Junakinja autorovih romana Mi zhe Sentandrejci i Bitka za Sulejmanovac.
Ona je poslednji Srbin u Sentandreji, chuvar tamoshnjeg srpskog Muzeja.
* Posle fajronta u Muzeju, Glavata Nata bi svake vecheri na nebu iznad krsta na Glavnom trgu trazhila Sentandreju medju zvezdama, opijena rechima patrijarha Charnojevitja koji je u pozorishnoj predstavi o poslednjem Srbinu u Sentandreji rekao da je Ichwich pomotju neke charobne Mrezhe Sentandreju poslao u svemir.
A Glavata Nata je patrijarhu Charnojevitju verovala na eks; ipak je u pitanju ugledan glumac koji je i ulogu sv. Save igrao vetj.*
* Kao „ugledan glumac”, patrijarh Charnojevitj (alias sv. Sava) spadao je medju „vidjenije Srbe”; takav je status pak, pored mnogih drugih, uzhivao i Ichwich, pozvan jednom na sastanak vidjenijih Srba. „Samo da mi je znati gde su me videli”, razmishljao je on. „Mozhda kad smo bljuvali na shinama?” To je bilo lako mogutje jer se o tome prichalo u vascelom severnom rasejanju. „Samo”, chudio se Ichwich, „zashto nije pozvan i Kuplung? On nije samo bljuvao nego i pishao. A onda se u krivini pojavio voz!”
*
Sa chudima je Glavata Nata bila kompatibilna. Medju njima je provodila svoje dane u Muzeju, okruzhena ikonama, razvaljenim ikonostasima, starim rukopisima i kodeksima koje zbog staroslovenskog jezika i pisma nije umela da chita, pa je umishljala u njih diskurs iz svoje mashte.
* Starija chudesa – koja je znala iz prichanja starih zhena – Glavata Nata je bez poteshkotja spajala s chudesima nove mode.
Navikla se bila na televiziju kao da se tako neshto odvajkada podrazumevalo, premda u detinjstvu Glavate Nate u Sentandreji nije bilo ni struje.
* Josh vishe joj se dopao, kasnije, video, a kompjuter ju je odushevio.
Filmove i emisije o Sentandreji volela je da gleda u rikvercu. „Imamo samo proshlost; budutjnosti nemamo”, rekla je kao pravi poslednji Srbin u Sentandreji.
* Od kompjutera, koji je sentandrejskom Muzeju poklonila matichna zemlja, Glavata Nata se u prvo vreme malo bojala. „Netje me protresti?” Dirke na klavijaturi uchinile su joj se labavije nego na staroj vladichanskoj pisatjoj mashini. (U zhutom bakarnom prstenu beli porcelan. U njemu, slovo.)
„Ma lupajte slobodno. Al ne ko krava, ej! Ovlash i fino, prstima, ko kad prebirate pasulj”, egzercirao je Kuplung svoju tashtu. (Reply: „Datju ja tebi taku kravu da tjesh se prevrnuti!”)
Najtezhe mu je bilo da je odvikne od lupanja entera na kraju redova; nikako nije mogla da shvati da redovi nemaju krajeve, odnosno da krajeve imaju samo redovi, a ne tekst u njima.
*
Napetost oko lupanja entera rasla je do dramatichnosti. „Ako je ova francava mashina tako zdravo pametna da sama ide u nov red, onda zash ne pochinje sama i novu – kako bi rekla – kiticu, shta li?” „Pasus?” „Datju ja tebi taki pasulj da tjesh se premetnuti!”
I tako dalje.
Tokom usavrshavanja svoje tashte Kuplung je sakupljao poene za status kipa tolerancije. Ti treninzi zadavali su mu vishe glavobolje i posla nego sve povremene popravke koje je obavljao u Muzeju.
Chak mu ni chudotvorni Svedrzhitelj nije pravio takve probleme kao tashta. Otkad je u srebrnom okviru ikone na mesto dijamanta montirao malu crvenu sijalicu i stavio ikonu pod struju, sentandrejski Svedrzhitelj je radio regularno: zujao je chudotvorno chim se u Muzeju upalilo svetlo.
*
Izgledalo je da tje Glavata Nata zbog entera ditji ruke od kompjutera, odnosno koristiti ga samo za pisanje novih podataka u muzejski inventar.
A to nije bilo mnogo.
Sentandrejski Muzej je bio uglavnom „zavrshen”, u njemu se chuvao jedan svet koji je, prema rechima njegovog poslednjeg chuvara, Glavate Nate, imao samo proshlost. Retko kad bi prispela po koja nova (a stara) ikona iz neke napushtene crkve Budimske eparhije kad bi u selu umro poslednji parohijan. (Jer dok je bilo tek i jednog zhivog, taj bi mesnu crkvu i njene ikone chuvao do poslednjeg daha. Kada bi neshto dragoceno ipak hteli da odnesu na chuvanje u Muzej gde tje biti „na dobrom mestu”, poslednji meshtani bi rekli da je to ovde kod njih „na najboljem mestu”.)
* Jedan naslov godishnje, plus inventarski broj – to je bilo sve.
U jedan red, bez entera.
Glavata Nata bi pak, za svaki sluchaj, upisala podatke i rukom, starinskim nalivperom, u svesku.
„Jer shta ako nestane struja?”, rekla je svome zetu. „Ili ako se kompjute* pokvari? Ko moj frizhide*. Tandrche i hrche.”
*/* Okrnjene oblike kompjute i frizhide u duhu srpskog jezika je stvorila bila Glavata Nata, up. srp. juche – nesrp. jucher, srp. takodje – nesrp. takodjer, srp. veche – nesrp. vecher. (Umesto srp. frizhide koristila bi ponekad puristichku varijantu ladnjak.)
*
Dublje se za rachunar Glavata Nata zainteresovala tek kada je od Kuplunga chula za sveznajutju svetsku Mrezhu, zvanu internet.
„Al da nije to, slushaj, neshto komunistichko, ko Internacionala?”, uplashila se demokratski i subjektivno: njen pokojni muzh, Ruski Ivan, bio je komunista i po, a umro je, verovatno ne sluchajno, tek godinu dana posle pada komunizma u Madjarskoj i shire (mada ne i najshire).
*
Zadivilo je Glavatu Natu kada joj je Kuplung rekao da se na internetu nalazi sve.
Treba samo da upishe rech ili ime koje trazhi i (najzad slobodno) lupi enter – i dobija sve informacije i odgovore.
Tu mora da se nalazi cela sentandrejska proshlost, unazad do patrijarha Charnojevitja. Cela istina, ne samo ludorije shto Ichwich pravi video-kamerom, mislila je Glavata Nata.
Smetalo joj je samo pitanje da li nije sve to od onoga shto ima rogove.
Jer na sva pitanja chak ni sentandrejski Svedrzhitelj nije imao ili nije hteo dati jasne odgovore. Samo je zujao, istina chudotvorno, ali nerazgovetno.
Sve na svetu zna ipak samo bog. Onaj gore na nebesima.
*
Od Ichwicheve Sentandreje medju zvezdama Glavata Nata je prvi put ugledala kolo iznad Glavnog trga, na nebu. To je bio spot snimljen na osnovu g. Molerove chuvene slike na kojoj poslednji Sentandrejci cupkaju i djipaju oko krsta, a sedetji na zvoniku Blagoveshtenske crkve sviraju u frulu pokojni Tihomir Vujichitj i chika Titj.
Medjutim, Glavata Nata, kao u groznichavom snu, uzalud je chuljila ushi – svirku nije mogla da chuje.
Pipajutji prvo oprezno i fino, zatim sve zheshtje, kao da hotje da ga udavi, pritiskala je misha i nervozno kljucala njime po ikonama!*
* Misha i ikone ovde treba svatiti** u komjuterskom smislu. Istina, onda bi trebalo da bude da je Glavata Nata „pritiskala mish” (a ne misha), poshto je kompjuterski mish – uprkos nekim njegovim obichajima (npr. zna da crkne) – ipak nezhivo bitje. (Da! U gramatici postoji nezhivo bitje!)
** Opa! Prvi put u svojoj istoriji, internetica je podbacila! Neknjizhevni oblik svatiti koristi se zato shto bi se shvatiti chitalo kao shvargla, shljiva, shala.
„Dje je puce za svirku?”, nervirala se Glavata Nata. A kada joj je zet objasnio da su za slushanje kompjutera potrebna razna dodatna chuda, modem i zvuchnik, izjavila je da je to, onda (up. u tom sluchaju), „govno machije”.
* Shta ako upishe u internet svoja pitanja, a odgovore ne bude chula?
Ni toliko jasno kao zujanje chudotvornog Svedrzhitelja?