Nebesa
SV. PETAR: (U interfon) Koji vrag zvoni u ovo doba?
POSLEDNJI SRBIN IZ SENTANDREJE: Ja sam. Poslednji Srbin iz Setandreje.
SV. PETAR: (trlja oči) Vidi, zbilja, fajront u Sentandreji. (Pritiska dugme, i kapije Raja se električno otvaraju)
POSLEDNJI SRBIN IZ SENTANDREJE: (Ulazi u Raj) A, dobar dan, dobar dan želim! (Za svaki slučaj dodaje:) Jó napot, jó napot!
SV. PETAR: Pomozbog. (Gore u kancelariji diskretno kašljucanje. Sv. Petar obuva papuče, mamuran je posle preobraženske žurke. Pregleda papire poslednjeg Srbina iz Sentandreje, na nekim mestima vrti glavom, okleva, najzad ipak pali zeleno svetlo.) Idite lepo na Dunav, pa preko ćuprije, videćete na obali čamac, tamo je vaš Babo, sa veslom. On će vas prevesti u rajsku Sentandreju.
PATRIJARH ČARNOJEVIĆ: (Na drugoj obali, kod krsta na Glavom trgu u Sentandreji) E, tu smo najzad svi. Evo, izvolite sedite, ovo je vaše mesto.
POSLEDNJI SRBIN IZ SENTANDREJE: Ođe na kraju? (Seda blizu publike koja je smeštena u improvizovanom gledalištu letnje pozornice na Glavnom trgu) E, odavde ne vidim niš. Idem boljma kući, eno onđe, vitte onaj pendžer iznad dućana, vi se samo sigrajte, a ja ću vas gledati odozgore.
VENCLOVIĆ: Samo momenat. Dajte prvo, molim vas, svoje podatke. Znate, da ne prođete kao ja. Ne zna se ni kad sam rođen, ni kad sam umro. (Otvara knjigu otnatrag i upisuje na poslednji list.) Znači poslednji Srbin iz Sentadreje.
POSLEDNJI SRBIN IZ SENTANDREJE: A koga to, čojče, zanima? šta sam ja tako ekstra štogođ?
VENCLOVIĆ: Pa niste makar ko. Možda će vam neko napisati žitije.
POSLEDNJI SRBIN IZ SENTANDREJE: Onda pišite lepo, da ne lažedu posle o meni. (Diktira svoje podatke, zatim silazi sa pozornice, iza kulisa)
U tom momentu iza kulisa eksplozija, vatra, dim, visoko na nebesa.
KUMA-ZVONAR: (u zvučnik) Fajer! (Daljinskim upravljačem udara u zvona Saborne, Preobraženske, Blagoveštenske i Požarevačke crkve)
PATRIJARH Čarnojević: Gospode, smiluj se. Gori Sentandreja!
HOR JAVOR: Gospodi, pomiluj, Gospodi, pomiluj!
Zvona
Iza kulisa je gorela Sentandreja. Brujala su zvona praznih crkava, zanjihala su se stara klatna, padala je paučina sa prašnjavih gvozdenih skuta. Zvonjava je bila oproštajna i spora, kao zalazak sunca.
Plamen je šiknuo iz podrumskog prozorčeta Muzeja u Vladičanskom dvoru, zgrada se podigla i rasturila u vazduhu kao pečurka osvetljena sopstvenom vatrom koja je halapljivo zalizivala nebeski svod, okovan zvezdama.
Prvu eksploziju su pratile još mnoge, sve iz podruma nad kojem više nije bilo zdanja, kao ognjeni topovski plotuni iz zemljine utrobe.
Uzastopna rasprskavanja su između vitkog zvonika Saborne crkve i oronulog krova Vladičanskog dvora podigla svetlosnu kupolu na nebesa, u kojoj su letele ikone sa molovanim svetiteljima, ripide, čiraci, litije, kamilavke, kukasti episkopski štapovi i epitrahilji, a oko njih su lebdele raširene, prazne odežde.
Povremeno bi se zalelujao neki zapaljen list iz starih letopisa, kao plamena ptica.
Svetitelji su poslednji put blesnuli u svetlosnom svodu na nebesima, prvo Svedržitelj u srebrnom oklopu, zatim sveti Sava, i još mnogi drugi. Najzad i patrijarh Čarnojević, kao domaćin.
Kružili su nad Sentandrejom kao da su hteli da bace odozgo oproštajni pogled na grad u kojem su proveli poslednje decenije svog molovanog veka, u Muzeju, daleko od svojih rodnih crkava.
Zatim su se sunovratili, i popadali na zgarište Muzeja, i izgoreli, i postali prah i pepeo, i pod sobom zatrpali sve, čak i sopstvene tragove.
U dimu sentandrejskog Muzeja nestao je i muzejski čuvar, poslednji Srbin u Sentandreji. Iza njega nije ostalo čak ni pepela.
Poslednji Srbin u Sentandreji je bio – žena. Trag izbeglica u velikoj seobi 1690. godine pod patrijarhom Čarnojevićem, zatro se, dakle, jezički problematično.
Traže ženskog mrtvaca, alias mrcinu, cerekali su se učenici Srpske gimnazije u Budimpešti, koji su još znali da razlikuju rodove.
Tražili su je celu noć i sutradan ujutro, psima, mikroskopom i roguljama, u pepelu Muzeja i grobljanskom žbunju, po celom gradu od Zbega do Pečore, od Stare vode do Potkamena, od bivše ruske kasarne do Izbegličke Ade, ali uzalud.
Pre svega su prekopali zgarište Muzeja pošto je starica svoje poslednje decenije provela uglavnom ovde, među ikonama i starim spisima, više nego kod kuće. Tajna služba koja je toga leta zbog vidovdanskog skandala na 100. godišnjicu sarajevskog atentata pojačanim snagama pratila srpske stvari u Mađarskoj, ustanovila je da čuvarka Muzeja svaki dan obilazi prostorije sistematski, uvek u isto vreme, kao bolničarke.
Prisluškivači su prvo mislili da starica sakriva srpske agente, pošto je u naizgled praznom Muzeju neprestano razgovarala.
Prevodi su međutim pokazali da matora priča sa svetiteljima na ikonama.
Na dan svetog Preobraženja intenzivno je vodila goste i turiste kroz tunel vremena stalne izložbene postavke Muzeja u prošlost i nebeske predele, a kada je poslednja grupa krenula na svečanu večeru u kafanu kod Hužvika, starica je otišla da zaključa podrum.
Nešto kasnije, kada je na Glavnom trgu počela predstava, na trenutak se pojavila na svom rozoru iznad trga kao da gleda Preobražensko Prikazanje, ali se ubrzo izgubila iz azavese i posle toga je više nisu videli.
Sutradan ujutro je u stanu pronađen nerazmešten krevet, a pored fotelje je ležao daljinski upravljač, kao bačen pikavac. Ustanovljeno je da je starica imala video-aparat, neki arhaični ,,samsung”, ali svega jednu staru kasetu, izgužvanu i pocepanu od silne upotrebe ili razornog dejstva zastarele mašine.
Noć očito nije provela kod kuće, a nije joj bilo traga ni drugde. Poslednjeg Srbina u Sentandreji niko nije video mrtvog, ali žive srpske duše u gradu više ipak nije bilo. Poslednji Srbin u Sentandreji nestao je kao rosa.
Spomen mu čuva samo ime, na poslednjem krstu sentandrejskog srpskog groblja:
Glavata Nata
Poživela
1930 – 2014Bog
GLAS IZA KULISA: Jebo vas otac i onaj koji vas je stvorio!
Tako je počela u Pomazu generalna proba probraženske pozorišne predstave, koja se izvodila na Glavnom trgu Sentandreje, kao srednjovekovna prikazanja.
Pošto u prvoj pojavi (Dolazak poslednjeg Srbina iz Sentandreje u Raj) Bog ionako nije na sceni, pripao mu je zadatak da podigne zavesu. Trebalo je da dočeka komandu reditelja iz zvonika Blagoveőtenske crkve, i da pritisne zeleno dugme (otvaranje zavese).
Posle pola sata vežbanja (REDITELJ: Zavesa! BOG: pritiska zeleno dugme), počela je proba, počasni gosti su zauzeli svoja mesta u gledalištu, svetla su se ugasila, poslednji Srbin iz Sentandreje je popeo se u Raj, reditelj je izdao komandu (Zavesa!), a iza kulisa se zaorio božanski bas:
– Jebo vas otac i onaj koji vas je stvorio!
Zavesa se trzala u spuštenom stanju kao kada domaće sa terase praše ćebe, ali od zatvorenog položaja zatvoreniji nije postojao. Maskiran u Boga, kolega Šolet je uporno pritiskao crveno dugme (spuštanje), a reditelj je ponavljao uzalud ponavljao u komandni mikrofon Zavesa! Zavesa! Zavesa!, poslednji Srbin iz Sentandreje je ostao paf jer kapije Raja ni za boga nisu htele da mu se otvore.
U pomoć je pritekao sv. Petar, ušunjao se iza kulisa i pritisnuo zeleno dugme. Iza bine su se čuli odlomci kratke stručne konsultacije koja je na sreću tekla na mađarskom (,,Solet kollega, menjen innen a picsaba!”), zavesa se najzad raširila i počasni gosti su videli kako sv. Petar u štrandpapučama pretrčava binu i govari prve reči:
– Koji vrag zvoni u ovo doba?
Na kraju generalne probe sv. Petar je izjavio da ona sa takvim nepouzdanim Bogom sutrašnju premijeru ne može da samisli, ali ga je reditelj smirio da kolega Šolet kao dizač zavese više ne dolazi u obzir.
– Onda neću da budem ni Bog!
– Pa šta? Tražićemo drugog Boga. Ne misliš valjda da si jedini. Za te pare...
Tako je najzad kolega Šolet iz finansijskih razloga ipak pristao da bude samo Bog, ali je do premijere sve zaboravio. Naguzio se u tehničku kabinu i čekao komandu iz tornja Blagoveštenske.
– Zavesa! – šapnuo je reditelj u voki-toki, a kolega Šolet je pritisnuo dugme. Crveno.
Ništa.
REDITELJ: Zavesa!
KOLEGA Šolet: Jebo vas otac i onaj koji vas je stvorio!
REDITELJ: Sveti Petar kreće!
SV. PETAR: Sólet kollega, menjen innen a picsaba!
REDITELJ: Svi nepozvani dole sa bine!
KOLEGA ŠOLET: Ne brini, kurče, ja sam ođe, Bog!