svoje životno DJELO, koje nam je naš nebesni Otac povjerio našim rođenjem.. Ah, mi, na žalost, patimo od mnogih zala, pa i od zla da nijesmo postojani u dobru. Grijeha se često držimo, mnogo puta nećemo da ih priznamo, da se za njih iskreno pokajemo, da damo dokaze pravog pokajanja i da donesemo čvrstu odluku da nećemo više griješiti; a za vrline se teško riješavamo, na putu dobra nijesmo stalni, često zastajemo, mnoge dobre misli i želje i ne počinjemo prevoditi u djela, a ako i počnemo, brzo nam dosadi, nemamo strpljenja i istrajnosti, te mnoga svoja dobra djela ostavljamo nesvršena. U toku Uskršnjega posta po svojoj svetoj dužnosti mi smo pojačali svoje molitve i post, češće smo prisustvovali svetim bogosluženjima, ispovijedili smo se i pričestili. Pred sv. oltarom obećali smo da ćemo ostaviti rđave navike, da ćemo raskinuti lance grijeha, kojima smo bili okovani. Naše duše su sada čiste i svijetle, mile Spasitelju svome. Stoga je velika radost Majke naše Sv. Crkve. Ona se veseli gledajući svoju djecu na putu dobra, ali je njena radost pomućena strahom da na tome putu nećemo ustrajati. Njoj su dobro poznate sve opasnosti i sve nevolje kojima bismo se izložili, ako bismo pogazili svoje obećanje koje smo dali Gospodu Bogu, ako bismo se opet predali grijesima. Stoga ona kao dobra majka želi i moli nas da se trudimo svom snagom svoga uma, srca i volje da proslijedimo put dobra, koji smo Božjom pomoću započeli, i da do smrti svoje istrajemo na tome putu. Ona zna da će nas na putu dobra često napadati sumnja, malodušnost, strah i druga iskušenja, ali on zna i to da ćemo s Božjom pomoću sva ta zla pobijediti, ako se naoružamo oružjem istrajnosti na putu dobra, ako budemo optimisti, ako budemo srčani i hrabri. "Gospod je vidjelo moje i spasenje moje, koga da se bojim? Gospod je krijepost života mojega, koga da se strašim? (Ps. 27, 1). "I daću vam novo srce, i nov ću duh metnuti u vas, i izvaliću kameno srce iz tijela vaših." (Pror. Jezek. 36, 25-26). "Bez muke se pjesma ne ispoja, (P. P. Nj.: "Gorski Vijenac") "Neće nigda blagorodna žertva (P. P. Nj.: "Šćepan Mali") Nije dovoljno započeti dobro djelo, treba ga dovršiti. Nije dovoljno gledati početak djela, treba se osvrnuti i na njegov kraj. Davno je rečeno: kraj djelo krasi. Što koristi seljaku, koji je uložio dosta truda da iskrči i uzore zemlju, ako nije dovoljno posijao, ili ako se nije potrudio da posije zdravo sjeme? Što koristi zidaru koji se na sunčanoj pripeci znoji i sazidao je temelje kući, a kuću nije sazidao? Što koristi vojniku koji se za pravdu hrabro borio i došao skoro do pobjede, ali pri kraju klonuo duhom i izgubio bitku, koju je bio skoro dobio? Pobožni hrišćani, mi smo potpuno slični seljaku, zidaru i vojniku. Za vrijeme Uskršnjega posta mi smo na njivi našega srca kao seljaci posijali božansko sjeme vjere, nade i ljubavi, kao zidari sazidali temelje zgrade našega osvećena, boljega i svijetlijega života, i kao vojnici odbili smo vojsku grijeha i nagnali je u bijeg. Početak je dobar, ali ako ne dođemo do žetve, do stanovanja u sazidanoj kući, do pobjede, ništa nijesmo uradili. Tome uspjehu i srećnome kraju vodi istrajnost. Ona je neobično važna, jer primijenjena na duhovni život vodi spasenju. "Ko istraje do kraja, taj će biti spasen" rekao je Gospod Isus Hristos. Ko sustane na putu dobra, ko nije istrajan u vrlinama, taj nije pravi hrišćanin, jer je Spasitelj rekao: "Nijedan nije pripravan za carstvo Božje koje metne ruku svoju na plug pa se obzire natrag." Teško onima, koji se poput žene Lotove okreću natrag, i ponovo padaju u stare grijehove. Svakome je od nas dobro poznato, a ljekarima najbolje, da je bolje ne razboljeti se, nego liječiti se, i da je ponovljena bolest teža od prve. Što je koristilo Judi, što je ostavio sve, pa pošao za Hristom i bio udostojen časti apostolske, kada je kasnije njim ovladalo srebroljublje, te je izdao Učitelja i Gospoda svoga? Što koristi nama ako smo izvjesno vrijeme išli putem dobra, kada nijesmo istrajali, već sustali? Uplašili smo se od teškoća, od borbe. Još je pravedni Jov rekao: "Život je čovječiji na zemlji borba." A slavni Njegoš reče: " Treba služit česti i imenu, (P. P. Nj.: "Gorski Vijenac") Istrajati u vršenju dobrih djela, mila moja djeco duhovna, znači odreći se mnogih navika, uživanja i zadovoljstava, znači nositi krst siromaštva, gonjenja, poniženja i stradanja, možda i krst mučeništva, ali to ne treba da nas plaši, naprotiv to treba naša srca da ispuni radošću, jer time se udostojavamo velike časti da budemo slični Gospodu Hristu. Naša je sveta dužnost da se neumorno trudimo da Mu sljedujemo. Kao što je igla na kompasu uvijek okrenuta sjeveru, tako i naš duhovni pogled treba da je uvijek upravljen Hristu. On treba da nam bude ideal, On svijetli primjer, On sveti ugled. Po Njegovom primjeru približimo se djeci, približimo se siromasima, bolesnima, sužnjima, žalosnima, neukima, nesrećnima i svima onima prema kojima je život nemilosrdan, a koje je On nazvao Svojom najmanjom braćom. Uvijek je takvih veliki broj, a osobito za vrijeme ratova. Njegove su riječi: "Žetva je velika, ali je malo žetelaca." Blagočestivi hrišćani, naša uskršnja radost pomućena je bolom, jer je skoro cijelu našu planetu zahvatio strašni plamen rata. Na svim stranama lišavanja, glad, golotinja, bosotinja, ruševine materijalne i moralne, bezvjerje, svetogrđe, bolesti, rane, smrti, suze i uzdasi. Ah, od bola cijepa se srce hrišćansko! U mnogim krajevima istrijebljeno je ime srpsko. Po mnogim našim sv. manastirima uništene su freske u Hrista Boga blagovjernih naših vladara; gdje nijesu uništene, oni svojim lijepim očima tužno gledaju strašnu tragediju svoga ljubljenoga naroda. Ali, "ovako veli Gospod: evo, ja ću otvoriti grobove vaše i izvešću vas iz grobova vaših, narode moj. I metnuću duh svoj u vas da oživite" (Pror. Jez. 37, 12-14). "Ako je ko u Hristu, nova je tvar; staro prođe, gle, sve novo postade" (2. Kor. 5, 17). "Pas svakoji svoje breme nosi, (P. P. Nj.: "G. Vijenac") Istrajmo na putu dobra, kako bismo i mi po časno završenom životnom DJELU kao Spasitelj naš mogli reći: "SVRŠI SE", kako bismo mrtvi od pogriješaka naših vaskrsli iz grobova naših grijeha. S tom željom, draga braćo i sestre, neka vam je srećan najveći hrišćanski praznik Hristovog Vaskrsenja. HRISTOS VOSKRESE! VAISTINU VASKRESE! Cetinje, Vaš smireni molitvenik u Boga (Vaskršnja poslanica Mitropolita Joanikija za 1943. godinu). Glad, golotinja, bosotinja, siromaštvo, bolesti i svakovrsne bijedePRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA Rat sobom donosi mnoge nevolje. Siromaština i opšte nedaće pritisle su naš oskudni svijet. Glad, golotinja, bosotinja, bolesti i svakovrsne bijede svuda nas srijeću. Crkva svoju dobrotvornu ulogu vrši u svim pravcima, koliko najviše može. Privatna inicijativa pomaže ju. Crveni krst, ta poznata humana institucija, napreže krajnje sile i moći, da što bolje odgovori svojim ciljevima. Od njega se mnogo i uvijek traži. Društvo nema izvora niti materijalnih sredstava, a vapaji mnogi. Stoga pozivamo bogoljubivo sveštenstvo naše, da ovu instituciju svesrdno pomogne. Arh. namjesnicima stavljamo u dužnost da od područnih paroha priberu članarinu za tekuću 1943. godinu i istu naplate u dva roka 1. juna o. g. za prvo polugođe lira 12, a 1. decembra o. g. za drugo polugođe lira 12 i u toku prve polovine ovih mjeseci novac sa potrebnim spiskom doznače DRUŠTVU CRVENOG KRSTA - CETINjE, o čemu će i nas izvijestiti, s pozivom na ovu okružnicu. Nastojatelji će, prema materijalnoj moći, učlaniti povjerene im manastire, kao i svoje bratstvo, i novac, kako smo odredili za parohijsko sveštenstvo, poslati Crvenom krstu. Prijem potvrdite! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita svim Arhijerejskim namjesništvima i upravama manastira u Mitropoliji M. br. 1562/30. 04. 1943. g.) Sveštenstvo mora biti činoobraznoPRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA Za činoobrazno nošenje sveštenstva postoji toliko Saborskih, Sinodskih i Arhijerejskih naredaba. Uzalud! Mnogi sveštenici i sada dolaze u varoš bez mantija, briju bradu i brkove što im daje veoma nedoličnu sliku. U varošima, na žalost, ima sveštenika katiheta koji vjeronauku predaju djeci u civilu. Idu i dalje: dolaze i u crkvu bez mantija? To se dalje ne smije tolerisati. Prema svima sveštenim licima, ma na kojoj crkvenoj, duhovnoprosvjetnoj poziciji bili, koji se i dalje budu griješili o ove naredbe, primijenićemo najstrožije kanonsko-zakonske mjere. Arhijerejske namjesnike pozivamo, da ni jedan prekršaj ne smiju propustiti, a da ga nama ne prijave i to pošto prethodno dotičnog sveštenika podvrgnu saslušanju, koji će nam zapisnik dostaviti sa svojim iscrpnim izvještajem, radi daljih naših koraka. Namjesnici će ovu okružnicu uz potpis saopštiti svima područnim sveštenicima i najtačnije se starati za njeno izvršenje, inače ćemo za jedan propušteni slučaj kazni podvrći namjesnika. Za vjeroučitelje će prepis ove okružnice poslati preko Uprave dotične škole, koju zamoliti za izvještaj: da li se onamošnji vjeroučitelj pridržava njegovih naredaba u pogledu nošenja mantije, dolične brade i brkova, i da ukoliko bi katiheta došao u školu na čas bez mantija, takav slučaj dostave Namjesništvu, a ova ravno nama. Nastojatelji će ovu okružnicu uz potpis saopštiti bratstvu i staraće se da se ona savjesno ispunjava. Prijem potvrdite! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita svim Arhijerejskim namjesništvima i Upravama manastira u Mitropoliji M. br. 1563/30. 04.1943. g.) Tužne vijestiVaše Visokopreosveštenstvo, HRISTOS VOSKRESE ! Vašem Visokopreosveštenstvu najsrdačnije čestitam svijetle praznike Hristovog Voskresenija. Često slušam i čitam o Vašem neumornom, s velikim naporima i poteškoćama skopčanom, uspješnom djelovanju u narodu, pa se radujem. Primio sam poslati mi kalendar Ostrog, hvala Vam! Ja se sada nalazim u svome selu Ljubevu kod Trebinja u blizini man. Duži, gdje se nalazi komanda Četničke brigade. U ovome man. kao što Vam je poznato, kaluđeri su bili Rusi, ali ih je nestalo. Prolazio sam skoru do u Bileću pa rekoše, da u man. Kosijerevu i Dobrićevu ima po jedan kaluđer. U Žitomisliću nema ni jedan, a u Zavali je o. Naum Dedijer. To je onaj što je bio prekolani na Cetinju. On je jedino svešteno lice u cijelom srezu ljubinjskom. Sigurno ste čuli, da ni Mitropolit Petar nije među živima. Slava mu i vječni pokoj! Narod u ovoj eparhiji naročito u rezidenciji čudi se, što ne dolazi vladika Nikolaj. Sada će dvije godine da je otsutan. A vrlo su rijetki i sveštenici samo nekoliko u eparhiji. Mnogo preostalog stada je bez pastira. Grehota! Ja i moja Mara ako bi dobili propusnice, došli bi pod Ostrog o Trojičin danu. Nadam se, da bi se onda vidjeli. Molim Vas da izvolite pozdraviti vašeg brata, snahu i kćerku od mene i moje Mare. Moj brat je zdravo, nalazi se u Dubrovniku. Preporučujući se molitvama Vašeg Visokopreosveštenstva i tražeći arh. blagoslov najsrdačnije Vas pozdravlja Vaš odani Vam: U Ljubevu, 22. 04. 1943. g. dr Savo Ljubibratić (Pismo dr Sava Ljubibratića Mitropolitu od 22. 04. 1943. g. - M. br. 1678/11. 05. 1943. g.) Parastos novim sveštenomučenicimaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT GLAVNOM NACIONALNOM ODBORU, U neđelju 23. maja u 10 sati u manastirskoj crkvi na Cetinju mitropolija će davati parastos za pokoj plemenite duše Visokopreosvećenog PETRA, mitropolita dabrobosanskog, kojemu, i ako skoro osamdesetogodišnjem starcu, nebraća dadoše stradanje i smrt, i ako ih je za života zadužio dobrim djelima i praštanjem. Mitropolija ima čast pozvati Vas da parastosu izvolite prisustvovati. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Mitropolitov dopis M. br. 1470. A. 1943 - 1678/21. 05.1943. g. upućen Glavnom nacionalnom odboru, Gradskom poglavarstvu, Upravama učiteljske škole, bogoslovije, ženske zanatske i osnovne škole u Cetinju). Sveti Vasilije OstroškiPravi sljedbenici Gospoda Isusa Hrista od uvijek su bili u manjini u ovome svijetu. To je tragika čovječanstva, ali to je velika čast za ljude koji pripadaju toj manjini. Oni su ugled i ponos naroda. Takve ljude iz Hristove manjine, naročito najbolje među najboljima, one koje je Crkva udostojila svetiteljskoga vijenca, neophodno je potrebno uvijek isticati kao svijetle primjere onima iz većine, a osobito danas u ovome svjetskom požaru sa svim njegovim užasnim posljedicama: kada su se strasti razbuktale, kada su se ljudi ozlobili, pa jedan drugoga guraju, gaze i progone kao divlje zvijeri, kada je utrnulo svako osjećanje ljudskoga bratstva, kada ljudi, nažalost, liče na izgladnjele vukove koji se, uz strašno urlikanje, razdiru među sobom. Danas Srpska Crkva proslavlja jednoga iz te svijetle i odabrane Hristove manjine, proslavlja velikoga svetitelja i čudotvorca VASILIJA OSTROŠKOGA. Ovaj veliki pobornik mira i sloge među ljudima, rodoljub, molitvenik i neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem rodio se u Popovom Polju u Hercegovini oko 1610 godine. Bješe od bratstva Jovanovića. Mlad se zakaluđerio u manastiru Tvrdošu kraj Trebinja. Pošto je tu poslužio izvjesno vrijeme, služio je kao jeromonah u cetinjskom manastiru. Kasnije se vratio u manastir Tvrdoš, gdje je bio proizveden za arhimandrita. Kao arhimandrit otišao je u Svetu Goru i Rusiju, odakle se vratio sa bogatim darovima za siromašne crkve i manastire u Hercegovini. Godine 1639 postao je mitropolit zapadne Hercegovine sa sjedištem u Trebinju. Godine 1651 srpski patrijarh Gavrilo spojio je zapadno-hercegovačku eparhiju sa istočno-hercegovačkom i upravu te prostrane i važne eparhije povjerio je mitropolitu Vasiliju. On je godine 1655 sjedište mitropolije premjestio u Onogošt (Nikšić). Ali još od rane mladosti Vasilija je vukla želja za podvižničkim životom; stoga se preselio u Ostrog, gdje je živio sve do svoje smrti 29. aprila 1671. god. (st. kal.). Zbog toga što je svega života svoga bio vjerni sljedbenik blagoga Učitelja iz Nazareta Galilejskoga, Gospod Bog ga je proslavio poslije smrti, sačuvavši njegovo tijelo cjelokupnim, neraspadljivim i dao mu moć čudotvorca za one koji se Njegovoj pomoći obraćaju sa ljubavlju, vjerom i nadom. Mnogobrojna su čuda koja je učinio SV. VASILIJE OSTROŠKI. Stoga Njegovim sv. moštima pobožno pristupaju ne samo pravoslavni iz Crne Gore, Hercegovine i Primorja, nego i iz drugih naših krajeva, i ne samo pravoslavni već i inovjerci. Vrlina je sjajni ukras, koji privlači na sebe poglede plemenitih. Ako se prirodnoj ljepoti vrline još doda korist koju ona donosi ljudima ili zbog toga što se posvećuje njihovom napretku moralnom i intelektualnom; ili zbog toga što se trudi da umanji njihove grijehe, da ih oslobodi od muka, da ih utješi u žalosti, ohrabri u stradanjima; da u gorki život drugih ljudi unese bar malo sreće i radosti, tada se poštovanje prema divnim dušama nosiocima vrlina, povećava i u srcima ljudi rađa se zahvalnost i ljubav, koja se prenosi s koljena na koljeno. Takvim vrlinama bješe bogato obdaren SV. VASILIJE OSTROŠKI. Ali, osim njih, imao je i druge vrline. U svijetu egoizma, srdžbe, oholosti služenja tijelu, On je neprestano težio carstvu nebeskome. Njegovo srce bješe ispunjeno milosrđem i ljubavlju za sve ljude, koje je smatrao svojom braćom. Stoga je uvijek propovijedao pokajanje, mir, slogu i ljubav. On bješe duhovni heroj, koji ne voli zlato, udobnost, uživanja i počasti ovoga svijeta, nego se svom snagom svoje herojske duše borio za pobjedu ljubavi, pravde i istine u ovom svijetu. Stoga u srpskom narodu vlada neizmjerna ljubav i poštovanje prema ovome velikom Božjem ugodniku i čudotvorcu, i stoga će u srcima svih vjernih sinova i kćeri Svetosavske Crkve Njegova sveta uspomena živjeti do vijeka. MITROPOLIT (Mitropolitov tekst objavljen u "Glasu Crnogorca" br. 116 za 1943. g.) Teški dani Svetosavskog narodaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT PRETSJEDNIKU OPŠTINE LjEŠANSKE, U svoje vrijeme izrazili ste želju, da imate pri ruci raspored bogosluženja u parohijama: gradačko-buronjskoj i draževinskoj, jer da bi i vi sa svoje strane nastojali da narod što urednije i u većem broju pohađa bogosluženje. Time bi koristili crkvenoj stvari, a sveštenicima olakšali uspješno vršenje teške ali svete sveštenopastirske misije u narodu. Šaljemo Vam te rasporede. Teške dane preživljuje naš Svetosavski narod. Ako se hoće i želi njegov spas, mora se i treba vratiti Bogu i sv. materi Crkvi. I od Vas i sviju vjernih sinova mučeničke Srpske crkve očekujemo, da ćete nas i naše revne saradnike drago nam sveštenstvo usrdno pomoći u postignuću naših svetih zadataka. Komunizam je nanio ljute rane našem narodnom organizmu. Treba ih liječiti brzo i sigurno, a lijek nam pruža spasonosna Crkva Hristova. S blagoslovom, PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita pretsjedniku Lješanske opštine M. br. 466-1353/20. 07. 1943. g.) Hramovi su obesvećeni, sasudi odnešeni, a odežde uništenePRAVOSLAVNI MITROPOLIT ARHIJEREJSKIM NAMJESNIŠTVIMA U zadnje vrijeme desili su se događaji u kojima su naša crkva i narod osjetno stradali. Veliki broj hramova naših danas je prazan, obesvećen, sasudi odnešeni, odežde uništene. Po izvještajima koje smo dobili u izvjesnim krajevima naše Eparhije život Crkve teško je ranjen. Naređujemo parohijskom sveštenstvu i nastojateljima manastira, da nam hitno dostave izvještaje o prilikama crkve i stanju svoje pastve, u vezi posljednjih događaja. Te izvještaje namjesnici će nam čim prije poslati za svoje područje. Prijem potvrditi! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Raspis Mitropolita svim Arhijerejskim namjesništvima i upravama manastira u Mitropoliji M. br. 2417/23. 07. 1943. g.) Nova stradanja naših manastiraPRAVOSLAVNI MITROPOLIT SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU Sveta mi je dužnost izvijestiti tu visoku Crkvenu Vlast: da su prilikom potonjih akcija protiv partizana teško postradali manastiri Župa i Piva, znatno oštećeni manastiri Ćelija Piperska i Dobrilovina, opljačkane neke crkve, dva sveštenika poginula, naš narod ljuto postradao. Svetom Arhijerejskom Sinodu odani PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Izvještaj Mitropolita Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC M. br. 2527/31. 07. 1943. g.) Podražavajmo Svetoga Savu, Svetoga Vasilija i Svetoga PetraPRAVOSLAVNI MITROPOLIT UPRAVAMA MANASTIRA, Vrlo je uočljivo, da po našim manastirima sve više blijede one osobine koje su kult naših manastira duboko urezale u istoriju našega naroda. Svjesni smo, da je danas teško sva svojstva manastira iz prošlosti oživjeti i podržavati. Ali se ne može prelaziti preko nekih elemenata, koji su od bitnog značaja po ugled i svrhu manastira u sadašnjici, jer svaki manjak protivnici Crkve vješto iskoriste u negativnom smislu po našu vjersku i nacionalnu stvar. Tako moramo s bolom konstatovati, da smo se prilikom posjeta našim manastirima lično uvjerili, da su mnogi manastiri oskudni duhom pobožnosti i darom milosrđa. I svjetovnjacima je uočljivo da se u nekim manastirima više vodi briga o žitejskome nego o duhovnome. Nije rijetka pojava da se u manastire primaju i drže ona lica koja i po svome životu iz prošlosti i po svome držanju u sadašnjici najmanje imaju mjesta u manastirima. Pri ovakvom stanju posjetioci se iz manastira vraćaju vrlo hladni i razočarani, jer nijesu našli duhovnu hranu i melem, koji su po ustrojstvu i tradiciji manastira očekivali. S druge pak strane, ovakav život po manastirima sve više ubija ugled naše Crkve, da se i po Božjem zakonu i po postojećim propisima ne može to i dalje posmatrati i tolerirati. Stoga naređujemo: 1) da se po manastirima znatno pojača duhovni život, koji će se očitovati strogim primjenjivanjem manastirskog ustava, po kome se ima obavljati redovno i posvednevno bogosluženje, održavati postovi, zavesti primjeran red i rad u crkvi i polju uz savršenu tišinu; 2) poslušnost kaluđera Crkvenoj vlasti mora biti bezuvjetna u duhu položenog objeta apsolutne pokornosti; 3) da se iz manastira odstrani svaka svjetovna razonoda, davanjem crkvenjacima i posluzi zanimanja, da se zbog besposličarenja i nerada ne javljaju poroci, kojima najmanje ima mjesta po manastirima. Isto tako otstraniti sve ono što se protivi ustavu manastira, ruši njihov ugled i sputava onu misiju, koja im je ustavom i tradicijama namijenjena; i 4) da se siromašni, bolesni, žalosni i dr. stradalnici prime i utješe kako to priliči svrsi manastirskoj. Prijemom nevoljnih i utiranjem njihovih suza manastiri će dokazati da ove ustanove nijesu samo za bratstvo, već i za čuvanje i održavanje našega naroda i vjernih sinova naše Crkve. Potrebno je, da se kaluđeri neprestano trude da podržavaju svijetlim primjerima: sv. Save, sv. Vasilija Ostroškoga, sv. Petra Cetinjskoga i igumana Stefana, igumana Teodosija Mrkojevića, "Pastira dobroga" iz "Smrti Smailage Čengića" i drugim primjerima za ugled. Neophodno je potrebno da naši sveštenomonasi uvijek imaju na umu riječi Gospoda Isusa Hrista: "Tako da se svijetli vaše vidjelo pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima" (Mt. 5, 16). Prijem ove okružnice potvrditi! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Okružnica Mitropolita Upravama manastira M. br. 2655/ 14. 08. 1943. g.) Zatvorenici pjevaju: "Ne vjerujem u nebesa dok je Marksa i Engelsa..."ARHIJEREJSKOM NAMJESNIŠTVU, U vezi naređenja Mitropolije M. br. 3003/43, čast mi je dostaviti sljedeći izvještaj, s molbom da ga dostavite Pravoslavnoj Mitropoliji. IZVJEŠTAJ: Služio sam redovno sv. liturgiju u mjesnom zatvoru. Službu sam vršio naizmjenično u zatvoru i u barakama. Prirodno je, da ja nijesam, jer služim, mogao pratiti prisustvo pojedinaca na službi i njihovo učešće u njoj kao da ne služim. Primijetio sam, da je veliki dio prisustvovao liturgiji i pobožno je slušao, a dosta dobar dio nije prisustvovao niti na kraju primao naforu. Vjerujem, da su oni, koji su prisustvovali molitveno i učestvovali, a za one druge vjerujem, da su zatrovani nevjerjem. Čuo samo od ljudi, koji su puštani iz zatvora, da zatvorenici pored ostalih pjesama poju i pjesmu u kojoj su i ovi stihovi: "Ne vjerujem u nebesa dok je Marksa i Engelsa". Posjećujem češće i redovno bolnicu "Danilo Prvi". U bolnici je religiozno-moralno stanje odlično. Mogu posigurno reći, da se ni u hramu Božjem više ne spominje ime Božje kao tu, jer "bez nevolje, nema bogomolje", rekao je naš narod. Cetinje, 30/17. septembra 1943. g. Učtiv, (Izvještaj sveštenika Miloša Turčinovića Mitropolitu od 30. 09. 1943. - M. br. 581/02. 10. 1943. godine. Izvještaj je dostavljen preko Cetinjskog arhijerejskog namjesnika) Jaka je mržnja, ali je jača i snažnija ljubavPRAVOSLAVNI MITROPOLIT NjEGOVOJ EKSCELENCIJI PREDMET: Pomilovanje povodom imendana Njenog Veličanstva Kraljice i Carice Jelene. Vaša Ekscelencijo, Kao što je Vašoj Ekscelenciji poznato, francuski pesimisti naturalistički raspoloženi davno su rekli: "grattez l'homme et vous trouverez la bete ". Međutim, daleko su bliži istini optimisti koji su zapazili da u ljudima ima nešto osnovno, po čemu oni teže ka dobru i sve boljem. Gete je na usta Mefistova tačno rekao: "Ja zlo činim, a ono ipak izlazi na dobro". 13. jula 1941. dan komunističke pobune krvavi je i kobni datum u istoriji Crne Gore. Njegove su posljedice: mnogi mrtvi Italijani, znatno mnogobrojniji mrtvi Crnogorci, hiljade interniranih i utamničenih Crnogoraca, mnogi sv. hramovi Božji oštećeni i opljačkani, nekoliko hiljada kuća zapaljenih, pustoš materijalna i još teža religijska i moralna. Ovo je bolni fragmentum vitae u Crnoj Gori za posljednje dvije godine. To su fakta ili tačnije lacrimae rerum. Hrišćanska crkva sve pojave u ovome svijetu posmatra subspeciae aeternitatis. Jaka je mržnja, ali je jača i trajnija ljubav. Vaša Ekscelencijo, danas, kada narod plemenitog i prijateljskog nam italijanskog naroda proslavlja imendan svoje uzvišene Kraljice i kada se tome raduje srpski narod rodne joj Crne Gore, jer je Ona kost njegove kosti i krv njegove krvi, hiljade interniranih i utamničenih Crnogoraca u svojim stradanjima i mukama proklinju svoje imendane. Njihov paćenički život sličan je mračnoj provaliji, o kojoj govori Đakomo Lopardi u svojoj pjesmi Canto Notturno: "Obisso orrido, immenso, U ime hrišćanske ljubavi, molim Vašu Ekscelenciju, da ima dobrotu danas odrediti da Sunce današnjega dana osvijetli i zagrije radošću što veći broj duša tih stradalnika. Pored krivih koji se nalaze u zatvorima i internaciji, ima dosta nevinih, naročito lišenih slobode potonja dva mjeseca. Vaš je narod sa čuđenjem i bolom u duši gledao kako se u potonje vrijeme zatvaraju i interniraju odlični nacionalisti, koji su se do tada zajedno s italijanskim vojnicima po šumama i planinama pod najtežim prilikama hrabro borili protiv zajedničkog neprijatelja komunista. S hapšenjem i interniranjem nacionalista išlo se toliko daleko, da su npr. u srezu Bijelo Polje pre dva mjeseca lišeni slobode svi sveštenici, osim jednoga u varoši Bijelom Polju. Kada se uzme u obzir da je zbog toga doveden u teško iskušenje religiozno-moralni život čitavog jednog sreza, gdje živi mirni i pobožni srpski narod, koji je inače ljuto stradao od komunista i drugih nevolja, kada se uzme u obzir da je u ovoj eparhiji velika oskudica sveštenika, jer su komunisti ubili 15, a neki su umrli za potonje dvije godine, Vašoj ekscelenciji biće jasno da je to ne samo na veliku štetu naše sv. Crkve i našega naroda, već i na štetu Italijanskih Vlasti. Između ostalih sveštenika toga sreza, interniran je i sveštenik parohije Stožer-Kovren Panto Bulatović, koji je što treba da je poznato Guvernatorat Crne Gore, Komandi Divizije na Cetinju i Komandi Kr. karabinijera u Crnoj Gori jula 1941. godine, kao paroh u Petrovićima, srez Nikšić, spasao od smrti Italijanske karabinijere i finanse nastanjene u tome selu. Ali pravda zahtijeva da i komuniste treba dijeliti na one koji su to po ubjeđenju bili više godina, koji su godinama širili komunizam po Crnoj Gori, koji su izveli krvavi 13. juli 1941. god. koji su ubijali i Italijane i Crnogorce nacionaliste, i druga strašna zla činili, od komunista prevarenih i pod prijetnjom smrti uvrštenim u njihove redove, kao i od onih za koje nije dokazano da su komunisti, već samo pod sumnjom. Treba uvažiti da mnogi nemaju ni pojma što je komunizam, i da su mnogi pristajali uz komuniste iz mode. Italijani su nasljednici Rimljana, a rimska je izreka: Justitia reguorum fundamentium.Uvjeren sam da će Vaša Ekscelencija uvažiti ovu moju molbu a ona nije samo moja, već svega pravoslavnoga naroda u Crnoj Gori jer to zahtijeva pravda. Ali ne samo pravda, već i ljubav, jer smo preko Njenog Veličanstva Kraljice i Carice Jelene vezani prijateljstvom, koje je i ranije postojalo između italijanskog i srpskog naroda. Kada su Srbi na Kosovu 1389. godine izgubili bitku sa Turcima, u Italiju je, zbog početnog uspjeha Srba u toj bitci, bio dopro glas da su Srbi dobili bitku, i radost zbog toga italijanskog naroda objavila su zvona katedrale u Firenci. Dobro je poznato da su se tokom devetnaestog vijeka italijanski dobrovoljci borili zajedno sa Srbima za oslobođenje srpskoga naroda od Turaka. Knjigu Pietra Orsi: Nuova Italia, koja govori o ujedinjenju i oslobođenju italijanskog naroda, štampanu na italijanskom jeziku 1900. god., već god. 1909. profesor Miodrag Ristić preveo je na srpski jezik i te godine štampala je Srpska Književna Zadruga. Izvolite, Vaša Ekscelencijo, i ovom prilikom primiti izraz moga dubokoga poštovanja. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT * (Dopis Mitropolita Njegovoj Ekscelenciji đeneralu armijskog korpusa Kuriju Barbazeti Pl. Di Prun, Guverneru Crne Gore u Cetinju M. br. 2696/18. 08. 1943. g.) Uklonite municiju sa Orlovog KršaPRAVOSLAVNI MITROPOLIT GRADSKOM POGLAVARSTVU Na Orlovom Kršu, blizu grobnice Vladike Danila, nalazi se veći broj topovske municije bez ičijeg nadzora. Djeca i čobani mogu slučajno ili iz neznanja udariti u upaljač i upaliti cijelu municiju. U tom slučaju nastradao bi ne samo spomenik nego i cijela varoš pa i dalje. S toga umoljava se Naslov, da preduzme hitne korake kod vojnih vlasti, da se ova municija digne i skloni na sigurno mjesto, a dok se digne da Naslov odredi jednog čuvara kod municije radi svake eventualnosti. Molite se da ovo smatrate važno i hitno. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Gradskom poglavarstvu u Cetinju M. br 3123/G8. 10. 1943. g.) Hristova manjinaVo imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Ožalošćena braćo i sestre. Svako koljivo predstavlja nam nekog upokojenog sina ili kćer naše sv. Crkve, a ovo oko koga smo se okupili, nad kojim smo se molili i koje smo pokapali gorkim suzama svoje žalosti, predstavlja nam 27 upokojene braće naše u Ostroškoj tragediji. Ovo koljivo svjedoči da njih nema više među živima, da se u ovom zemaljskom životu nećemo vidijeti nikada, nikada više. Roditelji njihovi neće nikada više poljubiti svoje mile sinove, njihove supruge, braća i sestre nikada više neće zagrliti svoje muževe i svoju braću. Svi ljudi na svome zemnome putu od kolijevke pa do groba svoga prolaze kroz razne veće ili manje patnje i nevolje, ali svi nijesu jednakih pogleda na život i djela su ljudi vrlo različita. Ima ljudi koji pripadaju materijalističkom pogledu na svijet, koji su po našoj narodnoj pjesmi, za zemaljsko carstvo; i ima ljudi koji pripadaju idealističkom pogledu na svijet, koji su za nebesko carstvo. Oni prvi ne vjeruju u Boga, u dušu i njenu besmrtnost, ne priznaju narodnost i njene svetinje, ne poštuju porodicu. Glavni predstavnici takvoga pogleda na svijet jesu komunisti. Drugi su religiozni, ljube svoju otadžbinu, svete su im sve svetinje njihove narodnosti, i veliki značaj pridaju porodici. Na žalost većina ljudi pripada prvima, a manjina drugima. Ali to je ona odabrana, svijetla manjina Hristova koja čini čast ovoj planeti. Gle, jedna zapaljena svijeća u manjini je prema prostoru sobe, ali daje svjetlost mračnoj sobi. Nekoliko zrna soli u manjini su prema punoj zdjeli jela, ali nekoliko zrna soli daje ukus hrani. To je tragedija čovječanstva: da je zlo u većini, a dobro u manjini u ovome svijetu. Draga braćo i sestre, 27 naših milih pokojnika, na našu utjehu, pripadali su Hristovoj manjini. Mi smo ih često gledali u ovom i drugim sv. hramovima našim, i to ne samo na liturgiji, kao najvažnijem bogosluženju, već i na večernji, pa čak i na jutrenju. To je bila potreba njegovih otmenih duša. U sv. hramu oni su nalazili iscjeljenje ranama koje život zadaje i zaštitu Hrista Spasitelja našega. Eto uzroka zašto otidoše u Ostrog ćivotu sv. Vasilija ostroškoga čudotvorca. Utvrđena je činjenica da su odmah u početku italijanske okupacije naši komunisti, kada je naš narod bio na ljutim mukama, našli za umjesno i pošteno, da nastave posao koji su ranije radili, da u našem narodu šire komunizam. Da prikriju i maskiraju svoje prave namjere, svoju akciju nazvali su privlačnim nazivom: Narodno oslobodilački pokret. Izveli su krvavi 13. juli 1941. Ne vodeći računa da je uspjeh isključen i da će narod strašno stradati, razvili su crvene zastave i prišili petokrake zvijezde, jer to je za njih ideal, to izvor i uvor svega, za njih nema nikakvu vrednost naš sveti stari poklič: "Za krst časni i slobodu zlatvu". Iza toga počeli su sa obesvećenjem naših svetinja, otimanjem tuđe imovine, širenjem nemorala, bacanjem u jame i ubijanjem naših najboljih ljudi. Kao odgovor na ustanak od 13. jula 1941. godine i česte napade koje su partizani kasnije vršili na Italijane, italijanska vojska, je izvršila mnogobrojna strijeljanja, na hiljade naših ljudi zatvorila po tamnicama i internirala, na hiljade naših domova, sazidanih znojem i žuljevima, zapalila. Partizani su naoružani išli od sela do sela, što i sada rade, i tražili da ih naš gladni, bosi i goli i svakim nevoljama namučeni narod hrani i odijeva. Ne oru, ne kopaju, ne siju, ništa ne rade, a mora im se dati sve što je najljepše. Oni žive kao trutovi od tuđe muke i tuđega truda. Kada je dogorelo do nokata, osnovan je Nacionalni pokret, kome su osnivači, vođe i pripadnici bili naši dragi pokojnici. Oni se nijesu slagali sa onim našim neutralcima da treba mirno trpjeti zlo, već su se svim žarom svojih plamenih srdaca revoltirali protiv zla, suprostavili mu se i nepoštedno ga gonili. Na tome teškome narodnome poslu oni su imali da se bore sa mnogim poteškoćam, da podnose uvrede i muke svakojake, ali hrabrila ih je jevanđelska izreka: "Ko pretrpi do kraja, taj će biti spasen." Partizani su ih satanski mrzeli. Udruženi sa ološem iz raznih krajeva i sa italijanskim vojnicima, koji su ih bogato snabdjeli najnovijim oružjem i municijom, oni su došli pod Ostrog 12. oktobra o. g. da potraže one koji su se protiv njih borili. I došao je tragični 19. oktobar 1943. Sveti Ostrog poprskala je krv mučenika. Oni su svoju vjernost Srpstvu i pravoslavlju posvjedočili svojom smrću, držeći se reči Hristovih: "Od te ljubavi nema veće, do ko dušu svoju položi za prijatelje svoje." Pod toplim srcem naše najveće svetinje počivaju mrtva tijela mučenika. Njihovim odlaskom iz ovoga života u drugi mi smo ožalošćeni i osiromašeni. Svojim porodicama, Crnoj Gori, koja ih je rodila i vaspitala u duhu Kosovskih tradicija, Srpstvu i Pravoslavlju, koje su voljeli svim srcem i svom dušom svojom, bili su još potrebiti, ali bez Božje volje ništa ne biva. Zbog mnogih grijehova naših, zbog našeg popuštanja i slabe otpornosti zlu, Gospod Bog dozvolio je da oni poginu, i to u Ostrogu, našoj najvećoj svetinji, da nas ta dragocjena i duboko bolna žrtva osvijesti, da vidimo i ozbiljno ocijenimo opasnost koja od komunizma prijeti: porodici, moralu, Srpstvu, religiji, kulturi, čovječanstvu. Ožalošćenja moja djeco duhovna, suze koje smo sada ovdje prolili, neka umiju naše oči, da dobro vidimo sva zla komunizma; neka ugase u nama vatru grešnih misli i želja i neka rastope led koji je sledio naša srca da ne osjećamo tuđe nesreće. Mnogi među nama, kome partizani nijesu opljačkali ili zapalili njegovu kuću, ili ubili nekog člana njegove porodice, umanjuju komunističku opasnost. Ali, koga ne boli tuđa nesreća, taj niti je hrišćanin, niti čovjek. Hrišćansku ljubav treba dokazati DJELIMA, a ne samo RIJEČIMA, jer je Hristos rekao: "Neće svaki koji mi govori Gospode, Gospode, ući u carstvo nebesko, već onaj koji tvori volju Oca mojega koji je na nebesima. " So svjatimi upokoj Hriste duši rab tvojih, idježe njest boljezan, ni pečal, ni vozdihanije, no žizan beskonečnaja! Vječna im pamjat! Amin! PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Besjeda Mitropolita Joanikija na četrdesetodnevnom parastosu, koji je održan u Cetinjskom manastiru, đeneralu Blažu Đukanoviću, pukovniku Baju Stanišiću i dvadesetpetorici nacionalnih junaka ubijenih u manastiru Ostrogu od strane komunista - M. br. 3252/ 12. 11. 1943. g.) Komunistički napad na manastir OstrogVaše Visokopreosveštenstvo! U vezi Vaše usmene naredbe od 12. novembra tek. god. čast mi je podnijeti sledeći izvještaj o razornom radu komunista u područnoj mi šobaićkoj parohiji i okolini. Dana 13. oktobra 1943. god. razbojnička komunistička banda napala je najveću narodnu svetinju Sveti Manastir Ostrog, gdje se čuvaju svete mošti Ostroškog Čudotvorca Sv. Vasilija. Poslije petodnevne borbe komunisti su uspjeli da ubiju vođstvo Nacionalnog pokreta i još 22 nacionalna borca. Gubitkom tih Ostroških boraca nastala je strahovita pometnja u narodu, tako da su komunističke horde uz mjestimični otpor samo pojedinih porodica, za nepunih 15 dana uspjele da zagospodare lijevom obalom rijeke Zete. Najveću podršku komunistima dala je pozadina, koja se krila pod vidom nacionalista, a osobito rđavu i podmuklu ulogu odigrala je ženska omladina. Sve nacionalne porodice, koje se danas nalaze pod dominacijom partizanske vlasti komunisti pljačkaju do gole kože, a ko im se usprotivi odmah ga ubijaju na licu mjesta. Za sada u parohiji nemoguće je parohu ma šta preduzeti, već se povukao sa grupom nacionalista u Danilovgrad. Komunisti se služe svim sredstvima u borbi protivu naroda i Svetosavske Crkve, mobilišu prinudno čitav narod, ali ženska omladina mnogo se brže opredeljuje nego muška. Intelektualci su vrlo pasivni, neodlučni i sa takvim radom stvaraju kod naroda vrlo rđavu sliku. Njihov oportunizam je indirektno odobravanje komunizma. Komunisti upotrebljavaju Crkvena groblja za šančeve u borbi protiv nacionalista. Svih nacionalnih žrtava u borbi u Ostrogu i van Ostroga do danas bilo je 31 (tridesetjedna). Nacionalne žrtve u Ostrogu zakopane su u dvije rake od strane komunističke avangarde (Italijana) na njima svojstven način. No i pored sve težine polovina parohijana se drži dobro i budno čeka da im se pomogne da stresu jaram komunističkih zlikovaca. S pomoću Boga nadamo se da će se opet doći da se slobodno prinesu blagodarne molitve za spas našeg napaćenog naroda. Cetinje, 12. 12. 1943. g. Privremeni paroh šobaićki (Rukopisni izvještaj sveštenika Miloša Perovića, privremenog paroha šobaićkog, Mitropolitu M. br. 3252/12. 11. 1943. g.) Sačuvajmo djecu od komunizmaDanas naša sv. Crkva slavi praznik VAVEDENjE tj. slavimo uvođenje u hram jerusalimski presvete Djeve Marije. Kada je navršila tri godine života, njeni pobožni roditelji Joakim i Ana na današnji dan odvedoše je u hram da je posvete Gospodu Bogu, i da je ostave da se vaspita i uči u zavodu koji je bio u neposrednoj blizini hrama, a kojim su upravljali sveštenici. Njeni roditelji želeli su da njihova jedinica kćerka bude vaspitana po zakonu Božjem, stoga su tako postupili, i ako im je bilo vrlo teško odvojiti se od nje, u toliko teže, u koliko su je pod starost svoju mnogim molitvama i suzama isprosili od Boga. Po spoljašnjem izgledu ovo je prosta i porodična stvar, ali kasnije će ovo imati veliki značaj. Svakodnevno u sv. hramu i vaspitana i školovana po zakonu Božjem presveta Djeva Marija bila je duboko prožeta vjerom i moralom. Ljubav prema Bogu i nada u Njega ispunila je svu dušu i svo srce Njeno, stoga je kasnije bila udostojena da rodi Spasitelja čovječanstva. Istina je, da je to djelo Božjega promisla, ali istina je i to da ju je religiozno moralno vaspitanje načinilo dostojnom tolike počasti. Stoga praznujući njeno uvođenje u hram zbog vaspitanja, dobro će biti da rečem nekoliko riječi o vaspitanju omladine. Odmah moram istaći žalosnu činjenicu da ima nekoliko decenija da se kod nekih naroda sistematski radilo na tome da se vaspitanje omladine vrši što dalje od hrama što dalje od Boga. Na žalost, i naš je narod bio među tim narodima. Na veliku narodnu štetu, ima već više godina napuštene su velike i svijetle tradicije vaspitanja naših predaka, koje je dalo Sv. Simeona Mirotočivoga, Sv. Savu, Sv. Arsenija, Sv. kneza Lazara, Sv. Vasilija Ostroškoga, Sv. Petra Cetinjskoga, Anu, ženu Stevana Nemanje, majku Jugovića, majku Jevrosimu, Njegoša, Vuka Karadžića, Nikolu Teslu, Mihaila Pupina, Jovana Cvijića i ostale naše velikane. Već davno zaboravljene su riječi Gospoda Hrista: "Ostavite djecu i ne zabranjujte im dolaziti k meni, jer je takvih carstvo nebesko" (Mt. 19, 14). Roditelji već davno niti šalju svoju djecu u crkvu na bogosluženje, niti idu oni sami i njihovi srodnici. Isto tako je i škola mnogo puta zanemarivala Crkvu i religiozno vaspitanje. Ali ne samo porodica i škola, već i društvo i država malo su vodili računa o religiozno moralnom vaspitanju omladine. Čak i naša crkva u tom pogledu nije uvijek vršila svoju svetu dužnost. Omladina je bila ostavljena uticaju ulice i destruktivnih elemenata. Tijelu i umnom obrazovanju djece poklanjala se velika pažnja; ugađalo se njihovim i najsitnijim željama, ali su duše i srca njihova bila zanemarena. Vjerska nastava je bila nedovoljna i nepropraćena živim primjerima dostojnim ugledanja i sledovanja. Stoga je kod većine omladine u dušama njihovim bilo mračno i hladno, u srcima njihovim nije bilo vjere i nade u Boga, ni ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga je većina omladine bila otišla stranputicom. Kada se je pojavio, komunizam sa svojim destruktivnim idejama i nastojanjem da u prvom redu omladinu za sebe pridobije, prirodno je da je takva omladina brzo i lako postala plijenom komunizma. Mnogi nedoučeni i uobraženi u svom neznanju i oholosti već davno misle i govore da religija ljudima nije potrebna, pa su tako i svoju djecu vaspitali. Ali hrišćanska je religija temelj moralu, a rušeći vjeru, iz osnova poljuljan je bio i moral. Osim toga vjera uči i poštovanju svih narodnih svetinja, pa neznalice i nevaspitani rušeći vjeru, rušili su i narodne svetinje. Pri takvim prilikama, pošto su i stariji i mlađi, i učeni i neuki bili zaraženi vjerskim indiferentizmom, a u mnogo slučajeva i bezvjerjem, nije čudo što se komunizam brzo raširio po našoj zemlji. Sve je bilo spremno, zemlja uzorana, trebalo je samo sjeme posijati. Stoga je jedan dio svega nekada hristoljubivog srpskog naroda lako primio komunističke parole: "nema Boga, nema duše i života poslije smrti, nema svetitelja. Nepotrebna je crkva, ne trebaju krsni kolač i svijeća, ne trebaju badnjaci i uskršnja jaja, nepotrebno je punje i proskure. Srbinu ne trebaju gusle, ni narodne pjesme, ne treba mu narodna istorija ni književnost." Osim ovoga, komunisti u svome programu imaju i ove vrlo privlačne parole: opšta jednakost sa podjelom imanja i slobodna ljubav. Svi smo svjedoci do kakve je strašne tragedije dovelo naš narod materijalističko vaspitanje omladine i komunizam. Vas naš narod nadnesen je nad ambis i provaliju i sami opstanak njegov doveden je u pitanje. Međutim svi želimo bolju budućnost sa više istine i pravde, više radosti, sreće i zadovoljstva. Ali, šta znači sama želja, bez jake volje, a šta obje zajedno bez mudrog i poštenog neumornog rada? Sjutra. Značajna riječ, ili za ljude dosta ispunjena neizvjesnošću i obavijena misterijom. Samo Bog unaprijed potpuno zna njezin smisao i sadržaj. Ali ne treba zaboraviti da SJUTRA izvire iz DANAS, a DANAS iz JUČE. Stoga ne smije se ni trenutka gubiti u vremenu, već odmah početi raditi na popravci sebe samih i drugih. Na mlađima svijet ostaje. Stoga na omladinu polažemo velike nade, naročito na najmlađu koje se otrov komunizma nije dotakao. Draga omladino, čekaju te veliki sadaci. Treba preobraziti društvo na hrišćanskim osnovama, povratiti poštovanje vjeri i moralu, obnoviti porodicu povrativši braku dostojanstvo svete tajne. Treba jačati i poštovati autoritete, priznavati tuđu svojinu, ne željeti tuđe, zavesti red i disciplinu. Da bi se taj veliki i teški posao izveo, treba stariji da izvrše duhovnu preorjentaciju, da odmah postave sebi druge ideale, da njihove misli, želje i djela budu drukčiji od dosadašnjih. Prije svega i iznad svega treba odmah prekinuti sa materijalističkim vaspitanjem omladine i zavesti religiozno moralno vaspitanje, jer građevina se mora srušiti, ako je zidana na pijesku, a ne na čvrstoj stijeni. Kao što je temelj kuće od velike važnosti za njenu čvrstinu i trajanje, tako je i vaspitanje omladine od velike važnosti za snagu i postojanje naroda. Sv. pismo nas uči: "Gajite djecu svoju u nauci i strahu Gospodnjem" (Ef. 6, 4). Ali da bismo znali čemu nas uči ova sveta knjiga, moramo je imati, i ne samo imati, već svakodnevno čitati. A svakodnevno čitanje Sv. pisma rastjeraće sa našeg duhovnog horizonta mračne oblake vjerske ravnodušnosti i bezvjerja, kao što sunce razgoni oblake. Jedino je pravo vaspitanje ono koje se vrši u duhu nauke Gospoda Isusa Hrista. A hrišćansko vaspitanje traži od nas da sjedne strane odstranimo od djece sve što je zlo i što bi ih načinilo rđavim ljudima kao ateizam, nemoral, laž, prevaru, zavist, ogovaranje, svađu, lenjost, krađu, ubistvo i druga zla, a s druge strane da u duše njihove usađujemo sve što je dobro: vjeru, nadu, ljubav, vršenje zapovijesti Božjih i crkvenih, stalno i postepeno vježbanje u vršenju djela milosti duševne i tjelesne. Još u Starom Zavjetu rečeno je: "Uči dijete prema putu kojim će ići, pa neće otstupiti od njega ni kada ostari" (Prič. 22, 6). A čija je dužnost vaspitanja omladine? Porodice, škole, crkve, države, društva. Naravno, porodica je prva, osobito roditelji. Ne treba zaboraviti da vaspitanje treba da počne od najranijeg djetinjstva. Odmah iza porodice dolaze škola i crkva. Vaspitanje omladine mnogo zavisi i od društva i od države, naročito od države, jer ona donosi zakone ko ima prava da stupi u brak i osnuje porodicu, a ko nema, i ko ima prava da nosi pune dostojanstva nazive NASTAVNIKA i UČITELjA, nazive koje je nosio Spasitelj naš. U vaspitanju vrlo je važna pouka, ali su primjeri daleko važniji. Sve što djecu poučavamo moramo potvrditi živim primjerima svoga života. Još u četvrtom vijeku crkveni otac blaženi Jeronim između ostaloga pisao je roditeljima: "Zapamtite da bolje možete naučiti primjerom nego riječima". Osim toga, ako je potrebno, pored blagih riječi i postupaka kojima treba dati prvenstvo u hrišćanskom vaspitanju, treba upotrebiti i strogost, kao što ljekar upotrebljava gorke ljekove, pa i hiruški nož, kada su potrebni. Naročito majke često griješe u popuštanju svima dječjim prohtjevima, zaboravljajući da je još u Starome Zavjetu rečeno: "Dijete pusto sramoti mater svoju" (Prič. 29, 15). U Sv. pismu se kaže: "Borba je život čovječiji na zemlji" (Jn. 7, 1). Pošto se čovjek sastoji iz duše i tijela, to postoje dva polja i poprišta borbi: materijalno i duhovno. Svaka borba ima svoje opasnosti, poraze i pobjede, svoje slabe borce i svoje heroje. Njima imponuju heroji. Narode srpski, narode pravoslavni, ti si potomak heroja. Uloži svu svoju duhovnu snagu da u duhu religiozno moralnom i nacionalnom, u duhu svetosavskom vaspitaš svoju omladinu, i bićeš narod heroja, i tvoja budućnost biće Bogom blagoslovena, radosna i srećna. (Govor koji je Mitropolit održao na cetinjskom radiju na Vavedenje 1943. godine - M. br. 3369/04. 12. 1943. godine. Ova Mitropolitova besjeda objavljena je u "Crnogorskom vjesniku" br. 13 od 11.12. 1943. g. pod naslovom "Mitropolit crnogorski protiv komunizma") Važniji im je jedan komunista tuđinac nego svi srodnici nacionalistiPRAVOSLAVNI MITROPOLIT GOSPODINU PRETSJEDNIKU Gospodine Pretsjedniče! Trinaestog ov. mj. primio sam molbu devedeset i sedam osoba iz Cetinja, čiji su bliski srodnici u tamnici na Cetinju kao taoci, a 16. o. m. primio sam molbu desetorice stanovnika Rijeke Crnojevića, čiji su bliski srodnici u zatvoru Komandne žandarmerijskog bataljona na Cetinju. I oni su mišljenja da su i njihovi srodnici taoci. Pomenutim molbama zamolili su me za posredovanje. Kako to nije moja nadležnost, a pošto sam uvjeren da će Vlasti savjesno ispitati svaki pojedini slučaj i postupiti po pravdi, to pojedinačno i zasebno ne preporučam nikoga. Ovom prilikom uzimam slobodu iznijeti Vam svoje mišljenje, koje mišljenje uvjeren sam da zastupaju i predstavnici Nemačke vlasti i članovi Narodne uprave, a to je: da treba odvojiti LIČNO krive od onih koji nijesu lično krivi. Ako treba neko da strada, pravije je da stradaju LIČNO krivi, od LIČNO nevinih, koji bi trebalo da stradaju za krive svoje srodnike. Ovako je PO PRAVDI. Ali ne samo po pravdi, već i po svrsi. Stradanja nacionalista nemaju nikakvog uticaja na partizane, jer je njima važniji jedan komunista tuđinac nego svi srodnici nacionalisti. Izvolite, Gospodine Pretsjedniče, i ovom prilikom primiti izraz moga dubokoga poštovanja. PRAVOSLAVNI MITROPOLIT (Dopis Mitropolita Predsjedniku Narodne Uprave za Crnu Goru i Boku, M. br. 3420/16. 12. 1943. g.) Plač i lelek majki i djece razliježe se Rijekom CrnojevićaNjEGOVOM VISOKOPREOSVEŠTENSTVU Vaše Visokopreosveštenstvo! Vjerni Bogu, Hristu i Svetosavlju kao vjerni pripadnici Hristove crkve, u poslednjem trenutku prilazimo Vašem Visokopreosveštenstvu sa sledećom molbom: Antihrist, koji se pojavio među našim narodom, preko domaćih otpadnika vjere, crkve i svetosavlja buknula je 13. jula 1941. godine revolucija u neposrednoj okolini Crnojevića Rijeke, kao vjesnik pustoši i definitivnog istrebljenja našeg naroda. Neumoljivom stihijom revolucije okupatorskih trupa, stanovništvo se našlo između dvije vatre tj. izgubilo je pravu svijest svoje nacionalnosti usled komunističke propagandne, te je na taj način doživjelo najstrašniju eru od njenog postanka sistematsko uništenje njihovih života: od komunista: po urođenoj zločinačkoj i rušilačkoj metodi svojstveno samo demonu, a od okupatora: po pravu ratnog zakona, koja je tragedija Rijeke bolno odjeknula širom naše domovine. Kao posledica komunističkog napada, koji je uslijedio prije nekoliko dana, strijeljano je u Cetinju 11 lica iz Crnojevića Rijeke, koji su prije ovog napada bili zatvoreni u Cetinju. Plač i lelek majki, supruga i nezaštićene djece strijeljanih razliježe se ulicama Rijeke, i taj plač paraju srca preostalih. Još u zatvoru na Cetinju ima Riječana, koji do 18 ovog mjeseca imaju biti likvidirani, ako se i najmanji napad komunista pojavi na našoj teritoriji i to: 1) Đurašković Labudov Jovo iz Crnojevića Rijeke, O mrtvima možemo mi, koji ih poznajemo zadržati svoju dobru uspomenu a na nama je živima da nastojimo da ovaj zatvoreni broj zadržimo u životu samo molbom, a ta naša želja sastoji se u sledećem: 1) da se gore imenovani ne tretiraju kao TAOCI jer nijesu članovi partizanskih porodica i 2) da se ispitaju njihove krivice i prema tome iskuse zasluženu kaznu. Vaše Visokopreosveštenstvo! Ovaj naš korak kada sa strahopoštovanjem prilazimo Vašem Preosveštenstvu, plod je naše teške duševne depresije, kao i onih čiji su dani izbrojani i po Hrišćanskom i nacionalnom ubjeđenju molimo Vas da nastojite da se ovaj preostali broj života Riječana spasi sigurne smrti, jer su po našem skromnom ubjeđenju nevini. Vašem Visokopreosveštenstvu, ljubimo svetu desnicu. 15. decembra 1943, Rijeka (Dopis Mitropolitu mještana Rijeke Crnojevića od 15. 12. 1943. g.) Rezolucija sveštenstva arhijerejskih namjesništava Nikšićkog, Šavničkog i KolašinskogDonesena na zajedničkom bratskom sastanku u Nikšiću, dana 29. decembra 1943. godine, a povodom teškog stanja u kome se nalazi naš narod. SVEŠTENSTVO JE JEDNODUŠNO KONSTATOVALO: 1) Da je uzročnik svemu današnjem zlu i stradanju Srpskog naroda rušilački, bezbožnički i krvoločni Komunizam, propagiran od bjelosvjetske skitačke, jevrejske rase, prihvaćen od naših narodnih odroda: propalih i nedoučenih šaka, kompromitovanih službenika, seoskih đilkoša, razbojnika, kriminalnih tipova, skitnica i ostalog društvenog ološa. 2) Da Komunizam u svom programu ide za tim da razori i uništi vjekovno izgrađivane osnove Narodne Crkve, Narodne Države i Narodne Kulture. Da potpuno ubije nacionalnu svijest narodnu. 3) Da ostvarenjem komunističkih ideala narod potpada pod jaram najvećih tirjana. Istorija bi se vratila nekoliko vjekova unazad. Krvavo stečene narodne tekovine: nacionalne, vjerske, moralne i kulturne bile bi uništene. Sve bi bilo izloženo bezdušnom cinizmu. Narod bi se unesrećio. 4) Da je u teoriji i praksi komunizmu osnovni cilj uništenje: vjere, državne institucije i nacije. Ovo uništenje komunisti postižu ne birajući sredstva. Kao najefikasnija sredstva su: laž i nasilje. Otuda bezbrojna i nečovječna ubistva i umorstva, na prevari i iz zasjede, najboljih i najistaknutijih narodnih ljudi, kao nosilaca vjerskih, nacionalni i državnih ideala. Otuda prepune jame bezdanice, škripovi i bunari, unakaženih leševa narodnih prvaka. Otuda zloglasna jama u Radovču, strašna kasapnica u Kolašinu i jeziva Ostroška tragedija. Otuda na hiljade u crno zavijenih majki i sestara, na desetine hiljada uništenih grobova i hiljadama nevinih žrtava. Otuda žalosna, ali istinita naša međusobna bratoubilačka borba. 5) Da je komunizam najsuroviji aktivni, idejni i praktični ateizam. Da on jedini vodi totalitarni rat protiv Hrišćanstva, a da Hristos, odnosno naša Narodna, Svetosavska, Srpska Crkva nije imala do sada u istoriji većeg, opasnijeg i ogorčenijeg neprijatelja od Komunizma. Djelo Hristovo i djelo Svetoga Save izlaže se danas više nego ikada poruzi i obesvećenju. 6) Da je Crkva danas više nego ikada pozvana na straženje i borbu, jer je baš danas jevanđelska parabola "O sejaču kukolja" najaktuelnija jer: a) Komunistička nauka temelji se na bezboštvu i materijalizmu, te ruši hrišćanski moral pojedinca, društva i države, dočim Hristova Crkva, kao vojujuća sila, borila se uvijek, a i danas se bori, protivu svih bezbožničkih i materijalističkih nauka, a ona je jedini nosilac najuzvišenijeg božanskog morala, koji nepogrešivo reguliše cjelokupne odnose u ljudskom životu i vodi pravom spasenju. b) Komunizam propovijeda jednakost. Hristova Crkva uči da svi ljudi prema svojim djelima dobijaju nagradu. Radniku pošteno zarađeno, a razbojniku i pljačkašu njegovo. v) Komunizam se bori za diktaturu Proletarijata. Hrišćanska Crkva bori se za ličnu slobodu, u kojoj sve urođene vrline mogu doći do punog izražaja. g) Komunizam ne priznaje: nacionalne, državne i rasne osobine i granice pojedinih naroda. Hristova Crkva kao što se bori za ličnu slobodu, tako isto bori se i za slobodu svih nacija i rasa, s pravom na državnu, političku i nacionalnu nezavisnost i slobodnu otadžbinu, kako velikih tako i malih naroda. d) Komunizam hoće da putem ognja i mača, sprovede svoj idejni program u čovječanstvo, s jezuitskom parolom: "Cilj opravdava sredstvo". Hristova Crkva hoće da putem moralnog preporoda, na temelju hrišćanske ljubavi, ostvari bratstvo svih nacija na zemlji. đ) Komunizam hoće haos i anarhizam. Hristova Crkva traži red i pravni poredak, zasnovan na postojećim državnim zakonima, prožetim hrišćanskim vrlinama: pravdom, istinom i ljubavlju. e) Komunizam ističe materijalizam iznad svih vrijednosti. Hristova Crkva ističe čovjeka i njegovu dušu iznad svih materijalnih činjenica. ž) Komunizam ruši svetinju braka i porodice. Dočim Hrišćanska Crkva uči da je samo zdravi hrišćanski porodični život temelj zdravog organizma, društva, nacije i države. z) Komunizam sprovodi načelo: "Što gore to bolje". Hristova Crkva nastoji obratno, tj. da samo neprestanim zidanjem dobra može ukloniti zlo, pojedinačno i uopšte. i) Komunizam je pretvorio škole u razbojničke pećine, iskorišćavajući ih u svoje razbojničke svrhe. Hristova Crkva smatra školu hramom, a istinsku nauku kao svoje dogme. j) Vođstvo komunističke stranke za Jugoslaviju još 1935. godine, otvoreno je priznalo na sastanku između Moše Pijade i Mila Budaka, u Sremskoj Mitrovici, u drugoj tački ovog sporazuma da "do komuniziranja Balkana ne može doći dok se ne slomi kičma Srpstva i Pravoslavlja". S toga je i sva njihova krvoločna borba usredsređena protivu Srpskoga Naroda i Srpske Pravoslavne Crkve, kojima je nametnuta borba, i to baš pod okupatorom. 7) Da je naša Narodna, Svetosavska Srpska Crkva tokom vjekova vodila svoj narod kroz sve peripetije njegove mukotrpne, ali slavne prošlosti, rame uz rame sa Srpskom državom, srpskim vladarima i upravljačima. I onda kada bi Srpska država podlegla, Srpska Crkva je na sebe preuzimala ulogu Države, vodeći Srpski narod putem svetosavskim, srpskim, putem časti, putem nacionalne i vjerske svijesti, putem hrišćanske i narodne kulture, boreći se protivu svakog tuđinskog uticaja. Srpsko sveštenstvo je sa narodom zajedno ponosilo sve patnje i stradanja. U najtežim danima naše istorijske prošlosti Crkva nije dala našem narodu da klone i podlegne, već je stalno ulivala nadu na budućnost, napajala, oduševljavala i hrabrila na borbu protivu neprijatelja Srpstva i Pravoslavlja, i vodila narod iz borbe u borbu, do konačne pobjede i slave Srbinove. U toj istrajnoj borbi Crkva je i uspjela. 8) Da mi, vjerne sluge Hrista Spasitelja, odani sinovi Svetosavske Srpske Crkve, čuvari amaneta naših slavnih predaka, koji su krv svoju lili "za Krst Časni i slobodu zlatnu", "za Kralja i Otadžbinu", pozvani smo, danas više nego ikada, u danima kada je Srpski narod doveden na Golgotu muka i stradanja, kada je u pitanje doveden njegov opstanak nacionalne i vjerske časti i ponosa, i to od nepozvanih tuđinskih agenata i plaćenika i naših domaćih izroda, i kada zajednički davamo dragocjene žrtve sa našim narodom, poput svojih slavnih prethodnika, nameće nam se dužnost, pored borbe, podići svoj glas, javno svoj narod obavijestiti i pozvati ga na odlučnu borbu istrebljenja one "kuge iz torine", i sačuvati preostalu u krvi ogrezlu pastvu od davanja besciljnih žrtava, i sačuvati krvavo stečene narodne tekovine. ODLUČUJEMO: 1) Osuđujemo Komunizam, kao najvećeg neprijatelja Crkve i naroda. 2) Ne priznajemo borbu, koju vode komunisti pod lažnom parolom: "Narodnooslobodilačka borba", za narodnu, već je smatrano izdajničkom, narodnorušilačkom, koja služi jedino interesima i ciljevima Komunizma, za preuzimanje vlasti i uspostavu diktature Proleterijata. 3) Osuđujemo izdajnike Hristove vjere i Svetosavske ideje: raspopove i raskaluđere Jova Radovića, Jagoša Simonovića, Blaža Markovića, Rufima Žižića i druge koji aktivno pomažu i sarađuju sa narodnim ubicama i rušiocima vjere i morala komunistima. Jer sama njihova saradnja dokaz je odobravanja svih nedjela, koja su komunisti počinili u našem narodu. Njihove prljave odluke i neke vajne poslanice smatramo protiv-crkvenim, protiv-hrišćanskim, nenarodnim, nesrpskim, čiji će vinovnici pred licem Naroda i Crkve na dan suda dobiti zasluženu nagradu. Takvima nema mjesta sa nama, takvi ne smeju biti pomilovani. Ne manje činimo odgovornim i one sveštenike i intelektualce, koji su iz ma kojih razloga ostali kod svojih kuća, na teritoriji koju partizani privremeno posjeduju, i svojom aktivnošću pomažu ovu razbojničku komunističku bandu, te ih smatramo podleglim u borbi sa krvoločnicima i bezbožnicima. Naročito osuđujemo one sveštenike koji su potpisali prljavu Kolašinsku rezoluciju i Župsku poslanicu, te držali molepstvije za pobjedu oružja grobara Srpskoga naroda i Srpske Crkve, moleći se za zdravlje pripadnika druge vjere, njihovog vođe, poznatog obijača radnji Josipa Broza. Intelektualce i sve pripadnike naše Crkve, koji su učestvovali i potpisali ovakve sramne i izdajničke odluke, tako isto osuđujemo. 4) Narodnu Upravu na Cetinju, na čelu sa poznatim nacionalnim borcem, herojem sa Solunskog fronta, i četnikom Vojvode Vuka, G. Ljubom Vuksanovićem, velikim Srbinom i Pravoslavcem, smatramo jedinim predstavnikom Srpskog naroda u Crnoj Gori i Boki, i rad ove nacionalnim, spasonosnim i hrišćanskim. 5) Organizujemo se u čvrstu, nacionalnu jedinicu i otvoreno, s Krstom, perom i mačem, ustajemo u beskompromisnu borbu protivu komunista za odbranu i spas hrišćanskih i srpskih ideala. U ovu borbu pozivamo i svu braću sveštenike iz drugih arhijerejskih namjesništava Mitropolije Crnogorsko-primorske, da se najenergičnije suprotstave bezbožničkom i rušilačkom Komunizmu, i svim silama rade na moralnom preporodu našega naroda. 6) Pozivamo sve vjerne sinove i kćeri Svetosavske Crkve, kako one organizovane u nacionalnim redovima, tako i one koji se nalaze pod komunističkom vlašću, na zajedničku borbu protiv Komunizma, da bi se već jednom učinio kraj razbojnicima i jamarima, i zaveo željeni red, rad i mir. 7) Tražimo čišćenje u svim društvenim redovima i postavljanje svakoga na odgovarajuće mjesto. Jer ako ovo ne bi bilo, narod bi ponovo doživio istu tragediju koju danas preživljava. 8) U današnjim teškim prilikama, kada se radi o životu i opstanku Srpskog roda, pozivamo Narod, da ostavi po strani sve političke partije, partijsku mržnju i lične zađevice, jer im danas nema mjesta. Tako isto pozivamo narod, da ne podliježe uticaju strane propagande, koja služi jedino stranim interesima. Poslije teških iskustava, opametimo se već jednom, te pođimo samo putem naših ličnih interesa i narodnog spasa. NARODE SRPSKI! Nad tvojim nacionalnim nebom i Crkvom nadnijeli su se, već dvije i po godine, crni i gradobitni oblaci, kakvih do sada u tvojoj istoriji nije bilo. Svakodnevno se ruši tvoja snaga, tvoj život, i sistematski se radi da ga nestane. Ti to osjećaš, vidiš, znaš i čuješ. Ti si uvijek u momentima narodnih nesreća imao ispolinske snage, da svojim rodoljubljem, viteštvom i samopregalaštvom uništiš protivnika. Najveći neprijatelj, koga si do sada imao, tu je. On je u tvojoj kući, porodici, crkvi, gradu, selu, na tvom imanju, i svuda je uvukao svoje krvave kandže. Hoće da ti ubije i dušu i tijelo. Hoće da ti uništi: Vjeru, Naciju i Otadžbinu. Hoće da ti uništi tvoju slavnu istoriju, tvoje svetinje, tradicije i običaje. Da uništi sve tvoje vjekovne, krvavo stečene tekovine. Hoće da Sveto Hristovo Jevanđelje zamijeni "Kapitalom" Karla Marksa, a tvoga najvećeg duhovnog prosvetitelja i učitelja Svetoga Savu sa čifutom, Mošom Pijadom. Ako to dopustimo zagrmeće na nas kletva velikog Njegoša: "Bog vas kleo, pogani izrodi, šta će tuđa vjera među nama... Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive dokle sunce grije?" Bezbrojna zgarišta tvojih domova, pljačka tvoje krvavo stečene imovine i nasilje nad tvojom vlastitom porodicom, pozivaju te, bez predomišljaja, u borbu protiv skitnica i neradnika. Tvoje velike i dragocjene žrtve, koje leže po jamama i jarugama, u krvi okupana tvoja najveća svetinja Ostrog vapiju za osvetom i amanetom, da se spasi ono što je nacionalno, što nije izgorelo da ne izgori i što nije danas bačeno u jame da ne bi bilo bačeno sjutra. Zato naprijed u svetu borbu za spas tvoje vjerske i nacionalne časti, zaspas časti svoje otadžbine, svoje porodice, svojih milih i dragih. Sa tobom je tvoje Sveštenstvo! S tobom je Bog i Pravda. S tobom su svi svetitelji, kraljevi, carevi i mučenici srpski, od prvih župana do danas. Na čelu tvome je duh tvog najvećeg nacionalnog vođe Svetoga Save, a protiv tebe i pred tvojim izrodima i odrodima Maša Pijade, Jevrejin iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, i obijač radnji Josip Broz zvani "Tito", te ti se lako opredijeliti: "Kome ćeš se privoljeti carstvu". U Nikšiću 29. decembra 1943. godine POTPISNICI: 1) Arhijerejski Namjesnik Nikšićki, Milan Ćuković, protojerej-stavrofor, paroh prvi nikšićki; 2) Arhijerejski Namjesnik Šavnički, sveštenik Đorđije Ivanović; 3) za Arhijerejsko Namjesništvo Kolašinsko, sveštenik Savo Rakočević; 4) protosinđel Irinej Krstić, profesor-katiheta u Nikšiću; 5) Sveštenik Milosav Vulanović, paroh Ozrinićki; 6) sveštenik Milorad Kljajić, paroh treći nikšićki; 7) sveštenik Simo Lalatović, paroh Trepačko-Borački; 8) sveštenik Vuko Vasiljević, paroh Gornjo-Župski; 9) sveštenik Miloš Vasiljević, paroh Rogamski (Arh. Nam. Podgoričko); 10) sveštenik Stojan Kostić, paroh Donjo-župski; 11) sveštenik Bogdan Radulović, paroh Praški; 12) sveštenik Savo Kustudić, paroh Gornjopoljski; 13) sveštenik Komnen Radusinović, paroh Trubjelsko-rudinski; 14) sveštenik Jovan Todorović, paroh Pošćenski; 15) sveštenik Luka Pejović, paroh Rudinički; 16) sveštenik Mileta Varajić, paroh Straševsko-stubički; 17) sveštenik Vlado Zlopaša, pomoćnih Arh. Nam. Nikšićkog; 18) sveštenik Tomaš Nikolić, paroh Riđanski; 19) sveštenik Tomaš Pejović, paroh Kočanski; 20) sveštenik Mirko Đapić, paroh Velimski; 21) sveštenik Stanko Šaulić, paroh Tepački; 22) sveštenik Mitar Lopušina, paroh Uskočki; i 23) sveštenik Vidak Vujović, pomoćnik Arh. Nam. Šavničkog. Izdaja prema svojoj crkvi i otadžbiniRaspopu JOVU RADOVIĆU, Crveni "Ministre"! "Ne pada snijeg da pomori svijet, Običaj je i kolegijalni red, kada neko dobije položaj, odlikovanje, učini neki podvig i tome slično da mu se tom prilikom upute srdačne čestitke, propraćene sa željom da stečena karijera bude na ličnu i opštu sreću, a naročito one profesije kojoj pripada onaj koji je tu karijeru stekao. Pa evo i ja držeći se toga običaja i reda, hitam da ti kao sveštenik svešteniku i kao plemenik svome plemeniku, uputim čestitku, prilikom tvoga izbora za "Ministra" vjera u krvavoj i bratoubilačkoj vladi crvenog Moskovskog "maršala" Tita. Tebi je bezbožni "ministre", poznata istorija Hrišćanske Crkve. Poznata su ti sva ona strahovita mučenja i proganjanja Hrišćana za prva četiri vijeka. Ali ti je poznato, i to, da ni najsvirepije muke: na lomači, krstu, bacanje pred divlje zvjerove, otsijecanje izvjesnih djelova tijela ne pomogoše. Istinski sljedbenici Golgotske žrtve ne izdadoše. Sva stradanja i muke izdržaše i pobijediše. To su mučenici i svetitelji, koji i danas poslije 2000 godina, žive u Hrišćanstvu. Istina i tada je bilo onih koji pod pravim udarcima pokleknuše i izdadoše. Takvi su isključeni iz Hristove Crkve kao: nevjernici, otpadnici, jeretici i tome slično. Juda je izdao Hrista, i odmah ga je za izdaju stigla kazna. Objesio se, umro dušom i tijelom za uvijek u Hristovoj Crkvi kao i svi izdajnici. Apostol Petar ostao je vjeran Hristu, do kraja svoga života, i svoju vjeru u Njega posvjedočio je svojom smrću na krstu. Ali zato se proslavlja 20 vjekova u Hrišćanskom rodu, i nema kraja na zemlji, gdje mu ne postoji bogomolja. Ovo je samo radi primjera za one koji iznevjere (izdaju), i za one koji ostaju do kraja vjerni. Ovako je bilo u prošlosti, ovako je i u sadašnjosti, ovako će biti i u budućnosti. Čovječanstvo duguje Hrišćanskoj Crkvi jedan veliki dug, a taj je što je ona svojom božanskom misijom, izvršila njegov kulturno-moralni preporod. Srpski joj narod pored ovoga duguje još jedan veći dug. Ona je izvršila nacionalni preporod Srpskog naroda prije 724. g. postavši nacionalnom i duhovnom sponom cijelog srpskog naroda. I ostala je kao takva do danas. I od toga vremena, pa do danas imala je: svoje narodno sveštenstvo, episkopat, bogoslužbeni i službeni jezik i pismo. Sve je ovo od tada pa do danas služilo samo "Bogu i svom Srpskom rodu". To je Svetosavski program naše Crkve. Vjekovi su prolazili, razni gospodari mijenjali se nad Srpskim narodom, ali Svetosavski program srpskog sveštenstva nije se mijenjao. On je takav i danas. On mora ostati takav i u buduće. U svim kritičnim vremenima, kad bi došao u pitanje vjerski i nacionalni opstanak Srpskoga naroda, duh nacionalnog srpskog sveštenstva ustao bi u odbranu vjere i nacije, s devizom: "Za krst časni i slobodu zlatnu". Za taj i takav Svetosavski program Srpski patrijarsi, episkopi i sveštenici razapinjani su na krst, trovani, umirali na kolac i konopac, nalazili smrt čak i u Crnom moru, od neprijatelja Srpskog naroda i njegove Crkve. Oni su sva ta mučenja rado podnosili, jer "Srb je Hristov, raduje se smrti", ali tuđu ideologiju, tuđu vjeru, ime i jezik nikad nijesu primali. Otuda su srpski sveštenici i drugi crkveni velikodostojnici, bili često puta u svom narodu ne samo duhovne vođe, nego i političke, vojne, itd. Krstom i mačem pisali su istoriju svoje Crkve i svoga naroda. Otuda je Srpski narod u svom sveštenstvu i svojoj Crkvi gledao svoje pravo nacionalno oličenje. On to i danas gleda, ali ne nažalost u cjelokupnom sveštenstvu. Za ove dvije i po godine međusobnog pokolja, jedan dio sveštenstva pljunuo je na Sveti oltar i svoj Narod. Pošao je u nove poturice. Eto, na čelu svih tih novih poturica stojiš ti, kao "ministar" vjera, dojučerašnji sluga, one iste Crkve i Naroda, kojih je bio vladika Danilo, koji je pre 236 godina takve poturice, kao što si ti i one kojima si ti "ministar", da bi spasio Crkvu i naciju, stavio pod nož na Badnji dan. Poturice iz vremena vladike Danila, htjele su da preko Muhameda unište Srpski narod. Ti i tvoje poturice, hoćete da postignete to isto preko Karla Marksa. Zar ti ne bi jasno iz dvogodišnje borbe "Narodnih oslobodilaca" a to je postalo jasno i onima koji su u ludnicama da njihova borba nije za nacionalnu, političku i državnu nezavisnost ni Srpskog, ni Jugoslovenskog, ni Slovenskog naroda? Njihova je borba partijska za pobjedu komunizma, ubrzanje svjetske revolucije i uspostavu diktature proletarijata. Zar bi bez očiju, a tobož kod očiju, pa da ve vidiš i to, da je sva njihova borba usredsređena protiv Srpskoga naroda i njegove Crkve? Zar ti nije poznata izjava šefa vaše komunističke borbe, koju je dao jednom Srbinu na njegovo pitanje: "Šta pomaže Srbima pobjeda Rusa, kad Srba nestane u međusobnom pokolju". On mu je odgovorio: "Za našu borbu nije važno što će nestati Srba, već da pobijedi međunarodni proletarijat, a ako Srba nestane njihovu zemlju naselićemo Ciganima...". Zar ti ne bi jasno ni do danas, da oni ne vode borbu za Hrista nego protiv Njega i njegove Crkve? A ti si Hristov vojnik, sluga sv. oltara Njegove Crkve. Ako te ni to ne može uvjeriti, pitam te kao "ministra" vjera, gdje je Ruska pravoslavna Crkva od oktobra 1917. g. do danas? Šta su od nje uradili oni koji su religiju proglasili za "opijum naroda" ? Gdje su ruske svetinje i relikvije? Da li ti je poznata statistika koliko je poubijanih sveštenika i vladika, na najsvirepiji način, svojstven samo onim dvonožnim svjerovima, čiji si ti ovdje ministar, a Jaroslavski u Sovjetskom Savezu? Gdje su ti ruske bogomolje, u šta su one pretvorene i čemu danas služe? Pitaj neku tvoju "udarnicu", G-ne "Ministre", ako je to tebi nepoznato, pa će ti ona reći. Uz to će ti reći, i šta rade tamošnje njihove drugarice po tim svetim ruskim bogomoljama. Znam pozitivno, da slušaš svakog dana "drugarice" kako ti pjevaju: "Ne vjerujem u nebesa, već u Marksa i Engelsa"... I zar one ne uspješe da te dosad urazume ako ti to pamet ne dozvoli da oni ne vjeruju u Boga, dušu, Crkvu i dr. dogme. A ti si zalud bio dosad propovijednik Božanske nauke, a ne bezbožničke. A sad postade bezbožnik, bezdušnik! Zaboravi li učenje Crkve da se čovjek od životinje time odlikuje što ima dušu, što ima vjeru u Boga? Ili kako ti priliči ona druga njihova pjesma, kao sveštenom licu na položaju ministarskom: "Ustaj seljo, ustaj rode, da se braniš od gospode, od žandarma batinaša, od popova mantijaša ...". A ti nosiš čin sveštenički! U mantiji si. Ja ne mogu da razumijem tvoje "Ministarstvo" vjera kad su oni protiv svih vjera. Da su te postavili za Ministra protiv vjera, onda se ne bih čudio, jer to zahtijeva materijalističko-marksistička doktrina. U stvari ti jesi ovo poslednje, nego "oči imaš i ne vidiš, uši imaš i ne čuješ" kako bi rekao Hristos. Da li ti je bezumniče poznat ustav Srpske crkve u komunističkom zakonodavstvu. Ti si na nj, hvala Bogu, ne, krsnim znakom, već stisnutom pesnicom položio zakletvu, da ćeš ga u život Crkve sprovoditi potpuno? Da li si vidio kakva su prava tim ustavom data Srpskoj crkvi i kakvu joj budućnost osiguravaju tvoji crveni vlastodršci? Zar iz njega nijesi vidio, da si ministar protiv vjera, kad si protiv svoje vjere i nacije položio zakletvu? Ako kriješ taj ustav, evo neka ga čuju sinovi i kćeri Srpske crkve: "Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke, svjesno svoje uloge, da do komuniziranja Balkanskog Poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma Srpstva i Pravoslavlja, jer je poznato da su to dva faktora koji su omeli prodiranje Osmanlija na zapad i Austrije na istok, sporazumjeli su se da uništenjem svega što je Srpsko i pravoslavno otire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog Poluostrva". A znaš li ko ga napisa? Mile Budak i Mošo Pijada 1935. g. u Sremskoj Mitrovici. Istorija Srpske Crkve pamti izdaje. Ali od ove tvoje nema sramnije do danas. Da jedan srpski protojerej, položi zakletvu na to "da slomije kičmu Srpstva i Pravoslavlja i da obadvoje uništi" za interese treće internacionale!! Gdje ti bi pamet, dostojanstvo protojerejsko, svijest nacionalna? Ni, prvog, ni drugog, ni trećeg nemaš. Zato što ih nijesi ni imao, izabrali su te za "ministra". Našli su u tebi slijepo oruđe, da preko tebe ruše Srpsku naciju i Crkvu. Što se ne sjeti Patrijarha Sokolovića, arhimandrita Arsenija Gagovića, Baja Pivljanina, Lazara Sočice za koje i svaka nepismena baba u Pivi zna ako nema više istorijskog znanja pa da se odlučiš na ovakav po Srpski narod i njegovu Crkvu smrtonosni akt?! Što se ne sjeti izrode, da su ti ovakav ustav za Srpsku Crkvu i narod napisali oni, koji su poklali onih sedamsto hiljada Srba po raznim mjestima, i koji hoće da "zemlju srpsku nasele Ciganima"? Zar da uništiš Srpski narod i njegovu Crkvu? Pa kome onda da budeš ministar? Valjda onim Ciganima koje ćete da naselite! Da! Za bolje nijesi, među boljima nijesi i bolji od njih nijesi! Bogohulni odrode vjere i nacije, koji ćeš kao uklin ostati kroz svu srpsku budućnost. Srpski narod preživjeće i ovu tragediju? Ali ti nećeš ostati ni u onim jamama u kojima si prošle godine sakrivao razne Kutlače, koji su te danas uzdigli na ovakav, od cijelog Srpskog naroda popljuvani i prezreni položaj. Znaš li da je do danas, ta krvava petokraka zvijezda, koju ti nosiš na tvojoj bez glavi, zaklala 20 sveštenika u Crnoj Gori i njihova mučenička krv dimi i na oltaru vjere i plemena"? Zar te ta tragedija ne boli, kada su im oni koji tvoga duha, obraza i časti vadili živima oči i srce, parali utrobu, razapinjali na drveću. A zašto? Zato što ne prišiše petokraku, srp i čekić, ne stadoše pod crveni barjak i komandu Mošovu, ne postadoše proleteri, ne baciše pod noge sv. Jevanđelje, ne izdadoše Kralja i Otadžbinu, kao što si ti sve ovo učinio, nego ostadoše i umriješe kao Srbi, kao srpski sveštenici, kao "vitezovi bez straha i mane". Kako ćeš doći u Ostrog da služiš sv. Liturgiju, kada se Ostroške grede danas crvene od nevine srpske krvi, a na ćivotu sv. Vasilija leže maljuge i sjekire, s kojima su razbijane glave i prosipani mozgovi naših najboljih sinova? A sve je ovo urađeno po naredbi krvopijske i lješinarske vlade čiji si ti "ministar"! Pitam te kad bi pobijedili takvi kriminalni tipovi i društvena ološ šta bi bilo i u šta bi ti pretvorili manastire: Cetinjski, Morački, Dečane, Studenicu, Gračanicu, Fruškogorske i Svetogorske? Šta je s manastirom sv. Trojice? Pogledaj koliko je grobova kod Pivskog Manastira od tvojih razbojnika. Koliko ih je još dodato 6. oktobra o. g. Koliko ih je kod crkve u Šavniku, Boanu, Žabljaku? Znaš li da je od 13. jula 1941. g. pa do danas u Crnoj Gori poubijano preko 40.000 stanovnika, a preko 20.000 domova uništeno je. Razmisli o ovome ako ti "udarnice" nijesu popile i poslednju moždanu ćeliju u 60-to godišnjoj glavi ko ih pobi? Zašto? Na koga pada odgovornost za toliku nevinu krv? Koja je to vlada, po čijem naređenju i u ime čije je mogla da uradi ovo? Obazri se i vidi do čega ste doveli Pivu ti i tvoji jamari? Znaš li da je Piva danas obezglavljena? Svi oni ljudi koji su pretstavljali vrijednost i u koje su Pivljani upirali oči, svi su pošli pod tvoj krvavi nož i nož gluvog Obrena. Gdje su ti, iskopniče: ban Mujo Sočica, Danilo Radojičić, nar. poslanik, Spasoje Tadić, oficiri: Dušan Bajagić, Mitar Pejović, Ilija Kecojević, Radivoje Kandić, Mašan i Ljubo Blagojević, Milan Delić, škol. nadzornik, profesor Vukašin Vračar, učitelji: Radojica Nikolić, Stanko Durutović, predsjed. opštine: Sava Todorović i Vojin Mićanović i mnogi drugi? Ko danas predstavlja Pivu s tobom: Solumija Blagojevića, propala. učenica rad. škole, "Brko Brković", amalin beogradski, Janko Tadić, razbojnik, Pero Žarković, propali đak razbojnik, Todor Blagojević, najobičniji hohštapler, Obrad Cicmil, kulturni dželat, Živko Aprcović, skitnica i drugi. Ne zna se koji je od koga više nevine bratske krvi popio, domova u crno zavio i Pivljana u jame bacio!!! Ti vrlo dobro znaš, kad su do samog oltara Pivskog manastira padale glave Pivljana, od ove tvoje krvoločne rulje. Ona je ista vodila manito kolo oko njihovih lješeva. Ti si danas postao duša te rulje. Zamisli samog sebe kao sveštenika u gomili tih razbojnika i dobićeš žalosnu sliku kakvu porugu i nakazu predstavljaš. Znaš li da i danas leže leševi Pivljana od Jablanice do Javorka, bez sahrane i opijela koje pobi tvoja jamarska vlada? A ti postade "ministar" ubica i krvopija svojih Pivljana! Zar postade baš toliki nitkov i plemenski izrod da primiš "ministarski" položaj, onih koji ljetos navukoše onakvu katastrofu na našu nesrećnu Pivu, te poklaše preko 1500 ljudi, žena i nevine djece, i onoliko domova u dim i pepeo pretvoriše? Dok si ti, osjećajući prljavštinu svoje savjesti sa Kutlačom, Gojkom, Jeftom sakrivao se po jamama. A kad je opasnost prošla, izvukao si sa njima zlikovačku kožu, da bi danas sjeo na nekakvu ministarsku stolicu i pripremao novi pokolj nevinih, nova groblja i paljevine. Znadi! Nije daleko dan, kada ćete na grobovima tih nevinih žrtava platiti pasjom glavom sva svoja nedjela. Ne postoji više jame pod srpskim nebom, gdje ćeš naći spasa ijednog minuta. Zapamti! Nema više prošlogodišnje sudske jugovine i "buržoaske sentimentalnosti" za one koji su, kao ti pljunuli i pogazili: Vjeru, Naciju i Otadžbinu. Jedini zakon biće za vas, ona Hristova zapovijest: "Kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se odmjeriti" I nikako drukčije! Kako si čuvao čast i obraz svoga Naroda, Crkve i Istorije, takvu ćeš nagradu i dobiti. Kako si sudio sa svojom vladom, onima koji su osjećali;: nacionalni, vjerski i otadžbinski ponos, i kako ste ih za to nagradili, tako će se suditi i vama i takva će vam se nagrada dati. Nije panuo ovaj snijeg (zlo) da pomori cio naš Srpski narod, nego da svaki Srbin pokaže svoju vrijednost (svoj trag). Tako je panuo ovaj snijeg i na Crkvu, da se i mi sveštenici pokažemo kakvi smo koji. Na ovom snijegu pokazala su se dva traga. Jedan dio sveštenstva uz sv. Savu je, bori se za odbranu: Vjere, Nacije i otadžbine. Drugi, mali dio, izdao je sv. Savu, odrodio se od svog Srpskog naroda, pljunuo na svetinje i oltar, bori se protiv svoje Otadžbine, Crkve i naroda. Udružio se sa grobarima i jamarima, uzevši ulogu drumskih razbojnika to je sveštenstvo Moše Pijade na čelu s tobom, Jovo, kao svojim "ministrom". Vama koji držite molepstvija u Nemanjinim zadužbinama za čifute Moša i Tita, za pobjedu oružja krvoloka Srpskoga naroda, vama koji donosite rezolucije po Kolašinu i Župi nikšićkoj i dr. mjestima, po diktatu Crvenog Kremlja, protiv svoga Naroda, Crkve i Otadžbine, nema mjesta u Srpskom narodu i njegovoj Crkvi. Ne skrnavite Srpske svetinje i bogomolje! Idite u sinagoge! U čifute! U razbojnike, skitnice i pljačkaše! To ste izabrali. Tamo je vaše mjesto! Jer "s kim ste onakvi ste", pa takve pozdrave i čestitke zaslužujete. Nikšić, 30. decembra 1943. g. Jovan G. Todorović Poslanice, besjede, raspisi, tekstovi i dokumenti - godina 1944 >> // Projekat Rastko / Istorija / Golgota Joanikija // |