Dr Goran Z. Komar: Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije

Katastar iz 1704. godine (Badoer-ov)^[134]

Objavljivanje ovoga za prošlost Novoga neobično važnog izvornika, od strane dr Gligora Stanojevića, predstavlja najkrupniji korak, načinjen do danas, za formiranje čvrste podloge za demografska izučavanja Dračevice po vlašću Venecije. Ova zemljišna knjiga svakako nadilazi bogatstvom podataka koje pruža o stanovništvu Novoga i okoline, i teritorijalne okvire sjeverozapadne Boke i hronološke okvire uprave Republike Svetog Marka ovim dijelom bokeškog zaliva, pružajući mogućnost za kompariranje podataka u domenu istraživanja populacije ovoga prostora sa drugim izvornicima u okviru regiona, a možda, u budućnosti, i okolnih regiona.

U uvodnim riječima svome velikom djelu, dr G. Stanojević kaže kako su Mlečani odmah po zauzeću Novoga pristupili podjeli turskih zemalja:"već početkom oktobra 1687. godine izrada katastra novskog kraja povjerena je Vicencu Scuri koji je među prvima dobio zemlju. Taj katastar po svoj prilici nije nikada ni započet ili mu se zagubio svaki trag".^[135] Kako će se kasnije vidjeti, generalni providur Dalmacije i Albanije i pobjednik pod Novim, Gerolamo Corner, nekoliko dana po zauzeću Novoga izdaje dekret o osnivanju zemljišnog katastra koji je izradio Giovani Francesco Barbiera. Sam Corner još 9. oktobra postavlja mjerača Calegri-a a za upravitelja katastarskih poslova Vicencu Scurlu.^[136] Nemamo razloga da ne vjerujemo da je upravo zemljišna knjiga iz 1690. godine koja se čuva u novskom arhivu, onaj prvi katastar čiju je izradu naredio generalni providur. Da li je dr G. Stanojević odbacio ovu knjigu kao nepotpunu u smislu da ne posjeduje sve elemente kompletne zemljišne knjige, ili naprosto za nju nije znao, to ne možemo sa sigurnošću utvrditi, no ovaj istraživač i zemljišnuknjigu iz 1702. godine ocjenjuje kao nepotpunu jer ne prelazi karakter prikupljanja i sređivanja podataka. Izvjesno je da je katastar iz 1704. godine puno kompletniji i važniji za izučavanje stanovništva regiona, ali valja skrenuti pažnju na nedovoljnost promatranja i ocjenjivanja vrijednosti zemljišne knjige iz 1690. godine kao pojedinačnog izvornika i opasnost od prenebregavanja fakta da je ova knjiga zaključena u 1690. godini, a to je doba u kojemu će, prema tradiciji, izvjesni migratorni zamah ka Dračevici tek uslijediti. Zato je njena važnost, kao komparativnog izvora, gotovo neocjenjiva.

Badoerov katastar radila su dvojica mjernika: Agostini i Rossi. Do sredine decembra 1704, dovršeno je premjeravanje zemljišta, popis mlinova, valjavica i procjena plaćanja poreza na njih. Poslednja formalnost na katastru je dovršena 2 2. januara 1705. godine^[137] Katastar se naziva Badoerov po kotorskom providuru Ferigo Badoer-u, za čije je uprave Bokom i dovršen.

Među najznačajnijim pitanjima za naše zanimanje ovdje, biće jedna neobičnost koja se uočava u zemljišnoj knjizi iz 1704. godine, a tiče se ocrtavanja privilegovanog sloja stanovništva Dračevice. Naime, zahvaljujući jednoj važnoj novini koju unosi Badoerov katastar, a to je oznaka "n. h" (= nuovo habitante) vidi se da najveći broj zemljoposjednika koji posjeduje najznačajnije površine zemlje biva uključen uz oznaku "n. h", dakle kao novi stanovnici. G. Stanojević je, posve hipotetički, vjerovao da se ova oznaka odnosi na doseljene poslije Karlovačkog mira (1699), no zemljišna knjiga iz 1690. godinepruža nam mogućnost da ustanovimo kako veliki broj ovih zemljoposjednika stoji u Dračevici četrnaest godina prije dovršavanja Badoerovog katastra, i naravno, prije časa koji porodična tradicija najvećeg broja dračevičkih rodova markira kao čas doseljenja: 1692/93. godinu! I ova činjenica govori u prilog tezi o postupnosti odilaženja hercegovačkih porodica koje odlučuju preći u Boku Kotorsku i ozbiljnosti otpora prelaženju na teritoriju Venecije - hercegovački Srbi svoje će krajeve u Trebinju i Popovu napuštati kolebljivo, nikako svi iz kuće, i moguće, samo će uspostavljati kontinuitet življenja u dobroj tradiciji svojega hercegovačkog zavičaja kojemu Dračevica bijaše najviše ishodište. Ova je zemlja živjela od trgovačkog tranzita više nego ma koji dinarski kraj, a sretnaokolnost mogućnosti zadobijanja posjeda u Dračevici biće iskorišćena punom odlučnošću za proširenje obrta na morsku obalu mletačke Albanije.

Razmatranjem svih aspekata privilegijalnog pitanja u Dračevici na izmaku 17. vijeka doći će se do uvjerenja o vremenu najkrupnijeg priliva srpskog stanovništva u novski kraj, koje će se pomjerati od prve godine po zauzeću Novoga, kako obavještava tradicija, ka godini Karlovačkog mira. U tom smislu Badoerov katastar pruža najširu podlogu za rasvjetljavanje privilegijalnog pitanja u Topaljskom zalivu u razdoblju između dva velika rata. Kraj imena brojnih glavara stoji oznaka "nuovo habitante". Krupniji pokreti hercegovačkog stanovništva nisu se mogli izvesti bez sudjelovanja glavarskog sloja. U prvim godinama po zauzeću Novoga u Dračevicu stižu u Boku pojedini članovi porodica i rodova, a potom, ostaci koji će poslije u Boki formirati klasične rodovske agregate vezane uz seoske odlomke i zaseoke, naravno, uz zatečeno starinarsko stanovništvo.

Na kraju, da načinimo pregled isključivo novih stanovnika koje markira zemljišna knjiga iz 1704. godine ("n. h") kako bi ih, prezimenom, potražili u staroj knjizi iz 1690. Rezultat je neočekivan. Kao novi stanovnici uključeni su:

Cameno:

Dakle, 35, 7% vlasnika zemlje u selu Kameno uz čije ime u zemljišnoj knjizi iz 1704. godine stoji oznaka "nuovo habitante", kao rodovi ili porodice stoje i u knjizi iz 1690. godine.

Mocrine:

U selu Mokrine, 40% vlasnika zemlje iz 1704. godine stoji kao porodica ili rod i u zemljišnoj knjizi iz 1690. godine.

Sliebi:

U Žlijebima 30% vlasnika zemlje iz 1704. godine, prepoznajemo u prezimenima vlasnika iz 1690. godine.

Tvrdnje nekih naših istraživača da se ova oznaka u katastru 1704. godine odnosi na novodoseljene, dakle poslije Karlovačkog mira, mora se odbaciti kao hipotetička. Ovo je veoma značajno učešće vlasnika zemlje u katastru iz 1690. godine, Može se pretpostaviti da je njihovo učešće i veće, jer se u zemljišne knjige upisivalo, umnogome, imenom oca, pa je tačna identifikacija nemoguća. Ne postoji ni jedan razlog da se sumnja da je zemlja u ovih četrnaest godina čvrsto u posjedu porodičnom i rodovskom, shodno temeljima organizovanja i gradnje srpskoga društva u selu, naročito planinskom selu. Još nešto je važno uočiti. Ovakva situacija govori za sukcesivnost napuštanja hercegovačkih domova.

Nadalje, neobično je važno pitanje koje se mora postaviti: kada su i da li su u Dračevicu uopšte doseljeni ostali rodovi koji u zemljišnoj knjizi iz 1704. godine, ne nose oznaku "novo doseljeni"? Mi naprosto moramo voditi računa o neredovnosti prilika u poratno vrijeme i izvjesnoj nepravičnosti u dodjeljivanju i raspodjeli zemlje koja odnosi dio dračevićkog stanovništva natrag u Hercegovinu, na samom početku 18. vijeka. Titulisanje "novih stanovnika" pruža mogućnost ocrtavanjaprivilegovanog sloja koji uživa realne zasluge za Veneciju i čije titule odražavaju punu odmjerenost u izražavanju zahvalnosti Republike Svetog Marka. Hercegovci su kolebljivo napuštali svoje krajeve.

Veoma ozbiljno pitanje je i pitanje kmetskog odnosa. Koji se rodovi kriju u broju kmetova koje zemljišna knjiga iz 1690. godine bilježi uz rubriku "Anime"? Biće zanimljivo vidjeti iz antroponimije starog hercegovačkog stanovništva, širokih oblasti bokeške i dubrovačke kontinentalne poleđine, iz kojih se regrutuje pokrenuto stanovništvo na koncu 17. vijeka, stoji li u kakvoj korelaciji sa antroponimijom Dračevice toga vremena. Iznova, moramo se vratiti prvom mletačkom katastru Herceg-Novoga i pogledati fondove koje pruža ovaj izvornik, tim prije što se među ovim imenimamora nalaziti imena onog autohtonog bokeškog stanovništva koje Morejski rat zatiče u njegovom kraju. U tome cilju pogledaćemo najprije rad dr A. Peca u kojemu se raspravlja o odnosu govora Dubrovnika sa susjednim govorima, prema njihovoj antroponimiji.^[138] Najprije se pruža hercegovačkih imena iz predturskog perioda. Zatim, iz djela dr Desanke Kovačević Kojić i Marka Vege daje imena Dubrovnika do 15. vijeka^[139] Konačno, autor daje antroponima iz Boke u naznačenom periodu,^[140] i zaključuje da stoji dobra korelacija između antroponimije Dubrovnika i Boke na jednoj strani i hercegovačke antroponimije iz predturskog perioda.

Posve je sigurno, kako će se vidjeti, da je antroponimija prostora sjverozapadnog basena Boke na izmaku 17. vijeka, pretrpjela određene izmjene u odnosu na antroponimiju Hercegovine predturskog perioda, kako to ustanovljava dr A. Peco za grad Dubrovnik. Sasvim je moguće da izmjene antroponima doživljava stanovništvo koje migrira i nastanjuje se u zalivu, no valja voditi računa i o mogućnosti izmjene imena autohtonog stanovništva zaliva pod uticajem migrantskog sloja koji je u Boki 18. vijeka morao biti dominantan. Ako se u Boki 18. vijeka može govoriti o uticaju i odnosu novopridošlog stanovništva i onoga autohtonog, tada je izvjesno taj uticaj dominantno jednosmjeran od populaciono i ekonomski snažnijeg elementa ka slabijem. Vrlo je vjerovatno da ovaj sloj starinarskog življa na prostoru Dračevice na izmaku 17. vijeka dosta naglo slabi i čak kroz 18. vijek nestaje iz katastara i popisa stanovništva.Ovaj proces nestajanja srpskih starinarskih prezimena u planinskom i brdskom predjelu sjeverozapadne Boke neobično je interesantan i teško objašnjiv, naročito na ovome predjelu na kojem definitivno dolazi do susretanja etnički istovjetnih grupacija.

Dužni samo takođe, razmotriti sve moguće opterećujuće posebne okolnosti koje su mogle proizvesti povratak migranata u matične krajeve južne Hercegovine kao i udaljavanje starinarskog življa Dračevice u užurbanim događajima Morejskog rata i neposredno po njegovom završetku.

Među dokumentima u fondu Političko upravni mletački arhiv u Herceg-Novom, valja izdvojiti kao neobično važne za razumjevanje događaja u Boki i njenom kontinentalnom zaleđu Hercegovine tokom 18. vijeka, te posebno za ocrtavanje dvosmjernosti migratornih tokova toga prostora, određen broj odluka generalnih i vanrednih providura kojima se doseljeničkim familijama dodjeljuje zemlja i privilegije. Katkada, zemlja se ustupa novodoseljenim na posjedima podanika koji su iselili u Tursku. Interesantno je da ovo iseljavanje sa teritorije Venecije na teritoriju Turske, redovito bez bližeg određenja kraja u koji se iseljava, traje kroz čitav 18. vijek. Ne možemo danas dokučiti u kakvom obimu. Zapaža se, međutim, da ovo iseljavanje, u prvoj polovini vijeka, dobija na zamahu na završetku poslednjeg mletačko turskog rata 1714-18. godine. Nasuprot tome, u godini 1715. bilježi se i krupnih prelazaka pod krilo principovo i to sa prostora južne Hercegovine, iz zubačkog kraja. Zubački prvaci Danilovići dovode u ovoj godini sa sobom iz svojega kraja veoma visok broj novih podanika Republike.

Teško da je u to vrijeme bilo kakvog ozbiljnog razloga da se broj migranata uvećava. U ovoj ispravi pominju se Vasilj i Kuzman Danilović koji dovode hiljadu i osam stotina duša (!) Ovi zubački prvaci mogli su sobom dovesti veliki broj Hercegovaca u Dračevicu, i moguće je da jeovaj pokret zubačkog stanovništva na izmaku mletačko-turskog rata opustošio ovaj kraj, no na njegovom završetku, uočava se pomjeranje pojedinih porodica natrag ka turskoj Hercegovini.

Kapetan Komnen Simović i njegov brat Stanoje iz Herceg-Novoga mole da im se dodjeli nešto zemalja. Molba je uvažena odlukom generalnog providura A-Moceniga od 8. januara 1719. i istima je dodjeljeno četiri komada zemlje u Lastvi poviše Kuta koje je posjedovao pokojni Savo Vasiljević koji nije ostavio nasljednika, te četiri komada zemlje u Kamenome koje je obrađivao Simo Vasiljević koji je preselio u Tursku, s tim da plaćaju državi godišnju daću i da zemlju ne smiju otuđivati i da u slučaju smrti bez nasljednika zemlju vraćaju u državnu svojinu^[141]

Takođe, generalni providur F. Badoer dodjeliće zemlje kapetanu Jovanu Daniloviću iz Tople odlukom iz 1720. godine^[142] a u Mokrinama će biti izvršen premjer nekretnina Danilovića koji je držao Petar Abović koji je iselio u Tursku.^[143]

U to vrijeme, još uvijek, teče proces iseljavanja na teritoriju Venecije. Luka Šundrak, novi podanik, koji je u državi Turskoj ostavio sve svoje imanje i doselio u Žlijebe, moli da mu se dodjeli nekoliko komada zemlje u Žlijebima koje je on o svome trošku raskrčio. Udovoljeno odlukom vanrednog providura Flanđini od 8. jula 1721. godine^[144]

Vidi se, takođe, kako i u drugoj polovici vijeka teče ovaj zanimljivi proces iseljavanja na tursku teritoriju koji pogađa stanovništvo srpskih naselja uz granicu. Ova iseljavanja izazivaju vanrednog providura Kotora da interveniše. U pismu od 30. marta 1775. Vicko Dona, vanredni providur, traži od novskoga providura da saopšti razloge zbog kojih se mnogi ljudi i žene iz Mokrina, Mojdeža i Ratiševine sele u krajeve pod upravom turske vladavine.^[145] Nije nam namjera upuštati se u razjašnjavanja ovakvih postupaka Srba Dračevice, no želimo skrenuti pažnju na činjenicu da ova iseljenja na tursku teritoriju dobijaju na zamahu nakon velikih mletačko-turskih ratova.

Za pitanje ekonomsko-socijalnog položaja migranata od važnosti je i sagledavanje odnosa sela i grada. Š. Peričić je načinio valjanu analizu odnosa selo-grad u mletačkoj Dalmaciji druge polovice 18. vijeka.^[146] Ovaj rad ima značaj pionirskog rada, udubljujući se u problematiku najosjetljivijeg i fundamentalnog za izučavanje ekonomsko-socijalnih prilika toga vremena pitanja, a to je pitanje agrarnih odnosa. Ne vidimo razloga da su u ovome pitanju prilike i odnosi u Dračevici 18. vijeka suštinski drugačiji.

Autor ustanovljava da direktni zakupljivači obrađuju i koriste zemlju prema uslovima pismenog kolonatskog ugovora.^[147] Š. Peričić ističe, identično situaciji u Dračevici, sloj zaslužnih, povlašćenih građana republike koji žive u gradovima.^[148] U selima Dračevice živi glavarski sloj, osobe izložene u saobraćanju sa vlastima, i angažovane u poslovima održavanja reda, bezbjednosti granice, popisivanju stanovništva, sanitarno-higijenskim poslovima. Nema, međutim, indicija da ovaj glavarski sloj u Dračevici stoji prema ostalom stanovništvu u privilegovanom položaju u ma kom pitanju, a sasvim sigurno, između glavara i njihovih porodica, te ostalih žitelja sela, nema znakova dublje polarizacije. Septembra 1720. Pero Lučić, glavar sela Sušćepan i Trebesin, zatražiće, obzirom na svoje siromašno stanje, komad zemlje u Sušćepanu.

Nešto grublje i okvirno Š. Peričić govori o trgovačkim odnosima u mletačkoj Dalmaciji, gdje ističe potpunu ovisnost grada od sela, od njegovog širokog kontinentalnog zaleđa, pominjući akciju tadašnjih agrarnih pisaca koji se zalažu za popravljanje životnih uslova seoskog stanovništva.

Pored ovoga poželjnog trenda javlja se oštar antagonizam između stanovnika sela i crkvenih i svjetovnih feudalaca koji nastoje na uzurpaciji opštih dobara, što kompromituje vitalni interes sela i njegovog stanovništva.^[149]

Dr G. Stanojević dao je u svome radu o Dalmaciji u doba Morejskog rata^[150] djelu u kojem je Boka dotaknuta samo uzgredno, jednu generalnu ocjenu položaja seljaštva na teritoriji Dalmacije koja vrlo dobro korelira sa našim utiscima koje stekosmo iščitavajući arhivsku dokumentaciju mletačke provinijencije u Herceg-Novom, a koja dotiču ovo pitanje. G. Stanojević piše:"Nedostatak obradive površine i pašnjaka prouzrokovan malim prostorom i dolaskom novih podanika Morlaka^[151] u vrijeme Kandijskog rata primorao je narod da uzima zemlju u zakup kod turskih pograničnih begova koji su držali najbolje komade zemlje na kopnu u Dalmaciji. Cijeli krajevi pod mletačkom vlašću bili su ekonomski u potpunoj zavisnosti od Turaka..."^[152]

Zaista se iz niza dokumenata iz prve polovice 18. vijeka može vidjeti kako sela na pograničnom predjelu Dračevice pate od nedostatka obradive zemlje, te da uzimaju pod zakup zemlju u prekograničnim selima ili odlomcima seoskim. Vidi se, takođe, kako izgredi koji se javljaju izazivaju intervencije visokih predstavnika mletačke vlasti.

"Uzimanje zemalja i pašnjaka turskih aga pod zakup smatrao se kao privatno-pravni odnos između zakupaca i vlasnika zemlje. Međutim, taj pravni položaj izlazio je iz okvira privatnih odnosa i postajao međudržavni odnos između Turske i Venecije"^[153]

Konačno, mora se kod ovakvog opredjeljenja srpskog seljaštva u Boki pod vlašću Venecije uzimati u obzir opterećujuća visoka renta pod Venecijom, veća nego feudalna renta pod Turskom.^[154]

Dokumentbr. 5

Ne može biti ni malo sumnje da je, kada je riječ o planinskim selima Dračevice privilegovani sloj stanovništva, u pitanju vlasništva obradivom zemljom, zastupljen u zaslužnom za Republiku kneževskom sloju doseljenom u Toplu nakon zaključenja Karlovačkog mira.

Pogledajmo sada obavještenja koje pruža jedan arhivski dokument iz novskoga arhiva koji govori o načinu napuštanja starog kraja koji se zapravo i ne napušta.

O jednom kolektivnom prelasku u Dračevicu iz Južne Hercegovine

Sada, da pogledamo, govorom dokumenta, kako se odvijao prelazak Hercegovaca pod krilo principovo. Među najstarijim ćirilskim ispravama u novskom arhivu čuva se skroman broj iz poslednjih godina sedamnaestog vijeka. Neke od njih, osvjetljavaju jedan važan segment prošlosti Dračevice pred nastup velikog vijeka Srba. To su, sigurno, migratorna pomjeranja hercegovačkog stanovništva nastala kao direktna posljedica mletačkog zauzeća najizloženije tačke hercegovačke zemlje: Herceg-Novoga, toje, sigurno, doba značajne međuoblasne razmjene stanovništva stare Hercegovine. Za izučavanje ovih migracija, važno je, dakako, obratiti punu pažnju na zbivanja u svim susjednim oblastima. Jedna od tih oblasti, od davnina nastanjenih Srbima, a koja se prislanja na prostor sjeverozapadne Boke su Konavli. Za ovaj drevni srpski kraj mi raspolažemo jednim popisom njegova stanovništva iz 1673/74. godine, dakle u vrijeme poslije velikog zemljotresa i vrijeme blisko migratornim tokovima Morejskog rata.

Dokument koji ćemo ovdje pružiti nastao je najvjerovatnije u 1691. godini. Napisao ga je izvjesni Kuzman Popović, sigurnom, ispisanom ćirilicom. Ova isprava sadrži molbu hercegovačkog glavara Kuzmana providuru za zaštitu nekog južnohercegovačkog sela od Konavljana, nakon prelaska njegovog, za odbranu sposobnog stanovništva, na teritoriju Venecije.

Više je nego jasno iz pisma Kuzmana Popovića da se u slučaju ovoga južnohercegovačkog sela, svakako negdje na predjelu uz granicu dubrovačku, prelazak pod krilo principovo, odvija u potpunoj sukcesiji. Hercegovci nastoje zadržati svoje kuće i baštine. Stari ostaju doma, i može biti da će svaka kuća dati ponekoga za Dračevicu.

Jedinstveni kulturni krug

Kada bilježimo kakvih familijarnih prelazaka na teritoriju Dračevice iz Dubrovačke republike, naročito Konavala, ili iz južne i istočne Hercegovine, tada se ovakvi pokreti moraju gledati kao čisto unutrašnja stvar, u okviru jednog istog etničkog i kulturnog kruga Stare Hercegovine.

Dubrovački istoričar iz 16. vijeka Mauro Orbini, piše u svojoj istoriji Slovena o istoriji srednjovjekovnih srpskih dinastija kao jedinoj i središnjoj narodnoj istoriji utemeljenoj u faktima. Djelo njegovo govori za slabu upućenost obrazovanog dubrovačkog sveštenika u istoriju Hrvata. On piše o ponudi njihovoj Republici Svetog Vlaha protiv hercegovačkih kneževa Vojnovića i odgovoru Dubrovnika "Voi siete dal paese molto lontani" - ali vi ste iz zemlje veoma daleke.^[160]

Jorjo Tadić obavještava o jeziku grada Dubrovnika:"Od polovine XIII vijeka slovenskim jezikom je govorila većina stanovnika grada Dubrovnika, a još mnogo ranije, i svi oni koji su živjeli na selu".^[161]

U Republici je u 14. vijeku bilo mnoštvo popova istočnog obreda "U Dubrovniku i po svoj državi bilo mnoštvo popova slovenskoga bogoslužija.^[162] Ovi popovi su u narodu bili poznati kao ćirilice "chiurliza", i "pesbyter chiriliza."

Predstava lava-vuka na nadgrobnom spomeniku u Trebesinu (Sv. Toma)

U godini 1472. zabranjen je u Dubrovniku, od vlade, narodni govor. Ova se zabrana uspjela održati nepune dvije decenije. U službenim spisima ovaj je jezik zvan "naš jezik".

I. K. Sakcinski u predgovoru svoga djela "Acta croatica - listine hrvatske" (1863): "Iz ovih listinah hrvatskih što dosižu po izboru do konca 16. vijeka, kojem su dodani i neki napisi, učimo se također, da je od Hrvatah, mnogo prije rimskoga ili latinskog pisma u običaju bilo staroslovinsko ili glagoljsko i grčkoslovinsko ili ćirilsko pismo... "

"Meni barem nije pošlo za rukom naći i jedne hrvatske listine pisane latinicom prije druge polovice 16. stoljetja, dočim je ćirilica pokraj glagoljice, u porabi bila ne samo u Dubrovniku, nego kod istih najstarijih i najčistijih plemenah, kao što bijahu Šubići, Korinjani i Kukari..." Zagrebački profesor Natko Nodilo zapisa: " U Dubrovniku ako ne od početka, a ono od pamtivjeka govorilo se srpski, govorilo kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće, tako u javnom životu. Jeste istina da su zapisnici raznih vijeća vodili latinski, a prilika je takođe, da pod knezovima mletačkim, njih radi, na vjećima se ponešto raspravljalo i mletačkim i kojekakvim govorom. Nego u općini od Mletaka oslobođenoj, srpski je raspravni jezik".^[163]

Dubrovnik je srpskim smatrao i Kalaj, guverner Bosne i Hercegovine.^[164]

U hrvatskoj propagandnoj akciji u Konavlima čiji je najistaknutiji protagonosta pop J. Crnica, na početku našega vijeka, u njenom najoštrijem zamahu, upotrebljeno je djelo čini naslov otkriva dilemu:"Dubrovčani, jesu li Hrvati?"(M. Kušar). List "Dubrovnik" vodio je s njim oštru polemiku.

Na početku vijeka kada papa Leo Trinaesti bulom "Sclavorum gentem" nazove Zavod Svetoga Jeronima u Rimu hrvatskim, dubrovački Srbi protestvuju i naziv hrvatski se uklanja. Papa je povrijedio dubrovačko katoličko Srpstvo, a Rim u svojemu obazrivom postupanju udovoljava zahtjevu. Inače, "sclavonia" označava srpsku državu u najstarijim dubrovačkim arhivskim knjigama.

Čak i u prostranom bosansko-hercegovačkom zaleđu Dubrovačke Republike, kada na izmaku 19. vijeka A. Radić ekskurzira u ovoj oblasti, osvjedočiće se da je, "ime Hrvata po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato.^[165] Fratar I. Jukić napisa:"Krajišnici od Hrvatah ne znaju nit imena".^[166]

Episkop G. Zelić piše u svojoj autobiografiji o srednjevjekovnom Srpstvu Dubrovnika i mehanizmima njegovog pokatoličavanja: "... počem su mlogi Dubrovčani putujući i ploveći po svijetu često slušali propovjedi i crkovnu nauku zapadne crkve, i vrativši se doma u Dubrovnik, svojoj familiji i sosjedima prepovedali o prvenstvu i čistoći rimske crkve, počem su sveštenici zapadne crkve putnikom razrješavali postove, što je Dubrovčanima to sve milo bilo, osobito onima koji su putovali po moru..."

Najznačajniju argumentaciju za narodnosno određenje stanovništva Republike pruža lingvista M. Rešetar, rođeni Gruđanin. On piše da"Dubrovčani nijesu nikad bili čakavci, jer je srpski jezik došao u negda romanski Dubrovnik iz staroga Zahumlja i stare Travunije, gdje se uvijek samo štokavski govorilo"^[167] Ove tvrdnje M. Rešetara zadobile su konačnu verifikaciju prezentacijom ćirilskih isprava koje je načinio srpski kancelar Dubrovnika Paskoje Primojević. M. Rešetar je pisao i o knjigama na narodnom jeziku s kraja 16. vijeka. "Način kako se ima govoriti misa" koja je štampana u Rimu ćirilicom (1592) i u Mlecima štampana "Nauk kerstianski" (1583). Na ovim knjigama stoji zabilješka da su prevedene na "dubrovački jezik".^[168]

Dubrovnik je 1419. kupio od Sandalja Hranića istočni dio Konavala sa Vitaljinom, a 1426. ostatak od Radoslava Pavlovića. Stanovništvo Konavala odupire se pokušaju Republike da u selu Svetoga Đorđa podigne franjevački samostan. Ovo je selo predstavljalo snažno uporište dubrovačkog Srpstva^[169]

Samostan je poslije podignut u Pridvorju.^[170]

U Konavlima predanje pominje barem četiri pravoslavna manastira. Takođe u razgovoru sa Konavljanima može se čuti kako su " poslednji bogumili u Konavlima pokatoličeni prije dvjesta godina"!

Arheolog Đ. Ćapin prikupio je ključne dokaze o odnosu prema srpskim spomenicima u Konavlima u novije doba. Đ. Ćapin kaže: "Više crkava koje su bile orijentisane ka istoku i imale pravoslavne oltare, porušeno je u drugoj polovini XIX vijeka, za vrijeme austrougarske okupacije, da bi na njihovim temeljima ili u neposrednoj blizini bile podignute nove, sa drugačijom orijentacijom i bez apside (1885. god. je srušena crkva Roždestva Presvete Bogorodice iz XV vijeka ispod Soko-grada, sredinomXIX vijeka crkva Sv. Jovana u Ljutoj, u novije vrijeme crkva sa "grčkim grobljem" u Bačevom polju i podignuta današnja Sv. Rok). Ako se rušenje starih crkava i njihovo "obnavljanje"može nekako i pravdati neznanjem u XIX vijeku, nastavak takve prakse u šezdesetim isedamdesetim godinama ovog vijeka (kada postoje razvijene službe zaštite i evidencije spomenika kulture) upućuje na namjerno kriminalno uništavanje spomenika da bi se prikrile njihove pravoslavne karakteristike.

Dvije crkve sv. Velikomučenika Dimitrija u Pičetama i Sv. Velikomučenice Varvare u Mrcinama, u stručnoj literaturi su zabilježene kao jednobrodni hramovi sa polukružnim apsidama, pravoslavnim posvetama i većim nekropolama stećaka. crkve koje su postojale do sredine šezdesetih godina, u takvom obliku više ne postoje.

Crkva Sv. Dimitrija u Pičetama (Mitrova crkva) je danas građevina pravougaone osnove, dimenzija 5, 80 dž 3, 70, bez apside... "... U blizini crkve nema ni jednog stećka. Iza nje su sve do prvog svjetskog rata sahranjivani pravoslavni. Svi nadgrobni spomenici su danas uništeni.

Crkva Svete Varvare (Varina crkva) u Mrcinama danas takođe nema apsidu. Na nadvratniku je u kvadratnom polju naknadno uklesan krst i godina 1889. Iako je površina kvadratnog polja potpuno bijela, a svježim urezima i tragovima dlijeta za razliku od okolnih površina koje su vremenom dobile patinu, falsifikat ne može biti stariji od sedamdesetih godina ovog vijeka. Sačuvana je nekropola stećaka koje mještani zovu "groblje Kulina bana"... " "Spolja je prezidana i crkva Sv. Đorđa uCavtatu, ali se iznutra još vidi pravoslavni oltar".

"Crkva Sv. Dimitrija u Gabrilima iz doba srpske države u Duklji (XI vijek) najstarija je sačuvana crkva u Konavlima. Orijentisana je prema istoku, apsida je spolja četvrtasta, a spoljni zidovi ukrašeni lezenama. U izvornom obliku su sačuvane crkve Sv. Ane u Lovornu (XIII-XIV v. ) i starija (od dvije postojeće) crkva Sv. Spasa u Vitaljini (XIV-XV v. ) obje sa pravoslavnim oltarima, orijentisane ka istoku".

Nadalje, Đ. Ćapin govori o lokalitetima sa srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima - stećcima, koji predstavljaju izrazito hrišćanske spomenike vezane za srpski etnički krug.^[171]

Karakteristična predstavasa nadgrobnih spomenika Dračevice i južne Hercegovine

One partije Dračevice, najprije uz dubrovačku granicu, od sela Prijevor, odlikuju krupne srpske starine, koje ovdje, gdjekad, zadobijaju očigledne i fine izraze. Podno sela Prijevor leži baština Dobrašinovica, koja je ime dobila po Dobrašinu čiji je spomenik ležao u Konjskom. Poput Konavala, od Prijevora, pa u dubinu teritorije Dračevice, kraj crkava ili na osami, viđaju se najsigurniji tragovi i obilježja srpskog etničkog prostora. Na Butkovom brdu, podno Prijevora, uz samu konavosku granicu, leži jedan stećak ukrašen rozetom i stilizovanim mačem. Drugi stećak koji je poslije drugoga svijetskoga rata ležao na istom mjestu, uništen je odmještana ugrađivanjem u put. Valja se načas osvrnuti na toponim Butkovo brdo. U Uskoplju trebinjskom živio je 1433. velikaš Radivoj Butković (Radiuoi Butchcouich de Vsquopie) vlastelinskog roda.^[172] Testament gosta Radina prezimenom Butković, iz 1466, govori takođe o nekoj srpskoj vlastelinskoj porodici koja je raširena u Šumi ali i u Dračevici.^[173]

Ovo staro naselje odlikuje se solidnom gradnjom svojih najstarijih odlomaka i ono ni u kom slučaju ne smijemo posmatrati kako okrajni dio teritorije župe Dračevice, već kao njen središnji dio. U odlomku Rustovo leže ostaci jednog neobično solidnog ansambla srednjovjekovnih građevina koje mogu činiti ostatke dvora. U seoskom odlomku Malta podignuta je crkva Sv. Nikole koja reprezentuje romaničke građevine na ovome prostoru. S. Nakićenović pominje crkvu Prenos moštiju Sv. Nikole (!) te da se mjesto na kojemu je ležala zvalo Nikolj do.^[174]

Vojislav S. Jovanović obavještava o crkvi Sv. Nikole:"Raniji naziv ovog sela Nikolj do vjerovatno je u vezi sa pomenutim hramom. Građevina je zidana tesanim i pritesanim kamenom. Okviri portala i prozora izvedeni su od većih kamenih blokova. Spolja su zidna platna jednostavna, dok je unutrašnjost rasčlanjena na niše i pilastre... "^[175] Prof. V. Jovanović smješta ovu građevinu u kasni srednji vijek. Važno je takođe utvrditi da je crkva Sv. Nikole bila grobaljska. Okolo, u porti, leže stećci, ali i grubi nadgrobni kamenovi okomito pobodeni u zemlju.

Ovakva nadgrobna obilježja odlikuju sve starije partije grobalja po bokeškim i konavoskim selima.

Nadalje, u Prijevoru, ležalo je staro groblje na Jakovini, u blizini Rustova, koje, kako je uobičajeno u Dračevici, mještani zovu grčkim ili samo grobljem. U ovome groblju, nije se ukopavalo stanovništvo Prijevora, posigurno od Morejskog rata, kao, uostalom i u drugim ovakvim zatečenim grobljima u koncu 17. vijeka u Sutorini.

U blizini odlomka Konjevići leži još jedno staro groblje koje mještani zovu Đurđev kamen načinjeno od kiljana.

Malo dublje u Sutorini, uz granicu s Mojdežom, stoji crkva Sv. Jovana sa srednjovjekovnim grobljem od stećaka ugrađivanih i u crkvenu građevinu. Ova je crkva koja je ležala ukopana u zemlju, iznova podignuta poslije Morejskog rata kada je ovdašnje stanovništvo definisanjem Grimani linije, ostalo bez zavjetne crkve Sv. Jovana u Kamenom.

Bliskost okrajnih djelova Dračevice, kao uostalom i čitave teritorije Boke, sa bliskim im konavoskim predjelom, potvrđuje njihova toponomastika. Na Varinom brdu u Butkovini (Mrcine), J. Vukmanović bilježi "ogromno groblje" zatim dublje u Konavlima, u Popovićima u selusv. Đorđa, leži staro srpsko groblje sa ćirilskim natpisima, kao i u Komajima i u Poljicu konavoskom, pred crkvom Sv. Ilije gdje takođe leže stari grobovi sa ćirilskim natpisima^[176]

Ovih spomenika na ovim lokalitetima danas nema. O stećcima u Konavlima valja pogledati radove V. Vuletić Vukasović, Stećci u Konavlima i Dalmaciji, Starohrvatska prosvjeta II, Knin, 1896, kao i L. Zore, Bosanski grobovi, Program c. k. Velikog državnog gimnazija u Dubrovniku za školsku godinu 1880 1881, Dubrovnik, 1881, te Š, Bešlagić, Stećci u Brotnicama, Anali historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, VIII-IX, Dubrovnik, 1962.

K. Porfirogenit u svome djelu - uputstvu za upravljanje državom, kaže da se Konavli prostiru od Kotora do Raguze. Zanimljivo je da je u tome pogledu saglasan i autor Barskog rodoslova.

Sigurno znamo da su Konavli sa Dračevicom činili jedinstven administrativni prostor u srednjemu vijeku. U dokumentu iz 1163. ili 1178. javlja se kao "dominus canali Devesije" osoba koja sebe smatra gospodarem Konavala i Žrnovice.^[177] Srpski suveren Stefan Nemanja je Zetu i Trebinje dao na upravu svome sinu Vukanu. Kada je Uroš Prvi 1243. došao na presto u Srbiji, njegov stariji brat Vladislav, budući udaljen sa trona, zadržavajući titulu kralja, dobija upravo Zetu i Trebinje. On Dubrovniku ukida danak koji je grad plaćao za vinograde u Župi knezovima Trebinja i Zahumlja.^[178]

Kada se kralj Dragutin odriče prestola u korist Milutina u 1282. godini, on zadržava upravu nad djelovima srpske države od Rudnika do Trebinja i Konavala.^[179] On svojoj majci Jeleni daje upravu nad Zetom i Trebinjem, da bi, poslije nje, Zetom i Trebinjem upravljao Konstantin, mlađi sin Milutinov.

Polovicom 14. vijeka u Trebinju i Konavlima sjedi zahumska vlastela Drugović ili Čihović, kao i župan Draživojević rodonačelnik Sankovića povjerenika Dušanovih.

Takođe, polovicom 14. vijeka, Konavli sa Trebinjem čine jednu župu i pominje se njihov gospodar Strahinja i sin župan Nenad. U 1347. se pominje Strahinja kao "domino Trebigne et Canalis"^[180]

Svugdje je u dokumentima Dračevica u sklopu pomenute oblasti. Kada 1373. Nikola Altomanović ustupa svoje zemlje Đ. Balšiću, on u paketu ustupa Dračevicu, Konavle i Trebinje.^[181]

Tvrtko Prvi je 1377. zauzeo Trebinje, Konavle i Dračevicu "kao zemlje bivše srpske krune. "^[182] Vlast bosanskih vladara zadržana je u Dračevici i nakon prodaje Konavala Dubrovniku.^[183]

Zadugo, nakon potpadanja pod jurisdikciju katoličke Republike, uz postojan otpor, zadržaće Konavli svoj srpski karakter i kada bude izvršena konverzija. Dračevica i njena bogata naselja na visokom zemljištu, zadržaće pod vlašću srpskih vladara svoju srpsku liniju kretanja.

Na dugačkoj kulturnoj vertikali, može se, po slojevima ispratiti i ustanoviti identični civilizacijski razvitak postavljanjem preciznih analogija u materijalnim ostacima i ukupnom kvantumu elementarnih simbola koje ovi susjedni krajevi pružahu jedan drugom.

Poslije ovog kratkog istorijskog podsjećanja, da razmotrimo kulturni okvir u kojemu su mogle stajati u svome srednjovjekovnom razdoblju predjeli sjeverozapadne Boke sa južnom Hercegovinom i Konavlima. ovo se razmatranje ne može započeti prije nego se osvrnemo na središnji problem bosanske istorije: problem bogumilstva. Biće neobično zanimljivo vidjeti kako su stari srpski pisci gledali na srednjovjekovnu crkvu u Bosni. Tek kada to sagledamo, vidjeće se dubina zastranjenja srpskih istoričara iz druge polovice 20. vijeka koji prihvatiše neutemeljene koncepcije hrvatskih autoriteta tipa Franje Račkog.

Ko će bolje i neposrednije svjedočiti o karakteru crkve u Bosni u njenom srednjevjekovnom razdoblju od Dubrovčana? U ovaj se grad slivaše sva karavanska trgovina i svi hercegovački putevi vođahu staroj slovenskoj Republici. U ovaj grad stizahu sve vijesti iz nemirnog bosanskog kontinenta. Ovaj grad sve odavna zapisivaše. U njegovim arhivskim knjigama leži sav istorijski, bilježeni život male i bogate zemlje Hercegove. Ima li u dubrovačkim listinama pomena o velikom problemu obaju crkava: jeretičkoj crkvi bosanskoj koja živješe u kulturnom izolatu srednjovjekovne Bosne, van svih evropskih civilizacijskihtokova i preplitanja? Odgovor je posigurno negativan. Nema, ili se do današnjeg dana nije prezentala ni jedna isprava u kojoj klerikalni Dubrovnik svjedoči o teškom problemu njegovog neposrednog zaleđa. Kako je moguće da dubrovački i drugi katolički klerici nisu uočili znatnu opasnost narastajuće jeresi u, kako to naša istoriografija ocrtava, krupnim pomjeranjima bosanskohercegovačkih Srba ka primorskim mjestima pred turskom ekspanzijom polovicom 15. vijeka?

No najprije, da logički prosudimo o kulturnom okviru u kojemu je mogla narastati i organizovati se srednjovjekovna crkva u Bosni. Najprije da ustanovimo da nije sve civilizacijski domet što donosi i nalaže hrišćanska kultura. U geografskim i kulturnim izolatima kakva je Bosna zaista mogla biti, a sa njom i druge oblasti duž krupnog dinarskog bila, pa i djelovi Boke Kotorske, naročito planinske Boke, mogla je živjeti i preživljavati jedna osobena kultura dinarskih Srba iznjedrena u srastajućem hrišćanstvu drugoga milenijuma a definitivno utemeljena u korpusu stare vjere. U tome realnom okviru valja tražiti odgovora na pitanja o nesumnjivoj neobičnosti temeljne simboličke signalizacije bosansko-hercegovačkih spomenika. Njihovi simboli su sintetički i drevni i nižu se duž veoma dugačke vertikale kojoj početak možemo samoslutiti. U naročitim refugijalnim okvirima može se elemenata ovog bogatog simboličkog naslijeđa proteći i do našega vijeka.

Srpsko iskustvo je osobeno među svim slovenskim narodima jer je starovjersko, prijehrišćansko pamćenje, svježije nego kod drugih naroda. Zato se srpska prošlost mora izučavati uvijek posmatrajući dvije paralelne crte. Jednu, na kojoj se ređaju glavni događaji srpske profane istorije i jednu koja bi slikala istoriju njegove pravoslavne crkve u njenom nastojanju da svojem narodu, sa njegovomprirođenom sklonošću za partikularizmom, te konzervativizmom koji odbija sve institucionalne okvire, nametne novi red hrišćanske crkve. Pisac ovih redova potpuno je uvjeren da svi udesi srpskoga roda dolaze od duboke unutrašnje kolizije, jednoga zadugo nerješivoga unutrašnjeg sukoba našeg naroda sa samim sobom koji se već vjekovima uči da samo potiskujući svoju narodnu tradiciju može stati u red evropskih naroda, samo susprežući svoje istorijsko pamćenje o svojoj ranijoj prijehrišćanskoj veličini može da se, pognut i skrušen, sastavi sa Novom Evropom. Srpska je crkva na tom tegobnom putu učinila, i danas čini, veliki i nemjerljivi napor, napor crkve pomirateljice, gradeći realni prostor za izražavanje narodnog i kulturnog identiteta svojega rasutog naroda ne bi li ga u njegovim unutrašnjim sukobima dovela poznanju reda i liku saobraženom sa Likom Spasiteljevim.

Sve one teške ekspedicije koje je Rim kretao protiv Bosne željele su samo jedno: potpuno uništenje srpske narodne crkve u Bosni. One su se dogodile malo poslije takvih sličnih akcija protiv albigeneza u južnoj Francuskoj, u kojoj, gle neobičnosti, najviši savremeni crkveni autoriteti govore o jereticima kao najčistijim hrišćanima. Sve je ove zemlje koje su više nego druge baštinile svoje partikularne tradicije valjalo uništiti ne bi li se nametnuo jedan univerzalistički princip na temeljima savremenog mondijalizma.

Upravo utoliko je srpska pravoslavna crkva i crkva braniteljica svoga naroda.

Upravo u mjeri u kojoj se može ocrtati dubina tolerancije srpske nacionalne crkve prema srpskoj narodnoj tradiciji iz prijehrišćanskih vremena. A ta je tolerancija svakako veoma visoka.

Ništa se drugo nije dogodilo u Bosni prije turske ekspanzije. Naravno, niti u njenim okrajnim djelovima kojima se ovdje zanimamo. U njenom dubokom kulturnom izolatu živjela je jedna sintetička i drevna tradicija u miru Božjem. U to doba ova je srpska zemlja bila jaka i baš u to doba ona će činiti vrlo krupne vanjske iskorake na Balkanu sabirajući svoje okrajne parte u davnašnjoj želji da se uzvisi do svojega staroga prednjačećeg mjesta među narodima Evrope.

Sada ćemo se vratiti na poglede dubrovačkih pisaca na crkvu bosansku u njenom srednjovjekovnom trajanju, a koji se iznose kao obične konstatacije svakom znane.

List "Dubrovnik" objavio je rasprave o kulturi južnijeh Slovena, osobito Srbalja. Ovdje je posebno interesantna rasprava označena rednim brojem 25, a koja stiže puno prije nego će F. Rački iznijeti svoje poglede na crkvu bosansku. U ovome prilogu bilo je govora o Konavlima te suzbijanju srpske narodne crkve u ovome domenu Republike Svetog Vlaha, ali i diljem bosanskog kontinenta: "Sveti Sava tu je (Ston, prim. autor) utemeljio episkopiju za humsku zemlju, pa je svaki srpski spomenik u Stonu drevan, jerbo je godine 1333. srpski car Stefan otpustio dubrovačkoj republici Ston i Rat a republika je tamo slala Malobraćane, te su nastojali iz petnijeh žila, da iskorijene narodnu crkvu (prozvanu bogumilsku) pa dakako, i istočni obred. Tomu su se opirali jeromonasi al im je bio uzaludan posao, te im se valjalo kriti po špiljama radi službe božje... "Dalje autor precizno kaže:"U Konavlima je starosrpskijeh spomenika (stećaka), a osobito u Popovićima, na Đurđevom brdu", vezujući ispravno stećke uz srpsku narodnost i srpsku staru vjeru, a baš u izdašnom zahvatanju u korpus stare vjere leže odgovori na pitanja o neobičnosti ovijeh spomenika, koja nikako ne govori za njihovu jeretičnost, no za njenu utemeljenost u postulatima zaboravljene stare vjere koju karakteriše monoteizam, prožimane tekovinama narastajućeg visoko-srednjovjekovnoghrišćanstva u mjeri u kojoj ono dopire među bosanske planine. To je veoma očigledno i lako se čita sa velikih pritesanih kamenova. Naši će narodni pisci dobro znati istinu o tome, a posebno oni iz Dubrovnika, te ako su još poznavali dubrovačke arhivske knjige tada su oni nalazili potporu protiv teza rimske crkve uviđajući da nema u njima dokaza o jeretičnosti crkve bosanske. Valja se prisjetiti da nije Ston postao srpski sa Svetim Savom i episkopijom koju je utemeljio, nego je vazda bio srpski. Samo je u doba delanja ovako krupnih narodnih sabiratelja zasijao punim sjajem.

Hrvatska istoriografija je vremenom dovela u pitanje i srpski narodnosni krug kojemu je pripadala srednjovjekovna crkva u Bosni i Hercegovini, pa je, pomognuta austrougarskom političkom propagandom iznjedrila i novih pogleda na predominirajuću narodnost u ovome kulturnom izolatu, stvorivši bošnjačku naciju.

Naš autor iz Dubrovnika dalje kaže:"Bosanski spomenici ne spominju jerezije u Bosni, a samo dva srbijanska podatka osvrću se na jeretike u Usori u Srebrenici (pozivajući se na:Petranović, 1. c. str. 172), te je po tomu jasno da bogomilstvo nije bilo rasprostranjeno niti je imalo moći u Bosni i Hercegovini."

"Ovdje mi je navesti da, kad je Bosna bila jaka ili bi Ugarskoj prijetila kakva pogibelj (Bosanska vila, 1892, 465) onda bi obično nestalo i pogibelji sa strane jeretika u Bosni, te bi prestalo i svakoga proganjanja proti spomenutijem Bogomilima" Prve istorije bogumila napisane su zaista dosta davno, na početku 18. vijeka.^[184]

Polet u istraživanju ovoga pokreta dolazi tek sredinom 19. vijeka. Naš uvaženi poznavalac ove problematike D. Dragojlović pruža jednu generalnu ocjenu ukupnih, do danas dostupnih izvora o bogumilima, kao izrazito heterogene, prema sadržini, i ujednačenosti faktografske vrijednosti građe. D. Dragojlović ističe: "Nastala u različitim sredinama, iz raznih pobuda, i sa divergentnim ciljevima, sačuvana izvorna građa je neujednačene istoriografske i faktografske vrijednosti. Dok je jedan njen dio sadržajan i pouzdan, drugi predstavlja zbrku svakojakih, često nesloživih vesti, lišenih stvarnih i konkretnih činjenica, koje i logički i sadržajno jedne drugima protivureče"^[185] Nadalje, može se utvrditi da je najveći dio izvora o bogumilima legendarnog i hagiografskog karaktera. Ova jeres izvrgnuta je u zvaničnim aktima crkve, redovito, osudi putem instrumentalizovanja naročitog, stereotipnog jezika crkvenog formalizma uz upotrebu terminologije koja predstavlja duboki anahronizam. Jedno je sigurno: prve zgusnute vijesti o novojavljenoj jeresi stižu u doba snažnog zamaha institucionalizovanog hrišćanstva na Balkanskom poluostrvu i Maloj Aziji.

I tada, u grčkoj izvornog građi, ne može se dokučiti da se obavještava o Bosni i nekoj jeresi raširenoj u ovoj srpskoj srednjovjekovnoj autonomiji. Prvi zvanični dokument grčke crkve, za koji se vjeruje da je nastao u 10. vijeku, napisan je najvjerovatnije u vrijeme vladavine patrijarha Nikole Mistika (901-907). Tako isto, ni u slovenskoj građi, kada se izuzmu žitija Nemanjina, nema vijesti o jeresi u Bosni ili drugdje u srpskim zemljama.

Jedan od ključnih izvora koji je postao temeljom za izricanje stručnog istorijskog suda o karakteru srednjovjekovne vjere Balkana i Male Azije, u daleko širem teritorijalnom opsegu no što se iz njegova teksta može dokučiti i ocrtati, jest Besjeda Kozme Prezvitera. I tako, ovaj središnji tekst, koji je i središnje važnosti za naša domišljanja o karakteru crkve bosanske u srednjem vijeku, poslužio je kao temelj za druge izvore - polemičke rasprave slovenske provinijencije. "Kozmina beseda je potpuno usamljena u svojoj književnoj vrsti.

Sve kasnije antibogomilske rasprave na slovenskom jeziku predstavljaju kraće ili duže, celovite ili parcijalne, manje ili više uspele kompilacije u kojima se tekstualni sadržaj Besede drugačije komponuje, skraćuje i u nove misaone i sadržajne celine komponuje"^[186]

Ako bi se u Raškoj Sveti Simeon Nemanja susretao sa otpornom starom vjerom u vrijeme kada on nastoji na hrišćanizovanju svoga naroda, koji je odavna formalno hrišćanizovan, ne bi li i on proklamovao opasnost po državu i vjeru od novojavljene jeresi iz susjednih balkanskih zemalja? I u tome kontekstu važno je ćutanje Svetoga Save, Domentijana i Teodosija, o Nemanjinom progonu jeretika. Danas, kada gledamo na ove vijesti o jereticima u Raškoj, u vrijeme Nemanjino, izgledaju nam ovi redci kao duboki anahronizam. Odakle vezivanje jeretika uz Arija? I zaista, jedan putopisac, dominikanac iz Francuske, koji je obišao velike djelove Balkana u 1308. godini, pisao je da su Srbi "šizmatici i najgori jeretici, zaraženi od jeretika koji bježe u ove oblasti od lica inkvizitora". On govori, dakle, o primarnom importu jeresi među šizmatike, znači pravoslavne.^[187]

Ako V. Čajkanović iznalazi onoliko mnoštvo dokaza o osobitom srpskom duhovnom sintetičkom iskustvu u čitavom slovenskom krugu, koje izrasta iz starovjerske baštine, a lako je uočiti njenih reminiscencija danas i juče, tu do kraja 19. vijeka, kako li je mogao srpski narod u kulturnom izolatu Bosne srednjega vijeka izgledati nekom stranom putopiscu? Ili, konačno, stranim latinskim crkvenim ustanovama za rasprostiranje vjere? To je upravo njen primarni tok i ishodište.^[188] Još je zanimljivije vidjeti neposrednih svjedočenja o karakteru srpske vjere u vremenu u kojem ona više ne stoji u izvornom obliku, na koncu 19. vijeka. Arheolog A. Evans je načinio jedan putopis iz Bosne i Hercegovine u 1875. i ugradio u njega izvjesne opservacije koje nemaju karakter naučnih ispitivanja, i opterećene ograničenošću pogleda na srednjovjekovnu crkvu u Bosni i Hercegovini, zahvatanjem isključivo u latinske izvore. Ali, on posve decidirano govori o etničkoj pripadnosti Crkve Srbima! Oskudnost i jednostranost pogle da ovoga putnika na jedan naročiti problem, čini zanimljivijim i upotrebljivim zapažanja njegovih savremenika o vjeri hercegovačkih Srba, posebno kada dolaze kao neposredna svjedočenja. Takvih opažanja ugradio je A. Evans u svoje djelo. Pogledajmo kako on citira jednog dopisnika "The Timesa" u povodu sklanjanja Srba iz Popova na teritoriju Dubrovačke republike.^[189]

Konačno, stav pravoslavne crkve nešto je što je u ovome pitanju podlijegalo kolebanju. Kada se isihasti u Svetoj Gori Atoskoj proglašavaju jereticima i čak protjeruju sa Atosa a Grigorije Palama se proglašava jeretikom, crkva će zauzeti čvrst stav sve do izmjene političkih prilika sa Kantakuzenovim osvojenjem Carigrada 1347. godine. G. Palama će odnijeti pobjedu i biće kanonizovan.

Nadalje, svi jeretici bogomili u Maloj Aziji i balkanskim zemljama o kojima govore izvori, u jednome su složni: svi govore o jednom iskonskom božanstvu, dobrom, nebeskom ocu, vječnom, bestjelesnom. Razlike se javljaju u pogledu shvatanja božanske prirode Svete Trojice, kako kod onih koji pripadaju umjerenim dualistima, tako i onima ekstremne dualističke orijentacije. No, ne vidimo da ove razlike, ili osporavanje božanske prirode Svetih Lica negira njihov suštinski stari monoteizam koji je još jedan elemenat za tvrdnju o filijaciji starog vjerskog naslijeđa koje nije konačno i isključivo jeretičko, nego starovjersko. To se može, ako igdje, očekivati u kulturnom izolatu Bosne u njenome visokom srednjem vijeku. I. F. Rački je došao do uvjerenja da je u pitanju pokret nezavistan od istorijskog hrišćanstva.

Takođe, važno je zapažanje o socijalnom karakteru pokreta koji teži povratku na staru srpsku seosku opštinu i rodovsko uređenje koje je i te kako ugrožavala vizantizacija ovih krajeva. Iz svih slojeva društva mobilisao se bogumilski pokret u zemljama o kojima govore izvori. Ovakav otpor je mogao biti neobično snažan, i sasvim artikulisan, u planinskim predjelima sjeverozapadne Boke i Hercegovine. Gotovo da nema istraživača koji se udubljivao u istorijske i etnološke probleme ovoga kraja koji nije uočio jednu opasnu i za ukupni narodni život Boke i Bokelja pogubnu pojavu: bokeški partikularizam koji i danas u zalivu predstavlja aktuelnost. Boka je, kao regija, dosegla najviši zamah kulturnog konzervativizma tokom vijeka austrougarske okupacije. Ima u Boki i danas primjera da Srbi rimokatolici u svim trenucima neprilika ili kriznim trenucima, u svojem najširem okruženju, traže savjeta u srpskim pravoslavnim kućama koje su tradicionalno mogle upravljati narodnim poslovima i odlukama. U Boki se i danas iznimno poštuju stare familije od integriteta.

Poslije ovih riječi o široj civilizacijskoj podlozi na kojoj se uzdizaše i uočavaše crkvena građevina srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, koja je u svojem vjersko-socijalnom realitetu bila sintetičkog karaktera objedinjavajući staro i novo, možemo dokučiti da nije u našoj istoriografiji bilo štetnije naučničke projekcije zapretenih razdoblja srpske drevnosti, izkojih smo, pravilnom valorizacijom, mogli postići velikih narodnih koristi.

Sada se možemo vratiti istorijskom i kulturnom prostoru stare Hercegovine i njenim primorskim krajevima. Ako se u nečemu može tražiti otpornog življenja simbola te sintetičke vjere, to će biti u dekorativnim simboličkim projekcijama dubokog vjerskog i umjetničkog naslijeđa nadgrobnih spomenika na prostoru stare Hercegovine. Likovne predstave na nadgrobnim spomenicima u sjeverozapadnoj Boki, a naročiti njenom planinskom predjelu, nose obilježja dubokog arhaizma. Mi smo u našem istraživanju obilazili i fotografisali karakterističnih detalja na grobljima u južnoj Hercegovini. Uočena je visoka uniformnost.

Najveći broj nadgrobnih spomenika sa izrazito hrišćanskom simbolikom u bogatoj dekorativnoj plastici koja ih gotovo izreda krasi, pripadaju vremenu poslije devete decenije prošloga vijeka. Na spomenicima se na čitavom ovom prostoru uočava više sasvim tipiziranih likovnih predstava. Odranije je bilo mišljenja da se bogumilska ikonografija oslanjala na prastaru solarnu simboliku.^[190]

I pored ozbiljne vremenske distance, mi ne nalazimo razloga za izbjegavanje mogućnosti vezivanja i naslanjanja karakterističnih likovnih predstava na nadgrobnim spomenicima 19. vijeka na srednjovjekovnu tradiciju stare Hercegovine.

Šta se u Hercegovini zapravo promjenilo tokom desetak vjekova njene hrišćanske istorije? Da li se primjenio način sahranjivanja? Ima u našemu vijeku krajeva u južnoj Hercegovini u kojima se produžava ukopavanje u tumuluse, a u Boki Kotorskoj do prije dvadesetak godina pod stećke. Bogati nadgrobni spomenici srpskog Pomorja 19. vijeka, samo su ogledalo na kojemu je ispisivana prastara solarna simbolika Mediterana, koja će u ovim spomenicima zadobiti i povratiti sjaja njenih visokih umjetničkih pregnuća koja su desetak vjekova ranije na stajala u ovim primorskim zemljama.

Može se kao sasvim karakterističan lik na uglovima postamenata kvadratne osnove velikih nadgrobnih spomenika na hercegnovskom planinskom predjelu, na predjelu južne Hercegovine i Konavala, izdvojiti predstava antropomorfiziranog solarnog božanstva koje se uvijek predstavlja do u detalje jednako (fotografije br. 1, 2, 3). Predstavljena je uvijek samo glava koja obično nosi crte izrazito izdužene fizionomije, a rijetko i sasvim okrugle. Ne može se sumnjati da ovaj liku doba potpune hrišćanizacije stanovništva ovih oblasti predstavlja odjek duboke srpske starine zadobijajući antropomorfne karakteristike, ali zadržavajući neke odlike prastarih i grubih solarnih simbola u naročitoj kruni koja predstavlja zrake svijetlog nebeskog tijela.

Posve je nevjerovatno da određeni simboli u dekorativnoj plastici nadgrobnih spomenika u Konavlima i Boki pruža i produžava kontinuitet do našega vijeka. J. Vukmanović u svome obimnom radu o Konavlima govori o groblju kraj crkve Svete Ane u Poljicama konavoskim gdje leži jedan grob sa urezanim lavom. Autor ovako opisuje predstavu lava:"sa kratkim nogama, zavrnutim repom i neobičnom grivom"^[191] Grob je sa ćirilskim natpisom. Transfer određene ideje može se iz srednjega vijeka uznijeti do naših dana. U Trebesinu u Dračevici, kraj crkve Svetoga Tome koja ranije bijaše katedralna za ovo selo i susjedno planinsko selo Kameno, na jednome bogatom spomeniku uklesana je predstava lava (fotografija br. 4). Identične onoj srednjevjekovnoj iz Konavala, na teritoriji Novoga viđaju se ovakvi likovi na groblju crkve Svetoga Đorđa u Donjim Mokrinama i na groblju crkve Sveti Krst u mokrinjskom odlomku Crljeno brdo. Ovu predstavu lava odlikuje glava sa izrazitim crtama vučje ili pseće glave.

Na ovome mjestu se moramo zadržati na ovom neobičnom motivu u sklopu inače veoma bogate dekorativne kamene plastike nadgrobnih spomenika našeg planinskog predjela. Moguće je da ovaj motiv u sebi sažima tradicije i moralna načela koja stoje veoma udaljena od hrišćanske tradicije i hrišćanskog morala.

U transmisiji temeljnih signala-obrazaca koje može pružiti ona zahvata u duboku pagansku srpsku drevnost Dračevice i Boke. U srpskom paganstvu poštovano je vučje htonično božanstvo čije su uloge kasnije prenijete na Svetoga Savu. O htoničnom karakteru ovoga božanstva može se naći dokaza u mnogim mediteranskim religijama.^[192]

Takođe, Sveti Đorđe se odlikuje jednom starom i autentičnom ulogom zaštitnika vukova i u legendama i u kultu. Poput Svetoga Save, i on je protektor sitne stoke.

V. Čajkanović ističe da je veza sa vukovima upravo glavna karakteristika nekadašnjeg srpskog htoničnog božanstva.^[193]

Još jedan svetac koji prima na sebe dio starinskog naslijeđa htoničnog vučjeg božanstva srpskog, čije su temeljne uloge prenešene na zimske svece, je sv. Arhangel Mihailo, još jedna hipostaza starinskog srpskog božanstva donjega svijeta. Ovo veliko božanstvo koje je stajalo na čelu našeg panteona, nosilo je u starini izgled vuka, i kao rodonačelnik čitavog naroda, u srednjovjekovnim spomenicima, ustanovljeno je da je Srbin vuk.^[194]

Vratimo se konačno predstavi lava-vuka. U dosadašnjem nivou saznanja o ovome motivu na kamenoj dekorativnoj plastici, u pogledu njene starine, ne može se sumnjati da najstarijim fragmentima pripadaju oni sa bokokotorske Prevlake koji obilježavaju početak slovenske plastike na Balkanskom poluostrvu.^[195]

Parapetna ploča sa Prevlake koja je slučajno ostala skrivena i nije odnešena u Kotor gdje je odnošeno i odlagano u tamošnju stolnu crkvu Svetog Tripuna,^[196] a to je posvjedočio i kotorski biskup Marin Drago kod kanonske vizitacije stolne crkve u 1688. godini, krasi u središnjem dijelu predstava lava-vuka koji je zapravo, istih tipskih crta kao maločas pominjane.

Upravo je vuk nerazlučivi pratilac Svetoga Save ali i drugih svetaca koji su nesumnjivi naslijednici starog nacionalnog božanstva srpskog naroda. Vuk je, konačno, atribut i poznatih htoničnih božanstava Vodana i Dis patera, koji su, prema V. Čajkanoviću, srodni našemu vrhovnom božanstvu. Vuk je važan simbol u mnogim nacionalnim religijama mediteranskog kruga. Etrurski bog donjeg svijeta ima izgled vuka, a on se javlja i kod Kelta i Grka. V. Čajkanović je vjerovao da su povorke vučara kod Srba povorke predaka. Božanstvo na čije je mjesto došao Sveti Sava je posigurno htoničnog karaktera i ono nosi iste uloge kao slovenski Volos, grčki Hermes, galski Dis pater. Ipak, otkud ovakva predstava na nadgrobnim spomenicima Boke, naročito onima izrađivanim u našemu vijeku? U staroj srpskoj religiji se snažno nastojalo dase pokojnik izjednači sa podzemnim božanstvom. Da se postigne i uspostavi puno jedinstvo sa njim, a to u cilju palingenesije, i ponovnog rađanja. To je upravo krupni oslonac u programima mnogih mediteranskih misterija. Na grobnim predstavama kod Slovena pokojnik je predstavljan i kao Svetovid. Dvije su stvari sigurne: a. predstava lava-vuka jest izraziti mediteranski simbol b. ova predstava nosi obilježja dubokog arhaizma i ni u kom slučaju ne može, suštinski, biti proizvod vremena u kojemu su spomenici izrađeni, već samo proizvod duboke starine koja može biti projektovana u naše vrijeme, sasvim je moguće, kroz mehaničko ponavljanje tradicije čiji je smisao davno izgubljen.

Ova predstava jest pečat snažne želje za obezbjeđivanjem jedinstva pokojnika sa podzemnim svijetom i za njegovim bezbjednim obitavanjem u božanskoj tami podzemlja, prije otpočinjanja novoga ciklusa u jedinstvu sa božanskim svjetlom neba. Sve likovne predstave na grobnim spomenicima Boke jesu simboli dva svijeta, gornjeg i donjeg.

Ovdje se želimo zadržati na jednoj neobičnoj predstavi lava na nadgrobnom krstu na groblju crkve Sv. Đorđa u Donjim Mokrinama, i to na grobnici svešteničkog mokrinjskog roda Lazarević. Na sjevernom kraku nadgrobnog krsta stoji predstava lava koji sjedi na svome repu licem okrenut an face. Glava je uokvirena svetačkim oreolom. Na desnom ramenu lava stoji krilo, dok u lijevoj ruci drži otvorenu knjigu. Ovdje se sigurno susrećemo sa istinskom i jasnom predstavom lava, i to u kontekstu prikazanja četvorojevanđelja.

No, maločas opisane predstave lava-vuka, stoje nesumnjivo van ovoga konteksta, i konačno, kao pojedinačne predstave, u oba slučaja na južnoj strani postamenta kvadratne osnove grobnih spomenika.

Ovaj motiv koji se u svojim stilizacijama sreće u Boki i Konavlima, predstavlja autentično nasljeđe bokokotorske sakralne umjetnosti i vodi nas preko visokog nemanjićkog svetosavskog središta u Zetskoj episkopiji, svome skrivenom ishodištu.

Izvještaj kotorskog providura N. Erika^[197]

Dr Jovan Tomić pronašao je u Državnom arhivu u Veneciji jedan popis stanovništva koji je ugrađen u izvještaj kotorskog providura N. Erica. Ovo je, koliko je poznato, prva mletačka statistika o ovome prostoru. Izrađena je 1692. godine i zahvata prostor osvojenog dijela mletačke Albanije, CrneGore, dijela Brda i Hercegovine. Prema ovome izvještaju, selo Mokrine imalo je 555 žitelja od čega 87 sposobno za oružje. Kameno broji 295 i 57 sposobnih za oružje, i konačno, Žlijebi 127 žitelja sa 26 sposobnih za oružje.

Topaljska komunitad

Kao izraz najviših političkih i narodnih težnji srpskog naroda Boke formirana je autonomna Topaljska komunitad koja je tako nazvana prema svome središtu u crkvi Svetoga Voznesenja Hristova (Sv. Spas) u Toploj, najvećem naselju na prostoru sjeverozapadne Boke. Posve je sigurno da Srbi u Dračevici žive i organizuju se u formama tradicionalno-patrijarhalnog uređenja društvenog života o kojemu danas malo znamo a koje su u velikoj mjeri oslonjene na načela slovenskog demokratizma. Vrlo je teško razlučiti u kojoj mjeri predstavnici Crkve odlučuju u važnim pitanjima. Na temelju obimne dokumentacije mi smo sigurni da narodni glavari vrlo ozbiljno participiraju u odlučivanju, a oni, važno je reći, nikada ne dolaze u sukob sa predstavnicima Crkve. Jednom riječju, nastupaju jedinstveno, sve odluke su odluke narodnih predstavnika, svjetovnih i crkvenih. Na taj način odlučivaće se i u Toploj od osnivanja komunitadi.

Srpska narodna autonomija se iz okvira tradicionalističke narodni - crkvene autonomije spram svoga neposrednog okruženja, utemeljena na regionalnom principu u svim srpskim oblastima pod okupacijom, pretvara u regionalnu autonomiju uklopljenu u državno pravni poredak Republike Svetoga Marka koju će, ova topaljska autonomija, i nadživjeti.

Godine 1718. odobreno je od Senata osnivanje komunitadi. Delegaciju su činili knezovi Ilija Cvijetović iz Tople, Nikola Zloković iz Bijele, Dragutin Magazinović iz Tople i Mihajlo Komnenović-Maglajević iz Tople. Vrlo je interesantno da ovim dukalom nije odobrena gradnja novih crkava na teritoriji autonomije niti biranje svojega vladike.^[198]

Uprava komunitadi se sastojala od kapetana, četiri suđe i kancelara sa mandatom od jedne godine. Teritorija komunitadi bijaše podjeljena na pet parti okupljenih oko naselja:Topla, Mojdež, Kameno, Kuti i Bijela. Opštinska administracija koristila je pečat saborne crkve na Toploj.

U Dračevici 18. vijeka, u snažnom srpskom središtu čiji značaj u čitavom korpusu Srpske pravoslavne crkve nije konačno ocjenjen u našoj istorijskoj nauci, teče zanimljivi proces autonomizovanja narodne srpske uprave koja će svoj najviši izraz dostići 1718. formiranjem topaljske autonomije.^[199]

Ova će srpska opština živjeti svojim autonomnim političkim životom do pada Venecije 1797. godine. Njenim osnivanjem osnaženo je jezgro otpora Rimokatoličkoj instituciji koja se kroz čitav 18. vijek, a naročiti odlučno koncem 17. vijeka upinje da sprovede konverziju najviših predstavnika srpskog klera u sjeverozapadnoj Boki i s njim njegovog naroda koji će kroz skromni upravni aparat komunitadi podnositi i voditi odbrambenu politiku Srba na teritoriji Dračevice. Administracija se vodi na srpskom jeziku i pored skupoće! Danas sigurno znamo da je prevodilac sa srpskog (ilirskog) na talijanski jezik vrlo skupo naplaćivao svoje usluge.

Topla je središte opštine i u jedno crkveno središte. Episkopi Ljubibratići Savatije i Stefan, objedinjuju crkvenu i svjetovnu vlast. Kada pogledamo, po partama, i naseljima topaljskim, tradicija objedinjavanja svjetovne, glavarske i crkvene vlasti u pojedinim familijama pruža sedo dvadesetog vijeka.

Izrazićemo ovdje, prije nego kažemo više pojedinosti o životu ove primorske srpske opštine, uvjerenje da topaljska samouprava predstavlja slovensko-srpsku tekovinu utemeljenu u ranosrednjovjekovnom srpskom demokratizmu i ona u građanskoj sredini Mletačke Republike zadobija notu fine artikulacije putem obrazovanog klera i glavarskog trgovačko-pomorskog glavarskog sloja. Ona ovdje zadobija realističan izraz, ona postaje djelotvorna.

Granica

Kada je Kotor potpao pod vlast Venecije 1420, sjeverozapadnom Bokom je vladao Sandalj Hranić, polažući pravo i na grad Kotor, no tamo nije uživao i faktičku vlast nego samo novčanu nadoknadu. Poslije njegova upokojenja, kaštelan novski je sam nudio grad Veneciji. No, Prejasna Republika ovladaće ovim krajem tek nakon Morejskog rata. Osmanlijska država ugrabiće Novi 1482. u zimu. Granica prema unutrašnjem zalivu koji držaše Venecija bila je neobičnog izgleda. Gorski okvir držali su Turci, ali Veneciji su ostala obalska mjesta: Strp, Lipci, Đurići (kraj Jošice koja je u rukama Osmanlijske države), Kostanjica (kraj turskog Morinja).^[200]

No, najvažniji događaj bijaše uspostavljanje granice poznate pod imenom mletačkog komesara za razgraničenje, Grimani linije, kada Venecija odustaje od načela "uti possidetis" i gubi mogućnost prostranog zaleđa Hercegovine koje faktički držaše. I Požarevačkim mirom Turcima je pripalo osam bokeških sela, sa osamdeset kuća kmetova i pet mlinova od kojih jedan stajaše porušen. Venecija zadobi samo Krivošije.

Sav značajni trgovački tranzit koji je bio kadar podizati Novi sadržan je u ambicioznom karavanskom i obaveznom prekograničnom širokom opkoračivanju bokeškog gorskog okvira topaljskih građana u njihovim trgovačkim preduzećima koja neprekidno punjahu Novi i njegove brze lađe. Ako nešto može biti puna izvjesnost u istorijskoj utemeljenoj projekciji razvoja ovoga grada, a to nas uči veliki 18. vijek, ako nešto može biti dragocjeno iskustvo jednog uspješnog perioda njegove istorije, tada je to neophodnost permanentnog živog trgovinskog i kulturnog saobraćanja sa poleđinskom zemljom Hercegovom, dakle odlučnog posezanja u krupna bogatstva novske kontinentalne matice, i široko pomorsko opkoračivanje Jadrana. U okruženju ne sasvim blagonaklonih susjeda, Novi je morao uspostavljati i čuvati samostalnost i graditi sposobnost za široko opkoračivanje svojih stješnjenih fizičkih međa i gotovo nepodnošljivih političkih teritorijalnih granica. Kao što kaže francuski istoričar, uzano, davno uređeno zemljište uz obalu, tražilo je prostora za dobro promišljeni zamah.

Svakako je neobično kako je mali broj radova posvećen problematici kopnene trgovine stanovništva novskog kraja u 18. vijeku. Svi radovi, bave se, iako u naslovu sadrže, određeno, namjeru bavljenja pitanjem kopnene trgovine, zapravo pitanjima pomorstva. Stanovnici planinskih sela Dračevice, kao i ostali, putuju van teritorije topaljske autonomije, obično u Hercegovinu. Karavanski tranzit odvija velikom živošću preko padina Orjena i svakako dobrim dijelom kroz planinska sela. Pri tome se morala koristiti Ali-begova cesta i put kroz Kameno, koji su ovdje stajali u to vrijeme. Radovi koji u svome naslovu najavljuju bavljenje pitanjem kopnene trgovine u novskom kraju za mletačke uprave, nisu vodili računa o čitavom zamašnom korpusu dokumenata koji su u vezi sa ovim pitanjem, pa je izvjesno da bi mu se morala posvetiti veća pažnja^[201]

Vidljivo je da se žitelji pograničnih sela uz tursku Hercegovinu, svojim trgovačkim pregnućima orijentišu prema Hercegovini, a oni iz Žlijeba, ka Crnoj Gori.

Mokrinjanima Todoru Gojkoviću i Vuku Kosiću^[202] izdati su maja 1706. godine pasoši za Gacko, a Nikoli Kosiću za Tursku^[203]

I prekogranični Srbi iz Bajkovih Kruševica traže mogućnosti trgovine u mletačkom domenu. Gavrilo Radović, Jovo Petijević i Draško Dabović iz Kruševica države Turske, traže dozvolu da mogu slobodno nabaviti kukuruza sa ulcinjskih brodova u Rosama u 1724. godini.^[204] Katkad se izdaju pasoši za "obližnja mjesta" pri čemu se sigurno radi o susjednim srpskim pograničnim selima. U 1725. izdat je pasoš Marku Lazareviću iz Mokrina sa jednim drugom za obližnja mjesta,^[205] te Nikoli Kosiću iz Mokrina za Tursku.^[206] S druge strane, 1717. dopušteno je Vicku i njegovom bratu Vukašinu iz Žlijeba da otputuju kopnom u Rudine.^[207]

Granice je nemirna u živom saobraćanju vrijednih dračevićkih trgovaca ali i mukom srpskih brđana Republike Svetog Marka koji su primorani držati baštine turskih feudalaca s onu stranu granice, praktično preko plota. Vrlo krupan segment svakodnevnog života i rada seljana u pograničnim naseljima Topaljske komunitadi čine sukobljavanja sa prekograničnim stanovništvom srpskih sela pod upravom Turske. Naime, razgraničenjem iz 1721, nakon Požarevačkog mira, povučena je granica između Venecije i Otomanske imperije. Prema našim sazna njima, ova granična linija nije korigovana u odnosu na Grimani liniju.^[208]

Ona je razdjelila cjeloviti srpski etnički prostor u zalivu i zaliv od svoje kontinentalne matice stare Hercegovine. Ovo je razgraničenje nosilo krupne posljedice po srpski narod u Boki u njegovom daljem istorijskom toku u zalivu.

Mirovni ugovor iz Požarevca Sultan je ratifikovao koncem jula 1718. godine, u vrijeme kada se u Toploj formira srpska topaljska opština sa svim važnim prerogativima autonomije. Koncem oktobra u Boki je planirano sa započinjanjem poslova razgraničenja, no početak je odlagan kašnjenjem turskog komesara za razgraničenje Hadži-Mehmeda koji je u Travnik stigao sredinom oktobra gdje se zadržao nekoliko sedmica. Na strani Venecije u ovome osjetljivom poslu učestvovao je generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Alvize Mocenigo III. Komisija započinje sa radim tek 15. decembra 1718. a završava ga oktobra 1721. godine! Tokom boravka komisije u Sutorini, mletačka strana je nastojala zaokružiti teritoriju u prirodnim granicama zaliva, no to je odbijeno tumačenjem odredaba Karlovačkog mira iz 1699. godine.

U dijelu u kojem se odnosi na planinska sela Dračevice, akt protokola o razgraničenju glasi:

''N°13 Di la in alto nella cima del monte grande detto Orlova soprala casa del Cossich, decima terca masiera.

N°14 Di la sopra grebbani nominati Charstala decima quarta masiera essendo restata alla parte dell'eccelso Imperio l'aqua detta Tuhurach che e incontro detta massiera.

N°15 Di la sopra grebbani e monte a canto le terre arative nominate Raduivia nelle pertinenze della villa Milovich, decima quinta masiera.

N°16 Di la soppra colle sossoso in faccia al monte Spilli in fondi la piccola compagna detta Boinique decima sesta masiera, restando alla sinistra la villa Sfarughe Gradaz la quale rimane all'eccelso Impero.

N°17 Di la per costiera passando la ville o torrente in fondi di un colle grebbanoso che e delle pertinenze di Sfarughe, decima settima masiera.

N°18 Di la pure proseguendo per costiera nella pertinenze di Bilich nell sito detto Budanova Glavizza, decima ottava masiera.

N°19 Di la pure proseguendo per costiera alla banda di sopra detta villa Preradina nel sitto detto Plozza sopra la casa del Voicovich, decima nona masiera.

N°20 Di la verso la dritta dei grebbani detti Debela Grada nella banda del colle aguzzo sotto di gran monte detto Rubersizza sopra saso vivo ventesima masiera.

N°21 Di la in su ascendendo il monte Dobarsizza...''

Prema razgraničenju iz 1721. godine (Grimani linija), čitave Bajkove Kruševice, ostaju pod vlašću Turske, takođe i djelovi sela Mojdež, sa gotovo čitavom Sutorinom. Ovakva situacija izaziva velike svakodnevene teškoće tim prije što granična linija ne slijedi izrazita orografska razmeđa. Izdvajamo ovdje jedan dokumenat iz 1725. godine, proglas providura hercegnovskog seljanima pograničnih novskih sela:

Ovaj je dokumenat tipski za slikanje pograničnih sukobljavanja oko pašnjaka i šteta na "posijanoj zemlji". Upravo u dvadesetim godinama, nakon definisanja tzv. Močenigo linije, uslijediće živa aktivnost na utvrđivanju-popisivanju svih njivnih površina pod žitom. Na taj način nastaće "Note od kuća i lazina" načinjene od srpskog stanovništva, kao i popisivanju zemalja na koje se ne plaća desetina. Ovakvi popisi imaju veliku važnost za izučavanje i upoznavanje stanovništva ovih sela i kao dokument o ekonomskom stanju njihovih žitelja.

Počnimo sa selom Kameno:

U sljedećoj noti pominju se zemlje u Mokrinama i to odlomku seoskom uz kamensku granicu:

Iz naredne note će se vidjeti još vlasnika zemlje u planinskim selima, najprije mokrinjskom odlomku Crljeno brdo:

Jedna kolektivna nota iz Mokrina daje niz podataka o žiteljima ovoga sela i svojinskim odnosima gdje učestvuju i Kamenjani, no vrlo je zanimljivo da ova nota, sasvim određeno, pominje "starinike" - starinarski živalj planinskih sela Dračevice kojemu danas znamo samo groblja:

Povremeno se javljala potreba za izrađivanjem ispisa iz zemljišnih knjiga, obično ili isključivo u sporovima:

Iz ovoga ispisa iz Badoerovog katastra za Kameno, može se uočiti, kada se pogledaju toponimi, da svi odreda pripadaju živom toponomastičkom fondu, što je, inače, slučaj sa ukupnim fondom koji nude zemljišne knjige iz početka 18. vijeka.

Naredna nota "od desetkovina" za selo Kameno nudi niz valjanih obavještenja o vlasnicima zemlje među kojima se javljaju mahom recentna prezimena i prezimena iz popisa druge polovine 18. vijeka:

Na kraju valja istaći da preko granice teče redovita korespodencija visokih regionalnih predstavnika obaju država, a obično u povodu privatnih sporova

Jedan od najkrupnijih segmenata bokokotorske istorije u vrijeme mletačke vlasti u spoljašnjem zalivu, koji do dana današnjega nije osvjetljen dosta obimnom dokumentacijom koja se čuva u našim arhiva, je život krivošijskih Srba na nemirnoj mletačko-turskoj i mletačko-crnogorskoj granici u Krivošijama.

S jedne strane stoje trebinjski Turci koji se s Krivošijanima preganjaju oko krivošijske planine Bijele gore, a s druge strane jedan, možda i opasniji susjed - katunjanski Crnogorci. Kako se vidi iz savremene dokumentacije, tokom druge polovice 18. vijeka, teče između trebinjskih Turaka i Krivošija sukob kojitraje neprekidno oko četrdeset godina, a koji je završen umirom u Risnu 2. februara 1792. Za primirje se ima zahvaliti saradnji protopopa Jova Ivelića iz Risna i Mule Mehmeda Šehovića i Sadi Mehmed paše Resulbegovića.

Mirom u Požarevcu Krivošije i Ledenice su pripale Veneciji. Ovaj kraj je uključen u Risansku komunitad. (Na ovome mjestu moramo napomenuti da je arhiva ove srpske komunitadi izgubljena). U svim sukobima na ovome, nesumnjivo najnemirnijem dijelu mletačko-turske granice, od Sutorine do granice crnogorske, korespondiraće uprava Risanske autonomije. Sačuvana arhivska dokumentacija dozvoljava da se, vrlo grubo, ocrta slika života na bokeškoj granici u 18. vijeku: spoljašnji bokeški zaliv sa svojim naseljima okupljenim u Topaljsku komunitad, trpi od povremenih katunjansko-krivošijskih pustošenja koja nikada ne prerastaju u kontinuirane sukobe, no topaljska naselja trpe i od tranzita ukradene stoke što je vid posrednog ugrožavanja. Na ovom dijelu granice nismo uspjeli zabilježiti, na temelju dokumenata novskog arhiva,kakvih ozbiljnih ugrožavanja od strane Turaka.

Na krivošijskom dijelu granice, prema Trebinjskoj kapetaniji, ali i prema crnogorskom, katunskom kršu, sukobi prerastaju u kontinuirana međusobna uništavanja koja mogu trajati i do pola vijeka. U uskakanjima se sa obje strane, i Krivošijske i Turske, povremeno angažuju čete od više stotina ljudi. Takođe, javlja ju se osobe koje se posvećuju četovanju kao djelatnom zanimanju.

Katunjanska pustošenja Dračevice

Nikada nije učinjen trud da se prikupe dokumenta koja govore o jednom velikom problemu koji neprekidno opterećuje život stanovništva Dračevice, neprekidno, znači i van ratnih sukobljavanja sa Osmanskom državom, može biti i puno ozbiljnije u mirnodopsko vrijeme. Crnogorska (katunjanska) uskakanja u Dračevicu dovode njeno seosko stanovništvo u stanje neprekidne napregnutosti, i nismo uspjeli uočiti veću teškoću za svakodnevni život ovoga kraja tokom perioda mletačke dominacije. Bilo je u mnogim publikacijama želje da se ova pustošenja objasne kao nužno djelatno zanimanje utemeljeno najdubljom tradicijom i krajnjom oskudicom geografskog prostora Stare Crne Gore. Kako god objašnjavali ovu pojavu, ostaje njen glavni karakter i rezultat. Uskakanja se dešavaju neprekidno, u ratu i miru, njima su pogođena sva naselja Dračevice koja trpe veliku štetu. Iz sačuvanih arhivskih dokumenata može se vidjeti da sela Dračevice u 18. vijeku nisu raspolagala brojem grla stoke koji bi odgovarao uslovima prirodnog okruženja. Žitelji Dračevice kroz 18. vijek odustaju od bavljenja tradicionalnim zanimanjima hercegovačkog stanovništva među kojima stočarstvo zauzima najviše mjesto i važnost.Ovaj vijek, kada je u pitanju Dračevica pod vlašću Venecije, svakako obilježava značajniji izlazak na more hercegovačkih Srba.

No, bokeški pomorac 18. vijeka, u bilo kojoj ulozi na svome jedrenjaku, napuštajući zaliv strahuje od ulcinjskog gusara koji ga može čekati na vratima Boke, a u isto vrijeme, od katunjanskog Crnogorca koji se sprema opustošiti mu baštinu i ukrasti stoku. Ne zna se što je gore.

U ovome pitanju učinjen je jedan ozbiljni napor koji ulaže ugledni bokeški istoričar dr Miloš Milošević. M. Milošević radi u regionalnim arhivima prevodeći sa talijanskog arhivska dokumenta koja dotiču ovo pitanje. Nastaje jedan veliki zbornik koji pruža puni uvid u jedan aspekt problema. Daju se dokumenta koja govore o dopuštenim, kontrolisanim i od mletačkih vlasti poticanim uskakanjima u pogranične predjele turske Hercegovine. Takođe, providurova kancelarija nastoji da suspregne, goni, kazni zbog nedozvoljenih akcija.^[230]

Dr M. Milošević usredsređuje se svojim istraživanjem na vrijeme dva velika rata koja se vode i zahvataju ove prostore. Takođe, on će prirediti i dokumenata koja govore o nedopuštenim akcijama van teritorije Boke.

Jedan aspekt ovog problema neće se, međutim, dotaći. To su mirnodopska pustošenja u spoljašnjem zalivu Boke, u njegovim naseljima, veoma izrazito, u brdskim i planinskim predjelima Dračevice. Ova djelatnost nije mogla biti dopuštena od bilo koje i bilo kakve vlasti i ne može se posmatrati u okviru bilo koje dozvoljene aktivnosti ili kao anomalno ponašanje ili skretanje unutar modela ponašanja, koji je inače, dopušten i potican od vlasti koja u vrijeme ratova za Hercegovinu nastoji time zadobiti vanrednih koristi. U isto vrijeme, snaga i vitalnost tradicije o ovome pitanju u sjeverozapadnoj Boki obavezuje na jedno temeljnije ispitivanje u bokeškim arhivima.

U dokumentima koja je prezentirao M. Milošević, Venecija uglavnom upotrebljava strane, turske državljane za upade i uznemiravanje turskih pograničnih hercegovačkih i dubrovačkih predjela, i to u vrijeme velikih tursko-mletačkih sukoba. Time je pružen dragocjeni doprinos izučavanju jednog kompleksnog problema.

Njegov važan segment jest i isključivo mirnodobsko pustošenje mjesta u zalivu i to pustošenje upadima izvana. Bokeška tradicija obavještava o ozbiljnoj masovnosti kojom se ometa razvoj kraja. Zbog toga, biće vrijedno pogledati nekolika tipska dokumenta koja osvjetljavaju ovaj problem koji je povremeno angažovao veoma visoke instance mletačke dalmatinske političke vlasti, u želji da se pruži ilustracija obavještenjima koja tako izdašno i dan danas izviru iz kolektivnog pamćenja žitelja Dračevice.

Iz čitavog korpusa savremenih dokumenata nazire se da Dračevica pod vlašću Venecije pati zbog neposrednih upada i, podjednako teško, zbog tranzita ukradene stoke koji se odvija preko njene teritorije.

Kako će se vidjeti, po gorskim selima su držane straže koje su neprekidno smjenjivane, a vlasti su davale oružje za odbranu.^[231]

Nesumnjivo, najteži događaj koji će izvesti najoštriji protest mletačkog Senata na Porti je katunjansko pustošenje planinskog sela Ubli. U noći 29. novembra 1740. ovo planinsko selo je potpuno uništeno. Mletački ambasadori na Porti tražili su od Turske da kazni Crnogorce.^[233] Pretpostavlja se da je ovaj katunjanski upad izvršen kao odgovor na mletačku zabranu Crnogorcima da izlaze na primorske pazare. Ništa bolje neće proći ostala sela na prostoru sjeverozapadne Boke. U trenutku kada na polovini 18. vijeka topaljska pomorska privreda dostiže najviši uspon i kada prevaziđe sve čime su raspolagala stara pomorska središta unutrašnjeg zaliva, njena poleđinska naselja koja obezbjeđuju neprekidni intenzivni karavanski tranzit i koja joj omogućuju snažni razvoj, trpe od pustošenja iz crnogorskog predjela.

Najviši predstavnici regionalne mletačke vlasti u Boki potvrdiće u svojim izvještajima sliku odnosa Boke i njenoga starocrnogorskog zaleđa.

Govani F. Dona, kotorski providur, piše 1736, da Boka Kotorska graniči sa Crnogorcima te kako su ovi"kivni našim podanicima i još više Turcima"^[234]

U to doba, zaista, poslije vladike Danila Petrovića, od 1735. godine, započeće intenzivna pustošenja i krađe u dubrovačkoj i topaljskoj regiji. Kotorski providur Giovani Albrici pisaće slično 13. septembra 1743, kako Crnogorci "okruženi brdima u kojima zbog neplodnosti zemlje ubiraju oskudno plodova prinuđeni su da pribjegavaju nasilju kojim nadoknađuju svoje životne potrebe"^[235]

Posredstvom kotorskog providura biće u januaru i februaru 1744. sklopljeno više od osamdeset arbitrarija - umira. U pustošenju bokeških sela prednjače Njeguši, Cuce, Bjelice i Ozrinići.

Dubrovačka republika će, kao i Boka, zatražiti zaštitu od pograničnih Turaka a obraćaće se i sultanu. U 1733. godini oduzeto je u Konavlima mnogo stoke. Ovom prilikom Dubrovčani su tvrdili kako posjeduju ferman sultana Ahmeta: "da ako bi ikad Crnogorci učinili kakove štete u našem vilajetu da se ima naplatit od Zubaca i Kruševičana, jerbo bez njihova propuštanja oni ne mogu nikako doći u naš vilajet".^[236]

Poput Dračevice, dubrovačka sela priređuju straže. Od 1736, straže se postavljaju neprekidno. Dubrovčani pišu zapovjedniku Trebinja gotovo isto što i Topljani u pismu koje ću kasnije dati u cjelosti, kako stanovnici Mrcina svaki dan "idu na sve strane i hodeći od Crnogoraca za čuvanje i vaše i naše granice"^[237]

U topaljskim selima, život u to vrijeme teče u neprekidnoj bojazni od katunjanskih grupa. Vanredni providur narediće krajem oktobra 1739. arambaši sela Kuta da pošalje četiri čovjeka na koje je red, na stražarsko mjesto.^[238]

U 1742. pušu Dubrovčani o pripremama Katunjana:"kupe se za izit pod oružjem da oštete kako je njihov običaj od svađer"^[239]

Za očekivati je da se najoštrije i najobuhvatnije ugrožavanje mirnoga života Dračevićana upravlja ka njenim planinskim selima. Serdar Nikola Kecojević iz Mojdeža, pisao je 7. avgusta 1739. da je naoružao ljude u Mokrinama (Mocrine) i poslao neke da se obavjeste o Crnogorcima. Ovi su saznali da su juče ili danas Crnogorci htjeli napasti ali su odustali zbog praznika, zato će možda sutra.^[240]

Naseljima Topaljske komunitadi prijetila je i opasnost, ne manje neugodna, od tranzita ukradene stoke, koja je gonjena preko teritorije Dračevice za Crnu Goru. Novembra 1739, Simo Radmilović iz Žlijeba (Sliebi) kaže da je iz svoje pojate čuo lavež i izašavši vidio sedam ljudi kako tjeraju dvoje goveda i šest brava. Jedan od njih, Pietro Parapanovich koji živi u Krivošijama (Krivosie) reče da su životinje odveli iz države Ragusi i da su dva brava ostavili Zotoviću (Zotovich) u Ljutom potoku (Luti potoch), a zatim se uputiše prema Morinju (Morigno). Još četiri lopova je prepoznao, od njih su trojica iz Krivošija, a jedan sa Ubala.^[241] Jovan Zotović (Zuanne Zottovich) iz Tople saslušan je istoga dana, tvrdeći da nema veze sa ovim ljudima. Utvrđeno je da je stoka odvedena iz Vitaljine.^[242] U istome danu, ugledni Topljani Sava Simo i Jovo Lombardić garantovali su za Zotovića i izjavili da će platiti sve što sud nađe kod njega^[243]

Poput Jovana Zotovića iz Tople, prošao je godinu dana kasnije Simo Sendis iz planinskog sela Žlijebi, a povodom krađe zvona sa crkve Svetoga Jovana u Ljutoj (Konavli). Naime, januara 1740, Ivan Anđelinić (Ivan Angelinich) iz Kanalija (Canalia), prokurator crkve Sv. Jovana (S. Zuanne) u Ljutoj (Lutta), kaže da su saznali da je zvono sa njihove crkve ukrao Sendis sin Savizza-e iz Žlijeba (Sliebbi) i da ga je poslije prodao Vukasu Markovu (Vucaz Marcov) iz Krivošija, a ovaj Daboviću iz Kostajnice. Sad su čuli da je Sendis uhapšen.^[244]

Zaista, Simo Sendis je uhapšen i zadržan u zatvoru. Predat je na čuvanje s. m. Đorđu Kaiću (Zorzi Caich), a 26. februara 1740. vanredni providur je naredio saslušanje.^[245]

Vrlo brzo će se uspostaviti da je Simo Sendis uhapšen nevin. Žljebljanin Sime Radmilović je svjedočio u njegovu korist. On je išao u Prijevor^[246] da kupi žito gdje je sreo Petra Vukova i Petka Vujova koji su mu dali dvanaest lira da dovede Vukasa Markova iz Krivošija. Poslije je vidio da su ovi prodali jedno zvono drugima, a njemu su dali još četiri lire da ćuti. Svjedočenje Radmilovića je došlo u aprilu iste godine.^[247] U isto vrijeme uslijediće garancija topaljskih sudija. Sudije u pismu koje je potpisao Dragutin Magazinović, veoma ugledni Topljanin, sudija i crkveni tutor, uputivši ga na adresu vanrednog providura, tvrde da je Simo Sendis već bio nevin optužen što se dokazalo na procesu, a sada ga Dubrovčani nabjeđuju za djelo koji nije počinio.

Simo je pošten mladić koji svojim radom izdržava sebe i roditelje čiji će život biti ugrožen ukoliko on ne bude pušten iz zatvora.^[248] Nesumnjivo je u ovome slučaju namjerno plasirana laž od strane kradljivaca radi sopstvene zaštite, a moguće, i neke razmirice sa Sendisom. Ovakvi detalji nisu zanimljivi za naš rad, no valja istaći kako je tranzit stoke i sami upadi u Konavle svakako izvođeni preko teritorije Dračevice, kao i preko Zubaca, koja i kada nije bila ciljem neposrednog ugrožavanja, trpi. Dračevica i Zupci vjekovima stoje u istome položaju.

Posve je očigledno da se neka krupna pomjeranja kradljivaca dešavaju u tridesetim i početkom četrdesetih godina 18. vijeka. Sačuvan je prevod pisma Ibrahima paše trebinjskoga providuru Albarći u Herceg-Novome, kojim javlja da se Dračevićani žale na napade od strane Crnogoraca udruženih sa Krivošijanima Nikom Lakićevićem i Jovanom Markovićem i traže intervenciju vlasti.^[249] Ovo je pismo napisano u 1744. godini, svakako korak iznuđen ugrožavanjem turskog teritorijalnog domena uz granicu sa Starom Crnom Gorom.

I u drugoj polovini 18. vijeka, susrećemo se sa svjedočanstvima o uskakanjima radi krađe živog. U ljekarskom uvjerenju jednog hirurga datiranom 9. septembra 1781, stoji da je liječio ranjene Sava Jovanova Stijepčića i Luku pokojnog Andrije Kobilice^[250], oba iz Kamenoga, koji su bili ranjeni u jednom okršaju sa Crnogorcima koji su sišli u Kameno radi krađe živog.^[251]

Naročito je ugroženo malo planinsko selo Žlijebi. Sopraintendant Etore Burovich javlja iz Novoga vanrednom providuru Kotora da bi se udaljenim seljanima Žlijeba koji su izloženi neprestanim napadima od strane Crnogoraca i Rišnjana osigurao miran život, predlaže da se osnuju dvije postaje sa četrnaest domaćih stražara, jer sami seljani kojih ima svega deset do dvanaest sposobnih za oružje, nisu u stanju da se sami odbrane.^[252]

Sva ozbiljnost situacije navodi i ličnost generalnog providura da se zauzme u pitanju pustošenja po teritoriji Republike. Više puta, međutim, sve su intervencije zakašnjele. Generalni providur Alvize Marin piše iz Zadra providuru Erceg-Novoga da upućuje u Erceg-Novi svoga kancelijera da završi isleđenje protiv Krivošijana i Ubljana zbog ubistva Jovane kćeri Mitra Obradovića iz Kamenoga i Simane kćeri Vasilija Radanovića iz Mokrina, te ranjavanja Marije udove Rista Kosića, Stane kćeri Nika Zelenovića i kneza Jova Prlain(a), svi iz Mokrina, i moli da mu pruži svu potrebitu pomoć.^[253]

Ovo je pismo napisano 16. decembra 1793, malo prije pada Venecije.

Kako se moglo vidjeti, ova se uskakanja događaju nevezano za godišnje doba. U njima su mnogi žitelji Dračevice izgubili živote. Vjerovatno je to razlog što se stanovništvo pograničnih sela kroz drugu polovicu 18. vijeka osipa i odlazi na teritoriju osmanske države. Ova je pojava navela Vucka Donu, vanrednog providura u Kotoru, da zatraži objašnjenje od novskog providura.^[254]

Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da je izvjestan broj ambicioznih turskih ekspedicija prema prostoru Stare Crne Gore, kretan zbog kažnjavanja katunjana za izazivanje nemira i šteta u pograničnim predjelima Hercegovine.

U 1746. godini, pukovnik Stefan Bauli iz Budve javiće providuru Novoga da sve više postaje sumnjivo masovno gomilanje Turaka na granici i da njihovo približavanje prijeti svakog časa napadom na Crnu Goru i zato traži oružja i municije kako bi narod u slučaju napada mogao da se odbrani.^[255] Avgusta 1746. izdata je zapovjest za izvršavanje priprema za odbranu grada Kotora.^[256]

Konačno, skloni smo vjerovanju da se odnosi Dračevice i njene topaljske autonomije sa starocrnogorskim zaleđem prelamaju kroz stav cetinjskih mitropolita prema ovog uzanoj hercegovačkoj zemlji. U tome osjetljivom pitanju mletački senat pokazaće veliku kolebljivost, najprije u pitanju ocrtavanja teritorije pod jurisdikcijom Cetinja. U godini 1764. vladika Vasilije Petrović posjetiće Boku, i iz Risna, stigavši na pola koraka od Tople, uputiti molbu za obavljanje kanonske vizitacije Topaljske komunitadi i - biće odbijen. Vladičino pismo vraćeno je putem ličnosti vanrednog providura sa negativnim odgovorom.

Nešto ranije, novembra 1751, Dračevićani će pisati vlastima u Kotar sa zahtjevom za angažovanje viših instanci, žaleći se na vladike Savu i Vasilija. Takođe, ističu da već trideset godina traže svog episkopa za Dalmaciju i dio Hercegovine i da bude zakona grčaskoga vastočneje crkve a od roda i jezika iliriko slaveno srpskoga. U istome pismu žale se Topljani jer su se nadali da će imati "vladiku sveđer sudita rodnoga", jer su imali velikih troškova i nezgoda sa vladikama iz drugih krajeva.^[258] Ovaj neobični dokument traži najozbiljnije tumačenje. Mi danas ne možemo zaobići saznanja o bokokotorskom episkopu Isaiji Laketiću i njegovim predšastvenicima.^[259]

Stav Topaljske komunitadi prema Staroj Crnoj Gori u njegovoj afektivnoj komponenti, generiše svoju snagu i smjelu rješenost u poznatim zbivanjima i sukobljavanjima u kojima Dračevica trpi veliku štetu, ali, intelektualno, on je građen na nekoj dubokoj tradiciji izbora domicilnih episkopa (poput I. Laketića) a u čijem traženju, u budućnosti, treba poći u zapretena razdoblja srednjovjekovne bokokotorske drevnosti i njenog hipotetičkog episkopskog sjedišta u Dračevici u osvit Novoga vijeka.

Note od soli države Novske

Šta su "Note od soli"?

U Arhivu Herceg-Novog čuvaju se popisi stanovništva Države Novske, srpske opštine osnovane u Toploj 1718/19. godine.^[260]

Ovi popisi, sastavljani od Topljana, obično iz Poda, ili samih popisivanih naselja, ovjeravani su od paroha ili/i glavara - knezova, naslovljeni "Note od soli", to s razloga njihova nastanka: trebovanja soli pred sezonu proljeće-ljeto. U Arhivu Herceg-Novog, čuvaju se popisi od godine 1750. (među obrađivanim naseljima 1750. godine datiran je popis glava familija Žlijeba, dok Kameno i Mokrine započinju godinom 1758. ) Sačuvani su, takođe, neobično važni popisi iz 1808. godine za sela Mokrine i Kameno. Note od soli uključuju samo glave familija, ali one iz 1808. godine pružaju informacija o muškoj djeci i njihovim zanimanjima.

Domaćini su popisani individualnim imenom i imenom oca ili, rijeđe, prezimenom. Uvijek je dat broj članova domaćinstva, a katkad i, sasvim određeno broj kuća u naselju. Na žalost, iz Nota se ne može dokučiti starosna i polna struktura stanovništva, što ni u kom slučaju ne umanjuje njihov značaj kao izvora za istoriju topaljskog kraja u 18. vijeku. One su, zapravo, jedini pouzdani i validni popisi žitelja Topaljske komunitadi kojima raspolažemo u novskome arhivu u periodu mletačke uprave Dračevicom. Konačno, njihovoj vjerodostojnosti pridonosi i činjenica o naglašavanju obavezanosti za tačnost popisa pod zakletvom dračevićkih popisivača.

Popisivana su naselja na teritorijalnom opsegu Topaljske komunitadi, imenom po središtu opštine u crkvi Svetoga Spasa u Toploj koja se rasprostirala u okvirima negdašnje srpske župe Dračevice. Na početku 18. vijeka, međutim, usljediće mletačko-tursko razgraničenje koje će pod tursku jurisdikciju dovesti stanovništvo dijela Mojdeža i druga naselja koja izrazito gravitiraju Sutorinskojudolini, te dio Mokrina i čitave Bajkove Kruševice, pa u notama ne možemo naći ovih naselja.

Najveći dio prezimena koja se javljaju u Notama mogu se recentno vezati uz odgovarajuća naselja, ali i uz druga naselja topaljska naselja. Može se tako, jednim detaljnim uvidom u raspored popisanih rodova i familija u naseljima topaljske komunitadi, hipotetički sagledati pravce kretanja njihovog u okviru regije, što je uvijek interesantno. Nadalje, biće zanimljivo vidjeti da li se ova prezimena javljaju u ranijim popisima i mletačkim zemljišnim knjigama.

Note ne pružaju mogućnost validnog ocrtavanja teritorijalnog razmještaja pojedinih rodova i familija u okvirima naselja uz koja se vezuju, ali daju realnu priliku za posmatranje teritorijalne disperzije njihove na nivou regiona. U napomenama zbog toga pružano informaciju o smještaju (mjestu prebivanja) pojedinih rodova koji se vezuju uz druga naselja. U tome se mogao zapaziti, posmatranjem podataka koje pružaju mletačke zemljišne knjige s početka 18. vijeka, izvjesni trend približavanja migranata naseljima na obalskom rubu zaliva, ali to nije jako ubjedljivo. Ipak, dominantan model kretanja u ukupnom broju familija koje su se pomjerale iz sela na monatnoj i planinskoj subregiji ka obali, jest pomjeranje duž transverzalnih pravaca, a ne korišćenjem longitudinalnih privilegovanih pravaca, mada se i ovakvi pravci kretanja mogu naslutiti.

Kako će se vidjeti, najkompletniju, mada i dalje oskudnu informaciju o populaciji ovih planinskih naselja pružaju note iz 1808. godine. U njima se uočava neobično visoko učešće starih ili veoma starih roditelja. Naprosto, u ovim notama, izbrisana je (kada je riječ o planinskim selima) čitava jedna srednja generacija muškaraca. Takođe, veoma je visok broj male djece (ispod šesnaest godina) koja se angažuju "na dvoru", dakle naposlovima van kuće, naročito pomorskim zanimanjima. Ovaj podatak zaista govori o velikom angažovanju djece u ovome djelatnom zanimanju, čak i u planinskim selima, ali govori i to veoma ubjedljivo i čime se seljani dračevićkih sela nisu bavili, ili od čega su bježali. Ove ćemo neobičnosti komentarisati kasnije, na odgovarajućem mjestu. Najveći broj"nota" načinjen je prvoga marta. Note su načinjene od Topljana i ispisivane starim narodnim ćirilskim pismom. U "notama" se za Topaljsku komunitad upotrebljava sinonim "Država Novska".

Pouzdano znamo o djeljenju soli u naseljima Topaljske komunitadi od 1739. godine. U ovoj godini mletački Dužd Pisani pisao je generalnom providuru Dalmacije i Albanije da Senat odobrava odluku Magistrata za so kojom se dodjeljuje izvjesna količina soli opštini Topla sa dvanaest sela s napomenom da se isključi iz privilegije ono mjesto u kojemu se bude otkrilo krijumčarenje so li.^[261]

Prilikom dodjeljivanja soli Topaljskoj komunitadi nije se vodilo računa o stanovništvu najužeg gradskog jezgra Herceg-Novog, koje je ostalo prikraćeno za odgovarajuću količinu soli. Magistrat za so je jednostavno Novi priključio puno većem i važnijem naselju Topla. Stanovnici Novoga su protestvovali posredstvom ličnosti vanrednog providura ističući svoje zasluge za Republiku, te da su oni, iako zaslužni, isključeni iz privilegije. Ovaj protest usljedio je prvoga dana marta 1740, dakle na datum u kojemu su nastajali gotovo svi popisi na teritoriji komunitadi.^[262] Opaža se, naime, težnja vlasti za izradu popisa na čitavoj teritoriju komunitadi u jednome danu. Nije to uvijek bilo moguće postići.

Odgovor Magistrata stigao je u maju 1740. Objašnjeno je da je greška nastala jer je Magistrat smatrao da su u spisku žitelja Tople i oni stanovnici koji žive u gradu.^[263] Odlučeno je da se od 5220 stara soli, koliko je dodjeljeno Toploj, odvoji 60 stara za stanovnike Novoga, njih dvjesta i osam na broju.^[264] Spisak porodica u gradu predao je don Vicenco Valeri koji je zastupao Herceg-Novi u sporu sa Magistratom za so.

Odranije je krijumčarenje soli okupiralo najvišu pažnju regionalnih mletačkih vlasti. Dokumenat koji ćemo ovdje citirati govori o ozbiljnosti namjere postupanja prema licima koja švercuju so iz Dubrovnika:

Note od Žlijeba države Novske

Na prvi marča 1750 po grčanski

Nota od Žlijeba kneza Vukašina Vukasovića(1) kako je ... (tr) imati dignuti so za ovu godinu kako niže kuće i duše.

Knez Vukašin Vukasović (duša 14), Stanoje Vo(j)inov (15), Petar Sikimić (8), Tomo Sikimić (5), Jovan Ogurlić (3), Luka Šundrak (4), Vidak Beković (6), Mijat Beković (3), Jovan Vuksanov (6), Sava Radmilović (8), Stanoje Đurović (11), Sava Đurović (15), Ilija Despinić (14), Marko Jovanov (9), Lazar Vukadinov (7), Savo Šćepanov (3).

Suma duša sto i dvadesetosam

Na 18 = marča 1750 = po grčanski

Ja Vukašin Vukasović glavar od Žlijeba afermavam ovu notu kako je duša sto i trideset i jedan po mojoj duši i prima za iste duše soli stara trideset i dva i kvarte tri. Panto Đurović potpisa za istoga Vukašina bivši moljen od njega ne umijući on pisati

S(lava). G(ospodu). B(ogu): na 16. juna 1750 t(ekuće) g(odine) dana na Toploj prezenta ovu notu o(d) duša sto i trideset i jednu, dato u ofici(j)u našu civil od komunitadi, Vukašin Vukasović knez od Žlijeba i proča

Mato Jovov kanzalijer od komunitadi

S(lava) G(ospodu) B(ogu); na 1 marča na 1758 po grčanski

Nota kneza Vukašina Vukasovića od Žlijeba od duša na koje ima dignuti so u graci(j)u ot ove godine kano i pre i proča

G(ospodi)n knez Vukašin Vukasović (duša 12), Staniša Vo(j)inov (13), Sava Sredanov (6), Tripo Sikimić (8), Tomo Jovanov (2), Đuro Vidakov (11), Stana Mitrova (2), Gavrilo Vuksanov (6), Jovo Pavlov (4), Aleksa Lučin (5), Simo Savin (12), Jovan Đurov (11), Sava Petrov (18), Petar Despinić (12), Marko Jovanov (8), Lazar Vukadinov (10).

Suma duša 140

Ja knez Vukašin Vukasović glavar od Žlijeba avermavam ovu notu po mojoj duši da imam na iste duše sto i četrdeset za koje imam dići soli od gracije za ovu godinu stara trideset i pet 35 N° ja Simo Vukadinov učinit ovu notu po ordenu kneza Vukašin(a) ne umi(j)ući on pisati

Na 1 marča po grčanski prezenta ovu notu o(d) duša sto i četrdeset u ofici(j)u našu civil od komunitadi o(d) Tople države novske knez Vukašin Vukasović glavar od Žlijeba

Simo Vukadinov kanzalijer od komunitadi

(na poleđini:)

Knez Vukašin Vukasović 1758 Nota od Žlijeba 1763: mjeseca marča na 1 1763.

U kneza Vukašina (duša 14), u Stanoja Vojinova (13), u Save Sredanova (8), u Toma Jovanova (2), u Mare Petrove (6), u Ivana Pavlova (5), u Valekse Lučina (7), u Đura Vidakova (10), u Miloša Pecirepa (3), u Komlenije Ivanove (6), u Vasilja Savina (13), u Ivana Đurova (10), u Petra Ilina (10), u Marka Čončevića (6), u Mira Vukadinova (10), u Save Petrova (16)

Suma 137

Ja pop Đeorđije Čukvas - rukom

Na 1. marča 1763 po grčanski

Prezenta ovu notu od duša sto i trideset i sedam u ofici(j)u civil od komunitadi od Tople države novske duša - N: 137.

Vukašin Vukasović glavar od Žlijeba Sava Mirković kanca(lijer) od kom(unitadi) Nota od Žlijeba k(ne)za: Vukašina Vukasovića - - duša 137 1763

Nota od Žlijeba koliko je duša 1771

U kneza Vasilja (duša 14), u Iva Vukašinova (15), u Save Sredanova (5), u Đura Stanojeva (13), Mara Petrova (3), Tomo Ivanova (2), Ivana Pavlova (5), Mare Aleksine (4), Gavrilo Jovanova (5), Đuro Vidakov (4), Pero Vidakova (6), Koja Mitrova (2), Ivana Đurova (12), Avram Savin (13), Petar Ilin (5), Marko Senić (5), Miro Vukadinov (8). 120

Knez Vasilj Radmilović jesam primio sve bulentine Pavle Petrović podpisa zat (!) ne umi(j)ući on pisati

Učini ovu notu ja pop Đuro Čukvas po moije zakletvi aliti po kušenci

(na poleđini:) Nota od Žlijeba 1771

Na 1: marča 1772: nota o(d) Žlijeba koliko je duša: u knežini Vasilja Radmilovića

U kneza Vasilja (duša 14), u Iva Vukašinova (14), Sava Sredanov (5), Mara Petrova (3), Tomo Ivanov (3), Đuro Stanojev (13), Ivan Pavlov (5), Lazar Aleksin (4), Đuro Vidakov (4), Pero Vidakov (6), K(a)ja Miloševa (1), Gavrilo Ivanov (4), Ivan Đurović (12), Avram Savin (13), Petar Ilin (8), Marko Jončević (5), Miro Vukadinov (7)

duša N: 121 =

Pop Đuro Čukvas učini ovu notu po moije zakletvi

Na 4 marča 1772 po grčanski u Novome

Prezenta ovu notu u ofici(j)o civil od prevjerne kom(unitadi) od Tople države novske duša N: 121 =

Knez Vasilj Radmilović od Žlijeba

Jovo Milanović kanca(lijer) od kom(unitadi)

(na poleđini:) Nota od Žlijeba 1772

U kneza Filipa Petrova sa Žlijeba duša 21, u Toma Markova (3), u Mira Vukadinova (5), u Vasilja Savina (11), u Krsta Andrina (3), u Abrama Savina (8), u Ilije Aćimova (2), u Boška Todorina (4), u Sima Stanojeva (4), u Ilije Jovanova (5), u Laza Aleksina (4), u Joka Mitrova (7), u Đura Vidakova (4), u Sime Perove (4), u Komlenije Jovanove (2), u Jova Vukašinova (9), u Đura Vukašinova (6), u Toma Vukašinova (5), u Nikole Savina (3), u Đura Stanojeva (5), u Toma Jovanova (5), Marka Jovanova (1)

Ja pop Tomo Vasiljević paroh žljebski o(d) deržave risanske podpisujem se da jest istina danas primio bulentine glavar Filip Petrov oboletine kako u ovoj noti od kanzalijera Mitra Mirkovića i ovi podpis učini ja Niko Radulović bivši moljen od istoga Filipa ne umijući on pisati

(na poleđini:) Predata na - 2 - aprila 1789. serbski

kuća - N 22 =

duša - N 126 =

Nota od Žlijeba

Nota kneza Filipa sa Žlijeba duša

Miro Vukadinov (duša 6), Simo Tomov (5), Abram Savin (9), Ilija Aćimov (2), Boško Teodosin (4), Simo Stanojev (4), Ilija Jovanov (6), Mi(h)ailo Vasiljev (9), Krsta Andrin (3), Lazar Aleksin (4), Ivka Mitrova (7), Đuro Vidakov (4), Sima Perova (3), Anđa Vidakova jedna (1), Gavrilo Stanojev (15), Jovo Vukašinov (8), Đuro Vukašinov (6), TomoVukašinov (5), Nikola Savin (3), Tomo Jovanov (5), Mare Petrova jedna (1)

Ja pop Tomo Vasiljević paroh žlijebski ot komunitadi risanske podpisujem da jeste istina tako: na 27 marta

(na poleđini:) Nota od soli od Žlijeba 1790

Predata na 29 marča 1790: serbski kuća - N: 22

duše - N: 109

soli stara N: 27: 1/4

Nota kneza Filipa ot Žlijeba ot čeljadi

U kneza Filipa duša 10, u Mira Vukadinova (6), u Sima Tomova (5), u Avrama Savina (8), u Ilije Aćimova (2), u Boška Todosina (4), u Sima Stanojeva (4), u Ilije Jovanova (6), u Nikole Simova (9), u Krsta Andrina (3), u Lazara Aleksina (4), u Joka Mitrova (7), u Đura Vidakova (4), u Sime Perova (4), u Gavrila Stanojeva (15), u Nikole Savina (3), u Jova Vukašinova (8), u Toma Vukašinova (6), u Đura Vukašinova (6), u TomaJovanova (5), u Mare Petrove (1)

I podpisah ja pop Tomo Vasiljević paroh žlijebski da jest tako

Na: 1: marča 1792 neka se zna kako primih ove bolentine niže podpisana od kancalijara Gliga Petrovića kako u njojzi knez Filip Despinić primih sve bulentine Savo Pavković podpisah za istoga po njegovu ordenu ne umijući on pisati

(na poleđini:) Predata ista nota na: 8 marča 1792 =

od sela Žlijeba u sve kuća - N 21

u kuće duša - N 120

soli kvarata N 120 čini stara N 20 =

Nota žlijebska ot vamilje

U kneza Filipa (duša 10), u Mira Vukadinova (6), u Sima Tomova (5), u Abrama Savina (8), u Ilije Aćimova (2), u Boška Todosina (5), u Sima Stanojeva (4), u Ilije Jovanova (7), u Nikole Simova (9), u Krsta Andrina (3), u Lazara Aleksina (4), u Joka Mitrova (7), u Đura Vidakova (4), u Sime Perove (3), u Gavrila Stanojeva (15), u Nikole Savina (3), u Jova Vukašinova (7), u Toma Vukašinova (6), u Đura Vukašinova (6), u Toma Jovanova (5), u Marije Petrove (1)

(na margini:) I podpisujem ja pop Tomo Vasiljević paroh žljebski ot deržave risanske da jest tako

(na poleđini prvog presavijenog lista:) Slava Gospodu Bogu na 21 aprila 1793. danas primi knez Filip Despinić od ka(n)cilijera Ilije Matišorovića bolenšina 21: u kojema je soli kvarata: 120: ja Simo Đurišić podpisak po njegovu ordenu ne umijući on pisati

(na poleđini drugog presavijenog lista:)

Nota od Žlijeba kuća: 21: duša 120:

Na 2. febrara 1808 u Žlijebe nota od kuća i familije u istome selu

Knez Filip Despinič godišta: 80 ima sinova pet najstari godina 30: a on je na služ(b)u a jedan mu sin butigijer Sava mernar Simo Junčević su dva sina mala stari godine 4 Todor Junčević godina 48 su dva sina mala stari god(ina): 5.

Đuro Đurović samac ima sina maloga i sinovca oba mala stari god(ina). 6

Ilija Đurović su tri sina mala najstar(iji) godina 8:

Boško Đurović godišta 54 - ima sina sakata.

Lazar Đurović ima sina maloga godišta 8

Nikola Šindiš su dva rođana jedan mu je na dvoru i ima tri bratića mala najstari god(ina): 6 = Lazara u mernare Krsto Šindiš samac

Špasoje Benovič samac

Tomo Milišić samac

Lazar Šundrak samac

Joko Nogulović z bratom brat mu je u pandure.

Ilija Škero su petoro đaka 2: na dvoru jedan u pandure.

Simo Vukasović su dva brata oba na dvoru i dva sina mala stari od god(ina): 6

Joko Vukasović samac

Mitar Vukasović samac

Vuko Sikimić samac

I ova nota bi razabrana uštome (!) selu sve familije po famili(j)a pred g(ospo)d(i)n(o)m kap(etanom) i suđama od kom(unitadi) kako po istini i biće podpisano od paroha i dva glavara od istoga sela kako po istini pod obleg svoj

Knez Filip Despinić od sela Žlijeba ja Joko Kvekić podpisah za istoga na njegovu ordenu ne umijući on pisati

(na poleđini:) Nikola Šindiš glavar po(t)pišuje pod obleg sebe ja Joko Pavković podpisah za istoga budući moljen od istog ne umijući on pisat i za višu vjeru čini kerst svojeručno

Nota od mirnara (!) sto da se Žljeb(lj)ani: Savo Tomov Despinić Lazar Šindiš

Note od Kamenoga države Novske

S(lava): G(ospodu): B(ogu): na: 2: marča 1758 nota od Kamenoga koliko ima duša na koje diže sol za ovu godinu od gračija

Knez Gavrilo Mandić (duša 8), Ilija Mandić (7), Mitar Mandić (12), Vukan Kovačev (2), Todor Rašović (4), Staniša Vernjak (8), Šćepan A(j)čević (3), Sava A(j)čević (4), Jovan Bulut (8), Mijat Savčić (5), Rade Stijepčić (10), Nikola Čolanov (2), Staniša Šurbat (7), Šćepan Stojanov (7), Milana Pavlova (2), Jovo Obradović (12), Tomo Milosavljev (6), Marko Obradović (13), Jovan Obradović (12), Đuro Vuka Maloga (8), Mitar Mišković (13), Vujača Remetića ( 2), Mijo Stanoičić (13), Matko Radov (8), Tomo Radov (4), Nikola Petrov (3), Tanasije Raković (3), Jovo Radović (6), Jovo Petra Radovića (2), Šćepan Pantov (7), Cijetko Ćorlaja (2), Jovo Milin (7), Petar Remetić (7), Mitar Remetić (9), Jovo Remetić (4), Sava Jovović (14), Staniša Anbrozović (7), Todor Anbrozović (5), Ilija Anbrozović (2), Krsto Jovanov (1), Šćepan Simov (4), Tomo Matov (1), Vukašin Bubetalo (3), Ignjatije Bakočević (3), Stojko Vuković (7), Sava Vuković (10), Luka Vukov (4), Jovo Stanojev (8), Aćim Vlaisalić (7), Grgur Čikov (4), Mare Milutinova (1), Jovan Vujov (10), Andrija Kobilica (9), Grgur Kobilica (9), Nikola Radovčić (1), Pero Jovanov (1), Jovan Petkov (4). Suma 345

Gavrilo Mandić glavar od Kamenoga afermavam ovu notu od duša trista i četrdeset i pet po mojoj duši i primam za iste duše soli stara osamdeset i šest i kvarat: 86: i ja Niko Radulović podpisa za istoga budući moljen od Gavrila ne umijući on pisati

Na 15 marča po grčanski

Prezenta ovu notu od duša trista i četrdeset i pet u ovici(j)u našu civil od komunitadi od Tople države novske knez Gavrilo Mandić glavar od Kamenoga Simo Vukadinov kanzalijer od komunitadi

S(lava): G(ospodu): B(ogu): na: 2: marča: 1763: po gačaski (!) u Kamenom države novske nota od kuća i duša koliko se naodi u knežini kneza Aćima Mandića s kojom ima se dići graciju od soli istoga goda

Aćim Mandić (duše 6), Ilija Mandić (9), Mitar Mandić (11), Vukan Kovačev (2), Todor Rašović (4), Staniša Vernjak (5), Šćepan Ajčević (3), Sava Ajčević (3), Staniša Bulut (8), Mitar Savčić (7), Rade Stijepčić (9), Nikola Čolan (4), Staniša Šurbat (10), Šćepan Stojanov (9), Jovo Obradović (11), Andrija Milosavljev (10), Marko Obradović (14), Lazar Obradović (14), Jakov Vuka Maloga (6), Mitar Mišković (5), Vujača Remetić (2), Mi(j)o Stanoičić (10), Mato Radov s Nikolom (6), Tomo Radov (6), Nikola Petrov (6), Tanasije Radovčić (3), Jovo Radovčić (10), Višnja Pantova (5), Đuro Vuka Maloga (6), Tomo Milin (6), Petar Remetić (7), Mitar Remetić (10), Sava Jovović (10), Staniša Anbrozović (7), Todor Anbrozović (5), Krsto Anbrozović (1), Šćepan Simov (9), Tomo Čučin s rođakom (3), Ignjat Bakočević (3), Lazar Stojkov (6), Nikola Vuković (3), Sava Vuković (11), Luka Vuković (6), Jovo Stanojev (10), Aćim Vlaisavljev (8), Gergur Nikov (3), Đuro Ratković (12), Andrija Kobilica (11), Gergur Kobilica (10), Ilinka Bubekalova(1)

Prezenta ovu notu od duša trista i četrdeset i šes u oficiju civil od komunitadi od Tople države novske duša N: 346

Knez Aćim Mandić od Kamenoga i na istu učinih mu bulentin da digne s njim sve ujedno Sava Miković kanc(alijer): od komu(nitadi):

Ja pop Nikola Avramović paroh od Kamenoga: kuvermavam. kako. više

S(lava): G(ospodu): B(ogu): 2: marča: 1771: po grčanski u Kameno

Nota od kuća i duša koliko se naodi u knežini Đura Ratkovića s kojom ima dići graciju od soli

Đuro Ratković (duše 20), Andrija Kobilica (12), Gergur Kobilica (12), Gergur Čikova (5), Aćim Vlaisavić (6), Šćepan Bronzić (9), Todor Bronzić (4), Krsto Bronzić (1), Staniša Bronzić (8), Jovo Škerelet (10), Sava Vuković (10), Nikola Vuković (6), Lazar Vuković (7), Luka Vuković (5), Ignjat Bakočević (5), Tomo Vukov (6), Đuro Brašnarić (4), Jovo Petkov (4), Niko Jovanov Radović (4), Atanasije Radovčić (3), Danilo Rajović (4), Nikola Petrov (3), Tomo Radović (8), Rade Matkov (7), Mijo Stanoičić (10), Jovo Jovović (6), Petar Remetić (6), Mitar Remetić (9), Vujača Remetić (10), Mitar Mišković (7), Jakov Brašnarić (6), Anđe Vuka Maloga (2), Staniša Obradović (7), Marko Obradović (8), Mitar Obradović (7), Đuro Obradović (10), Lazar Obradović (5), Šćepan Milosavljev (8), Nikola Čolan (4), Tomo Vujačić(12), Jovo Stojanov (7), Šćepan Stijepčić (4), Rade Stijepčić (9), Pero Savčić (6), Staniša Bulut (9), Savo Ajčević (3), Joko Ajčević (2), Staniša Vernjak (5), Todor Rašović (4), Krsto Mandić (7), Marko Mandić (6), Petko Mandić (7), Pero Mandić (4), Aćim Mandić (7)

Milutin Andrič paroh ot sela Kamenoga svojeju rukoju podpisah po mojoj duši

Đuro Ratković glavar od Kamenoga primio ove bulentine sve kako u ovo (!) noti iz duša kako u isto ja Mato Mirković podpisag za istoga bivši od njega moljen

Nota ot soli; ot sela Kamenoga; marča: 1: 1772

Knez Đuro Ratković (duša 19), Luka Kobilica (12), Grgur Kobilica (13), Grgur Likov (5), Mi(j)o Vlaisavlić (6), knez Aćim Mandić (7), Pero Mandić (4), Petko Mandić (8), Marko Mandić (6), Krsto Mandić (8), Vukan Kovačević (1), Staniša Bulut (9), Todor Rašović (4), Staniša Vrnjak (4), Šćepan Ajčević (3), Sava Ajčević (4), Pero Savčić (7), Rade Stijepčić (9), Šćepan Janić (4), Jovo Janić (7), Staniša Šurbat (10), Nikola Čolan (4), Staniša Obradović (7), Šćepan Obradović (8), MarkoObradović (8), Mitar Obradović (8), Lazar Obradović (5), Đuro Obradović (11), Mitar Mišković (7), Anđa Brašnaruša (2), Jakov Brašnarić (6), Vujača Remetuša (1), Mijo Stanoičić (11), Rade Radović (7), Tomo Radović (9), Nikola Petrov (3), Jovan Jovović (6),Mitar Remetić (9), Petar Remetić (7), Danilo Rajović (4), Tanasije Radovčić (4), Jovo Radovčić (4), Niko Radovčić (4), Đuro Brašnarić (4), Tomo Krunić (6), Staniša Bronzić (7), Krsto Bronzić (1), Stojan Bronzić (8), Todor Bronzić (4), Tomo Lučić (2), Ignjat Bakočević (5), Jovo Škerelet (8), Luka Vukov (5), Sava Vuković (10), Nikola Vuković (6), Lazar Vuković (7).

Suma duša N: 364

Ja pop Jovan Avramović parok ot Kamenoga afermavam kako više so zakletvom

Na 4 marča 1772 po grčanski u Novome prezenta ovu notu u ofici(j)o civil od prevjerne kom(unitadi): od Tople države novske duša N = 364 =

Knez Đuro Ratković od Kamenog Jovo Milanović kanc(alije)r: od kom(unita)di:

-------- Na: 1: marča = 1777: nota ot Kamenoga graci(j)a ot soli

Đuro Ratković (duša 12), Luka Kobilica (9), Grgur Kobilica (10), Simo Zubac (3), Grgur Vitković (6), Mijo Vlaisavlić (5), Joko Mandić (5), Pero Mandić (4), Petko Mandić (9), Marko Mandić (6), Krsto Mandić (3), Gligo Mandić (6), Todor Rašović (4), Staniša Vrnjak (5), Joko Ajčević (2), Savo Ajčević (4), Pero Savčić (6), Rade Stijevčić (14), Šćepan Janjić (4), Jovo Janjić (8), Tomo Kujačić (16), Nikola Čolan (4), Šćepan Obradović (6), Staniša Obradović (5), Marko Obradović (2), Joko Obradović (7), Mitar Obradović (8), Lazar Obradović (5), ĐuroObradović (11), Jakov Brašnarić (6), Mitar Mišković (5), Jovo Stanoičić (5), Rade Radović (8), Šćepan Radović (8), Vaso Obradović (2), Danilo Rojović (2), Jovo Radovčić (6), Niko Radovčić (2), Anđa Tanasina (2), Đuro Brašnarić (5), Tomo Krunić (5), Tanasije Remetić (7), Jovo Remetić (8), Jovan Jovović (6), Ignjat Bakočević (4), Staniša Bronzić (4), Šćepan Bronzić (8), Ilija Bronzić (1), Krsto Bronzić (3), Jovo Skerelet (7), Jovan Vuković (11), Nikola Vuković (6), Lazar Vuković (7), Gavrilo Vuković (5), Staniša Bulut (10), Lazar Cacović (1)

Suma duša N: 364

Ja pop Jefto Avramović parok od Kamenoga afermavam kako više so zakletvom

Na: 1: marča; 1778: nota ot Kamenoga; graci(j)a ot soli

K(nez): Đuro Ratković (duša 12), Luka Kobilica (9), Grgur Kobilica (9), Simo Zubac (3), Grgur Vitković (6), Mijo Vlaisavlić (5), Joko Mandić (6), Pero Mandić (4), Petko Mandić (7), Marko Mandić (6), Krsto Mandić (3), Gligo Mandić (6), Todor Rašović (4), Staniša Vrnjak (5), Joko Ajčević (2), Savo Ajčević (4), Pero Savčić (7), Rade Stjevčić (14), Šćepan Janjić (4), Jovo Janjić (8), Tomo Kujačić (16), Nikola Čolan (4), Šćepan Obradović (6), Staniša Obradović (5), Marko Obradović (2), Joko Obradović (8), Mitar Obradović (8), Lazar Obradović (5), k(apetan): Đuro Obradović (11), Jakov Brašnarić (5), Mitar Mišković (5), Jovo Stanoičić (5), Rade Radović (9), Stjepan Radović (9), Vaso Obradović (2), Danilo Rojović (3), Jovo Radovčić (6), Niko Radovčić (4), Anđe Tanasina (2), Đuro Brašnarić (5), Tomo Krunić (5), Tanasije Remetić (7), Jovo Remetić (9) Jovan Jovović (7), Ignjat Bakočević (4), Staniša Bronzić (4), Šćepan Bronzić (9), Ilija Bronzić (1), Krsto Bronzić (3), Jovo Škerelet (6), Jovan Vuković (6), Danilo Vuković (3), Nikola Vuković (6), Lazar Vuković (7), Gavrilo Vuković (5), Staniša Bulut (11), Lazar Cacović (1)

Suma duša N: 339

Ja pop Jevto Avramović parok ot Kamenoga afermavam kako više so zakletvom

Marča - 1 - 1789 - nota od sela Kamenoga

Prvo Sava Ratković (duša 7), Niko Ratković (5), Luka Kalavrez (10), Todor Kalavrez (4), Jefto Gergurov (5), Lazar Vlaisavić (2), Simo Kerčum (3), Joko Mandić (6), Pero Mandić (4), Petko Mandić (6), Marko Mandić (8), Krsto Mandić (5), Simo Mandić (2), Staniša Bulut (9), Todor Rašović (5), Staniša Vernjak (5), Joko Ajčević (4), Sava Ajčević (2), Pero Savčić (10), Rade Stijepčić (6), Marko Milošev (5), Šćepan Stojanov (6), Jovan Stojanov (9), Tomo Kujačić (19), Nikola Čolan (4), Lazar Mirovavljević (4), Lazar Obradović (5), Vaso Obradović (4), Jokan Obradović (5), Mitar Obradović (7), suđa Leko Obradović (8), Marko Obradović (1?), Staniša Obradović (6), Mitar Mišković (9), Jakov Brašnarić (5), Savo Stanoičić (8), Rade Matkov (13), Šćepan Radović (4), Vaso Tomov (2), Đuro Remetić (6), Jaćim Remetić (6), Atanasije Remetić (4), Jovan Jovović (5), Jovo Radovčić (10), Luka Brašnarić (4), Danilo Rojović (5), Đuro Brašnarić (4), Tomo Krunić (3), Staniša Ignjatov (3), Staniša Bronzić (4), Šćepan Bronzić (6), Marija Bronzića (2), Jovo Škero (6), Jovo Vuković (7), Danilo Vuković (5), Nikola Vuković (6), Lazar Vuković (6), Simana Vuković (2), Petar Popov (3)

Suma duša N: 340

Pop Petar Jovanović (!) paroh ot sela Kamenoga učini ovu notu po zakletvi kako je Luka Kobilić glavar ot Kamenoga više

Na: 31: marča: 1789 po taliano danas primi Luka Obilović knez od Kamenoga bolentine od konzalijera od komunitadi Ilije Matišorovića kako u ovoj noti i proče

Na: 17: maća: 1789:

Danas primi bolentine glavar Luka Obilović kako u ovoj noti bolentina 27 od kancelijera Mitra Mirkovića i ovi popis učini ja Niko Radulović bivši moljen od istoga glavara ne umijući on pisati

Na 1 marča 1790; nota od soli sela Kamenoga

Sava Ratković (duša 7), Niko Ratković (6), knez Luka Kalavrez (10), Todor Kalavrez (9), Jevto Ratković (5), Lazar Vlaisalić (3), Simo Kerčum (3), Joko Mandić (7), Pero Mandić (4), Tomo Mandić (5), Marko Mandić (9), Krsto Mandić (5), Simo Mandić (2), Staniša Bulut (9), Jovo Vernjak (5), Joko Ajčević (4), Marija Ajčevića (2), Pero Savčić (10), kap(eta)n. Rade Stiječić (7), Marko Milošev (6), Šćepan Stojanov (7), Jovan Stojanov (9), Tomo Kujačić (6), Simo Kujačić (7), Ilija Kujačić (6), Nikola Čolan (4), Lazar Milovavljević (5), Lazar Obradović (5), Vaso Obradović (5), Jokan Obradović (4), Mitar Obradović (7), Joko Obradović (8), Anđe Obradović (2), Staniša Obradović (6), Mitar Mišković (9), Jakov Brašnarić (5), Sava Stanoičić (8), Rade Matkov (13), Šćepan Radović (4), Vaso Tomov (2), Đuro Remetić (5), Jovo Remetić (6), Jaćim Remetić (6), Atanasije Remetić (3), Tomo Jovović (5), Jovo Radovčić (9), Luka Brašnarić (4), Danilo Rajović (5), ĐuroBrašnarić (4), Tomo Krunić (3), Staniša Ignjatov (3), Staniša Bronzić (3), Šćepan Bronzić (6), Ilija Bronzić (2), Jovo Škero (7), Tomo Vuković (7), Danilo Vuković (7), Nikola Vuković (6), Lazo Vuković (5), Simana Vuković (2), Pero Popov (3), Nikola Radovčić(3)

Ja pop Pet(a)r Jo(v)anovič paroh sela više rečena avermavam kako više

Ja Luka Obilić glavar kamenski afermavam kako više

Knez Luka Obilić primi ot kanzalijera Gliga Petrovića sve bulentine kako u istoj noti, paroh ot sela podpisah za istoga ne umijući on pisati

Ja Kersto Vuković za istoga afermavam

Nota kemanska 1790

Predata na: 29: marča: 1790: serbski

kuća - N 62

duša - N 362

soli stara 90: 3/4

---------------

Nota ot soli sela Kamenoga na 1. marča 1792

Sava Radković (duša 8), Niko Radković (6), knez Luka Kalavrez (10), Todor Kalavrez (8), Jefto Vitković (6), Lazo Vlaisavlić (3), Simo Kerčum (2), Joko Mandić (6), Pero Mandić (4), Tomo Mandić (4), Marko Mandić (11), Krsto Mandić (5), Simo Mandić (3), Staniša Bulut (7), Jovo Vernjak (6), Joko Ajčević (4), Ma rija Ajčević (2), Kap(etan) Rade Stiječić (7), Marko Milošev (6), Pero Savčić (11?), Šćepan Stojanov (6), Jovan Stojanov (6), Sava Stojanov (4), Tomo Kujačić (6), Simo Kujačić (7), Ilija Kujačić (7), Nikola Čolan (4), Lazar Milosavljević (5), Lazar Obradović (5), Vaso Obradović (6), Jokan Obradović (4), Mitar Obradović (8), Joko Obradović (6), Anđa Obradović (1), Staniša Obradović (9), Mitar Mišković (9), Jakov Brašnarić (5), Sava Stanković (9), suđa Rade Matkov (14), Šćepan Radović (6), Vaso Tomov (2), Đuro Remetić (5), Jovo Remetić (6), Jaćim Remetić (6), Atanasije Remetić (4), Tomo Jovović (6), Jovo Radovčić (8), Nikola Radovčić (3), Luka Brašnarić (5), Danilo Rašović (6), Đuro Brašnarić (3), Tomo Krunić (3), Staniša Ignjatov (3), Jovo Bronzić (4), Šćepan Bronzić (6), Ilija Bronzić (2), Jovo Škero (7), Tomo Vuković (6), Lazo Vuković (5)

Jerej Pet(a)r Jo(v)anović paroh ot više rečenoga

Knez Luka Obilić glavar danas primih sve bulentine ja niže podpisani ot kancalijera Gliga Jovova Petrovića kako u noti

Ja Krsto Vuković po(d)pisa za kneza Luku

Predata ista nota: 2: marča 1792 od sela Kamenoga u sve kuća N 61

u kuće sve duša - N 348

soli kvarata - N 348

čini stara - N 87

---------------

Nota od soli ot Kamenoga učinjena 1 marča, na 1793

- Pervo - 1 - Sava Ratković (duša 8), Niko Ratković (7), knez Luka i Simo Obiljević (10), Todor Gergurev (9), Jefto Vitković (5), Simo Kerčum (2), Lazar Vlaisavlić (3), Joko Mandić (6), Pero Mandić (4), Tomo Mandić (4), Marko Mandić (12), Krsto Mandić (5), Simo Mandić (4), Jovo Vernjak (6), Jovo Ajčević (5), Marija Hajčević (2), Staniša Bulut (8), Pero Savčić (11), Staniša Radov (8), Marko Milošev (6), Šćepan Stojanović (6), Sava Stojanović (4), Joko Stojanović (6), Tomo Kujačić (6), Simo Kujačić (6), Ilija Kujačić (7), Nikola Čolan (4), Staniša Obradović (6), žena Marka Obradovića (1), Joko Obradović (7), Dmitar Obradović (8), Jovan Andrin (5), Lazar Obradović (4), Vaso Obradović (7), Jokan Obradović (4), Luka Mitrov (8), Jakov Brašnarić (5), Sava Stanoičić (9), suđa Rade Matkov(16), Šćepan Radović (6), Vaso Tomov (3), Đuro Remetić (6), Jovo Remetić (6), Aćim Remetić (6), Atanasije Remetić (4), Tomo Jovović (6), Jovo Radovčić (8), Nikola Radovčić (3), Luka Brašnarić (5), Danilo Rojović (6), Đuro Brašnarić (3), Tomo Krunić (4), Todor Ignjatov (3), Gavrilo Škerelet (7), Tomo Vuković (8), Danilo Vuković (7), Nikola Vuković (6), Lazar Vuković (5), Jovo Bronzović (4), Šćepan Bronzović (7), Ilija Bronzović (2)

359

Pop: Aleksandro Avramovič paroh kamenski afermo

Simo Ku(j)ačić glavar afermo kako više

Na 26: marča 1793: da(na)s primi knez Kujačić od g(ospo)d(i)na Ilije Matišorovića bulentina od soli 61: duša 359 i proča Ja Mićo Radović podpisah bivši moljen od kneza Sima ne umijući on pisati

Nota od soli od Kamenoga

Na: 13: marča: predaje knez Simo Kujačić

kuća 61 duša 359

----------------

Nota od soli od Kamenoga učinjena - 1 - marča - 1799

Sava Ratković (duša 14), Nikola Ratković, knez Luka Obilovič (12), Todor Gergurev (9), Staniša Jeftov (6), Lazar Mijov (3), Joko Mandić (7), Pero Mandić (4), Tomo Mandić (7), Marko Mandić (12), Krsto Mandić (5), Simo Mandić (8), Staniša Bulut (8), Todor Rašović (6), Jovo Vernjak (6), Jovo Ajčević (6), Marija Ajčevića (2), Pero Savčić (10), Staniša Radov (11), Marko Milošev (7), Vaso Šćepanov (6), Sava Jovanov (4), Jovo Sto(j)anov (9), Ili(j)a Ku(j)ačić (7), Simo Kujačić (8), Tomo Kujačić (6), Ili(j)a Nikolin (5), Staniša Obradović (7), Anđa Markova (1), Staniša Jokov (5), Nikola Mitrov (9), Jokan Andrin (6), Niko Filipov (6), Vaso Ivanov (6), Jovan Đurov (6), Đuro Mitrov (10), Jakov Brašnarić (5), Sava Stanoičić (11), Rade Matkov (11), Leka Matkov (5), Stevan Radović (9), Vaso Tomov (4), Đuro Remetić (7), Jo(v)an Remetić (6), Aćim Remetić (7), Atanasi(j)a Remetić (5), Tomo Jovović (7), Danilo Rojović (5), Luka Jakovov (5), Nikola Radovčić (4), Jovo Radovčić (7), Ili(j)a Đurov (5), Tomo Vukov (7), Todor Ignjatov (3), Staniša Bronzić (4), Marko Bronzić (7), Ilija Bronzić (3), Gavrilo Jovov (7), Tomo Vuković (7), Danilo Vuković (8), Staniša Nikolin (6), Simo Lazarev (6)

Luka Obilovič glavar duša 421

Pop Aleksandro Avramovič paroh afermavam kako više po zakletvi više rečenih

Ja Luka Obilović primih bulentine od Gliga Petrovića Na 2 februara 1808 u Kameno

Nota od kuća i familija u istome selu

1: knez Joko Mandić godina 50: su četiri sina on na službu a jedan mu sin na dvoru + Đorđije u mernare

2: Gavrilo Mandić su dva sina mala stari godine: 2.

3: Tomo Mandić su dva sina mala stari godina. 8

4: Ilija Mandić su dva sina stari godina. 15 i tri sinovca jedan na dvoru a dva doma jedna godina 25: a jedan mali + Tomo u mernare

5: Kersto Mandić godina 90: su dva sina jedan na dvoru a drugi doma Stanko u mernare +

6: Simo Mandić s bratom su dva sina mala i dva sinovca mala najstariji godina 7

7: Ilija Bulut z bratom brat mu je na dvor

8: Sava Bulut su četiri sina najstariji godina 8

9. Todor Rašović sakat od godišta 62: ima dva sina stari go(dina): 12

10: Joko Vernjak od go(dina): 70. su tri sina jedan u pandure a drugi godi:20

11: Joko Ajčević godina 56: su dva sina stari go(dina): 20: a drugi mali Stanko u mernare

12: Mitar Ajčević samac

13. Joko Sipčić godina 62: sa sinovcem

14: Staniša Stijepčić su tri sina najstari go(dina): 10.

15: Sava Stijepčić z bratom oba mala stari godina: 10.

16: Marko Šarović 70:80 ima sina jednoga na dvoru

17: Vaso Stojanović godišća 52: ima dva sina stari go(dina) 21. a drugi mali Stanko u mernare +

18: Sava Stojanović su tri sina mala najstari godišća 10.

19: Jovan Stojanović godi(na): 96: ima jednoga sina

20: Anto Stojanović ima jednoga sina maloga godišća 6.

21: Tomo Kujačić godi(na): 72: su dva sina jedan u pandure

22: Đuro Kujačić s jednijem sinom malijem godišća 6:

23: Simo Kujačić su dva sina mala stara godišća 8:

24: Ilija Kujačić godišća 65: su dva sina jedan butigijer a drugi Staniša u mernare

25: Ilija Čolan sina jednoga maloga godišta 10 =

26: Lazar Milosaević sa sinom Anto u mernare +

27: Petar Obradovič samac

28: Bogdan Obradovič s rođakom malijem godišta 8:

30: Joko Obradovič su dva brata mala stari godina 12 31. Jokan Obradović z bratom i dva sina mala a brat mu je u pandure a sinu starijemu god(ina): 6

32: Đuro Mišković z bratom i sinom malijem brat mu je u pandure a sin od godišta 7

33: Sava Mišković bez ruke z bratom zdravijem

34: Luka Brašnarić su dva brata oba na dvoru a on u pandure

35: Sava Stanovčić su četiri sina najstari na dvoru a oni tri mali najstarijemu god(ina). 8

36: Rade Radović godišta 84 su tri sina dva butigijeri a jedan mali doma godište 16: Gligor u mernare

37: Luka Radović od god(ina): 70 ima jednoga sina maloga godine 3.

38: Jokan Radović sa sinom malijem od godina 3.

39: Vaso Milosaević s malijem sinom od godišta 3.

40: Tanasije Remetić sa sinom malijem od godina 3.

41: Aćim Remetić godišća: 60 su dva sina oba na dvoru

42: Jovan Remetić godi(na): 90 ima sina jednoga

43: Stanko Remetić z bratom malijem od godina 8

44: Tomo Jovović godi(na) 62 su dva sina stari godišća 24 kovač a drugi mali godišća 12 =

45: Danilo Rojović su tri sina jedan na dvoru u kuluku treći doma Joko u mernare

46: Nikola Radovčić z bratom i z bratučem brat mu je u mernare a brat mali

47: Jovo Radovčić su četiri sina najstari godina 30 jedan u pandure Mitar u mernare +

48: Ilija Milić ima jednoga sina maloga od godina 8

49: U Joka Krunića tri sina mala najstari godina 6.

50: Todor Bakoč samac

51: Kersto Vuković samac

52: Staniša Vuković su dva sina mala stari god(ina): 6

53: Joko Vuković ima brata na dvoru

54: Ilija Bronzić ima sina malašna od god(ina). 3

55: Marko Bronzić z bratom i sinom malijem ima god(ina). 6 Špiro u mernare

56: Gavrilo Škero sa sinom malijem ima god(ina). 12

57: Lazar Vlaisavić samac

58: Simo Vuković godina 45 ima dva sina stari na dvoru a mali doma od godišća. 6

59. Kersto Ratković ima brata maloga od godina 8

60: Petar Ratković ima sina maloga i bratića maloga najstari god(ina). 8 I ova ista bi razabrana u istome selu sve familija po familija pred gospodinom kapetanom i suđama od komunitadi

Kako po istini i biće podpisano od paroka i dva glavara od istoga sela kako po istini pod obleg svoju

Knez Joko Mandić pod obleg svoil (!) dobara i života ja Joko Pavković podpisah za istoga ne umijući on pisat bivši moljen od istoga i za višu vjeru čini kerst svojom rukom +

Špiro Pavković podpišujem za Stanišu Stijepčića po ordenu istoga bivši moljen ne umijući on pisati

Ja Petar Kvekić podpisah sa suđu Rada Matkovića budući moljen od istoga

Nota od mernara od Kamenoga vjeru dadoše glavari pervo Đorđije Jovov Mandić, Tomo Mandić, Stanko Kerstov Mandić, Petar Jovov Vernjak, Stanko Jokov Ajčević, Stanko Vasov Stojanović, Anto Lazarev Miloslavić, Joko Danilov Rojović, Mitar Jovov Radovčić, Špiro Bronzić, Gligor Radov Radović

Pop Alesandro Avramović afermo^[266]

Note od Mokrina države Novske

S(lava) G(ospodu): B(ogu): našemu na prvi marča na 1758 na Mokrinama selo od komunitadi od Tople države novske nota od soli o(d) duša s koijema imamo dizati so od gracije za ovu godinu kurentu od 1758 kako je u ovici našoj civil iz koje dižemo so Prva g(ospo)d(in) knez Aćim Kosić duša N° 10, Đurđević (9), Pero Kosić (3), Tripko Bijelić (9), Lazar Vučićev (12), Jovo Prlainović (4), Jarčeglav (5), Tomo Lepetić (4), Nikola Jarčeglav (3), Nikola Ilin (10), Todor Peštić (7), Rade Žisić (6), Jovan Gerov (7), Jovan Miailov (9), Mitar Miailov (8), Đuro Lepetić (8), Vaso Markov (5), Sava Đuratov (9), Mi(j)o Nikolin (9), Mi(j)o Savin (8), Periša Terzić (7), Lazar Radanović (6), Damjan Janjetković (3), Pop Lazarević (12), Marko Lazarević (9), Đuro Kosić (5), Danilo Terzić (5), Mato Gojković (11), Mitar Radanović (4), Pero Ćurić (4), Sava Vo(j)inov (6), Mitar Petkov (8) Jovan Petkov (1), Luka Jankov (9), Nikola Vuičin (5), Prodan Kukavica (5), Todor Perišin (4), prenosim sumu ozdol gorje Jovo Nikolin (5), Ilija Nikolin (3), Jovan Bjelanović (4), Sava Milutinov (6), Nikola Vukašinov (3), Sava Radanović (5), Jovan Radanović (6), Jovan Šutov (5), Jovan Kralj (8), Nikola Vučković (10), Gavrilo Prlainović (6), Ilija Vuičin (7), Nikola Mi(j)ov (5), Jovo Mitrov (10), Đurica Kosić (11), Nikola Mi(j)ailov (5), Mi(j)ailo Petijević (5), Stjepan Mrčić (7), Jovo Simov (6), Vasilj Gojković (10), Sava Gojković (8), Todor Đurov (8), Pero Lepetić (7), Stoja Rajković (2), Gligo Tomanov (16), Panto Petkov (7), Draško Lepetić (8), Trivko Milinko (6), Jovo Dobretin (10), Sava Đurđević (5), Marko Savin (9), Pero Jarčeglav (4), Nikola Mišević (4), Simo Nikolin (8), Tomo Bijelić (5), Jovo Perov (8), Marko Manojlović (6) 495

Ovi isti prijeđe Marko iz Svrčuga u Mokrine principove ima godina na 1755 i da moremo mu dati so slobodno na 1758 ovoga goda trećega najprije suma duša 495 Aćim Kosić gla(var) od Mokrina avermava ovu notu o(d) duša četiri stotine i devedeset i pet po duši svojoj koju prezentavam u ofici(j)u civil od komunitadi od Tople države novske na 1 marča po grčanski na 1758. a ovu ostavljam kopi(j)u od nota pri sebi.

Na: 4: marča 1758 po grčanski prezenta ovu notu o(d) duša četiri stotine devedeset i pet u ovici(j)u našu civil od komunitadi od Tople države novske Aćim Kosić glavar.

Simo Vukadinov konzalijer od komunitadi Aćim Kosić glavar od sela Mokrina Nota od kuća i duša na koliko i prima so za godinu na 1758.

Na 1 marča 1763 Mokrine nota knežine Aćima Kosića kneza

Pop Georgije (12), Marko brat mu (12), Marko Nikolin (8), Tomo Todorov (5), Vilip Nikolin (5), Mitar Mihajlov (6), Lazar Mihajlov (4), Đuro Jovanov (9), Mato Jovanov (4), Mihajlo Vučetin (7), Todor Radov (7), Pero Nikolin (6), Pero Jovanov (5), Jovan Mihajlov (8), Todor Đurov (8), Pero Mihajlov (5), Tomo Jovov (11), Đuro Vukadinov (9), Jela Sirota (1), Pero Milanov (7), Tomo Vukašinov (6), Marko Savin (5), Rade Jovanov (8), Mi(j)o Đurđević (10), Jovo Mitrov (9), Gligo Tomanov (8), Suđa Mato (7), Nikola Petkov (5), Šćepan Đurov (3), Vasilj Đurov (6), Sava Đurov (8), Mi(j)o Savin (8), Gavrilo Ivanov (6), Sava Jovov (4), Sava Vučićev (1), Lazar Vučićev (4), Jovo Lučin (3), Jovan Petrov (6), Mitar Petkov (8), Duško Vukadinov (7), Simo Vo(j)inov (6), Jovan Perov (7), Nikola Vukašinov (3 /7?/), Lazar Petrov (6), Nikola Milinkov (5), Ćako Dragićev (7), Jovo Dobre tin (13), Jovo Mijov (6 /5?/), Nikola Vukov (5), Nikola Mijov (5), Sava Milutinov (6), Todor Perišin (5), knez Aćim (8), Jovo Nikolin (6), Risto Simov (5), Jovan Petrov (6), Krsto Tomov (3), Pero Mitrov (3), Jovo Savin (4), Tripko Milinkov (8), Vaso Markov (6), Ilija Vuičin (8), Nikola Vuičin (7), Nikola Petkov (12), Tripko Đurov (7), Panto Petkov (6), Đurat Vukov (10), Prodan Kukavica (5), Šćepan Đurov (8), Đuro Perišev (6), Jovo Simov (6), Simo Danilov (4), Jovo Perov (8), Ilija Nikolin (8), Mijo Nikolin (9)

493

Ja pop Jeftimije Lazarević učinih ovu notu po riječi kneza Aćima i sve braće po duši njegovoj i njih budući moljen od istije više rečenije

Slava. G(ospo)du: B(o)gu na 2. marča 1763 po grčanski

Prezenta istu notu o(d) duša četiri stotine i devedeset i tri u ofici(j)u civil od komunitadi od Tople države novske

duša - N 493

Na 1 mađa: 1771: nota od sela Mokrina od gracije od soli knežine Joka Lazarevića kneza - - Pop Jefto (duše 12), suđa Mato (9), knez Aćim (8), Šćepan Kosić (14), Marko Manojlović (6), Pero Dabović (7), Vilip Kosić (5), Mara Mitrova (5), Joko Lazarev (5), Tomo Kosić (6), Todor Kosić (3), Mato Bjelanović (6), Marko Lazarević (7), Gligo Lazarević (5), Mihajlo Petijević (7), Todor Peštić (8), Pero Ćurić (7), Pero Jarčeglav (5), Niko Jovanov Kosić (6), Todor Kosić (9), Đuro Lepetić (12), Tomo Lepetić (6), Đuro Lepetić (3), Jela Sirota (1), Mijo Đurđević (10), Rade Raćić (8), Marko Dretović (5), Đuro Terzović (5), Luka Terzović (8), Gligo Gojković (9), Nikola Gojković (2), Šćepan Gojković (4), Vasilj Gojković (6), Sava Gojković (9), Tomo Bijelić (8), Gavrilo Prlain (8), Sava Đurđević (4), Sava Gačanin (7), Lazar Gačanin (5), Jovo Prlain (8), Mijo Lepetić (4), Mitar Lepetić (9), Draško Lepetić (8), Simo Voinović (7), Šćepan Voinović (3), Luka Vukičević (6), Vaso Radanović (5), Nikola Miš (6), Andrija Malešević (4), Mijo Dobretin (6), Jovo Gojković brat mu (8), Nikola Jarčeglav (2), Jovo Jarčeglav (9), Nikola Delić (2), Nikola Jarčeglav (7), Sava Ćer(a)nić (8), Todor Kosić (5), Jovo Kosić (6), Risto Kosić (2), Jovan Radanović (6), Krsto Radanović (3), Jovo Radanović (4), Pero Radanović (5), Tripko Radanović (6), Vaso Radanović (7), Vaso Radanović (9), Nikola Radanović (7), Nikola Vučković (7), Mi(j)o Vučković (7), Tripko Bijelić (7), Vaso Lepetić (4), Sava Đuratović (13), Prodan Kukavica (4), Sava Mrčić (6), Ilija Terzić (4), Đuro Terzić (4), Tomo Terzić (3), Simo Terzić (5) kuća 78

duša N: 476

Ja pop Jefto Lazarević paroh od Mokrina po mojoj zakletvi kako više što znam

Ja knez ja Lazarević primi bulentine od ove note svakolike

Na 1 mađa - 1772: - nota od sela Mokrina knežine Joka Lazarevića kneza države novske od gracije Pop Jevto (duše 12), knez Aćim stari (8), suđa Mato (9), Šćepan Kosić (13), Marko Manojlović (6), Pero Dabović (8), Vilip Kosić (5), Mara Mitrova (5), Tomo Kosić (6), Todor Kosić (9), Mato Bjelanović (7), Marko Lazarević (6), Gligo Lazarević (5), Mihailo Petijević (7), Todor Peštić (8), Pero Ćurić (7), Pero Jarčeglav (5), Niko Jovanov (5), Todor Kosić (9), Đuro Lepetić (13), Jela Sirota (1), Đuro Lepetić (3), Tomo Lepetić (6), Mi(j)o Đurđević (10), Mato Raćić (7), Marko Dretović (5), Đuro Terzović (5), Luka Terzović (8), Gligo Gojković (10), Nikola Gojković (3), Vasilj Gojković (2), Sava Gojković (9), Tomo Bijelić (8), Gavrilo Prlain (8), Sava Đurđević (4), Sava Gačanin (7), Lazar Gačanin (5), Jovo Prlain (8), Mi(j)o Lepetić (4), Mitar Lepetić (9), Draško Lepetić (8), Simo Voinović (7), Šćepan Voinović (3), Luka Vukićević (6), Vaso Radanović (5), Nikola Miš (6), Nikola Delić (2), Andrija Malešević (4), Mi(j)o Gojković (6), Jovo Gojković (8), Nikola Jarčeglav (2), Jovo Jarčeglav (8), Nikola Jarčeglav (7), Sava Ćeranić (8), Todor Kosić (5), Risto Kosić (2), Jovo Kosić (6), Jovan Bura (6), Krsto Radanović (3), Jovo Radanović (4), Pero Radanović ( ), Tripko Radanović (6), Vaso Radanović (7), Nikola Radanović (7?), Nikola Vučković (7), Mi(j)o Vučković (7), Tripko Bijelić (7), Vaso Lepetić (4), Sava Đuratović (12), Prodan Kukavica (4), Savo Mrčić (6), Ilija Terzić (4), Đuro Terzić (4), Tomo Terzić (3)

N°: 77 kuće = u sve

duše = N 475

Ja pop Jeftimije Lazarević parok od Mokrina po zakletvi mojoj

Na 4 marča 1772 - po grčanski u Novome

Prezenta ovu notu u oficio civil od prevjerne kom(unita)di od Tople države novske duše kako u dvije sume otragu duša N 475

Knez Jovo Lazarević od Mokrina

Jovo Milanović kanz(alije)r = od kom(unita)di:

1 mađa 1789 nota od gracije od sela Mokrina knežine Jova Prlainovića kneza

Pop Jeftimije (duše 13), knez Jovo (14), suđa Šćepan (9), suđa Mitar (10), Marko Nikolin (9), Pero Todorov (7), Pero Nikolin (4), Savo Nikolin (2), Niko Krstov (4), Mato Jovanov (4), Mitar Markov (5), Gligo Šćepanov (2), Pero Miailov (4), Jovo Todorov (4), Pero Ćurić (4), Vilip Ćurić (4), Pero Jovanov (3), Niko Jovanov (7), Đuro Tomov (5), Gavrilo Todorov (5), Mitar Todorov (4), Aleksa Lepetić (8), Simo Lepetić (10), Đuro Perov (7), Tomo Vukašinov (9), Mi(j)o Đurđević (7), Đuro Matov (6), Marko Savin (7), Đuro Jovov (7), Marko Jovov (2), Luka Tomov (7), Gligo Tomanov (8), Luka Tomanov (6), Vasilj Đurov (8), Gavrilo Ivanov (6), Niko Gavrilov (7), Simo Markov (6), Ilija Savin (4), Andrija Lazarev (6), Mi(j)o Jovanov (8), Marko Draškov (11), Simo Voinov (8), Šćepan Savin (9), Luka Jovanov (9), Vaso Lazarev (5), Nikola Miš (5), Nikola Delić (3), Andrija Lučin (4), Mi(j)o Dobretin (7), Jovo Dobretin (7), Nikola Vukov (4), Vaso Mi(j)ov (7), Nikola Mi(j)ov (12), Sava Milutinov (7), Todor Perišin (8), Šćepan Aćimov (5), Joko Tripkov (3), Anđa Simova (2), Jovo Nikolin (5), Đuro Bura (6), Jovo Savin (3), Mi(j)o Tomanov (2), Šćepan Tripkov (5), Pero Mitrov (2), Drago Vasov (7), Nikola Vuičin (6), Andrija Ilin (7), Pero Mijatov (4), Mi(j)o Vučković (4), Jovo Vučković (8), Nikola Tripkov (7), Vaso Pantov (4), Jovo Savin (7), Nikola Đuratov (7), Jovo Kukavica (5), Simo Kukavica (4), Savo Mrčić (5), Ili(j)a Terzić (8), Simo Terzić (8), Anđa Đurova Terzić (2), Vido Gojković (5), Vaso Pantović (4), Despa Mitrova (2), Ana Sirota (4)

Po zakletvi popa Jefta

Ja pop Jeftimije Lazarević parok od Mokrina učinih ovu notu po mojoj zakletvi kako više ovo što znam

Na: 17: mađa: 1789

Danas primi bulentine svekolike kako u ovoj noti glavar Jovo Prlainović i ovi podpis učini ja Niko Radulović bivši moljen od istoga ne umijući on pisati od kancelijera Mitra Mirkovića bolentina: 80

Na 1 marča: 1790: nota od sela Mokrina od kracije (!) knežine Jova Prlainovića kneza

Knez Jovo (duše 14), suđa Šćepan (9), pop Jefto (14), suđa Mitar (10), Marko Nikolin (10), Pero Todorov (7), Pero Nikolin (5), Savo Nikolin (3), Despina Sirota (3), Niko Krstov (3), Todor Đurov (8), Mato Jovanov (4), Mitar Markov (5), Gligo Šćepanov (22), Pero Mihailov (4), Jovo Todorov (4), Pero Nikolin (4), Vilip Nikolin (4), Pero Jovanov (3), Niko Jovanov (8), Mitar Todorov (3), Đuro Todorov (5), Gavrilo Todorov (5), Aleksa Vukadinov (9), Simo Vukadinov (7), Đuro Perov (5), Marko Perov (2), Jovo Tomov (9), Mi(j)o Nikolin (7), Marko Savin (7), Đuro Matov (6), Đuro Jovov (5), Marko Jovov (2), Luka Tomov (2), knez Gligo (8), Luka Tomanov (6), Vasilj Đurov (8), Gavrilo Ivanov (7), Niko Gavrilov (8), Simo Markov (6), Ilija Savin (4), Andri(j)a Lazarev (6), Mi(j)o Ivanov (8), Ana Sirota (4), Niko Markov (8), Marko Draškov (11), Simo Voinov (8), Šćepan Savin (9), Luka Jovanov (9), Vaso Lazarov (5), Nikola Milikov (5), Nikola Vukašinov (3), Andri(j)a Lučin (4), Mi(j)o Dobretin (7), Jovo Dobretin (7), Nikola Vukov (4), Vaso Mijov (8), Nikola Mijov (12), Sava Milutinov (8), Todor Perišin (9), Joko Tripkov (3 /7?/), Šćepan Aćimov (5), Jovo Nikolin (5), Anđa Simova (2), Đuro Bura (6), Mi(j)o Tomanov (2), Jovo Savin (3), Pero Mitrov (2), Šćepan Tripkov (2), Drago Vasov (7), Nikola Vuičin (6), Andrija Ilin (7), Pero Mijatov (4), Mi(j)o Nikolin (4), Jovo Nikolin (8), Nikola Tripkov (7), Vaso Pantov (4), Jovo Savin (7), Nikola Đuratov (7), Jovo Kukavica (5), Simo Kukavica (4), Sava Šćepanov (5), Ili(j)a Jovov (8), Simo Danilov (8), Anđa Đurova (2), Vido Savin (5)

Ja pop Jeftimije Lazarević paroh od Mokrina po mojoj zakletvi kako više ovo što znam

Ja knez Jovo Perlain primik sve bulentine od konzalijera Gligorija Petrovića kako u noti i postavljam mojom rukom za uvjerenje časni kerst - +

Na 3: aprila: 1790 serbski

kuća 85

duša 507

stara 126 =

Na 1 marča: 1792: nota ot gracije ot soli Mokrina knežine Jova Prlainovića kneza -

Knez Jovo (duše 12), suđa Šćepan (3), pop Jeftimije (15), suđa Mitar (10), Nikola Markov (10), Pero Todorov (6), Pero Nikolin (6), Savo Nikolin (3), Despina Sirota (2), Niko Krstov (3), Mato Jovanov (4), Mitar Markov (5), Gligo Šćepanov (4), Pero Mi(j)atov (5), Jovo Todorov (5), Pero Nikolin (5), Vilip Nikolin (4), Pero Jovanov (3), Niko Jovanov (3), Mitar Todorov (3), Đuro Todorov (5), Gavrilo Todorov (6), Aleksa Vukadinov (3), Simo Vukadinov (7), Đuro Perov (5), Marko Perov (2), Jovo Tomov (3), Mi(j)o Đurđević (8), Đuro Matov (6), Marko Savin (6), Mitar Jovov (3), Đuro Jovov (5), Marko Jovov (2), LukaTomov (8), knez Gligo (8), Luka Tomanov (8), Vasilj Đurov (8), Đuro Vidov (4), Niko Gavrilov (8), Gavrilo Ivanov (6), Simo Markov (5), Ilija Savin (3), Andri(j)a Lazarov (7), Mi(j)o Jovanov (3), Ana Sirota (2), Marko Draškov (11), Simo Vo(j)inov (8), Šćepan Savin (11), Luka Jovanov (10), Vaso Lazarev (6), Niko Mišević (7), Nikola Vukašinov (4), Andrija Lučin (7), Mi(j)o Dobretin (7), Jovo Dobretin (8), Nikola Vukov (5), Vaso Mi(j)ov (8), Nikola Mi(j)ov (12), Sava Milutinov (8), Todor Perišin (3), Šćepan Aćimov (6), Joko Tripkov (3), Anđa Sirota (2), Jovo Nikolin (5), Đuro Jovanov (6), Niko Markov (8), Jovo Savin (3), Mi(j)o Tomanov (3), Pero Mitrov (2), Šćepan Tripkov (5), Drago Vasov (7), Nikola Vuičin (7), Andri(j)a Ilin (8), Pero Mi(j)atov (4), Mi(j)o Nikolin (4), Jovo Nikolin (7), Nikola Tripkov (4), Todor Đurov (8), Vaso Pantov (5), Jovo Savin (7), Nikola Đuratov (7), Jovo Kukavica (6), Simo Kukavica (5), Sava Šćepanov (6), Ili(j)a Jovov (7), Simo Danilov (9), Anđa Sirota (2)

Ja pop Jefto Lazarević parok od Mokrina po mojoj zakletvi ovo što znam

Predata na: 25: marča goda: 1792 u istome selu kuća - N: 87:

u kućama duša N: 505

soli kvarata - 505

čini stara 126

Na 3: febrara 1808. u Mokrine kuća i familija nota pervo

Nikola Manojlović od god(ina): 60 ima tri sina najstariji godina 30 Pero Manojlović od god(ina): 55: ima sina dva stari god(ina). 13 - Mi(j)o u mernare +

Pero Dabović od god(išta)a: 62. ima sina tri najstari god(ina). 30 jedan u pandure najmlađi Savo u mernare +

Pero Kosić god(ina). 64 ima sina od go(dina): 10

Tomo Kosić samac

Nikola Kosić samac

Josif Lazarević od god(ina). 54: su tri sina najstari godina 13 i ovi je u manastir.

Leso Lazarević jednoglavac ima sina od godina 4

knez Joko Lazarević god(ina). 63: ima sina četiri. najstariji godina 17 na dvoru: drugom god(ina). 15 najstarijemu što je doma nije dobio avis na službu

10: Mitar Lazarević god(ina). 72 ima sina jednoga bolesna

11: Šćepan Lazarević samac god(ina). 10

12: Đuro Petijević su dva sina stari god(ina). 9

13: Jovo Peštić od god(ina). 75: ima sinovca od godina 8

14: Marko Ćurić z bratom od godišča: 12

15: Joko Ćurić ima brata na dvoru

16: Pero Tušup starac sam

17: Niko Kosić god(ina). 60: ima 4 sina najstari god(ina). 35: jedan je u mernare a drugi na dvoru a dva mala doma od godina 9: stari

18: Mitar Kosić od god(ina). 60 (?) ima dva sina stariji u mernare Špiro

19: Đuro Kosić god(ina). 65: ima sina 4 dva na dvoru a dva doma starijem koji je doma godina - 18. + Leso u mernare

20: Gavrilo Kosić godina 45: su tri sina stariji god(ina): 15 Todor u mernare

21: Šćepan Kosić god(ina). 75 samac

22: Marko Kosić su dvoje đece malo stari god(ina). 6 a on nije na dvor

23: Niko Lepetić z bratom brat mu je u mernare

24. Todor Lepetić samac

25. Andri(j)a Lepetić z bratom brat mu je u pandure

26: Đuro Lepetić od god(ina). 62 su dva sina jedan je na dvoru a drugi je u mernare Mitar +

27: Niko Lepetić samac

28: Tomo Lepetić samac

29: Nikola Đurđević od god(ina). 45: ima sina dva stariji sakat a drugi mali od godina 6

30: Sava Đurđević samac ima sina malašna

31: Nikola Bijelić su dvoje đece malo stari godina - 3

32: Đuro Gačić su dva sina stari godina 10

33: Đuro Terzović god(ina). 38: ima sina jednoga u mernare Sava sin mu

34: Jefto Terzović ima sina malašna od mjeseca

35: Marko Gojković god(ina). 85: ima sinovca od god(ina). 30: i dvoje đece malo stari god(ina): 6

36: Joko Gojković su dva brata jedan je u kuluku a drugi majstor od kuća

37: Mitar Gojković su dva brata jedan bolestan a drugi derži kuću i imaju đece muške 5: najstariji na dvoru a doma najstarijemu godina: 13 Mitar je na službu

38: Todor Gojković god(ina). 50: ima tri sina najstariji (?) a drugi stari godina 9:

39: Đuro Gojković ima sina od god(ina). - 3

40: Nikola Perlain su tri sina mala stari godina 8:

41: Đuro Perlain su tri sina jedan na dvoru a jedan u pandure a mali doma od god(ina). 2

42: Sava Perlain ma(j)stor od kamena su dva sina stari od god(ina): 4

43: Joko Čučković samac

44: Pero Gačanin majstor od kamena samac

45: Ilija Gačanin samac god(ina). 75 ima sina malašna od god(ina). 4

46: Andrija Gačanin ma(j)stor od kamena ima sina jednoga od godina: 6

47: Joko Perlain god(ina): 20 - ima brata malešna godišča: 8

48: Joko Perlainović god(ina). 65. ima dva sina starijemu god(ina): 30 mlađemu: 7

49: Mi(j)o Lepetić god(ina). 60 nije abio ima sina jednoga nije ni on abio

50: Marko Lepetić god(ina). 70 ima jednoga sina od godina 13 =

51: Joko Lepetić samac

52: Gligo Lepetić su tri brata jedan na dvoru a drugi u mernare

53: Joko Tomov Lepetić s bratom oba malašna stari godina 10

54: Lazo Lepetić od god(ina). 60: ma(j)stor od kamena ima sina malašna god(ina). 6 =

55: Luka Lepetić samac

56: Joko Lepetić Todorov s bratom oba mali sta(riji) godina 8

57: Pero Radanović ima brata sakata i sina od god(ina): 5 i Pero je ma(j)stor od kamena.

58: Gligo Mišević s bratom oba mali stari god(ina). 9

59: Nikola Lepetić god(ina): 80 ima dva sina stari god(ina). 10

60: Andrija Milošević god(ina). 60. ima sina dva stari u mernare a mlađi mali god(ina). 4

61: Mi(j)o Gojković god(ina). 80: ima sina od god(ina). 32 i unuka tri stari godi(na) 6

62: Staniša Gojković su pet sinova najstariji u mernare a četiri mala stari 9

63: U Tripka Savin Ćeranić god(ina). 58: ima sina jednoga godina 18

64: Nikola Jarčeglav od god(ina). 73 ima sina dva jedan na dvoru a drugi bolestan

65. Tomo Jarčeglav ima sina malešna

66: Pero Jarčeglav samac

67: Nikola Jarčeglav su dva brata najmlađi god(ina). 60

68: Niko Kosić su dva brata jedan na dvoru + Marko u mernare +

69: Šćepan Kosić god(ina). 60 ima dva sina jedan upisan u mernare

70: Tomo Kosić jednoglavac kalaiči(j)a

71: Joko Kosić samac sakat

72: Mi(j)o Kosić samac ima sina malašnoga od godina. 3.

73: Šćepan Radanović ima go(dina): 50: ima 3: sina malašna najstariji god(ina). 9

74: Joko Radanović samac

75: Drago Radanović samac

76: Jovo Radanović ima sina od godina 4

77: Andri(j)a Radanović ima 3 sina najstari(j)i na dvoru a doma 2 mala starijemu go(dina): 8

78: Jefto Radanović samac na dvoru

79: Ili(j)a Vujanić samac

80: Krsto Radanović su dva sina stari godina četiri

81: Joko Vučković god(ina). 59 ima brata od god(ina). 45 - imaju troje đece najstari god(ina). 8 + Marko Vučković +

82: Mi(j)o Vučković ima godina - 70 - ima sina jednoga nije abio

83: Marko Bijelić od god(ina). 40 - ima sina od godina: 10.

84: Vaso Lepetić god(ina). 60 ima sina jednoga nije abio

85: Jovo Đuratović od go(dina): 58 ima dva sina jedan na dvoru a drugi mali doma

86: Nikola Đurat ima dva sina jedan na dvoru a drugi doma

87: Ilija Kukavica ima dva sina stari god(ina). 5.

88: Sava Kukavica ima sina od god(ina): 1.

89: Luka Kukavica samac

90: Simo Kukavica od god(ina): 57 ima sina od god(ina). 6

91: Jovo Merčić god(ina). 50 su dva brata jedan na dvoru a drugi u kuluku

92: Ili(j)a Terzić od god(ina). 55. ima dva sina na dvoru jedan u kuluku a drugi doma od god(ina): 8

93: Simo Terzović od god(ina). 88 - ima sina dva stari bolestan a mlađi Pero u mernare +

I ova nota bi razglašena sve famili(j)a po famili(j)a u istom selu pred gosp(odinom) kapetanom i suđama i biće podpisano od paroka od istoga sela kako je sve po istini

Pod obleg svoije dobara i sam sebe i suviše dva glavara na isti način

Knez Joko Lazarević afermava ja Joko Pavković podpisah za istoga ne umijući on pisat budući moljen od istoga i za višu vjeru čini kerst svojeručno + ja Đuro Misinez za kneza Jova Perlaina budući od njega moljen učini kerst svo(jo)m rukom + jer(o)mona(h) Nikodim Lazarević afermavam kako više

Nota što dadoše mornara glavari od sela Mokrina, pervo, Mi(j)o Perov Manojlović, Leso Đurov Kosić, Savo Perov Dabović, Špiro Mitrov Kosić, Mitar Đurov Lepetić, Sava Đurov Terzović, Đuro Nikolin Jarčeglav, Marko Todorov Kosić, Marko Jovov Vučković, Ili(j)a Jovov Đuratović, Pero Simov Terzić

Popis stanovništva iz 1780. godine^[267]

U ovoj godini Mokrine imaju najviše žitelja. Vrlo je zanimljivo da u ovome selu spretnih graditelja, od 1772. godine malo gradilo. U 1780. izbrojano je u ovome pograničnom selu svega 78 kuća, sa jednim sveštenikom, koji je, svakako, iz sela, iz svešteničkog roda Lazarevića. Sposobnih za oružje bilo jestotinu, staraca tridesetpet, zanatlija, pomoraca i muške djece (radno sposobnih muškaraca) stodvadeset i djevojaka stotrideset.

U selu kameno izbrojano je 56 kuća sa jednim sveštenikom. Sposobnih za oružje bilo je stotinu, staraca dvadeset, zanatlija i pomoraca petnaest, muške djece stotinu, žena stodvadeset i djevojaka četrdeset.

U malom podorjenskom selu Žlijebi, bilo je samo 19 kuća. Žlijebi nisu imali sveštenika iz svoga sela. Sa dvadesetpet sposobnih za oružje Žlijebi nisu bili sposobni da se odbrane od četovanja. U Žlijebima su u ovoj popisnoj godini živjela tri starca, jedan pomorac, tridesetpet muške djece, trideset žena i dvadesettri djevojke.

U svim planinskim selima popis je načinjen 20. decembra 1780. godine. Veoma je upadljiv nedostatak krupne stoke i skroman fond sitne stoke u kraju koji pruža veoma solidne uslove za njegovanje stočarstva, zanimanja koje će se poslije, pod upravom Austrougarske naglo razvijati. I ovdje se, kao i iz drugih nekih izvora moglo doći do utiska o slaboj razvijenosti stočarstva. Može biti, zaista, da se stanovništvo podorjenskih planinskih sela Dračevice, kroz vijek mletačke uprave, zaista, primarno bavi nekim drugim zanimanjima. U vijeku austrougarske uprave Bokom, stanovništvo planinskih sela vraća se tradicionalnim zanimanjima planinaca o čemu najbolje svjedoče krupna sezonska pomjeranja sa stokom na prekogranične pašnjake Hercegovine i Crne Gore.

Imena iz nota

Žlijebi

Avram

Aleksa

Andrija

Anđa

Aćim

Boško

Vasilj

Vidak

Vojin

Vuko

Vukadin

Vukašin

Vuksan

Gavrilo

Đuro

Ivan

Ivo

Ivka

Ilija

Jovan

Jovo

Joka

Joko

Koja

Komlenija

Krsto

Lazar

Luka

Marko

Mara

Marija

Mijailo

Mijat

Mitar

Miloš

Miro

Nikola

Pavle

Petar

Petko

Savo

Sava

Stanoje

Staniša

Stana

Simo

Spasoje

Sreda

Todor

Tomo

Tripo

Kameno

Andrija

Anđe

Atanasije

Aćim

Bogdan

Vaso

Vukan

Vujača

Vuko

Vukašin

Vujo

Višnja

Gavrilo

Gligo

Grgur

Danilo

Đuro

Ignjatije

Ignjat

Ilija

Ilinka

Jakov

Jefto

Jovan

Jovo

Jokan

Joko

Krsto

Lazar

Lazo

Leko

Luka

Marko

Marija

Mare

Matko

Mato

Mijat

Mijo

Milan

Miloš

Mitar

Nikola

Niko

Pavle

Panto

Petar

Pero

Petko

Sava

Simo

Staniša

Stanko

Stanoje

Stojan

Stojko

Simana

Tomo

Todor

Ćetko

Šćepan

Mokrine

Ana

Andrija

Anđa

Aćim

Vasilj

Vaso

Vido

Vilip

Vojin

Vujin

Vujica

Vukadin

Vukašin

Vuko

Vučeta

Vučić

Gavrilo

Georgije

Gligo

Damjan

Danilo

Despa

Dobreta

Drago

Draško

Duško

Đurat

Đurica

Đuro

Ilija

Janko

Jela

Jefto

Jovan

Jovo

Joko

Josif

Krsto

Lazar

Lazo

Leso

Luka

Marko

Mara

Mato

Milan

Milinko

Mijailo

Mijo

Mitar

Nikola

Niko

Panto

Periša

Pero

Petko

Prodan

Rade

Risto

Sava

Staniša

Simo

Stjepan

Stoja

Todor

Toman

Tomo

Tripko

Trivko

Ćako

Šuto

Šćepan

Prezimena u notama

Žlijebi

Vukasović

Od starina glavarska kuća u Žlijebima. Vanredni providur A. Emo dodjelio je Vojinu Jankoviću i serdaru Vukasoviću nekoliko oranica u Žlijebima u 1714.^[268] Prema Savu Nakićenoviću, Vukasovići su u Žlijebi stigli iz Popova polja 1693. godine, a slave Jovan-dan. S. Nakićenović pominje narodno predanje o porijeklu Vukasovića iz Orahovca (Oravca), i kao prvog koji je u Žlijebe doselio Vukašina Vukasovića kojega pronalazi u Katastru kuća dućana i mlinova iz 1726. u novskome arhivu - "Boka", SKA, Naselja srpskih zemalja, knj. IX, Beograd, 1913, s. 565, 466, fototipsko izdanje. Ovose bratstvo vezuje i uz prostor Stare Crne Gore, gdje je prema J. Erdeljanoviću, u Bati, u Veljim Cucama stajala jedna kuća Vukasovića: "Vukasović (1 kuća) na Bati došao 1882 godine kao ustaš iz Boke (iz Orahovca)" - "Stara Crna Gora", Beograd, 1978, s. 698, fototipsko izdanje.

U Žlijebima Vukasovići figuriraju kao glavarska kuća osobito kroz 19. vijek.

/može se pogledati dokumentacija u Arhivu Herceg-Novog: "Kao rezultat izvještaja koji sam telegrafski lično poslao višoj instanci, u vezi događaja na Žlijebima, kada su razbojnici napali 28. januara, pružen je oružani otpor koji je srećno i uspješno završio zahvaljujući pandurima kojim je komandovao harambaša Krsto Vukasović iz Žlijeba. Njegova preuzvišenost gospodin mjesni komandant baron Jovanović je telegramomod 30. januara broj 476 našao za shodno da naredi da se rečenim pandurima iskaže njegovo zadovoljstvo za njihovo takvo držanje, izrazivši da je njegova preuzvišenost ubjeđena da će oni i ubuduće pokazati se takvima. Istom prilikom njegova preuzvišenost smatrao je potrebnim da pokloni rečenim pandurima 100 fjorina, sumu koju sam ja danas predao harambaši Krstu Vukasoviću da ih podjeli po zasluzi, o čemu mi je harambaša lično ostavio priznanicu sa današnjim datumom koju prilažem kapetanu kotorske oblasti. Učinivši sve ovo za poštovanu opštinsku administraciju imam čast da ... i da želim ... što prije da saopštim ... pandurima i harambaši Krstu Vukasoviću. Herceg-Novi, 8. februar 1882. Poštovanoj opštinskoj upravi Herceg-Novi.^[269]

Sikimić

Sikimići su prema S. Nakićenoviću iz Oputne Rudine od bratstva Pilatovaca a doseljeni 1693. godine sa Jovom Vojnovićem. - S. Nakićenović, n. d, 465. Isti autor obavještava da ova žlijebska familija slavi Jovan-dan. Dr J. Dedijer u studiji "Hercegovina" pominje Sikimiće u vezi sa Gaćinama na Mekoj Grudi u bilećkom koji su došli prije stopedeset do dvjesta godina iz Herceg-Novoga te da su se prije zvali Batrićevići. Ove porodice, bilo je prema J. Dedjeru u bilećkom kotaru u vrijeme njegovih istraživanja. Po istom autoru, ovi su Sikimići slavili Đuđev -dan. - J. Dedjer, Hercegovina, antropogeografska studija, Sarajevo, 1991, s. 193, fototipsko izdanje. Za naše istraživanje važno je istaći da se Sikimići pominju u Perastu 1664. godine (Jovan).^[270] Nema sumnje da su se članovi ovog hercegovačkog roda istakli i u vrijeme Morejskog rata.

Ogurlić

S. Nakićenović ne pominje Ogurliće jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u Žlijebima. Ovaj se rod vezuje uz Kute i kućanski odlomak Presjeku. Ovdje je važno uočiti da Ogurlići tokom 18. vijeka žive i u Žlijebima i u Presjeci.

S. Nakićenović govori o porijeklu Ogurlića iz Čepelice u Hercegovini, te da je prvi doselio Đuro Ogurlija koji je 1720. i 1721. na dužnosti načelnika Topaljske komunitadi (načelnik je biran na mandat od jedne godine). S. Nakićenović obavještava da Ogurlići slave Nikolj-dan. - S. Nakićenović, n. d, s. 471. Pominje ih, takođe u Srbini gdje doseljeni iz Kuta (Presjeke) koncem 19. vijeka. - isti, s. 448.

Prema podacima iz mletačkog arhiva novske opštine, Ogurlići su veoma rano, ukoliko prihvatimo da su u Dračevicu doseljeni u času koji markira porodično predanje, na početku mletačke uprave u Dračevici, i zvanjem i imanjem vrlo znatna familija. Sa punom sigurnošću mogu se ocrtati mjesta stanovanja Ogurlića u topaljskim selima.

Kapetanu Đuru Ogurliću dodjeljena je u 1704. zemlja u Sušćepanu i Drenoviku dekretom vanrednog providura Badoera.^[271] /Ovdje se, kao i u nizu slučajeva zabilježenim u mletačkim terminacijama, uočava nastojanje žitelja Dračevice za zoniranjem posjeda u vertikalnom smislu. Uočava se, takođe, da takvu privilegiju uživaju stanovnici Dračevice koji su stekli zasluge za Prejasnu republiku u vrijeme užurbanih događaja u Boki i južnoj Hercegovini u Morejskom ratu, i gotovo redovito, osobe koje se u katastru providura Badoer-a (1704) označavajukao "nuovo habitante". Kada se pogleda zamašni korpus mletačkih isprava kancelarije vanrednog providura Novoga, obuhvaćen imenom "terminacije" (Libro terminatione), stiče se utisak o značajnijem i jasnijem učešću hercegovačkih Srba u okršajima oko Novoga i drugim regularnim mletačkim akcijama proširivanim na predjele istočne Hercegovine, nego što u svojim izvještajima Duždu poručuje Gerolamo Corner, generalni providur Dalmacije i Albanije (Albania Veneta - Boka Kotorska u tradicionalnim granicama).

Badoerov katastar uključuje Đura Ogurlića - kapetana (Giuro Ugurlich, capetan) koji posjeduje baštine u Kazimiru i Presjeci. - G. Stanojević, Katastri Herceg Novog i Risna iz 1704. godine, Spomenik SAN CXXV, Odeljenje istorijskih nauka 4, Beograd, 1983, s. 40, 41.

Na izmaku 1706, Ilija Draškov Ogurlić primio je u zajam od Đura Ogurlića 1020 komada turskog novca.^[272] Danas raspolažemo značajnim dokazima o živoj trgovačkoj aktivnosti topaljskih Srba putem karavanskog tranzita. Uvjereni smo da će kopnena karavanska trgovina kroz čitavu mletačku upravu Dračevicom biti temeljem i izvorom blagostanja ovoga kraja koji samo zahvaljujući razvijenoj trgovini sa svojim matičnim hercegovačkim zaleđem izlazi i započinje svoj život na moru, da se na moru, u drugoj polovici velikog vijeka Srba, kao i u 19. vijeku, u svome punom istorijskom, mediteranskom toku uzvisi do nivoa ekonomski fundiranog i oštro ocrtanog građanskog staleža u gradu i selu.

U 1708. godini pominje se kapetan Simo Ogurlić u Herceg-Novome, ali povodom dugovanja Konstantina Perova Kovačevića i drugova iz Risna.^[273] Barem dvojica Ogurlića na početku 18. vijeka nose čin kapetana.

Kapetan Đuro Ogurlić imao je sina Aćima. U maju 1716. načinjena je stima zemlje u Kutima svojine Aćima Ogurlića.^[274] Žlijebski rod Ogurlića, koji u ovome planinskom selu stoji u drugoj polovici 18. vijeka, pripadao je istome kućanskom bratstvu nastanjenom u starom odlomku Presjeka. Može se pretpostaviti da je naseljavanje Ogurlića u Dračevici teklo gotovo jednovremeno u Žlijebima i Kutima, a porijeklo njihovo treba svakako tražiti u zemlji Hercegovoj.

Šundrak

S. Nakićenović zaista pominje ovo prezime: "Ovdje su 1692. iz Hercegovine bila došla bratstva: Šundrak koji su slavili sv. Arh. Mihaila a prvi koji je došao zvao se Luka Šundrak" - S. Nakićenović, n. d, s. 466, pozivajući se na katastar Žlijeba iz 1726. Zaista, Luka se pominje u mletačkim arhivskim knjigama kao novi podanik koji je u državi Turskoj ostavio svoje imanje i doselio u Žlijebe. Luka je molio da mu se dodjeli nekoliko komada zemlje koje je on o svome trošku raskrčio. Udovoljeno odlukom providura od 8. juna 1721.^[275]

Benović

S. Nakićenović ne pominje Benoviće jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u Žlijebima.

Radmilović

S. Nakićenović pominje Radmiloviće u Žlijebima i tvrdi da su stigli iz Baljaka (Bilećki kraj), 1693. godine sa Jovom Vojnovićem, a da su u Baljke stigli iz Prijevira kod Bileće. Zaista, ova se familija može sa sigurnošću vezati uz bilećki kraj. Dr J. Dedjer pominje Radmiloviće u Bijeloj Rudini u opštini Granica kod Bileće. - n. d, s.177. Nema ih u Staroj Crnoj Gori. Ovo je bila glavarska familija u Žlijebima. U 1729. pominje se Savo kao glavar u svome selu,^[276] a još 1705. Savo nosi čin "alfier".

Đurović

Stari Đurovići su obavjestili S. Nakićenovića o svome porijeklu iz Stubice 1687. godine. S. Nakićenović piše kako Đurovići slave Jovan-dan. - n. d, s. 465. Ovo je bratstvo veoma rašireno u Crnoj Gori i Boki. Đuroviće pominje dr Jo van Erdeljanović u Dupilu u Crmničkoj nahiji gdje stoji velik broj kuća. - n. d, s. 191, zatim u Ćeklićima, Bajicama, Veljem Zalazu, Zaljuti, Pješivcima, Zagorku, Musterovićima, Ljubotinju, Sotonićima, Limljanima, a u Boki u selu Glavatima. n. d, s. 255, 340, i Dobroti. - n. d, s. 297. Takođe Đuroviće uključuje popis konavoskog stanovništva poslije velikog zemljotresa 1673/74, u naseljima Gruda i Močići. S. M. Kočan, Konavli, Dubrovnik, 1984, s. 17-19.

Kućanski Đurovići obavještavaju o svome doseljenju iz Žlijeba u 1890. godini, te da slave istu slavu. - S. Nakićenović, n. d, s. 474.

Valja voditi računa o pođanskim Đurovićima koji su, prema porodičnom predanju doseljeni 1692, a slavili Đurđev-dan. - isti, n. d, s. 495. Interesantno je da Đurovići u bokeškom selu Glavati slave Đurđev-dan. Oni obavještavaju o svome porijeklu iz Bajica i 18. vijeku. - isti, n. d, s. 548.

U Gradištima u Paštrovićima se smatraju starim stanovništvom gdje su stigli u 15. vijeku iz Crne Gore. Slave, prema S. Nakićenoviću, Đurđev-dan. - n. d, s. 619.

Moguće je da Kornerov katastar Novoga iz 1690. uključuje Đuroviće u planinskom selu Mokrine (Michael Gurovich).^[277]

Despinić

S. Nakićenović bilježi Despiniće kako su od bratstva Čukvasa-Zotovića a stigli sa vladikom Savatijom Ljubibratićem. Ovaj je žlijebski rod doselio iz Ljubomira. Slavi Đurđev-dan. - S. Nakićenović, n. d, s. 465.

Pecirep

U "notama" se pominje Pecirep. U narodu je čuven uskok Lazar Pecirep iz Hercegovine. U Ljeskovom dolu je navodno kućiština ovoga uskoka. - J. Erdeljanović, n. d, s. 672.

Čončević

U "notama". Vjerovatno se istražili na prelomu vjekova.

Senić

S. Nakićenović ne pominje Seniće jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u ovome selu. Međutim, dr J. Dedjer pominje Seniće u Avtovcu u Gatačkom srezu, te da su starinom iz Trešnjeva u Crnoj Gori odakle bježali u Korjeniće i Rudine. - n. d, s. 198, kao i u Želudima u Bijeloj Rudini. - s. 175. O Senićima dr J. Erdeljanović kaže da su nekad živjeli u Trešnjevu, te da ih sada ima po Hercegovini i Boki. Ovo će, svakako, govoriti u prilog istinitosti predanja, tj. okosnice predanja o starini Senića u Trešnjevu odakle selili u Hercegovinu. S. Nakićenović pominje Seniće samo u bokeškom selu Igalu. - S. Nakićenović, n. d, s. 643. Kako se vidi iz naših popisa, Senići kroz drugu polovicu 18. vijeka stoje u planinskom selu Žlijebi. Zanimljivo je da se takva obavještenja ne mogu dobiti danas kod igalskih-topaljskih Senića. U dokumentaciji mletačkog arhiva u Novome pominje se đakon Senić u sutorinskom odlomku Žvinje.

Junčević

S. Nakićenović pominje Junčeviće i obavještava da su doselili 1693. iz Ljubomira sa Jovom Vojnovićem, te da slave Aranđelov-dan. I ovdje se autor poziva na katastar iz 1726-godine. - n. d, s. 465

Šindiš

S. Nakićenović ne pominje Šindiše. Interesantno je da dr J. Dedjer pominje Šindiše kao doseljenike u Hercegovini i to iz Herceg-Novog. Naime, autor piše o Kovačima u Paragićima u Nevesinju koji su starinom Šindiši iz Herceg-Novog, doseljeni, prema predanju, kad se poturčio sin Hercega Šćepana. - n.

d, s. 217. Takođe, J. Dedjer pominje prezime Šindik iz Popova i to u Gnojnici u Podveležju. - n. d, s. 239. Ne može biti sumnje da su Šindiši zapravo Sindisi u dokumentaciji regionalnih arhiva.

Milišić

S. Nakićenović nije pomenuo Milišiće jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u ovome selu. No, Milišići stoje u Žlijebima kroz drugu polovicu 18. vijeka. Kućanski Milišići stigli su, prema predanju, iz Nevesinja 1693, a slavili Đurđev-dan. - S. Nakićenović, n. d, s. 472. Još jedan rod koji kroz drugu polovicu 18. vijeka stoji istovremeno u Žlijebima i Kutima.

Nogulović

S. Nakićenović nije pomenuo Noguloviće u Žlijebima, no obavještava o kućanskim Nogulovićima koji se vezuju uz stari odlomak Presjeka: "Nogulovići iz sela Nongulića (Hercegovina) 1692, a neki iz Krivošija od Ilića. Slave Ilin dan. - n. d, s. 473. Dr J. Dedjer pominje Noguloviće u Gornjoj Hercegovini u Dubravi, gdje slavili Đurđev-dan. - n. d, s. 257. Vrijedno je pomenuti da se na groblju manastira Tvrdoš recentno ukopavaju rodovi Nogulić i Nongulić! I Nogulovići se pridružuju dračevićkim rodovima koji se kroz drugu polovicu 18. vijeka vezuju uz Žlijebe ali i kućanske odlomke.

Škero

Škero ili Skerelet u "notama". S. Nakićenović je zabilježio da su Škeri porijeklom sa Klobuka (Hercegovina) i to 1693. sa Jovom Vojnovićem, te da slave Aranđelov-dan. - n. d, s. 465. Na prostoru Stare Crne Gore prusutno je prezime Škerović. Dr. Jovan Erdeljanović piše o Jovovićima i Stijepovićima u Dugom dolu u Njegušima: "Ove dve porodice imaju zajednički nadimak "Škerovići" te se i po tome i po predanju zna, da su poreklom od bratstva Škerovića u Bjelopavlićima. Zaista se u radu P. Šobajića pominju Škerovići kao bratstvo u bjelopavlićkom naselju Petrušinovićima. Doselili su ovamo pre 78 punih pasova, dakle u drugoj polovini 17. veka... " - n. d, s. 457. Ovi Škerovići slave zimskog Sv. Nikolu. Škere pominje Obren Đurić Kozić u Desin selu u Trebinjskom srezu da su starinom iz Zaplanika, te da slave Đurđev-dan. - O. Đ. Kozić, Šuma.

Površ i Zupci u Hercegovini, Etnografski zbornik, knj. V, s. 1178.

Raspored porodica u Dračevici koje se sve vezuju uz planinska sela Kameno i Mokrine, govori u prilog hipotetičkom trasiranju pravca kretanja iz južne Hercegovine ka Boki. Kamenski Škeri, gdje je ovo prezime recentno, slave kao i Žlijebski Sv. Arhangela Mihaila.

Kameno

Mandić

Bratstveničko predanje obavještava o dolasku Mandića iz Gornje Morače u 1687. godini. Mandići slave Mioljice. Dr J. Erdeljanović pominje Mandiće u Bati u Cucama kao staro bratstvo dajući mnoštvo detalja iz tradicije. J. Erdeljanović vezuje Mandiće uz bratstvo Pištignjat i obavještava o Mandićima u raseljenju u Nikšićima i Orahovcu u Boki, gdje ih u vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema. Za nas je interesantno predanje koje bilježi isti autor o bjekstvu jednoga Pištignjata iz Bate u selo Grab pod Orjenom u 18. vijeku, te vezivanje "povelikog bratstva Pištignjata" u Zupcima sa ovom osobom iz predanja. Ovo bratstvo, prema J. Erdeljanoviću slavi Jovan-dan (7 januara). - J. Erdeljanović, Stara Crna gora, Beograd, 1978, s. 628, 629. Isti istraživač pominje Mandiće u Markovini pod planinom Lastvom, u selu Kruškovac, kao i u Donjoj Markovini.

U istočnoj Hercegovini, Mandići se pominju u Dulićima u Gacku i Poljicama gdje slave Jovan-dan. - O. Đ. Kozić, n. d, s. 1230.

U Kamenom se Mandići vezuju za dosta zbijeni zaseok pod krupnim grebenom Dobroštice. Ovaj živopisni zaseok pokazuje izgled tipične Dedjerove varoši u karstu, sa uzanim, kratkim ulicama između gusto raspoređenih kuća okupljenih u rodovske agregate.

Knez Gavrilo Mandić pominje se 1753. Njegov se otac zvao Jovan, a stric Ilija.^[278]

Rašović, Rašo

S. Nakićenović u svome djelu "Boka" izostavlja Rašoviće iako u vrijeme njegovih istraživanja oni stoje u ovome selu. - n. d, s. 457, 458, 459. Rašovići i danas žive u Kamenom. Po starini prezivali se Rašo.

Rašovića kuće leže u odlomku Mandići.

Pored Kamenoga, Rašovići se vezuju uz Sasoviće, gdje su uključeni u popise druge polovice 18. vijeka. S. Nakićenović obavještava o njihovu nadimku "Burlice", te porijeklu iz Korjenića, iz Nudola, 1692. godine. Rodovsko prednje govori o devetorici braće Burlica koji se raseljavali. Prema S. Nakićenoviću, sasovićki Rašovići slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 477.

U Cucini u Šumi trebinjskoj ovo je najstariji rod gdje slave Šćepan-dan. O. Đ. Kozić, n. d, s. 1186.

Note od Ratiševine za 1763. uključuju Damjana Rašovića,^[279] dok 1772, u popisu stoji Jovo.^[280] U popisnoj godini 1790. javljaju se Jovo i Mitar.^[281]

Vernjak

Kod J. Erdeljanovića ne nalazimo obavještenja o ovome prezimenu, ali ovaj istraživač pominje, u raspravi o negdašnjim Vlasima, nekoliko toponima koje bi, po njegovu mišljenju, trebalo vezati uz ove nomade, i među ovim, u Bjelicama (Tomići) toponim "Verna". U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema ih u Kamenom.

Ajčević

Rodovsko prednje govori o porijeklu Ajčevića iz Popova 1692. godine. Slave, kao i Mandići, Mioljice. - S. Nakićenović, n. d, s. 458. Kuće Ajčevića leže u odlomku Mandići.

Bulut

S. Nakićenović obavještava o porijeklu Buluta iz Korjenića 1692, te da slave Nikolj-dan. - n. d, s. 458. I ovaj se kamenski rod vezuje uz odlomak Mandići.

Savčić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema Savčića u Kamenom.

Stijepčić

Prema tradicionalnim obavještenjima Stijepčići doseljeni iz Zubaca 1692. godine, a slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 458. U 1717. se pominje Marko Stijepčić koji trguje sa Maltežaninom Giovani Batista Sarti.^[282] Ovo prezime autohtoni Kamenjani izgovaraju "Stijočić" (za množinu), a katkad, "Stiječić", (za jedninu). Kuće Stijepčića leže na osami, blizu grobaljske crkve Sv. Nikole.

Stijepčići se, pored Kamenoga, tradicionalno vezuju uz naselje Sušćepan, gdje se nazivaju i Bigani. Stari Stijepčići obavjestili su S. Nakićenovića o prelasku iz Mojdeža u Sušćepan koncem 19. vijeka. I Bigani slave Sv. Arhangela Mihaila. - S. Nakićenović, n. d, s. 490.

U noti od Trebesina (sa Sušćepanom) iz 1758. popisan je Đuro Stiječić;^[283] u popisnoj godini 1763.: Đuro Stijepčić;^[284] u 1772.: takođe Đuro;^[285] u 1777, 1778, 1789, 1790. i 1793, Stijepčići nisu uključeni prezimenom da bi tek u noti od Sušćepana iz 1793. bio popisan Đuro Stijevčić.^[286]

Sušćepljanski Stijepčići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana koja u svojem najranijem arheološki dokazanom opusu pripada 10. vijeku. Ova je predromanička građevina tako među značajnim starinama na širem prostoru Sutorine na kojemu se naročito istaknuto poštovao kult Sv. Arhiđakona Stefana.

Šurbat

U vrijeme S. Nakićenovića nema ih u Kamenom. U raspravi "Uspomene o negdašnjim Vlasima na bjeloškom zemljištu", dr J. Erdeljanović navodi toponime koje vezuje uz vlaško stanovništvo i među njima, toponim "Šura" o kojem pobliže kaže: "Šura je ime za strane ispod visa Željidruga. Ovakvog topografskog imena nisam našao više nigde kod Južnih Slovena a ni kod njihovih romanskih i arbanaških suseda. Ima npr. naziv Šuranj za zemlje i seoce u Milovićima u Boki i Šuranj za zemlje u Škaljarima u Boki". - n. d, s. 274.

Obradović

Za Obradoviće S. Nakićenović veli da su iz Crne Gore 1687, te kako slave Mi trov-dan. - n. d, s. 458. Dr J. Erdeljanović, među starim ćeklićkim bratstvima pominje Obradoviće i to na temelju toponomastičkih podataka. Puno više informacija o ovome prezimenu može se naći u djelu dr J. Dedjera "Hercegovina", gdje se pominju u Donjem Hrasnom u Crnoglavu (20 kuća) i to da su starinom iz Crne Gore davno doseljeni u Dubrave, odakle još u 17. vijeku u Hrasno, - n. d, s. 278, kao i u Bjelojevićima u Hercegovini gdje stigli iz Hrasnog. - n. d, s. 292.

Konačno, isti istraživač ih pominje u Hodbini kod Mostara. - s. 245. Popis stanovništva konavoskih sela iz 1673/74, uključuje Obradoviće u Stravči, Dunavama i Čilipima. - S. M. Kočan, n. d, s. 17-19. Obradovića kuće leže u istočnom dijelu kamenske zastrte uvale, uz pristranke brda, u okviru krupne grupe kuća obrazovanih od nekolika rodovska i porodična agregata. Kuće su u ovome zaseoku razastrte u izraziti niz.

Mišković

S. Nakićenović je obavješten o porijeklu Miškovića iz Korjenića 1692, te kako slave Đurđev-dan. - n. d, s. 459. Dr J. Erdeljanović pominje Miškoviće u Lješanskoj nahiji u Krusama, selu pod Busovnikom, gdje bilježi tri kuće Miškovića. n. d, s. 173. Međutim, O. Đ. Kozić, obavještava o Miškovićima u Dražin dolu, da su starinom iz Dabarskog polja u Hercegovini, te da slave Sv. Klimentija, a ranije Sv. Nikolu. - n. d, s.1170, kao i u Desin-selu gdje se zovu i Ukropine, a ovdje porijeklom iz Ljekove u Površi. Zaista, ovi Miškovići slave Nikolj-dan. s. 1178.

Remetić

S. Nakićenović ne pominje Remetiće u Kamenom. U ovome selu, u to vrijeme živi jedna starica prezimenom Remetić. Ipak, ovaj istraživač, na temelju podataka iz katastra Kamenog iz 1726, pominje Damjana Remetića čije je potomstvo iselilo u Ameriku. - n. d, s. 459.

Stanovčić

S. Nakićenović pominje Stanovčiće da su iz Zubaca 1693, te da slave Sv. Georgija.

Moguće je da je i ovo prezime izvedeno iz nekog ličnog imena. Kuće Stanovčića u Kamenom leže i danas i po starini na dva mjesta, u blizini odlomka Kujačić Radović-Obradović, gdje po starini stajala jedna kuća, i u blizini odlomka Bronzići-Vukovići, gdje takođe stajala jedna kuća. Petar Stanovčić iz Kamenoga posjedovao je 1825. brod tipa brigantin. - P. Šerović, Nekoliko podataka o pomorstvu hercegnovske opštine XVIII i XIX v, Pomorski muzej Kotor, Godišnjak II - 1953, Kotor, 1953.

Raković

Nema ih početkom vijeka u Kamenome. Ovo prezime ne pamte ni najstariji Kamenjani.

Radović

S. Nakićenović je obavješten o porijeklu Radovića iz Bjelopavlića 1687, ali daje i pogrešni podatak o slavi Radovića kako slave Đurđev-dan. -n. d, s. 458. Ovaj podatak nije tačan, jer kamenski Radovići slave Jovan-dan. Neobičnost greške je u činjenici da je ovo bratstvo veoma ugledno a to je jedina počinjena greška u pitanju slava kamenskih rodova i porodica. Skloni smo vjerovanju da je neko pogrešno obavjestio S. Nakićenovića o slavi Radovića u Kamenom kojenije spadalo u parohiju ovoga istraživača.

Ovo veliko bratstvo rašireno je i u Hercegovini i Crnoj Gori. Kako obavještava dr J. Dedjer, Radovići žive u Brataču u nevesinjskom srezu, a starinom iz Kuča odakle bježali u Riđane. Ovi Radovići slave Nikolj-dan. - n. d, s. 213. Zanimljivo je da ih pominje u Željuši pod Veležom i to da su od bratstva Avramovića iz Bjelica u Crnoj Gori. - s. 249.

O raširenosti ovoga bratstva u Staroj Crnoj Gori obavještava dr J. Erdeljanović u svome krupnome djelu "Stara Crna Gora". Autor Radoviće pominje u Lješanskoj nahiji u Gracu, - n. d, s. 170, u Gluhom dolu, - s. 196, u Riječkoj nahiji u Kosijerima, - s. 178, u Bajicama, - s. 121, u Njegušima, - s. 124, u Stubici u Gornjim Pješivcima gdje ih vezuje uz bratstvo Nikčevića, - s. 152, u Sotonićima na južnim padinama Bjelasice, - s. 198, u Limljanima u Crmnici u njenom Donjem kraju kao starinarski elemenat koji se istražio. - s. 292. Isti autor pominje Radoviće u Hercegovini kao i predanje hercegovačkih Radovića prema kojemu su oni iseljenici iz Kuča, porijeklom od kučkih Drekalovića n. d, s. 687.

Najozbiljniji doprinos predanju kamenskih Radovića, te uopšte hercegovačkih Radovića o porijeklu sa arbanaških strana, leži u pominjanoj rekonstrukciji stare rukopisne knjige Radovića u Kamenome, koju je načinio Rade M. Radović, a koja govori upravo o starini Radovića, prije 1389. Evo što stoji u ovoj rekonstrukciji Rada Radovića: "Do poslednjeg svjetskog rata koji je počeo kod nas u proljeće 1941. g. posjedovao sam jednu veliku (od 4-5 kilog. ) knjigu, koju je bio ispisao moj pok. đed Jokan (koji je umro 1867 g. )... U njoj je bila ispisana istorija našeg plemena (Radovića u Kameno) kao i drugih nekih plemena odakle su došli i drugo, u nekoliko njegova biografija i doživljaji. Pomenuta knjiga je izgorjela sa dosta drugih starinskih knjiga i istorijskih dokumenata još iz vremena mletačke vladavine Bokom... "; "Sada nastavljam o našem plemenu Radovića u Kameno: dva brata Petar i Milija došli s iz Bjelopavlića (Crna Gora) i potomci su čuvenog Bijelog Pavla koji je rodom izDukađina (Albanija). Negdje malo poslije istoričke bitke i poraza Srba u boju sa Turcima na Kosovu polju god. 1389, on se bio zavadio radi nečega, kao mladić, sa nekim Arnautom i ubio ga, i radi toga je morao bježati da spasi život i došao je u današnje Bjelopavliće (koje se tada nijesu tako zvale). Srbi starosjedioci su ga dobro primili, pošto je bio dobro razvijen, pošten i pametan, tu se ubrzo oženio pa su ga izabrali za glavara i arambašu jer su često imali okršaje sa Arnautima i Turcima koji su poslije pobjede na Kosovu polju postali silniji. Pavle je nosio odjelo kao ostali Srbi u mjestu, ali kapu je zadržao i nosio cijelog života malu bijelu kao i danas što nose Arnauti, te su ga njegovi mještani u novoj postojbini zvali Bijeli Pavle (po bijeloj kapici).Po tome su poslije njegove smrti i prozvani današnji Bjelopavlići, koji su danas naseljeni većinom njegovim potomcima. Pavle je imao šest sinova, bili su svi napisani (ispisana imena u originalnom rukopisu Jokana Radovića, prim. autora) ali se sjećam samo dvanajstarija Rada i Đura, od Rada su potomci Radovići, a od Đura Đurovići, tako su i ostali svi prozvani po imenu svoga oca.

Godine 1687 - kada je Mletačka republika osvajala Hercegnovi od Turaka koji su bili strah i trepet za mletačko brodovlje na Jadranu od njihovog gusarstva i pljačke, zatražili su pomoć svih hrišćanskih naroda iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije. Tako su pomenuta dva brata Radovića došli iz Bjelopavlića sa 200 - boraca (kojim su oni zapovjedali kao vojvode) u pomoć Mlečićima kao hrišćanima protiv vječnog hrišćanskog neprijatelja i zulu(m)ćara Turčina. U isto vrijeme došli su iz Hercegovine nekoliko stotina boraca sa vojvodama Savom Kujačićem i Savom Anđelićem i(z) Korjenića (Anđelić je poginuo, grob mu je kod Mračeve crkve u Ratiševinu). Crnogorci i Hercegovci su se sakrili (potajili) u Tajno brdo u Jalovu gradinu dno Košarica, pošto su dobili preko kurira obavjest da iz Trebinja dolazi preko Zubaca i Bjelotine Topal-paša sa 4000 - vojnika u pomoć veziru od Hercegnovoga, preko Kamenog, Kotobilja, i Poda, da spriječi napad na grad sa sjeverne strane. Kada su naljegli ispod Tajnoga brda i Jalove gradine, ne nadajući se nikakvoj vojsci, ni zasjedi, išli su kao krda ovaca bez ikakvog reda, pjevajući i urlajući (noć je bila). Srbi iz Tajnog brda i Jalove gradine zapucali su iz pušaka i dosta ih prorijedili, u isto vrijeme digli i sa isukanim noževima polećeli među njih, i onako zbunjene od prvih pucnjeva iz pušaka, prestrašeni okrenuli su se natrag bježeći bez ikakva reda. Srbi su ih gonili do Mokrina, inešto noževima (pa i kamenjem), i od prvih pucnjeva puščanih potukli 500 -. Ostali su utekli sa svojim zapovjednikom Topal-pašom (poderani) istim putem kojim su i došli u Trebinje, ostavivši Srbima 12 - barjaka, preko 500 pušaka i ostale opreme. Po svršetku bitke naši su se povratili i postavili u Tajno brdo jedan mali odred da stražari da se ne bi povratili Turci. Ostali su pošli u pravcu Novoga da što prije stignu i jave o pobjedi njihovoj na Kameno, i da pomognu obsadi da prisile vezira na predaju, što se ustvari drugi dan i dogodilo. Kad je vezir vidio da mu ne dolazi pomoć kojoj se nadao, nego još veći pritisak obsade, poslao je parlamentarca sa bijelom zastavom, i najavio predaju grada mletačkom komandantu Jerolimu Kornelu..."

"Pošto se mletačka vlas utvrdila u Hercegnovi i okolici, koja se tada zvala provanija Dračevica, odlikovala je mnoge Srbe koji su se istakli u borbi, a osobito vojvode, sa plemićkom titulom i grbovima kao naslijedni plemići koji su se u narodu zvali "blagorodni", tako su i oba brataRadovića, Petar i Milija, odlikovani grbom i plemićkom titulom. A dali su im po želji njihovoj zemlju u Kameno gdje nas eto ima i danas. Milija je neko vrijeme stanovao u Milin pećini kod Jasenove doline dok je sagradio kuću".

U ovoj pećini, prema svjedočenju Danice Rada Bronzić rođene Radović, kao i Dušana Rada Radovića, ima i voda kapavica.

Vidjeli smo kako je o porijeklu kamenskih Radovića i događajima u 1687. pisao Jokan Radović iz Kamenog. Teško može biti sumnje u tačnost kazivanja Jokana Radovića u uništenoj rukopisnoj knjizi Jokanovoj, koja je mogla nastati na početku 19. vijeka. Jokan nije mogao znati o događajima o kojima piše G. Corner u svojim pismima Duždu a koji govori o sukobu sa Turcima pod Novim. No, nipošto ne nalazimo da izvještaji generalnog providura, samo zato što ne pominju okršaj na Kamenom kao okršaj sa nastupajućim Topal-pašom, ili zato što uopšte ne pominju okršaj na Kamenom, protivriječe svjedočenju Jokana Radovića koji je mogao biti unuk nekoga od protagonosta.

Ova je porodica, i to upravo porodica Petra Radovića, poznata po čuvenim narodnim vidarima (Rade: 1879-1961, Milo: 1837-1927, Jokan: ?-1867). Jokan Radović je upamćen kao veliki dobrotvor sela jer je, kao knez kamenski, organizovao otkup Kamenske planine od nasljednika Ivana Burovića.

Kako smo vidjeli, Radovići u drugoj polovici 18. vijeka u svojemu selu ne figuriraju kao knezovi, ali 1734. se pominje serdar Radović u Kamenome.^[287] Radovići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana, gdje iza apside, leže četiri stare grobnice, i na jednoj plitko urezani grb.

Radovići se na teritoriji Dračevice vezuju uz topaljsko selo Ratiševinu. U noti od soli iz 1758, upisani su Nikola i Gavrilo Radović;^[288] u popisnoj godini 1763. takođe Nikola i Gavrilo;^[289] dok u 1771. Gavrilo Radović figurira kao knez sela, a uz njega se pominje Sava;^[290] u noti iz 1772. takođe su popisani Gavrilo i Sava;^[291] u 1778. pored Save i Gavrila javlja se Marko;^[292] u 1789. popisani su Marko, Todor, Mitar i Gavrilo;^[293] i 1793. takođe Marko, Todor, Gavrilo i Mitar.^[294] Nije neosnovano posmatrati ratiševljanske Radoviće kao familiju od visokog uticaja u svome selu iz jednostavnog razloga što u 18. vijeku najviši značaj za život sela Ratiševina nosi rod Sabljičića koji daju sveštenike i glavare, a Radović ipak neko vrijeme obavlja dužnost kneza.

Ratiševljanski Radovići se tradicionalno ukopavaju kod crkve Sv. Trojice u Ratiševini-Mojdežu.

Čorlaja

S. Nakićenović ih ne pominje jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u Kamenom. Ovo prezime ne pamte ni najstariji Kamenjani. Dr J. Dedjer pominje upravo ovo prezime u svome djelu "Hercegovina": Gaćine i Čorlije u najstarije porodice. Kad su te porodice same živjele u Kačnju na Mekoj grudi ne bijaše nikakvih naselja, tuda bijahu samo jesenje i zimske torine Gaćina i Čorlija". - n. d, s. 193.

Isti autor ih pominje u Koritima, -s. 198, kao i u Čanju u nevesinjskom srezu da su sa Meke grude. - s. 231. Čalije su staro bratstvo u Bajicama. Ovo je takođe hercegovački rod. - J. Erdeljanović, n. d, s. 255, 256. Skloni smo, konačno, vjerovanju, da je ovo jedno odstarinarskih prezimena u selu Kameno, prije Morejskog rata.

Jovović

S. Nakićenović je zabilježio predanje o porijeklu Jovovića iz Nevesinja 1692. On tačno piše da Jovovići slave Sv. Dimitriju. - n. d, s. 458. Dr. J. Erdeljanović pominje Jovoviće u Staroj Crnoj Gori i to u Gluhom dolu među velikim brojem bratstava za koje tvrdi da su sva istoga porijekla. - n. d, s. 196, zatim u Milijevićima u Ćeklićima da potiču od bratstva Marojevića, - s. 127, kao i u Dugom dolu u Njegušima. - s. 123. Za nas je svakako zanimljivo potencirati pitanje o vezi kamenskih Jovovića sa Stratimirovićima koji (petorica braće), polovicom 18. vijeka, dolaze u Dračevicu, zadobivši mletačke privilegije. Znamenito hercegovačko bratstvo Stratimirovića, sa pouzdanjem možemo istaći, nosi prezime Jovović.

Naime, polovicom septembra 1747, generalni providur Jakov Baldu naredio je da se pet porodica Nikole, Mata, Marka, Anta i Jova Jovović Stratimirović, koje su doselile iz države Turske, oslobode svih nameta i kuluka, izuzev za slučaj rata ili izvanrednih događaja, kada su svi vjerni podanici dužni da pruže pomoć.^[295]

Biće ovdje značajno istaći da, prema kazivanju J. Erdeljanovića, Jovovići sa Stijepovićima u Dugom dolu, nose zajednički nadimak Škerovići. Prema predanju i jedni i drugi su od bratstva Škerovića iz Bjelopavlića, a doseljeni u drugoj polovici 17. vijeka. Slava im je zimnji Sv. Nikola. - n. d, s. 457. Zanimljivo je da se i kamenski Škeri u savremenoj dokumentaciji javljaju sa prezimenom Škerović. Jovovići u Kamenom stoje u sredini sela, na osami.Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

Bronzić

Stari Bronzići obavjestili su S. Nakićenovića o svome porijeklu iz Popova 1692. Slave Sv. Evstatiju. Veoma je zanimljivo uključivanje Bronzića u "notama" sa prezimenima: Bronzović i 'Anbrozović'. Zaista, Bronzići se pominju u maticama župe Grad u Dubrovniku kao doseljenici iz Zažablja, i to upravo u drugoj polovici 17. vijeka. Bronzići su se raseljavali iz Prapratnice i Kiševa u parohiji gradačkoj u Starom Zažablju. - M. Sivrić, O nekim upisima hercegovačkih prezimena u maticama župe Grad u Dubrovniku u drugoj polovini 17. stoljeća, Hercegovina 1, 1981, s. 152. Vukašin Ambrozović se pominje u svojstvu savjetnika kod premjeravanja baština guvernatora Ivana Burovića, u 1705, kao i Damjan Bronzić 1725.^[296] Kuće Bronzića stoje kod crkve Sv. Jovana, u sastavu odlomka Bronzići-Vukovići-Škeri. Po starini ovdje su stajale četiri kuće Bronzića (u 18. vijeku), no kasnije i peta kuća Bronzića-Grmuša. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

Bakočević, Bakoč

S. Nakićenović ih ne pominje jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u Kamenome. Korektno ih uključuje u Gornjem Morinju i Bakočima, obavještavajući o porijeklu Bakoča iz Korjenića 1689, te da slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 527.

Vuković

Stari Kamenjani su obavjestili S. Nakićenovića o porijeklu Vukovića iz Podgorice 1687, te kako Vukovići slave Jovan-dan. Zaista, ovdje tradicija dobro kore lira sa zapažanjima vrijednog J. Erdeljanovića koji u svome djelu "Stara Crna Gora ovo prezime pominje baš u Bjelopavlićima. - n. d, s. 552, kao i u Drobnjacima, - s. 419. Ovo je bratstvo rašireno u Hercegovini. Dr. J. Dedjer ih pominje u Mekoj grudi da su doselili iz Banjana, - n. d, s. 194, u Vučevu u Gatačkoj površi, - s. 203, u Vlasačama u Popovu gdje doselili iz Janča, - s. 274. Isti autor obavještava o Vukovićima u Ragačama u Nevesinju kao i u Žiljevu u istom kraju gdje su veoma davno doselili iz Čeva. Interesantno je da ovi hercegovački Vukovići takođe slave Jovan-dan. - n. d, s. 222.

U popisu Konavala iz 1673/74, pominju se Radovčićima i Đurinićima. - S. M. Kočan, n. d, s. 17-19. Koncem 17. vijeka poznat je Gruica Vuković iz Zubaca.

U 18. vijeku Vukovići žive u Bijeloj, gdje prema porodičnom predanju koje je zabilježio S. Nakićenović doseljeni iz Korjenića 1693, a slave Sv. Joakima i Anu, - S. Nakićenović, n. d, s. 505; U Maukovim Kruševicama gdje doseljeni iz Gacka 1693, a slave Sv. Đorđa, - isti, n. d, s. 503; u Trebesinu, iz Gacka 1693, ali prema S.

Nakićenoviću slave Sv. Lazara, - n. d, s. 488; u Ublima iz Nevesinja 1692, a prema S. Nakićenoviću slave Đurđev-dan. - 511.

U selu Trebesin katastar iz 1690. uključuje Toma i Miliju (Thomas Vucovich, Milia Vucovich)^[297] ; kao i u Mokrinama gdje se javljaju Đuro i Pero Vuković (Giure Vucovich, Pero Vucovich)^[298] ; i konačno, u Kamenome, Sava Vuković (Sava Vucovich).^[299] Note od soli države Novske za selo Trebesin uključuju: za 1758, Lazara;^[300] za 1763. Đura;^[301] za 1772. Tomana, Petra, Sava, Filipa, Sava, Jovića, Marka i Luku;^[302] te u istom popisnom godištu 1772, odvojeno Đura.^[303] Kuće Vukovića u Kamenome leže kod crkve Sv. Jovana, u okviru odlomka Bronzići-Vukovići-Škeri. Vukovići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana.

Vlaisavić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema ih u Kamenome. Mi smo skloni vjerovanju da je ovdje u pitanju pogrešno pisanje prezimena Vladislavić - hercegovačke vlastelinske porodice sa postojbinom u jaseniku kraj Gacka, a čiji su članovi bježali u Dračevicu poslije 1711, pred njihovim susjedima Čengićima.

No, u Kornerovoj zemljišnoj knjizi iz 1690, stoji Miho Vladislavić.^[304]

Obilić, Obilović, Kobilica, Kalavrez

S. Nakićenović piše da su iz Hercegovine 1692, te da slave Jovan-dan. - n. d, s. 459. Obilovići su se u drugoj polovici 18. vijeka odlikovali kao pomorci. Koncem vijeka Petar Obilić nastupa kao kapetan keča Sv. Petar - P. Šerović, Nekoliko podataka, s. 54; a u 1814. Đorđe Obilović je kapetan brigantina "Neustrašivi" naoružanog sa četiri topa, šest trombona, deset pušaka, četiri sablje i deset druga posade. Đorđe je suvlasnik broda uz Petra Petrovića. - P. Šerović, n. d, s. 57.

Pomorac je bio i Marko Kobilica koji je živio u Toploj i posjedovao brigantin u 1825.

Obilići po starini stoje u odlomku Ratkovići u krajnjem zapadnom dijelu zastrte kamenske uvale. Obilići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana.

Radovčić

S. Nakićenović u svome djelu "Boka" izostavlja Radovčiće iako oni u vrijeme njegovih istraživanja, kao i danas stoje u Kamenome. Kuća Radovčića su podignute u jednom krševitom odsjeku, na osami, pripadajući odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići. Slave Mitrov-dan.

Čolan

Na početku 20. vijeka nema Čolana u Kamenome. S. Nakićenović ih ne pominje u studiji "Boka". No, dr J. Erdeljanović obavještava o Čolanovićima u bokeškom selu Kavaču i predanju po kojem su došli iz Trešnjeva u Crnoj Gori ima 380 godina, a slave Sv. Nikolu. - n. d, s. 642.

Ratković

S. Nakićenović je obavješten o doseljenju Ratkovića iz Zubaca 1692, te da slave Đurđev-dan. Dr J. Dedjer pominje Ratkoviće u Hercegovini gdje je ovo bratstvo veoma rašireno: u Ljubinju gdje doselili iz Nevesinja, a slave Đurđev-dan, n. d, s. 287; u Brataču, gdje doseljeni iz Gacka, - s. 213; u Ljubuškom, Dračevu, Nevesinju i Zupcima, te da slave Petkovicu, - s. 263, i konačno, u Staroj Gabeli, starinom iz Bjelica.

Dr J. Erdeljanović zaključuje da su zubački Ratkovići i Milojevići porijeklom od starih cuckih Ratkovića sa Ratkovih kućišta. - n. d, s. 658. On detaljno obavještava o Ratkovim kućištima u Trnjinama gdje stoji stara crkvina sa grobištem od velikih prostih kamenih ploča. - n. d, s. 266, 267

O porijeklu Ratkovića u Zupcima govori O. Đ. Kozić u djelu "Šuma, Površi i Zupci u Hercegovini", gdje prenosi predanje o porijeklu Ratkovića i Milojevića u Zupcima od braće Raka i Miloja koji su iz Ozrinića pobjegli u Prokos između Ograda i Kunje Glavice. Rako je preselio u Konjsko i od njega su svi Ratko vići, a Miloje je ostao na Prokosu i od njega su Milojevići. - n. d, s. 1239, 1253; a valja pogledati J. Erdeljanović, n. d, s. 657.

Milojevići u vrijeme istraživanja O. Đ. Kozića, stoje u Ogradama, Drenovu dolu i raselici Prčanju.

Ratkovića kuće u Kamenom, grupisane u krajnjem zapadnom dijelu uvale u posebnom odlomku. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

Brašnarić

S. Nakićenović ne pominje Brešnariće u Kamenome, ali pominje Radojeviće (u pitanju je isti rod), da su doselili iz Korjenića 1692, te da slave Đurđev-dan.

Ovo se prezime pominje u poveljama Crnojevića. Radojeviće pominje J. Erdeljanović u Ćeklićima dovodeći ih u vezu sa Marojevićima. Autor tvrdi da se Marojevići u Vojkovićima dijele od starine na Androjeviće i Radojeviće, a ovi drugi u rodove Vuksanoviće sa Jovetićima, Ivanoviće i Mijuškoviće, te Mitroviće.

Selo Vojkovići leži u Staroj Crnoj Gori u Ćeklićima. - n. d, s. 516.

U notama od soli države Novske, Radojevići se javljaju u selu Trebesin 1758.

(Jovo).^[305] Nota od Ratiševine za 1771. uključuje Milutina.^[306] Lazar Brašnarić posjedovao je sa Krstom Cvjetkovićem brigantin od 260 tona nosivosti u 1814. Ovaj je brod zaplijenjen od Engleza. - P. Šerović, n. d, s. 57.

Brešnarića kuća leži u odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići, između kuće Stanovčića i Milosovića. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

Vujačić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema Vujačića u Kamenom. O prisustvu i raširenosti ovoga bratstva u Crnoj Gori obavještava detaljno dr Jovan Erdeljanović, gdje pominje grahovsko bratstvo Vujačiće. - n. d, s. 687, 695; kao i Vujačiće u Crmničkoj nahiji u selu Ovtočiću, - s. 187. Prema istome autoru ovi crmnički Vujačići od starina slave zimskog Sv. Nikolu. - s. 319. U Dračevici, Vujačići stanuju u starom kućanskom odlomku Presjeka.

Prema obavještenjima koja je pružio Savo Nakićenović, Vujačići su u Kute stigli iz Grahova 1687, a zvali se Subotići. Vujačići slave Sv. Arhangela Mihaila. S. Nakićenović kao prvoga Vujačića u Kutima pominje Jova. - n. d, s. 473. Isti autor pominje Vujačiće u unutrašnjem zalivu, u Glavatima, gdje doselili u 17. vijeku, takođe iz Grahova. Prema S. Nakićenoviću, slave Nikolj-dan. - s. 547.

J. Erdeljanović pominje Vujačiće kao grahovsko bratstvo. J. F. Ivanišević je pi sao o Laku Medunjaninu iz Kuča koji je utekao iz svojega kraja sa četiri sina Jedan je sin otišao u Grahovo i od njega su Vujačići. - J. Erdeljanović, n. d, s. 686, 687.

Veoma je interesantno da su presječki Vujačići ženili od kamenskih Ratkovića.

Kovačević

Kovačevića nema u Kamenom na početku 20. vijeka. Dr. J. Erdeljanović ih pominje u Gluhom dolu, - n. d, s. 196; zatim u Zovinama u Cucama i to prema predanju, da su na tome mjestu ranije živjeli i iselili, - s. 630; kao i u Krivošijama, - s.

630. U sjeverozapadnoj Boki, u naseljima njene montane regije, Kovačevići se vezuju uz selo Bunoviće (u dokumentima 18. vijeka: Bunojević), koje leži na razmeđu spoljašnjeg i unutrašnjeg zaliva. S. Nakićenović ih u Bunovićima ne pominje.

Kovačevići su živjeli u Zavali u drugoj polovici 17. vijeka, a 1673/74, stajali su u konavoskom selu Mrcine.

Kućanski Kovačevići nose prezime Piklijerovići ili Piklijeri, kako to sugerišu note od Kuta države Novske. Prema predanju kućanski Kovačevići su doseljeni iz Grahova na početku 19. vijeka. Slave Sv. Vasiliju. - S. Nakićenović, n. d, s. 474. Kako se vidi u notama od Kuta države Novske, Piklierovići su uključeni u popise druge polovice 18. vijeka. - G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996, s. 97 - 116.

S. Nakićenović korektno bilježi Kovačeviće u Podima, gdje stigli ispod Golije 1692, a slave Sv. Georgija. - n. d, s. 493. Interesantno je da u notama od Poda države Novske nema upisanog ni jednog Kovačevića!^[307]

U Grblju, u selu Prijevor, gdje stigli iz Grahova i to, prema obavještenjima S. Nakićenovića, najprije u Pobore. Stara sveštenička kuća koja slavi Sv. Jovana Krstitelja. - S. Nakićenović, n. d, s. 568.

Zanimljivo je da su i igalski Kovačevići tvrdili da su doseljeni početkom 19. vijeka. Prema S. Nakićenoviću, oni slave Jovan-dan. - n. d, s. 446.

Biće važno pomenuti risanske Kovačeviće koji su doselili sa Grahova 1750, a slave Đurđev-dan, - S. Nakićenović, n. d, s. 523; te Kovačeviće u Sutvari, takođe iz Grahova, koji prema S. Nakićenoviću slave Jovan dan. - n. d, s. 580.

Kako smo ranije istakli, J. Erdeljanović pominje u Gluhom dolu osam kuća Kovačevića. A. Luburić navodi da su u Selištima u Zovinama živjeli Kovačevići kojih tamo u njegovo vrijeme nema. Ovi Kovačevići slave, prema J. Erdeljanoviću, Sv. Jovana, a prislužuju Malu Gospođu. Govori se da su odavna iselili u Hercegovinu. - n. d, s. 630.

O. Đ. Kozić pominje Kovačeviće u Bobovištima gdje doselili iz Grahova, a slave Đurđev-dan. - n. d, s. 1223.

Ovo je bratstvo široko rašireno u Hercegovini. U Dobreljima Kovačevići slave Ignjat-dan. - J. Dedjer, n. d, s. 199; u Vođenima u Popovu, Jovan-dan - n. d, s. 277; u Srđevićima u Gatačkom srezu Kovačevići potiču od bratstva Maleševskog (Maleševići u Mokrinama kroz 18. vijek), iz Knež-dola i slave Ignjat-dan, - n. d, s. 201; u Žiljevu u Nevesinju, slave Vasiljev-dan, a prislužuju Sv. Arhangela Mihaila, - n. d, s.231; u Bilećkom srezu u Zasadi, doseljeni iz Grahova, slave Đurđev-dan, - n. d, s. 187; a u Kolešku u Nevesinju se smatraju starijim porodicama. Slave, prema J. Dedjeru, Sv. Arhangela Mihaila. - s. 327. U Ključanima u Nevesinju Kovačevići najdubljom starinom potiču iz Jajca, a govore da su potomci Vuka Brankovića odakle otišli u Grahovo gdje devetorica braće sagradila crkvu Sv. Đurđa i Sv. Arhangela Mihaila. Slave Đurđev-dan. - n. d, s. 219.

Za naše istraživanje biće neobično važan podatak Petru Paklareviću u Orašju u Popovu, koncem 17. vijeka. - B. Hrabak, n. d, s. 41.

U Kornerovom katastru Novoga (1690), upisan je Boško Kovačević (Bosco Covacevich).^[308]

Nema razloga da, na temelju popisa "note od soli" te dostupnih tradicionalnih obavještenja o staništima i kretanju Kovačevića, ne dokučimo kao su Piklierovići popisivani u notama od Kuta države Novske, u Dračevici, u 18. vijeku, prisutni Kovačevići, niti da sumnjamo da grahovski Kovačevići stižu početkom 19. vijeka.

Ovdje je moguće došlo do određenog fuzionisanja i fragmentarnog prenošenja predaje u jednu okosnicu koja isključuje Piklieroviće-Kovačeviće u drugoj polovici 18. vijeka.

Janić

S. Nakićenović je obavješten da su Janići iz Bjelica u Crnoj Gori 1687, i da slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 458. Prezime i bratstvo Janić je široko rašireno u Hercegovini.

Kuće Janića leže u odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići. Janići se ukopavaju kod parohijalne crkve Sv. Stefana.

Rajović

Nema ih u Kamenom na početku 20. vijeka

Krunić

S. Nakićenović u svome radu izostavlja Kruniće u Kamenom. Krunići su prisutni u Hercegovini u Bilećkim Rudinama u opštini Anđelići (Budoši), gdje su doselili iz Vrpolja. Ovi Krunići slave Aćimov-dan. - J. Dedjer, n. d, s. 128. ; zatim u opštini Zarječje na Skrobutnu gdje ih u vrijeme Dedjerovih pretraživanja nema jer su u raseljenju, - n. d, s. 131; kao i u Krajpolju u Ljubinju odakle doselili iz Muhareve Ljuti u Popovu. - n. d, s. 290. No, O. Đ. Kozić iz pominje u Površi da su starinom iz Budoša kod Bileće, te da slave Jovan-dan. - n. d, s. 1211.

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, u Kamenome je živjela Soke Milanova Krunić. Kuća Krunića je ležala u okviru odlomka Kujačići-Radovići-Obradovići. Na početku vijeka u Kamenome je živjela i Milica Krunić udata za Špira Bronzića.

Krunići su se po starini ukopavali kod crkve Sv. Stefana.

Lučić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema Lučića u Kamenome. U 18. vijeku ovo se prezime vezuje uz Sušćepan, Kute i Sutorinu.

J. Dedjer ih pominje u Popovu u Kruševicama odakle odselili. - n. d, s. 281. Isti autor kaže da su Pičete u Diklićima od Lučića i da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 271. Na ovome se podatku moramo zadržati jer jedan dio Lučića u Sutorini nosi nadimak veoma sličan pomenutom prezimenu "Pičeta" u Diklićima.

U Staroj Crnoj Gori J. Erdeljanović ih pominje u Vrbi u Njegušima, gdje slave Petkov-dan. - n. d, s. 124.

S. Nakićenović pominje Lučiće u Sutorini tvrdeći da su doselili iz Crne Gore iz Drobnjaka u 17. vijeku, te da slave Nikolj-dan. - n. d, s. 631. Isti autor tvrdi da su peraštanski Lučići iz Hercegovine, - n. d, s. 290. ; kao i hercegnovski. n. d, s. 289.

Sutorinsko bratstvo Lučića je izrazito glavarsko i svešteničko bratstvo. Na nadgrobnom spomeniku kraj crkve Sv. Nikole u Sutorini stoji natpis:
OVĐE VJEČNI SAN
BORAVE SVEŠTENICI
IZ PORODICE
LUČIĆA OD 1717 DO
LUKA 1692 + 1765
JOVAN 1732 + 1806
SAVO 1752 + 1830
ŠPIRO 1774 + 1855
MIĆO 1842 + 1883
OVAJ SPOMEN
PODIŽE IM IZ
LjUBAVI NjIHOV
PRAUNUK POP
ŠPIRO LUČIĆ 1929 G.
ŠPIRO LUČIĆ
PROTO
ROĐE(N) 1854 G
UMRO 1952 G

Zanimljivo je da se u Žlijebima, u 1747, pominje Maksim Lučić rečeni Dreput.^[309]

Prvi sveštenik sa natpisa, Luka, bio je sabrat manastira Savina, gdje se i upokojio i načinio oporuku.

Lučići se tradicionalno vezuju uz Kute. S. Nakićenović je obavješten o njihovu porijeklu iz Konavala 1870, te da slave Trojičin-dan. - n. d, s. 474.

Ovo je bratstvo prisutno i u Grblju. S. Nakićenović je zabilježio predanje o porijeklu Lučića od Rauta od kojih su mnoga grbaljska bratstva. Naime, govori se da su u Krtole došla četiri brata Dapčića: Rade, Niko i Milo, te četvrti brat od kojega su Rauti u Gošićima. Oni su svi od nekoga Dapka. Od Rauta su mnoga bratstva, među kojima i Lučići. - n. d, s. 276.

U Bogišiću, kod crkve Sv. Jovana u Đuraševićima se u vrijeme S. Nakićenovića još viđahu njihovi stanovi. - n. d, s. 379. Isti autor tvrdi za Bubiće u Budvi da su Lučići. Bubići su uživali visoke povlastice još od Đurđa Brankovića, a S. Nakićenović se poziva na njegovu povelju izdatu u Budvi u Sv. Gospođi 1412. U doba Venecije u Budvi pripadali vlastelinskom sloju a istakli se u Kandijskom ratu. - n. d, s. 586.

Morinjski Lučići su iz Trebinjskog kadiluka 1660, a slave, prema S. Nakićenoviću Ilin-dan. - s. 527.

Pominju se i u Perastu da su u 15. vijeku doselili iz Banjana, te da slave Đurđevdan. - isti, n. d, s. 534.

Za pokušaj trasiranja smjera kretanja pripadnika ovoga bratstva biće od krupne važnosti prva mletačka zemljišna knjiga iz 1690, gdje se Lučići vezuju uz naselja Mojdež (Lucich Bose, Lucich Tomo), kao i naselje Sušćepan (Lucich Vuco).^[310] U istoj zemljišnoj knjizi u Bajkovim Kruševicama se javlja Damjan Lučić (Lucich Damian);^[311] kao i u Toploj Tomo Lučić (Lucich Tomo) koji se najvjerovatnije stanovanjem vezuje uz Toplu. Kornerov katastar Novoga iz 1690. uključuje u Mokrinama Mitra Lučića (Lucich Mittar).^[312]

U Badoerovom katastru Novoga (1704) javljaju se u naselju Sušćepan Pero i Tomo Lučić. - G. Stanojević, n. d, s. 23, 24, 25.

Upravo Pero Lučić odigraće u Sušćepanu vidnu ulogu kao knez i glavar sela.

Zanimljivo je da su u notama od Trebesina i Sušćepana, popisima druge polovice 18. vijeka popisani Lučići (Jovo, 1763),^[313] no oni se javljaju i u notama od Ratiševine. U 1771, 1772, 1778, 1789. i 1793, javlja se u Ratiševini Jovo Lučić.^[314] Ovdje je nesumnjivo u pitanju ista osoba koje je neko vrijeme boravila u Trebesi - ili Sušćepanu, a potom, između 1763. i 1771. godine odselila u Ratiševinu.

Na ovom mjestu valja pomenuti i kaluđera Mojsija Lučića koji je stajao i Mojdežu.

Zubac

Nema ih Kamenom u početku 20. vijeka.

Dr. J. Dedjer ih vezuje uz bratstvo Ratkovića u Zupcima i navodi kako žive u Ljubomiru, te da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 141. Kako se iz mletačkih zemljišnih knjiga može vidjeti, Zupci posjeduju zemlju u nekolika topaljska naselja.

O. Đ. Kozić pominje Zupce da su živjeli u Rupnom dolu gdje stigli iz Kunje Glavice, te da im je stara slava bila Đurđev-dan, a sada Šćepan - dan. -n. d, s. 1218.

Zubci su u 18. vijeku stajali u Maukovim Kruševicama. U popisu iz 1772. javljaju se Marko Jovov i Pero Mitrov Zubac.^[315] Takođe, u notama od Trebesina za 1772. javlja se Marko Zubac.^[316]

Vitković

Nema ih u Kamenome na početku 20. vijeka. Ovo je hercegovačko bratstvo. J. Dedjer obavještava o Vitkovićima: "Još od starina živjeli u Trebinju... ", te da "prije sto i dvadeset godina neki mladi Vitković imabude dijete s nekom Muslimankom. Radi toga on pobježe u Crnu Goru, a njegova porodica preseli se u Dubočane. Iz Dubočana ih preseli neki aga u Miruše". - n. d, s. 156.

Ovdje su puno značajniji podaci koje je pružio N. Drašković o selu Vitkovići u Pješivcima, a na temelju deftera 16. vijeka. Iz vremena pune turske dominacije u Staroj Crnoj Gori, iz 16. vijeka sačuvano je i prezentirano popisa stanovništva, uključujući selo Vitkoviće u pravim Pješivcima, počevši od 1521. Ovo se selo zvalo i Britvići. Ime su, prema tradiciji koju navodi N. Drašković, dobili po Bogdanu Potoliću koji se tu naselio koncem 15. vijeka. U ovome je bratstvu u to doba bilo sveštenika. Za našu radnju od važnosti je obavještenje o uništenju sela upravo početkom 18. vijeka. Inače, ovi crnogorski Vitkovići se tradicionalno vezuju uz Albaniju (Grude). ^[317]

Vitkovići se pominju u popisu Konavala 1673/74, u Dubi i Vodovađi. - S. M. Kočan, n. d, s. 17-19.

U Kamenome je sačuvana kuća Vitkovića kod Dražnjega brda, kao i toponim "Vitkovića njiva". Ovaj posjed naslijedili su kamenski Vukovići. Uz ovu lokalnost vezuje se crkva i nekropola, uništena poslije drugog svijetskog rata.

Kujačić

S. Nakićenović je obavješten da su Kujačići doselili iz Korjenića 1692, te da slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 458.

Kuće Kujačića leže u odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići. Po starini je bilo četiri kuće. Jedna kuća Kujačića nosi nadimak Vegare.

Sava Kujačić se istakao u okršaju sa Topal-pašom 1687, kao svjedoči Rade M.

Radović. Za razliku od svoga sadruga Save Anđelića, on je preživio okršaj, pa se pominje u Kamenome 1717, povodom molbe Ivana Trojana iz Kotora da se preko harambaše Save Kujačića zabrani seljanima da se pačaju u njegove zemlje.^[318] Kujačići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana.

Cacović

Nema ih u Kamenome početkom 20. vijeka.

Kerčum

Nema ih u Kamenome početkom 20. vijeka. Ovo se prezime može čvrsto vezati uz zubački kraj.

Mirosavljević

Na početku 20 vijeka, u vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema ih u Kamenome.

Nismo sigurni može li ovo biti Milosović, koji izostaju u notama od Kamenoga. Kotorski providur F. Badoer dodjelio je dukalom iz 1701. nekretnine kaplaru Savu Milosaviću koji je sa porodicom prešao na teritoriju Venecije.^[319]

Stojanović

Prema J. Dedjeru, ovo je bratstvo starinarsko u Drijenjanima u Popovu. - n. d, s. 271.

Ovo bratstvo je široko rašireno u Staroj Crnoj Gori. U Limljanima, J. Erdeljanović doznaje o porijeklu Stojanovića iz Cuca, te da su davno doseljeni, a slavili jesenji Jovan-dan. - n. d, s. 612. Pominje ih, dalje, u Boljevićima, - s. 204; u Sotonićima na Bjelasici, - s. 198; u Orasima u Lješanskoj nahiji, - s. 169, u Zagaraču, s. 159; ali i u Braićima u Boki gdje su porijeklom iz Crne Gore u 16. vijeku. s. 543.

Milić

Nema ih u Kamenome početkom 20. vijeka.

I ovo je bratstvo rašireno u Crnoj Gori, i to u Bjelicama. J. Erdeljanović donosi predanje koje je zabilježio A. Jovićević o porijeklu Milića od braće koja su živjela u gradu Sokolu u Bosni, pa poslije otomanske okupacije Bosne dođu u Katunsku nahiju. Jedan brat dođe u Bjelice i od njega su Milići. - n. d, s. 314, 316.

Isti autor pominje Miliće u Ržanom dolu u mjestu Ubliću u kojemu ih u njegovo vrijeme nema. Interesantno je predanje o Milićima u Lješanskoj nahiji kojim se ovo bratstvo vezuje uz doseljenike iz grada Lješa na Drimu. - J. Erdeljanović, n. d, s. 106. Milići se u istoj radnji pominju u Čevu u Oselini,- s. 148; kao i u Limljanima i Sotonićima u Crmnici. - s. 198.

No, Milići su rašireno bratstvo u i Hercegovini. Najprije, pouzdano znamo da je ovo starinarski rod u Zupcima. - J. Dedjer, n. d, s. 317. Nadalje, pominju se među najstarijim porodicama u Ljubomiru, pored Lučića i Sušića, - isti, n. d, s. 139. Au tor je obavješten o predanju po kojem su Milići od kneza Mila koji je za vrijeme kneževa Ždrijelovića živio u Ljubomirskom polju. Prema J. Dedjeru, slave Nikolj-dan. - n. d, s. 140.

U Dračevici u 18. vijeku u Mojdežu i Ratiševini. U Ratiševini se u notama od soli, popisima druge polovice 18. vijeka, pominju Marko i Pero Milić. U 1758. popisan je Marko Milić, kao i 1771. i 1772.^[320] U popisnim godinama 1778, 1789. i 1793, popisan je Pero.^[321]

Mokrine

Kosić

S. Nakićenović je obavjestio o porijeklu Kosića iz Komana u Crnoj Gori 1687, te da slave Đurđev-dan. Interesantno je svjedočenje dr J. Dedjera u njegovoj radnji "Hercegovina" u kojoj pominje Kosiće u Ljubomiru: "Kosići su prije dvadeset godina doselili iz Mokrina u Boki kad su kupili zemlju u Sulja Babovića. Zajedno s njima doselili su se iz istog sela i Dabovići. Kosići slave Đurđev dan, a Dabovići Markov dan". - n. d, s. 141. Prema ovome navodu, Kosići i Dabovići su koncem 19. vijeka selili ka Hercegovini. Svakako je neobičan trend iseljavanja iz bokeških planinskih sela ka Hercegovini, koji je povremeno, tokom 18. vijeka, angažovao stanovništvo ovih naselja i koji, katkad, poprima obilježja masovnosti uznemiravajući mletačke vlasti.

Na početku 18. vijeka se pominje harambaša Vuko Kosić koji prodaje zemlju Ivanu Buroviću.^[322] Takođe, Niko i Petar Kosić u 1712.^[323]

Đurđević

S. Nakićenović pominje ovaj rod u Mokrinama, obavješten o njihovu porijeklu iz Zubaca 1692, kao i, pogrešno, da slave Jovan-dan. - n. d, s. 462. Mokrinjski Đurđevići slave, međutim, Nikolj-dan. Svakako, ovo se prezime vezuje uz prostor Hercegovine. Dr J. Dedjer pominje Đurđeviće u Poljicu u Popovu, gdje ih u vrijeme njegovih terenskih pretraživanja nema, ali je sačuvana kućiština Đurđevića. - n. d, s. 266.

U velikom popisu Konavala iz 1673/74, Đurđevići se javljaju u Vitaljini. - S. M. Kočan, n. d, s. 17 - 19.

U Mokrinama se 1710. pominje Marko Đurđević.^[324] Znamenit je iz vremena Morejskog rata konte Dragutin Đurđević koji je od generalnog providura Molina proizveden za kapetana nakon pogibije Baja Nikolića Pivljanina na Vrtijeljci. - T. K. Popović, n. d, s. 107.

Kuće Đurđevića pripadaju Gornjem selu, u blizini parohijalne crkve Sv. Varvare.

Ukopavaju se kod crkve Sv. Varvare.

Bijelić

S. Nakićenović ne pominje Bijeliće, već Dupane, što je nadimak, tvrdeći da su iz Zubaca 1692, te, pogrešno, da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 462. Mokrinjski Bijelići slave međutim, Sv. Vartolomeja.

Dr J. Dedjer pominje Bijeliće u Lipniku u Mulju u Gatačkom srezu. - n. d, s. 196; kao i u Ljubinju da su iz Graca kod Ljubinja, te da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 287.

Dr J. Erdeljanović pominje h u Trnjinama u Crnoj Gori vezujući Bijeliće predanjem uz ovo naselje, te živim toponimom "Bijelića krš". - n. d, s. 658. Isti autor pominje predanje o epidemiji kuge u tim krajevima na početku 17. vijeka koja je raselila stanovništvo.

Popis Konavala 1673/74. uključuje Bijeliće u Uskoplju.

Prlainović, Prlain

S. Nakićenović bilježi predanje o Prlainima iz Nevesinja 1692, te kako slave Đurđev-dan. Vezuju se isključivo uz Gornje Mokrine. Ukopavaju se kod parohijalne crkve Sv. Varvare.

Jarčeglav

S. Nakićenović omaškom izostavlja Jarčeglave. Na temelju podataka iz katastra Mokrina iz 1726. pominje samo Jovana Jarčeglava "od koga su Jarčeglavi" - n. d, s. 463.

Lepetić

S. Nakićenović pominje Lepetiće u Mokrinama tvrdeći da su došli 1692. iz mjesta Lepete između Mostara i Konjica, te greškom, da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 462. Lepetići, međutim, slave Nikolj-dan.

Vezuju se uz Donje Mokrine, pod Lepetića gredom, ali i odlomak Crljeno brdo.

Ukopavaju se kod filijalne Đurđeve crkve, te kod crkve Sv. Krst u Crljenom brdu.

Peštić

S. Nakićenović omaškom izostavlja Peštiće u Mokrinama, ali pominje izvjesnog Vuka Radojeva rečenog Peštić, opet na temelju katastra Mokrina iz 1726. - n. d, s. 463.

Peštića kuće leže u Gornjim Mokrinama. Ukopavaju se kod crkve Sv. Varvare.

Žisić

Nema ih u vrijeme istraživanja S. Nakićenovića.

Terzić

Za Terziće S. Nakićenović tvrdi da su iz Dabarskog polja u Hercegovini doselili u Mokrine 1692, te da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 462.

Dr J. Dedjer ih pominje u Gatačkoj površi u Bodežištima da su starinom iz Trnovice u Rudinama. - n. d, s. 204; kao i u Brataču u Hercegovini gdje došli iz Budisavlja u Nevesinju. Autor tvrdi da su ovi Terzići starinom iz Bilećkog kotara te da slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 213.

Pero Terzić iz Mokrina molio je da mu se dodjeli zemlja obzirom na brojnu porodicu. Njegova molba je uvažena i odlukom generalnog providura Erica dodjeljeno mu je dva i po komada zemlje u Mokrinama koja je uživala pokojna Anđuša Vukadinova (Split, 17. juni 1725)

Terzića kuće leže u odlomku Crljeno brdo, gdje se ukopavaju kod drevne Krstove crkve.

Radanović

Ovdje se kod S. Nakićenovića potkrala greška, vjerovatno štamparska, pa pominje Radovanoviće, da su doselili iz Korjenića 1692, i da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 462. Dr J. Erdeljanović pominje ih kao staro bratstvo u Crmnici koje se istražilo, - n. d, s. 543; kao i u Njegušima, - s. 435. Radanovići su starinarski elemenat u Paštrovićima.

S. Nakićenović ih pominje u Sutorini kao doseljenike iz Hercegovine. - n. d, s. 302.

U razgovorima sa starim Sutoranima moglo se čuti tvrdnji o utemeljenosti Radanovića u Sutorini prije Morejskog rata: "Oni su oduvijek tu, ne zna se kad su došli. "^[326]

Janjetković

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema Janjetkovića u Mokrinama. Pored Mokrina, ovo se prezime vezuje uz Trebesin. Badoerov katastar (1704) uključuje Savu Janjetkovića (Giagnetcovich Sava). - G. Stanojević, Katastri Herceg-Novog i Risna iz 1704. godine, Spomenik CXXV, Odeljenje istor. nauka 4, Beograd, 1983, s. 40, 41.

U Mokrinama se 1724. pominje Damjan.^[327]

Lazarević

O mokrinjskim Lazarevićima je S. Nakićenović obavješten da su doselili sa vladikom Savatijem Ljubibratićem iz Necvijeća, te da slave Sv. Arhangela Mihaila. - n. d, s. 462.

U radnji dr J. Erdeljanovića pominju se Lazarevići među drobnjačkim bratstvima koja su formirala Drobnjake, starinom iz Banjana. - n. d, s. 419.

Ovo je prezime široko rašireno u Boki.

Mokrinjski Lazarevići se vezuju uz Donje Mokrine. Ukopavaju se kod crkve Sv. Đorđa. Kraj crkve, sa sjeverne strane, stoji grobnica sveštenika Lazarevića sa bogatom i finom dekorativnom plastikom.

Pored Mokrina, na prostoru Dračevice, u 18. vijeku uključeni u zemljišnu knjigu iz 1704. u Trebesinu (Lazzarovich Jovo, Lazzarovich Simo) - G. Stanojević, n. d, s. 25, 26, 27; kao i u Mojdežu (Lazzarovich Jovo alfier). - isti, s. 16, 17, 18 U selu Trebesin, zemljišna knjiga iz 1690. uključuje Pera (Lazzarovich Pero).^[328] Ovaj podatak iz prve mletačke zemljišne knjige koja je dovršena 1690, nosi kapitalnu važnost za istoriju dračevićkih Lazarevića, koji se prema tradiciji, na tome prostoru, vezuju isključivo uz Mokrine. Nema sumnje, dakle, da Lazarevići u Dračevici stoje barem četiri godine prije časa koji porodično predanje, saopšteno S. Nakićenoviću, markira kao čas doseljenja.

Gojković

S. Nakićenović poše o Gojkovićima da su u Mokrinama prije Morejskog rata, doseljeni sa Kosova, te da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 461. Gojkovići se tradicionalno vezuju i uz naselje Ratiševina, gdje ih S. Nakićenović izostavlja, kao i Srbinu kraj Herceg-Novoga, gdje uh u vrijeme njegovih istraživanja nema.

Gojkovića kuće leže u Gornjim Mokrinama. Ukopavaju se kod crkve Sv. Varvare.

Ćurić

S. Nakićenović u svojoj radnji izostavlja Ćuriće. Zanimljiv je podatak J. Dedjera u studiji "Hercegovina" koji pominje Ćuriće u Ljubomiru koji doselili iz Mokrina u Boki a koji su starinom iz Konjskog u Zupcima. Isti autor obavještava o ovim ljubomirskim Ćurićima da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 141. Ovaj istraživač pominje Ćuriće i u Humima u Bijelom polju pod Veležom kao starinarski elemenat. n. d, s. 247.

Kukavica

S. Nakićenović je obavješten o doseljenju Kukavica iz Trebinja 1692, te da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 462. Kukavčevići su bratstvo u Lješanskoj nahiji. O. Đ. Kozić iz pominje u Orahu da su došli iz Volujca u Površi, te da slave Đurđev-dan, kao i u Volujcu da su iz Zgonjeva, gdje takođe slave Đurđev-dan. - n. d, s. 1198, 1227.

Bjelanović

Nema ih u vrijeme terenskih istraživanja S. Nakićenovića u Mokrinama. Ovaj je autor, međutim, u katastru Mokrina iz 1726, pronašao izvjesnog Nikolu Bjelanova kojeg vezuje uz Mokrine. - n. d, s. 463.

Kralj

Nema ih u Mokrinama početkom 20. vijeka. O. Đ. Kozić pominje stari rod Kraljeviće u Cucini u Šumi trebinjskoj gdje slave Šćepan-dan. - n. d, s. 1186.

Kralji se pominju u Konavlima 1673/74, u selima: Dunave, Radovčići, Uskoplje, Nartice i Gabrile.

Vučković

Nema ih u Mokrinama početkom 20. vijeka. Dr J. Dedjer pominje Vučkoviće u Bogdašićima u Vrbici u Hercegovini da su starinom iz Ozrinića u Staroj Crnoj Gori - n. d, s. 173.

Dr J. Erdeljanović saopštava o Vučkovićima u Nalježiću u Boki kako su odavna iz Crne Gore i slave Sv. Dimitriju. - n. d, s. 326. Zanimljivo je predanje koje donosi J. Erdeljanović u ovome svome djelu, o pretku njeguških Vučkovića koji se zvao Vučko a došao iskraj Bileće iz Vrbice. Prema broju pasova, J. Erdeljanović je dokučio da je ovaj rodonačelnik njeguških Vučkovića doselio u drugoj polovici 17. vijeka. - n. d, s. 456, 457.

Na teritoriji Dračevice, Vučkovići se tradicionalno vezuju uz Sasoviće. U noti od Sasovića za 1763. pominje se: Petar Vučković;^[329] u popisnom godištu 1771. javljaju se: Petar i Kosta;^[330] u 1772.: Kosta;^[331] a u 1790.: Tomo, Marko i Niko.^[332]

Petijević

S. Nakićenović je obavješten da su Petijevići iz Hercegovine i, greškom, da slave Đurđev dan. n. d, s. 463. Petijivići slave Jovan-dan.

U 1718. pominju se u Mokrinama, u sporu oko zemlje, Milenko pokojnog Vuka i Jovo Vučete Petijević.^[333] Kuće Petijevića su grupisane u jednom odlomku koji je mletačko-turskim razgraničenjem iz 1701. (Grimani linija), pripao Otomanskoj imperiji. Ukopavaju se kod crkve Sv. Petka koja ležu u odlomku Petijevići.

Mrčić

Nema ih u Mokrinama početkom 20. vijeka.

Rajković

Nema ih u Mokrinama početkom 20. vijeka

Mišević

S. Nakićenović je obavješten da su Miševići iz Popova, te da slave Đurđev-dan - n. d, s. 462.

Manojlović

I ovo je bratstvo iz Hercegovine, kako obavještava S. Nakićenović, iz Popova, 1692, a slave Đurđev-dan. - n. d, s.

Dr J. Dedjer u svojoj radnji "Hercegovina" obavještava o Manojlovićima u Gatačkoj površi u Obješaniku, ali i u Šipačnu, Duvnu, Čarađu, Sarajevu. - n. d, s. 208.

Takođe, Manojlovići su bratstvo u Cucama gdje ih pominje J. Erdeljanović kao starinarski elemenat, i to u Bašinoj prodoli na Trešnjevu, gdje slave, prema ovome autoru "Jovan dan zimnji". - n. d, s. 599.

Kuće Manojlovića leže u Donjim Mokrinama (Donjem kraju), u blizini crkve Sv. Đorđa. Manojlovići se ukopavaju kod crkve Sv. Đorđa.

Dabović

S. Nakićenović ne pominje Daboviće. Ovdje se javlja jedan problem. Naime, kuće Petijevića, Dabovića i Kosića u Svrčugama, odlomku Bajkovih Kruševica, koji, kao i Petijevići izrazito gravitiraju selu Mokrine, a svojim smještajem gotovo da čine organski dio ovoga naselja,ostale su razgraničenjem između Mletačke republike i Otomanske imperije iz 1701. pod turskom jurisdikcijom, u sastavu Bajkovih Kruševica. Danas se kod seljana ovih odlomaka može čuti mišljenje da ovi zaseoci predstavljaju posebna sela, što ima određeno utemeljenje u savremenoj dokumentaciji i tradiciji. U Dračevici se za zaseok uvijek kaže "selo".

O. Đ. Kozić ih pominje u Tulima u Zupcima, gdje su doselili iz Bajkovih Kruševica te da slave Jovan-dan. - n. d, s. 1248.

Mokrinjski Dabovići slave Mratin-dan.

Kuće Dabovića leže u odlomku Petijevići. Ukopavaju se kod crkve Sv. Petke.

Račić

U studiji "Boka" S. Nakićenović ne pominje Račiće u Mokrinama, mada ih ima u ovome planinskom selu na početku 20. vijeka. Ovaj autor pominje Račiće kao starinarsko stanovništvo, i to Radula Račića. Takođe, S. Nakićenović tvrdi da su mokrinjski Račići slavili Đurđev-dan. - n. d, s. 463.

I ovo je vjerovatno hercegovačko bratstvo. Dr. J. Dedjer ih pominje u Zijemlju u Hercegovini gdje stoje od 18. vijeka, u Čitluku da im je đed iz Graba pod Orjenom (Zupci), te da su živjeli u Nevesinju, u Bijelom polju. Račića ima i u Bjelopavlićima, kako obavještava dr J. Erdeljanović, u selu Gostilju brajovićskom da su porijeklom od Špadijera. - n. d, s. 309.

Dretović

Nema ih u Mokrinama početkom 20. vijeka.

Terzović

S. Nakićenović je obavješten da su Terzovići iz Zubaca iz sela Kraj i Potkraj, od roda Danilovića, te da slave Đurđev-dan. Ovo je predanje sasvim tačno, i u slučaju mokrinjskih Terzovića može se potvrditi tačnost okosnice predanja o porijeklu na temelju arhivske dokumentacije, i antropoloških opažanja.

Danilovići su staro zubačko svešteničko i glavarsko bratstvo. Kuzman Danilović iz Zubaca, učesnik je velikog zbora hercegovačkih glavara u Drobnjacima u ljeto 1703. (Cusman Danilovich). Ovaj je zbor sazvan zbog prijetnji Redžep paše Šehića koji je godinu dana ranije dobio nalog iz Carigrada da zavede red u Hercegovini i uvede otomanski državno-pravni poredak. Najavljene su ozbiljne dažbine. Ovom prilikom, na izvoru Trebišnjice, Hercegovina je odlučno odbila turske namete. - V. J. Korać, Trebinje - istorijski pregled II, Trebinje, 1971, s. 166; A. Luburić, Porijeklo dinastije Petrovića I, s. 22.

Zubački knez Kuzman Danilović za čitavog svog života u Zupcima biće izložen teškim iskušenjima na sredokraći puteva i oštrome razmeđu dva svijeta, ne bi li održao svoj kraj. Dubrovnik je u želji da spriječi neprekidna crnogorsko katunjanska uskakanja pregovarao sa Kuzmanom koji je jednini mogao zatvoriti puteve preko Zubaca. U 1706. Kuzman je pridobijen za izmirenje sa Turcima, i on zatvara put za katunjanske grupe. Stanko Kovačević koji se isticao u pustošenju Konavala, tražio je od Kuzmana izmirenje. U pismu koje mu je uputio 1709. žali se zbog Kuzmanovog odbijanja mirenja sa Crnogorcima te što im zatvara puteve. V. J. Korać, n. d, s. 170.

Dubrovčani, osjetljivi na ometanje njihove tradicionalno monopolske djelatnosti trgovine solju, teretili su Kuzmana da pomaže izvjesnom Omer-agi koji je vadio so u Sutorini i nosio je u Hercegovinu. Predlagali su čak da se Kuzman smakne. - V. Ćorović, Odnošaji Crne Gore sa Dubrovnikom, 26.

Kuzman se istakao u Hercegovačkom ustanku 1711. Našavši se, kao i mnogo puta ranije, u teškom položaju zbog smještaja njegove knežine, on je 1712, u vrijeme priprema napada na Trebinje, prihvatio tursku ponudu za primirje, no, nešto kasnije, učestvovaće skupa sa Ivom Lukarevićem u akcijama prema Grahovu. - V. J. Korać, n. d, s. 178.

V. J. Korać piše kako se Kuzman u 1715. našao na strani Mletaka, i to je sasvim tačno, no budući da nije istraživao u novskome arhivu, nije mogao znati da u toj godini, prvoj godini poslednjeg velikog mletačko-turskog sukoba, Danilovići prelaze u Dračevicu, vodeći sobom veliki dio zubačkog stanovništva.

Ranije smo citirali dokumenat iz kojega se vidi da je generalni providur Dalmacije i Albanije, dodjelio Kuzmanu i njegovom bratu popu Vasilju iz Zubaca zemlje u Sutorini.^[334] U isto vrijeme, dodjeljeno je glavaru Jovanu Daniloviću zemlje u Kruševicama.^[335] Ne možemo dokučiti o kojem se naselju radi, jer se Danilovići i recentno vezuju uz Kumbor i Đenoviće, a Bajkove Kruševice stajale su u tome času u rukama Venecije. Istim dekretom, Tomo Danilović iz Zubaca dobio je zemlju u Žvinjama koja je ranije pripadala Turčinu Sulimanu Raslanagiću.^[336] O ozbiljnosti porodičnog predanja Terzovića o porijeklu od Danilovića, govori i molba kapetana Jovana Danilovića i njegovog brata Kuzmana, koji su došli sa porodicama iz Zubaca, za dodjelu zemlje. Odlukom od 29. januara 1718, dodjeljeno im je nekoliko zemalja i kuća na teritoriji Herceg-Novoga, u selima Miočević, i Mokrine, i to kao priznanje za njihove zasluge stečene u ratu.^[337] Može se sa punom sigurnošću tvrditi da su mokrinjski Terzovići potekli od znamenite zubačke svešteničke porodice Danilovića i to braće Kuzmana, Jovana i Grgura. Sasvim je dovoljno poznavati raspored baština koje Terzovići drže po starini. Nadalje, visoka fizionomijska sličnost Danilovića koji žive u obalskim selima Dračevice, sa mokrinjskim Terzovićima, koji su samo višega rasta, pridonosi uvjerenju o istinitosti predanja.

Terzovića kuće su po starini smještene u Gornjim Mokrinama. Ukopavaju se kod parohijalne crkve Sv. Varvara.

Gačanin

Nema ovoga prezimena u Mokrinama u vrijeme istraživanja S. Nakićenovića.

Vojnović

Nema ih u Mokrinama na početku 20. vijeka. Veoma znameniti. J. Dedjer ih vezuje uz bilećki kraj, oslanjajući se na predanje. Kaže, takođe, da je to veoma stara porodica porijeklom od legendarnog bana Budeča ili njegove kćeri, koji posjedovaše ogromne zemlje u južnoj Hercegovini. - n. d, s. 166. Vojnovići slave Nikolj-dan.

U 18. vijeku stajahu u Srbini i Toploj, a posjedovali baštine svuda naokolo. Iz arhivske dokumentacije se stiče slika o velikom ugledu i bogatstvu topaljskih Vojnovića.

Vukićević

Vukićevića nema u Mokrinama u vrijeme objavljivanja studije S. Nakićenovića.

Ovo je bratstvo prisutno na prostoru Stare Crne Gore. Kako obavještava J. Erdeljanović, Vukićevići su selo u Pješivcima, - n. d, s. 153; dio sela Vukićevića u predjelu Cerovo u Pješivcima, - isto; kao i bratstvo u Lješanskoj nahiji u Šćepetićima. - s. 319.

Vukićevići se starinom vezuju uz planinsko selo Ubli, gdje je sačuvano predanje o doseljenju iz Nevesinja 1692. (!), a prema S. Nakićenoviću, slave Đurđev-dan. Ovaj je autor saopštio prednje o trojici braće Ivu, Vuku i Vukiću koji su 1692. stigli iz Nevesinja u Uble te da su od njih bratstva u Ublima: Ivović, Vuković i Vukićević. - n. d, s. 511.

Kućanski Vukićevići doseljeni su sa Ubala, prema predanju, 1740, a slavili Đurđev-dan. - S. Nakićenović, n. d, s. 473.

Isti autor pominje bratstva Vukićevića u Perastu gdje bili istaknuti pomorci, a slavili Krstov-dan. - n. d, s. 534.

U Podostrogu Vukićevići obavještavaju o svome porijeklu iz Crne Gore u 16. vijeku. Prema S. Nakićenoviću, slave Sv. Jovana Evenđelista. - n. d, s. 591.

Vukićevića je na izmaku 17. vijeka bilo i u Konavlima, gdje uključeni u popis stanovništva Konavala iz 1673/74, u selu Vodovađa. - S. M. Kočan, n. d, s. 17-19.

U nastojanju da se pruži odgovor ili putokaz za iznalaženje mogućnosti za trasiranje smjera kretanja ubaljskih Vukićevića, moramo skrenuti pažnju na prvu mletačku zemljišnu knjigu iz 1690, koja u naselju Bajkove Kruševice uključuje Petra Vukićevića (Petar Vukicevich).^[338] Nadalje, od ključne važnosti je podatak iz iste zemljišne knjige koji izaziva sumnju u pogledu tačnosti bratstveničkog predanja o času doseljenja u Uble. Naime, ova knjiga koja je dovršena dvije godine prije časa koji predanje saopšteno S. Nakićenoviću markira kao čas doseljenja, uključuje dvojicu Vukića: Petka i Milutina (Petho Vucichiev, Milutin Vucichiev).^[339] U notama od soli države Novske u mjestu Sasovići popisani su u Vučićevići u popisnim godištima 1771. (Jovo);^[340] i 1772. (Jovo).^[341]

Malešević

Maleševića nema u Mokrinama na početku 20. vijeka, kada S. Nakićenović prikuplja svoje terenske podatke. Ovaj se autor, međutim poziva na "Catastico di Mocrine' iz 1726. u kojemu se pominje Dragutin Malešević. Kako se vidi iz naših "nota" kontinuitet življenja Maleševića u Mokrinama može se ispratiti kroz čitav mletački period.

Delić

Delića nema u Mokrinama na početku 20. vijeka. Dr J. Dedjer ih pominje u Jasenici u Mostarskom polju da su došli iz Krivodola. - n. d, s. 244. Dalje ih pominje u Mostarskom blatu da su Grbići iz Čitluka te da su slavili Petrov-dan. - n. d, s. 342.

Ćeranić

S. Nakićenović je obavješten da su Ćeranići doselili iz Popova 1692, te da slave Nikolj-dan. - n. d, s. 462. Ćeranići se u djelu J. Dedjera vezuju uz Gatačku površ i selo Mioljače. - n. d, s. 204. O. Đ. Kozić ih pominje u Bobovištima starinom iz Drobnjaka sa starom slavom Nikolj -dan, te da slave Đurđev-dan. - n. d, s. 1223

Đuratović

Đuratovići su, prema tradiciji, doselili iz Zubaca 1693. S. Nakićenović je i ov dje pogrešno obavješten o slavi Đuratovića, pa piše kako mokrinjski Đuratovići slave Đurđev-dan. - n. d, s. 463. No, Đuratovići slave Sv. Vartolomeja.

Pominju se u popisu Konavala iz 1673/74. u Đurinićima.

Pantović

Nema ih u Mokrinama na početku 20. vijeka. Ovo se prezime tradicionalno vezuje uz naselje Sušćepan gdje ih S. Nakićenović pominje da su doselili iz Korjenića sa vladikom hercegovačkim Savatijem Ljubibratićem, te da slave Sv. Dimitriju. n. d, s. 489.

Bura

Možda je u pitanju nadimak.

Tušup

Tušupe S. Nakićenović izostavlja, iako je to staro mokrinjsko-pođansko bratstvo.

O. Đ. Kozić bilježi da su Tušupi u Mokrinama od Jelića koji su najstarije zubačko bratstvo. Isti autor obavještava da zubački Jelići slave Đurđev-dan. n. d, s. 1244.

Tušupi se u Mokrinama vezuju uz Donji kraj. Slave Đurđev-dan. Ukopavaju se kod crkve Sv. Đorđa,

Čučković

S. Nakićenović izostavlja Čučkoviće.

Pominje ih J. Dedjer u djelu "Hercegovina", u Dubočanima u opštini Anđelići u Bilećkim rudinama. Interesantna je tvrdnja autora da su "Čučci koji se zovu i Čučkovići starinom iz Risna u Boki", te da slave Lučin-dan. - n. d, s. 128.

Čučkovići su stajali u Gornjem kraju.

Milošević

Miloševića nema u Mokrinama na početku 20. vijeka. Prema S. Nakićenoviću, Miloševići u novskom kraju su hercegovačkog porijekla. Ovo je prezime rašireno u Boki.

Prisustvo Miloševića u Mokrinama tokom druge polovice 18. vijeka, svakako može pridonositi uvjerenju i okosnici prednja o porijeklu sa hercegovačkih strana. Kućanski Miloševići obavjestili su S. Nakićenovića o svome porijeklu sa Grahova 1692. Slave Đurđev-dan. isti autor pominje kao prvoga Miloševića u Kutima Vukića Miloševa. - n. d, s. 472. Pogledajmo najprije, kakve podatke pruža S. Nakićenović o bokeškim Miloševićima.

U Kotoru, gdje doselili iz Dobrote, slave Vračev-dan, - n. d, s. 409; u Perastu, iz Dalmacije, slave Ivanj-dan, - n. d, s. 535; u Šišićima iz Zalaza, prije četiri stotine godina, slave Mratin-dan, - n. d, s. 577; u Gošiću gdje prema predanju koje je zabilježio S. Nakićenović, doseljeni iz Albanije u 16. vijeku, jedan slavi Ivanj-dan, a drugi Srđev-dan. S. Nakićenović obavještava o čitulji iz 18. vijeka Đura, Nika i Jova Miloševića u savinskom manastiru, u kojoj se pominje kaluđerica Marta. - n. d, s. 373. Isti autor pominje i Miloševiće u Špiljarima gdje slave Sv. Vračeve. - n. d, s. 411.

Miloševići se po starini vezuju uz Popovo. U selu Prijevor u blizini Donje Trnčine, tradicija govori o brojnome bratstvu. - Đ. Kriste, Usmena tradicija o porijeklu, razvoju i kretanju rodova na području Trnčine i Velje Međe provjerena podacima "Liber beptisatorum parochie de Trebigna...", Tribunia, Trebinje, 1976, s. 80, nap. 12, gdje autor pominje tradiciju o Miloševića crkvi i njihovome svešteniku koji je ukopan na groblju u Prijevoru. O Miloševićima se zna da su bili među najbrojnijim plemenima u Popovu. Javljaju se, kako obavještava Đ. Kri ste, u selima dubrovačkog primorja od 1498. do 1675. - I. Sindik, Dubrovnik i okolina, SEZ, knj. 38, SKA s. 112, 116, 118, 124, 127, 128, 130, 136. Nadalje, polovicom 18. vijeka, donosi podatak P. B. Pandžića iz "De Diocesi Tribuniensi et Marceanensi Studia Antoniana, Cura Pontifici Athenaei Antoniani Edita, 1958, s. 68, " autor studije o rodovima u Popovu, Đ. Kriste, o dvama sveštenicima Petru Miloševiću i Petru Đurinu Miloševiću. - n. d, s. 80.

Miloševiće se u Staroj Hercegovini vezuju i uz naselja Bilećkog kotara, gdje žive u Plani doseljeni sa Meke grude. - J. Dedjer, Hercegovina, s. 181. U Bilećkom kotaru ima Miloševića, koji su, prema predanju, bilježi J. Dedjer, doseljeni iz Grahova, a slave Ilin-dan. - n. d, s. 214. U Nevesinjskom srezu Miloševići su doseljeni iz Gacka i Rudina, svi starinom sa Krivošija. Slave Petkovicu. - n. d, s. 223.

Vujanić

Vujanića nema u Mokrinama u vrijeme terenskih pretraživanja S. Nakićenovića.

Ovo se bratstvo vezuje uz Grahovo, kao i Crmničku nahiju i Ovtočić gde je stajao veliki broj kuća u vrijeme istraživanja J. Erdeljanovića. - n. d, s. 187

<< >>

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.