|
|
 |
Velibor V. Džomić: Golgota Mitropolita Crnogorsko-primorskog JoanikijaNa kraju knjigeZavršavajući ovo djelo kojim se ispravlja poluvjekovna nepravda prema ovom Božjem čovjeku vraćamo se u strašno vrijeme kada je, kako naprijed rekosmo, svaki dan u Crnoj Gori bio Veliki Petak, a svaka stopa crnogorske zemlje Golgota. Prije skoro dvije hiljade godina apostol Petar se, po istinitim Riječima Gospodnjim i nelažnom svjedočenju jevanđelskom, odrekao Živoga i Istinitoga Bogočovjeka Isusa Hrista i to ga se tri puta odrekao prije nego što su pijetlovi zapjevali. U strašnim trenucima, kada u najdrastičnijim slučajevima dolaze do izražaja sve ljudske slabosti, mnogi ljudi, pa bili oni veliki kao što je bio sveti apostol Petar, na kome je Gospod sazdao Crkvu svoju, dolaze u iskušenje da se, pred goniteljima Gospoda i svih Njegovih sljedbenika, odriču Njega Živoga Boga Sazdatelja i Spasitelja svijeta. Pred takvim se goniteljima našao i mitropolit Joanikije. Oni koji su njega i gonili i ubili, i mrtvo mu tijelo benzinom polili i zapalili, gonili su i izgonili, prije svega, Boga iz sebe i naroda kome su, po svemu sudeći, samo imenom i prezimenom pripadali. Takvi su gonitelji goneći Boga i Njegove sluge zapravo gonili sebe. Ubijajući Boga, a sledeći Reditelja razaranja i mržnje ubijali su sebe. Mogao je mitropolit Joanikije da preživi i preskoči svoju Golgotu. Bilo je potrebno samo jedno, ali glavno da klekne, da se odrekne svoga naroda, svojih predaka, svojih Svetitelja, svoje Crkve, svog prizvanja i svoga Gospoda. Ali, nije jer je znao da svjedočeći ono što je svjedočio ide putem svoga Gospoda koji je pretrpio krsnu smrt na Golgoti. Znao je Mitropolit da je i sud istorije, i to one prave istorije, koja je učiteljica života, neumoljiv je pravedan i da će svakoga, pa makar i poslije pola vijeka, staviti na mjesto koje mu po djelima pripada. Zbog toga je ostao dosljedan Hristu Bogu i Crkvi Njegovoj, a, samim tim, i narodu iz čijeg je kamena ponikao. Ispisujući ove redove u očima zaiskre suze, a kroz mozak i um mi naviru pitanja. Jedno od takvih pitanja odnosi se na to kako bi se ponašao Mitropolit da je, kojim slučajem, nacionalna vojska pobijedila? Da li bi i nacionalne vlasti molio za milost prema partizanima koji su isto tako bili nečiji očevi, braća, sinovi, ujaci, kao što je molio Italijane u toku okupacije, ili bi se ponašao onako kako su se prema njemu ponašali njegovi tamnioci, mučitelji i ubice? Da li bi i Mitropolit mogao da uživa u ubijanju svoje braće, pa makar i odrođene od vjerskog i nacionalnog imena i imanja, kao što su uživale njegove ubice? Vjerujem i siguran sam da bi se Mitropolit ponio onako kako se njegovi ubice nijesu ponijele. Kada bi bilo drugačije onda to ne bi bio on brižni i setni, hrabri i humani cetinjski otac i brat, utješitelj i prijatelj svih ubijenih, zaklanih, ujamljenih, opljačkanih, prognanih, sirotih, gladnih, golih, bosih, interniranih, uhapšenih, obogaljenih. Mitropolit Joanikije i njegovo bogougodno djelo izlaze pred svoj narod poslije smrti i poslije poluvjekovne posmrtne tamnice jer je i mrtav bio utamničen. On je i primjer i putovođa Crnoj Gori, njenoj Mitropoliji i čitavom Pravoslavlju. Mitropolit Joanikije će nadahnuti i pjesnike i slikare, i istoričare i naučnike, i bogoslove i sveštenike. Vjerujem da je ovdje dat samo dio dokumenata i podataka o njemu i njegovom vremenu jer se u nekim tajnim podrumima, u koje ulaze samo provjerene glave, čuvaju i druga dokumenta vezana za ovog svjedoka vjere i nepokleka pred zlom i smrću. Neka nas sve u Carstvu Božijem pomene ovaj besmrtni Mučenik Svete Crkve Srpske. RADUJ SE SVEBLAŽENA I NAMUČENA DUŠO SVEŠTENOMUČENIKA MITROPOLITA CETINjSKOG JOANIKIJA I DUŠE SVIH SA NjIM I PRIJE NjEGA OD NERAZUMNE I ODROĐENE BRAĆE UBIJENIH I U JAME UBAČENIH JER STE VI SVJEDOCI VJERE PRAVE I VASKRSA HRISTOVA. Manastir Ostrog, Velibor V. Džomić // Projekat Rastko / Istorija / Golgota Joanikija // |