Velibor V. Džomić: Golgota Mitropolita Crnogorsko-primorskog Joanikija

Komentari, objašnjenja i napomene

Komentari, objašnjenja i napomene

Čitalac ove knjige na početku može uočiti da broj odabranih i ovdje objavljenih dokumenata nije ujednačen. Razloga za to ima više. Odmah se mora reći da je arhivska građa Mitropolije crnogorsko-primorske, u kojoj se našao najveći dio dokumenata, za 1941. i 1944. godinu veoma oskudna što, pak, nije slučaj sa 1942. i 1943. godinom. Smatrali smo da će biti dosta zanimljivih dokumenata u periodu mart avgust 1941. godine jer su se u pomenutom periodu desili značajni događaji (npr. sklapanje pakta sa Nemačkom, vanredno zasijedanje Svetog Arhijerejskog Sabora SPC povodom martovskih događaja, obaranje pakta, aprilski rat, slom i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, odlazak Nj. K. V. kralja Petra Drugog Karađorđevića i Vlade za London, hapšenje patrijarha Gavrila u manastiru Ostrogu, stvaranje NDH i početak krvavog genocida u njoj, okupacija i komadanje zemlje, ustanci itsl.). Međutim, u arhivu Mitropolije se ne nalazi građa u obimu koji se očekivao upravo zbog događaja vezanih za period od ulaska partizanske vojske u Cetinje do naših dana. Ta građa je, svakako, postojala, ali je danas više nema. Sljedeći su razlozi za to: prvo, u periodu od 1945. do 1947. godine u Cetinjskom manastiru i Mitropoliji nije bilo episkopa, sveštenstva i monaštva, te samim tim ni organa Mitropolije propisanih Ustavom Crkve. U manastirske odaje smjestila se zloglasna Vjerska komisija Crne Gore. Drugi razlog leži u tome što su komunisti pripremali sudski proces uhapšenom i okovanom mitropolitu Joanikiju te su dobar dio građe (kao na primjer, prepisku sa Guvernerom Birolijem) uzeli kako bi na svom "sudu" dokazali "kolaboraciju" Mitropolita Joanikija sa Italijanima i Njemcima (Dokaz tvrdnji da su komunisti pokupili dobar dio dokumentacije iz arhiva Mitropolije nalazimo u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića", (knjiga 1, izdanje Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Beograd 1946. godine). Primjera radi, u toj knjizi, besjeda i zdravica koje je Mitropolit održao u Ostrogu u jesen 1942. godine kada je guverner Biroli posjetio manastir u arhivu Mitropolije ne postoji već su objavljene u "Glasu Crnogorca". U pomenutoj knjizi taj dokument je objavljen u faksimilu, a nije se nalazio nigdje drugdje osim u arhivu Mitropolije. Uostalom, u toku prve dvije poslijeratne godine komunisti su opljačkali crkvene biblioteke i riznice u Cetinju). Do tog montiranog suđenja nije došlo jer je komunistički vrh u posljednjem trenutku odlučio da se ne ide na proces jer bi to bilo kontraproduktivno za novu ateističku vlast i Partiju. Zbog toga su, kao što smo vidjeli, Mitropolita ubili bez suda i suđenja. Treći razlog leži u činjenici da je Mitropolit sa sveštenstvom i narodom u novembru 1944. godine napustio Cetinje i pretpostavljamo da je dio važnijih dokumenata ponio sa sobom te je vjerovatno i to palo u komunističke ruke poslije njegovog zarobljavanja u Sloveniji. Četvrti razlog leži u činjenici da preostali dio arhive Mitropolije u posleratnom periodu nije brižljivo čuvan. Građa je bila smještena u drvenim ormarima, koji su se nalazili u nekadašnjoj zgradi Crkvenog suda, a današnje Bogoslovije Svetoga Petra Cetinjskoga. U ljeto 1990. godine jedna grupa obijesnih mladića sa Cetinja upala je u napuštenu zgradu i u svom manijačkom divljanju razbacali su, cijepali i palili ono građu koja se tu nalazila. Na sredini te prostorije gdje se našla razbacana građa, nađen je, čak, i ljudski izmet. Poslije toga, ono što je preostalo skupljeno je i prenijeto u cetinjski manastir.

1941. godina

"PONIZIMO SE PRED BOGOM, A USPRAVIMO SE PRED LjUDIMA"

Odlučili smo se da na početku arhivske građe za period od 1941-1945. godine objavimo govor koji je Njegova Svetost patrijarh srpski Gavrilo (Dožić) održao preko beogradskog radija 27. marta 1941. godine, jer je ovaj govor srpskog patrijarha označio jasan i nedvosmislen stav Srpske Crkve prema fašizmu i tiraniji. Ovaj patrijarhov govor imao je veliki odjek i veliku podršku u javnosti. Inače, ovaj govor je bio i povod za hapšenje patrijarha Gavrila i njegovu izolaciju i robovanje u Hitlerovim logorima.

HAPŠENjE PATRIJARHA GAVRILA I PLjAČKA MANASTIRA OSTROGA

U Arhivi Mitropolije pronašli smo čitav predmet od petnaestak stranica koji sadrži izjave bratstva i osoblja manastira Ostroga, koji je Mitropoliji dostavio jeromonah Pavle (Pavićević), koga je mitropolit Joanikije postavio za vršioca dužnosti nastojatelja manastira Ostroga pošto je starešina manastira arhimandrit Leontije uhapšen sa patrijarhom. Taj korpus izjava i svjedočenja će se, ako Bog da, uskoro objaviti u posebnoj knjizi.

DOLAZAK ITALIJANSKOG KRALjA VITORIJA EMANUELA TREĆEG U CETINjE I POSJETA MITROPOLIJI

Italijanski kralj Vitorio Emanuelo Treći posjetio je Cetinje. maja 1941. godine i tom prilikom je posjetio i Cetinjski manastir. Mitropolit Joanikije ga je, s obzirom da je njegov dolazak bio unaprijed najavljen i da je kralj izrazio želju da prisustvuje Svetoj Liturgiji u Cetinjskom manastiru, dočekao na ulazu u manastir. Mitropolit i sveštenstvo su bili pripremljeni za službu, tj. bili su u odeždama.

U toku oblačenja u odežde protojerej-stavrofor Nikola Marković, član Crkvenog suda na Cetinju, odbio je da se obuče u odežde i tako sačeka italijanskog kralja. I protojerej-stavrofor Ilija Popović, podstaknut tim činom prote Nikole Markovića, u oltaru je pred svima skinuo odežde i otkazao poslušnost Mitropolitu.

Italijanski kralj je prisustvovao Svetoj Liturgiji i poklonio se moštima Svetoga Petra Cetinjskog.

Poslije toga, mitropolit Joanikije je protiv ove dvojice sveštenika poveo disciplinski postupak, ali ih je kaznio blagim kaznama Nikolu Markovića ukorom (M. br. 2484 od 06. 06. 1941. godine), a Iliju Popovića opomenom (M. br. 2484 od 06. 06.1941. godine). Razlog za ovako blago kažnjavanje Mitropolit je našao u teškim i nesređenim ratnim prilikama, ali je naglasio da je za te i takve krivice obojicu trebalo predati u nadležnost Crkvenom sudu Mitropolije.

Mitropolitov doček italijanskog kralja u Cetinjskom manastiru poslužio je komunistima kao "dokaz" njegove navodne prisnosti sa fašističkom Italijom. Pola vijeka je po ovom pitanju prećutkivana činjenica da je Vitorio Emanuelo Treći bio italijanski kralj, ali i crnogorski zet jer je bio oženjen kćerkom kralja Nikole Prvog Petrovića-Njegoša. Vitorio Emanuelo je isto tako svečano dočekan na Cetinju i u Cetinjskom manastiru kada je dolazio da isprosi Jelenu Petrović u vrijeme kralja Nikole.

S druge strane, pošto se imala služiti Sveta Liturgija Mitropolit je sa sveštenstvom morao biti spreman za bogosluženje.

Da je Mitropolit Joanikije bio okupatorski sluga on bi svakako učestvovao u petrovdanskom proglašenju tzv. "Nezavisne države Crne Gore" koju je u dogovoru sa italijanskim okupacionim silama proglasila Crnogorska federalistička stranka na čelu sa Sekulom Drljevićem. Mitropolit Joanikije je svojim beskompromisnim stavom ignorisao takve crnolatinaške, separatističke i anticrnogorske ideje i skupove. Takođe, on je do smrti ostao vjeran stavu Srpske Crkve izraženom u poruci sa vanrednog martovskog zasijedanja 1941. godine u Beogradu kao što se i povinovao stavu Svetog Arhijerejskog Sabora SPC da svi arhijereji Srpske Crkve, bez obzira na vrijeme, prilike i teškoće, ostanu sa pastvom do krajnjih mogućnosti i sa njom podijele dobro i zlo i da se, ukoliko nastanu teške prilike po narod i Crkvu, upravljaju po svojoj savjesti.

Zar je Mitropolit mogao da blagosilja italijansku okupaciju slobodarske Crne Gore kada su samo u toku jula i avgusta 1941. godine u vrijeme italijanske kaznene ekspedicije, koja je izvedena poslije ustanka od 13. jula, postradali skoro svi manastiri u Paštrovićima (opljačkan manastir Duljevo, spaljen konak i vrijedna biblioteka u manastiru Reževići, oštećena crkva Svetoga Save u manastiru Gradištu, opljačkan manastir Praskvica i nastojatelj odveden u internaciju, opljačkan konak i crkvica manastira Prevlake kod Tivta, zapaljen konak manastira Bijele kod Šavnika i ubijena majka jeromonaha koja je tu živjela, demolirana, primjera radi, Saborna crkva Svetog Stefana Dečanskog u Mišićima u Spiču kod Bara, a crkva Svetog Velikomučenika Dimitrija u tvrđavi Haj-Nehaj kod Bara pretvorena u italijansku kasarnu. Dalje, navodimo samo neke podatke, u samom Cetinju je, od strane italijanske kaznene ekspedicije, 20. jula 1941. godine demoliran Eparhijski dom u kome su bili smješteni Eparhijski upravni odbor, Eparhijski crkveni sud i Eparhijska radionica za svijeće. Polomljen je eparhijski namještaj, obijena je i opljačkana kasa, zapaljena je i time djelimično oštećena arhiva i eparhijska biblioteka. Zbog toga su Eparhijski upravni odbor i Eparhijski crkveni sud već 21. jula 1941. godine premješteni u Cetinjski manastir, a u Eparhijski dom se na silu uselio Ratni vojni sud okupacionih vlasti, koji je tu ostao do kapitulacije Italije 1943. godine, ali su, istine radi, uredno plaćali zakup Mitropoliji prvo 3000, a potom 5000 lira mjesečno. Ta suma je dodijeljena svešteničkim siročadima i porodicama uhapšenih i interniranih sveštenika.

Zar je mitropolit Joanikije mogao da podržava okupatora i njegovu vlast koja je samo u toku 1941. godine, poslije izvođenja komunističkog ustanka, internirala u Albaniju sveštenike Pavla Radunovića, Dušana Kostića, Andriju Lakovića i protosinđela Varnavu (Bućana) i mnoge druge Crnogorce njegove eparhiote za koje je pred Bogom i Crkvom Božjom, ljudima i istorijom bio odgovoran. Pored njih tu su i imena sveštenika Nikole Miloševića, Milutina Vujoševića, igumana Borisa (Kažanegre), Pavla Vrbice, Sima Basekića, Toma Lilića, Luke Radičevića, Novaka Jovanovića, Blagote Đurovića, đakona Manojla Šoškića, Cvjetka Stanišića, Filipa Rajkovića, Tihomira Balšića, Radisava Babovića koji su mučeni, hapšeni i internirani u toku 1941, 1942. i 1943. godine. Moramo pomenuti i sveštenike koji su strijeljani od Italijana u odmazdama i to: Bogića Jovićevića, paroha riječko-obodskog, Andriju Šiljaka, paroha bobovskog i Ratomira Jankovića, paroha strečanjskog. Italijani su strijeljali i one sveštenike koji su okrenuli leđa Bogu i koji su pristupili bezbožnim komunistima ili su pomagali njihov nesrećni jamarski rad i to: Boška Popovića, paroha gornjopoljskog, Cvjetka Stanišića, penzionisanog sveštenika iz Nikšića, Sima Popovića, paroha kosorskog, Marinka Vujinovića, privremenog paroha žabljačko-jezerskog.

U takvoj situaciji Mitropolit nije mogao da podržava ni fašiste ni komuniste jer kao Hrišćan, Episkop i Srbin nije mogao da bude ni jedno ni drugo. Morao je da bude na neprestanoj straži kako bi narod što bolje sačuvao od oba zla koja su carovala u Crnoj Gori.

Otuda poluvekovne komunističke teze o Mitropolitu kao izdajniku, razbojniku i okupatorskom slugi padaju u vodu pred ovim nespornim istorijskim istinama.

MITROPOLIT JOANIKIJE I USTANAK OD 13. JULA 1941. GODINE

Ustanak od 13. jula 1941. godine nije bio nikakav ustanak sa u narodu ugrađenim ideološkim podlogama borbe za sovjetiju, diktaturu proleterijata, Komunističku partiju i Josipa Broza, koji je bio potpuni anonimus ne samo u Crnoj Gori već širom bivše Kraljevine. Bio je poznat samo policijskim arhivama kao obijač radnji.

Ustanak od 13. jula je imao svoju predistoriju. Vodeći se analogijom može se zaključiti da su jugoslovenski komunisti bili doslijedni poštovaoci odluka i stavova komunističke Internacionale, jer su bili organizovani na temelju njenih direktiva, i da su bili doslijedni poštovaoci ugovora o prijateljstvu i nenapadanju koji su potpisali Staljin i Hitler i koji je bio svuda u punoj važnosti do 22. juna 1941. godine. Tek od 22. juna, kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, komunisti su krenuli "u boj", ali ne da bi oslobodili okupirane krajeve bivše Kraljevine već da bi njemačke snage, koje su bile upućene na istočni front, odvukli na jug.

S druge strane, jasno je bilo da je narod u Srbiji i Crnoj Gori voleo svoju slobodu i čuvao je kao najveću svoju svetinju. Otuda mu je borba za slobodu svoje Otadžbine, u danima kada se nad njom nadvijao oblak ropstva, bila prva i najvažnija potreba.

Otuda su komunisti našli za shodno da krenu u "borbu", ali pre svega sa ciljem da se, pod tuđinskom čizmom, izvede boljševička revolucija i uspostavi diktatura proletarijata. Takvom narodu kao što je naš nije bilo teško prezentirati ideju o slobodi, ustanku i oslobodilaštvu. Komunistički udio u tom ustanku, bez obzira na sva pisanja i maštarije komunističkih istoričara, bio je minimalan i agitatorske prirode jer komunisti nigdje, pa ni u Crnoj Gori, nijesu predstavljali nikakvu respekta dostojnu organizaciju jer nijesu bili ni brojni ni intelektualno potkovani pošto su se oko njih uglavnom bili skupili propali studenti, nedoučeni đaci i ostali društveni probisvijeti. Priče o njihovoj organizovanosti se ne mogu održati jer da su bili organizovani ne bi bilo potrebe da u Crnu Goru dolazi provereni partijski kadar, mitrovački robijaš i potpisnik ugovora o ustaško-komunističkoj saradnji Jevrejin Moša Pijade.

Ista misao bila je u glavama srbijanskih i crnogorskih komunista = unijeti što veću pometnju i u narod i među okupatore, ubijali su Italijane iz prikrajka, palili im kamione, a to će, znali su, navesti Italijane na odmazde, i to krvave odmazde nad narodom, koje su bile praćene pljačkom i paljevinom srpskih domova. Narod će se, da bi spasio goli život, povlačiti u šume, a tamo će ih oni sačekati i ekspedovati u svoje redove. Nesrećni i zlu izloženi narod je bio potpuno zbunjen, a i ideološki nepismen što se vidi i po bezbrojnim ubistvima svih onih koji su se, poslije odmetanja u šumu, usprotivili njihovim zločinima, bogomrstvu i nemoralu.

Ustanak od 13. jula očigledno nije planiran na duge staze. Apsolutno je bilo jasno da nekih dalekosežnih uspjeha "ustanika" neće biti jer je Crna Gora bila u italijanskom, njemačkom, ustaškom i arnautskom okruženju. To su i kasniji događaju potvrdili kada je dolaskom šest italijanskih divizija u avgustu 1941. godine ustanak slomljen. Istine radi, mora se reći da je ustanak od 13. jula, pored velikog zla i strašnih posljedica, imamo i jednu dobru okolnost. Naime, ustanak je spriječio stvaranje crnolatinaške "Nezavisne države Crne gore" pod protektoratom Italije.

KOMUNISTIČKI ZLOČINI NAD SVEŠTENSTVOM I NARODOM U TOKU 1941. GODINE

U toku prvih dana ustanka od 13. jula 1941. godine nije bilo većih masovnih ubistava naroda i sveštenika od strane komunista jer, kao što je naprijed rečeno, oni nijesu predstavljali nikakvu snagu i bili su u fazi organizovanja, tako da bi njihovi zločini na početku organizovanja odbili narod od njih. Masovna ubistva ljudi, bacanje u jame i ubistva istaknutih narodnih prvaka i sveštenika započela su krajem 1941. godine i to poslije strahovitog poraza komunista prilikom napada na Pljevlja. Ubijali su i sveštenike, i ugledne domaćine, i intelektualce koji nijesu htjeli da im se priključe. Njihovi zločini poprimili su masovne razmjere tek od početka 1942. godine i kasnije. U toku 1941. godine ubili su sledeće sveštenike: arhimandrita Nikodima (Janjuševića) iz manastira Župe, jereja Bogdana Cerovića, paroha žabljačko-jezerskog, sa sinom Dragutinom, jereja Nova Delića, izbjeglog sveštenika iz NDH koga je Mitropolit raspored na dužnost plašno-pivskog paroha (ocu Novu su komunisti izvadili oči i iz crkve doneli Sveto Jevanđelje, stavili ga pred njega i rekli mu: "Čitaj pope!"), jereja Vasilija Božarića, paroha rogamsko-đurkovičkog, arhimandrita Serafima (Džarića) iz manastira Svete Trojice kod Pljevlja. Komunisti su pokušali da pobiju mnoge sveštenike, ali nijesu uspjeli jer su se neki, zahvaljujući Božijoj pomoći, uspjeli spasiti (na primjer, sveštenici Đorđije Ivanović iz Šavnika, Milija Lačković iz Blizni, Savić Popović iz Martinića, Savo Kustudić iz Lukova, jeromonah Borivoje (Tomović) iz manastira Ćelija Piperska, Savo Vuksanović iz Polja Kolašinskih, Miloš Turčinović iz Čeva, Vladimir Sekulović iz Brskuta itd).

Komunisti su svoj odnos prema Svetosavskoj Crkvi, Svetinjama i sveštenstvu izvodili iz Lenjinovih riječi da se, zarad uspjeha komunizma na Balkanu, Pravoslavlje i Srpstvo moraju uništiti.

Mitropolit Joanikije je morao, po svojoj velikoj odgovornosti koju mu je Gospod u teškom vremenu dodijelio, da nađe načina da zaštiti ugroženo sveštenstvo. Otuda je on moralno podržao stvaranje Nacionalnih odreda u Crnoj Gori 1942. godine.

1942. godina

OSLOBODITE ZATVORENIKE BOGA I BOŽIĆA RADI

Ovaj dopis Mitropolita Joanikija guverneru Crne Gore armijskom đeneralu Aleksandru Pircio Biroliju svjedoči o nesebičnoj Mitropolitovoj ljubavi prema svome narodu i njegovom sastradavanju sa njime i brizi o svima onima za koje je pred Bogom, Crkvom i Srpstvom bio odgovoran. Italijani su za njega, nema sumnje, bili okupatori. Mitropolit Joanikije je na vrijeme shvatio težinu vremena i posledice koje će doći te je još od prvih dana italijanske okupacije radio na tome da se zarobljeni puste na slobodu. Tako je, na primjer, italijanska komanda izdala naredbu da se svi vojnici i oficiri Kraljevine Jugoslavije koji su se 17. aprila 1941. godine zatekli na vojnim dužnostima imaju smatrati ratnim zarobljenicima. U Sinodskoj dokumentaciji vidimo da su svi vojnici i oficiri, koje je zahvatala naredba, pušteni na slobodu iz uz garancije i molbe Mitropolita Joanikija.

I ovom prilikom, povodom Božića, Mitropolit piše ovaj dopis Biroliju, koji je u Crnu Goru došao 26. jula 1941. godine umjesto smijenjenog grofa Serafina Macolinija, koji je, takođe u maju 1941. godine, posjetio Cetinjski manastir i položio cvijeće na grob velikog vojvode Mirka, i moli ga da povodom radosnog hrišćanskog praznika oslobodi zatvorenike. Ovdje, kao i na bezbroj drugih mjesta, Mitropolit riječju i djelom svjedoči riječ Gospodnju koja nas uči da nema veće ljubavi od one da neko dušu svoju položi za bližnje svoje.

Iz ovoga dokumenta se vidi i odnos mitropolita Joanikija i guvernera Birolija. Taj odnos nije prisan, niti je, pak, Mitropolit desna ruka Biroliju (kako se pola vijeka tvrdilo). Taj njihov međusobni odnos je razmeđen mnogim detaljima jer je Mitropolit pravoslavan, a Biroli katolik, Mitropolit je Srbin, a Biroli Italijan, Mitropolit je duhovnik, a Biroli vojnik, Mitropolit je duhovni otac porobljenog naroda, a Biroli predstavnik okupatora. Biroli je poštovao vladičansku mitru, duhovnost, kulturu i intelekt mitropolita Joanikija, ali da su bili tako prisni, kako su komunisti prikazivali, ne bi bilo potrebe da mu Mitropolit piše ovakve molbe za puštanje zarobljenih.

Danas je nemoguće (barem nama) imati pred očima cjelokupnu prepisku mitropolita Joanikija i guvernera Birolija. Međutim, jedno je sigurno: Mitropolit je koristio svaku priliku da urgira i da moli da se zarobljenici i internirci oslobode iz zatvora i logora. U pismu Biroliju od 28. februara 1942. godine Mitropolit je naveo da svi odmjetnici nijesu iste vrste i da ih ima: komunista, koji se dijele na idejne, iz mode, iz koristi, iz nezadovoljstva, nacionalista, prevarenih ili primoranih da im se pridruže, pa bi bilo dobro i pravedno, prije nego se preduzmu potrebne mjere, uputiti narodu i odmetnicima jedan Proglas, koji bi u određenom roku donio milost i oproštaj onima koji se pokažu dostojnim milosti i oproštaja. Pored ostalog, Mitropolit je u tom pismu istakao da ne bi valjalo da uz krive stradaju i nevini i da, ako se mora prosipati krv, da se prospe što manje, da bude što manje pustoši, što manje bola, suza i uzdaha (M. br. 274/28. 02. 1942. g.). Dalje, Mitropolit je 18. avgusta 1943. godine lično uručio pismo generalu grofu Kuriju Barbazetiju, koji je 15. jula 1943. godine naimenovan za novog guvernera Crne Gore umjesto opozvanog Birolija, u kome ga je molio da se povodom imendana italijanske kraljice Jelene Savoja Petrović, "a u ime hrišćanske ljubavi" izvrši pomilovanje što većeg broja zatvorenika i interniraca. Postupajući po molbi mitropolita Joanikija, Italijani su tada oslobodili 900 zarobljenih i interniranih Crnogoraca.

U Arhivu Mitropolije pronašli smo nekoliko desetina molbi i peticija (od kojih smo neke objavili) koje su građani iz raznih mjesta Crne Gore uputili Mitropolitu. U njima je traženo da se Mitropolit zauzme kod Italijana da se uhapšeni oslobode jer su nevini. Mitropolit je svaku takvu peticiju, molbu ili apel uputio Italijanima sa svojom garancijom i molbom da se uhapšeni puste.

U ovom pogledu, mitropolit Joanikije je bio u sličnom položaju i imao je ulogu sličnu ulozi koju je imao mitropolit skopski Josif, koji je zamjenjivao utamničenog patrijarha Gavrila.

VASKRŠNjA POSLANICA MITROPOLITA JOANIKIJA ZA 1942. GODINU

U svojoj poslanici za Vaskrs 1942. godine Mitropolit oštro kritikuje komunizam, ali se kao duhovnik i briljantan intelektualac vraća unazad i traži uzrok pojave komunizma kod nas. Jasan je Mitropolitov stav: on kao episkop Crkve Božije javno žigoše zlo pa bilo ono u Kraljevini ili pod okupacijom.

Ova Mitropolitova poslanica predstavljala je i još uvek predstavlja kost u grlu partijskim istoričarima. Tako, na primer, akademik Zoran Lakić u svojoj knjizi "Narodna vlast u Crnoj Gori" (Izdavači "Obod", Cetinje i "Narodna knjiga", Beograd, 1981. godine), zbog koje je, po svemu sudeći, i postao akademik, a koja je od korice do korice protkana lažima, istorijskim neistinama i tendencioznim partijsko-bezbožničkim zaključcima, na način, koji je svojstven jedino komunistima i njihovim istoričarima, mitropolita Joanikija žigoše kao izdajnika. Lakić je iz čitave Mitropolitove poslanice istrgao je svega tri i to ne cijele rečenice, izvukao ih iz konteksta i dao im drugi ton, kako njima, tako i cijeloj poslanici i Mitropolitu.

Lakić je iz poslanice istrgao Mitropolitove riječi da su komunisti uzročnici italijanskih odmazdi, devastacija hramova, paljevina, interniranja, zatvaranja po tamnicama itsl. Preskočivši sve to, Lakić u svom istorijskom falsifikatu navodi Mitropolitove riječi, koje opet falsifikuje i kaže: "Komunisti su ... iz zasjede pucali na blage italijanske vojnike". A Mitropolit je u svojoj poslanici ovako zapisao: "Oni (komunisti - prim. V. Dž.) su ne samo iz zasjede napali na blage italijanske vojnike, već su ima neko vrijeme počeli pljačkati krvavo stečenu imovinu, ona naša mala sirotinjska imanja, pošteno stečena znojem i žuljevima. Poslednjih sedmica počeli su i ubijati. Sve one koji nijesu htjeli da se upišu u komunističku stranku. I ubijali su i ubijaju ne samo ljude, već i žene, starce i djecu. Okrvavili su, dakle, ruke bratskom krvlju..."

To je, dakle, cijela misao i kontekst Mitropolitovih riječi. Akademik Lakić je istrgao riječi koje nepobitno svjedoče o komunističkim zločinima i "ukazao" nam na Mitropolitovu blagonaklonost prema "blagim italijanskim vojnicima".

S druge strane, vrijedi vidjeti neospornu istinu. Italijani su bili stvarni okupatori Crne Gore, ali nije bilo masovnih strijeljanja, odmazdi, hapšenja, interniranja u Albaniju i Italiju, paljenja kuća sve do 13. jula 1941. godine. Od julskog ustanka, pošto su komunisti dali krvavi ton tim događajima, počinje sve ovo napred pobrojano čega nije bilo do 13. jula 1941. godine. Istorijsko iskustvo je posvjedočilo da su do tada, a i kasnije, Italijani su u odnosu na komuniste bili zaista blagi.

Ova Mitropolitova poslanica iskorišćena je "kao dokaz izdaje" mitropolita Joanikija i 1945. godine kada se našla u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (knjiga 1, izdanje Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Beograd, septembra 1945. godine). U septembru 1945. godine, kada je knjiga odštampana Mitropolit je već bio ubijen, ali cinizam i mržnja sudija bez suda i pravde nijesu imali kraja. Komunisti su i u ovoj knjizi falsifikovali Mitropolitovu poslanicu i na strani 187 pod "dokumenat 108" naveli:

"Uskršnja poslanica svemu sveštenstvu, dragim mojim saradnicima u vinogradu Gospodnjem, prepodobnom monaštvu i milom narodu..."

"... Ah, srce mi se ispunjava jadom i čemerom, duša mi plače kad pomislim kako je već više godina jedan dio našega naroda, naročito omladina, i muška i ženska, otišla putem grijeha, zaplivala mutnim komunističkim vodama... mjesto da idu u neku građansku opozicionu stranku i zakonitim sredstvima ruše zlo, idu u krajnost, u komunizam. Neće evoluciju već revoluciju.

...Malo im je što su izveli moralnu pustoš, već su 13. jula 1941.g. digli i krvavi ustanak koji je našemu narodu nanio takve rane da ih ni decenije neće izliječiti. Tu su strijeljanja, paljevine, zatvaranja po tamnicama, pustošenja i druga zla. Komunisti su uzročnici svega toga. Oni su iz zasjede napali na blage italijanske vojnike..."

I ovdje se jasno vidi falsifikovanje Mitropolitovih riječi i bježanje od istine o njima koju je javno i hrabro Mitropolit iznio.

Pored ovog falsifikata u pomenutoj knjizi dat je i "komentar" ove poslanice. Prenosimo ga u cjelosti.

"Ova infamna fašistička uskršnja poslanica "smirenog molitvenika" Joanikija samo je jedan specijalan vid "instrukcija" i "direktiva" Draže Mihailovića o "beskompromisnoj borbi protiv komunizma", govora i poslanica Blaža Đukanovića i Baja Stanišića, reči Pircio - Birolia, uskršnjih poslanica Milana Nedića, a sve je to samo refren onog što su rekli Hitler i Gebels.

Jasan je stav ovog mitropolita izdajnika koji zastupa "evoluciju" mesto "revolucije", koji traži da omladina stupa u građanske opozicione stranke, koji borce NOV naziva komunistima, i koji se pre svega i iznad svega buni što su ti "komunisti napali blage italijanske vojnike", njegove gospodare.

Mitropolit Joanikije bio je vrlo aktivan: neumorno je govorio i radio protiv NOV, odvraćao narod od borbe protiv "blagih italijanskih vojnika", rušio bratstvo i jedinstvo, slabio otpornu moć naroda, izmišljao bezbrojne laži protiv boraca narodne vojske, s namerom da ih diskredituje u očima naroda, a cinično i bestidno hvalio okupatore, iako je ne samo znao za sve strahovite zločine koje su ovi počinili nad narodom Crne Gore, već ih je kao u gore navedenoj poslanici i javno priznavao. "Glas Crnogorca", organ italijanskih okupatora i njihovih slugu, revnosno beleži izdajničku aktivnost mitropolita Joanikija".

Zanimljivi su i istorijski događaji u prvom kvartalu 1942. godine i prilike i utisci pod kojima je Mitropolit napisao ovu Poslanicu. U Crnoj Gori je svaki dan u tom periodu bio Veliki Petak, a svaka stopa njene zemlje Golgota.

Krajem 1941. godine komunisti su počeli sa organizovanim ubistvima sveštenika. Početkom 1942. godine komunisti su izvršili masovne zločine (da pomenemo samo Pasje groblje kod Kolašina, Kunovo Prisoje u Lješanskoj nahiji, Pavlov bunar na Berišinoj luci, Radovče u Piperima, gdje su komunisti pobili toliko ljudi da se ni broj ni imena ni do danas ne mogu tačno utvrditi). U Mitropoliju su svakodnevno stizale tužne vijesti o komunističkim zločinima i stradanju nedužnog naroda. Zatim, vijesti o priključenju jednog manjeg broja sveštenika komunistima što je unosilo dodatnu zabunu u narod. Zatim, vijesti o njihovim krvavim i razvratnim orgijanjima u manastirima Morači, Ždrebaoniku i Ostrogu. Koliki je zulum bio vidi se i iz toga što su Bjelopavlići morali da iz manastira Ždrebaonika izmjeste ćivot sa moštima Svetoga Arsenija Sremca, naslijednika Svetoga Save, i privremeno ga smjeste u crkvu na Jelenku. U Ostrogu je 8. februara 1944. godine održana po zlu čuvena "Ostroška skupština" na kojoj je proglašena "Ostroška republika" koja je "aklamacijom" naroda, silom dovedenog pod Ostrog, pripojena Staljinovoj Sovjetskoj Rusiji.

U takvim okolnostima formirani su, početkom 1942. godine, nacionalni odredi i krajem marta Glavni nacionalni odbor na čelu sa generalom Blažom Đukanovićem.

Mitropolit Joanikije je kao čovjek duha, morala, vjere, intelekta i kulture dobro znao šta je komunizam donio velikom ruskom narodu Ruskoj Crkvi i Rusiji između dva svjetska rata. Znao je mitropolit Joanikije koliko su hiljada sveštenika, monaha i monahinja ubili ruski komunisti tokom i poslije revolucije. Znao je koliko su ruskih hramova i manastira porušili i gdje se i u kakvom položaju nalazio veliki ruski narod sa svojom Crkvom pod komunistima. Znao je, s druge strane, i za sva zla fašističke doktrine i za silne zločine Hitlerove Njemačke. Ali, Mitropolit je savršeno bio u pravu kada je uočio da je zlo komunizma veće, strašnije i opasnije od zla fašizma. Ali, nije mogao biti ni fašista ni komunista jer su obje ideologije negirale vjeru u Boga. On se našao na mjestu preko koga se prelomila sva tragika rata. Sebe je našao u tome da putem svoga djelovanja kao crnogorskog mitropolita i to, prije svega, postom i molitvom, a potom riječju, djelom i perom pomogne raspetom. narodu, ali i nacionalnim odredima koji su pred sobom imali cilj da prvo unište komunističko, a potom, zajedno sa saveznicima, i fašističko zlo.

Otuda je i takav ton i stav mitropolita Joanikija u njegovoj poslanici o Vaskrsu 1942. godine.

ZABRANA SVEŠTENODJEJSTVA SVEŠTENICIMA KOJI SU PRISTUPILI KOMUNISTIMA

Mitropolit je morao da donese ovakvo rješenje jer su pomenuti bez blagoslova napustili svoje parohije i priključili se bezbožnicima. Pomenuti su odbacili krst i Jevanđelje i uzeli su petokraku i "Kapital" Karla Marksa. Pomenuti su izrugivali Božju vjeru, skrnavili hramove, učestvovali na krvavoj "Ostroškoj skupštini", kritikovali narod za račun propagande komunista i vršili činodjejstva za pravoslavne i nepravoslavne (kao, na primer, moleban za Josipa Broza i Mošu Pijade) po nalogu Partije. Mnogi od njih su kasnije skinuli svešteničke mantije, a neki su i poslije rata formalno nosili mantije, ali su bili kooptirani u rad komunističke vlasti.

Ovakvih slučajeva je bilo i u Srbiji sa zloglasnim komunističkim popovima Vladom Zečevićem, Milanom i Mihajlom Smiljanićem, Jevstatijem Karamatijevićem i još nekima.

Komunisti su došli i do ovog Mitropolitovog rješenja. U već pominjanim "Dokumentima o izdajstvu Draže Mihailovića" (str. 189) citira se ovo rješenje uz sljedeći komunistički komentar:

"Tako je izdajnik Joanikije, kvalifikujući narodne sveštenike borce da su počinili teške krivice "stvarajući sablazan vjernim", ustvari kvalifikuje sebe i svoj izdajnički stav po kome teška krivica boriti se s narodom i za narod. A primer ovih pravih narodnih sveštenika je "sablazan vjernim", jer je štetan i opasan okupatorima fašističkim gospodarima mitropolita Joanikija".

"OMLADINA JE INFICIRANA KOMUNIZMOM"

Ovaj i još nekoliko vrijednih izvještaja sveštenika Mitropolitu odlučili smo se da objavimo radi opšte slike stanja u Mitropoliji i Crnoj Gori.

SAČUVAJMO PEĆKU PATRIJARŠIJU I UBLAŽIMO KOSOVSKU RANU

Mitropoliti Crnogorsko-primorske mitropolije su vjekovima, baš kao i danas, pa i u vrijeme mitropolita Joanikija, bili egzarsi (čuvari) svetoga pećkoga trona. Otuda i ovakva briga mitropolita Joanikija za Pećkom patrijaršijom i kosovskim narodom koji su se našli u tiranskom jarmu Velike Albanije. Otuda su veoma značajna ova dva njegova dopisa albanskom mitropolitu Hristiforu.

"OSTROG JE MJERA NAŠE DUŠE"

Posjeta guvernera A. P. Birolija od 18. oktobra 1942. godine manastiru Ostrogu i Mitropolitov doček Birolija poslužio je komunistima da mu stave pečat izdajnika.

U Mitropolitovom pozdravnom govoru nema ničeg spornog. Sve besjede su objavljene u "Glasu Crnogoraca", br. 61 od 20. oktobra 1942. godine. Jasno je da je Mitropolit došao u manastir Ostrog da bi izmolio Birolija da oslobodi zatvorene Crnogorce. To je i misao i smisao njegovih besjeda. Rezultat takvog dočeka Birolija u manastiru Ostrogu Jeste taj da je odmah poslije te visoke posjete oslobođeno četiri stotine Crnogoraca, a Sveto Jevanđelje nas uči, kao što smo i naprijed naveli, № Je najveжa ljubav onoga koji dušu svoju položi za prijatelje svoje.

Komunistima nije to bilo važno jer su oni i doveli do toga da ti ljudi budu uhapšeni i internirani te su čestitome Mitropolitu ovaj humani i hrišćanski gest pripisali kao izdaju. U "Dokumentima o izdajstvu Draže Mihailovića" (str. 189, dokumenat 110) navodi se sljedeći komentar na Mitropolitove riječi povodom njegove besjede u Ostrogu:

"Od reči kojima je Joanikije pozdravio Pircio-Birolia teško je naći sramnijih i podlijih. Mitropolit Joanikije znao je za nečuvene muke kojima je bio izvrgnut narod Crne Gore, za hapšenja, zlostavljanja, masovna ubistva, uništavanje čitavih naselja, a za što je naređenja izdavao krvnik Pircio-Biroli, pa ipak Joanikije za njegovu zločinačku delatnost kaže da je obeležena "velikodušnim aktom milosti" i da se pokazao "velik kao čovjek, kao vojnik, kao državnik".

A Pircio-Birolijeva "pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj i rajsko naselje u borbama protiv partizana zajednički poginulih italijanskih i naših boraca". Jasno je da će takav izdajnik piti i u zdravlje saradnika Pircio-Birolijevih "junaka i viteza brata đenerala Blaža Đukanovića i njegovog izaslanika hrabrog pukovnika brata našega Baja Stanišića".

1943. godina

"DVA PUTA" I "VJERNE SLUGE POMJANI GOSPODI"

Ova dva teksta mitropolita Joanikija objavljena su 1943. go(ine u eparhijskom kalendaru "OSTROG". S obzirom da je cijelo područje Srpske Crkve bilo razbijeno i okupirano i da su Srpska Crkva i njena jerarhija bila u neprestanom stradanju i progonu i da veze između beogradske Patrijaršije i Eparhija nijesu funkcionisale Mitropolit je odlučio da Mitropolija pripremi i odštampa kalendar koji se sastojao iz dva dijela: kalendarijuma i vjersko-nacionalnog dijela.

Ovaj kalendar je štampan u, za ono vrijeme velikom tiražu, i rasturan je na području cijele Mitropolije, zatim u Arhijerejskim namjesništvima pljevaljskom i prijepoljskom koji su, zbog vremena i neprilika, potpali pod jurisdikciju Mitropolije crnogorsko-primorske. Mitropolit je preko svojih veza kalendar slao u Split i Šibenik tamošnjim Srbima, zatim kraljici Jeleni u Italiju, Srbima na Kosovu, u Hercegovinu itd.

Kao "dokaz" služenja Italijanima komunisti su našli da je i cijena kalendara bila u lirama. Crna Gora je bila pod okupacijom i nije Mitropolit mogao da određuje vrstu valute ni prije rata ni za vrijeme rata. Vrijeme je i danas pokazalo da su komunisti mnogo veći ljubitelji stranih valuta od dinara.

KOMUNISTIČKI NAPAD NA MANASTIR OSTROG

Ova dva dokumenta imaju veliku istorijsku vrijednost i biće nezaobilazna građa za sve one istoričare koji će se ubuduće objektivno baviti proučavanjem Drugog svjetskog rata i bratoubilaštva u Crnoj Gori.

I u izvještaju sveštenika Miloša Perovića, privremenog paroha šobaićkog, koji je i danas živ, i u besjedi mitropolita Joanikija na četrdesetodnevnom parastosu stradalim nacionalistima, koji je održan u Cetinjskom manastiru, vidi se da su komunisti za ovaj napad na nacionalni štab u manastiru Ostrogu bili obilato pomognuti od strane Italijana.

Mitropolit Joanikije je na to ukazao sledećim riječima: "Udruženi sa ološem iz raznih krajeva i sa italijanskim vojnicima, koji su ih bogato snabdjeli najnovijim oružjem i municijom, oni su došli pod Ostrog 12. oktobra o. g. da potraže one koji su se protiv njih borili".

Sveštenik Miloš Perović na saradnju Italijana i partizana ukazuje riječima da su Italijani bili komunistička avangarda.

Očigledno je i jasno kako je i na koji način izvršen ovaj napad u kome su pale glave najboljih sinova Crne Gore i Brda i to: đenerala Blaža Đukanovića, pukovnika Baja Stanišića, Janka Pajovića, Đorđija Becića, Radoja Petkovića, Voja Vujovića, Dušana Strugara, Jovana Strugara, Ljuba Radovića, Luke Radulovića, Branislava Perovića, Mila Vujovića, Vida Petkovića, Milutina Rajkovića, Ilije Popovića, Vlada Pavićevića, Jova Toškovića, Vlada Damjanovića, Milenka Stanišića, Vojina Stanišića, Bora Stanišića, Petra Šolaja, Blaža Vojvodića, Svetozara Grandova, Boška Bojovića i Đura Bojovića.

Pored mnogih drugih dokaza i ovo je dokaz o velikim revolucionarima koji su bili voljni da se udruže i sa crnim đavolom u borbi protiv Boga, Svete Crkve, Svetoga Vasilija i srpskih junaka.

VAŽNIJI IM JE JEDAN KOMUNISTA TUĐINAC NEGO SVI SRODNICI NACIONALISTI

Ova rečenica mitropolita Joanikija u dopisu Pretsjedniku Narodne uprave za Crnu Goru i Boku neosporno svjedoči o ciljevima i namjerama komunista u Crnoj Gori.

Nijesu bili važni ni braća, ni roditelji, ni ostali srodnici. Važan je bio samo uspjeh revolucije utemeljene na krvi i poklanju sopstvenog naroda.

Iz ovog dokumenta vidimo i zalaganje mitropolita Joanikija za puštanje zatvorenih Crnogoraca iz zatvora što opet svjedoči o njegovoj žrtvi i ljubavi prema svojoj braći.

REZOLUCIJA SVEŠTENSTVA ARHIJEREJSKIH NAMJESNIŠTAVA NIKŠIĆKOG, ŠAVNIČKOG I KOLAŠINSKOG

Ova saborna rezolucija, koju je potpisalo dvadeset i tri sveštenika i monaha iz tri arhijerejska namjesništva Mitropolije, predstavlja obraz i svjetilo čitave naše Crkve i njen stav prema komunistima.

Ova rezolucija je bila i optužnica mitropolitu Joanikiju i svim potpisanim i nepotpisanim sveštenicima. Ona ih je odvela u smrt, ali i u večni život u Carstvu Božijem.

Sudeći po rečenicama i njenom tonu pretpostavljamo da je njen autor sveštenomučenik Jovan Todorović, paroh pošćenski, koji je, takođe, mučenički postradao od onih protiv kojih se riječju istine borio. Njena aktuelnost traje i danas sudeći po svim događajima od tada do danas.

I pored velikih iskušenja i tragedija Mitropolit je neprestano bdio nad sveštenstvom i narodom. Trudio se da svaku parohiju obiđe, narod ukrijepi i ohrabri, sveštenike moralno i materijalno pomogne. Tako je, pored ostalog, sveštenicima interniranim u logore slao novčanu pomoć, kao i njihovim porodicama o velikim praznicima. O tome, kao i pomoći drugim ljudima, svjedoči bezbroj sačuvanih priznanica i reversa.

Važno je napomenuti da je Cetinjska bogoslovija 1. aprila 1941. godine prestala sa radom shodno depeši Svetog Arhijerejskog Sinoda u kojoj je rečeno da se učenici imaju ocijeniti g da im se svedu godišnje ocjene i raspuste se kućama. Uvjerenja nije trebalo izdavati, a da nastavnici bogoslovije do daljnjeg ostanu u mjestima službovanja (SP Bogoslovija u Cetinju, br. 411/26. 06. 1941. g.). Bogoslovija se nalazila u zgradi Biljarde, koju su Italijani zauzeli odmah poslije okupacije, a komunisti sve do danas. Raznijeli su dobar dio inventara, obili magacine sa hranom i inventarom i sve su odnijeli.

Bogoslovija je proradila u školskoj 1942/43. godini i to samo za završni razred. Redovan rad počeo je 17. februara 1943. godine i trajao je do 12. juna iste godine, kada su po odobrenju Guvernera Crne Gore i ostali učenici privatno polagali ispite. Rektor bogoslovije bio je protojerej-stavrofor Mihailo Vujisić. Bogoslovija je radila i od 22. 02. do 10. 06. 1944. godine.

Poslije Italijana u Biljardu su se uselili Njemci, koji su, takođe, nastavili sa pljačkanjem i rušenjem Bogoslovije, ali o tome nekom drugom prilikom.

Sveštenici koji su se, na njihovu i našu žalost, odrekli Boga i Crkve, učinivši to svjesno ili nesvjesno, i koji su prišli partizanima nijesu se odazvali na nijedan Mitropolitov poziv. Već u decembru 1943. godine Vjerski odsjek i Izvršni odbor ZAVNO Crne Gore i Boke zabranio je da se u hramovima pominje ime kvislinga crnogorsko-primorskog mitropolita Joanikija, a da se sveštenici mole za srpskog patrijarha Gavrila (Vidi knjigu "Kolašin", Batrić Jovanović i drugovi).

1944. godina

Za vrijeme burne 1944. godine desilo se mnoštvo događaja i pretpostavljamo da bi trebalo biti barem onoliko građe koliko i za 1942. i 1943. godinu (negdje do 4000 predmeta), ali, na žalost, dokumentacije nema u tom broju.

Iz onoga što danas postoji u arhivu Mitropolije, vidi se da je mitropolit Joanikije pokušavao da i u onako nesređenim prilikama u Crnoj Gori zavede red u Mitropoliji. Pored redovnog bogosluženja i kanonskih posjeta parohijama, Mitropolit se više nego u prethodne tri godine angažovao na pomaganju bolesnima, sirotima, unesrećenima i siročadima, kao i zatvorenicima.

Takođe, Mitropolit je uspostavio bolju komunikaciju sa Svetim Arhijerejskim Sinodom, sa kojim u prethodne tri godine nije uspijevao da uspostavi redovnu komunikaciju.

Dokumentacija iz ove godine pokazuje Mitropolita i kao duhovnika, i kao organizatora, i kao administratora, i kao humanitarca koji je stajao na čelu Crvenog krsta Crne Gore. Vrijedi napomenuti da postoji nekoliko svezaka koje je od 1941. do 1943. godine vodio ugledni Srbin iz Boke Miloš Lipovac, inače Mitropolitov brat. Miloš je sa porodicom bio konfiniran u Cetinjski manastir, gdje je ostao sve do kapitulacije Italije, kada se vratio u Kotor. Miloš Lipovac je u pomenutom periodu bio lični sekretar mitropolita Joanikija jer je bio dobar organizator, administrativac i odlično je znao italijanski jezik. Miloš Lipovac je mnoga dokumenta zavodio u posebne sveske, a u tom poslu mu je pomagala Mitropolitova kćerka Marija Martinović-Lipovac. Iz tih svezaka, koje smo pregledali, a koje će se jednoga dana, ako Bog da, transkribovati i objaviti vidi se i velika Mitropolitova žrtva za uhapšene i internirane.

Zaista je danas teško sresti čovjeka kakav je bio mitropolit Joanikije i to čovjeka koji jednako osjeća svoju dužnost prema svakom stvorenju na zemlji. Odabrana dokumenta koja su objavljena u ovom poglavlju sama za sebe govore i svjedoče o ovom Božijem čovjeku.

OSTALI NAPADI NA MITROPOLITA JOANIKIJA

Mitropolitov arhipastirski rad u Crnoj Gori bio je ocrnjen od strane komunista. Pored bezbroj laži i kleveta, komunisti su mitropolita Joanikija stavili u kalup cjelokupne navodne izdaje Draže Mihailovića.

U pomenutoj knjizi (str. 192) komunisti kažu:

"Izdajnički rad mitropolita Joanikija čini sastavni deo čitavog sistema izdaje DM. To se vidi po tome što je mitropolit bio okupatorski sluga, što je bio odlučno protiv naroda i njegove NO borbe, što je u smislu instrukcija DM vodio "beskompromisnu borbu protiv komunizma" (nazivajući tako, kao i Draža, NOV), što je glorifikovao komandante DM u Crnoj Gori, Blaža Đukanovića i Baja Stanišića, što je s njima bio u svim akcijama gde je trebalo prevariti narod i zajedno s njima dočekivao fašističke komandante. Iz čitavog njegovog rada vidi se da je on bio važna karika u lancu izdaje DM u Crnoj Gori, i da je, uz saradnju i pomoć Dražinih komandanata, pomagao okupatorima da porobe narod Crne Gore i da oslabe i unište njegovu pravednu borbu za slobodu.

Bivši Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije bio je "legalni" zastupnik izdajstva DM, zalažući za to sav sjaj mitropolitskog ornata i ugled visokog svešteničkog zvanja.

Četnički komandanti Draže Mihailovića u Crnoj Gori koji su od svog ministra izbegličkih vlada dobijali direktna naređenja i instrukcije, i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, koji je pomagao Dražine oficire i sarađivao sa okupatorima, učinili su da je stradanje Crne Gore bilo teško i krvavo, i da su žrtve bile ogromne.

Svi oni zajedno su saučesnici u teškom zločinu izdajstva Draže Mihailovića".

Poslije ovih riječi jedino ostaje da povjerujemo kako su Hrvat Josip Broz i Jevrejin Moša Pijade više voljeli srpski narod od Mitropolita Joanikija i ostalih sveštenika koji su pobijeni "zaslugom" crvenog maršala i njegovih slugu.

NOVA SEOBA SRBA I NOVI ČARNOJEVIĆ

Opšta situacija na evropskim bojištima u toku 1944. godine nedvosmisleno je išla u korist naših "saveznika". U toku ljeta 1944. godine angloameričke trupe su iskrcavanjem u Normandiji otvorile zapadni front, oslobođen je Pariz i nastavili su sa nastupanjem. Prije toga, "saveznički avioni" su, po direktnim molbama Josipa Broza, na pravoslavni Vaskrs 1944. godine i poslije njega nepoštedno bombardovali sve velike srpske gradove. Od tih bombi stradalo je najviše Srba, ali to i jeste bio cilj ove akcije.

Mitropolit Joanikije je vidio da komunizam ulazi u srpske zemlje na ruskim tenkovima i da će vrlo brzo dođi do sloma Njemačke. Mitropolit je znao da će on i sveštenstvo biti prvi na komunističkoj listi za odstrijel. Mitropolit je zbog takvih okolnosti riješio da sa nacionalnom vojskom i antikomunistički nastrojenim narodom napusti Crnu Goru. U toj seobi Srba, koja je zaista podsjećala na seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, bilo je oko šezdesetak sveštenika iz Mitropolije crnogorsko-primorske (njima su se uz put priključivali i sveštenici iz drugih Eparhija do sada poznata imena objavljujemo u novom sveštenom Mučenikoslovu na kraju knjige) i nekoliko desetina hiljada nacionalnih boraca, ljudi, staraca, žena i djece.

Mitropolit Joanikije je odlučio da se sa ovim zbjegom prebaci u inostranstvo i uspostavi vezu sa patrijarhom Gavrilom, episkopom Nikolajem (Velimirovićem), episkopom Dionisijem (Milivojevićem) i episkopom Irinejem (Đorđevićem). Prema podacima do kojih smo došli, Mitropolit je Cetinje napustio uoči partizanskog ulaska u Cetinje, tj. uoči 13. novembra 1944. godine. Krenuli su u pravcu Podgorice (prema izvještaju protojereja Nikole Markovića, člana Crkvenog suda na Cetinju, Svetom Arhijerejskom Sinodu od 15. avgusta 1945. godine objavljenom u knjizi "Srpska Crkva u Drugom svetskom ratu" episkopa dr Atanasija (Jevtića). Mitropolit je odlučio da u Cetinju ostane sveštenik Luka Vujaš, koga je, kao sekretara Crkvenog suda i nastojatelja Cetinjskog manastira, ovlastio da predstavlja Mitropoliju.

Mitropolit se do kraja novembra zadržao na području između Podgorice i Skadarskog jezera. Tu se sakupilo sveštenstvo i odatle su preko Starog Rasa odstupili za Bosnu.

Ovaj zbjeg je stigao do Zidanog Mosta i tu su, pod i danas nerazjašnjenim okolnostima, svi pobijeni. Mitropolit je preko Zagreba, gdje se nalazio štab Peka Dapčevića, i Zemuna sproveden do Beograda, a potom u Aranđelovac, gdje je mučenički stradao za vjeru Hristovu i Otadžbinu Srpsku u junu 1945. godine.

O ovom periodu istorije Crkve Božije u Crnoj Gori, a poslije rata, poslije rata, pisaće se, ako Bog da, a likovi mitropolita Joanikija i ostalih Sveštenomučenika Crne Gore i Brda predstavljaće uzor budućim generacijama koje će hrišćanski i nacionalno misliti i djelati.

Na kraju knjige >>

// Projekat Rastko / Istorija / Golgota Joanikija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]