Dr Goran Ž. Komar

Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije
1687-1797

Herceg-Novi, 1997. Ljeta Gospodnjeg, na Toploj

Ogled o bokeškom selu

Sadržaj

Skraćenice:

AH: Arhiv Herceg-Novi

PUMA: Političko-upravni mletački arhiv (u AH)

OH: Opština hercegnovska (u AH)

OR: Opština risanska (u AH)

IAK: Istorijski arhiv Kotor

UP: Upravno-politički (spisi) u IAK

AMS: Arhiva manastira Savina

Čitaocima Bokeljima

S napregnutom pažnjom ispratio sam sve primjedbe i savjete mojih sugrađana na moje objašnjavanje uzburkane prošlosti njihovog mladog grada, i naročito, njihovog drevnog sela. Znao sam da neke moje interpretacije važnih i temeljnih segmenata društvenog življenja ovoga kraja proishode iz naročitog ugla posmatranja stvari na kojemu sam stajao veoma dugo. U mojem istraživačkom naporu, ja sam se zadržavao na promatranju materijalnih tragova osobene kulture bokeških-novskih Srba, tragovima ispisivanim starom ćirilicom na papiru i kamenu. Moj trud, suštinski, i nije upravljen ka pokušaju rekonstruisanja društvenog života planinskih sela Dračevice^[1] u doba mletačke uprave, već, prevashodno, pokušaj sabiranja ključnih dokumenata za jednu buduću sintetičku istoriju Novoga, odnosno njegovog planinskog sela, istoriju novskoga planinskog zemljišta.

Sjeverozapadna Boka, Dračevica, bila je kroz čitavu svoju istoriju tvrdo uporište Srpstva, uporište tako snažno, da je, naprosto, odvraćalo neprijatelja od pomisli i pokušaja nasrtaja na njenu slobodu i kada su Dračevici susjedne oblasti prepuštane ustanovama Rima. Srbi Dračevice se nikada nisu kolebali u svome narodnosnom i konfesionalnom određenju. Do danas se nije pronašlo dokumenta ili bilo kakvog i neznatnog nagovještaja o konfesionalnom kolebanju Dračevićana, a u isto vrijeme, može se ponuditi dokaza o upornom i snažnom nastojanju rimskih ustanova za rasprostiranje vjere na poslovima konverzije.

Jedno ozbiljno objašnjenje može se pružiti sagledavanjem i ocrtavanjem njenoga geografskog smještaja na obali Jadrana, gdje, živeći svoj istorijski život na moru, stiče bogatstvo neophodno u nadmetanju sa, ne uvijek blagonaklonim susjedima, a oslonjena na široke oblasti dinarske kontinentalne Hercegovine koja omogućuje kako uzmak, tako i snagu za otvoren i smion nastup.

Ovako visoka otpornost ovoga područja koje je uvijek predstavljalo dio srpske Hercegovine, i to njen važan dio, mora se ipak objašnjavati nekim otpornim snagama koje se vezuju uz njen matični etnički supstrat, njegov uzlazeći kulturni i civilizacijski tok koji je ocrtan jednom stabilnom vertikalnom linijom, linijom nepomjerljivom i dugačkom. Nepomjerljivom u njenom dominantnom narodno snom određenju, a dugačkom da seže i prihvata se u dubinama prijehrišćanskih vremena. Boka, a posebno planinska Boka, baštini jedan osoben model srpsko-pravoslavne kulture koji u veoma visokoj mjeri, neočekivano za uzanu primorsku zemlju, zahvata u staru srpsku tradiciju, u vjersko-dogmatskom kompleksu, i veoma izrazito, običajnom.

Otpornost prema snažnim ustanovama rimske crkve svakako dolazi od pridržavanja temeljnog nikejskog kursa, no mi smo mogli vidjeti da to opredjeljenje nije bilo dostatno drugim nekim primorskim i kontinentalnim oblastima koje su baštinile isto pravoslavno opredjeljenje. Dračevicaje uvijek predstavljala vrlo prominentan dio srpske Hercegovine i ona je mogla crpiti snagu iz širokih predjela svoje neobične matične zemlje od koje se mogla nalaziti razdvojena političkim granicama.

Hercegovina je oduvijek privlačila visoku pažnju putnika i istraživača koji je pohodiše od 14. vijeka, da o njoj ostave svojih usputnih zapažanja, ali i odličnih suspekcija za kratkoga boravka među njenim srpskim žiteljima koji ih, sve odreda, kao pravoslavni hrišćani, zainteresovaše očiglednošću snažne srpske paganske baštine u čijoj životnoj punoći bijaše ostvarena velika sinteza srpske vjere u jedno Božanstvo sa srastajućim i snažećim visokosrednjovjekovnim pravoslavnim rafinisanim hrišćanstvom.

Danas nije moguće dati siguran odgovor o času konačnog praktičnog prihvatanja hrišćanstva u njegovoj životnoj punoći na području Novoga-Dračevice, a posebno njenog čvrstog kulturnog izolata - njenoga planinskog sela. Može to biti istovremeno i blizu i daleko. Stiče se utisak, gledajući materijalne tragove osobene kulture njenog drevnog sela, o veoma otpornom probijanju iz dubina prijehrišćanske starine, do u novije vrijeme, tradicije, koja je davala vitalnu snagu bokeškom-novskom Srpstvu. Bokeški Srbi u odbijanju ustanova Rima uvijek svoju odlučnu snagu crpe iz snažne vezanosti za narodnost, a potom, za svoju pravoslavnu crkvu. I, crkva se ovdje naziva srpskom. Poput oblasti susjedne Hercegovine, iz koje se ovi krajevi oduvijek naseljavahu, kako će se vidjeti i koncem 17. vijeka, bokeški Srbi baštine srpsko-pravoslavnu vjeru oslonjenu na etnički princip. Tako oni uvijek izdašno mobilišu obrazaca stare srpske religioznosti koje u hrišćansko doba zadobija format etničke srpske vjere, u koju se i kada ona odavna ne predstavlja organizovan sistem, ugrađuju obrasci i specifično hrišćanske istine. Ovakva srpska hrišćanska vjera pravoslavnog modela, bijaše kroz srpsku istoriju vitalna snaga koja je održala narod u narodnosnom određenju njegovom što je naročito dolazilo do izražaja u perifernim srpskim oblastima. Da je srpska vjera bila kroz srednjivijek više specifično hrišćanska, ili preciznije institucionalizovano hrišćanska, da li bi srpski narod a posebno srpski narod u dijaspori, u sitnim svojim okrajnim partama, izdržao tolika teška iskušenja i zadržao svoju narodnost.

Kada bi učinili pokušaj da utvrdimo čas konačnog prihvatanja hrišćanstva isključivo prema simbolima koji dominiraju na nadgrobnim spomenicima na prostoru Dračevice, ustanovili bismo da se to nije moglo dogoditi prije poslednje decenije 19. vijeka. Tek iz toga vremena susrećemo se, uznačajnijem broju, sa nadgrobnim spomenicima koji su, po simbolici koju nosi njihova bogata dekorativna plastika, izrazito i jasno hrišćanski. Na mnoštvu mjesta može se vidjeti sasvim nehrišćanskih obilježja. Naravno, nije moguće temeljiti bilo kakvih zaključaka na specifičnoj signalizaciji simbola koje pruža dekorativna plastika nadgrobnih spomenika u sjeverozapadnoj Boki. Veoma davno, podignute su u bokeškim selima bratstveničke i rodovske crkve, ali i veliki broj manastira. Stanovništvo planinskih sela Dračevice baštini zadugo, a kroz čitav 18. vijek veoma izrazito, neku dosta nejasnu hrišćansku tradiciju u načinu obilježavanja i izrade grobnih spomenika.

Bokelji sa seoskog predjela koji smo ispitivali, svakako dolaze u crkvu i to je nesumnjivo prostor za izražavanje hrišćanske religioznosti dračevićkih Srba. Prostor oko crkve je, međutim, prostor za groblje (mada ne i jedini prostor za ukopavanje) i prostor za iskazivanje prijehrišćanske religioznosti Srba Dračevice. U načinu ukopa, u načinu konstruisanja grobnica koje mogu pripadati 18, 19, pa i 20. vijeku, ovdje je ustanovljen jedan gotovo rigidan i veoma otporan sistem. Vjerujem da se grobnice u bokeškim grobljima koje sam obilazio, a koje se sa sigurnošću mogu smjestiti u 18. ili 19. vijek, u načinu konstruisanja identične onima koje obilježavaju visoko-srednjovjekovno ukopavanje pravoslavnih Srba u susjednoj Hercegovini. Naša terenska pretraživanja i pažljivo iščitavanje simbola urezanih na grobnim poklopnicama u planinskim selima Dračevice, govori da se kontinuitet ukopavanja može ustanoviti čak i kroz jednu hiljadu godina, kako je slučaj u groblju crkve Svete Gospođe u planinskom selu Ubli.

U jasnim slojevima materijalne kulture planinskog sela Dračevice, koja svoje sačuvane i isključive izraze zadobija na grobnim spomenicima bokeških grobalja, može se očekivati da se uoči i jasno ilirsko-mediteranske simboličke signalizacije. Naša istoriografija vjeruje da slovenski živalj u svojemu pristizanju na Balkan zaposjeda župnije predjele, dakle obalske. Starobokeško stanovništvo, pred avarsko-slovenskim migracijama sklanjalo se u gradove na obali i planinske refugijume. Iliri žive u razdvojenosti prema župskome društvu Boke. Od mora ka gorama stiže slovenizacija i hrišćanizacija. No, Iliri su vjekovima zadražali, slabo zahvaćeni feudalnim uslojavanjem svojih jednostavnih socijalnih agregata, rodovsko uređenje svoje zajednice. Ako je tačno da ilirsko stočarsko stanovništvo preživljava u širokim sezonskim pomjera njima za pašom, u čemu je suštinska razlika između socijalnog agregata dračevićkogplaninskog sela u recimo 10. vijeku i onoga u 19? Visoku rodovsku autonomiju bokeškog sela neće načeti vizantizacija ovih krajeva, ali, što je zanimljivo ni jedan drugi formacijski krug ranog i kasnog feudalizma u srastajućim i uvećavajućim srpskim državama. Sa svojim populacionim ishodištem - poleđinskom hercegovačkom zemljom iza krupnog gorskog bila orjenskog, mi sa sigurnošću možemo ustanoviti da migratorna pomjeranja na izmaku 17. vijeka doprinose snaženju i fundiranju kneževske samouprave starobalkansko iliro-srpskog društva južne Hercegovine i Dračevice koja se gradi na primarnijim bratstveničkim agregatima. U kulturnom izolatu planinskog predjela Dračevice ovaj iliro-srpski starobokeški elemenat mogao je preživjeti desetak vjekova slovenizacije i ostavitimaterijalnog traga o svome prisustvu, traga očiglednog ali i sakrivenog u spretnom transponovanju starih vjerskih simbola u nove oblike.

U ovoj knjizi ja sam želio sačuvati uspomenu na stara bokeška groblja koja bi valjalo neodložno sačuvati od uništavanja savremenim ukopima, iz prostog razloga što su ona za razabiranje srpske drevnosti neuporedivo važnija od bilo kakvih crkvenih građevina. Činjenica da ova groblja nisu uvijek i jasno hrišćanska nikako ne govori da oni koji su se u njima sahranjivali nisu bili hrišćani. Oni su to sigurno bili i više nego li žitelji susjednih krajeva.

Ova groblja govore da su Srbi Dračevice čuvali u velikoj mjeri svoje prijehrišćanske navike i vjerovanja u kojima je kult starih igrao vidno mjesto. Braneći se od neprijatelja, oni su prevashodno branili srpsku vjeru i uspomenu na svoje stare, svoju uzvišenu naciju u njenoj starinskoj ulozi i mjestu među evropskim narodima.

Na kraju, nalazim za potrebno izreći jedno upozorenje koje se ponajviše tiče Bokelja. Da bi načinio ovaj rad, pročitao sam i prepisao sva ćirilska dokumenta^[2] iz perioda dominacije Venecije sjeverozapadnom Bokom, kao i ćirilske isprave arhive manastira Savina. Zatim, pročitana su, u dva navrata, cjelokupna regesta političko upravnog mletačkog arhiva u hercegnovskom arhivu.

Jedan od rezultata ovoga istraživanja jeste i saznanje o nedostatku u novskim arhivama važnoga dijela građe iz vremena episkopije mitropolita Ljubibratića (1695-1728)! Arhiva novske episkopske katedre jednostavno nedostaje. U manastirskoj arhivi Savine nema dokumenata koja bi se, kako bi očekivali, specifično odnosila na poslove episkopije. Ova je dokumentacija, neznano kada, oduzeta gradu Herceg-Novom kojem najprije pripada, i srpskom narodu za čiju bi narodnu isto riju mogla nositi pečat spomenika od najvišeg interesa. Ukoliko bi se i danas mogla javiti primisao o ugroženosti arhivske građe koja se čuva u regionalnim arhivima (Boke) tada se moraju uložiti napori za potpunu zaštitu ovoga narodnog blaga koje će u budućnosti omogućiti pisanje jedne političke, i jošprije, jedne socijalne istorije srpskoga naroda Boke.

Predstava Hrista u Kamenome

Nekoliko riječi o glavnoj namjeri knjige

Ovom knjigom mi smo, pored ostalog, željeli ukazati na nedovoljnost pisanja i tumačenja srpske narodne istorije sa imperativom isključivog promatranja našeg naroda kroz istorijski tok razvitka njegove narodne pravoslavne crkve koja je nesumnjivo upravljala krupne nacionalne iskorake ka jedinstvenoj matici evropejske građanske srednjovjekovne pa i novovjekovne kulturne baštine. I ne samo to. Ovakva identifikacija je opasna po našu narodnu istoriju koju tek treba napisati a koja je čini okrnjenom za prodorni pogled u dubinu srpskog istorijskog religijskog iskustva koje u njegovom srednjovjekovnom razdoblju obilježava sintetičnost osobene srpske vjere. U daljnjem izlaganju, u opštem dijelu ove radnje, nastojaćemo ove tvrdnje pojasniti.

Kada se sve istorijske drame i ukupni istorijski tok balkanskih Srba isprati kao tok razvoja jednoga, u poslednjih hiljadu godina isključivo hrišćanskog naroda, tada naša narodna istorija stoji prikraćena za opis u čitavom slovenskom svijetu, osobenog iskustva balkanskih Srba koji se gotovo hiljadu godina opiru praktičnoj hrišćanizaciji. Ako naši istoričari prilaze pisanju i tumačenju srpske prošlosti sa ubjeđenjem da se ta prošlost mora gledati isključivo kao prošlost naroda koji je potpuno hrišćanizovan od časa formalnog prihvatanja hrišćanstva njegovog elitnog društvenog sloja, tada mi Srbi nećemo biti u mogućnosti sagledati uzroke svojih istorijskih udesa i izvjesnog zaostajanja, u ukupnom društvenom razvitku, za ostalim evropskim i balkanskim narodima, koje je u naše doba tako izrazito. Uvijek će nas iznova zbunjivati sve one ozbiljne indicije o visokom značaju našega naroda u njegovom zapretenom starovjekovnom i srednjovjekovnom razdoblju. Jedino objašnjenje za sve istorijske udese srpskog naroda koji su vazda dolazili usljed naših unutrašnjih dubokih nesporazuma može se naći u jednom nemjerljivo dubokom sukobu sa sopstvenom prirodom i nasljeđem koje je najpotpunije ocrtao srpski etnolog V. Čajkanović.Srpsko duhovno iskustvo je osobeno u čitavom slovenskom krugu. Nema u Evropi naroda koji može pružiti, svojim živim običajima, takvog vrijednog supstrata za izučavanje evropske paganske tradicije. U takvom sukobljavanju sa sopstvenom tradicijom, razvila se sintetička vjera srednjovjekovne bosanske crkve, srpska pravoslavna vjera obilato prožimana postulatima i elementima starovjerskog naslijeđa, što je sve omogućeno u kulturnom izolatu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, a u punoj državnoj autonomiji bosanskoj. U ovoj crkvi nije bilo ničega jeretičkog, kako to ubjedljivije od svih prikaza pokojni Vaso Glušac, ali je i te kako bilo u njoj sinteze starog i novog. Evo najozbiljnijeg primjera kako se može tumačenje sopstvene prošlosti, tumačenje i jednostrano promatranjeosobenog i neobičnog srpskog duhovnog iskustva, sa stanovišta visoko zahtjevnog rafiniranog institucionalizovanog Pravoslavlja obiti o glavu i posljedovati vrlo krupnom i nepopravljivom štetom. I naša zvanična istoriografija i naša crkva prihvatile su teze hrvatskog istoričara i važnog političkog djelatnika Franja Račkog o jeretičkoj srednjovjekovnoj crkvi bosanskoj, izgovorene nakon pronalaženja u mljetačkoj biblioteci dvaju dokumenata latinske provinijencije. Na taj način mi smo sami poduprli krupnu laž koja ćeizgovorena i od nas Srba, da izraste u politički program austrougarske i hrvatske ekspanzije i učvršćivanja na prostoru Bosne i Hercegovine. Sićušni hrvatski narod i respektivna Monarhija, trebali su, svako iz svojih razloga, posebnu bošnjačku naciju u Bosni. Mi Srbi, najbolje smo ih u time poduprli, nemajući razumjevanja za neobičnost, nesposobni za prepoznavanje velike duhovne sinteze koju je ostvario naš narod u srednjem vijeku, i koju kao ni jedan slovenski narod, baštini i danas. U ovom duhovnom uzletu, u svojoj visokoj sposobnosti za izmirenje i sažimanje starog i novog, naš narod je morao platiti visoku cijenu. Njegov istorijski tok i razvoj morao je biti sporiji i teži. Valjalo je puno toga objediniti i pomiriti. Ne može se ne istaći da je srpska narodna crkva u tome sjedinjavanju odigrala tolerantnu ulogu crkve po miriteljice i crkve sabirateljice. Isto tako, srpska će narodna crkva, u svojemu dugu koji hrišćanska crkva odužuje Hristu, dostići teološka produbljavanja kakva je mogla postići samo crkva jednog drevnog, nadistorijskog naroda koji čuva najfundamentalniju teološku i istorijsku istinu o svojem drevnom monoteizmu.

U našoj poratnoj istoriografiji o Novome, načinjeno je nekoliko radova monografskog karaktera koji su se posebno bavili događajima sa kraja 17. vijeka, kada Mletačka republika pomognuta od papskog, malteškog i đenovljanskog brodovlja zauzima ovaj obalski grad i iz Boke potiskuje turski garnizon, činovnički aparat i malobrojno tursko stanovništvo grada. Može se reći da se naša istoriografija o Novome, zanimajući se za period dominacije republike Sv. Marka, najviše bavila objašnjavanjem i razlaganjem zgusnutih događaja nakon časa mletačkog ovladavanja ovim dijelom zaliva, te procesa pomjeranja stanovništva južne i istočne Hercegovine ka Boki. Broj radova kojisu u obliku stručnih priloga objavljeni u Zborniku za nauku, kulturu i umjetnost "Boka", u izdanju novskih ustanova kulture, a koji je u dvadeset brojeva izlazio od konca šezdesetih godina, posvećenih izučavanju migratornih tokova, njihovog karaktera, geneze i obima, veoma je značajan. Takođe, u poslednje vrijeme javilo se i stručnih publikacija monografskog karaktera koje tangiraju ovu problematiku. Ova pomjeranja stanovništva istočne Hercegovine ka Novome, nakon 1687. godine, gotovo svi autori istoriografskih radova o Novome u doba uprave Mletačke republike, definišu, u njihovom fizičkom obimu, kao velika i masovna, uz naglašavanje imigracionog karaktera migracija. Upravo ove dvije ključne i uporišne tačke ovih razmatranja odražavaju punu pogrešnost radova objavljivanih na tu temu. Ovakva djela, objavljivana od stručnjaka nose visoki rizik od krivog poučavanja široke čitalačke publike sa užeg zavičajnog područja koja se zanima porijeklom novskih rodova i bratstava. Najprije, sa punom sigurnošću se može reći da još nije objavljen dokument koji govori o masovnom prelasku žitelja južne i istočne Hercegovine ili Crne Gore pod krilo principovo, u Boku Kotorsku. Grupnih prelazaka je svakako bilo, no u regionalnim arhivima leži značajan broj listina iz kojih se jasno vidi da se prelazak u mletačko primorje na dinarskoj strani Adrije odvija u strogoj sukcesiji, najprije za oružje sposobni, dok stariji ostaju doma. Svi trgovački napori Bokelja tokom 18. vijeka, a u njegovim prvim decenijama vrlo izrazito, upravljaju se baš ka matičnim krajevima migranata. Stoje takođe obavještenja o zadržavanju baština i zgrada u matičnim predjelima Hercegovine. U ozbiljnim sintetičkim studijama iz istorije Hercegovine može se naći dokaza o tome kako Hercegovina zadržava svoju punu populacionu snagu, i veoma brzo, između dva velika mletačko-turska rata, Morejskog i onog poslednjeg 1714-18, biva zahvaćena metežom respektivnih narodnih buna. Veliki broj naših istoričara propušta da uoči unutrašnji karakter migracija na prelomu vjekova 17. i 18.

Stvari se svakako moraju posmatrati u času dešavanja, naravno uz sagledavanje opštega konteksta zbivanja. Pomjeranja žitelja istočne Hercegovine ka Boki odvijaju se u okviru istog teritorijalnog, kulturnog i etničkog kruga stare hercegovačke zemlje, njenog širokog kontinentalnogpredjela ka svome najprominentnijem obalskom mjestu i najvažnijem teritorijalno-političkom domenu Herceg Novom. Ukoliko se, kako to govori tradicija dese pomjeranja konavoskog stanovništva ka Novome, to će opet biti pomjeranje čisto unutrašnjeg karaktera, preseljenje srpskih konavoskih rimokatoličkih ili pravoslavnih porodica pod krilo hrišćanske republike izrazito demokratske orijentacije, i pod okrilje čvrstog srpskog narodnog korpusa Boke. Samo u doba vladanja klerikalno orijentisanih regionalnih providura, rimski prelati Dalmacije uspostavljaće paralelizam u djelovanju državnih upravnih struktura i dalmatinskih i bokeških ustanova rimske crkve u potiskivanju Srba i njihova klera u bokeškom zalivu.

Tokom 18. vijeka narastaće bokeško srpsko građanstvo, živjeće i boraviti vođeno živim trgovačkim delanjem na mnogim tačkama hercegovačke zemlje. Vrlo je teško, za mnoge novske i bokeške trgovce utvrditi mjesta življenja, jer mnogi posjeduju dosta respektivna dobra u više bokeških mjesta i u kontinentalnom poleđu Hercegovine. Naša oficijelna istoriografija bilježi čas mletačkog zauzeća Novoga kao markantnu tačku loma u kojoj se najednom jenja etnička slika regiona. Tako doznajemo kako Hercegovci i Crnogorci Novi, pa time i Boku, naseljavaju na izmaku 17. vijeka, praktično kao prebjezi iz neke unutrašnje kontinentalne zemlje, da kao krajišnici brane hrišćansku republiku Sv. Marka od Turaka.

Ovakve tvrdnje predstavljaju šablon za tumačenje naše narodne istorije na svim srpskim matičnim i dijaceznim oblastima. I ovakve tvrdnje potiču od velikohrvatske propagande i istoriografije koja Srbe na svim okrajnim djelovima njihove etničke teritorije posmatra kao dotepence, prebjege pred turskom ekspanzijom sredinom 15. vijeka. U našoj istoriografiji upotrebljava se termin "krajina" za Novi i okolinu. Istina je da sami Novljani katkad upotrebljavaju ovaj naziv, ali ne češće nego li država Novska ili Dračevica. Uostalom ovaj se naziv kada se upotrebi u 18. vijeku ima značenje kraj ili predio. Kada se upotrebi danas to izaziva asocijacije na dijasporu.

Naši istoričari nisu vidjeli srpske srednjovjekovne crkve u selima Dračevice, niti srednjovjekovna srpska groblja u njenim brdima. Oni svakako nisu čitali velike zbornike M. Jačova i J. Radonjića u kojima su objavljeni izvještaji rimskih sveštenika o etničkoj strukturi zaliva kroz 17. vijek.

Svaki put kada su ovi stručnjaci napisali da tursko stanovništvo Novoga 1687. napušta Novi a Hercegovci i Crnogorci naseljavaju njegovu krajinu, trijumfovao je jedan opasni politički koncept ekspanzionističke politike Zagreba, začet u vrijeme austrougarske dominacije starim srpskim zemljama, kada on, sasvim slab za ostvarivanje svojih namjera, zadobija odlučujuću potporu za izgovaranje ovakve laži. Riječ hrvatske istoriografije, iako lažna, postaće obrazac za gradnju određenog političkog kursa prema Srbima preko Drine i Dunava, ali i onima preko Crne Gore u srpskom pomorju Boke.

U izučavanju srpske prošlosti Herceg-Novog dato je nekoliko naučnih priloga koji predstavljaju vrijedan napor njihovih sastavljača. Ukoliko bi danas željeli načiniti jedan sintetički pregled ukupne prošlosti Herceg-Novog, to ne bi bili u stanju. Nije to ništa neobično, jer je ovaj primorski kraj od davnina nastanjen Srbima, a oficijelna srpska istorijska nauka, do današnjeg dana, nije pružila odgovore na najtemeljnija pitanjai probleme srpske prošlosti. U najkrupnijim pitanjima porijekla i prapostojbine Srba, srpska istoriografija se iscrpljivala beskonačnim analizama problematičnih izvora, o kojima je, o svakoj njihovoj riječi, napisala desetine strana napomena koje predstavljaju puke logičke konstrukcije. Arheološka i naročito antropološka istraživanja na srpskom etničkom prostoru su na izmaku 20. vijeka u začetku. Kao da je namjerno prenebregavana činjenica da odgovori na sva važna pitanja leže pod zemljom, u ostacima materijalne kulture dinarskih planinskih i obalskih Srba, te njihovim skeletnim ostacima rasutim i rasipanim svuda po dinarskom planinskom bilu. Najviše naučne i istraživačke ustanove u vrijeme poslije drugog svjetskog rata nadmeću se u potiskivanju rezultata srpskih istoričara koji pripadaju prošlovjekovnoj i predratnoj nacionalističkoj grupaciji, a prihvataju probleme u interpretaciji istraživača iz germanske uticajne sfere. Takvo je pitanje, na primjer, problem bosanske srednjovjekovne crkve, koje će se, nerazriješeno, tako krupno odraziti na balkanske političke projekcije organizovanja bosanske države u novije vrijeme. Imaće ovo pitanje važnosti i u našem ispitivanju bokeških planinskih sela pod vlašću Venecije. Upornim terenskim pretraživanjima uočio se veliki broj terenskih problema. Srpska arheološka nauka na prostoru sjeverozapadne Boke učinila je premalo. Ustanovljeni su ostaci srednjovjekovnih, svakako predturskih grobišta, crkava i manastira nepoznatih našoj istorijskoj nauci. Nadalje kompletna istorijska stručna literatura sugerisala je, u potpunosti se oslanjajući na tradiciju, kako se zaliv naseljava Srbima najednom, koncem 17. vijeka, u poznatim migracijama tokom i poslije Morejskog rata, ne progovorivši ni riječ o starinarskom srpskom stanovništvu koje ostavi svojega, više nego očiglednog traga u arhivama i u bokeškim brdima. Istraživački napori na polju istoriografije i etnologije Boke nose obilježja fragmentarnosti i odsustva rada na terenu. Uočljiva je izrazita diskrepanca između važnosti zaliva za kulturu i vjeru srpskog naroda i nivoa stručnog interesovanja istraživačkih ustanova kulture.

Nakon pada srpske bosanske države pod tursku vlast polovicom 15. vijeka, i sjeverozapadnom Bokom zagospodariće Turci za gotovo dvjesta godina. U regionalnim arhivima nedostaje građe turske provinijencije, pa je ovaj period u istoriografiji o Novome ostao nerasvjetljen. Stručni radovi o Novome uglavnom tretiraju period nakon mletačkog zauzeća Novoga u 1687. godini, a načinjeni su na osnovu građe iz regionalnih arhiva Boke i Dalmacije, kao iDržavnog arhiva u Veneciji. Kompletna literatura u ovoj oblasti, u svojim veoma krivim interpretacijama izvorne dokumentacije iz doba mletačke dominacije Dračevicom, sugeriše posve otvoreno kako Srbi u sjeverozapadnu Boku doseljavaju stižu nakon 1687. godine, poticani od mletačkih vlasti. Pogrešnost ovakve, zvanične slike prošlosti našega grada, zahvata u elementarno pitanje narodnosnog karaktera Dračevice u njenom visokosrednjovjekovnom razdoblju. Na opasnu tendencioznost ovakvog gledanja na nedavnu prošlost Novoga ukazivali smo u većem broju radova^[3]

Jedna od glavnih namjera ove radnje je ukazivanje na bogatu srpsku kulturnu i vjersku tradiciju u sjeverozapadnoj Boki, njene materijalne tragove i pisane spomenike, sa naglaskom na izvornoj arhivskoj građi iz 18. vijeka, velikog vijeka Srba u kojem se, poslednji put, zaokružava srpska etnička teritorija. U tome nacionalnom zamahu, među svim regijama u kojima je iznova favorizovano Srpstvo, ističe se Boka Kotorska - uzano parče jadranske obale na kojemu se srpski narododržao u kontinuitetu. U dokumentaciji 18. vijeka moralo se uočavati sadržajnih reminiscencija duboke srpske starine koje glasnim govorom vezuju pažnju istraživača uz najkrupniji problem bokeške istorije - problem kontinuiteta srpskog prisustva u geopolitički najvisočijem predjelu spoljašnjeg dinarskog pasa, za život najprivlačnijem, a bogatstvom kulturnog izražavanja najfundiranijem matičnom predjelu, predjelu civilizacijskog sažimanja koji se samo, povremeno, uzvisuje na pogled čitavom balkanskom Srpstvu. Iako je predmet rada stanovništvo novskih planinskih sela pod vlašću Venecije i o kojemu će se obavještavati detaljno, moralo se, radi osvjetljavanja određenih problema izlaziti iz hronoloških okvira prisustva republike Sv. Marka u sjeverozapadnoj Boki, kao i izfizičkih granica naselja o kojima je riječ. Ovo je istraživanje, posebno u dijelu terenskih istraživanja, dalo i neke neočekivane rezultate. Saznanja do kojih se došlo na terenu doprinijela su mišljenju da problemi bokeške istorije 17. i 18. vijeka nisu ništa manje privlačni od problema njene najdublje prošlosti.

Visoka i odlučna otpornost bokeškog seoskog područja u njegovom istorijskom toku oslanja se i na snagu srpske etničke vjere. Bokeško selo u okviru srpske bosanske države od koje se nikada ne razdvaja, moralo je baštiniti i svoj religiozni život zasnivati na dubokom zahvatanju u korpus stare vjere, poput susjednih oblasti Hercegovine, koju će katolički pisci identifikovati, u njenom srednjovjekovnom razdoblju kao neomanihejsku jeres čiji su nosioci - ne zna se ko.U srpskom hercegovačkom zalivu u srednjem vijeku stoji srpsko pravoslavlje koje, zadugo, u najvećoj mogućoj mjeri zahvata u staru srpsku tradiciju iz koje crpi ogromnu otpornost i svoju životnu snagu. Poslovični bokeški konzervativizam samo je odraz jednog ranijeg stanja koje ne dopušta prostora i mogućnosti rimokatoličkom nacionalnom i konfesionalnom radikalizmu, čak i kada zahtjev za unificiranjem pravoslavnih crkava sa rimskom institucijom postane obavezujući dogmat u republici Sv. Marka. Sa kasnim djelom praktičnog prihvatanja hrišćanstva zaživjeće otmena pregnuća vizantijske umjetnosti upravo na bokeškom seoskom području, u bokeškim seoskim crkvama. U odupiranju uniji, odbrana se temelji na obaveznosti održanja stare srpske vjere sa oslanjanjem na etnički princip odbijajući sve neetničke uticaje. U etničkom karakteru stare vjere leži velika snaga srpskog naroda jer ona uvijek angažuje ukupne potencijale živih obrazaca stare srpske religioznosti, uklopljene u model hrišćanske religioznosti, u mjeri u kojoj ona dopire i zaživljava u kulturnom izolatu bokeškog planinskog sela. Bijaše to osnov i uslov održanja u naciji. Tragovi sakralne arhitekture, crkava i grobalja dopuštaju da ovakva pretpostavka nađe duboko utemeljenje u svome prijehrišćanskom opusu. Gdjekad, na pojedinim grobaljskim cjelinama, ili starijim njihovim partijama, kako će se kasnije vidjeti, naprosto nedostaje hrišćanskih simbola, no iz njih, na koncu 19. vijeka, u doba kada Boka proživljava duboku ekonomsku krizu, izrastaju grobni spomenici velikog bogatstva dekorisani prepoznatljivom hrišćanskom signalizacijom. Ako je nešto skupno odličje ovih spomenika, tada je to njihov sintetički karakter, okupljanje starog i novog, paganskog i ubjedljivo hrišćanskog. Na nekim nadgrobnim spomenicima probija iz maglovitih dubina srpske starine i izvjesnih sasvim nehrišćanskih obilježja, kao što su predstave gorućih nebeskih tijela. Ukoliko bismo sa bilo kojim nepoznavaocem bokokotorskog predjela, arheološkim stručnjakom najviših kompetencija, ili amaterom, izveli ugodan izlet u bokeška brda, započevši ga sa obale mora naviše, i najpovršniji pogled na rasute tragove bogate materijalne kulture bokeškog zaliva, govoriće samo jedno njegov najraniji kulturni život začet je negdje na oštrom okviru bokeškog krečnjačkog bila, na razmeđu predjela bespoštednog, hladnog kontinenta i predjela izrazitog, vlažnog Mediterana. Između mora i planine, kako je davno pisao Fernan Brodel, suprotnost je, dakle, pitanje istorijskog doba. Velika srednjovjekovna groblja u zalivu leže na rubu njegove montane regije, i kraj njih oskudni ostaci crkava. Upravo na bokeškom brdskom predjelu pronalazimo ostatke najstarijih naselja zaliva o čemu će i danas posvjedočiti svaki njegov stanovnik. Gotovo sve predromaničke crkve na prostoru sjeverozapadnog bokokotorskog basena, podignute su u brdima Boke. Nastanjene aluvijalne ravni Kuta i Sutorine, na čitavom prostornom opsegu srednjovjekovne župa Dračevice, sasvim sigurno, predstavljaju kasno djelo, visoko pregnuće izvedeno vjekovnim pregnućima njenih brđana. Najbolji i najslikovitiji primjer pružaju tjeskobne i planinskim bujicama ugrožavane udoline Kuta i Sutorine sa strmenim razvođima koja ih razdvajaju od izrazitih krečnjačkih oblasti visokih i srednjih Dinarida, i predjela unutrašnjeg, hladovitog i vazda zasjenjenog basena bokokotorskog.Njegovo visoko dinarsko-orjensko razvođe naseljeno od bronzanog doba, njegove dugačke i uzane flišne udoline, naseljene u čvrsto organizovanim rodovskim zajednicama poslije seobe naroda, njegova oštra lomljiva brda koja kriju srednjovjekovna srpska groblja i najstarija bokeška naselja koja vrlo rano imponuju zbijenošću svojih kuća, kao tipične hercegovačke varoši u karstu, najranija su staništa na flišu, pokrivena plavinom i terasirana. Biljno-geografske i privredno-geografske prilike su u osnovi mediteranske. To suprostori pod sredozemnom kulturnom vegetacijom. Ovo zbog toga što su ove flišne zone umetnute visoko u krečnjačkim brdima.^[4]

Zbog čega se na obali spoljašnjeg zaliva Boke nije razvio grad poput Kotora i Risna koji su nastali u starom vijeku^[5]. Kotor je predstavljao glavnu izvoznu luku kontinentalnih srpskih država koje svoj život na moru započinju na svome srednjovjekovnom vrhuncu. Saobraćajni i topografski smještaj grada Kotora ne može se nipošto porediti sa smještajem starog gradskog jezgra Novoga.

Risan je imao veliki značaj i u starome vijeku bio važniji od Kotora. B. Ž. Milojević piše kako je Kotor za srednjevekovnu Srbiju bio važan kao Novi za srednjevekovnu bosansko-humsku državu^[6]

U prikazu rasporeda seoskih naselja Boke, B. Milojević ističe kako se ova naselja smještaju na dodiru krečnjačkih odsjeka i flišnih udolina "Zasnivajući današnja naselja, prvi stanovnici su se nastanjivali na takvim mestima koja su bila najpodesnija za što potpunije iskorišćavanje okolne sredine".^[7]

On uočava pojavu spuštanja naselja na obalu mora u unutrašnjem zalivu i, kako kaže "ispod tih ostataka od seoskih naselja na visini, na obali leže Orahovac, Dobrota, Muo, Prčanj i Lepetane..."^[8]

Za našu radnju je važna i opaska o izmjeni tipa naselja sa spuštanjem na obalu Svakako, primorska naselja i naročito gradska srednjovjekovna naselja, pa i antička naselja su izrazito zbijenog tipa. Međutim, pojavu zbijanja seoskih naselja na visokom zemljištu u prostornom obuhvatu spoljašnjeg zaliva, svakako uočavamo u kućanskim i sutorinskim odlomcima Rujevo, Obalica, Rustovo, Malta (selo Sv. Nikola), Šćepošević, Lučići, Tomin i drugima, moguće najstarijim djelovima pripadajućih sela. Teško se može naći dokaza o prvobitnim raštrkanim naseljima. Čak se na terenu stiče utisak o ovakovom prvobitnom izgledu seoskih naselja na "visokom" zemljištu grupe gusto zbijenih kuća obrazuju zasebna naselja tipa sitnih varoši u karstu (rodovski agregati). I danas, u odlomku Petijevići u Bajkovim Kruševicama koje figuriraju kao zaseok Gornjih Mokrina, budući organski vezani uz ovo selo, insistiraju na posebnosti svoga "sela".

B. Ž. Milojević smatra da su naselja u spoljašnjem zalivu najprije bila seoska ležala na visini i da nisu učestvovala u pomorskom životu. Čak i u doba najvišeg zamaha bokeškog brodarstva na obali spoljašnjeg zaliva obalska naselja ne postoje. Autor ovo objašnjava većom izloženošću - ugroženošću gusarenjem^[9], mada ovo objašnjenje teško može stajati jer gusarenje blokira pomorski život čitavog regiona. U svojoj regionalno-geografskoj studiji Ršumović ističe jednu veoma odbijajuću okolnost za naseljavanje duž obale. Ovaj autor vjeruje da su doseljenici, ali i starosjedalačko stanovništvo izbjegavali nastanjivanje duž glavnog puta koji prolazi kroz Sutorinu "Osim toga, sela su izbegavala niže delove, osobito aluvijalnu ravan zbog poplava i malaričnosti i zbog neposredne blizine mletačkih vlasti".^[10]

F. Brodel piše u svome epohalnom djelu ^[11] u poglavlju "Planinski život najranija istorija Mediterana" kaže "Planina je ovo fabrika ljudi za upotrebu drugima. Njen rasuti, rasipan život hrani čitavu istoriju mora. Može biti, čak, da ona stvara tu istoriju na njenim počecima jer planinski život izgleda da je bio najstariji život Mediterana, čija civilizacija baš kao one Bliskog istoka i Centralne Azije, slabo prekriva i sakriva pastirske slojeve, civilizacija koja podseća na primitivan svijet lovaca i stočara, život bačijanja i nomadizma sa, tu i tamo, nekoliko ranih kultura zasnovanih na obrađivanju zemlje. Život vezan za visoke zemlje, veoma rano uređene od ljudi".^[12]

Dalje Brodel u sagledavanju uzroka naglašava odbijajuće okolnosti za naseljavanje ravnica, pa ističe važnost činjenice da su "doline prvobitno bile oblast stajaćih voda i malarije, ili zone preko kojih se izlivaju nesigurne riječne vode"^[13]

Aluvijalne udoline duž obale spoljašnjeg bokeškog zaliva svakako nisu pružale sigurnost od bolesti - epidemija malarije i opasnih bujica. Počeci uređenja ovoga prostora vezuju se uz period austrougarske dominacije Bokom. Ove su udoline u svojim dnima svakako odbijale od naseljavanja. U vrijeme kada u unutrašnjosti zaliva srednjovjekovni gradovi doživljavaju svoj puni razvoj i započinju puno uključivanje u život mora, spoljašnji zaliv živi autarhičnim životom sela, životom planine. Selo preživljava na oskudnoj vrtači i prostranom poleđinskom krečnjačkom suvatu, preživljava ukopnenom tranzitu u koji uključuje svoja dobra. Statični život sela je život kraške vrtače u cikličnim mijenama njene oskudne produkcije i zatomljene životne snage. Bokeško selo je moralo baštiniti i svoj religiozni život zasnivati i na animističkoj vjeri starih prijehrišćanskih Srba. Život bokeškog grada, međutim, nikada nije morao biti građen na cirkadijalnom ritmu slabljenja i uspinjanja njegove vitalne snage. Razvitak njegov može biti samo kontinualna uzlazeća linija. Razvitak bokeškog planinskog poleđa nosi, međutim, obilježja razlomljenog, punktuacijskog razvitka. Razvitak bokeškog sela je razvoj jednog biološkog sistema u njegovim filogenetskim skokovima. U najmanje dva takva populaciona vrhunca slovensko-srpsko poleđinsko selo, stvorilo je svoj grad - Sveti Stefan - Herceg-Novi.

Gdje se u zalivu nalaze njegova najstarija naselja. Svakako na njegovom najvišem nastanjenom nivou, iznad ravni i udolina, na predjelu jednom uzdignutom na visinu, do nedavno, pokrivenom vinogradima. Na predjelu do kojeg dopire maslina da obilježi granicu do koje se uzvisuje Mediteran. U kotorskom notarijatu iznašlo se obavještenja o selima Mokrine i Kameno ravno pola vijeka nego je srpski suveren Tvrtko Kotromanić započeo kolebljivo podizanje novoga grada na obali spoljašnjeg zaliva.

Prostrane dinarske oblasti tokom čitave svoje istorije stvaraju za primorski grad. Daleka kraška polja potiču život mediteranskog grada i pune ga svojim dobrima i svojom živom snagom. Bokeško selo u ovome toku može tek neznatno učestvovati. Ona naselja u vanjskom zalivu neleže na dohvatu ma kojeg snažnog srednjovjekovnog distrikta, ali ona, ipak preživljavaju vjekovima. Ona će, veoma dugo, duže nego ma koji drugi primorski jadranski kraj čekati da sebi stvore grad, tek negdje na prelomu vjekova 17. i 18. Ona nesumnjivo crpe svoju snagu iz nekog skrivenog mjesta, udaljenog od obale mora, i, kako bi rekao F. Brodel, "na visokom i davno uređenom zemljištu".

Naselja na karstu nema van linije dodira krečnjačkog stijenja i flišnih udoli na. U spoljašnjem zalivu Boke, gledano u kontekstu starog i srednjeg vijeka, razvitak nekog uspješnijeg gradskog naselja na obali, predstavljao bi posve neočekivan rezultat. Ova je linija, kao linija života, ovdje dosta odmaknuta od obale.

U unutrašnjem zalivu, strmene krečnjačke gore, sežu tik uz obalu. Ova je linija, linija započinjanja istorijskog života bokeških naselja. Njen izlomljen tok, gore-dolje, određuje izrazito diskontinuiran tok razvitka gradskih naselja u okviru bokeškog zaliva.

Poslije drugog svjetskog rata, uslijedilo je naglo razlaganje bokeške tradicionalne kulture srpskog primorskog patrijarhata. Rastući urbanizirajući global oštro preuobličava bogatu materijalnu kulturu sela i grada. Utisak je, međutim, i pored uočljivog opšteg trenda raspadanja stare kulture, da je bokeško selo na teritoriji stare župe Dračevice neobično vitalno i konzervativno tijelo, koje se odupire u svim svojim važnim domenima, najprije svojim običajno pravnim kompleksom, a zatim, svojom osobenom religioznošću. Selo u zalivu živi svojim bogatim unutrašnjim životom koji je teško ili nikako uočljiv za stanovnika grada, pa čak i pažljivog i pronicljivog istraživača. Tamo gdje su stari običaji i stare navike najbolje sačuvane, tamo se i najdublje kriju. U razgovorima sa žiteljima nekim obalskih naselja, mogli smo čuti o ogromnoj vitalnosti starihnavika iz kompleksa magijsko-religijske prakse. Pri tome je važno naglasiti da je ovdje u pitanju zajednica Srba rimokatoličke konfesije, koji, prema tome, pripadaju jednom strogom modelu visoko institucionalizovane hrišćanske kulture, za koji se može očekivati da neće tolerisati ovakve zaostatke. Ipak, zanimljivo je da je upravo kod ove grupacije, Srba rimokatolika, koja se formirala na razmeđu unutrašnjeg i spoljašnjeg zaliva, možda i najbolje očuvana ne samo uspomena na staru magijsko-ritualnu praksu, već se,može biti, i potpunije praktikuje.

Veći broj istraživača je obraćao pažnju na prostor Stare Crne Gore na koji se Boka djelimično naslanja. Ovaj je prostor bio vrlo interesantan u istorijskom i etnografskom pogledu, jer se polazilo od premise da on živi starinskim životom, te da tek koncem 19. vijeka dolazi u dodir sa savremenom civilizacijom^[14]

Sjeverozapadni bokokotorski zaliv i njegova naselja, naročito ona na brdskom i planinskom predjelu, ostala su zaobiđena od svih naših istraživača. Stara Crna Gora je dosta dugo bila samostalna zemlja, a Boka poslije srpske bosanske države, pod upravom Turske Imperije, Venecije, Austrije i Austrougarske. Biće zato neobično zanimljivo vidjeti kako i pored ovakve nesumnjive prilike za neposredni uticaj, i vjerski i kulturni i opšte-civilizacijski, sjeverozapadni zaliv razvija posebnu i visoku otpornost u očuvanju svoje osobene kulture.

Zaista, gledajući njene materijalne tragove, može se, dakako grubo, ocrtati i markirati čas loma u kojem njena naselja prihvataju novije kulturne tekovine, a to će biti, tek negdje na koncu 19. vijeka.

U našoj istoriografskoj literaturi javio se problem imenovanja hercegnovskog kraja tokom perioda mletačke uprave, koji predstavlja dobro ocrtanu geografsku cjelinu, podudarajući se i slijedeći markantna orografska razmeđa sjeverozapadnog bokokotorskog zaliva. U radovima novijeg datuma upotrebljava se naziv krajina, hercegnovska krajina ili novska krajina. Ne smatramo da je ovaj termin najsretnije odabran iz razloga što sugeriše krajičnost, dijaceznost zajednice, teritorije koja se kroz čitav svoj istorijski period uklapa u jedinstven i cjelovit teritorijalni korpus Hercegovine. U političkom-upravnom strukturisanju republike Sv. Marka, ovaj kraj će, uspostavljanjem Topaljske komunitadi u 1719. godini, uživati najviši nivo autonomne vlasti sa obavezom odazivanja i učešća u slučaju ugrožavanja teritorije Venecije izvana. Termin "krajina" upotrebljen je za oblasti koje Srbi navodno naseljavaju u doba turske ekspanzije polovicom 15. vijeka.

Pomnim iščitavanjem objavljene i izvorne dokumentacije sačuvane u novskom arhivu i arhivu manastira Savina, može se uočiti sigurnih i direktnih obavještenja o domicilnom srpskom stanovništvu Dračevice pod turskom vlašću što omogućava, kako to hercegovački glavari u Popovu 1693. insistiraju, jasno sagledavanje neprekinutog razvojnog toka Dračevice pod teritorijalnim i kulturnim okriljem hercegove zemlje. Pitanje kontinuiteta, koje se u svim elementima ocrtava punom jasnoćom u savremenoj dokumentaciji, i to najvažnijim aktima koja se odnose na pokret dijela stanovništva južne Hercegovine ka Dračevici, i pitanje osnivanja autonomije, javlja se kao središnje istoriografsko pitanje u ozbiljnom tumačenju novske prošlosti 17. i 18. vijeka. Potpuno je nevjerovatno zaobilaženje ovoga pitanja od svih naših istoričara ili, pak, krivo objašnjavanje bez utemeljenja u savremenoj dokumentaciji, uz projekciju migratornih pomjeranja za Morejskog rata u izmjeni etničke strukture Dračevice.^[15]

Kada se danas upotrebi termin "krajina" to ima značenje dijaspore. U vrijeme kada se ovaj naziv koristio u 18. vijeku, to je definitivno imalo značenje kraj ili predio, oblast. U nekim ćirilskim ispravama iz 18. vijeka upotrebljeno je ime "Dračevica". I ne samo to. Kako će se vidjeti iz dokumenata koja će se ovdje citirati, Dračevica se na određen način razdvaja od Herceg-Novog. Kroz čitav 18. vijek provlači se ime Dračevica. Posebno želimo skrenuti pažnju na rečenicu u dokumentu "... u ovomu gradu i Dračevici i u ostala mjesta". Ova rečenica sugeriše i lokalizuje Dračevicu kao određeno naselje. Moguće je, svakako da se pod "okolnim mjestima" mislilo na risan i risanski kraj, no to ne možemo sa sigurnošću dokučiti. Termin "okolina" i "okolna mjesta" se frekventno upotrebljava u mnoštvu dokumenata iz ovoga vremena, i ne vidimo razloga da se Dračevica izdvaja uz posebno pominjanje "ostalih mjesta" ukoliko ne predstavlja posebno naselje ili grupu naselja. Dračevica se pominje kod Konstantina Porfirogenita kako ime slovenske župe koja zahvata aluvijalne udoline Kuta, Kamenoga i Sutorine. Prema dosadašnjim saznanjima, skloni smo primijeniti ime Dračevica na prostor sjeverozapadne Boke. "Topaljska komunitad" pokriva period od 1718 do 1797. i zahvata sva naselja na prostornom opsegu sjeverozapadne Boke.

U važnom pitanju imena novskoga kraja, zadržaćemo se na nekim ćirilskim dokumentima sa kraja 17. vijeka gdje se pominje ime "Dračevica". U novskom arhivu čuva se jedna naredba mletačkog providura o njezi vinograda, na talijanskom jeziku i prevodu na srpski. dokument je znatno oštećen vlagom, pa se prvih nekoliko redovane može pročitati, ili se jasno vidi tek poneka riječ, što nije dovoljno za rekonstrukciju teksta prvih redova. Osim toga, ćirilske isprave kancelarije vanrednog, te kotorskog providura, učinjene od zvaničnih pisara, predstavljaju dokumenta najnižeg nivoa pismenosti u arhivskom fondu Političko-upravni mletački arhiv u novskome arhivu.

Vidi se posve sigurno kako se novska okolina imenuje Dračevicom. Takođe, zapaža se, posigurno, da se u unutrašnjem saobraćanju žitelja Dračevice upotrebljava ovo ime, no ono se viđa i u ispravama stranoga porijekla. Može se čak naslutiti kako je kod izvanjaca Dračevica ime za svu novsku okolinu, a kod samih Dračevićana određen kraj ili selo, no to će se kasnije jasnije vidjeti. Citiraće se ovdje jedno pismo krivošijskih glavara u kojemu se pominju žitelji Dračevice.

Konačno terenska istraživanja na prostoru sjeverozapadne Boke, višegodišnjem našim trudom, donijela su jedan krupni rezultat. Uočeno je obilaženjem svih novskih sela uključujući sve, i najsitnije njihove odlomke, najprije, srednjovjekovnih srpskih grobalja sa grobnicama u kojima se ukopavanje vrši u našemu vijeku, a gdjekad, u nekim selima, produžava se ukopavanje Bokelja pod stećke do pred dvadeset godina, kako je slučaj u groblju crkve Sv. Gospođe u Ublima. Nije bilo dovoljno obići groblja i grobaljske crkve na ovoj teritoriji, već se morao učiniti dodatni napor, i tragom mjesnog predanja, nasumičnim obilaženjem, kao i ciljanim posjetama lokalnostima koje nose zanimljiva imena, iznalaziti grobalja daleko van okvira grobljanskih crkvenih građevina ili naselja (Đurđev kamen kraj odlomka Konjevići u Sutorini, groblje kraj Obalice u Kutima, groblje Ivan stan u Kutima).Takođe, uočeno je ostataka crkvenih građevina tamo gdje ih locira mjesna tradicija (Mijalj brdo u Sušćepanu). Naročita pažnja posvećena je zavjetnim crkvama koje za stanovništvo iz Morejskog rata obično nemaju značaj i namjenu grobaljskih crkava. Uočeno je, katkad, kraj ovih crkava starih grobalja domicilnih Bokelja koji se tu ukopavahu u srednjemu vijeku (Vidov vrh u Mokrinama sa ostacima crkve i groblja, crkva Sv. Jovana u Kamenom kod odlomka Bronzići-Vukovići-Škeri). I najzad, najizazovnije bijaše pregledati is najvećom pažnjom pretražiti površine grobnih poklopnica i stećaka po bokeškim grobljima ne bi li se uočilo kakvih natpisa ili oznaka. U tome se uspjelo i nalazi su bili neočekivani, govoreći za veliku starinu ovih spomenika bokeške kulture. Iz ovih pretraživanja ponešen je jedan utisak velike starine i primarnosti u starini i recepciji kultova onih crkvenih građevina koje predanje ocrtava kao najstarije.

Uostalom, ne može se na temelju oskudnosti pisanih tragova, ali arheoloških tragova, dokučiti kako nam je ranosrednjovjekovna istorija našega naroda nedohvatljiva. Naš narod afirmiše arhaizmom svojih tehnika i ustanova, ono što mi još uvijek možemo rekonstruisati o društvenom stanju njegove drevnosti, možda i prije deset i više stotina godina. Nema sumnje da je puno običajnih ustanova, kakve su bile prije više stotina godina, pa i jedne hiljade godina, preživjelo neizmijenjeno do našega doba. Kada mi danas posmatramo pogledom, makar i pronicljivog istraživača, naše dinarske kulturne izolate, taj je pogled definitivno prikraćen za doživljaj osjećanja i promatranja njihovih protagonista prema njihovom svijetu i okruženju. Puniji istraživački uvid i buduće rekonstrukcije sadržine društvenog življenja naših arhaičnih grupacija, moći će se graditi, pored ostalog, na neposrednom doživljaju istraživača - na dugom boravku u ispitivanoj sredini.

Na kraju, želimo skrenuti pažnju na jedno upozorenje koje je ispisao episkop Zahumsko-hercegovački i primorski dr Atanasije Jevtić objašnjavajući značenje i domašaj riječi "istorija" koja potiče od grčke riječi očevidac, znalac, poznavalac. "Osnova iz koje je proistekla reč istorija jeste da je neko nešto video i da je viđenjem saznao i onda može da to kazuje..."^[18]

Na jednoj strani, razabiramo neumitnost hrišćanske progresivne istorije stvaranja mnogostrukoga civilizacijskog toka koji žudi sudu i "ulasku u večnost", a s druge strane ukazuje na potrebitost neposrednog posmatranja istorijskih događaja. Svako naše saznanje o istorijskim događajima može biti isključivo fragmentarno. Najvažnije sredstvo kazivanja može biti samo govor arhivskih dokumenata u njihovom nedokučivom integritetu. Samo ovim putem mi možemo čuti odjek realnog govora istorije. Svako istorijsko kazivanje jeste samo pokušaj gradnje jedne vertikale koja se prihvata na širokoj osnovi nesagledivogi nedokučivog Božjeg stvaranja, dakle samo kreacija prošlosti i brzog istorijskog toka civilizacije koja teče ka svome Sudu i svome Spasenju.

Kratki pregled prošlosti kraja
od Tvrtka Prvog Kotromanića do hercega Vlatka Kosače (1382-1482)

Na početku prošloga vijeka pisao je F. Apendini o Novome: "Od savremenika je sa razlogom nazvan kanal Boke Kotorske a Bokeljima stanovnici njenih obala i sela... U prolasku, kad se iz prvih usta ulazi u kanal, s lijeve strane, na obali zatona, vidi se grad Kastelnovo, na latinskom Neokastrum i Novi na ilirskom, koji je kao ždrijelo cijelog kotorskog ili Risanskog zaliva. Ovaj grad je sagrađen u 1373 (!) godini od Stefana Tvrtka kralja Srbije. Njegovi zidovi su skoro posvuda razoreni djelom zbog opsada adjelom zbog zemljotresa, ima dva predgrađa granična Toplu i Savinu, između kojih se uzdiže tvrđava zvana Španjola jer je sagrađena od Španjolaca pod Karlom V. Srez Herceg Novog koji se duž zanimljive plaže prostire od rta Sv. Neđelje obuhvata Mokrine, Mojdež, Kute, Kamenovo, Pode, Kumbor, Baušić i Bijelu, mjesta koja imaju status komuna Herceg-Novog... "^[19]

Od doba kada je Tomo Krstov Popović objavio svoju hroniku Novoga^[20] naša istorijska nauka nije rekla ozbiljnijih riječi kojima bi sintetizovala poglede na njegovu srednjovjekovnu i novovjekovnu prošlost. Najvrijedniji prilog učinio je dr Gligor Stanojević, objavivši katastre Herceg -Novog i Risna iz 1704. godine^[21] Danas ukoliko bi željeli načiniti jedan, makar i kratak pogled najprije na srednjovjekovnu prošlost Novoga, na temelju građe rasute na strani, u arhivima Kotora i Dubrovnika, uočićemo uz nedostatnost slike koju pruža gledanje na Novi iz ovih tačaka regionalne moći, i iskrivljenost te slike.

Novi grad u Dračevici samo se upinje da zaživi i otpočne svoj istorijski život na moru, da prekorači more, jer samo se dužinom ovakvog iskoraka mjeri uspješnost njegova delanja. Sve do velikog vijeka Srba, 18, neće se Novi grad vezati za obalu čvrstim vezama izvoznog "emporiona", nego će tavoriti ometan od najbližih susjeda, ustrašenih za svoje monopolske položaje. Na sredokraći dobrog puta uz obalu, on će se, zadugo, samo uključivati u tuđu znatniju i organizovanu trgovinu, kako legalizovanom razmjenom dobara, i razašiljanjem bogatstva svoga širokog hercegovačkog poleđa, alii odvažnim zadiranjem u predmete monopola trgovačkih središta svoga susjedstva krijumčarenjem soli, na primjer, te skidanjem ponekog tovara sa dubrovačkih karavana koji putovahu daleko, ka Srbiji i Bosni.

Istoriografija o Novome nije se do danas izjasnila niti u pogledu narodnosnog karaktera najmlađeg jadranskog grada. Ako bi sasvim neobavješten čitalac, Englez ili Francuz, na primjer, iščitavajući istoriografsku literaturu o našem gradu, poželio na uzlazećoj vertikali njegovog materijalnog razvoja i istorijskog toka ocrtati čas otpočinjanja populacijske i kulturne dominacije srpskog naroda, on će ga identifikovati časom mletačkog zauzeća Novoga u 1687. godini, časom tako jasno markiranim od naših istoričara koji ga doživljavahu kao dobro uočljivu tačku loma u kojoj se najednom, mijenja etnička struktura regiona i hercegovački i crnogorski Srbi počinju naseljavati Dračevicu. Ovakvi pogledi na ograničena migratorna pomjeranja stanovništva stare Hercegovine u Morejskom ratu, predstavljaju opasno iskrivljavanje gledanja na novsku istoriju od, opet, najbližih susjeda, koji Novi i njegov narodnosni karakter poznaju bolje nego bilo ko i bilo kada u samome Novom.

Novi je najmlađi bokeški grad i do naših dana nije se uspjelo uočiti tragova neke, starije od Tvrtkove, srednjovjekovne gradske aglomeracije. Upravo u tome leži velika važnost novskoga predjela za srpsku narodnu istoriju. Gradovi u unutrašnjosti zaliva sačinjavaju starovjekovna urbana središta koja su u svome razvoju neprekidno asimilirala bogatstvo i znanje njihovog okruženja, umnogome ih poništavajući. Pisana istorija unutrašnjeg bokeškog zaliva je istorija njegovih urbanih sredina sa njihovim neprekidnim uzlazećim razvojnim tokom dok je istorija Novoga definitivno istorija njegovog sela. I to, sela obalskog i sela gorskog, naselja trgovaca i naselja stočara-kozara u višem planinskom predjelu na izrazitom karstu, naselja koja dodiruju more da na njemu dosta rano počnu bilježiti svoju istoriju - istoriju mora koja se piše neprekidno, i naselja planine koje živi van tokova bilježene stvarnosti.Na novskom planinskom predjelu leže materijalni tragovi osobene kulture bokeškog-novskog sela tragovi koju definišu određeni model srpsko-pravoslavne kulture primarno obilježen tekovinama srpsko-slovenskog demokratizma i etničke i sintetičke religioznosti Srba. Ovaj predio predstavlja izolat tradicionalne kulture i za srpsku narodnu istoriju nosi neocjenjiv značaj.

Sam grad Novi tokom njegovog srednjovjekovnog razdoblja, doživjeće barem dva puta, izvjesne uzlete poticanjem njegovog gradskog rasta. Prvi put u vrijeme srpske bosanske države počevši od kralja Stefana Tvrtka Prvog, a drugi put tek u vrijeme Austrougarske monarhije kada zadobija izgled sličan današnjem. I u vrijeme nesumnjivo snažnog ekonomskog rasta ovoga kraja tokom 18. vijeka - vijeka mletačke uprave Dračevicom, ovaj rast nikako neće ponijeti sam grad Novi (definisan opusom njegove srednjovjekovne izgradnje), već drugo jedno naselje koje takođe leži uz obalu. To je Topla. U našoj istoriografiji o Novome, i ovdje je počinjena greška, pa se veće i ekonomski daleko snažnije naselje Topla naprosto utapalo u Novi u kojem je sjedao vanredni providur Novoga sa ostalim nosiocima regionalne mletačke vlasti, te nešto svojega, tokom Morejskog rata pristiglog stanovništva.

Konačno, urbano jezgro Novoga, koje leži na prostoru njegovog starog grada okruženo zidinama, nipošto ne mora biti mjesto Tvrtkove tvorevine ili, još prije, neke koja joj je daleko prethodila. Dubrovačka dokumenta više nego jasno sugerišu važnost Sutorine, što je ostalo zabilježeno u toponimima i tragovima srednjovjekovne stambene arhitekture u ovome kraju, no o tome i Sutorini kao hipotetičkom središtu župe Dračevice u srednjemu vijeku, govorićemo poslije detaljno.

Da vidimo sada kakvi su događaji i kakva velika složena komešanja u zemlji Bosni prethodila podizanju grada Sv. Stefana.

Ljeta 1353. upokojio se ban bosanski Stevan Drugi Kotromanić ne ostavivši nasljednika, pa na bosanski tron sjede privremeno brat mu knez Vladislav, odnosno njegov petnaestogodišnji sin Tvrtko. Knez bijaše snažan da zadrži vlast u zemlji, no kako ni on zadugo ne nadživje brata, već za nepunu godinu dana, udovica Stevanova nađe se bez potpore. Stoga ona otputova mađarskom kralju Lajošu i u Bosnu se vratu da sa odlučnom spremnošću, već 1354, sabere u Milama sve regionalne velikaše koji se saglasiše i podržaše načelo dinastičkog nasljeđivanja i mladoga Tvrtka. No, nesumnjivo, još u Bosni, i nakon sabora u Milama, traju unutrašnje međusobice. Znamo posigurno da su u Trogiru bili zabrinuti zbog prilika u njihovom kontinentalnom zaleđu, kao i u susjednojHrvatskoj. U sljedećoj 1355, Tvrtko se, skupa sa majkom, uključuje u aktivnu politiku gdje se suprotstavlja nastojanju raškog suverena Dušana i sestre mu Jelene, koja bijaše iz čuvene hrvatske vlastelinske familije Šubića, za ustupanje Mletačkoj republici gradova Klisa i Skradina. Tada je kralj Lajoš upotrijebio Tvrtka koji je u ovim sukobljavanjima požnjeo izvjesnog uspjeha. Ovaj savez neće biti dugoga vijeka i u 1356, tokom velikog otimanja o Dalmaciju od strane Venecije i Mađara, Tvrtko će upasti u nesporazume sakraljem Lajošem. U to doba, to pouzdano znamo, Ugarska će uvelike, poduprta od Vatikana, planirati svoj veliki iskorak protiv srpske Bosne, pa i same Srbije. U Bosnu je februara 1356. stigao novi biskup, Madžar Peter Sikloši, koji će djelovati sa snažnim osjećanjem poslanja od velikog pontifeksa, noseći pismo koje je ovaj uputio bosanskim ugarskim redovnicima Sv. Dominika (Gusmana)^[22] Inoćentije Četvrti pozivao je dominikanski red u otvoreni sukob sa Srbijom i Bosnom. U to doba živio je u Bosni izvjesni Ivan, lektor crkve katoličke u ovoj zemlji, koji će poslušati Tvrtka i istupiti protiv novoga biskupa. Tako se Ivan nađe u punom nemilosti biskupovoj u ubrzo bude uhapšen.

Kralj Lajoš, uspješan protiv tromih Mlečana u Dalmaciji, ustraši Tvrtka i ovaj se izmiri s njim, ustupivši Ugrima zapadni dio humske zemlje do rijeke Neretve.

Krajem maja kralj je izdao povelju Dubrovniku u kojoj ga prima pod svoj protektorat i određuje da Republika njemu, umjesto Tvrtku, plaća stonski dohodak!

Interesantno je da se kralj obavezuje za odbranu Dubrovnika od srpskog i bosanskog suverena. Sada se Tvrtko trudi da postupno u zemlji jača srpski narodnosni elemenat, svakako u vjeri koja je u okviru srastajućeg hrišćanstva još uvijek ugrađivala žive obrasce stare srpske religioznosti. Najbolje se na taj način moglo poticati i čuvati narodnosni karakter Bosne, kroz njenu etničku vjeru koja je izrazito antiklerikalna. U pokretu otpora ugarskom suverenu i Rimokatoličkoj crkvi u njenom nastojanju fizičkim ovladavanjem srpsko pravoslavnim prostorom u kojemu se "od Hrvatah ne zna ni imena", u ovome kulturnom izolatu, Bosna će se snažno suprotstaviti svojom narodnošću, a potom svojom vjerom. Ali, upravo iz srpske etničke vjere koja baštini tako puno iz korpusa prijehrišćanske religioznosti Srba, a koja se mogla održavati po oblastima, možda i bez organizovanog sistema, Bosna će pružiti povoda Rimokatoličkoj crkvi i ugarskom suverenu za izricanje teške optužbe za jeretičnost njene crkve. U tome času začeće se na tome prostoru sukob koji će za Bosnu, pa i druge srpske zemlje, imati veoma krupne pa i nemjerljive posljedice, nemjerljive i sa tačke posmatranja najupućenijih srpskih istraživača srednjovjekovne bosanske crkve. Rim će iskoristiti činjenicu različitosti i neobičnosti onovremene bosanske crkve koja je naprosto objedinjavala elemenata stare vjere i specifično pravoslavne dogmatike, za optužbu za njenu jeretičnost, a sve u želji da ovlada srpskim etničkim prostorom te rasprostiranjem "prave vjere". Kralj Lajoš krenuće odlučno, masovnom snagom i zbijenim redovima protiv srpske Bosne i - biće zaustavljen. Kralj je govorio o nebrojenoj množini jeretika. Njegova ekspedicija koju je lično predvodio, zaputila se dolinom Vrbasa ka župi Plivi i dospjela do grada Sokola. No, Tvrtko se na ovoj tački odupire i uspijeva u odbrani grada. Polovicom jula 1363. kralj Lajoš bijaše u odstupanju u Virovitici. Kralj je krenuo u klasični krstaški rat, pa je angažovao i drugu ekspediciju koju je vodio ostrogonski nadbiskup Nikola, no i ona pade pod Srebrenikom. Pobjeda Tvrtkova je pobjeda bosanskog Srpstva nad ustanovama rimske crkve.

Poslije sukoba sa kraljem Lajošem, Tvrtko će se za nekolike godine zanimati unutrašnjim međusobicama, Najozbiljniji njegov protivnik bijaše župan Nikola Altomanović koji ne prezaše ni od ambicije zaposjedanja srpskog trona. Njegove su se zemlje rasprostirale od Rudnika do mora. No, ne može se ne dovesti u vezu ovako krupne vladarske ambicije, potpora Rimokatoličke crkve. N. Altomanović je dozvolio da Rim podigne na Rudniku dva katolička samostana. Njega će protiv Sv. kneza Lazara pomoći Prejasna Republika, koja će posredovati da se izmiri sa Balšićima. N. Altomanović je uništen jednom sinergičkom akcijom ugarskog kralja, Tvrtka i kneza Lazara, u 1373. godini. Upravo je Nikola Altomanović držao teritoriju za koju smo mi prevashodnozainteresovani. On je gospodario Trebinjem, Konavlima i Dračevicom, sve do svoga konačnog pada 1373, kada u jesen, ovu oblast za kratko, zaposjedaju Balšići.

Ne može se na ovome mjestu zaobići i ne reći nekoliko riječi o širim, vanjskopolitičkim koncepcijama Tvrtkovim. On će, nema sumnje, poseći za veoma širokim prostorima, i nakon uništenja župana N. Altomanovića, i načinjenog sigurnog iskoraka u rašku zemlju preko Lima, crpeći svoje uvjerenje iz sigurnog fakta neposrednog nastavljača nemanjićkog roda po ženskoj liniji, Tvrtko će u svome nastojanju da sabere rasuto balkansko Srpstvo odabrati valjani metod: stvarati veze i ne otvarati sporna pitanja. Oženiće Doroteju, ćerku bugarskog vladara Stracimira, okupljaće a ne rasipati snage. Stvaraće i Tvrtko i Lazar Hrebeljanović porodičnih saveza. U njihovo vrijeme načiniće srpska crkva veliki korak izmirenja sa grčkom crkvom u kojemu će pomoći starac Isaija iz Svete Gore Atoske, bivši prota svetogorski i Nikodim Grčić, veoma učeni teolog. U 1375, stigla su u Srbiju dvojica grčkih izaslanika i sa Srbima, u Prizrenu opslužila službu u crkvi. Sljedeći Tvrtkov korak biće zaposjedanje Trebinja i Konavala. Tvrtko je vjerovatno isprovocirao ustanak Konavljana protiv Balšića. Tako se u 1377. približio svojem budućem domenu: Dračevici. Najvjerovatnije na Mitrov dan 1377. on se na grobu Sv. Save Srpskog u Mileševi krunisao, istakavši titulu:"kralj Srbljem, i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama". Tvrtko je, nema sumnje, tražio mogućnosti vezivanja za nemanjićko nasljeđe. Ne treba gubiti iz vida da je on na to nasljeđe polagao i legitimno pravo. Od toga se časa on naziva Stefan Tvrtko. Jedno je sigurno: Stefan Tvrtko Prvi, uzvisiće svoju državu do najvišeg značaja u rangiranju balkanskih država na koncu 14. vijeka.

U doba mletačko-đenoveškog rata Prejasna Republika će iskoračiti ka dinarskoj strani Jadrana, sve u nastojanju da pregazi i opkorači Adriju koja je oduvijek bila tijesna pomorskoj republici u njenome nepoznavanju fizičkih granica što je donosila njena glavna djelatnost: plovidba. Pizanijeva mletačka flota stigla je 1378. u uzani Kotorski zaliv i započela neviđeno pustošenje grada. Ovo bijaše čas teškog ugrožavanja slobode maloga grada koji je uživao visoke privilegije srpskih kraljeva koji su definisali i rasteretili njegov distrikt. Da li su mošti iz stolne crkve ovom prilikom spašavane i nošene na Tvrtkovo područje, možda negdje u prostornom opsegu bokeškog zaliva, ne može se sigurno reći. U planinskom selu Mokrine, u njegovom odlomku Crljeno brdo, i danas se čuva predanje o moštima Sv. Trifona koje su čuvane u zavjetnoj crkvi Sv. Ilije Ovaj se odlomak, kao selo, pominje u dubrovačkim listinama 14. vijeka. Uznemireni Kotorani pozvaše Tvrtka Prvog u pomoć. No, prije nego je ovaj krenuo kakvu ozbiljniju akciju, mletačka flota je poražena 7 maja 1379. godine kodPole. Tvrtku je iz više razloga izmakao protektorat na Kotorom, no u to doba on započe promišljati mogućnosti otvaranja jedne slobodne luke na Jadranu.

U jesen 1381, on će početi da gradi jedno naselje u župi Dračevici. Gdje je u jesen 1381. boravio Tvrtko, gdje je, u kojem naselju među svim dračevićkim naseljima boravio bosanski kralj, ne možemo reći. Da li je Tvrtko začeo svoj grad negdje u Sutorini, kako bi mogla sugerisati neka dubrovačka dokumenta, ili malo dalje od obale, oko naselja Sv. Stefana, Sušćepana, ne znamo. Sigurna ubikacija Tvrtkovog grada, ukoliko je to bio sasvim novi grad, nije još uvijek moguća. Konstantin Jiriček obavještava o Dračevici:"Dračevica, zvala se oblast oko Novog do u 15. v. Tamošnji župani spominju se često u dubrovačkim arhivalijama. Jedan dio ove župe zove se, i zvao se u srednjem vijeku Sutorina ili Subtorina. Grad Novi na morskoj obali (castrum Nouum Sutorine), Novi (grad) u Dračevice osnovao je tek Stefan Tvrtko, kralj bosanski, u 1382. godini. Prijašnji grad župe stajao je možda kod današnjeg sela Dračevice... "^[23] Veoma je neobična pretpostavka K. Jiričeka koju od gradi na nekoj nejasnoj ubikaciji sela Dračevice. Potpuno je nejasno odakle K. Jiričeku obavještenje o ovome naselju. Nigdje u novskoj okolini ne srećemo obavještenja o ovakvom pojedinačnom naselju. Ovakva bi se pretpostavka mogla graditi jedino na regionalnoj tradiciji vezano uz ime župnijih predjela između konavoske granice i Bijele, gdje, istina, u Sutorini i Kutima, žitelji odlomaka na gorskom okviru ovih aluvijalnih ravnjaka, dakle žitelji hipotetičkih antičkih jezgara ovih naselja, predjele uz obalu mora zovu "Dračevica". No, mjesna tradicija nije dostatan okvir za sigurnije ubiciranje kakvog gradskog naselja prije poznate Tvrtkove tvorevine iz 1382. godine. K. Jiriček, međutim, posve jasno govori o ranijem "gradu župe".

Isti autor citira dokumenat od 30. jula 1383: ... "castrum Nouum Sutorine"^[24] K. Jiriček nije mogao znati da se termin "Dračevica" održava u unutrašnjoj korespondenciji Novljana sve do u 18. vijek. No, kako smo vidjeli, i od izvanjaca, no to ćemo detaljnije pružiti na drugome mjestu.

Dubrovačke isprave koje donosi K. Jiriček upućuju na određenu primarnost šireg prostora Sutorine kod hipotetičkog ubiciranja starog jezgra novskog naselja prije Tvrtkovog grada^[25] Drugi naš istraživač koji je učinio krupan napor u razjašnjavanju zapretenih i oskudnih obavještenja iz srednjovjekovnih naših listina o smještaju krupnijih naselja srpskih zemalja, je M. Dinić. Ovaj autor crpi obavještenja iz povelje Alfonsa Petog: "Novi v Dazanich castello con lo contato ala marina vicino de Ragusa la via de Albania (1444) nazivan i "Castrum de Sutorina". Stefan Vukčić je imao zamašne planove da Novi preuzme ulogu Dubrovnika u njegovim zemljama"^[26]. M. Dinić obavještava da su u sastav Dračevice ulazila sljedeća naselja: Morinj (!), Mokrine, Kruševica, Sv. Nikola (Malta), Sušćepan, Prijesek (!), Crljeno brdo, Kuti, Žvinje, Vijeković.^[27]

Autor citira dokumenata iz dubrovačkog arhiva: 1443: in Draceviza in villa dicta Mocrine, 1442: de Draceviza de villa S. Stefani, 1440: Radassinus Ratchouich de Draceviza de villa Cruseviza, 1414: Ratchus Milossevich de Draceviza de Cerglena berda, 1446: de Draceviza de Cerlieno berdo, 1398: Bogavec de Suigne de Draceviza, Radogna Novachovich de draceviza de Presech..."^[28]

M. Dinić pravi jednu grešku kod ubiciranja naselja "Podoštro" u Dračevici budući oslonjen na oskudne podatke sa topografskih karata koje oskudijevaju validnim toponomastičkim podacima. Na s. 205, nap. 107, citira dokumenat iz 1397: "Mildrugo Bogoevich de Draceviza de Podostro"gdje on ovo selo smješta sa sigurnošću ispod rta Oštro na ulazu u Boku. Ovdje je, međutim, u pitanju jedno od sutorinskih naselja kraj brda Oštro u Sutorini, može biti odlomci Prijevora ili Lučići.

Dalje, vrlo je teško iz srednjovjekovnih listina dokučiti smještaja naselja koja se u njima pominju. M. Dinić je navodio dokumenata u kojima se pominju naselja "Caspa" i " Pogliza"u teritorijalnom okviru Dračevice. Toponim "Poljice" svakako može ležati u opsegu srednjovjekovne župe Dračevice jer u ovome imenu prepoznajemo poznati do u zaleđu planinskih sela Mokrine i Petijevići.

Kroz čitav prošli vijek, u to možemo biti sigurni iz sačuvane obimne dokumentacije, ovaj do, sa svojim sezonskim naseljem, u posjedu jednog seoskog odlomka koji je od 1699. godine uključen u teritoriju Otomanske države.

U dokumentima koja je citirao M. Dinić, prepoznajemo ime sela Presjeka koje figurira kao važni odlomak Kuta^[29] Dužni smo sada ukazati i kako se puno kasnije operiše sa pojmom Novoga grada. U jednome dokumentu iz 1589. Turci su prilikom jedne rasprave pozvali svjedoke "iz grada Staroga Novog i iz grada Novog"^[30]

Izvjesno je da zadugo, do u visoki srednji vijek figuriraju u Dračevici dva naselja, starije i mlađe, pri čemu ovo mlađe možemo sigurno vezati uz Tvrtka Prvog.

Savremena dokumentacija iz dubrovačkog arhiva sugeriše važnost Sutorine u kojoj je ležalo jezgro starijeg gradskog naselja. Ako bi sebi dozvolili slobodu da nagađamo o njegovoj lokaciji, tada se mora istaći da u Rustovu u Prijevoru, stoji jedan neobičan ansambl građevina koji u svome srednjovjekovnom opusu figurira kao ostatak nekog znatnijeg dvora. U Sutorini, na širem prostoru aluvijalne ravni nije uočeno starijih građevina koje bi se mogle smještati u srednji vijek. Na nekim interesantnim lokacijama uslijedilisu opsežni građevinski radovi, na primjer na Đurđevom brdu u blizini negdašnjih solana. Iz dokumenata 18. vijeka, sačuvanih u arhivi manastira Savine, koja ćemo pružiti integralno, da se posredno naslutiti važnost ovoga mjesta.

U vrijeme Stefana Vukčića, istaknutog člana dinastije Hranića-Kosača, člana koji je uspio sačuvati posjede svojih predšastvenika, pa ih i značajno proširiti, čitava obala od Risna do Omiša pripadala je ovome Kosači. U sastavu je bila i Dračevica sa Novim i Risnom^[31]

Iz svega iznijetog može se ustanoviti da su u Dračevici mogla u doba Tvrtka Prvog stajati dva gradska naselja, jedno koje je Tvrtko naslijedio, najvjerovatnije u Sutorini. Sa njegovim nasljednicima, počeće izrastanje Novoga grada koji je, možda, i sam kralj začeo na mjestu današnjeg Novoga i oko kojega će se otimati Ajaz-paša u zimu 1481. godine. U Bosni događaji teku svojim vazda nepredvidljivim tokom. Malo poslije upokojenja ugarskoga kralja Lajoša Velikog, 2 decembra 1382. izdade kralj Tvrtko jednu povelju u mostarskom Bišću o osnivanju novoga grada. On u povelji zaziva Sv. Stefana, arhiđakona, a naslanja se na svoje " svete roditelje" srpsku gospodu^[32]. Tvrtko je ovaj grad nazvao imenom Sv. Stefana. Svakako, grad Dubrovnik oštro se i velikom upornošću suprotstavljao osnivanju novog grada u Boki Kotorskoj. Valja se podsjetiti vazdašnje želje Dubrovnika da svojoj teritoriji priključi Dračevicu, no to se moglo pomišljati tek kada je grad Sv. Vlaha ušao u Konavle. Takođe, mora se pomenuti da sve do konačne prodaje Konavala Dubrovniku, na prelomu 15. vijeka, ovaj kraj leži u dubokoj sjeni dračevićke vlastele koja je držala čitavu oblast Trebinja i Dračevice. Grubača iz roda Volkaševića kralj je imenovao za svoga prokuratora kad je iz Dračevice, Konavala i Trebinja protjerao Balšiće. Dakle, Konavli iDračevica potpadaju pod jednu administrativnu teritoriju u doba osnivanja novoga grada. Zabilježeno je slučajeva seljenja znamenitijih rodova na ovu i onu stranu. M. Dinić pominje vlastelinske familije Dabižića i Medoševića iz prve polovice 15. vijeka u Dračevici. U času kada Sandalj Hranić prodaje svoj dio Konavala Dubrovniku, Medoševići prelaze iz Konavala u Dračevicu. B. Hrabak se u svojemu radu o Novome u doba bosansko-hercegovačke uprave oslanja na kazivanje K. Jiričeka koji ipak fiksira neko hipotetičko središte u bližem sutorinskom poleđu kao neki uslovni urbani aglomerat^[33], pa govori i o njegovom statusu u vrijeme osnivanja novoga grada. I on, nekritički, preuzima podatak K. Jiričeka koji, posve decidirano stari grad smješta kod negdašnjeg sela Dračevice? O privrednom životu Dračevice prije Tvrtkovog zamaha govori se da se iscrpljivao u živoj trgovini sa kotorskim patricijatom i plovidbom na kotorskoj mornarici. Još su se Dračevićani snalazili upošljavanjem u dubrovačkom zanatstvu^[34]. B. Hrabak čak tvrdi kako Dračevica nije doživjela zapostavljanje osnivanjem Novoga grada, nego je i dalje samostalno nastupala^[35]. Nema zapravo ni jednog dokaza da je u doba osnivanja grada Sv. Stefana, stajalo negdje naselje sa imenom Dračevica, a još manje da danas negdje stoji. Kakvo je ime moglo nositi administrativno središte Dračevice u srednjem vijeku, to ne znamo. Nije jasno da je ovdje i stajalo jedno administrativno političko središte, već je možda bilo više manjih administrativnih parti, formiranih prema nekoj staroj podjeli utemeljenoj na plemenskoj-bratstveničkoj pripadnosti bokeškoj ranosrednjovjekovnoj vlasteli. Na ovakvu mogućnost opominje nas i danas izraženi i vazda živući bokeški partikularizam. Biće u vezi s tim zanimljivo pomenuti i raspre oko imena grada koji je podigao Tvrtko Prvi. U prvoj polovici oktobra 1382. u Dubrovniku se zna samo za "Castrum Novum" i ovo se ime u dubrovačkim službenim spisima neće nikako mijenjati. Nema sumnje da je ima Svetoga Stefana pomenuto u povelji iz 2. decembra 1382.

Kult Svetoga Arhiđakona Stefana naročito je raširen u širem opsegu Sutorine. Ovdje stoje predromaničke crkvene građevine iz 10. vijeka! Crkve sa posvetom Sv. Stefanu leže upravo u ovome dijelu Dračevice i sve su to stare srednjovjekovne crkvene građevine među kojima se ističe crkva uSušćepanu koja svojim prvobitnim opusom pripada preromaničkim građevinama u Boki podizanim daleko prije Tvrtkovog djela. U Sutorini leži staro naselje Šćepošević sa crkvom Sv. Stefana, kao i u selu Kameno gdje je parohijalna crkva posvećena ovome svetitelju. Sve to upućuje da se Tvrtko mogao kod izbora imena grada rukovoditi postojećim stanjem u Dračevici. Susjedna srpska država doživljava poslije 1381. rušenje svoga feudalnog poretka i to će dati naročit podstrek Tvrtkovom pregnuću. On odluči da u Boki podignetrg soli uz novi grad, no u tome ga ometaše okretna dubrovačka diplomatija. Tvrtko narušavaše povlastice dubrovačke, a kada započe dovoženje soli iz sjeverne Dalmacije u Novi grad, Senat uputi jedno poslanstvo Tvrtku a pored njega i glasnike u srednje i sjevernodalmatinske gradove Trogir, Split, Šibenik i Zadar.^[36] Čak senatori zadržaše dva zadarska broda puna soli.^[37]

Ravno stotinu godina novske istorije obilježiće neprekidno nadmetanje sa susjedima, ili još preciznije upinjanje novoga grada da zaživi i uključi se u život mora - istorijski život Mediterana. U zimu 1382. Dubrovnik se uplaši da kralj ne ugrozi njegovu nezavisnost, pa čak pristupi organizovanju saveza dalmatinskih gradova. Ovo je izazvalo embargo od strane bosanske države. Tvrtko se okrenuo RepubliciSv. Marka i tražio pomoć za obrazovanje jedne flote. Takođe, Tvrtko će 1383. dobiti mletačko građanstvo. U vrijeme kada u Boki uzrasta Novi grad, bosanska država se priprema protiv -Balšića na jednoj strani, i za jednu ozbiljnu kampanju u Dalmaciji na drugojstrani. Još u jesen 1382. dalmatinski gradovi se uplašiše Tvrtkovih priprema i velikog njegovog oružanja. U vrijeme velike bosanske kampanje u Dalmaciji krete se u ljeto 1388. jedna turska ekspedicija nevelike snage. Ipak, u Dubrovniku se odlučilo da se pusteu Ston svi hercegovački bjegunci. Sa otoka se započe sabirati narod za odbranu, a Tvrtko uputi svoje snage u pomoć. V. Ćorović pominje jedan turski izvor koji kazuje da je tursku ekspediciju uputio Đurađ Balšić.^[38]

Bilo kako bilo, koncem avgusta desio se okršaj u blizini Bileće u kojemu je Vlatko Vuković uspio potpuno potući Turke. U jeku dalmatinske kampanje u 1389., Tvrtko bijaše ozbiljno okružio gradove u dalmatinskom primorju i ovi pozvaše ugarskog kralja Žigmunda u pomoć. Malo prije nego će Tvrtko učiniti odlučni korak i priključiti ove gradove rastućoj bosanskoj državi, dođe nova prijetnja u liku turskog sultana Murata Prvog riješenog na odsudni okršaj sa Srbima. Vlatko Vuković biće upućen na Kosovo, da na Vidov dan 1389. uzme učešća u sukobu i izvjesti svog kralja o pobjedi srpskog oružja. Kako doznade Tvrtko za pobjedu i povlačenje Turaka, on pojača svoju kampanju u Dalmaciji ne bi li slomio otpor obalskih gradova koji nisu mogli dobiti potpore od ugarskog kralja. Čak se i Mletačka republika povlači iz nadmetanja za bogate gradove u Dalmaciji. Čim je grad Split odlučio pokoriti se Tvrtku i on izdao na Sutjesci povelju o potvrdi njegovih povlastica u junu 1390, svi se ostali podrediše. U bilješkama iz Trogira javlja se Tvrtkova titula "kralja Raške, Bosne, Dalmacije, - Hrvatske i Primorja". Tako se Novi grad i Dračevica našla pod okriljem jedne veoma prostrane srpske države koja se uz obalu protezala od Kotora do Zrmanje. Sigurno je da bosanska država nikada nije zadobila veći opseg. U punoj snazi, u pedeset i drugoj godini života, upokojio se Stefan Tvrtko Prvi. Bijaše to 17. marta 1391. godine. Od toga trenutka Novi ulazi u sastav države Sandalja Hranića koja će potrajati sve do sredine tridesetih godina 15. vijeka. U Hercegovini se uspostavlja vlast porodice Kosača. Tvrtka je u Bosni naslijedio sinovac mu Dabiša, osoba bez većeg autoriteta. Dubrovčani se postaraše i već mjesec dana nakon upokojenja Tvrtkova, zadobiše od Sankovića Župu konavosku. Vlatko Vuković i Pavle Radenović odmah po tom zdrobiše Sankoviće i njihovu oblast podijeliše. Situacija u Bosni izgledala je ovako: prostrana oblast Radenovića zahvatala je prostor od Vrhbosne, preko Romanije i Drine, pa sve do Konavala. Vlatko Vuković držaše Hum koji će poslije, u 1392. godini, naslijediti Sandalj Hranić, njegov sinovac. U zapadnoj Bosni sjedao je Hrvoje Vukčić. Kada su u zimu 1392/93. u Bosnu iznova prodrli Turci, Dabiša je uspio da ih suzbije. Ovaj se vladar upokojio 1395. na Sutjesci U to doba Tvrtkovo se djelo raspadalo.

Sandalj Hranić zatražio je od Dubrovnika Svetodimitrovski dohodak koji su tražili samo vladari. U neposrednoj blizini Novog grada, u Popovu, Grgur Nikolić postavljaše na svoju ruku nove carine. Ovaj regionalni gospodar podržaće kandidaturu udovice Dabišine, zajedno sa Radivojevićima sa Neretve. Tvrtko Drugi, nezakoniti sin bosanskog kralja, istakao je svoju kandidaturu u proljeće 1397, a protiv njega se javi i novi kandidat Ostoja, takođe Kotromanić. Već u januaru 1397. upade velika turska ekspedicija u Bosnu, no naiđe na veliki snijeg i zimu. U tome komešanju istakao se Ostoja koji se održao i izašao kao pobjednik. Dubrovčani koji sve pažljivo posmatrahu, požuriše da mu upute poslanike i poklon.

U neposrednom novskom susjedstvu ozbiljniji nemiri osjetiće se iznova u ljeto 1403. U želji da iskoristi unutrašnja sukobljavanja u Ugarskoj, Ladislav Napuljski odlučio je da prekorači Jadran. Napuljska je flota doplovila u Dalmaciju sredinom avgusta 1402. Napuljskoj ekspediciji pridružio se Hrvoje Vukčić koji je figurirao kao neki Ostojin savladar. Veliki pontifeks iz Rima, uvijek grabeći priliku protiv balkanskog Srpstva, podržao je Ladislava Napuljskog i uputio instrukcije ugarskom sveštenstvu, pa ovaj u zimu 1403. godine postade kralj. U vrijeme njegovog bavljenja u Dalmaciji, Ostoja zatraži od Dubrovačke republike da prizna vlast i uputi u Konavle i Župu Radiča Sankovića.

S druge strane, u Zeti, Prevedra republika je organizovala pogubljenje Konstantina, sina Đure Balšića, a u aprilu 1403. upokojio se i Đurađ Stracimirović Balšić. Balša Treći koji je naslijedio Đurađa sukobio se sa Venecijom i u jesen 1404, -i pored podrške srpskog despota Stevana, Republika sv. Marka uze gradove Budvu, -Bar i Ulcinj. Sandalj Hranić je protestovao, ne bez uspjeha. On je, naime, polagao pravo na Budvu. U Zeti u to vrijeme počinju ozbiljni unutrašnji nemiri i narod se dijeli. Uz Veneciju će pristati srpska familija Crnojevića koja će kroz 15. vijek vladati u Zeti.

Prvi istaknuti član familije Hranića-Kosača bijaše Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković koji se istakao u sukobu sa Turcima kraj Bileće. Nema sumnje da je on gradio temelj za budući uspon njegove familije koja će, eto, dosegnuti najvišu vlast u Bosni, no koja nikada neće, sa svom ugradnjom u državnost bosansku svojih članova okupljenih u neprekidno dinastičko upravljanje ovom srpskom zemljom, iznaći načinaza onako krupne državničke zamahe kakvo je ostvario Tvrtko Kotromanić. Sigurno se zna da su oblasti Vlatkove bile negdje blizu Dubrovnika i da su baš te oblasti činile jezgru oko koje će se sabirati zemlje kasnijeg Hercega od Sv. Save.^[39] Nema razloga da ne vjerujemo da je baštinu njegovu činila i Dračevica. Vlatka je naslijedio sinovac mu Sandalj Hranić (1392-1435). On je član dinastije Kosača koji će uspjeti u proširenju granica svoje zemlje. U vrijeme kada Sandalj veoma često boravi u Novome, a skoro redovnozimi, dominantna figura bosanske politike je Ostoja Dabiša. Objavljena dokumenta govore da je Sandalj sigurno boravio u Novome maja 1405. Ugarski kralj Žigmund, iako sukobljen sa Austrijom ne davaše ni Bosni mira. On 1406. uputi u Bosnu Filipa de Skolaris (Pipa Spana), osobu iskušanu u ratovima, za koju se vjeruje, kaže V. Ćorović da ju je upamtila naša narodna epika u liku Filipa Madžarina. Pipo je ušao u Bosnu od Bobovca. Turci su pokušali da uspostave mir, no Madžari 1407, avgusta, kreću dvije ambiciozne ekspedicije starim putevima duž bosanskih rijeka. Snažan, a možda i odlučni podstrek ovome korpusu pruži papa Grgur Dvanaesti koji u jesen dade ugarskom kralju blagoslov. Žigmund je spalio Bosnu, a Dubrovnik mu čestita već 24. oktobra 1408. No, glavni srpski velikaši se izvukoše. U Bosni nastupiše unutrašnje razmirice. Sandalj Hranić i knez Pavle Radenović pristadoše uz Ostoju. Napuljski kralj Ladislav vidjevši poraz i gubitak svojih domena u Dalmaciji prodade ih Veneciji 9. jula 1409.

Sandalj Hranić počeće se sve više isticati. On je 1406. sigurno gospodario Kotorom. On sjedaše u Ključu više Gacka. U jesen 1410. Sandalj će se odvažiti da započne samostalnu spoljnu politiku i u sukobu između Napulja i Ugarske ostaće vjeran kralju Ladislavu. Od 1410. počeće se okretati Otomanskoj državi.

U godinama koje dolaze Bosnu će zahvatiti metež civilnih sukoba. Barem dva puta u Bosnu će ući Turci. U vrijeme ovoga građanskog rata Sandalj je izgubio Kotor, koji će 1420. prići Veneciji, sačuvavši punu gradsku autonomiju koji je uživao pod Srbijom. Ipak, Sandalj će sve do kraja života, negdje do 1421, figurirati kao najsnažnija ličnost u zemlji.

I Sandalja će naslijediti sinovac Stefan Vukčić (1435-1466). On produžava trend proširivanja i uvećavanja bosanskih posjeda. Dračevica, sada sa Risnom, ulazila je u njegovu državu. Tako je čitava obala od Risna do Omiša pripala ovom Kosači^[40]. Naravno, bez dubrovačke obale. Ovaj je bosanski vladar uzeo 1448. titulu "Herceg", pa će se zemlje kojima je upravljao prozvati Hercegovinom^[41]

Novi zamah u gradnji Novoga grada vezuje se baš uz ime ovoga Kosače. On će u vanjskoj politici potražiti potpore u Otomanskoj imperiji, sve do časa kada početkom šeste decenije 15. vijeka Turci počnu veoma ozbiljno ulaziti u Hercegovinu. Odlučujući korak oni će načiniti u ljeto 1465. kada akcijama rukovodi bosanski sandžak Isa-beg. Za našu radnju važno je da se tada bilježe veliki pokreti stanovništva Bosne i Hercegovine ka primorju. Svo novsko poleđe Hercegovine, uključujući Popovo i Zupce, pašće za života Hercegova u turske ruke. Odmah poslije Isa-begove akcije u septembru 1465, stiže vijest da je i sam grad Novi ugrožen. Venecija u strahu da Novi ne padne u ruke Turcima, ali i usljed bojazni od ugarskog kralja, pomože Novome jednom galijom. Ovom prilikom Herceg je sačuvao Novi. Upokojio se u Novome 22. maja 1466. Prije nego pređemo na izlaganje o neprekidnom otimanju o novi grad svih jadranskih država, želimo ocrtati ogromnu privlačnost za istraživanje onoga perioda bosanske istorije koji obilježava gusti slijed ugarskih pogromaških akcijaprotiv bosanskog Srpstva, poduprtih od Vatikana. Suština i ideološko-politička podloga ugarskog upinjanja, prema kojemu savremene turske ekspedicije predstavljahu epizode slabijeg značaja i palijativnog karaktera, može biti dostižan cilj buduće srpske istoriografije.

O unutrašnjim prilikama u Novome u doba vladavine staroga Hercega doznajemo posredno iz dubrovačkih listina koje govore o trgovačkim vezama naših obalskih gradova. U 1435. Venecija je ozbiljno ugrožavala bosanski domen Novi, i opet, 1442, u pokušaju uzimanja Bara, promišljala mogućnosti organizovanja akcije prema posjedima Stefana Vukčića Kosače u Dračevici^[42]. U bojazni od gubitka Novoga, koji kao da nije mogao braniti i uzdržati bez pomoći, Stefan se 1445. obraćao za pomoć aragonskom kralju Alfonsu (u čijim je poveljama ostalo pomena o dračevićkim naseljima). Veliki broj njegovih galija stigao je pod Novi u ljeto 1455. Novi je i prije i poslije, pod sobom, u vodama zaliva, gledao velike flote, no ovom prilikom okupila se snaga dvadeset i četiri galije.^[43]

Otklanjanjem opasnosti po najvažniji hercegovački grad, mogao se Herceg okrenuti unutrašnjim poslovima i, kao i njegov predšastvenik sabiratelj srpski Tvrtko, podizati sopstvenu fabrikaciju čohe konkurentnu okolnim starovjekovnim trgovačkim središtima. Negdje oko 1449. kada su već uspostavljene solidne veze bosanske države sa Firencom, u narastajućoj potrebi, Herceg je u novskome podgrađu, otvorio radionice. Novske tkanine stizale su u to doba i na kotorsko i na dubrovačko tržište. Uznemiren, Dubrovnik će zatvarati svoje građane koji dovožahu vunu iz Abrucija pod Novi, no Novljani su vunu nabavljali i sa kotorskog područja^[44]

Vazdašnja opasnost koja se vjekovima nadnosila nad slobodu obalskih gradskih komuna, i koja je odavna natkriljujući srpski domen u Boki - Kotor, konačno ga 1420. i posvojila, sada je Novi grad, važnu otpornu tačku druge srpske države preko Drine, držala u carinskom embargu. Preko kotorskih carinika, putem suda, Venecija je naplaćivala carine novskim trgovcima, no uporni Herceg slijedeći kao pravi nastavljač djela nedostižnog svoga prethodnika Kotromanića, politiku samostalnog ekonomskog uzdizanja, on je organizovao dovoz soli pod Novi. Poznato je da je trgovina solju donosila primorskim građanskim komunama značajan prihod. Potreba za solju prostranih poleđinskih i kontinentalnih predjela, koji se održavahu tradicionalnim stočarenjem, bila je neprekidna i velika. I Dubrovnik i Venecija kvalifikovala je dovoz soli pod Novi kao krijumčarenje. Baš u to vrijeme kada se Novi upinje da se iskobelja ispod upornog embarga okolnih regionalnih središta moći, bilježe se krupnija migratorna pomjeranja ka Novome, osobito 1454. i 1455. K. Jiriček ovo pomjeranje dinarskog stanovništva ka obali ocrtava kao masovnije grupisanje bosansko hercegovačkog svijeta u obalskim gradskim aglomeracijama. U to doba bilo je i zahtjeva dobjeglog stanovništva za prebacivanje i nastanjivanje u Apuliji. Za naš rad od važnosti je opaska Lj. Glušca u odličnoj studiji o bogumilima, o pravovjernosti migranata. Lj. Glušac zapaža ono što njegovi prethodnici nigdje nisu napisali. U regionalnim arhivima jadranskih gradova, primjerice Dubrovnika nigdje se u savremenoj dokumentaciji ne pominju jeretici bosanske crkve. Ukoliko je u ovim komunama vladalo u to doba uvjerenje da je Crkva bosanska jeretička, onako kako tvrde gotovo svi naši i hrvatski istraživači bogumilstva onda se to u ovim mjestima koja predstavljahu mjesta visokog obrta, mjesta napregnuto upućena u regionalne prilike, najprije sa svoje velike i žive trgovine sa kontinentom i preko kontinenta, moralo znati bolje nego bilo gdje drugo. U savremenim dokumentima iz toga doba, koja govore o prilivu bosansko-hercegovačkog stanovništva, koje je svakako bilo srpsko, nema niti u kontekstu, niti u podkontekstu, nikakve specifične bojazni od priliva bogumilskog jeretičkog stanovništva. Ukoliko se tako nešto može očekivati, tada bi takvih svjedočanstava najprije našli u klerikalno kontrolisanoj sredini Dubrovačke republike u kojoj je vladao red i pomno osmatranje svih previranja i pomjeranja na njegovoj dugačkoj obali.

Njegova sloboda i puna samostalnost, ugrožavana od svih, održa se upravo zahvaljujući spremnosti njegove okretne diplomacije da predupređuje stvari da djeluje prije nego se stvari dogode. Ako se u Dubrovniku vjerovalo da će priliv stanovništva iz njegovog širokog poleđa iako etnički istorodnog, no konfesionalno suprotstavljenog, u ma čemu ugrožavati njegovu teritoriju, koja je, da podsjetimo, ipak dosta prostrana, tada bi to u arhivima grada bilo zapisano.

U obalske gradove stižu pravovjerni hrišćani srpske narodnosti^[45] da osnaže njihove distrikte i uvećaju njihovo stanovništvo. Dubrovnik koji je narodnosno uvijek bio srpski, no katolički, nije u tome prilivu mogao nalaziti bilo čega što bi ga ugrožavalo. Njegov kler će delati da svoje pravoslavno stanovništvo prevede u katoličku vjeru, no grad, očigledno ne nalazi da je to migranatsko stanovništvo raspoloženo jeretički antiklerikalno. njegov antiklerikalizam je karakteristika brđana koji se opiru institucionalnim efektivima obaju crkava, no u ovome raspoloženju nije se moglo tražiti specifično jeretičkog, neomanihejskog stava, kako precizira velika skupina istoričara, sljedbenika F. Račkog.

Nema sumnje da je u to doba i Dračevica osnažila svoju populaciju. Takođe, moramo se sjetiti da je doba o kojemu ovdje govorimo, polovina 15. vijeka, klasično doba stećaka - nadgrobnih spomenika srpskog dinarskog etničkog teritorija. Kako ćemo poslije vidjeti, upravo stećci predstavljaju najočiglednije i najsigurnije markere srpskog etničkog prostora. u novskoj okolini uočeno je na mnogo mjesta čitavih nekropola stećaka. Kada pogledamo njihov raspored, vidjećemo da su razastrti na čitavoj teritoriji Dračevice, od Bajkovih Kruševica do Ubala, od Prijevora do Repaja. Nikakve, dakle, razlike nema u načinu izrade nadgrobnih spomenika između Hercegovine, Konavala ili Dračevice.

Kotor se u to vrijeme oglašavao zbog narastajuće uloge Novoga u trgovini solju. Na ponavljane optužbe, Venecija je 2. jula 1457. izdala dukal kojim izričito zabranjuje uvoz soli iz Budve. Na spisku liberalizovanih artikala neće se naći so. Polovicom 15. vijeka, i Dubrovnik će učiniti jedan veoma odlučan iskorak u težnji ovladavanjem prostorom u svojem hercegovačkom poleđu, pa će naći snage da zarati sa Bosnom oko Konavala, ne ustežući se od isticanja zahtjeva za Novim i Trebinjem. U tome ratu mala republika čak uspijeva da ometa stare privilegovane trgovačke puteve u južnoj Hercegovini.

Na prelomu 15. vijeka, bilježe se iseljavanja iz Novoga, uglavnom prema Kotoru^[46]

O organima vlasti u Novome u vrijeme staroga Hercega, može se reći da objedinjuju i oslikavaju puni paralelizam vlasti stare Hercegovine gdje se održavaju tradicionalne ustanove i uobičajeni instituti primorskih komuna toga doba. Naime, B. Hrabak smatra da Dračevica i Novi nisu imali zajedničke organe vlasti.^[47] Nije nam jasno na čemu se suštinski temelje ovakve tvrdnje.

Dračevicom su upravljali župani, kao i u susjednim oblastima Hercegovine Pominje se u 1420. župan Stefan. Sredinom 15. vijeka bilježe se vojvoda Gojko Sladanović, knez Vuk i knez Vladoje Novaković^[48]. U zaleđu Novoga, institut župana održaće se do početka turske vladavine.

U savremenim dokumentima nije baš potpuno jasno da li je na nižim nivoima, po partama, ustanovljena vlast po principu subordinacije. I prije pozitivnog razriješenja ovoga pitanja može se vjerovati da je tako moralo biti, oslanjanjem na saznanja o tradicionalnom bokeškom partikularizmu, tako pogubnim po ukupni društveni razvitak ovoga kraja.

U vrijeme kada je u Novome stari Herceg diktirao svoju oporuku, bijaše kraj njega pored gosta Radina Butkovića i zetski mitropolit David. Ovo je neobično važan podatak jer govori o organizaciji crkve u doba Hercega Stefana. U Novome, glavnom gradu Hercegovine, borave jedan hercegovački sveštenik u činu gosta, iz poznate južnohercegovačke familije Butkovića, od koje u Prijevoru ostadoše do naših dana prepoznatljivi toponimi, i jedan mitropolit zećanski. Potpuno je očekivano da oba predstavnika Crkve sjede uz staroga Hercega jer oni bijahu nosioci crkvene vlasti na dvama nivoima hijerarhijske linije. Gost Radin, pravoslavni sveštenik koji, kao i kasnije pravoslavno sveštenstvo za Mletaka, - uživaše široke ingerencije u profanom organizovanju Novske države, bijaše svakako pravoslavni sveštenik hercegovački jer to ubjedljivo govori njegova oporuka. Radinova titula gostnije ništa drugo do crkveno-svjetovna titula nosioca regionalne vlasti. Konačno, upitajmo se šta je to u srpskom novom vijeku, pa i do prije jednoga i po vijeka, naslijedilo srpsko sveštenstvo u funkcijama svojih visokih regionalnih crkvenih starješina. Titula gosta Radina je u srednjovjekovnoj Bosni raširena titula iz prijehrišćanskih vremena ili vremena prije praktične hrišćanizacije toga kulturnog i geografskog izolata.

Kada je Mehmed Drugi Osvajač riješio da dokrajči Albaniju i tvrdi Skadar koji bijaše mjesto za rasprostiranje mletačkog uticaja u Zeti, on se riješi na odlučni korak 1479. Poslije Skadra došao je red na Žabljak i Ivan Crnojević se skloni u Italiju. Poslije upokojenja staroga Hercega, koji je bio u oštroj zavadi sa najstarijim sinom Vladislavom, malo po malo, podići će se, kao stvarni mu nasljednik srednji sin Vlatko. Vladislav je tražio potpore od Mletaka i republika ga je 1466. imenovala kao "capitaneus genealis", njenih cjelokupnih snaga na dinarskoj strani Jadrana. Takođe, nemirnog Vladislava pomoći će napuljski kralj Ferante. On je u julu uputio svoje emisare, među kojima Dubrovčanina Benka Kotruljevića, koji će, kada stiže u Hercegovinu, agitovati u ime kralja kako sultan želi da se orodi sa kraljem napuljskim, te da je spreman dati mu u miraz Bosnu. U međuvremenu, napuljski kralj zatražio je od hercegovih sinova njihovu rezidenciju grad Novi^[49]. Novi mu bijaše tako važan da je, navodno, za njega bio spreman dati četiri svoja grada.

Ovaj korak napuljskog kralja valjalo bi posmatrati kao neozbiljan politički akt, čime se on stavio u red brojnih vladara koji su isticali neutemeljenu namjeru za gospodarenje ovim važnim jadranskim domenom. Takvih nije bilo malo. Ozbiljni koraci, od ma koga da su činjeni, tražili su uvijek velike žrtve.

I Venecija doznaje, preko svojih regionalnih vlasti, ali i udovice starog Hercega koja sjedaše u Novome, o namjerama kralja Feranta, pa će neodložno iz albanskih voda prebaciti svoje tri galije da se nađu pod Novim "radi sigurnosti i očuvanja Novog i drugih pomenutih mjesta"^[50]. I zabrinuti knez Kotora uputiće glasnika sa vjerovnim pismima i sugestijom nasljednicima Hercegovim da čuvaju "sopstvena mjesta i očevinu"^[51]

Vladislav, kojega je podržavao napuljski kralj, držao je i za života očeva dosta respektivnu teritoriju, uključujući dubrovačko zaleđe. No, njegove baštine nikada nisu obuhvatile Novi i Dračevicu. Smatra se da Vlatko kojega podupiraše Venecija, u to doba nije ni boravio u Novom, već negdje u zapadnoj Hercegovini. Kada je nagovjestio premještaj, viceknez i Malo vijeće dubrovačkodobili si instrukcije da upute jednoga vlastelina da ga pričeka kod Pelješca. Inače, još uvijek, Dubrovnik Vlatka neće titulisati kao "hercega". U vrijeme Vlatkovog odsustva, u Novome je sjedao gost Radin Butković, osoba od naročitog povjerenja staroga Hercega. Ovaj srpski sveštenik presuđivao je u građanskim sporovima, kako se vidi, sasvim sigurno, u julu 1466^[52]. Kako je novi Herceg Vlatko stupio na vlast, nove nemire u njegovoj zemlji izazvaće ponovo Ugari. Sam Herceg, suočiće se sa ozbiljnim teškoćama oko podizanja depozita njegova oca koji se čuvao u Dubrovniku. Ugarska je u svojem potraživanju iz Hercegove zaostavštine zabranila da se bilo šta isplaćuje^[53]. Ovaj akt o sekvestru, kojima započinju ozbiljne teškoće novoga Hercega oko depozita, izazvaće kod njega formiranje određenog generalnog vanjsko-političkog kursa i nesumnjivo ostaviti snažan pečat^[54]. Ovaj nasljednik staroga Hercega, je još za očeva života ratovao sa Turcima u Hercegovini, najviše srednjoj i istočnoj. U martu 1468. otpočeće ozbiljni sukobi, a početkom maja, turski vojvoda Ahmet biće sproveden u novski zatvor. U opštem ratnom metežu u zaleđu, bilježe se uskakanja Novljana u Konavle i Župu te sitnije otimačine.

Nekolike godine kasnije, Herceg će se približiti Porti. Polovinom aprila 1470, pušten je iz zatvora Ahmet a Sultan je vratio Hercegu Vlatku izgubljene teritorije u Hercegovini: Popovo i Trebinje koje su razdvajale Novi od unutrašnjosti. Brdo Bjelotina kraj Mokrina u Hercegovim je rukama septembra 1470. i jula 1475^[55]

Utisak je da kada god je ovaj mladi primorski grad upinjući se da ostvari potpuniji ekonomski rast šire opkoračivao svoje krupne poleđinske gore, odmah je zaprečivano njegovo živo saobraćanje sa hercegovačkom zemljom kojoj je pripadao. U ovome pitanju nema razlika - i slabašni Dubrovnik sa ograničenom snagom odvaživao se na priječenja južnohercegovačkog zubačkog grla. Sve konkurentske ambicije njegovih najbližih susjeda koji su od njegovog osnivanja gledali da ga ometu, nisu mogle ustaviti njegov nezadrživi populacioni i ekonomski razvoj kada je ležao na obali Hercegovine čvrstim i mnogostrukim vezama uključen u život svojega istorijskog kontinentalnog poleđa.

U 1471. bilježe se velike štete u Konavlima koje su u više navrata počinili Turci pa i sam Herceg. Novi je u to doba u punom smislu administrativno središte Hercegovine. Herceg iz Novoga upućuje svoje poslanike u Veneciju^[56]

U okviru politike zbližavanja sa Hercegom, pred narastajućom turskom opasnošću, Dubrovnik 1472. donosi odluku o pomoći Hercegu kod izgradnje jedne crkve u Herceg - Novom. U maju su određeni oficijali za gradnju crkve u Novome koju je Republika Sv. Vlaha podizala sopstvenim novcem. Stjepan Gradić, Nikola Ranjina i Paladin Gundulić. Kada je avgusta 1472. Herceg tražio dogradnju crkve, Dubrovnik je izašao u susret sa 1500 perpera. Umartu 1474. načinjena je u Konavlima krečana, a Michaglius Gojković se obavezao da će za crkvu koja se podiže "sub Noui" ispeći kreč i dopremiti ga u Novi. Planirano je da se uradi deset miljara kamena sa po dvadeset uglovnjaka na svaki miljar. Klesari su poznati: Radić Ostojić, Radivoj Bogosalić, Nikola Marković, Đurađ Vukojević. Oni su načinili ugovor "da će za crkvu - de la chiesa de Sancta Stephano sotto Noui", obaviti posao kvalitetno kao na Sv. Sebastijanu u Dubrovniku^[57]

Crkva Sv. Stefana čijom posvetom herceg Vlatko potencira dvije stvari, najprije vjernost nemanjićkoj tradiciji odabiranjem nemanjićkog zaštitnika, i drugo, produžavanje velikog novskog nasljeđa koje je usko i specifično vezano uz predio Dračevice koji možemo sa svom sigurnošću gledati kao mjesto ubikacije starog urbanog jezgra novskoga: Sutorinu. Crkva Sv. Stefana koju Herceg Vlatko podiže "pod Novim"najvjerovatnije je ležala između današnje parohijalne katoličke crkve Sv. Jeronima i bivšeg kapucinskog samostana Sv, Frana, podignutih koncem 17. vijeka. V. Atanasovski obavještava pogrešno da danas u Novome nema nikakvih tragova crkve Sv. Stefana, oslanjajući se na V. Đurića^[58]. Ovdje ćemo se samo kratko zadržati da istaknemo dvije činjenice: temelji crkve, i to dosta velike crkve leže tik uz zgradu parohijalne katoličke crkve Sv. Jeronima koju u Novome podiže Đerolamo Korner poslije osvojenja Novoga, i drugo, ova je crkva građena na ostacima jednog sakralnog ansambla građevina koje pripadahu srpskoj crkvi Sv. Stefana. U ovoj knjizi mi ćemo pružiti potpun dokaz da je na ovome mjestu ležalo veliko i odlično očuvano groblje ove crkve sve do polovice 18. vijeka^[59]

U 1473. Turci su oduzeli Hercegu Trebinje i Popovo. U toj je godini Herceg saopštio odluku o ženidbi. Izabranica je bila Margerita de Marrano de Aragonia, unuka napuljskog kralja Alfonsa Petog. Po nevjestu je išla Hercegova sestra Katarina. M. Orbini piše kako je nevjesta bila "molto bella".^[60]

Sačuvana su nepouzdana obavještenja kako je Dubrovnik prevezao mladu iz Barlete u Dubrovnik.

Iz 1475. sačuvane su nejasne vijesti o jednoj ozbiljnoj turskoj ekspediciji upućenoj put Novoga. V. Atanasovski kazuje, pozivajući se na Nagu Nuaru, Magyar dipl, emlekek II, 266, kako se izvještač milanskog duke F. Maleta javljao da je jedan paša krenuo suvim put Novoga, te da nije zapovjednik napuljskih kraljevskih galija prišao u pomoć, grad bi bio izgubljen^[61]

U januaru 1479. Vlatko će izgubiti potporu u Veneciji koja sklapa mir sa Otomanskom državom. U to doba Turci stvaraju veoma ambiciozne planove za prekoračenje Otranta i ovladavanje Apeninskim poluostrvom. Papa Siksto IV sklanjao je novac iz Bogorodične crkve u Loretu, a kralj Ferante i L. Mediči, gospodar Firence se izmiriše. U Italiji zavlada velika uznemirenost. Ipak, 3. maja 1481. iznenada preminu Sultan Mehmed Drugi i u septembru napuljski kralj zbaci Turke sa Otranta u času kada su oni već načinili prvi korak na Apeninskom poluostrvu.

Već polovinom novembra Ajaz-paša je putovao ka Novome sa zadatkom da uzme glavni grad Hercegovine. Odbranu Novoga pomogao je kralj Ferante sa dvije galije. Odbrana se temeljila na dvije tačke: Donjoj tvrđavi za koju se vjeruje da je ležala na mjestu današnje Forte Mare i Gornjoj tvrđavi koja bi mogla biti na mjestu Kanli-kule. Ajaz-paša je tražio pomoć od Dubrovnika u očekivanju da pomoć Novome stizati morem, no Dubrovčani nisu izašli u susret.

O otporu Novoga doznaje se iz pisama dubrovačkog vlastelina Bara Lukarevića upućivanih na dvor vojvode od Ferare^[62]. Kampanja oko Novoga dovršena je koncem januara 1482. Herceg Vlatko primio je u svojoj rezidenciji, vjerovatno negdje u Donjoj tvrđavi, pobjedničkog Ajaz-pašu.

Turci
(1482-1687)

Aktivnosti na moru

U doba turske dominacije u Dračevici, Novi će doživjeti vrlo značajan graditeljski zamah. Turci grade tvrđave na isturenoj tački jadranske obale. Oni valjda najbolje znaju kako izgledaju opustošeni obalski gradovi. Osmanlijsko korsarstvo dobija na snazi početkom 16. vijeka, a u to doba javiće se i tako čuvena piraterija sjeverozapadne obale Afrike koja će uznemiravati čitav cirkummediteranski pojas sa gradskim komunama koje su predodređene za snažni ekonomski rast i koje od staroga vijeka crpe, u živom kulturnom saobraćanju, snage za ocrtavanje onoga što zovemo sredozemnim kulturnim krugom. Danas sasvim sigurno znamo da je sredozemno korsarstvo moglo ozbiljno ometati zasnivanje i održavanje naselja na obali zaliva. Teško da se bilo kakvo naselje bez tvrđava moglo održati bilo gdje na Jadranu. S druge strane, sela na planinskom predjelu Dračevice, za koja vjerujemo, da kao formiranasesilna naselja ovdje stoje od davnina, mogla su živjeti nešto mirnijim životom. U Boki, u njenom sjeverozapadnom dijelu, veoma je izrazita komunikacijska distanca između sela i grada i kada je maritimna sasvim neznatna. Glavni putevi u dračevićkom poleđu morali su teći naporedo sa obalom, upravljajući se ka starovjekovnim trgovinskim središtima, kakvo je nesumnjivo bio grad Risan. U doba Turaka, sigurno je bilo potrebe njihove gradske aristokracije za osvježavajućom snježnom vodom sa planina. Noćne ledarske kolone, neprekidni tranzit leda iz visokih hercegovačkih gora nije se nikada prekidao. To što mi danas u Novome čuvamo dokumentaciju o ovoj djelatnosti iz doba Austrougarske, ne znači da se i ranije, u vrijeme Venecije i Turaka, u bokeškim selima nije, kao i drugdje na Mediteranu nije zarađivalo od leda.

Izraziti obalski smještaj gorskog poleđa Herceg Novoga koje formira najmarkantniju crtu u reljefu bokeškog i crnogorskog priobalja, donosio je, uz veliku visinu njegovih strmeni, krupnih pogodnosti za bavljenje sezonskim stočarenjem, ali i nekim zanimanjima koja je opisao F. Brodel. Može se, zaista, tražiti potpunih analogija u vrstama tradicionalnih zanimanja orjenskih gorštaka i onih sa druge strane Mediterana, uz sjevernu obalu Afrike. F. Brodel je u svome djelu pominjao hercegovačke i crnogorske kuće uništene pod snijegom, na domak Jadrana. Taj je predio zaista poput Kabile, F. Brodela, "toga Tirurdskog prevoja gdje se sreću moćni vihori". F. Brodel, opisujući "kasne snjegove", uočava njihovu crtu gospodarenja prostranim visijama okolomediteranskog zemljišta:"oni se zaustavljaju na Tajgetu, iznad tropske ravnice Sparte, oni se održavaju u jamama libanskih planina. Oni na Mediteranu objašnjavaju dugu istoriju snježne vode koju Saladin nudi Ričardu Lavljeg srca i koju princ donKarlos prekomjerno pije sve dok od nje nije umro, tokom vrućeg mjeseca jula 1568. u svom zatvoru madridske palate."

Sve glavne fizičko-geografske karakteristike obalskih planina Mediterana objedinjuje bokeški planinski masiv Orjen, pogotovu u njegovim tamnim dubinama. Plitki krečnjački recepsivni baseni u kojima se za virmskog glacijala nakupljao led, uz svoje pristranke izvođahu svakog vrelog submediteranskog ljeta podorjenskih kozara na sezonski izdig na pašu i pripašu svojih sela. U orjenskim gorama moglo sepotražiti spasa za krupnu stoku, ali i izgonom na pašnjake Hercegovine koji će ovdje, u kontinuitetu, teći vjekovima.

Turci kad uzeše Novi počeše graditi i dograđivati njegove tvrđave. Ima znakova da je ovaj posao ozbiljno okupirao državni aparat. Do danas se nije uspjelo prikupiti valjanih obavještenja o izgledu grada i njegovih tvrđava koje su Osmanlije naslijedile iz vremena Hercega Stefana i sinova mu^[63]

Neobično je da se drvo za gradnju dovlačilo sa Neretve, upravo za podizanje grada. Tokom 1511. Dubrovčani su uputili tri majstora da pregledaju oštećenja na zidinama. B. Hrabak vjeruje da su Turci, među zamašnijim radovima, najprije podigli Kanli-kulu. Polovinom 16. vijeka, radovi teku vrlo zgusnuto. Tvrđava Španjola građena je u vrijeme vladavine Sulejmana Zakonodavca (1520-1566).

Zna se posigurno da u času zauzimanja Novoga Turci nisu raspolagali flotom.^[64]

Ali, od toga časa, od početka osmanlijske uprave u Novome, oni će ovdje graditi brodove i to uglavnom fuste, mada neće bježati i od gradnje većih brodova tipa brigantina. Negdje 1493. doznalo se u Veneciji koja je raspolagala tromim diplomatskim aparatom, ali ozbiljnom sposobnošću za napregnuto posmatranje svake kretnje opasnog susjeda, o nekakvoj većoj izgradnji u Novome. Iako se ne zna šta tačno, bilo je rukovođeno sa najvišeg nivoa, od Porte. Naredne 1494. stigle su vijesti o pokretu francuskog kralja Šarla Osmog ka napuljskoj kraljevini, Draču, Valoni i Carigradu, a jula 1504. pogubljen je u Novome markgraf Kratone i sedam slugu. Turci se primorani neprekidno pojačavati tvrđave. I kasnije, 1572. bilježi se jedan pokušaj Mlečana da uzmu Novi^[65]. Bio je to povod da Turci na ovoj isturenoj tački Hercegovine dograđuju tvrđave. Oni ogradiše tvrđavu Vrbanj na kumborskom rtu da ne može ništa bezbjedno ploviti kroz kanal. Bijaše ograđena od krupnijih hrastovih greda, a njezino se podizanje vezuje uz ime hercegovačkog Hasan bega. Vjeruje se da je ta tvrđava ležala na mjestu koje danas Kumborani zovu "U vrbe". Pošto je Novi morao raspolagati mogućnošću opravke brodova i izlivanja topova, sigurno je u 16. vijeku stajao kao dobro branjen grad. Sultan Bajazit je još 1498. naređivao Dubrovčanima da za potrebe države kupuju kositar i gvozdenu žicu i da je šalje sklavu spahiji Hamzi.^[66] U prvoj godini 16. vijeka pomišljalo se na osvajanje Novoga. Kotorski providur je predlagao da se sa dvanaest do četrnaest galija krene na Novi. Andrea di Viviani stupio je sa mletačke nave u pregovore sa knezom Novoga, Risna i dijela Hercegovine (moguće Zubaca jer je i kasnije, pod vlašću Venecije u Dračevici pokušava na objedinjavanju narodne regionalne autonomije na dvjema teritorijama. Ovaj je knez tražio pomorsku potporu za učešće hercegovačkih Srba u oslobađanju Novoga. Turska uprava teško da je donijela kakvoga dobra Boki. U 1527. bilježi se teška pohara sela Orahovac (Oraovac, Oravac) u unutrašnjem zalivu, stare u ugledne bokeške kneževine. Ova se akcija prenijela, kao i obično, na dubrovačku obalu. U to doba isticao se u gusarenju Novljanin Mistan-rajs. Skupa sa brzim marokanskim fustama pustošio je po Apuliji, Kalabriji i Siciliji. Poslednjih dana aprila 1525. afrički brodovi su sa velikom snagom uočeni gdje plove ispred Boke ka gornjem Jadranu. Boka je sigurno preživjela veliki strah, ali ni Osmanlije nisu mogle uvijek mirovati u sigurnosti svoga vazda dograđivanog i ojačavanog grada. U proljeće 1532. Turci su užurbano pripremali Novi za odbranu plašeći se flote Đenovljanina Andrije Dorije, a maja 1533. turskom je uporištu prijetila španska flota. Zaista, 27. oktobra 1538. Novi će zauzeti udruženi Španci i Mlečani. Mjesec dana ranije združena flota je pretrpjela poraz kod Preveze. Mletački admiral Vicenco Capelo i napuljski vicekralj Fernando Gonzaga sa ostacima flote stigli su 27 oktobra pod Novi i uspjeli ga istoga dana osvojiti. Kao i sva potonja uzimanja Novoga ovo je pregnuće učinilo snažan utisak na čitavu Evropu.^[67]

Tom prilikom Španci su učinili štete u okolini Novoga. Kada je 1539. turski admiral Hajredin Barbarosa demonstrirao u Boki snagu svoje ogromne flote, Španci i Srbi koji držahu Novi, nisu se mnogo uznemirili Zaista, velikom upornošću i gubicima čiji fizički obim višestruko nadmašuje gubitke bilo koje strane svih potonjih otimanja o Novi, turski admiral je, samo zahvaljujući velikim topovima koje je skidao sa svojih brodova i iznosio na brijegove istočno od grada, nakon nekoliko sedmica, uspio ući u tvrdi Novi. Od toga dana čuva se zanimljivo predanje o odluci izvjesnog broja španskih oficira na čelu sa Ferante Gonzagom koji će se nastaniti u Novome. Tom prilikom, turski admiral dozvolio je preživjelim braniocima da izvan grada odaberu crkvu za svoje potrebe. Izbor je, kaže predanje, pao na srpsku crkvu Sv. Petke (Sv. Venerande) na Savini koju danas poznajemo kao crkvu Sv. Ane.^[68]

U ljeto 1566. bilježi se dolazak flote paše Pijale Mehmeda u Boku. Ovaj je paša u to doba pustošio po čitavom Jadranu, dubrovačkoj obali, Apuliji i Abruciju. Kada u 1570. izbije novi ratni metež poznat kao Kiparski rat, vođen između hrišćanskog saveza i Otomanske imperije, Boka Kotorska, a naročito sela na obali, trpjeće velike štete. Fuste nisu nikoga štedile i Turci će čak poželjeti da uzmu Kotor. Venecija je naredne godine pregovarala da zamjeni Kipar za Novi, Valonu i Drač, čime se jasno ističe visoki rang najmlađeg jadranskog grada. U avgustu će u Boki boraviti turska mornarica.Venecija će iste 1571, s jeseni, pokušati da sa mora zauzme Novi, no bez uspjeha. Utisak je da je ova akcija vođena uzgredno, tokom deblokade Kotora. Vidjelo se da ovakvo preduzeće nije moguće bez odlučnog sadejstva okolnih Srba, kako će Novi i biti zauzet poslije ravni 116 godina za savezničke kampanje u Morejskom ratu. Ipak, 1606, pet godina nakon objavljivanja u Pesari velikog djela Dubrovčanina, franjevca Maura Orbinija "Kraljevstvo Slovena", u Napulju su stvarani planovi o zauzeću Novoga i Risna. Uspostavljene su veze sa hercegovačkim glavarom Grdanom, a 1608. u Napulj su putovali neki Bokelji i kaluđer Damjan iz Peći. Srpska delegacija je javljala da će se na Novi poći punom riješenošću u jesen.^[69]. Stvarno je neobično da su se sve velike kampanje oko ovoga grada odigrale u jesenjim danima.

Aktivnosti na kopnu

Beogradski nazor Ejnehan-paša dobio je od sultana berat da oduzme Dubrovniku Konavle (1590/91)^[70]. Još ranije sakupljali su se Zupčani i Novljani u prijetnjama dubrovačkom zaleđu Konavala. Neprekidno se odnosi okolnih Srba pravoslavaca sa svojim sunarodnicima katoličke vjeroispovjesti u dubrovačkom kraju, zaoštravaju i remete. Naročite teškoće za svagdanji život Konavala i Župe stvaraju crnogorska - katunjanska pustošenja ovih krajeva. U polovini 16. vijeka bilježe se ozbiljne prijetnje Konavlima. Konavosko selo Duba u Brdima je opustošeno od novskih Turaka 1606. godine, a vezano s tim, hercegovački sandžak-beg se spušta u Sutorinu. Malo kasnije došlo je usljed velikog zemljotresa do prekida rada solana u Sutorini, naime, 1608. godine došlo je do izvjesnog spuštanja obale, upravo na mjestu gdje su podignute solane^[71].

Kada je u Novome 1631. boravio Abaz-paša stiže još jedno veliko uznemirenje u Konavle. Ovaj je kraj prilikom njegovog uspinjanja put Hercegovine, kada se vraćao kući, bio pripravan na najgore. Iako su Konavljani ovoga puta prošli loše, samo par godina kasnije stigoše grupe Rišnjana da kradu po Mrcinama. Kada ove krajeve zahvati novi veliki mediteranski ratni metež (Kandijski rat: 1646-54), Turci iz Boke iskoristiće ga za pustošenje i krađe u konavoskom kraju, no sada se Dubrovnik i njegova okolina nalazi na udaru grupa poticanih i organizovanih od strane Venecije. U 1651. februara mjeseca poharano je selo Bani na padinama Bjelotine, ali i Vitaljina, i to od Turaka. Izgleda, prema izvorima, da se ovoga puta bilježi neko veoma ozbiljno pustošenje srpsko-katoličkih naselja. Na sredini 17. vijeka ocrtava se jedan istorijski lik koji prednjači u ovim rabotama: Alaga Šabanović iz Novoga. Risanski i novski Turci su presretali dubrovački karavane i robu sprovodili u unutrašnji bokeški zaliv, u Morinj, kod Perasta, odakle su je kupili prčanjskim i peraštanskim barkama. U jednoj teškoj pohari Župe dubrovačke u kojoj su rušene kuće i crkve, u 1658. godini, čitav "narod Novog" se ogradio i osudio ova nedjela. Počinilac je opet Alaga Šabanović.

Na kraju, da kratko kažemo o otomanskom društvenom i privrednom sistemu. Osnova društvenog sistema otomanske državne tvorevine bijaše timarski sistem koji činjaše jezgro vojno političkog mehanizma. Poslije osvajanja novih oblasti, Turci su ih dijelili na sandžake. I prije nego je zauzet Novi, ostala Hercegovina je (od 1470. sigurno) uključena u Bosanski sandžak sa središtem u Sarajevu. Ovakvo rješenje poslužilo je samo da se uredi uprava u vilajetu prije nego se donese konačno rješenje. U okviru Rumelijskog ejaleta Hercegovina figurira kao samostalni sandžak već od 1470. godine. I grad Novi se pominje kao sjedište hercegovačkih sandžak begova. Treba biti vrlo oprezan kada se tvrdi da se pomen "Cernice i Primorja" odnosi na Trebinje i Popovo (pomen od 1. septembra 1477). Još je vjerovatnije da je ovdje u pitanju uzano parče morske obale u Dračevici.

Subaša Novoga pominje se 26. novembra 1485. a 1494. i vojvoda koji administrira Trebinjem i Novim. Vojvoda Hasan bijaše zajednički za oba grada i Popovo 1492. i 1496, zatim Pervan nad Novim, Trebinjem i Zupcima. I na početku 16. vijeka vojvoda stoji nad čitavom ovom oblašću, a 1519. javlja se vojvoda Trebinja i Novog. Eto, i u doba odmakle turske uprave ova se mjesta ne razdvajaju. I kada hercegovački sandžak pretrpi neke teritorijalne izmjene, neće se ništa mijenjati u cjelokupnosti trebinjsko-novske oblasti. U 1597. pominje se kao "glava Trebinja"Miloš Vitković. Ova će južnohercegovačka vlastelinska familija odigrati određenu ulogu u istoriji poleđinskog dračevičkog sela u doba mletačke uprave, vezujući se uz selo Kameno gdje i danas stoji kućiština Vitkovića (na Vitkovića njivi ili Vlajovini u Kamenom, stajala je četvrta kamenska crkva, moguće posvećena Sv. Đorđu, sa velikom nekropolom, uništena poslije drugog svjetskog rata). Čitava struktura osmanlijske vlasti građena je na obezbjeđivanju određenih oblika svojine turskih feudalaca. Zaimi su ubirali dažbine od svojih zavisnih ljudi, izuzev državnih dažbina. Oni su obavljali i policijsku vlast, naplaćivali kazne. Oni su upravitelji pograničnih predjela, nazivani i vojvodama. feudalni gospodari hasova, vršili su vlast upravo preko vojvoda i subaša. No, i u doba turske uprave, srpskim knezovima je prepuštano upravljanje selima ili zajednicama sela, baš kao i u doba Venecije. Srpsko seljaštvo je od početaka otomanske vlasti trpjelo teške dažbine: harač od glave - glavarinu, te desetinu -ušur kojim se davalo od prinosa. Takođe, dažbine u novcu od mlinova kojih je u Boki vazda bilo, košnica, stoke. U 16. vijeku, otomanska država suočila se sa narastajućim otporom Srba. Ovaj će pokret zadobiti odlike pripremanog narodnog bunta koncem 16. vijeka. I ovdje će se hercegovačka srpska prednjačeća trebinjsko-novska elita uzdići do rizične smjelosti narodnih predvoditelja. Vladika hercegovački Visarion i vojvoda nikšićki Grdan krenuše ustanak u Hercegovini, jedan u neprekidnom nizu srpskih pokušaja sakupljanja razdijeljenog Srpstva. Manastir trebinjski Tvrdoš uznijeće se do središta otpora srpske Hercegovine. U 1597. akciji će se pridružiti patrijarh Jovan. Tvrdoški kaluđeri Damjan Ljubibratić i Pavao, putovahu u Rim da traže potporu pape i da mu pokažu ćirilsku spomenicu. Predlagano je da se glavari okupe u Novome: "... tu je blizu Novoga i župa Dračevica i za njomsu Zupci i tu je glava Rade Vukašinović i preko njih Riđani i Onogošt i tu je glava Grdan vojvoda..."

Na kraju neka nam bude dopušteno da vjerujemo da se ukupni civilizacijski bilans ovog dugog razdoblja koje je balkansko Srpstvo živjelo pod Otomanskom Imperijom ne može svoditi prije grupnog stručnog kontinuiranog pretraživanja turskih arhiva koje naš narod nije ni započeo. Ovo razdoblje može obilježiti duboko povlačenje balkanskog Srpstva u njegove kulturne autonomije koje činjahu jedan nepregledni narodnosni i vaspitno - kulturni izolat.

No, kada uminu srpske bune, neće se dugo čekati da udružene snage jadranskog saveza postignu najglasovitiji uspjeh u čitavom Morejskom ratu i uzmu ključni hercegovački grad - tvrdi Novi.

Venecija

U našim krajevima nije srednji vijek bio vijek tamom obuzet, nego potonji vjekovi kada se naš narod nalazi političkim granicama najsnažnijih mediteranskih država. Srpski etnički prostor je okvir neprekidnog unutrašnjeg komešanja i pomjeranja njegovog živog tijela koje u neprestanom razmjenjivanju stanovništva preživljava sve svoje istorijske udese. Neobično je svjedočenje engleskog putopisca doktora Eduard-a Brown-a koji je obišao Srem i koji tvrdi da su Srbi u to vrijeme stanovali u zemunicama. Na predjelima glavnog dinarskog bila Srbi su podizalimanje kamene kuće u suhozidu. Brown svjedoči i o podizanju crkva koje su ukopavane u zemlju. I danas se u Boki govori o manjim seoskim crkvama koje su "otkopavane" iz zemlje. Može se sa punom sigurnošću utvrditi da najviši civilizacijski angažman srpski narod postiže u svojim "okrajnim" etničkim oblastima. Crkvena i stambena arhitektura grada i sela, visoka pregnuća primorskog graditeljstva i slika urednog življenja srpskog društva u ovim djelovima etničke teritorije koji su od svojeg glavnog narodnog tijela razdvojeni političkim granicama velikih mediteranskih i balkanskih država uzvisuje ove etničke oblasti do položaja dobro uočljivih repera za sve središnje kontinentalne zemlje. Najveći dio srpskog naroda živio je u 17. i 18. vijeku pod okriljem velike države Osmanlija. Gore ocrtana slika koju je pružio Englez Eduard Brown, jest slika življenja našeg naroda pod Turcima. Čim se zakorači malo preko granica otomanske države, ka mletačkoj Albaniji, ili bilo gdje ka austrijskom ili mletačkom domenu, ugledaćemo sliku visokogreda i visoke jasnoće, u njenome istinskom odrazu na jednom prostranom ogledalu koje mi Srbi nismo do dana današnjeg uspjeli pregledati u svim njegovim segmentima. Ovo je ogledalo načinjeno na pergamentu i kamenu sigurnim ćirilskim bukvama, starim srpskim pismom kojima su ispisivani testamenti građana Republike Sv. Marka i države Novske, njihovi ugovori i stime njenih narodnih sudova. Kada je autor ovih redaka započeo sa iščitavanjem ćirilskih isprava koje se čuvaju u hercegnovskom arhivu, a koje su nastale u 17.i 18. vijeku, u vrijeme mletačke dominacije Dračevicom, njegova naučena ubjeđenja o slabo pismenim seljacima koji žive u potleušicama, kako napisa doktor Đurđica Petrović.^[72]

Brzo se raspršiše i zamijeniše slikom visokog reda, slikom male srpske zemlje živog obrta i krupne ekonomske snage. Vrlo bi teško bilo ustanoviti broj trgovina u naselju Topla kroz 18. vijek i još teže broj stambenih zgrada na sprat. Njihov broj bio bi visok i ako bi brojali samo one koje drže vlasnici koji se stanovanjem vezuju uz ostala topaljska naselja. Topljani u 18. vijeku vrše živu korespondenciju vjerovatno isključivo svojom ćirilicom. Arhivska građa koja je morala u daleko većem obimu ležati u Herceg-Novome najvjerovatnije je selektivno odnošena iz našega grada. Takođe, teško da je u tovrijeme bilo kakve potrebe za čuvanjem u arhiviranjem dokumentacije. Takva će se potreba javiti u susjednom Dubrovniku. Pavle Popović ističe napore grada da sačuva i pribere sve ono što je nekada činilo slavu Dubrovnika. Literarna produkcija se smanjivala a rasla aktivnost na prikupljanju i prepisivanju rukopisa, arhivske građe. Kroz 18. vijek nastaju učena društva koja se zanimaju jezikom i istorijom. U srpskom Dubrovniku snažiće presija isusovačkog reda koji insistira na učenju latinskog i njegovanju latinske književnosti. Topla se razvija u punoj slobodi pod okriljem suštinski građanske Venecije koja ostavlja realnog prostora za instrumentalizaciju svih napora topaljske autonomije. Može se sigurno reći da se ova država nije bavila i okupirala faktom izrazite predominacije srpskog naroda Boke u kontekstu njegovih visokih političkih autonomija duž obale mletačke Albanije, koje se u okviru barem četiri komunitadi, gotovo naslonjene jedna na drugu, ređahu bokeškom i paštrovskom starinom.

Nema dokaza da je Venecija Srbe u svojim teritorijalnim domenima preko Jadrana doživljavala kao opasnost, kao što uostalom nije ni one na apeninskoj strani Adrije. Sada pogledajmo, ako je Srpstvo Dubrovnika preživjelo onolike vjekove u okviru jedne izrazito klerikalne sredine, u vrlo budnom i napregnutom osmatranju svih vidova narodnog života dubrovačkih Srba na njihovoj dosta dugačkoj teritoriji, ne bi li se eradiciralo specifično srpskih narodnih običaja kod dubrovačkog puka a dubrovačko katoličko srpstvo sačuvalo svoj narodnosni integritet do oštrih zamaha rimskih ustanova za konverziju narodnosti u doba austrougarske dominacije našim primorskim zemljama, kako može biti snažno narodnosno i vjersko određenje dračevićkog Srpstva koje dobija prilike za viševjekovni slobodni kulturni rast. Njegov prakulturni^[73] vjersko-civilizacijski tok moraće tokom 17. i 18. vijeka da se javi u svojemu integritetu i teško da možemo pretpostaviti njegov rudimentarni i fragmentarni karakter. Dubrovačka građanska elita uzdizaće svoje narodnosno osjećanje u finim umjetničkim pregnućima odupirući se klerikalnom okruženju rimskih ustanova za rasprostiranje vjere koje se Dubrovniku neće baviti poslovima rasprostiranja vjere nego nacije. Dubrovačko rimsko sveštenstvo zapravo nastoji na pohrvaćivanju grada i njegove okoline i to je njegova primarna linija delanja čak i na početku 20. vijeka. Ni jednoga časa se ne može sumnjati da su ovi poslovi uspješno dovršeni tek za dominacije Habzburške monarhije u njenim domenima na poluostrvu. Najprije je plasiranjem teze o Srbima kao prebjezima iz njihove matične zemlje, koja se sužava na prostor Raške, koji u hrvatske krajeve stižu u doba turske ekspanzije sredinom 15. vijeka, željelo potcrtati dijacezni karakter ovih srpskih zemalja. Naravno, ovakav model nije mogao biti primjenjen na Dubrovnik jer bi se time srušio jedan puno ozbiljniji oslonac hrvatske istoriografije: Konstantin Porfirogenit i njegovo djelo "De administrando imperio" - političko uputstvo nasljedniku vizantijskog suverena, koji sasvim razgovijetno piše o doseljavanju Srba u Konavle i okolne oblasti. A nedodirljivost njegovog djela uzdignuta je na razinu istoriografske dogme, jer je pored problematičnog djela K. Porfirogenita, i prije i poslije njega, načinjeno još respektivnih hronika koje govore o Srbima kao autohtonom balkanskom narodu mnogoprije nego će kroz evropska "vrata naroda"nahrupiti avarsko-slovenske ordije.

Novi i njegova autonomija živi kroz 18. vijek prema svojim običajima i njegovi narodni sudovi u svojim setencijama i stimama redovito potcrtavaju fakat građanskog sudskog postupka "po običaju od ove krajine", ili"od ove države". Topljani uspijevaju i u značajnom proširenju prerogativa regionalne samouprave, zahvatajući u sudske nadležnosti vanrednog providura.

Venecija je 1695. priznala Savatiju Ljubibratića za episkopa Novskog i primasa cijele Dalmacije. Novsku autonomiju, nastojaće, opet isključivo u domenu crkvene jurisdikcije, ometati rimski prelati Dalmacije i to onda kada u regionalnim providurima iznađu uporišta i spremnosti za paralelno delanje. Poslije ćemo vidjeti kako ni djelovelikih narodnih sabiratelja, vladika Ljubibratića, ne smijemo gledati u njegovoj autonomiji, već se to djelo naslanjalo na dugogodišnji rad njegovih prethodnika, bokokotorskih episkopa pod Turcima.

Eto, velika je važnost za našu narodnu istoriju primorskih autonomija. Pod njihovim okriljem srpski narod dobio je priliku za nezadrživi populacioni i kulturni razvitak, za produženje nesmetanog življenja u tradiciji. Oštre ustanove Rima ovdje ga jednostavno neće moći doseći. Biće onemogućen i pokušaj. Zabrinuti biskup Kotora, Marin Drago, pisao je koncem 17. vijeka kako se regionalne mletačke vlasti u Boki nisu usudile da preduzmu koraka protiv Srba i njihovog klera. Rimski prelati moraće, dakle, angažovanjem agentura iz redova mletačkog činovništva, djelujući u metežu Morejskog rata, pribavljati političkih koristi u nadi obraćanja srpskih mitropolita na put unijaćenja. Oni su u tome poslu, ne tako davno, u susjednim oblastima, učinili i nekih većih koraka.

Otporno Srpstvo novsko odupiraće se snagom skučene srpske zemlje topaljske koja je figurirala kao najprominentnije i prednjačeće mjesto stare Hercegovine, ali bijaše to mjesto širokom osnovom vezano za svoju kontinentalnu maticu. Vezano mnogostrukim vezama koje se nisu mogle pokidati. I uvijek kada budu slabile ove veze, kada bude slabila Hercegovina, slabiće i Novi. Dračevica 18. vijeka sliči više nego je do danas primijećeno jednoj susjednoj, bliskoj joj po narodnosti, zemlji: Dubrovniku. kako se mali Dubrovnik održao kraj tolikih prijetnji njegovoj nezavisnosti. Svakako uz pomoć svoje okretne diplomatije i visokog obrta. Dračevica uživa i krupne prednosti. Najprije, oslonac na široku zemlju Hercegovu koja pruža snagu za smion nastup i dobar uzmak. Topljani 18. vijeka, grade, kao i Dubrovčani, u okviru svoje autonomije, određenu metodologiju saobraćanja sa susjedima koja će se, kroz sačuvanu dokumentaciju ocrtati kao diplomatija predupređivanja: delaj prije nego se stvari dogode. To je, nužno, diplomatija iznalaženja kompromisnih riješenja i diplomatija visokog aktiviteta koja nikada ne otkriva ono što je spremna braniti oružjem. Klerikalni Dubrovnik je branio spoljni znak svoje narodnosti - svoje pismo, čak i os samoga Rima i njegovog velikog pontifeksa. Topljani 18. vijeka naprosto zasipaju državne sudske ustanove u zalivu svojim međusobicama koje oni, u isto vrijeme vrlo uspješno rješavaju na nivou svojih narodnih sudova, sve ne bi li pribavili novih ingerencija koje im prvobitno, dukalom o osnivanju komunitadi iz 1718, i ne pripadahu.

Obje skučene srpske zemlje mogle su graditi ovako djelotvoran sistem korespondencije sa izvanjcima samo oslonjene na jedan ozbiljni i dosta krutu unutrašnji red i poredak. Ovaj poredak prepoznaje se najjasnije u pisanim djelima njihovih građana, u njihovoj sačuvanoj dokumentaciji koja nikako ne predstavlja isključivo odraza savremenog trenutka, već i veoma jasne reminiscencije dosta duboke starine u složenom sistemu održavanja unutrašnjeg reda srpskog društva, reda koji se morao oslanjati i na dugačkoj kulturnoj vertikali sezati u doba prijehrišćanske drevnosti srpskog etničkog tijela stare Hercegovine, koje nije ostavilo pisanog traga. Zato je veliki i neocjenjivi značaj arhivske građe koja nam stoji na raspolaganju. Sve stime, sve presude narodnih sudova po topaljskim partama, sve oporuke njenih građana, svi ugovori, načinjeni su po najstrožem obrascu od kojega se nikada ne odstupa ma gdje da su načinjeni. I sav taj zamašni korpus arhivske dokumentacije o Toploj, predstavlja djelo i autentični proizvod narodnog života Boke, sa državnim upravnim tijelima Republike Sv. Marka vezan samo nekom floskulom u zaglavlju isprave. Svaka presuda sudova dobrih ljudi u okviru topaljske autonomije je konačna i ne traži reviziju. To je gotova stvar. Rigidnost u pridržavanju šemi svake građanske isprave govori za drevnost sistema narodnog sudstva koje zapravo, može se naslutiti, stoji kao organizovan sistem u mnogo dubljoj starini od one koju možemo ispratiti u pisanoj dokumentaciji iz doba Nemanjića.

Srpski narodni život u Dračevici u vrijeme dominacije Republike Sv. Marka, uz puni paralelizam sudske vlasti, zadobiće svoj pisani izraz u stimama i oporukama Topljana za velikog vijeka Srba koji je za srpski narod veliki zato što se u živom njegovom pomjeranju podiže i snaži autentično Srpstvo srpske "dijaspore" okrajnih srpskih oblasti preko Bosne i preko CrneGore. Bio je to vijek masovnog povratka Srba njihovom matičnom dinarskom zemljištu, ali poslednji veliki čin narodnog sakupljanja a ne nikako raseljavanja^[74]

Bijaše tada to srpsko etničko tijelo tako snažno da ga je preteklo svuda, da ga je bilo dovoljno da popuni svaki dinarski okrajak. Srpski predvoditelji tačno su znali, u času kada su kretali narod, gdje idu. Oni su u to doba vodili politiku koju obilježava smisao za realističnost i svoje ozbiljne zahtjeve za vaspostavljanje autonomija po malim partama u mjestimanjihovog najjačeg migratornog domašaja, oni su, kao i vladari velikih balkanskih država, temeljili ne samo na značajnoj populacionoj snazi svoje zajednice, već najprije na pravu nasljednika. Pitanje kontinuiteta koje naši istoričari jednostavno nisu uočili središnje je pitanje svih zahtjeva regionalnih autonomija! Kada se 1693. u Popovu okupljaju hercegovački glavari i dogovaraju prelazak u mletačku Boku, u Dračevicu, oni traže da niko ne dira u njihove "starevine", crkve i manastire koje su u selima. Na taj način, kao po nekom nepisanom nacionalnom programu, uspostavljena je u 18. vijeku jedna ogromna političko-teritorijalna srpska autonomija bez atributa državnosti, snažnija i opasnija po najkrupnije državne tvorevine toga vremena što je okrajnija, perifernija i udaljenija od svoje unutrašnje srpske zemlje. Velika seoba Srba pod Čarnojevićima nije nipošto bila seoba i proširenje nego najozbiljniji promišljeni čin sakupljanja rasipanog dinarskog Srpstva, pokušaj povraćaja raslabljenih i od narastajuće Austrije i prekomorske Venecije ugrožavanih srpskih domena. Srpsko etničko tijelo bilo je raslabljeno klasičnim pogromaškim akcijama protiv narodne pravoslavne crkve u Bosni tokom srednjovjekovnih papskih ratova koje u više navrata kreće veliki pontifeks pod izgovorom da nastoji na uništenju jedne opasne po pravovjerje neomanihejske jeresi u kulturnom izolatu bosanskih i hercegovačkih planina. Veliki 18. vijek donio je narodni pokret koji će zadužiti potonje Srpstvo čvrstim teritorijalnim i političkim pozicijama jedne respektivne snage na Balkanu koja je samo tako okupljena mogla izdržati sva iskušenja koju je pred nju stavila Dunavska monarhija. U tome okupljanju, jako vidnu ulogu odigrala je topaljska autonomija.

Bokeški arhivi čuvaju neocjenjivo značajnu građu iz doba Prejasne Republike Testamentarna zavještanja topaljskih građana čina najvažniji korpus arhivske građe 18. vijeka u novskome arhivu. Ni jedan testament nije ispisan ili izdiktiran rutinski, mada se u svakome testatoti pridržavaju strogog šematskog reda u koncipiranju dokumenta. Neobično su važne oporuke koje u svojim kapitulima posvećenim zavještanjima crkvama, daleko nadilaze fizičke okvire stare Hercegovine. Testament Jova Stevanova Delina iz Poda načinjen u vrijeme njegovog trgovačkog putovanja u Veneciji, 1744, upućuje priloge manastiru Hilandar, manastiru Sv. Save Osvećenog na Sinaju, Crkvi Hristovog Groba u Jerusalimu i svim, ama baš svim manastirima u teritorijalnom okviru stare Hercegovine. U Dračevici testator vodi računa o svim crkvama, ali visinom priloga najviše rangiranje zadobija manastir sv. Gospođe u Savini i crkva Sv. Trojice u Ratiševini^[75]. Može se reći da nema topaljskog testamenta koji ne ostavlja salandara ili zemlju manastiru Savina. Za nas je sada važnije da uočimo jedno važno svojstvo svih topaljskih oporuka 18. vijeka, a to je njihova intencija zaokružavanja svih pravoslavnih središta istočnog Mediterana. Ovi će testamenti nastati na prelomi 18. vijeka, u doba najvišeg ekonomskog snaženja Dračevice, u času kada ovaj srpski kraj nadilazi svojom pomorskom snagom sve čimesu raspolagala starovjekovna pomorska središta u unutrašnjem zalivu. U tome času dvije linije koje markiraju granice fizičkog dometa topaljske pomorske trgovine s jedne strane, i linija emocionalnog dopiranja i briženja izražena najpotpunije kroz jedan snažniosjećaj pripadanja neobičnom svijetu istočnjačke ortodoksije koji opčinjava Topljane-Dračevićane 18. vijeka, da ga tako potpuno ocrtaju u svojim oporukama, s druge strane, dakle te se dvije linije sada približavaju i preklapaju. Zaista, je to vrijeme velikog i nikada iznova dosegnutog nacionalnog sabiranja Srba. To je vrijeme u kojemu se Dračevica vrlo prepoznatljivo ukazuje na jednom bilježenom istorijskom prostoru - prostoru mora, i uzanog i davno uređenog zemljišta mediteranskog obalskog kruga. Planinski život Mediterana teče van tokova bilježene stvarnosti. Krupni narodni sabiratelji 17. i 18. vijeka potpuno jasno su sagledali istorijsku priliku za svoj narod i u zamahu okupljačkog delanja crkvenih pregalaca, u toku međuoblasne razmjene njegovog živog tijela, nigdjene premašujući kritičnu masu u pokrenutom korpusu da bi neka srpska teritorija bila ugrožena, izvodili svoj narod na napuštane i raslabljene zemlje visoke važnosti. Takva je srpska zemlja Dračevica i kada hercegovački glavari u Popovu 1693. donesu odluku o prelasku pod krilo principovo, oni će prevashodno nastojati na osvajanju jednog važnog domena sopstvene zemlje i zadobijanju pozicije za smioniji i djelotvorniji istorijski nastup na Mediteranu. Oporuke topaljskih građana Republike Sv. Marka moraju da se posmatraju i kao književna djela. I u susjednom Dubrovniku, i dalje po Dalmaciji književnost je teritorijalno ograničena na uzano zemljište pod mletačkom dominacijom. Ona se razvija pod italijanskim uticajem, istina na narodnom jeziku, ali kako kaže Skerlić, bez"pravog i određenog nacionalnog osećanja"^[76]

Nema sumnje da stvaralaštvo liturgijskih trebnika, tipika i kanona ili hagiografskih tekstova i nije književnost u pravome smislu riječi, ali valja dobro voditi računa o ozbiljnim i vrlo uočljivim okvirima društvene svakodnevnice koja u svojim izrazito humanitarnim i racionalističkim filozofskim nazorima tokom velikog 18. vijeka, dopušta da, recimo, u velikom broju oporuka načinjenih od dračevićkih Srba, jadranskih i mediteranskih putnika-trgovaca, prepoznamo temeljnih načela humanizma. Poznato je da je tokom 14. i 15. vijeka srpska književnost počela napuštati okvire crkveno-književnog stvaralaštva i počela ulaziti u narod, no u tome času dođe turska ekspanzija. Kada se govori o srpskoj književnosti toga doba valja voditi računa o činjenici da naš narod na seoskom prostoru nema potrebu arhiviranja bilo čega. Mi smo i danas svjedoci da se u nekim djelovima Hercegovine čuva dokumentacija seoskih kneževa ili jednostavno familijarna dokumentacija. Mi danas definitivno pogrešno gledamo na kulturne domete našeg kraškog sela. U Boki, u njenim planinskim selima bile su formirane dosta respektivne biblioteke. Još je zanimljivije da te biblioteke ne vezujemo samo za period austrougarske dominacije ovim krajevima. Porodica Radović čuvala je sve do 1942. godine rukopisnu knjigu Jokana Radovića, kamenskog kneza, koja je sadržala hroniku njihova roda od Kosova. Takođe, sutorinski sveštenici Lučići pisali su ljetopise svojega kraja. Naprosto, mora se, kada se govori o kulturnom životu bokeškog sela, cijeniti fakt da je selo pretrpjelo teško demografsko rasipanje, a neki krajevi i potpuno fizičko zatiranje.

Sačuvana arhivska građa o Dračevici 18. vijeka pruža odličnu mogućnost za sagledavanje istorijskog konteksta razvoja dubrovačkog i dračevićkog Srpstva u tome važnom razdoblju. Dubrovačka sredina govori o tvrdoj vjernosti Srba svojoj narodnosti i kada pređu u drugu vjeru. Mi danas možemo posmatrati dubrovačko gradsko i seosko Srpstvo 17. i 18. vijeka, kao elitno patriotsko Srpstvo pod okriljem građanske sredine male Republike. Oštro klerikalno jezgro dela u svakdanjem naprezanju da uoči pogodan čas ili pogodnu okolnost za konverziju Srba. Kako se grad, poput naše Dračevice svako malo obnavlja iz okolnih krajeva, koje obilježava retrogradnost njihove starobalkansko srpsko-slovenske kulturne sredine, to će, uz obaveznost priznavanja pravila katoličke crkve, koji nametaše dubrovački kler za sve migrante, uspjeti samo u namjeri konverzije. Ne i promjeni narodnosti! Kada je Sava Nemanjić ustanovio Stonsku episkopiju 1219. godine, koja će djelovati ravno stotinu godina, čekaće Rim priliku za otpočinjanje akcije pokatoličavanja na Pelješcu i Stonu sve do 1333-1334. Ovakve će se radnje uspostavljati u Konavlima tek u drugoj polovici 15. vijeka.

Otporno dubrovačko Srpstvo je elitno građansko Srpstvo, snažni sloj dubrovačkog društva koji je staleški oštro ocrtan a živi u izrazito klerikalnom okruženju grada-republike. Topaljsko Srpstvo je takođe dobro uočljivi sloj grada-varoši, kako svoje naselje nazivaju samo Dračevićani 18. vijeka, noovaj narodnosni sloj nije stalež u klasičnom smislu. Topla nije ništa snažnija od Poda pa je kulturno, vjersko i ekonomsko sabiralište Dračevice 18. vijeka. Ovo je Srpstvo čiji razvojni tok u okruženju demokratične sredine Dračevice i njenog starohercegovačkog društva pruža prilike i svojemu seoskom stanovništvu za ozbiljan prosperitet i uspinjanje na skali topaljskog društva 18. vijeka. U Dračevici vlada potpuni starobalkanski srpski demokratizam, a u Dubrovniku izraziti crkveno-vjerski i laički radikalizam koji forsira vlastelinski stalež. Zaista, sve će akcije Rima kretati od dubrovačkih okrajaka (Rat, Konavli). Valjalo je prvo uništiti srpsko narodno tijelo u okolini, na selu. Dubrovačka srpska vlastela ostaće bez potpore i u klerikalnoj sredini Dubrovnika preživjeti u svojoj narodnosti sve do prvih godina našega vijeka u broju koji izaziva divljenje, te sposobnošću za jasnu artikulaciju svojega kulturnog nacionalnog programa koja skreće pažnju na teške pogreške naše nacionalne i crkvene politike prema Srbima konvertitima. Dubrovački Srbin katolik Matija Ban branio je svoju narodnost odlučnošću koja nije štedjela ni pravoslavnog radikalizma koji nije bio sposoban za sagledavanje realnih pretpostavki za održavanje minimuma nacionalnog interesa u dijacezi. On kaže: "Dosada u ovim našim stranama, a i svud gotovo, pod imenom Srba razumevao se samo onaj del našega plemena, koji sledi istočnu crkvu. Ta ubitačna misao poizčezla je osobito u poslednjim događajima, ter smo uvideli da - smo Srbi svi koji srbskim narečiem govorimo, bili pak istočne ili zapadne crkve... "^[77]

No, krenimo dalje redom kroz arhivsku građu. Popisi topaljskog stanovništva koji su, to se sada poudano zna, nastajali već od godine uspostave Topaljske komunitadi, svi su naslovljeni kako popisi naselja "Države Novske". Kao i u nizu dokumenata, najprije presuda dračevićkih narodnih sudova gdje se pripadajući teritorijalno politički opseg imenuje Državom Novskom. ako ništa, to će zaista govoriti o tome kako Topljani doživljavaju svoju autonomiju, i potencirati pitanje izuzetnosti atribuiranja novske autonomije prema ostalim primorskim autonomijama. Teško se može naći kraja u kojemu se u savremenim dokumentima toliko naglašava fakat narodnosne pripadnosti i tako oštro potencira nivo političko-teritorijalne samostalnosti. Sigurno bi se puno više moglo doznati o stvarnim dometima topaljske autonomije, kada bi se izvršila timska i sistematična komparativna ispitivanja građe u regionalnim arhivima i velikim arhivima Dalmacije i Venecije, ali svih primorskih autonomija. Kada bise željelo u tome kontekstu ocrtati dometa i značaja topaljske autonomije, tada ni ovako veliki posao ne bi dao konačnog odgovora, već bi se moralo tragati u turskim arhivama da bi se vidjelo na šta se naslanjala Topaljska komunitad (ovim radom mi i želimo pružiti krupnih indicija iz sačuvane dokumentacije o kontinuitetu ove autonomije). Nema boljeg opisa za Novsku Državu i njen političko-teritorijalni položaj, od opisa Mesa Pucića njegovog Dubrovnika: "kao otok sred mletačkog zemljišta". Takav je i Novi pod Venecijom. Mala srpska zemlja visokog obrta. Hercegovački glavari u Popovu 1693. dobro poznaju kraj u koji namjeravaju preći, pa traže garancije za sigurnost njihovih starevina, kao i crkva i manastira(1). Ovo njihovo pismo je jedan od najvažnijih dokumenata za istoriju Novoga. Utisak je da su svi naši poratni istoričari bježali i zaobilazili najelementarnije i očigledne kapitule svih predstavki hercegovačkih i topaljskih Srba mletačkoj vladi, zapravo izbjegavajući pružanje validnih i potpunih interpretacija ovog važnog segmenta novske prošlosti. Tako se, malo po malo, uz nedovoljnost slike koju su pružili dobronamjerni, a uz pomoć podupirača hrvatske istoriografije iz Novoga, izgradila kriva slika prošlosti našeg kraja koja je u najvažnijim segmentima pogrešna. Krenimo dalje kroz arhive. Kada se, na primjer, piše o prošlosti i događajima u sjeverozapadnoj Boki tokom 18. vijeka, tada se nipošto u imenu kraja, ako se želi ovaj kraj nazvati prema svome administrativnom i populacionom središtu a svakako se to želi, ne smijeupotrebljavati ime "Novi". Mnogo je tačnije upotrebiti ime "Topla"i "topaljski". Ovo je mjesto najveće naselje u Dračevici i stvarno središte živog trgovačkog obrta i kulturnog života sjeverozapadne Boke, koliko za sada znamo, sasvim sigurno, tokom 18. vijeka. Ako bi se željela pisati specijalna istorija Herceg-Novog i njegovog etničkog konglomerata kroz 18. vijek, tada je upotreba odrednice "novski" opravdana i tačna. Dakle, samo u slučaju pisanja posebne istorije uskog gradskog jezgra Novog kroz period mletačke uprave. Ova dva naselja stoje oštro razdvojena a upućena jedno na drugo onoliko koliko to zahtijeva nužnost obavljanja međusobnih individualnih poslova. Mletački guvernator Novoga Ivan Burović neće bez razloga napisati kako je Topla središte otpora mletačkim vlastima. I neće slučajno francuski ekspedicioni korpus u Boki, kao prvu administrativnu mjeru ukinuti Topaljsku komunitadi osnovati novsku opštinu. Novsku opštinu je osnovala Francuska okupaciona vlast. Pobjednički Francuzi su odlično znali šta predstavlja i šta je za Venecije predstavljala topaljska autonomija za čitavu sjeverozapadnu Boku. Ona je, najprije, činila jezgro okupljanja i sabiranja Srba Dračevice ali i širega poleđinskog predjela.

Ona sigurno nastavlja veliku tradiciju iz doba bosanske države i ona će za srpski narod Hercegovine figurirati kao jedina hercegovačka država u državi u svojim visokim autonomijama. I pored svega iznijetog, za istoriju Srba u sjeverozapadnoj Boki najviši interes imaju njeni seoski i planinski predjeli sa naseljima koja stoje kao izolat tradicionalne kulture stare Hercegovine u njenome primorskom domenu. Ova su naselja, stoga, vrlo zanimljiva, jer je u njima kroz čitav njihov razvojni tok dolazilo do prožimanja kulturnih uticaja dubokog dinarskog kontinentalnog predjela i ustreptalog i promjenjivog Mediterana. (Ova se naselja danas dramatično mjenjaju i gube atribute izvornosti svojega seoskog ambijenta. Čak, mjenjaju svoje stanovništvo u savremenim migratornim tokovima. Teško da može biti važnijeg zadataka za naše istoričare i arheologe od izučavanja i zaštite bogate kulturne baštine novskoga sela). Nadalje, u srpskoj zavičajnoj istoriografiji o Boki, u radovima koji su se zanimali za događaje oko Novoga poslije 1687. godine, od časa postizanja najveće mletačke pobjede u Morejskom ratu koja biješe obilježena svojstvima trijumfa nad raslabljenom otomanskom državom, načinjeno je radova o migratornim pomjeranjima stanovništva južne Hercegovine ka Dračevici. Ovdje želimo istaći da je u malo kojem kompleksu pitanja koja zahvataju problematiku geneze,karaktera i obima regionalnih migratornih tokova na srpskom etničkom prostoru izrečeno tako puno neistina. U ovoj radnji mi ćemo nastojati, pobijanjem tačku po tačku ustanovljene službene slike o zbivanjima za Morejskog rata u našem zalivu, dokazati sljedeće:

a. ograničenost fizičkog obima imigracionih tokova

b. sukcesivnost migratornog toka

c. dvosmjernost migracija

d. prisustvo starinarskog sloja stanovništva u Dračevici 18. vijeka

e. teritorijalnu i etničko-kulturnu cjelokupnost prostora na kojemu se odigrava ovo pomjeranje srpskog stanovništva južne Hercegovine i Boke.

Kako je Mlečić osvojio Novi

Ovo će mletačko zauzeće mladog jadranskog grada donijeti Republici Sv. Marka dobitak krupnoga i glasovitog uspjeha, može biti najkrupnijeg u čitavom Morejskom ratu. Odavno su Mlečani pokušavali da zauzmu Novi, još od vremena Svete lige protiv Turske (1537-1540), pa onda u Kiparskom ratu (1571-1573) i u Kandijskom ratu. Nikada, u svim vaktovima, od početka 16. vijeka, Mlečani se ne približiše uspjehu. Bilo je jasno da se zauzimanje Novoga mora pripremati brižljivo i uzdržanom obazrivošću velike pomorske sile spram tvrdoga grada, odlučnim preduzećem nadmoćne flote Svetoga Marka. Samo je velika nevera na Jadranu spriječila Petra Valijera da u jesen 1684. u godini u kojoj je zauzet grad Risan, pokuša udariti na Novi. Neki su naši istoričari smatrali da se ovo odlučno preduzeće u Boki oslanjalo, pored premoćne flote i na veze sa hercegovačkim, brdskim i crnogorskim glavarima^[78]. Danas posigurno znamo da su Srbi iz primorskih dinarskih oblasti učestvovali pod Novim, a takođe, i vladika hercegovački Savatije Ljubibratić sa svojim "pukom"^[79]. Pojedini autori ocjenili su kako je Venecija sve svoje uspjehe u Dalmaciji postigla zahvaljujući "revolucionarnom zanosu našeg življa"^[80]

Ovi su zaključci temeljeni na uvjerenju naših zaslužnih istoričara o netrpeljivosti našeg naroda prema otomanskom režimu. Mi smo skloni da vjerujemo da se osnovni razlozi uključivanja hercegovačkih i crnogorskih brđana na strani Venecije u ovome ratnom metežu moraju tražiti na drugoj strani, a ne primarno i jednosmjerno u stavu prema otomanskom režimu. Naprosto Srbi sa jugozapadnog okrajka dinarskog bila, nastoje na proširivanju svojih kvalitetnih posjeda. Kada se nastoji odgovoriti nagornje pitanje mora se uzeti u obzir svjedočenja visokih protagonista užurbanih događaja pod Novim u 1687. godini. Gerolamo Corner u jednome pismu Duždu navodi kako je sva okolina u ovim zbivanjima opustjela. Dračevićki Srbi, većinsko stanovništvo ovoga krajau jednome času napustili su svoje domove i za turskim garnizonom odbjegli u Hercegovinu. Iz nekih savremenih izvora^[81] mi posigurno znamo za ovakav model ponašanja srpskog stanovništva u velikim ratnim metežima sa kraja 17, vijeka na našim perifernim oblastima koje se prostirahu na teritorijama okolnih balkanskih država.

No, vratimo se Novome. Mletačka flota okupljala se u avgustu na Hvaru. Papa je uputio simboličnu pomoć od dvije galije koje su na Hvar stigle 21. avgusta. Šest dana kasnije, nakon primitka dobrih vijesti o porazu Turaka kod Osijeka, flota napusti Hvar i krete put Korčule i Mljeta gdje stiže poslednjeg dana avgusta. Iz luke Polača u Mljetu, savezničko brodovlje krete se sljedećeg dana ka Boki:" Trudeći se svim silama da ubrzam napredovanje prema ovim krajevima, u čemu me neprekidno sprečavalo loše vreme, prošlog ponedeljka, prvog u mesecu, uspeo sam da krenem iz Polače sa stopedeset brodova u čijem je sastavu bilo petnaest sa vezničkih galija, dvadesetosam galeota i četiri galije Vaših Uzvišenosti, uz još dva ratna broda i dve palandre. Oni sačinjavaju armijski korpus koji sam pokušao što više da osnažim i u broju teretnih lađa i ostalih brodova da bih ga bar prividno (u nedostatku jačih snaga) pokazao što snažnijim i da bi, na taj način, moja pojava uovom zalivu ispala što silnija".^[82] Drugog septembra poslije podne flota je započela svoj ulazak u zaliv i do mraka sva stala na predviđene položaje.^[83] Ove snage dočekane su u Kumboru od Peraštana koji će uzeti vidnog, ako ne i odlučujućeg učešća u velikom preduzeću. Kopnene snage iskrcale su se na Kumborskom rtu, a trupe Reda Svetog Jovana u Zelenici^[84] Kod iskrcavanja značajnu ulogu obezbjeđivanja odigrali su Peraštani, uz Maltežane. Sljedećeg dana saveznici su pokušali zaposjedanje brežuljka Sv. Petke u blizini grada. Korner da bi olakšao napredovanje izbaci na obalu dva mala topa, namjeran da izbaci i ostale teže topove. U ovim sukobima život je izgubio Belil-aga Trebinjski. Oštra sukobljavanja van grada odigrala su se 4. 5. i 6. septembra uz neprekidno gađanje Novoga topovima. Osmoga septembra flota prođe ispod grada i započe iskrcavanje u Sutorini, odakle se, uz slabiji otpor Turaka, uspjelo prići samim zidinama.

"Mada stalno mučeni kišom i ostalim nevoljama, ipak su neprekidnim požrtvovanjem već zauzeti (kako sam već rekao) svi značajni položaji oko tvrđave. Postavljena je jedna baterija, a sada se postavlja i druga. Ne propuštam pažljivo i marljivo da uradim sve što bi zahtjevao značaj ove operacije. Ali kada vidim da se oteže sa dolaskom pojačanja i kada mi stižu glasovi (koji se nalaze u priloženim pismima) o približavanju hercegovačkog paše sa pojača njima, koja misli da uvede u grad onda me obuzima najveća muka".^[85] Ovako je Korner pisao Duždu iz logora pod Novim 12. septembra. Zaista, bojazan njegova pokaza se opravdanom jer već 15. septembra pristiže bosanski vezir Husein Topal-paša, te hercegovački paša sa hercegovačkim Turcima. Kraj samoga grada, kažu izvještaji, otpočeo je veliki okršaj koji je poslije više sati završio povlačenjem Turaka^[86] 21. septembra, nakon što je odbijen poslednji pokušaj Turaka da zadrže Novi, stiže saveznicima popuna od firentinskih trupa koje je uputio veliki vojvoda Toskane. Ove će trupe odigrati važnu ulogu u zauzimanju grada. U velikom preduzeću osvojenja Novoga grada, istaći će se i Grbljani Nikola Vulov Ljubanović koji je istakao zastavu na novskoj kuli i za to odlikovan, kao i Nikola Lazarević.

Uznemirenost Turaka zbog izvjesnog gubitka Novoga tako je narasla da je albanski paša Sulejman stigao u Podgoricu. G. Corner je prema Ulcinju poslao dva bojna broda.

Tek 27. septembra uveče Turci su počeli napuštati Novi i odbrana njegova oslabi. Ipak, u dva navrata, prodrijevši Mlečani u grad, bivahu odbačeni vani. Konačno, 30. septembra, turski garnizon, pod časnim uslovima, napusti Novi. ^[87]

Opšti okvir događaja, osnivanje topaljske komunitadi

Veliki vezir Kara Mustafa okrenu list i u 1683. godini krete put Beča pun ambicije za duboki prodor u središnje oblasti Starog kontinenta. No, Turci doživješe poraz. U ovom kritičnom času, papa Inocentije Jedanaesti odigrao je važnu ulogu kada je uspio u neutralisanju Francuske omogućivši savez Beča i poljskog kralja Jana Sobjeckog Trećeg. U narednoj godini u savez Austrije i Poljske stupiće i Venecija ne bi li proširila svoje teritorijalne domene u Dalmaciji i njenom širokom kontinentalnom poleđu koje pripada niskom planinskom zemljištu cirkumjadranske zone, sa njenom visokom produktivnom sposobnošću.

Mala, no spretna Dubrovačka republika naći će se u ovim dešavanjima ugrožena i stupiće, iznova, pod vrhovni protektorat ugarskog suverena. Republika je u Austriju, Leopoldu Prvom Habsburškom, slala svoga izaslanika Rafa Vladislava Gučetića, da bi mala slovenska republika još 1684. stala pod zaštitu Ugarske koja bijaše u snažnom zamahu.^[88] Ugovor što ga je Dubrovnik sklopio sa Leopoldom suštinski je utemeljen u nastojanju oslobađanja od mletačke i turske represije. Ovdje je važno spomenuti, a to će biti važno za Hercegovinu i njene veoma krupne iskorake na kraju 17. vijeka, kako Republika Sv. Vlaha utome času pomišlja na proširenje svoje teritorije u dubini kontinentalne Hercegovine ne bi li se domogla župnih predjela Trebinjskog i Popovog polja. U to doba, Dubrovnik će gradu Herceg-Novom, oko kojega teku užurbane i nepokolebljive mletačke pripreme, dostavljati municiju i namirnice.^[89]

Na Jadranu, na prelomu vijekova, snaži uticaj Austrije. Stvarna slabost aristokratske Republike sv. Marka leži u slabosti njene srednje klase koja nije bila pravno definisana niti je uživala bilo kakvu političku snagu.^[90] U Veneciji, u to doba, svaki bi stranac bio iznenađen gotovo neprekinutim nizom praznika i svečanosti koje okupirahu državni aparat.

Ova država izgradila je izrazito rigidnu diplomatiju za razliku od maloga Dubrovnika kojemu, zbog njegove sićušnosti, to bijaše isključiva potpora i oslonac. Okretna, spretna diplomatska aktivnost uz notu odlučnosti i generalno opredjeljenje za delanje prije nego se stvari dogode.

U to doba, na izmaku 17. vijeka, novljanski Turci upadahu u Konavle i druge dubrovačke domene. Okrajni djelovi Republike nisu imali mira. Dubrovčani će se žaliti Velikom veziru kako ih ugrožava luka u Draču te da imaju velike štete od novskih Turaka koje su oni nedavno pomagali.^[91] Malo je u srpskom narodu teritorija koje su tako potpuno djelile sudbinu izloženih i uređenih priobalnih zemalja kao Dračevica, Zupci i Konavli, a toliko uporno razdvajanih političkim i vjerskim granicama i zaprekama.

Tokom ove godine pašće u ruke Leopoldove i grad Budim, no Turci i dalje čvrsto drže Hercegovinu i njen najizloženiji grad Novi. Kada je septembra 1687. Venecija uzela Novi, Dubrovčani su se poplašili da ne padne i Trebinje i Popovo i počeše jako agitovati u Hercegovini da tamošnji Srbi priđu pobjedničkom Leopoldu.^[92] U ovom trenutku Dubrovačka Republika nastojaće da Velikom veziru pruži objašnjenja o svom držanju u vezi događaja pod Novim. Kada je da je Dubrovnik uputio svoje poslanike M. Kabogu i S. Buću ovom visokom turskom dostojanstveniku, dobiće oni instrukcije: "Ako Vam spomene nešto o misiji upućenoj u Beč i o danku poslatom caru, reći ćete da je mletačka armada strašna, kao što mu to mogu posvjedočiti Turci koji su je vidjeli ovuda proći... " Venecija u to doba postiže sjajne uspjehe u Grčkoj na Moreji, Dalmaciji i Hercegovini. I prije no što je pao Novi, Dubrovnik je nastojao da Leopold Prvi Habzburg proklamuje svoje pravo na Bosnu i Hercegovinu, sve da bi se načinila zapreka mletačkom zamahu ka tim oblastima. Dubrovačka diplomatija u liku M. M. Bunića, činiće jasne i odlučne korake i neposredno po padu Novoga. I zaista, potkraj 1687. Mlečani zauzeše Carinu, mjesto na tursko-dubrovačkoj granici, preko kojega iđaše sav dubrovački karavanski tranzit koji podupiraše bogatstvo Republike. U ovoj godini biće zanimljivo ponašanje žitelja konavoskog sela Mrcine uz novsku granicu, koje će snažna mletačka akcija ponijeti ka Hercegovini gdje će sa svojim sunarodnicima učestvovati u tamošnjim okršajima. Kako je selo ostalo nezaštićeno, to će nezajažljivi Katunjani opustošiti i ovo srpsko selo.^[93]

Tokom 1688. očekivao se pad Beograda. Dubrovački poslanici žale se zbog blokade Dubrovnika od strane Venecije. U trenutku pada Beograda Venecija se uveliko sprema da upadne duž Neretve u dubrovačko zaleđe. U tome kritičnom času mnogi Hercegovci će se izjasniti za austrijski protektorat. U jesen, Leopold Prvi Habzburg izdaće parent kojim Hercegovinu uzima pod zaštitu a objavljuje veto prema namjeri Venecije da zauzme ove krajeve.^[94] Venecija je u nastojanju ovladavanja Popovim poljem doživjela poraz kod Gabele. Utisak je da sve strane u regionu radije gledaju tursku upravu nego mletačku.

Pokret hercegovačkog stanovništva prema Dračevici, u godinama koje dolaze, mora se sagledavati u kontekstu diplomatskih i propagandnih aktivnosti svih zainteresovanih strana u regionu, a ni jednoj nije odgovarala vlast Venecije u Hercegovini. I Dubrovnik i austrijski rezident uvjeravaju njene žitelje da se opredjele za Austriju. Zaista, teško se može naći pozitivnog utemeljenja za tvrdnje o nekom krupnijem kolektivnom prelasku hercegovačkih Srba u mletačku Dračevicu sve do zaključenja Karlovačkog mira.

Kampanja oko zauzimanja Novoga započeta je 1684. kada je zauzet grad Risan i obala do Miočevića.

Prvi imenovani providur Novoga bijaše Jerolim Dona, bivši knez i providur Hvara. Ustanovljen je i kancelar i upravnik dvora, te guvernator-nadintendant Perini, kako obavještava Dužda Đerolamo Korner generalni providur Dalmacije i Albanije u svome pismu od 30. septembra 1687.^[95]

Glavni interes Venecije za demografsko opustošenje Hercegovine, koju svi nastoje pridobiti za sebe, pokušaće njeni visoki eksponenti u Dalmaciji ostvariti pridobijanjem hercegovačkih glavara za prelazak pod krilo principovo. Hercegovački knezovi Miloš Vojnović, Prodan Magazinović i drugi, obećavaju da će dovesti svo stanovništvo njihovih krajeva. Ova kampanja započeće odmah po zauzeću Novoga, kako se može vidjeti i iz izvještaja generalnog providura Duždu.^[96] Korner se tokom hercegovačke kampanje suočava sa velikim teškoćama. U jednom pismu Duždu on obavještava kako je spriječio Nikšiće da se sjedine sa Turcima. Tokom septembra on okuplja Srbe iz Boke i nešto iz Crne Gore.^[97]

U 1694. godini Venecija uspijeva da izađe u Popovo, Zažablje, Trebinje i druge krajeve u dubini Hercegovine. U sukobima oko Trebinja Burovich Ivan, mletački guvernator Novoga, lagumaće i uništiti manastir Tvrdoš na Trebišnjici u kojemu je bilo smješteno episkopsko središte Hercegovine. Gledano u kontekstu temeljnih političkih težnji Venecije, ne može biti sumnje u upućenost i namjernost u delanju bivšeg peraštanskog kapetana. U nastojanju da se Hercegovina pridobije za Republiku Sv. Marka, upućivani su u ove krajeve Burovich i Perini. Lorenco Contarini obavjestio je providura da je uputio u Herceg-Novi Burovića i Perinija sa jednim kaluđerom iz okoline Trebinja radi pridobijanja hercegovačkog naroda za Republiku.^[98]

Prve godine po zauzeću Novoga, obilježava bojazan i brižljivo osmatranje turskih teritorija i pokreta. Lorenco Contarini obavjestio je providura da je izdao naređenje Ivanu Buroviću da ispita stanje u neprijateljskim zemljama.^[99]

Ivan Burovich će javiti o turskim pustošenjima u okolini Trebinja.^[100] Ovaj važni mletački činovnik imenovan je za sopraintendanta Novoga decembra 1691. godine.^[101] Odigraće određenu ulogu u suzbijanju srpskih episkopa u Novome tokom devedesetih godina 17. vijeka i steći tako značajne nepokretnosti u Dračevici da će se javiti potreba za izradom naročite zemljišne knjige Ivana Burovića. Na tome poslu angažovaće se veći broj savjetnika iz svih novskih naselja, među kojima i Vukašin Ambrozović (Bronzić) iz Kamenoga.

Usljed turske opasnosti 1691. u novembru providur Dolfin naredio je glavarima mnogih novskih sela da se svi sposobni stave pod oružje i jave na Uble.^[102]

Ovakva uznemiravanja dolaziće neprekidno sve do početka mirovnih pregovora u 1698. godini. U Sremskim Karlovcima Mlečani su istakli zahtjev za pripajanje čitave teritorije od Gabele do Novoga. Venecija tvrdi da čitav kraj do Trebinja pripada Novome pa kada je dobila Novi treba da zadrži sve što Novome pripada. Stanovište Dubrovnika zagovarao je grof Marsigli. Na ovim pregovorima utanačena je jedna važna odluka koja je izražena u glavi 9 mirovnog ugovora u kojoj izričito stoji da će se Dubrovačka Republika naslanjati na teritoriju Otomanske Imperije.

Posao na razgraničenju započet je u 1699. godini. Aprila 1699. stiglo je naređenje iz Zadra koje je potpisao generalni providur Mocenigo III, da se pogranični komesar Grimani primi sa najvećim počastima pucanjem iz topova i pušaka.^[103] Generalni providur javiće se i koncem maja novskome providuru naredbom da zabrani svakom pristup na mjesta gdje će se vršiti razgraničenje između otomanske i mletačke vlasti koje će predvoditi komesar Grimani^[104] Ovim razgraničenjem koje je dovršeno 1701, Otomanska država će zadržati veoma uzano parče obale u Sutorini. Venecija gubi Hercegovinu, a Novi sela Bajkove Kruševice, dio Mojdeža i Sutorinu.^[105] Avgusta 1701, u Novome raste bojazan od Turaka. U Mletke je javljeno da je u Crnu Goru stigao ćehaja skadarskog paše. i sljedeće godine Hodaverdi paša javlja Ivanu Bolici u Kotor da će doći u Crnu Goru. Pominje se njegov upad u Grbalj^[106]

Na prelomu vjekova Dračevica ulazi u jedno mirnije ekonomsko razdoblje u kojemu stvara svoje bogatstvo, snažeći uticaj svojih prominentnih predstavnika. U krajevima kontinentalne Crne Gore, upravo u 1700. godini, jeromonah cetinjski Danilo odlazi u Sečuj srpskome patrijarhu, da ga, kao i sve njegove predšastvenike, srpski patrijarh posveti za vladiku. Iz sinđelije koju mu je Arsenije Treći izdao vidi se jasno kako se ocrtava teritorijalni domen cetinjskog mitropolita. U bokeškom zalivu pod njegovom jurisdikcijom naći će se sva mjesta unutrašnjeg zaliva i Luštica bez Dračevice.

Ovaj će crnogorski mitropolit uložiti znatne napore da uspostavi elementarni red u svojoj zemlji. U njegovo doba biće nagovješten određeni politički kurs Cetinjske mitropolije koja će nastojati anektirati teritoriju Dračevice isključivo kolaborirajući sa Venecijom kada se za to ukaže zgodnih prilika.

Novski Srbi žive u svojoj čvrstoj političkoj autonomiji, u svome unutrašnjem redu u kojemu, uz minimum kooperacije sa regionalnim sudskim vlastima stvaraju prostor za nezadrživi ekonomski rast. Dračevićani na prelomu vjekova putuju i trguju. Među prvim putovanjima pominje se Vuko Sikimić iz Žlijeba koji će, poslije, u Kutima, u Sopotu, dobiti kuću i vinograd. ^[107]

Trgovačka putovanja dračevićkih preduzetnika teku neprekidno i kada se Hercegovina uznemiri. U 1703. Redžep paša Šehić krenu put pogranične Hercegovine i negdje u Drobnjacima doživje poraz, pa čak sa bratom i život izgubi. Sredinom te godine, na izvoru Trebišnjice, okupiće se trideset i šest hercegovačkih knezova koji se čvrsto dogovoriše da se usprotive novome namjesniku ako pokuša sa uvođenjem kakvih visokih dažbina. Posve smo sigurni, ukoliko bi kojim slučajem negdje ostala zabilježena imena ovih hercegovačkih knezova koji su se okupili na konferenciji na Trebišnjici, bila bi to ista ona imena bokeških "migranata"koji su odlučili preći pod krilo principovo. Svaki, ili barem veći dio rodova i familija južno-hercegovačkih dao je ponekoga za Dračevicu koja se iznova podiže u glavno i veoma prominentno mjesto hercegovačko uz čvrste garancije sabiratelja narodnih za životu punoj slobodi vjere i obrta. Hercegovački Srbi krenuše u u slobodu da se zadrže u svojoj Hercegovini. Konačno, opšte političke prilike u Bosni i Hercegovini tokom ovoga velikoga za vaskoliki srpski narod vijeka, dramatično će se mijenjati. U 18. vijeku ovi krajevi postaju periferne oblasti velike Otomanske države. V. Ćorović piše kako se muslimanski redovi zbijaju i postaju sve gušći, jer se u zemlju povlače potisnuti muslimani. Izloženi neprijatelju, a vidjevši kako opada autoritet središnje vlasti, bosanski begovi, gospodari srezova i oblasti, počinju da sve više delaju na svoju ruku, i da na neki način, postupajući u atavističkoj tradiciji, stvaraju nove organizacije srednjovjekovnih srpskih župa, naravno prema modelu organizovanja i političkog strukturisanja negdašnje srpske države kojoj i narodnosno pripadahu.

Konačno, još jednom istaknimo, prisustvo ovako velikog broja hercegovačkih knezova na izvoru Trebišnjice i rešenost ispoljena u konačnoj odluci konferencije, govori za znatnu populacijsku snagu zajednice koja nije načeta ili iscrpljena migracijama u bokeški zaliv, a koje su, prema našim istraživačima u tome času mogle biti dovršene u svojem glavnom toku.

U crnogorskim brdima ponovo izbijaju nemiri. u 1704. odlučni Hodaverdi-paša krenu put Čeva i opustoši Ozriniće i Bjelopavliće. Ovom prilikom puno su pretrpjeli Ozrinići koji će se, kao sasovićki rod, utemeljiti i otpočeti svoju bokokotorsku istoriju u ovim događajima.

Generalni providuri Dalmacije i Albanije (Albania Veneta) dodjeljuju krupnije baštine zaslužnim familijama u Dračevici. Danas, nakon sagledavanja opšteg okvira događaja koji posljediše Morejskom ratnom metežu, i otimanju o živo tijelo srpske Hercegovine svih ondašnjih jadranskih država, pa i snažne Austrije, može biti da u dukalima ispisana sintagma "veoma zaslužni" odlično odgovara istini i predstavlja odmjeren izraz diplomatskog priznanja najviđenijima koji su imali mogućnost podizanja naroda.

I ljeto 1706, obilježiće u matičnim oblastima bokeških migranata ozbiljne tu rske prijetnje. Važno je istaći da se u svim ovim i prethodnim sukobljavanjima angažuje srpska Hercegovina.

U to vrijeme Dračevica i Novi grad izlaze na more i otpočinju svoj istorijski pomorski život. Splitska skela gubila je na značaju i Venecija u prvoj godini 18. vijeka otvara topaljsku ne bi li se nadmetala sa Dubrovnikom. Uz sve slabosti i početne pogreške kod obrazovanja lazareta, steći će ova skela krupne prednosti mada Venecija kanališe sav tranzit ka gradu Svetoga Marka^[108]

Važna istorijska tekovina grada Herceg-Novoga su bez sumnje njegovi katastri. Treći po redu, i najpotpuniji, dovršen je 1704. godine. Ovu knjigu dovršili su mjernici Bartolomeo Agostini i Pietro Rossi. Izrada i upotreba katastra pridonosiće razvoju boljeg osjećanja Topljana za pravičnost jednog drugačijeg tipa i red ustanova države naspram ustanova običajnog prava. Veoma krupna pregnuća topaljskih testatora i crkvenih tutora, marljivost njenog prostog stanovništva i želja za nadmetanjem na svakoj arkadi, na svakom zasvođenom prozoru, na svakoj taraci, izrasta u realnom kulturnom prostoru u okviru ustanovljenog reda državnih ustanova građanske Republike Svetoga Marka koja čuva slobodu najsnažnijeg narodnosnog tijela njenog okolojadranskog kruga. U to doba, i još veoma dugo, živjeće susjedne kontinentalne oblasti Hercegovine i Crne Gore u drugačijim okolnostima koje karakteriše blokiranost kulturnog razvitka.

U 1707. godini nastupiće novi nemiri u širem regionu. Mletačko-turski odnosi se ozbiljno remete i generalni providur Riva ponudiće Crnoj Gori mogućnost dogovora o saradnji. Sastanak je održan u starom sastajalištu južno-dinarskog Srpstva - Novome. Obje strane su prevashodno nastojale da se oživi trgovina a ostala pitanja su ostala pasivna. U to doba u velikoj Rusiji Petar Prvi uspijeva u svome nastojanju da oštrim unutrašnjim zahvatima ekonomski i politički stabilizuje svoju nepreglednu zemlju. Vrlo brzo on će načiniti i iskorake prema vani. Počeće se zanimati za Balkan. Još kod karlovačkih pregovora ruska strana će se založiti za prava i vjerske slobode pravoslavnih na Balkanu i otvoreno nagovjestiti želju za uspostavu protektorata. Ovakva odlučna ruska politika u starom balkanskom pitanju koje se vazda očituje kao pitanje državnog integriteta rasutog Srpstva, donijeće Boki i njenome zaleđu, vrlo skoro, nove snažne i opasne nacionalne uzlete. I opet nemiri zahvataju Hercegovinu. U 1711. Otomanska Imperija će objaviti rat Rusiji. Švedski kralj Karlo Dvanaesti pređe u Tursku ne bi li nagovorio Otomansku državu da krene protiv Rusije i u tome uspije.

Petar Veliki odluči da upotrebi srpske oblasti protiv Turaka pa čak i izda manifest koji u ove krajeve donesoše Mihailo Miloradović i Ivo Lukačević. Vladika Danilo ponesen Petrovim manifestom, gurnu Hercegovinu u neizvjesni sukob u kojemu ona pretrpje velike štete. Nešto hercegovačke vlastele pređe u to doba u Dračevicu, a među najznamenitijim rodovima Hercegovine Vladislavići iz Jasenika, kako se, vjeruje poslije upada njihovih komšija Čengića. Pripadnici ovoga roda i puno ranije posjeduju baštine u Kamenome^[109]

Mletački činovnički aparat i oskudni konglomerat grada Novoga uvelike će u 1713. godini podizati novu stolnu crkvu. Mihail Marolli, ađutant pjace, odrekao se časti nadzornika izgradnje nove stolne crkve u novome u ljeto 1713.^[110]

U ovoj godini biće intenzivirana katunjanska uskakanja i pustošenja hercegovačkih pograničnih predjela. Najveće štete trpe dubrovački karavani. Ovdje ćemo istaći kako jedan stari novski domen - Zupci preživljavaju u ovim događajima u oštrim sukobljavanjima između Venecije i Otomanske države kojoj pripadahu, te vazdašnjim katunjanskim ulaženjem u dubrovačku granicu koju će zubački prvaci Danilovići i zaprečavati. U ovome periodu, Danilovići su stekli najkrupnije zasluge za spasenje svojega kraja stiješnjenog između očekivanja svih glavnih protagonista koji su, svaki, neuporedivo snažniji od njihova kraja.

U proljeće 1714. došao je u Dalmaciju Mojsej Rajović, patrijarh srpski. Na proputovanju kroz Hercegovinu, uputiće u Cetinje jedno pismo-protest koje oštrinom prekora, izrečenog u nekolike rečenice, a u povodu katunjanskih pustošenja Hercegovine koja ne štede nikoga, prevazilazi sve što je od visokih protagonista ovih sukobljavanja u Hercegovini uopšte napisano.

Poslije nekih personalni promjena u Bosni, stiže Numan-paša Ćuprlić i odmah pripremi kaznenu ekspediciju na Crnu Goru. Od Venecije je zatraženo da obezbjedi granicu uz mletačku Albaniju, a sve u skladu sa klauzulama Karlovačkog mira. Krajnji cilj ekspedicije bijahu Čevo i Ozrinići koji su opustošeni. Dosta se svijeta sklonilo u mletačko primorje i Boku. Neki će se sigurno u njoj i zadržati.

Generalni providur Vendramino bio je jako aktivan u želji da pridobije Srbe za Veneciju, za njene dinarske obalske krajeve. Sve to treba imati u vidu kada se ocjenjuje bilans migratornog zamaha u Morejskom ratu i poslije njega. Ako je i došlo do kakvog ozbiljnijeg inicijalnog priliva stanovništva koji je doveo do prenaseljenosti u Dračevici, kako sugerišu neki autori, vjerujem da se doseljeni svijet brzo rasipao i vraćao u Hercegovinu. Pogledom na stanovništvo koje je sve omogućeno prezentacijom primarnih izvora koje ćemo načiniti za planinska sela Dračevice, vidjećemo jasno da se tokom prve polovice 18. vijeka događa neki nemjerljivi ali svakako ozbiljni proces povraćaja dračevićkih Srba u južnu Hercegovinu.

U to doba aktiviraju se primorske autonomije. Grbalj 1715. prihvata mletački protektorat i to na temelju autonomije iz Kandijskog rata 1647. godine, i za to je iz dat dukal 30. novembra 1715. U vrijeme kada Venecija postiže krupne uspjehe u Moreji, Dalmaciji i Hercegovini, zubački prvaci Danilovići, Kuzman i Jovan prelaze u Dračevicu da podignu sve Zupce i pređu pod krilo principovo. Ako je suditi prema izvorima bijaše to najkrupnije pomjeranje stanovništva južne Hercegovineka Dračevici od Morejskog rata.

Sljedeće godine providur Vendramino uspio je da razgovori sa crnogorskim delegacijama odu dosta daleko. Krajem godine dvije crnogorske delegacije sišle su u Kotor i načinile dvije predstavke za Veneciju. Obje su grupe putovale u Veneciju i vrlo brzo, februara 1717, ovi su dokumenti ušli u senatsku proceduru. Ovaj je memorandum koncepcijski i suštinski veoma sličan onome hercegovačkih glavara iz Popova iz 1693, obuhvatajući tri grupe problema:

a. političku dimenziju - zahtjev za autonomijom

b. ekonomske koncesije i povlastice

c. vjerska prava

Još marta 1717. mletački Senat će potvrditi zahtjeve crnogorskih memoranduma o prihvatanju protektorata. Temeljni politički stav Venecije prema Crnoj Gori i njeno nastojanje da ovim putem izvrši aneks ove teritorije, odrediće promjenu kursa prema mitropolitu Stefanu Ljubibratiću u Toploj.

Senat će pogaziti sopstvenu odluku iz 1716. godine kojom je priznao Stefana za vjerskoga starješinu sveg bokeškog i dalmatinskog Srpstva.

U Novi će 30. avgusta stići i proglas o miru sklopljenom sa Turcima i poziv narodu da ne narušava odredbe mirovnog ugovora^[111]

Vladika Danilo Petrović zatražio je reviziju nekih formulacija iz dukala od maja 1717. koje se odnose na vjerska prava Srba u mletačkim domenima. Republika, čineći ustupak, ipak ostavlja pitanje jurisdikcije nad dračevićkim Srbima nejasno i nedovoljno ocrtano. U Požarevcu Venecija postiže određene koncesije i istorija se ponavlja Republika Svetog Marka dobija malo. Tek Uble, Ledenice i Krivošije. Tokomovoga poslednjeg velikog mletačko-turskog rata dubrovačko stanovništvo se solidarisalo sa ustanicima - bokeškim i hercegovačkim Srbima. V. Foretić piše "Osim opće kršćanske solidarnosti djelovalo je i ponešto drugo"^[112] Vlada je morala zabraniti svojima, a ističu se Konavljani, da skrivaju i pomažu ustanike. Konavljani čak prilaze ustanicima.

U Toploj će se u poslednjoj godini rata desiti nešto što će obilježiti njegovu tristogodišnju istoriju. Topljani će te godine uputiti u Mletke deputaciju od četiri člana: Iliju Cvijetovića, Nikolu Zlokovića, Dragutina Magazinovića i Mihajla Komnenovića, koja će zamoliti Senat za osnivanje autonomije u Toploj. Dužd Joannes Cornelio odgovorio je dukalom od 14. jula 1718: "Da mogu slobodno, kao i do sada, živjeti u svojoj pravoslavnoj vjeri i da ih niko za to ne smije uznemiravati, i da mogu popravljati svoje crkve i manastire, kada to nađu za potrebno". Prvi kapetan komunitadi bio je Nikola Zloković iz Bijele, a zamjeni ga Simo Milutinović Tomašević. Topaljska opština je koristila pečat Saborne crkve Svetoga Voznesenija u Toploj: "Sii pečat saborne crkve Tople ot Novoga hrama Voznesenia".

S ovim pregnućem ulazi Dračevica u jedno dugo razdoblje u kojemu će za gotovo trista godina biti pošteđena direktnih pustošenja kakva će preživljavati susjedi.

Osnivanje srpske autonomije koje u svim primarnim izvorima 18. vijeka mletačke i srpske provenijencije nosi naziv "Dražava Novska" zahtijeva da u cjelosti pružimo jedan ćirilski prepis glavnoga akta o osnivanju autonomije koji je, kako će se vidjeti načinio konte Melkior Kazimir Raković. Dokument se čuva u arhivi manastira Savine.

Orjen na vratima metanastazičkih struja

O uticaju migracija na kulturne tokove

Među svim priobalnim planinama Jadrana, masiv Orjena najpotpunije "ilustruje" svoje osobene fizičke i biološke regione. Prema zapadu, orjenske međe sežu u srednje-jadransko primorje Dubrovnika ograđujući njegove zapadne podgorine od tektonske udoline Konavoskog polja. Više ka sjeverozapadu, gorski greben najviši dio konavoske oblasti, od sela Mrcine do Zubačkog polja, teče duž rasjeda orijentisanog sjever-jug, koji je prof. Cvijić nazvao Zubačkim.

Ka sjeveru orjenske međe sežu u oblast istočne Hercegovine, dostižući župnije predjele hercegovačkih polja: Zubačkog i Trebinjskog.

Planinske uvale Grahovo i Dvrsno grade dobro uočljivu granicu ka prostranom Katunskom kršu.

U sklopu sa masivom Lovćena, Orjen gradi visoku i strmenu orjensko-lovćensku prečagu koja sa istoka i sjevera zagrađuje zalive Boke Kotorske. Pripadajući tako zvanom dubokom karstu, Orjen se visoko uzdiže iznad okolnih terena. Šire gledano, masiv Orjena leži između zetsko-skadarske zavale i duboke južno-jadranske potoline. Priobalni smještaj masiva, duboki prodori obale u Bokokotorskom zalivu, široki jugu eksponirani procijepi i klanci, presudno utiču na klimatske pri like područja, te sljedstveno, na današnji izgled ovoga krečnjačkog masiva.

Prema plastici i visinskim razlikama prof. Cvijić je podjelio karst spoljašnjih Dinarida na tri glavna dijela: prostor površi i brda, prostor mrežastih bila i prostor humina i rudina. Prostoru površi i brda pripadaju najmasivnije planine Dinarskog sistema. U grupu bila J. Cvijić izdvaja prostrane i mrežasto raspoređene planinske masive srednje visine (Orjen, Lovćen) Orjen je jasno odjeljen od Starocrnogorske zaravni. Njegov krajnji sjeverni dio (sektor Bijele gore) izdvaja riječna dolina Trebišnjice koju su izgradile rijeka Trebišnjica sa svojim pritokama Sušicom i Jazinom, Nudoljskom rijekom i Zaslapnicom koje izbijaju na sjevernom obodu masiva. Srednji dio doline Trebišnjice gradi duboka Župska zavala (župa Korijenića) i veoma markantni rov Nudoljske rijeke, ponornice kratkog toka. S južne strane, prema Orjenu, župa Korijenići i Nudo zatvoreni su strmcima krečnjačkih brda koja formiraju vijenac srednjegorskih uzvišenja.

Masiv Orjena je najmarkantniji dio reljefa i glavna crta u plastici srednje i južno jadranskog priobalja i čitave južne Hercegovine.

Kako će se dalje vidjeti, spoljašnji dio bokeškog zaliva, primao je svoje stanovništvo puno izrazitije sa prostora humina i rudina istočne i južne Hercegovine, a puno manje sa prostora hercegovačkih visokoplaninskih oblasti No, valja utvrditi da se u izvorima nigdje ne bilježi kakvoga značajnijeg migratornog priliva van okvira teritorije stare Hercegovine. Orjen je, zaista, izrazito hercegovačka planina, i svojim smještajem i svojom istorijom. Orjenske gore prema pro storu stare Crne Gore nose karakter izdvajanja, dok, hercegovačke humine i rudine i svojom blizinom, uz more, i svojom orijentacijom, naporedo sa orjenskim bilom, nalaze u planinama Dračevice svoj produžetak bez visokih krševitih ograda. Još u doba Turaka stajahu makar dva puta koja vezivahu istočno hercegovačka mjesta sa dvama krajnjim tačkama srednjovjekovne župe Dračevice: Risnom i Dračevicom u Sutorini. Ova su dva puta probijena tako da pružaju punu mogućnost odvijanja živog trgovačkog saobraćaja sa Bokom i ka Boki u svim godišnjim dobima. Kada onaj gornji, preko Javora i Vrbanja, pokriju snjegovi, slobodan je put preko Mrcina ili Sitnice za Sutorinu.

Glavni i najizrazitiji morfološki karstni oblici u masivu Orjena - zaravni i uvale, glavna su i privilegovana mjesta na kojima su se davno formirala stalna i povremena naselja. Stalna naselja su nastala duž rubova glečerskom plavinom zastiranih uvala u podgorinama, dok su katunska naselja nastajala u visokim karstnim zaravnima u dubini masiva, mada su ovdje korišćeni i drugi depresioni oblici: uvale i dolovi. Pojedina naselja pretvarala su se iz sezonskih naselja u stalna, mada u ovome pitanju moramo biti vrlo oprezni jer srednjovjekovni izvori pružaju za neka sezonska naselja ozbiljne informacije o njihovom drugačijem karakteru. Planinski život Boke, sjetimo se, to je najraniji kulturni život našeg zaliva.

Glavni dio današnjeg stanovništva sjeverozapadne Boke dospijeva u ove krajeve iz oblasti Hercegovine. Ove doseljavanja koja traju vjekovima doživjeće i neko liko zamaha u vrijeme kakvih buna i ratova. Znamo posigurno da je u 15. vijeku došlo do značajnijeg kretanja stočarskog stanovništva iz visokih staro-hercegovačkih površi ispred dolaska Turaka. Ovo se stanovništvo kretalo ka dubrovačkom i bokeškom pomorju. Sigurno je da se znatan dio Srba porijeklom sa dinarskog krša zadržava na dinarskom kršu - orjenskom zaleđu Herceg-Novog, nje govim gorskim krajevima. S. Nakićenović je napisaokako Srbi kad se najprije u Boku naseliše, nastaniše se po zagorskom dijelu Boke, i prvo zanimanje koje im je bilo, bilo je stočarstvo. Poslije ustanka pod Grdanom u Hercegovini u 1597. godini, mnogi Hercegovci doselili su u Boku i Dalmaciju. I poslije bune pod Bajom Nikolićem Pivljaninom 1685, došlo je do iseljavanja iz Pive u Staru Srbiju, Boku i područje stare Crne Gore. Biće u našim dokumentima iz 18. vijeka u Dračevici, na barem dva mjesta, u Podima i Mojdežu porodica porijeklom iz Pive. Najprije, dakle, možemo sa punom sigurnošću ustanoviti da do danas nije predočen niti jedan dokumenat koji svjedoči o kakvom snažnijem i grupnom imigracionom zamahu ka Dračevici, van teritorije Stare Hercegovine.

Sela se u orjenskim podgorinama Boke javljaju u karakterističnim nizovima, duž visokih krečnjačkih strmaca, zatim u dodiru stijena različite otporne moći i to uz ivice zastrtih uvala, predisponirana javljanjem geonomičnog tla, a tek potom, izvorske vode. Dodir flišnih površina i strmenih krečnjačko-dolomitskih gorja podesan je za naselja. Na ovakvim mjestima javljaju se nizovi izvora uz reljefne ravnjake koji nose određenu zonalnost u rasporedu naselja na vanjskoj, primorskoj strani masiva.

Sela zbijena uz pristranke uvala koriste ravna dna uvala za zemljoradnju, a visoke kraške zaravni u dubini masiva za gajenje stoke. U ovim zaravnima razvila su se katunska naselja. Nadalje, sela su u Orjenu smještena po prisojnim padinama i karstnim depresijama zaštićena od vjetrova, mada se viđaju i na odsjecima drugačije ekspozicije (odlomak Obalica u Kutima) dozvoljavajući da ih gledamo kao izrazita refugijalna staništa.

Uzani primorski vjenac južno-jadranskih planina na kojemu masiv Orjena zauzima posebno mjesto kao najmarkantnija orografska cjelina, ali i svojim smještajem, kao hercegovačko-crnogorska planina, naseljen je stanovništvom koje se društvenim i ekonomskim vezama najbliže naslanja na obalska naselja Boke Ko torske. I pored ove očigledne činjenice, podorjenska naselja, i ona sa vanjske str ane masiva, kao društvena zajednica, predstavljaju stereotipe tradicionalne kulture. Masiv Orjena odjeljivao je ova naselja od teritorije stare Crne Gore koja je vjekovima uživala teritorijalno-političku autonomiju. U isto vrijeme, podorjenska naselja, kao i Boka, leže u sastavu teritorija pod tuđom upravom. Njihov društveni život, na izrazitom i veoma oštrom razmeđu kulturnih uticaja susjednih religiozno suprotstavljenih oblasti, dobiće snažna obilježja originalnosti. Uti sak je da se način života u podorjenskim selima Boke sporo ili nikako ne mijenja. Završetkom poznatih migratornih procesa na koncu 17. vijeka, zona podorjenskih planinskih sela trpi od osipanja stanovništva čiji se broj, nužno, svodi na mjeru adekvatnu uslovima regionalno-geografskog okruženja. Srpsko stanovništvo odbjeglo pred Turcima skupa sa zatečenim starinarskim Srbima Dračevice gradi forme društvene organizacije osnovane na patrijarhatu rodovsko-bratstveničkih zajednica. Takođe je značajno da jednom dostignuta stabilnost stanovništva formiranog tokom vijeka mletačke uprave sjeverozapadnom Bokom, nije u budućnosti, do dana današnjega, remećena infiltracijama stranih elemenata.

Ova društvena zajednica izgradila je jedan statičan i autističan sistem društvenih odnosa koji se u velikoj mjeri zasniva na autarhičnosti seoske ekonomike u okruženju izrazitog orjenskog karsta. Oskudnost, nedovoljnost realnog agroprivrednog kompleksa, isparcelisanog na porodične posjede, vodi visokom naprezanju čovjeka pod Orjenom. Potencijalni agroprivredni kompleks je svakako značajniji, no za njegovu valorizaciju bi trebalo težiti uspostavljanju ustanova kolektivnih posjeda i kolektivnog naprezanja, a to podorjenska zajednica ne poznaje! Arhivska dokumenta govore vrlo sugestivno o snažnom otporu zajedničkim radnja ma, čak i u slučajevima kada su takve radnje od vitalnog interesa za kolektiv. Ovu društvenu zajednicu odlikuje zatvorenost što je imanentno svim geografski izolovanim sredinama, naročito onima smještenim na središnjem dinarskom bilu. Ovdje se međutim uočavaju, u okviru naseljenog predjela, izrazite razlike. Zanimljivo je dase zabačenijim mogu smatrati neka sela sa kraćom maritimnom distancom. Naime, naselja su u Orjenu obrazovana u uvalama i zaravnima koje su raspoređene u nizovima kao longitudinalne zone. Ovakva zonalnost uslovila je orijentisanost glavnih saobraćajnica: naporedo sa središnjim grebenom masiva. Sela na perifernim pozicijama tako su najudaljenija od gradskih sredina Boke, makar ležala na domak mora (Ubli, Kruševice).

Tako, kada se procjenjuje snaga uticaja i domašaj migracija na kulturne tokove, čak i u ovakvim krajevima u kojima posjedujemo sigurna obavještenja o visokoj frekventnosti, pa čak i propusnosti metanastazičkih grla, kakvo je orjensko, mi moramo istaći činjenicu da planinska Boka pripada dinarskom planinskom kulturnom i geografskom prostoru, i uže, prostoru Stare Hercegovine koji obilježava konzervativizam i visoka otpornost njenih narodnih ustanova uočena od svih istraživača i putnika. Čak i kada pretpostavimo da su se u određenom nastanjenom pro storu, dešavala krupna pomjeranja stanovništva, ili krupna preslojavanja koja podrazumijevaju fizičke izmjene stanovništva, običajne ustanove dinarskih Srba aktiviraju se vitalitetom i obaveznošću starih i strogih moralnih kodeksa koji možda nikada nisu ispisani. Veoma malo, ili nimalo, kod nas se obraćalo pažnju na jedno važno pitanje koje, kada se stvari posmatraju u uvjerenju da se makar hiljadu godina, a vjerovatno i puno duže, ovdje događaju isključivo unutrašnje migracije, u okvirima etničkog i kulturnog prostora Stare Hercegovine, dobija na važnosti kao veoma poticajno. To je pitanje morfološke strukture planinskog na selja, koje stoji u svome kulturnom izolatu. Naselja koje se organizuje u oskudici i naselja koje se vrlo malo može mjenjati. Ako se malo udubimo u ovo pitanje i pokušamo pronaći neke uporišne tačke koje determinišu razvoj obrazaca organizovanja sistema raspoređivanja sakralnih i profanih zgrada koje čine naselje, doći ćemo do zanimljivih pretpostavki koje sugerišu jedno: sva planinska naselja Boke Kotorske nose pečat duboke starine.

Udaljavajući se od obale ka naseljima bokeških gora, uočava se, posve jasno, preovladavajući dualistički karakter naselja na gorskom okviru zaliva. Ove dualističke strukture su, nesumnjivo, rezidualnog karaktera i same za sebe govore u prilog pretpostavci o velikoj starini planinskih naselja Dračevice. Idealan primjer dualne organizacije sela nalazi se u planinskom selu Ubli, koje je podjeljeno na Gornje i Donje selo. U središtu naseljenog prostora leže dvije crkve (prostor scene javnog života), naspram profanog prstena u okruženju. Ako Dračevica, tj. prostor sjeverozapadne Boke, oduvijek pripada Staroj Hercegovini, tada se može sa ozbiljnom sigurnošću vjerovati da su antička i ranosrednjovjekovna ukopavališta ovih naselja ležala van središnjeg dijela naselja. Ovakvih indicija, ako se ograničimo isključivona prostor koji zahvataju naselja iz naslova ovoga rada, uočavamo u ataru Kamenog. Ne vidimo razloga za vjerovanje da su ta stara ukopavališta stanovnika ovoga naselja uopšte ležala u neposrednoj blizini čvrstog staništa. Nesumnjivi dijametralni dualizam u strukturisanju planinskih naselja nosi pečat dubokog arhaizma čiji značaj nipošto nije samo geografski. Ovi dualni modeli predstavljaju repliku starih ili čak veoma starih zajednica na visokom dinarskom, ovdje bokeškom zemljištu. Jednom riječju, ovi dualni modeli su izrazitiji što je naselje više i izdvojenije. Potpuno smo uvjereni da upravo Crkva nastupa snagom organizacije koja nastoji stvoriti središte oličeno u parohijskim crkvenim zgradama, pri čemu su ostale filijalne, dakle nižega ranga. No, mi ćemo upravo u planinskim selima Boke uočiti nevjerovatno otpornu ustanovu zavjetne crkve koja se redovno smješta van naselja, čak van profanog prstena, kao i ustanovu rodovske ili bratstveničke crkve. Može se čak pokazati, kada prispiju arheološki podaci, da su ove male zavjetne i bratstveničke crkve puno starije od parohijskih crkava. Morfologija zemljišta u Boki nikako ne dopušta pretpostavku da se pri obali nisu ni mogla obrazovati naselja sastavljena od donjih i gornjih sela. Obalska naselja koja ranije potpadaju pod puniji uticaj hrišćanizacije imaju redovno manji broj crkava od planinskih, i kada tu stvar posmatramo u svijetlu gore iznijetih činjenica, to je sasvim očekivano! Planinsko selo, kao kulturni izolat, baštini tradicionalne vjerske navike i ponaša se u skladu sa postulatima stare vjere, a živeći u izvjesnoj otpornoj razdvojenosti na odlomke čiji je najviši društveni izraz klan. Život ovakvih sela protječe, čak i u 19. vijeku, u oskudnosti prirodne podloge, u nadmetanju klanova koje formiraju porodice ili rodovi, što je vidljivo iz dokumentacije instruktivnih arhivskih fondova novskoga arhiva. Svaki će se čitalac upitati zbog čega insistiramo na dualističkoj organizaciji naselja, kada ono definitivno figurira kao jedno naselje, sa jednim imenom. Objašnjenje je jednostavno, naime, jedan je dio neophodan drugome i obrnuto, život ovakvih drevnih naselja, zasnovan je na potrebi recipročnih obaveza i mnogostrukoj povezanosti njihovih segmenata. Moguće je da koncentrične strukture naselja nastaju sa hrišćanizacijom dinarskih Srba, te sa prenošenjem prostora svetog i svečanog i javnog života, iz okolnog prostora, koji u antičko doba lociramo van profanog prstena naselja, u središte naselja. Bijaše to krupni korak kojemu su se dinarski Srbi dugo opirali, a u nekim oblastima južne Hercegovine, sasvim bliskim Boki Kotorskoj, do naših dana, zadržavajući naviku ukopavanja u ilirske grobne gomile (selo Bjelač). Sa praktičnom hrišćanizacijom, crkve će se, najprije, podizati na grobnim gomilama, ili veoma blizu grobnih gomila, a tek kasnije, one će stići u središnje djelove sela, gdje ih danas uglavnom nalazimo. Ukoliko dakle, insistirajući na principu kontinuiteta prostora, odbacimo sva oficijelna gledanja na izmjene kulturnih tokova, koje istorijska nauka gleda kao neophodno revolucionarne, kada određeni prostor posmatramo kao prostor ograničene ponude, i unesemo neophodnu i toliko nedostajuću antropološku dimenziju, tada se kulturni tok (nećemo reći razvitak), toga prostora može dosta tačno sagledati u svoj njegovoj postupnosti, i u nedostatku arheoloških podataka. Ova digresija je načinjena u želji da potakne na razmišljanje o jednom kompleksnijem i višedisciplinarnom pristupu u sagledavanju i izučavanju naše narodne prošlosti, prilazu koji može donijeti veoma krupne iskorake i neposredne koristi.

Dalje, željeli smo ukazati na duboku pogrešnost i precijenjenost u našoj istoriografiji migratornih pomjeranja u njihovom uticaju na kulturni život i razvitak regiona. Bilo je istoričara koji su taj uticaj cijenili kao revolucionaran. Teritorijalno politička razgraničenja sa kraja 17. vijeka pridoneće najkrupnije izražavanju kulturno-predeonih različitosti na prostoru Dračevice. Nakon zaključenja Karlovačkog mira između Mletačke Republike, Austrije i Otomanske Imperije, došlo je do razgraničenja 14. februara 1700. godine^[113] Granica koja je tom prilikom definisana veoma je neobičnog izgleda. U njenom dijelu u kojem zahvata u predio planinskih sela Dračevice, povučena je iz Sutorine, preko Mojdeža, i dalje na brdo Špilja "gdje se završava zemljište zvano Ponikve". Na taj način kruševički odlomak Svrčuge koji izrazito gravitira Donjim Mokrinama, pripao je Otomanskoj državi. Granična linija protezala se dalje ka brdu Gradac kraj Svrčuga i Budanovoj glavici kod zaseoka Bijelići u Gornjim Mokrinama. "Odatle dalje od mjesta Poljica, poviše sela Prlaini, dalje poviše kuće Gojkovića, bi napravljena gomila". Poljice su naime plitka uvala u zaleđu grebena Dobroštice sa ljetnjim stanovima Petijevića i veoma udaljena tačka za definisanje granične linije u odnosu na Bijeliće. Moguće je da je granična linija sijekla Poljice i dalje se pružala vododjelnicom ka Debeloj gredi i najvišoj tački Dobroštice Odjevu. Granica je dalje vodila grebenom na Kamenski kabao koji se u tekstu protokola o razgraničenju ne pominje, ali se sigurno pruža preko procjepa Vratlo:"Idući dalje prema Vratlu i prolazeći tjesnac Vratla dolazi se na vrh Orlovišta...". Granica se dalje vraća ka sjeverozapadu na Jagodišta. Na taj način Otomanska Imperija je dobila uzan i teško pristupačan dio planinskog zemljišta na osojnoj strani Dobroštice. Na teritoriji Mletačke Republike ostade Kamenska ravan sa skromnim ali vrlo dragocjenim pašnjakom i kosištem.

Sa Jagodišta granica se uspinjaše ka najvišoj tački Subre odakle grebenom produžavaše ka Pećavorju: "Odavde na Dugu ljut, između Gornjeg i Donjeg Javorja, Gornje ostaje na strani Turskoj a Donje na strani Mletačkoj".

Zanimljivo je da naredno razgraničenje iz 1721. ni u čemu ne koriguje ovu granicu. Močenigo linija povučena je nakon poslednjeg mletačko-turskog rata^[114]

Selo Bajkove Kruševice sa etnički istorodnim življem ostaje grubo i neprirodno odvojeno od svoje matice i Boke Kotorske kojoj prirodno pripada i na koju se geografski naslanja. Svojim smještajem, naselja orjenske nižeplaninske subregije koja se prislanjaju na njegove primorske padine predodređena su dapostanu predjelom prožimanja kulturnih uticaja primorja i kontinentalnog zaleđa. No, istorijske okolnosti budući nenaklonjene, karakterisane visokim dinamizmom zbivanja, uz nepovoljne društveno-ekonomske uslove, i pored naklonjenih geografsko regionalnih činilaca, učinile su ovaj kraj toponimom izolacije. Svojom morfološkom strukturom, arhitekturom i ekonomikom, ova se naselja ne razlikuju od onih u južnoj Hercegovini. Vododržljive stijene u masivu u otočnom su položaju prema vodopropusnim. Upravo na vododržljivomterenu obrazovana su stalna naselja. Različita hidrološka svojstva zemljišta uslovila su izvjesnu bipolarnost ekologijskih uslova sa sljedstvenom polarizacijom seoske ekonomike u okviru orjenske planinske regije. Sezonski izdig stoke u više planinske predjele izraz je nastojanja za pomirenjem određenog antagonizma onih prominentnih ekoloških faktora koji daju obilježje prirodnom okruženju orjenske krečnjačko-pašnjačke subregije i predjela zemljoradnje i stalnih naselja u podgorinama. Orjenski srednjegorski subregion (1000-1894 ) karakteriše oštra klima, visok dinamizam reljefa sa dubokim uvalama i zaravnima te štrčećim visovima koji imaju izgled kukova i čuka, kao i grebenima koji gdjekad imponuju kao bila. Karstni oblik - nosilac geonomičnog tla je zaravan, vrtača i do.U dnima ovih depresionih oblika denundovani materijal obrazuje katkad dublji pedološki sloj. Uopšteno loši su uslovi za biljnu proizvodnju koja tradicionalno ima značaj pomoćne biljne proizvodnje. Još jedna karakteristika orjenskog srednjeplaninskog subregiona je prisustvo šuma koje daju drvo za ogrijev i građu. Konačno, orjenski srednjeplaninski subregion odlikuje ekstremna oskudica izvora te potpuno odsustvo tekućih voda. I ovdje, kao u nižegorskom predjelu, stanovništvo je upućeno na snabdijevanje vodom iz ublova i bistjerni. Glavno predeono obilježje srednjegorskoj visijskoj subregiji daje šuma i prominentni kraški grebeni i visovi. Ovo je predio katunovanja i stočarenja. Ljeti, stoka se kreće gotovo po čitavoj površini masiva. Nižegorski visijski subregion (500-1000 m) karakteriše maritimnija klima, blaži topografski padovi - mirniji reljef, veća akumulacija denundovanog materijala, dublji pedološki sloj. Karstni oblik, nosilac geonomičnog tla jest i ovdje uvala, zaravan, do i vrtača. No, ukupni prirodni uslovi u okruženju, prisustvo vododržljivog tla koje ima neocjenjiv gospodarski značaj (nosi agrarno vrijedan pokrov, predisponira pojavu izvora) učinili su da ovi depresioni oblici dobiju značaj privilegovanih mjesta na naseljavanje, obrazovanje stalnih naselja. U ukupnoj površini masiva zona vodonepropusnih stijena participira neznatnim učešćem, ali iz ranije pominjanih razloga i važnosti za ekonomiju, predstavlja glavni uslov održanja čovjeka pod Orjenom. Glavno predeono obilježje nižegorskom visijskom subregionu daju zaravni iuvale koje su strmenim grebenima zaštićene od vjetrova sjevernog kvadranta a otvorene ka južnim ekspozicijama i moru, zatim krupni ostenjci i grebenaste prečage. Ovo su predjeli južnih vizura, otvorenih pejsaža i maritimnije klime.

Može se međutim, reći, da obalski i viši planinski predio zaleđa čini cjelinu međusobno ekonomski, migratorno i komunikacijski povezanih naselja koja su nastala i razvijala se u različitim uslovima prirodnog okruženja. Već je istaknuto da su kraške uvale i zaravni na orjenskim podgorinama oni karstni oblici koji nose glavne ekološke faktore: geonomično tlo, izvore i pristupačnost. Naravno, njihove morfološke varijacije na planinskom prostoru Orjena uticaće na međusobni teritorijalni odnos zaseoka u smislu obrazovanja manjih i većih cjelina, kao i oblike ekonomske organizacije prostora. Kuće se grupišu u zaseoke u pribriježnom dijelu, obodom zaravni i po prisojnim pristrancima planinskim, i obično, mada to nije pravilo, na prisojnim i zavjetrenim pozicijama. Raspored geonomičnog tla imao je presudan značaj kod odabira mjesta za gradnju kuća, konfiguracija tla ili prisustvo izvora, imalo je pri tom drugorazredan značaj.

Gorska prečaga Orjena gradi vjekovni međaš prema katoličkom svijetu o koji su se lomile sve prozelitske akcije dalmatinskih rimskih prelata, ali on nikada nije razdvajao dalmatinsko i dubrovačko Srpstvo od njegovog hercegovačkog i bokeškog predjela. Migracioni tokovi starohercegovačkog Srpstva u više mahova teći će ka Boki, ali i dubrovačkom primorju, da uz more dostigne visoke kulturne uzlete najprominentnije srpske seoske sredine koja će u svojim pomorskim prekoračenjima Adrije stvoriti svoj grad na selu da se prema njoj upravljaju sve bližnje i daleke oblasti hercegovačkog i crnogorskog kontinentalnog predjela. Orjenske zapadnepodgorine grade vrata Hercegovine, kao što lovćenske činjahu vrata stare Crne Gore. Svaki okupator i svako razriješenje velikih mediteranskih sukoba nastojalo je najprije zatvoriti ova vrata. Tek kada bi u tome uspjele, velike mediteranske države koje vladahu Bokom postigle bi cilj punog političkog i vjerskog podređivanja Dračevice. No, dračevićki Srbi su budno motrili da svoja orjenska vrata vazda drže široko otvorenim.

I pored izdjeljenosti prostora sjeverozapadne Boke, nema ni jednog razloga da se vjeruje da političke granice uspostavljane koncem 17. vijeka donose neke velike razlike u običajnim, kulturnim i vjerskim ustanovama bokeških Srba. Bilo bi sasvim pogrešno, ovakav zaključak donositi na utisku o višim standardima materijalnog uređenja naselja dračevićkihSrba koji žive sa mletačke strane granice, ili pak, tražiti razlike unutar teritorije Dračevice, spram obalskih naselja koja se u većoj mjeri otiskivahu na more. Dračevićko selo, pa i planinsko selo, teško da je ikada bilo materijalno siromašnije od obalskih naselja. To je privilegija Primorja. No, dračevićko selo je istovremeno neuporedivo bogatije u posebnoj sakralnoj kulturi grobnih spomenika. Može se reći, bogatije što je udaljenije od obale, bogatije što je izdvojenije u osami orjenskih planinskih uvala.

Mokrine

Ovo tipično naselje u karstu, polurazbijenog tipa, smješteno ispod krupne orjenske gore Dobroštice, pripadalo je u vrijeme mletačke uprave Dračevicom Republici Sv. Marka. Godine 1700. započet je posao na razgraničenju između Mletačke republike i Turske. U sljedećoj godini ove su aktivnosti dovršene i obrazovana je tzv. Grimani linija (nazvana tako prema mletačkom komesaru za razgraničenje F. Grimaniju) kojom je dio ovoga sela, koje se, sasvim očigledno, može i svojim smještajem i etnografski vezati uz ovo naselje, pripao Turskoj, odnosno selu Bajkove Kruševice. Dio sela koji je razgraničenjem odvojen od Mokrina, čine tri grupe kuća ili tri odlomka. Kako je granica povučena preko tačke Stari Meteriz, to ćemo ovdje prvo pomenuti odlomak Bijelići jer leži uzstaru granicu. U Bijelićima su po starini živjeli Bijelići i Šuberići. Kuće su ograđene od fino pritesanih blokova, malterisane, kao i drugdje u Mokrinama, na izdignutom mjestu, na krševitim odsečcima čuvajući oskudno ziratno zemljište u okućnicama. Ovaj odlomak, među svim mokrinjskim odlomcima, danas pruža utisak najdublje starine svojega naselja. Kuće su grupisane oko jednog plitkog krševitog ulegnuća okruženog krupnijim ostenjcima krečnjaka. Preovladavajući kraški oblik koji nosi ziratno zemljište je vrtača. Ovdje se, gdjekad, stekne utisak o nasipanju zemlje sa planine u vrtače. Kraj ovoga mokrinjskog odlomka smješten je zaseok Petijevići u kojemu stoje Petijevići i Dabovići. U ovome je odlomku grobaljska crkva Sv. Petke. Preovladavajući kraški oblik koji nosi vrijedan zemljišni pokrov je do i vrtača. Ovaj je odlomak, zajedno sa Bijelićima raspolagao planinskim zemljištem Poljice u kojima su bili smješteni ljetnji stanovi. Ko je ljeti živio u planini, uzimao je vodu sa Brisine, pod Odjevom, kapavice u grebenu Dobroštice,ali i iz Završja sa prisojne strane grebena. Voda se uzimala iz Male Subre sa Petijević vode i Trivkovog laza. U vrijeme ljetnjega izdiga u Dorbošticu, vazda je bilo otimanja oko vode Brisine. Petijevići su držali Brisinu smatrajući se vlasnicima planine. NaPoljice je obično izlazilo dva, tri člana familije, a ostali su ostajali doma. Ostali žitelji Gornjih Mokrina izlazili su ljeti na kosidbu u Poljane ispod Male Subre. U ovome dolu nije se moglo ukositi više od trideset, četrdeset bala sijena, no od ovoga se posla nije odustajalo, iako se sijeno moralo goniti kroz Kamensku planinu u Mokrine. Dalje, ka grebenu Bjelotine i dubrovačkoj granici, leži odlomak Svrčuge sa kuća ma raspoređenim u gusti niz. Ovdje po starini stoje Tušupi, Kosići, Tomaševići i Šubare. Kuće su sve veoma solidno građene i čitav odlomak pruža sliku tipične varoši u karstu. U novije vrijeme ovdje je ograđena crkva Sv. Vasilija Ostroškog koja je takođe grobaljska. Iz ovoga odlomka ljeti se izgonilo u Bjelotinu više Konavala, no stoka nije zimovala u Konavlima. Povodom gradnje crkve ovdje stoji predanje o serdaru Tomaševiću koji je slavio Lučindan. U vrijeme ovoga serdara, Svrčuge je činilo nekoliko kuća i odluka serdareva o gradnji crkve dočekana je s nevjericom.

Baštine Svrčužana u kojima se obavlja primarna biljna proizvodnja leže u uvali Ponikve koja dijeli Gornje od Donjega sela. Jedno kraće vrijeme, ovi odlomci pripadali su, kao i čitave Bajkove Kruševice Veneciji, no Karlovačkim mirom oni će pripasti Otomanskoj imperiji, iako izrazito gravitiraju Mokrinama. U pogledu političko-teritorijalne pripadnosti zaista u vrijeme mletačke uprave Dračevicom, kao i austrougarske, sve do drugog svjetskog rata, ovi će odlomci pripadati Hercegovini.^[115]

Gornje Mokrine

Selo je sastavljeno od nekoliko grupa kuća koje su se savile podno Dobroštice. Ovdje ćemo dati pregled redoslijeda kuća po starini kako bi se moglo načiniti poređenje sa redoslijedom pruženim u "notama od soli" jer su i u njima prezi mena popisivana prema rasporedu kuća. Konačno, malo je razloga da vjerujemo da se jednom ustaljeni poredak mjenjao. Počevši od Meteriza, dolazi se na prvu grupu kuća u kojoj su živjeli Gojkovići i Terzovići. Kuće Terzovića leže između kuća Gojkovića. Sljedeću grupu kuća čine kuće Prlainovića (Prlaina) i Gačanića.

Drevna crkva Sv. Krst u Mokrinama

Kuća Gačanića je jedna, porušena. Slijede Lepetići i Miševići, a zatim, Ćeranići. Jačeglavi, Kosići i Krivokapići. Idući dalje, prema kraju sela, nižu se Radanovići, Vučkovići i Bijelići i konačno grupa kuća Kukavica, Krivokapića, Andrića, Kosića, Terzića, Đuratovića i Lepetića, okupljene u odlomak Crljeno brdo. U ovome je odlomku drevna crkva Sv. Krst, koja je grobaljska. Izdvojeno od ovoga niza, kraj crkve Sv. Varvare, leže kuće Đurđevića i Račića. Sveta Varvara je parohijalna crkva i na njenome groblju ukopavaju se svi Gornjemokrinjani, izuzev odlomka Crljeno brdo. Ovdje se ukopavaju: Prlainovići, Lepetići, Trezovići, Bijelići, Kosići, Vučkovići, Đurđevići, Gojkovići, Ćeranići, Radanovići i Miševići. Sve su kuće u Gornjim Mokrinama građene od finog tesanika, obično na sprat, sa dvorištima i gumnima čijoj je gradnji poklanjana velika pažnja. Ove grupe kuća u Gornjim Mokrinama, okupljene u rodovske i familijarne agregate, čine izrazit niz, no sve su kod odabira mjesta za podizanje tražile krševito zemljište.

Donje Mokrine

U Donjem kraju, obrazovan je zaseok koji se dijeli na nekoliko grupa kuća. Idući od južnog kraja, prema Vidovu vrhu i Svrčugama, a obilazeći Ponikve, najprije, izdvojeno od ostalih, leži odlomak u kojemu stoje Lepetići. Slijede Kosići (u dno Ponikava) i konačno najveća grupa u kojoj se nižu: Lazarevići, Petijevići, Ćurići, Peštići, Tušupi, Kosići, Manojlovići i Dabovići. Donjemokrinjani se ukopavaju kod crkve Sv. Đorđa.^[116]

U Donjim Mokrinama kuće su takođe birale pozicije na krševitim odsječcima. Oko kuća, na primjer kod kuća Lepetića, formirana je mala aluvijalna ravan koja je sva izdjeljena i ispregrađivana međama u male terase u kojima se obavlja biljna proizvodnja. No, i oko sela, sa južne i zapadne strane, viđaju se veoma krupni doci ograđeni međama, opet u formi plitkih terasa. Kuće su gotovo sve od fino rađenih blokova. Viđaju se prave vile na sprat, i u Mokrinama i Svrčugama, koje bi se svojim izgledom mogle smjestiti među gradske zgrade staroga jezgra Herceg-Novog. Čak i terase ovih seoskih kuća rađene su velikom pažnjom i majstorstvom po kome su Mokrinjani poznati u čitavoj Hercegovini. Gledajući seoske odlomke zapaža se da su kuće sa pomoćnim zgradama dosta zbijene, sa uzanim kratkim ulicama i stepeništima od krupnih blokova. Na starijim zgradama pravilo je da su ostavljana jedna vrata, a na onima za koje se tvrdi da pripadaju 18. i 19. vijeku ostavljane su puškarnice. Donjem kraju gravitira i jedna zavjetna crkva koja je u srednjemu vijeku služila kao grobaljska, na Vidovu vrhu. Ova je crkva trudom Svrčužana i Donjemokrinjana obnovljena 1889. na jubilej Kosovske bitke. Crkva je propala nebrigom.

Kameno

Selo Kameno smješteno je u južnoj podgorini Orjena. Kuće, grupisane u zaseoke, le že u okrajnim djelovima istoimenog polja koje predstavlja moćnim fluviogracijalnim plavinama zastrtu zaravan. Ova karstna zaravan u cjelini je nagnuta pravcem istok-sjeveroistok-zapad-jugozapad. Na njen današnji izgled odlučujući uticaj odigrao je glacijalni proces za Vurmskog glacijala, čiji se, izrazito prepoznatljivi tragovi viđaju u ovom dijelu južne podgorine masiva. Južni okvir crkvičke montane visijske subregije, predstavlja skupinu grebena koji dostižući srednje visine, ograđuju njena naselja strmo i okomito se nadnoseći nad župnijim predjelom Kamensko-morinjske flišne udoline. Ova je kraška zaravan dio jednedugačke flišne udoline. Krupniji ostenjci i prečage krečnjaka određuju kompoziciju naselja, koje, polurazbijenog tipa, ipak pokazuje tri topografske cjeline: sjevernu podno Dobroštice, središnju, uz istočni okvir zaravni i južnu uz jugozapadni obod polja. Prostorna disperzija ovih skupina uslovljena je, čini se, rasporedom geonomičnog tla. Uz jugoistočni okvir zaravni smještaju se, po starini, kuće Vukovića, Bronzića, Škera, Stanovčića i Radovića. Kuće Ratkovića stoje dalje izdvojene u posebnu grupu U ovome zaseoku stoji zavjetna crkva Sv. Jovana kraj koje se izraziti poslijemorejski sloj stanovništva Kamenoga ne ukopava. U srednjemu vijeku ovo je grobaljska crkva. U porti se viđa jedan stećak koji pripada klasičnom razdoblju stećaka, a takođe grobnice tipa "Glogovičkih". Ovdje je ležalo veliko groblje koje se prostiralo van porte ka kućama Bronzića. Ovome zaseoku su gravitirale kuće Krunića ("u Košarice") i Vitkovića (iza Dražnjega brda). Kraški oblik-nosilac geonomičnog tla je do. Južne ekspozicije omogućavaju maksimalnu insolaciju, a orjenski gorski grebeni štite predio od vjetrova iz sjevernog kvadranta. Ovaj kamenski zaseok stoji na razmeđu predjela krečnjačko-planinskih, orjenskih, od areala župnijih, priobalnih, u pravom smislu bokeških predjela. Duž istočnog okvira zaravni smjestio se zaseok sastavljen od nekoliko familijarnih i rodovskih agregata. Kuće Stijepčića, Kujačića, Obradovića, Milosavića, Baltića, Stanovčića, Radovića, Radojevića-Brešnarića, Radovčića, Jovovića i Miškovića, poređane su po pristrancima planinskim, zapadne ekspozicije, katkad tik uz stjenovite padinske odsjeke. Obradive zemlje ima u dolovima i docima. U prošlome vijeku u Kamenome su živjeli i Remetići.

Crkva Sv. Nikole u Kamenome

Ovaj zaseok gravitira parohijalnoj crkvi Sv. Stefana, ukopavalištu za najveći dio kamenskih rodova. Zanimljivo je da je sve do prošloga vijeka parohijalna crkva za Kameno bila trebesinjska crkva Sv. Tome. Zasluga je kamenskog dobrotvora, kneza Jokana Radovića, što je kamenska crkva Sv. Stefana dobila status parohijske za Kameno.

Nadgrobni spomenik u Kamenome	Detalj sa nadgrobnog spomenika u Kamenome

Zaseok Mandići činiposebnu cjelinu, najoštrije odjeljenu od ostalih. Mandići leže na najvišim pozicijama, podno gore Dobroštice. U okviru ovoga odlomka tradicionalno se smještaju kuće Mandića, Stijepčića, Ajčevića, Zorića, Buluta, Raša, Zola i Petrovića. Zaseok gravitira crkvi Sv.

Detalj sa nadgrobnog spomenika u Zupcima

Nikole o kojoj predanje govori da je veoma stara. Kraj crkve se ukopavaju žitelji Mandića. Seoska planina je Vratlo koju Kamenjani zadobiše u prošlome vijeku velikim pregnućem kneza Jokana Radovića. Ova zaravan predstavljala je uslov održanja Kamenjana u njihovim tradicionalnim zanimanjima. U Kamenskoj planini leže značajna ispasišta i kosanice, te skromne ali veoma produktivne njivne površine.

Žlijebi

Najmanje među planinskim selima Dračevice. Leži između Kamenoga i Ubala. Selo je smješteno u kamenitoj zaravni južne ekspozicije, podno strmenih i okomit ih stijena. Seoski pašnjaci nalaze se u grebenu Radoštaka koji štiti Žlijebi od uticaja hladnog sjevernog vjetra. Od susjednih Kuta i Sasovića, Žlijebi su odjeljeni visokim Svetonikoljskim grebenom. Obradive zemlje ima u dolovima.

U Žlijebima po starini žive Đurovići, Škeri, Junčevići, Sikimići, Despinići, Radmilovići i Vukasovići.

Seoska crkva je Sv. Nikola.

Naselje obalsko i naselje gorsko u starini

Obalsko

a. blizina šume (u starini hrast česvina)

b. ribarenje

c. plovidba

d. uzane krčevine u grupisanim individualnim i porodičnim posjedima sa raznolikošću biljnih vrsta e. monizam u organizovanju naselja.

Planinsko

a. blizina šume (hrast medunac, bukva, grab)

b. stočarstvo

c. uzane raštrkane krčevine u individualnom i porodičnom posjedu sa ograničenošću kulturnih vrsta

e. dualizam u organizovanju naselja

Stanovništvo

Katastar Herceg-Novoga iz 1690. godine

U hercegnovskom arhivu čuva se jedan neobično važan izvornik iz kojega se možemo obavjestiti o stanovništvu spoljašnjeg zaliva Boke prije časa koji zabilježena porodična tradicija najvećeg broja dračevićkih familija fiksira kao čas doseljenja u ovaj kraj. To je katastar Herceg-Novoga koji je dovršen 1690. godine, a čiju je izradu najverovatnije inicirao sam generalni providur Dalmacije i Albanije Gerolamo Corner, odmah po zauzeću Novoga. Iz ovoga katastra mi smo načinili evidencije vlasnika zemlje u planinskim selima Dračevice.

U svojim terenskim istraživanjima S. Nakićenović je, propitujući kod žitelja bokeških sela, doznao kako je najveći broj dračevićkih rodova doselio iz Hercegovine i to u devedesetim godinama 17. vijeka. Upoređenjem ovih obavještenja o vremenu doseljavanja i podataka iz katastra 1690. godine, može se ustanoviti samo mali broj vlasnika zemlje koji pripadaju dračevićkim rodovima koje tradicija fiksira u devedesete godine, ali i sami početak mletačke uprave u 1687. godini! Čitava stvar se jako usložnjava kada pregledavanjem katastra iz 1704. godine iz vremena providura F. Badoera, koji unosi jednu važnu novinu, a to je oznaka: "n. h." (nuovo habitante) kojim se žele markirati novo doseljeni građani Republike. Ova oznaka stoji uz imena Dračevićana koji nose određene, od Venecije dodjeljene titule, ili autohtone titule, ali koji su odreda uključeni u zemljišnu knjigu iz 1690. godine. Ovo svakako potencira pitanje: Kada su doseljeni ostali vlasnici zemlje u Badoerovom katastru, pitanje koje mi moramo postaviti ma kako bile nevjerovatne sve implikacije koje ono povlači. Ali, podsjetimo se, nevjerovatne u odnosu na obavještenja koja pruža tradicija.

U katastru se ne nalaze mnoge porodice koje prema tradiciji pripadaju ili starinarskom stanovništvu Dračevice ili se sa sigurnošću, i na temelju arhivskih dokumenata, nalaze u Boki u 1690. godini! Svakako, na teritoriji Dračevice mogli su stajati posjedi tipa feuda. Vlasnici zemlje mogu živjeti u drugim mjestima, najprije obalskim, pa da status kmeta ne dozvoli uključivanje ovih porodica u zemljišnu knjigu. No, za nas je neobično važno evidentirati vlasnike zemlje. Antroponimija sjeverozapadne Boke u godini velike seobe Srba pod Arsenijem Trećim Čarnojevićem, govori o narodnosnoj pripadnosti njenoga stanovništva. Kada se uzme u obzir sve naprijed rečeno, valja voditi računa o mogućnosti da vlasnici zemlje žive bilo gdje u zalivu, a vlasnici zemlje u Kornerovom katastru iz 1690. godine su Srbi.

Mocrine^[117]

summa * 781

Summa * 329

summa * 159

Migranti

Svakome će čitaocu sa područja Herceg-Novog odmah pasti u oči skroman broj recentnih prezimena u zemljišnoj knjizi iz 1690. godine. Ovo nipošto ne znači da su baš ovi rodovi među prvima ili prvi doselili u planinska sela Dračevice. Naprosto može se sa sigurnošću vjerovati kako mnoginisu evidentirani jer ne posjeduju zemlju ili se kriju u imenu oca.

U selu Mokrine javljaju se među vlasnicima zemlje 1690. godine:

1. Petijevići

2. Kosići

3. Radanovići

4. Lepetići

5. Prlaini

6. Jačeglavi

7. Miševići

8. Peštići

sve rodovi i familije koje se tradicionalno vezuju uz naselje Mokrine u njegovim starim granicama iz 1701. godine. U isto vrijeme u Mokrinama se javljaju kamenski rodovi Vukovići i Ratkovići, kao i oni koji se vezuju uz Bajkove Kruševice: Novaković i Tomašević. Da vidimo sada šta o vremenu doseljavanja mokrinjskih rodova bilježi S. Nakićenović, najprije za rodove uključene u zemljišnu knjigu iz 1690. godine. Vrijedni prota S. Nakićenović o Petijevićima obavještava da su doselili 1692. godine iz Hercegovine a da je prvi došao Mihailo Vučetin,^[119] o Kosićima kako su doselili 1687. iz Komana a prvi Đuro Vujadinov,^[120] o Radanovićima da su došli 1692. iz Korjenića,^[121] o Lepetićima da su stigli 1692. a prvi Ćetko Lepeta,^[122] o Prlainima da su doselili 1692. a prvi Miloš,^[123] Jačeglavi o kojima je obavješten da su iz Hercegovine i da je prvo došao Jovan,^[124] Miševići 1692. a prvi Vuko,^[125] i Peštići, neodređeno, a prvi Vuko Radojev.^[126]

Kako se vidi, obavještenja koja pruža porodično predanje ovih mokrinjskih rodova, onako kako je prenešeno S. Nakićenoviću o vremenu doseljenja u Dračevicu nisu tačna. Svi rodovi uključeni u zemljišnu knjigu iz 1690. godine u ovome selu stoje ranije. Samo obavještenje o vremenu doseljenja Kosića može biti tačno. Takođe, zanimljivo je kako porodično predanje Gojkovića govori o davnoj utemeljenosti ovoga mokrinjskog roda u Dračevici, a ipak, Gojkovići nedostaju u ovoj zemljišnoj knjizi.

No, krenimo dalje ka selu Kameno. U Kamenome uključeno je, među recentnim prezimenima koja se zaista i tradicijom i na temelju arhivske dokumentacije vezuju uz ovo naselje poslije mletačkog zauzeća Novoga, samo pet prezimena:

1. Vuković

2. Radović

3. Radojević

4. Remetić

5. Mandić

O Vukovićima predanje kazuje da su došli u Kameno iz Podgorice 1687. a da je prvi došao Rade,^[127] o Radovićima da su u Kamenom od 1687. a doselili iz Bjelopavlića, te da su prvi stigli Rade i Milija,^[128] o Radojevićima da su iz Korjenića 1692,^[129] o Remetićima neodređeno svršetkom 17. vijeka a prvi Damjan Remetić,^[130] i o Mandićima da su porijeklom iz Gornje Morače 1687.^[131] Kao što se vidi, obavještenja o kamenskim rodovima iz zemljišne knjige 1690. dobro međusobno korespondiraju. Utisak je da je u Kamenom prota S. Nakićenović imao pouzdanije obavještače. Govori to i tačnost obavještenja o slavama koje su za Mokrine davane uvelike pogrešno, dok u Kamenom sve tačno izuzev slave Radovića^[132]

U selu Žlijebi, među recentnim rodovima, katastar iz 1690. uključuje samo Sikimiće. S. Nakićenović o Sikimićima bilježi:"Sikimići iz Oputne Rudine, od bratstva Pilatovaca, 1693. sa Jovom Vojnovićem. Slave Jovan dan. Prvi, koji su ovamo došli, zvali se Stjepan i Vuko Sikimić.^[133/a] Kako se vidi, Sikimići u Žlijebima stoje barem tri godine ranije i, zaista, katastar uključuje Šćepana Sikimića (Stieppan Sichimich). Stvar je još interesantnija kada se dosjetimo da porodično predanje, onako kako je predočeno S. Nakićenoviću, doseljenje Sikimića vezuje uz jednu poznatu istorijsku ličnost kakva je glavar Jovo Vojnović fiksirajući 1693. godinu u kojoj se, prema izvorima, odigrava izvjesno pomjeranje stanovništva južne Hercegovine ka Dračevici, nagoviješteno na konferenciji u Popovu. Otkuda ovakva greška? Da vidimo najprije kako će izgledati rezultat upoređenja podataka iz dvije zemljišne knjige, one Kornerove iz 1690. i Badoerove iz 1704. godine.

U selu Mokrine u knjizi providura Ferigo Badoera-a, nalazimo svega 23% prezimena uključenih u Corner-ov katastar. To su:

Bubetich (1690) - Bubetich (1704)

Vusich - Vucich (?)

Grubisich - Grubisich

Giarsoglava - Jarciglava

Lepetich, Lipetich - Lepetich

Milovich - Milevich (?)

Melesevich - Malesevich

Misevich - Missevich

Marsich - Marsich

Pestich - Pestich

Parlainov - Parlain, Parlainovich

Radobratovich - Radibratovich

Cosich - Cossich

Safich - Savich

Covacevich - Covacevich

U Kamenome bilježimo svega 45% prezimena iz prve zemljišne knjige:

Vucovich (1690) - Vucovich (1704)

Vuianich - Vuianich

Balaich - Balarich (?)

Radovich - Radovich

Racovich - Racovich

Remetich, Rimetich - Remetich

Stanich - Stanich

Stisich - Stiessich (?)^[133/b]

Sasoevich - Sassoevich

Suplov - Zuplov

U Žlijebima će se, prezimenom, iznaći svega 41% vlasnika zemlje iz stare zemljišne knjige:

Begognia (1690) - Becogna (1704)

Dragolovich - Dragolovich

Sandracovich - Sundrach (?)

Sichimich - Sichimich

Tolievich - Toglievich

Ovako krupne izmjene vlasnika zemlje u toku svega četrnaest godina govore za vrlo živu izmjenu vlasnika zemlje u planinskim selima Dračevice. Teško se može izvoditi kakvih čvršćih zaključaka obzirom na neredovnost prilika u neposrednom poslijeratnom toku bokeškog društva.

>>

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.