Knezovi:
Žlijebi
Vukasović Vukašin (1750, 1758, 1763)
Radmilović Vasilj (1771, 1772)
Despinić Filip Petrov (1789, 1790, 1793, 1808)
Kameno
Mandić Gavrilo (1758)
Mandić Aćim (1763)
Ratković Đuro (1771, 1772, 1777)
Obilić Luka (1789, 1790, 1792, 1793, 1799)
Kujačić Simo (1793)
Mandić Joko (1808)
Mokrine
Kosić Aćim (1758, 1763, 1772)
Lazarević Joko (1771, 1772, 1808)
Prlainović Jovo (1789, 1790, 1792)
Gligo (1790, 1792 - počasno?)
Parosi
Žlijebi
Čukvas Đeorđije (1763, 1771, 1772)
Vasiljević Tomo (1789, 1790, 1792, 1793)
Kameno
Avramović Nikola (1763)
Andrić Milutin (1771)
Avramović Jovan (1772)
Avramović Jefto (1777)
Jovanović Petar (1789, 1790, 1792)
Avramović Aleksandar (1793, 1799, 1808)
Mokrine
Lazarević Georgije[342] (1758, 1763)
Lazarević Jeftimije (1763, 1771, 1772, 1789, 1790, 1792)
Suđe
Žlijebi
Nema u "notama od soli"
Kameno
Obradović Leko (1789) Matkov Rade[343] (1792, 1793, 1808)
Mokrine
Mato (1763, 1771, 1772) Šćepan (1789, 1790, 1792) Mitar (1789, 1790, 1792)
Majstori od kamena:[344]
Mokrine
Gojković Joko (1808)
Perlain Sava (1808)
Gačanin Pero (1808)
Gačanin Andrija (1808)
Lepetić Lazo[345] (1808)
Radanović Pero (1808)
Sa kraja 17. i početka 18. vijeka sačuvani su neki popisi glavara u selima Dračevice koje je objavio dr M. Milošević.[346]
U 1692. u ljeto, upućeno je od providura Herceg-Novog naređenje glavaru Prijevorada ne dozvoli ulaz hajducima koji su četovali na području Ljubomira. gdje se, kako se čuje, pojavila zarazna bolest... Pismo iste sadržine upućeno je i glavarima ostalih dračevićkih sela. Prema ovome dokumentu koji je nastao godinu dana po završetku prve zemljišne knjige Herceg-Novoga, "capi di Cameno" su:
Simo Cuiacich e Pero Radovich; "capo di Sliebi" je: Nicola Sindis; "capo di Mocrine" su: Giuro Cosich et Jovan Gargurevich".[347] U godini Karlovačkog mira (1699) datiran je popis harambaša u selima Dračevice. U Mokrinama, harambaša je: Vuco Cosich, u Kamenom: Pero Radovich.[348]
Dr M. Milošević objavljuje u svome zborniku i popis harambaša i savjetnika koji su učestvovali u premjeravanju baština guvernatora Ivan-a Burovich-a.
U 1705. To su, u Mokrinama,: Vuco Cosich, Milos Perlain, Ratco Lepetich, Stoian Giurgevich, Millos Mercich; u Kamenom: Pettar Radovich, Sava Cuiassich, Simo Cuiassich, Vuco Obradovich, Vucasin Ambrosovich, Nicola Boscov; u Žlijebima: Sredan Vuccaassinovich, alfier Sava Radmilovich, Nicola Petrov.[349]
U Herceg-Novome, u 1711, dakle u godini Miloradovićevog Hercegovačkog ustanka, na traženje Pera Lučića, harambaše sela Trebesina i Sušćepana, providur Herceg-Novoga nalaže harambašama sela Kameno Savu Kujačiću i Vuku Obradoviću da ne dozvoljavaju seljacima sijanje terena koji pripadaju selima Trebesin i Sušćepan.[350] U 1714. javlja se kao harambaša Žlijeba Vojin Janković.[351]
O vjerskom životu i stanju Crkve[352]
Prije nego što pokušamo reći o vjerskom životu Srba Dračevice u 18. vijeku, moramo se osvrnuti na prilike u kojima živi Pravoslavna crkva u Srba na širem prostoru, i naročito, oblasti Dalmacije i Crne Gore. Vrlo se teško iznalazi arhivskih dokumenata koji bi osvjetlili tananija pitanja vjere prostoga stanovništva, što nas prvenstveno zanima. Zbog toga, mora se, u najvećoj mjeri oslanjati na sačuvane materijalne spomenike, među kojima nema puno onih koji se mogu smjestiti u ispitivani period iz naslova, ali ima ih koji se mogu smjestiti u sve "istorijske" periode.
Bokeški Srbi planinskog predjela, mada ne samo planinskog i seoskog predjela, sporo su napuštali stare navike, niti u praktikovanju i organizovanju vjerskog života, posebno načinu sahranjivanja (ovdje se stvari menjaju u poslednjem vijeku), pa ni u teološko-filozofskom gledanju na osnovna pitanja vjere. Vjera bokeških Srba planinskog predjela je u praksi hrišćanska vjera pravoslavnoga modela, ali, u pravilu, izostaju teološka produbljavanja specifično hrišćanskih dogmi. U isto vrijeme, posebno u sjeverozapadnoj Boki, Srbi pokazuju ogromnu ustrajnost u svom konfesionalnom opredjeljenju u svim istorijskim periodima, snažno naglašavajući važnost ustrajavanja i zadržavanja linije kretanja svojihstarih. U odupiranju Uniji, odbrana se temelji na imperativu održanja srpske vjere sa očiglednim primarnim oslanjanjem na etnički princip, odbijajući neetničke uticaje. U etničkom karakteru srpske hrišćanske vjere ležala je njena ogromna snaga jer je ona uvijekangažovala ukupne potencijale živih obrazaca stare srpske religioznosti, makar na nesvjesnom nivou, uklopljenih u model hrišćanske religioznosti u mjeri u kojoj je ona dopirala i započinjala svoj život na udaljenim predjelima bokeškog-dračevićkog sela.
Srpski narod u Boki pokazaće veliku otpornost unijaćenju. Autentično Srpstvo Boke preživjeće sve nasrtaje i opstati i kada na drugim, susjednim, i daljnjim primorskim oblastima ono bude suzbijeno i zatrto. Ovako visoka otpornost morala se graditi na vrlo snažnom kolektivnom osjećanju obavezanosti za održavanje svega onoga što zajednica predstavlja.
No, da započnemo sa nekoliko riječi o stanju Crkve na jadranskoj obali.
O istoriji prozelitskih akcija u srpskom primorju odavna su pisali naši istoričari,[353] a najopširnije episkop dalmatinski Nikodim Milaš.[354] Zahvaljujući njihovim djelima nije moguće danas, niti bilo kada u budućnosti pobijati fakat izrazite populacione i kulturne dominacije srpskog naroda u našim primorskim krajevima kojima je Boka središnji dio.
Jedan od najuglednijih je sigurno Konstantin Jiriček. On obavještava o oštrom antagonizmu i netrpeljivosti katoličkog klera dubrovačkoga prema Srbima u Konavlima i Trebinju.[355] Takođe, na drugoj strani, u kotorskom okrugu, prozelitska akcija dobija poticaj odmah kako se Kotor predade upravljanju Republike Sv. Marka. Već 1446. dobio je kotorski biskup zapovjest da protjera "slovenske sveštenike" i da ih zamjeni latinskim. Ovaj je dokumenat objavio Š. Ljubić,[356] zanimljiv i zbog pominjanja slovenskih sveštenika. Teško je dokučiti razloga za ovakvo imenovanje srpskih prezvitera u Boki Kotorskoj od strane rimskih ustanova, ako se time ne želi uputiti na karakter njihove sintetičke vjere? U duždevom dukalu od 22. maja 1455, govori se o djelu kotorskog biskupa Bernarda koji jevraćao na stotine u katoličku vjeru.[357]
Rad na Uniji rasprostirao se i put Paštrovića, starog iliro-srpskog plemena koje življaše uz obalu i u sigurnosti svoje Paštrovske gore. Uvijek su akcije kretale iz Kotora. Na unijaćenju Paštrovića angažovao se sposobni misionar don Đorđo Vušković, kanonik Svetojeronimskog zavoda. On je imao da radi sporazumno sa biskupom Kotora V. Bućom. Pored Đ. Vuškovića delao je i fra Serafin Miseričić, no on je klonuo u radu.[358] Kao misionar bio je angažovan i Luka Bolica. On je obilazio srpsku knežinu Orahovac, no takođe bez uspjeha.[359]
Tokom 17. vijeka napori Rima neće sustati. Na prelomu vijeka, 1656, određen je bio od velikog pontifeksa Domeniko Bubić iz Budve.
Tako su dakle tekle akcije Rimske crkve na unijaćenju srpskog pomorja. One su započinjane odmah sa potpadanjem Kotora pod upravu Venecije i tekle su do današnjeg dana neprekidno. U čitavom tome toku, jedno je sigurno: među svim oblastima svekolikog Srpstva spoljašnjih Dinarida, teško da se može izdvojiti neka koju odlikuje tako visoka i spretna otpornost unifikaciji sa Rimskom crkvom, kao Boka Kotorska. U nastojanju da podredi sve pravoslavne latinskim dijacezama, Rim, kao obavezujući dogmat, oficijelni stav, kao temelj i formalno utemeljenje ovakvoga zahtjeva ističe mišljenje kako ne može u rimokatoličkim državama, pa ni u Republici Sv. Marka, da bude formalno-pravno priznato postojanje pravoslavnih hrišćana jer su to šizmatici i jeretici. Ukoliko pak, na državnim teritorijama ovakvih država kakvim slučajem stanuju pravoslavni oni se moraju smatrati sjedinjenim sa Rimskom crkvom. Za ovakve je grupe upotrebljen naziv "grko-katolici" čime se sugeriše "činjenica unijaćenja". Ovakvo opšte učenje Rima izloženo je u buli pape Pija Četvrtog od 16. februara 1564, te ima važnost obavezujućeg dogmata Rimske crkve.
No, istorija Srpske crkve u Dalmaciji, kojom nas je zadužio episkop Nikodim Milaš pruža objektivnu sliku postupanja Venecije u ovome pitanju. Mletačka vlada, rukovođena državnim interesima, djeluje autonomno ili slijedi crtu koju povlači mletački patrijarh i papski legat u Mlecima.
U sredini 17. vijeka, prije događaja koji će u Morejskom ratu potresati srpsko pomorje, u vrijeme pape Aleksandra Sedmog, snaži katolički radikalizam koji će izazvati kompromitaciju nekim temeljnih tekovina Republike Sv. Marka u gradnji građanskog društva najsnažnije mediteranske države u više vjekova uzburkane prošlosti Sredozemlja.
Ova je prošlost - prošlost Republike na moru i njenim domenima na obali. Na jadranskoj dinarskoj obali žive od davnina Srbi u teritorijalnom domenu Venecije. U velikom vijeku Srba, vijeku veoma krupnih pomjeranja koja zahvataju i prožimaju gotovo čitav nacionalni korpus, vijeku zaokružavanja srpske etničke teritorije, srpski se narod neće sudariti sa Prejasnom republikom. Pronalaziće se modaliteti kulturnog prožimanja, vjerskog tolerisanja i ekonomskog potpomaganja. Venecija će započeti svoj prekomorski kontinentalni život u teritorijalnom domenu srpskog naroda - dinarskoj planinskoj jezgri.
Od početka 17. vijeka jezuitski red koji je obično nosio nepredvidljive i veoma djelotvorne korake protiv primorskog Srpstva, nije imao mjesta u Mletačkoj Republici. Snaženjem uticaja rimske kurije, u sredini 17. vijeka, mletačka vlada će dekretom iz 1657. otvoriti prostor za rad ovome redu. Stav prema Srpskojcrkvi se mjenja i ona će se naći izložena grubim nasrtajima unijatskih biskupa.
Svrsi unijaćenja poslužiće episkop Melentije Hortakis sa Krita, student Grčkog kolegija u Rimu, koji će na položaju mletačko-dalmatinskog episkopa ostati dvije decenije. Ova je osoba pokazala snažnu sklonost za intrigantsko i grubo intervenisanje u tradicionalnom i rekli bismo prirodnom poretku Srpske crkve u Dalmaciji, spremna da u svome naopakom delanju načini presedane. U suzbijanju Srpstva u Šibeniku, on će isprovocirati kanonske vizitacije katoličkog biskupa Kavideje u srpskoj crkvi u Šibeniku. Ovaj će postupak stvoriti velike teškoće pravoslavnima u Dalmaciji ali i Boki, ali i oštro suprotstavljanje katoličkom kleru u primorju. Glavna tačka sukobljavanja je pitanje prava izbora sveštenika koje unijatski biskupi nastoje uzurpirati. Naime, parosi su tradicionalno birani od srpskih opština koje su uživale protektorat generalnog providura Dalmacije. Episkop Melentije pokušaće isto u Zadru i drugim gradovima dalmatinskim, no u to vrijeme većinu stanovništva, recimo u gradu Šibeniku čine Srbi. Oni će 1679. sastaviti jedan crkveno-opštinski pravilnik čiji je glavni autor bio šibenski kapelan Nikodim Busović. (Zanimljivo je da je na ovome dokumentu zabilježeno ime jednoga Pavkovića (Tomo). Ovo će bratstvo kasnije u Dračevici, u kulturnom i privrednom životu zauzeti visoko mjesto širokim i smjelim pregnućima narodnih dobročinitelja).
U godini 1677, izabran je za episkopa dalmatinskog Blaženi Metodije Treći (Moroni). Papa Inokentije Jedanaesti protestvuje nazivajući Blaženog Metodija šizmatikom.
Vrlo brzo, 1679, na episkopsku katedru Dalmacije dolazi Gerasim Vlahos sa Krita, poznati crkveni pisac. Ovaj će se episkop snažno založiti za odbranu bokeških Srba koji sa dolaskom na mjesto generalnog providura Dalmacije Petra Valijera trpe ozbiljne nasrtaje Unije. U zalivu, situacija je puno teža nego u Dalmaciji. Episkop N. Milaš u knjizi - zadužbini o pravoslavnoj Dalmaciji, obavještava o pojedinostima katoličke akcije u Boki. Nastojanjem Ivana Antuna Sboravicijusa, biskupa u gradu Kotoru, gradski upravitelji Kotora zapovjedaju udaljavanje svih pravoslavnih sveštenika iz grada, kao i da Srbi praznuju latinske praznike pod prijetnjom novčanih kazni. Providur naređuje da pravoslavni sveštenik ne smije služiti dok mu on ne izda dopuštenje.
U 1685. upokojio se Gerasim, a na njegovo mjesto došao M. Tipaldi koji će za gotovo tri decenije nanijeti krupne štete Srpstvu Dalmacije i Boke.
No, dvije godine kasnije, 1687, Venecija će uz obilatu potporu Hercegovaca i Bokelja zauzeti Novi. Bokeško Srpstvo snažiće novim migratornim zamahom koji će donijeti i brojni kler. U Novome će sve češće boraviti hercegovački vladika Savatije Ljubibratić, a devedesetih godina Novi postaje sjedištem dvojice aktivnih srpskih vladika i jednoga penzionisanog. Kotorski biskup Marin Drago, nastojaće ih gurnuti na put Unije. U tu će svrhu upotrebiti ličnost mletačkog guvernatora Novoga Ivana Burovića, rođaka peraštanskog opata Vicka Zmajevića, no bez ikakvog uspjeha. Već 1695, vladika Savatije je od mletačke vlade priznat za episkopa novooslobođenih krajeva. Nije dakle došlo do prostog prenošenja prava uprave nad novim krajevima na M. Tipaldija, mletačko-dalmatinskog episkopa, što će govoriti da ovi biskupi nikada nisu imali vlasti nad Bokom.
Boka, sa svojim vladikama Ljubibratićima, a vidjećemo i njihovim bokeškim prethodnicima pod turskom upravom, trpjeti od rimskih prelata Dalmacije, ali i od cetinjskih mitropolita koji će nastojati pridobiti pod svoju katedru i ovaj srpski zaliv. Kroz čitav 18. vijek uočljiv je oprez pa i oštro odbijanje cetinjskih vladika u Toploj od prvaka topaljske opštine. Može, naravno, ovakav otpor biti izazvan i neprekidnim katunjanskim upadima i pustošenjima bokeških dračevićkih sela, ali, i, moguće, saznanjima o neposrednoj prošlosti cetinjske mitropolije koja je kroz 17. vijek povremeno stajala na put Unije. Došlo je čak, kako znamo, i do njenog formalnog prihvatanja.
Na Boku se odavna nasrće. Još 1446. jednim je dukalom Venecija instruirala bokeške katoličke vlasti kako da obrate Srbe. Generalni providur P. Valijer vadi iz prašine ovaj dukal i 1686. izdaje opštu zapovjest za Dalmaciju i Boku po kojoj svi sveštenici grčkog obreda imaju unaprijed biti postavljeni od latinskih biskupa. Ovo je jedan od najozbiljnijih ataka na prava bokeških Srba koji je došao od visokog predstavnika svjetovne vlasti u mletačkoj Dalmaciji, pa ima naročitu težinu. Sva srpska Dalmacija i Boka oštro će se suprotstaviti.
Na akciju P. Valijera nadovezuje se episkop M. Tipaldi koji je zacrtao cilj potčinjavanja svih srpskih crkava u Dalmaciji rimskome biskupu. Glavna smetnja Tipaldijevoj pogromaškoj radnji biće srpski episkop Nikodim Busović, koji će, stupanjem na mjesto providura Justina Rive dočekati protjerivanje iz Dalmacije.
U tako teškoj situaciji, 1690, započeće jedna od velikih srpskih migracija pod Arsenijem Čarnojevićem, a rasuto i rasipano dinarsko Srpstvo iz predjela južne i istočne Hercegovine počeće se usmjeravati ka svome domenu na moru: srpskoj župi Dračevici u kojoj stajahu njegove pravoslavne crkve i manastiri. Sprilivom ovoga novog elementa snažiće srpsko etničko tijelo u zalivu. Rimski biskupi Dalmacije i Kotora, upotrebiće sredstva iz intrigantske metodologije Lojolinog reda, slabi da nastupe otvorenim nasrtajima svojih prethodnika.
Biće interesantno, veoma kratko, ocrtati analogije sa nekim Boki veoma udaljenim krajevima, koje u ovo vrijeme naseljavaju Srbi, posebno u pitanju odnosa političkih vlasti prema srpskom elementu. U vrijeme kada mletačke vlasti u Dračevici nastoje na dovršavanju prve zemljišne knjige, u 1690, Arsenije Čarnojević pokreće narod ka sjeveru. Koncem avgusta 1690, Leopold Prvi dodjeljuje Srbima privilegiju crkvene autonomije što je potvrđeno putem Ugarske dvorske kancelarije decembra iste godine. Pojedina područja čak dobijaju posebne protekcione dekrete. U vrijeme ovih krupnih pomjeranja srpskog naroda, kada se migracija već stišava, u 1695, Dračevica po staje središtem dalmatinske episkopije (29. juna 1695. mletačke vlasti priznaju episkopa Savatija Ljubibratića za vjerskog starješinu pravoslavnih u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji).
Patrijarh Arsenije Treći Čarnojević dolazi u Marčansku eparhiju već 1692, gdje podupire srpski narod u otporu Uniji.[360] Sljedeće godine patrijarh piše zagrebačkom biskupu da se potrudi oko srpskih privilegija u Hrvatskoj.[361] I u 1696, Srbi će načiniti krupni iskorak i karlovački generalat i Banija dobiće svoga pravoslavnog episkopa, dabrobosanskog mitropolita Atanasija Ljubojevića koji će, s vremenom, proširiti svoju jurisdikciju na Liku i Krbavu (1707).[362] Poput zadarskog prelata u Dalmaciji, kardinal Kolonjić nastoji već u prvim godinama 18. vijeka na Uniji, pa 1703. piše papi Klimentu Jedanaestom. On u svome pismu[363] predlaže puteve za djelotvorno prevođenje Srba. No 1704-1705, patrijarh iznova boravi u Pakracu,[364] a Kolonjić, upravo kao i zadarski nadbiskup, djeluje beskompromisno i piše biskupu u Zagreb da je patrijarh opasan za vjeru i državu. On sugeriše da se Arseniju Čarnojeviću zapriječi dolazak u te krajeve.
Zadarski prelat Vicko Zmajević Peraštanin, starinom iz Njeguša, pružiće sa svoje strane krupnog doprinosa u suzbijanju primorskog Srpstva. On je autor niza rasprava napisanih u formi naučno-teoloških disertacija protiv Srpstva i pravoslavlja. Zmajevićevu akciju detaljno prikazuje episkop. Nikodim Milaš.[365]
U ustaničkoj 1711. godini, u kojoj u južnoj Hercegovini narod diže veliku bunu, a koja će izazvati nova pomjeranja stanovnišva ka Boki, za marčanskog episkopa dolazi Rafailo Marković. On će nasilno započeti djelo unijaćenja, no 1715, usljediće otvorena pobuna srpskog naroda. Godine koje dolaze, za velikog tursko-mletačkog rata, proteći će u znaku protesta protiv Unije.
U Boki, u to vrijeme, u 1716, naslijediće vladiku Savatija arhimandrit Stefan Ljubibratić. Srbi će u Dračevici tri godine kasnije osnovati Topaljsku komunitad. Veoma je, iz više razloga zanimljivo, da Stefan Ljubibratić, crkvena osoba episkopskog ranga, sve do 1727. godine, povremeno ili stalno, a u 1727. posigurno, boravi u Dračevici u manastiru Savina, ili, moguće i u Podima, a ne u rezidenciji Ljubibratića gdje leži sjedište komunitadi i ranije sjedište episkopije. Naime, Stefan je u to vrijeme u Boki boravio ilegalno, skrivajući se od dalmatinske katoličke crkve.[366]
Posigurno se, takođe, zna, da već 1728. Stefan dolazi za episkopa kostajničko-zrinskopoljskog, protjeran iz Boke. Na tome će se mjestu, zaduživši crkvu i prosvjetu svoga naroda (osniva prvu školu 1731, u svojoj rezidenciji), ostati do 1738.
Lepavinsko-severinska eparhija živjeće i okupljati Srbe u varaždinskom generalatu, poput Topaljske komunitadi u Boki. Lepavinsko-severinska eparhija ukinuta je 1750, a Topaljska komunitad preživjeće sve do francuske okupacije Boke.
No, jedno je zajedničko: veoma rano, Srbi u Boki i Dračevici stavljaju se pod upravu katoličkih biskupa u Dalmaciji, a unijatskih biskupa u Varaždinskom generalatu. I tamo i ovamo, biće najprije protjerani i razmješteni srpski episkopi. Brigu o vjerskome životu srpskog stanovništva na njegovim perifernim oblastima koje činjahu okosnicu najsnažnijeg i najotpornijeg autentičnog Srpstva Dinarida, vodiće njegovi sveštenici - seoski parosi, u komunikacijski dostupnim predjelima, putem velikih vjerskih i narodnih kulturnih središta - srpskih manastira, ili parosi i seoskim planinskim predjelima poput bokeškog dračevićkog podorjenskog selau punoj i neminovnoj autonomiji njihova delanja.
Mi sada ne možemo nastaviti naše kazivanje a da se ne okrenemo na čas jedno me veoma izazovnom problemu o kojemu se kod nas nije pisalo. U nastojanju da se sagleda i ocjeni uloga srpske crkve u sjeverozapadnoj Boki za vrijeme mletačke uprave, valja pokušati osvjetliti jedan krupan segment života ove crkve a to je stav prema Cetinjskoj mitropoliji. Ne može se izbjeći vraćanje unatrag i pogledati kako se cetinjski mitropoliti prije Petrovića ponašaju u nekim krupnim pitanjima, da kažemo fundamentalnim pitanjima, kakvo je nesumnjivo pitanje unifikacije sa Rimskom crkvom pod primatom rimskog biskupa, a to sve tokom 17. vijeka. Ovaj će stav, svakako, morati da se reperkutuje na potonje odnose Cetinjske mitropolije i srpskih episkopa u Novome, jer ovi mitropoliti pokazuju izrazitu sklonost za uspostavu Unije sa Rimokatoličkom crkvom i sa punom sopstvenom inicijativnošću čine odlučne korake u tome smjeru.
Pri tome je važno ustanoviti da u naseljima Dračevice, i u vremenu o kojem ovdje govorimo žive u izrazitoj većini Srbi, a u naseljima na montanoj regiji te planinskoj visijskoj subregiji, isključivo Srbi. Dokaze za to nalazimo u izvještajima katoličkih biskupa i sveštenika angažovanih na poslovima rasprostiranja vjere, te velikom broju srpskih crkava koje ovdje stoje u vrijeme prije turske uprave Dračevicom.
Kotorski biskup Vićentije Buća piše 17. novembra 1629. Kongregaciji:"U gradovima Herceg-Novi i Risan i okolnim mjestima gde, osim Turaka i šizmatika živi više od 50 katolika..."[367] Nadalje, dragocjen je izvještaj fra Santa iz Splita u kojemu se pominju sela Trebesin, Kameno i najvjerovatnije Brajovići (prema imenu bratstva u selu Mojdež). Iz ovoga se izvještaja jasno vidi da su svi stanovnici ovih sela pravoslavni Srbi.[368] Pored ovih sela pominje se jedno planinsko selo: Ubli. Fra Santo ovako piše o Ublima: "In Uble vi sono case numero 15, et anime numero 100 tutto sismatici"[369]
Između 1637. i 1659. na čelu Cetinjske mitropolije stoji mitropolit Mardarije.
Da vidimo kako o ovome mitropoliti piše crnogorski istoričar D. Živković: "Stojeći relativno dugo na čelu Cetinjske mitropolije i istovremeno obavljajući dužnost najuticajnijeg pojedinca u političkom životu zemlje, Ruvim II je stvorio dobru osnovu eparsima koji poslije njega dođu, danastave njegovo djelo (?) Već prvi njegov sljedbenik to zaista i pokazuje na primjeran način. Riječ je o vladici Mardariju (1637-1659) iz sela Korneta u Lješanskoj nahiji koji od samog početka nominacije uživa ugled u narodu, i ne samo u Vladikatu podlovćenske Crne Gore. O njemu kao poglavaru Cetinjske mitropolije i nesumnjivo jednom od najuticajnijih Crnogoraca svojega doba, sačuvano je najviše podataka povodom relacije odnosa sa katoličkom crkvom i posebno njenim misionarem Franjom Leonardijem, koji je krajem tridesetih godina XVIII vijeka po instrukcijama Frančeska Ingolija sekretara papske kancelarije za propagandu vjere bio upućen u Kotor, da odatle priprema teren za unijaćenje pravoslavnih hrišćana okolnih krajeva, u prvom redu stanovnika Vladikata podlovćenskeCrne Gore. Glavni zadatak Leonardija, kako se navodi, bio je da za svoj plan pridobije cetinjskog vladiku Mardarija, što najbolje potvrđuje značenje njegove tadašnje političke uloge, koju je imao i kao vjerski poglavar i kao politički narodni vođa. U pregovorima koje je počeo voditi još 1638. godine, s Leonardijem, vladika Mardarije je izrazio spremnost da prizna vrhovnu vlast pape Urbana VIII (1623-1644) nad svojom zemljom, ako ovaj pruži vojnu i materijalnu pomoć njegovoj zemlji i narodu, a njemu lično dodjeli platu u iznosu koji su dobijali katolički biskupi. "[370]
U ljeto 1640. ovaj je vladika uhapšen od Turaka. Odmah po povratku na Cetinje, vladika Mardarije stupa u vezu sa papskim emisarom, ali do sporazuma ne dolazi.
Zaista, nije posle jasno na šta D. Živković misli kada kaže da je vladika Ruvim stvorio dobru osnovu svojim naslijednicima za nastavak njegovog djela. Posve je vjerovatno da ovdje govori o djelu uspostave unije sa Rimom, jer bi, ukoliko bi D. Živković mislio što drugo on to jasnije rekao.[371]
U vrijeme kada cetinjski mitropolit traži uspostavu Unije, on nastoji na potčinjavanju svoje teritorije političkoj jurisdikciji Venecije. Visarion II Kolinović Ljubotinjanin kao koadjutor predvodi izaslanstvo "Vladikata" na pregovore sa providurom Pesarom, gdje crnogorska grupa traži mletačko pokroviteljstvo. Visarion II se 1660. obratio pismom Vicku Bolici tražeći obnovu i uspostavu saradnje sa Venecijom. Ugovor o saradnji je potpisan 1660.[372]
Sljedeći cetinjski mitropolit Ruvim III Boljević iz Crmnice uputio je pismo generalnom providuru za Albaniju i Dalmaciju Contariniju (1663). a u 1665. se sastaje sa njim u Kotoru. Ovaj vladika i sam uporno radi na uspostavljanju Unije sa Rimom.[373]
U godini mletačkog zauzeća Herceg-Novog, cetinjski vladika Visarion III Borilović (1685-1692) odlazi u Novi na sastanak sa generalnim providurom Gerolamo Cornerom. Već naredne godine Opštecrnogorski zbor donosi odluku o stupanju pod mletački protektorat. Ovaj vladika uporan je u uspostavljanju Unije. U 1688. sa dvadesetičetiri glavara dolazi uNovi da saopšti odluku Opštecrnogorskog zbora prema kojoj narod priznaje Veneciju za vrhovnog suverena.
Zaista, ovo se približavanje dešava u vrijeme ozbiljne prijetnje skadarskog namjesnika Bušatlije.
Vlast ovih cetinjskih mitropolita obilježava živo nastojanje na približavanju sa Rimom. Vladika Mardarije prihvata Uniju. U razgovorima sa Leonardijem, on pristaje na Uniju i izražava želju da pođe u Rim.[374] Mardarije malo kasnije izjavljuje pokornost papi, ispovjeda se prema propisima Urbana VII i Kongregacije za širenje vjere.[375] Vladika Visarion se, u času velike prijetnje Otomanske imperije, zalagao za okupaciju Crne Gore od Venecije.[376]
U daljem toku zbivanja, Danilo Petrović, kao jeromonah, odlazi u Sečuj, gdje ga Arsenije III Čarnojević hirotoniše za cetinjskog vladiku. Za pitanje kojim se ovdje prvenstveno bavimo, važna je sinđelija koja mu je tom prilikom izdata i koja definiše teritoriju koja pripada njegovoj jurisdikciji. Nije navedeno niti jedno mjesto na teritoriji Dračevice. Danilo Petrović rukopoložen je 1700. u godini utvrđivanja mletačko-turske granice nakon Morejskog rata (Grimani linija). Ovim razgraničenjem Novi sa okolnim predjelom, izuzev dijela sela Mojdež, Bajkove Kruševice i Sutorine, pripada Veneciji.
Zanimljivo je da kasnije Danilo Petrović i njegovi naslijednici vladike Sava i Vasilije, nastoje na uspostavi crkvene uprave nad Dračevicom. U 1717. godini, odlaze u Veneciju dvije delegacije Crnogoraca i podnose memorandume sa predlogom za prihvatanje mletačkog pokroviteljstva što valja gledati kao težnju za uspostavu vojno-političkog saveta u kriznim vremenima, ali memorandum posebno podvlači pravo crkvene uprave nad pravoslavnim življem u mletačkoj granici. I sljedeće 1718, u godini osnivanja Topaljske komunitadi, vladika Danilo traži reviziju nekih klauzula sporazuma upravo u pitanju crkvene uprave nad Bokom.
Ne može se dakle, nikako sumnjati da on u ovome pitanju nastupa samostalno, kao cetinjski mitropoliti, pribavljajući samome sebi prerogative patrijarha. Zaista je neobično da mletački senat odbija srpskog vladiku Stefana tokom dvije godine njegovog boravka u Veneciji (1721, 1722) no ovome ćemo se pitanju vratiti kasnije. U našoj istoriografiji je bilo uobičajeno tumačenje kako cetinjski mitropoliti nastoje na proširenju upravne teritorije jer mletačke vlasti ometaju rad srpskim episkopima. D. Živković je napisao: "Crnogorske vladike posebno se nerado viđaju u gravitacionom području Herceg-Novog đe preovlađuje pravoslavno stanovništvo (autor ne kaže srpsko, prim autor. ) Smetnje obilascima vjernika tog područja naročito im se pojačavaju u intervalima kad se u toj sredini nije smio pojaviti Stevan Ljubibratić i kasnije njegov nasljednik Simeon Končarević. "[377]
Ovdje autor aludira na netrpeljivost i spriječavanje vizitacija od starne mletačkih regionalnih vlasti. No, u regionalnim arhivima stoje dokazi o odbijanju cetinjskih vladika Save i Vasilija od Topljana, i sredinom 18. vijeka kada ovi nemaju svoga vladiku.
Posve je sigurno da se kroz odbijanje Senata vladike Stefana i konačnu odluku o protjerivanju njegovom sa teritorije Prejasne republike, prelama i izražava jedan politički savez sa Cetinjem, gdje Venecija ne želi remetiti perspektive saradnje sa crnogorskim mitropolitima. Senat time poništava sopstvenu odluku o priznanju Stefana za episkopa Novskog i primasa cijele Dalmacije iz 1716.! Može se reći da živa pomjeranja srpskog stanovništva Hercegovine i Crne Gore ka Dračevici, s kraja 17. vijeka, kao i u prvim decenijama 18, donose, najvjerovatnije, značajan korpus dinarsko-balkanskih planinskih Srba na prostor u kojem od starina žive Srbi bokeškog primorja. Svakako da će ova pomjeranja proizvesti značajne političke izmjene odnosa snaga u regionu koji odlikuje bikonfesionalna vjerska strukturiranost.
Stari srpski spomenici u Boki, naročito njenom planinskom predjelu, govore nam svojim sačuvanim natpisima, o svojoj nesumnjivoj starini, o svojoj predturskoj utemeljenosti. Etnografski i teritorijalno, prostor Dračevice se blisko prislanja uz oblast južne Hercegovine, ali, kroz 18. vijek, u političkom smislu, predstavlja snažnu srpsku enklavuu mletačkom primorju.
Pomjeranjima stanovništva sa konca 17. vijeka, snažiće srpski nacionalni korpus i u Mletačkoj republici koju ipak obilježava demokratičnost građanske države, Srbi će osvajati realan prostor za očuvanje, njegovanje i razvijanje jednog osobenog modela hrišćanske kulture koja je najprije srpska, a zatim, crkveno-pravoslavna. Nipošto se ne može prihvatiti da je srpsko stanovništvo Dračevice u zbivanjima za Morejskog rata, u mletačko-turskom sukobu 1687, definitivno napustilo svoj kraj. To se, ukoliko se dogodilo, moglo desiti samo za neko vrijeme.
Ovdje se najvjerovatnije odigrava jedan nerasvjetljen proces integrisanja novog planinsko-dinarskog srpskog elementa i starog iliro-srpskog primorsko-bokeškog stanovništva Dračevice.
Podorjenska naselja o kojima je ovdje prevashodno riječ, pripadaju orjenskoj nižeplaninskoj visijskoj subregiji. Tradicija i sačuvana arhivska građa austrougarske provinijencije, veoma sugestivno govore o određenoj razdvojenosti, najprije komunikacijskoj, od bokokotorskih gradskih aglomeracija. Svakako je ova razdvojenost još znatno izrazitija u vrijeme mletačke uprave. Podorjensko selo 18. vijeka fizički je, komunikacijski, pa i sociološki, veoma daleko od bokeškog grada. Bokeška planinska sela morala su uvijek biti veoma daleko, možda čak nedostižno daleko svakoj državnoj pa i crkvenoj vlasti. Svakako se na tome skučenom prostoru moglo zadržati nešto od starih srpsko-ilirskih i srpsko-slovenskih običaja, srpske obredne prakse i uopšte, stare srpske religioznosti, kroz duge periode vremena.
No, da vidimo sada detaljnije o stanju same Crkve u Dračevici i Boki s pristizanjem hercegovačkog vladike Savatija u savinski manastir.
Najprije da skrenemo pažnju na izvjesna dokumenta koja govore o dvojici srpskih episkopa u okolini Novoga.
Uvaženi naučnik J. Radonjić objavio je dokument u kojemu stoji: ... pošto su Mlečići osvojili trebinjski grad, spustili su se u novljansko primorje mnogi srpski kaluđeri. U blizini Novoga načinili su prvo malo sklonište, ali su od prikupljenih milodara marljivo pristupili poslu i brzo podigli dva manastira, u kojima su našli skloništa dva pravoslavna episkopa ("'gl' e riuscito edificare due conventi ben grandi, nelli quali hanno la loro premanenza due vescovi parimente scismatici"). Njihov dolazak prevrnuo je sve od gore do dole... " ... "Ali, ne samo opat Perasta, Vićentije Zmajević nego i bi skupi kotorski Marin Drago, mnogo se uzbudio i uznemirio. Kako se mletačke lokalne vlasti nisu usudile da same, na svoju ruku, preduzmu nešto protiv Srba i njihova klira, molio je biskup Drago opata Zmajevića neka preko svoga rođaka Burovića, spreči ovo zlo. Burović je nešto preduzimao, ali ne s osobitim uspehom.[378] J. Radonjić citira dokumenta koja je objavio veliki istoričar pravoslavne crkve u Dalmaciji episkop Nikodim Milaš: "Pored Budve koja mu je, zbog nesređenih tamošnjih prilika dala više posla nego čitava njegova dijaceza ("posso attestarla haver da fare piu a Budva sola che con tutta la mia diocese") obratio je biskup Drago naročitu pažnju Srbima u Novom i okolini.
Stupio je čak u vezu s dvama srpskim vladikama u okolini Herceg-Novoga, ali je 15. jula 1697. sa žalošću javljao kardinalu Leonardu Koloređo da nije mogao da ih nagovori da iskreno pristupe katoličkoj crkvi"[379]
Kako se posve jasno vidi iz ovih izvještaja koje donosi J. Radonjić, u Dračevici, posigurno do 1697, sjede dvojica srpskih episkopa. Pogledajmo sada da li pored izvještaja katoličkih prezvitera raspolažemo sa kakvim svjedočenjima o episkopima u Dračevici.
Na izmaku 17. vijeka, 1698., ruski putopisac Petar Andrejevič Tolstoj proputovao je Bokom. U njegovom dnevniku stoji bilješka načinjena 19. juna: "... u 5 sati ujutro isplovili smo iz Perasta i oko 10 sati stigli ispred Herceg-Novog. Blizu grada bio sam u pravoslavnoj crkvi, gdje sam vidio mošti svetaca..."
"Kod te crkve živi pravoslavni mitropolit i pod njegovom vlašću ima ne mali broj eparhija u srpskom narodu. Svi Srbi govore slovenskim jezikom i svete službe u crkvi služe na slovenskom jeziku. U mnogim mjestima kod Srba ima mnogo svetih ikona i knjiga moskovskog pisma i štampe. Nedaleko od grada Herceg-Novog živi drugi pravoslavni mitropolit i ovaj u srpskom narodu ima u svojoj eparhiji veliki broj crkava. Oba ova mitropolita postavlja blagočestivi patrijarh srpski koji je pravoslavne vjere i živi u gradu Budimu... "[380]
Iz izvještaja se sigurno vidi da ni jedan od episkopa nije unijata. Ukoliko jedan sjedi u Savini, postavlja se pitanje gdje sjedi drugi, i gdje su granice episkopije? No, na ova ćemo pitanja odgovoriti kasnije.
Ovdje ćemo još jednom skrenuti pažnju na duboku pogrešnost kliširanog promatranja odraza najkrupnije mletačke akcije u Morejskom ratu u južnoj Hercegovini, a prilikom zauzeća Novoga u 1687, gdje je u srpskoj istoriografiji o ovome gradu duboko utemeljeno shvatanje o izmjeni etnografskog stanja u regionu. Ova se godina ocrtava kao prelomna u istoriji Boke, i u njoj se, navodno, najednom mjenja etnička, pa time i konfesionalna slika regiona, u korist pravoslavne vjeroispovjesti. No, sjeverozapadna Boka, sa risanskim krajem, geografski se prislanja uz prostore kontinentalne Hercegovine. Na koji je način ovaj prostor, izdjeljen u pitanju državno-političke jurisdikcije, definisanu pitanju teritorijalnog domena srpskih episkopija, to nije predmet zanimanja ovoga rada. Iznijeta dokumenta zavrijeđuju, međutim, najvišu pažnju. Sasvim je sigurno da u Dračevici na izmaku 17. vijeka sjede dvojica episkopa, što govori o visokoj i do danas nepotpuno ocrtanoj važnosti te hijerarhijskom rangiranju ovoga crkvenog središta u organizacionom korpusu srpske crkve. Moguće je da Novi predstavlja veoma krupno, svakako puno krupnije središte Crkve nego smo do danas smatrali, produžavajući kontinuitet srpske bosanske državne crkve. Poslije ćemo vidjeti da srpska crkva vodi računa o ovome dijelu dinarske jadranske obale putem održavanja bokeške episkopije u vrijeme turske uprave Dračevicom.
Sigurno je da vladika Savatije nakon uništenja manastira Tvrdoš kraj Trebinja povremeno boravi u Boki. Dr G. Stanojević objavio je jedan popis Hercegovaca doseljenih u Boku poslije Karlovačkog mira (1699). Na prvome mjestu je popisan vladika Savatije![381]
Pouzdano znamo da je srpska patrijaršija u Ugarskoj pridavala veliki značaj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i Boki, te da je u prvim godinama 18. vijeka srpski partijarh Arsenije Treći imenovao za svoga egzarha hercegovačkog vladiku Savatija, koji je obično boravio u okolini Herceg-Novog.[382]
Danas ne može biti sumnje da episkop Savatija boravi povremeno u okolini Novoga, najvjerovatnije Savini u početku devedesetih godina 17. vijeka, no on je učestvovao u sukobima oko Novoga u 1687. U Istorijskom arhivu Kotora čuva se njegovo pismo guverneru Živu Brbičiću "... i da sam došao u počelo bitke Novoga s mojom pukom. "[383]
O boravku vladike Savatija u Savini govori jedna petohljebnica koju pominje T. Popović.[384]
Iz svega iznijetog jasno je da u okolini Novoga sjede dvojica mitropolita. Ukoliko je jedan Savatija Ljubibratić, drugi može biti samo bokokotroski episkop jer je hercegovački vladika Savatije, priznat i od mletačke vlade i postavljen od srpskog patrijarha. Crkva je ovdje u pitanju teritorijalne raspodjele crkvene vlasti očigledno poštovala tradiciju izbora bokeških domicilnih episkopa.
Nasljednik vladike Savatija, Stefan, ponijeće titulu "episkop Novski i primas dalmatinski". U 1716. on je kao paroh crkve Sv. Voznesenja Hristovog u Toploj, u čijoj je neposrednoj blizini rezidencija koju je ustanovio vladika Savatije, sigurno poslije 1707, kada vanredni providur dariva srpskom episkopu kuću u Toploj i baštinu u Podima.[385]
Vrlo brzo, poslije rukopoloženja Stefana Ljubibratića otpočeće oštra akcija Vicka Zmajevića, prelata zadarskog, i Stefan je primoran da traži zaštitu u Veneciji od mletačkog senata. U toku dvije godine boravka u Veneciji neće izdejstvovati da bude saslušan u senatu. U 1721, čak je iz Novoga upućena molba za po vratak episkopa u eparhiju u koju je rukopoložen i izabran.[386]
U činu arhimandrita Stefan će obilaziti dalmatinske krajeve još 1715. Sljede će godine providur Emo priznaće mu sva prava njegova prethodnika i strica Savatija. Konačno, ovo je priznanje potvrđeno dukalom od 15. aprila 1717.[387]
Stefan se snažno založio za red, uredno vođenje knjiga, založio se za tumačenje jevanđelja narodu i da se o svakoj liturgiji drži propovjed. Stefanu se, pored prosvetiteljske uloge, pripisuje i ključna uloga kod naseljavanja imotske krajine Srbima iz istočne Hercegovine u prvoj godini njegove vladavine. Uspjeće Stefan i u zaštiti pravoslavnih u Šibeniku, posredstvom ličnosti generalnog providura A. Moceniga.
Episkop N. Milaš obavještava o zavladičenju Stefanovom u Grblju 1719. Od toga će časa Stefan nastupati kao dalmatinski i bokeški mitropolit, zavladičen od svoga patrijarha. "I od tog vremena Stevan je kao episkop, upravljao dalmatinskom crkvom, dok je dotle tu upravu vršio kao arhimandrit, sve do polovine 1716. godine. "N. Milaš dalje tvrdi kako već 1719, Stefan prelazi u manastir Dragović[388]. U vrijeme nove kanonske vizitacije Stefanove po Dalmaciji, 1720, razviće zadarski nadbiskup V. Zmajević široku akciju za odstranjivanje Stefana iz Dalmacije. Svi dalmatinski biskupi uputili su u Mletke jedan dokumenat sa zahtjevom za udaljavanje Stefanovo,[389] i zaista, 1720, stići će odgovarajući dekret.
U odbranu srpskog vladike ustaće generalni providur, a 1721. i profesor padovanske akademije Nikola Papadopulo. Bezuspješna je odbrana Stefanova, bezuspješno njegovo delanje u Veneciji, i konačno, 11. aprila 1722. stiže novi dukal koji objavljuje da će za Srbe biti izabran novi episkop. Kako kaže N. Milaš, Stefan "pređe u Liku, gdje je proveo okolo tri godine, čekajući neće li se opet u svoju eparhiju moći povratiti, a međutim upravlja od tuda dalmatinskom crkvom.
Pođe iz Like 1725. g. za namjesnika beogradsko-karlovačkom mitropolitu... "
Zaista, novski arhiv čuva dozvolu vladici Stefanu Ljubibratiću da sa ukućanima otputuje za Peć, a zatim u Beograd, u 1725. godini, kao i dozvolu za Beograd arhimandritu Leontiju Rajoviću, starješini manastira Savina.[390]
Novsku episkopiju opterećivaće s druge strane djelovanje cetinjskih mitropolita. Vladika Danilo Petrović protestvovao je zbog dodjeljivanja Boke upravi bokeških episkopa, pa je Dužd dukalom od 4. juna 1718. priznao uslovno pravo crkvene jurisdikcije nad Bokom cetinjskom mitropolitu. Na hirotoniji Stefanovog nasljednika Simeona Končarevića u manastiru Duži u Popovu (1751) nisu prisustvovali vladike Sava i Vasilije,[391] a vladiku Simeona dodatno opterećuju i progone mletačke vlasti.
U 1764. uprava Topaljske komunitadi odbiće crnogorskog vladiku Vasilija u pokušaju izvođenja kanonske posjete Toploj.
Srpska pravoslavna crkva morala je uvijek voditi računa o velikoj važnosti ovoga srpskog zaliva koji je od pamtivjeka pružao odlučni otpor pokušajima unijaćenja njegovog stanovništva, može biti odlučniju nego sve njemu susjedne oblasti. Nije mogao biti Novi bez svoga episkopa ni u vrijeme turske dominacije Dračevicom. Vidjećemo kasnije kako neki visoki protagonisti užurbanih događaja oko Novoga na izmaku 17. vijeka, pominju u Novome, odnosno njegovoj bližoj okolini, dvojicu srpskih episkopa. Kotorski biskup pripremaće i raditi na suzbijanju Srpstva Dračevice i njegovih smjelih predvoditelja.
Lako može biti da je drugi episkop u Dračevici[392] neko ko svojim rođenjem i porijeklom pripada ovome kraju. Lako može biti da je Crkva ovdje u pitanju izbora episkopa favorizovala princip utemeljenosti porijeklom i najdubljom vezanošću uz kraj tako visoke ličnosti koja je u tome vremenu objedinjavala ulogu službenika Crkve i političkog predvodnika narodnog.
Lako može biti da je ovaj episkop Isaija Laketić od čuvenog pođanskog roda Laketića. Da vidimo kakvim podacima o episkopima srpske crkve u Dračevici raspolažemo.
Prema jednom ljetopisu pravoslavne crkve u Dalmaciji[393] vladika Teodosije primio je upravu crkve u Dalmaciji oko 1686, dakle godinu dana prije mletačkog zauzeća Novoga u Dračevici. Prije ovoga episkopa bio je episkop Maksim koji sa gramatom pećkog patrijarha, koji ga imenuje svojim namjesnikom, pređe iz Turske u Gornju Dalmaciju (stoji: "današnju Boku Kotorsku"!) godine 1653, i primi vlast nad tamošnjim predjelom, a s dopuštenjem mletačke vlade.[394] Ovi su podaci zaista neobični jer bi očekivali da Boka, ako bi se i smatrala dijelom Dalmacije, pripada njenom krajnjem jugu.
No, ljetopis dalje kaže:"Episkop Isaija Laketić. Poslije smrti Epis. Teodosije, Patrijarh Pećki pošalje svoga Namjesnika za Boku Kotorsku s gramatom Ep. Isaiju godine 1695. On odma zamoli Senat da mu se dade ono što je uživao njegov predšastvenik, koje Senat sasluša i za to potrebite naredbe izda Proveditoru Dolfinu. Kada pak godine 1697 stupi na proveditorstvo Alvize Močenigo, Ep. Isaija zaište od njega da mu potvrdi gornju povelju Dolfina, i ne uspije u tome.[395]
Mletački providur Alvize Mocenigo bio je, za razliku od svojega prethodnika, veoma nepopustljiv u sprovođenju stava Rimokatoličke crkve spram Srba u dinarskom primorju, u najužem teritorijalnom domenu Republike Sv. Marka. On svakako slijedi kurs djelovanja Crkve i njenih regionalnih predstavnika. Kasnije ćemo vidjeti kako na srpske episkope u Dračevici i njihovo djelovanje gleda kotorski biskup Marin Drago.
Nesumnjivo da stav generalnog providura nosi visoku neobičnost iskoraka jedne političke ličnosti koja će, nešto kasnije, biti sposobna da stane u otvorenu i skrivenu odbranu jednoga srpskog episkopa u Dalmaciji: Stefana Ljubibratića. Episkop Isaija[396] za kojega definitivno znamo da je u Boki stajao barem do 1697, obilježen je očigledno kao nepoželjna osoba, a s druge strane u 1695, dakle u godini u kojoj mletački Senat priznaje vladiku Savatija Ljubibratića za vjerskog starješinu svih pravoslavnih u Dalmaciji i Boki, u Dračevici, makar povremeno, sjedi barem od 1694. Da li se ovdje par godina vršila dvojna crkvena vlast, što ne bi bilo neobično u vrijeme tako ozbiljnih ratnih uzburkavanja Mediterana kakva je donio Morejski rat.
Pitanje postojanja bokokotorske episkopije pod Turcima i Venecijom, u doba njene uprave Kotorom, jedno je od najvažnijih pitanja bokokotorske crkvene i političke istorije. Zaista je nevjerovatno da prisustvo bokeških episkopa kroz 17. vijek nije uočeno od naših istraživača, i sigurno bi bilo uočeno od naših crkvenih pisaca - istoričara, da su se bavili crkvenom prošlošću Boke. Pored onoga ozbiljnog traga u ljetopisu crkve dalmatinske koji smo već citirali, skrenućemo ovdje pažnju na još jedan trag koji može biti važan elemenat za sklapanje slike o istoriji bokeške crkve u 17. vijeku. U "Šematizmu" za godinu 1890, objavljen je članak[397] u kojemu autor govori o listu na kojemu, 1843, paroh planinskog sela Ubli u Boki Kotorskoj, Mitar Vasiljević, pominje kako posjeduje dvije crkvene knjige srbulje. Jedna je psaltir u kojemu stoji bilješka: "Sie pisah az Maksim rusu v ljeto zrme - 7145. " Ubaljski sveštenik Mitar Vasiljević obavještava kako je knjiga od manastira Savine poklonjena crkve Sv. Stefana u Gornjim Sasovićima, a 1846, opet njegovom ocu Tomu, takođe svešteniku, te da je tvrdo ukoričena, da su pečatna slova crvene i plavetne boje...
Za našu radnju od ogromne je važnosti ova bilješka koja je, kako se vidi, načinjena 1637. Bilješku je načinilo svešteno lice, imenom Maksim!
Da li je ovdje u pitanju kasniji episkop Maksim ne možemo sa sigurnošću reći, ali ta mogućnost svakako stoji. Svakako je neobično da je knjiga u prvoj polovi ci 19. vijeka vraća na Uble. Iz teksta se vidi da su knjigu najprije držali ubaljski parosi Vasiljevići, te da im seknjiga vraća od manastira Savine i sasovićke crkve Sv. Stefana. Može se, zaista, vjerovati da je knjiga pripadala Ubli ma i nekoj ubaljskoj crkvi pa da Savinci i Sasovićani to znaju i vraćaju je.
Veoma je krupna figura vladike Stefana koji je na čelo bokeške i dalmatinske pravoslavne crkve došao u teškom trenutku. Njegov je savremenik jedan zadarski nadbiskup kojega istorija srpske Dalmacije pamti po agresivnosti koju je, nesumnjivo crpio iz svoga porijekla. Rođen u Perastu, gdje su njegovi stari doselili iz Njeguša, Vicko Zmajević neće birati načina u nastojanju da osvoji srpski etnički prostor, a u tome prodiranju tražiće privilegovane pravce. Jedan od njih bio je srpsko dalmatinsko primorje sa kakvim takvim starim cestama, drevnim gradovima i nevjerovatno velikom gustinom razmještaja srpskih manastira i crkava koje sezahu uz obalu mora. Ova katolička akcija razbila se upravo ovdje, u Boki Kotorskoj, u negdašnjem domenu venediktanskih manastira što se uzdizahu uz morsku pjenu.
U prvoj polovici 18. vijeka, za vladanja Vicka Zmajevića, Rimska crkva poslužiće se svim mogućim sredstvima da omete djelatnost srpskih episkopa o čijem velikom uticaju u narodu saznajemo iz svjedočenja savremenika. Može biti da na po četku 18. vijeka, ili još ranije, određen broj crkava na teritoriji Dračevice stoji u ruševnom stanju. Takvu situaciju iskoristili su agenti Rima načinivši pokušaj "konverzije". Srpske srednjovjekovne crkve, poput ratiševljanske zavjetne crkve Sv. vrači Kozma i Damjan, biće u Badoerovom katastru upisane sa izrazito katoličkom posvetom: "Svi Sveti." Ne može se ovdje isključiti mogućnost preuzimanja crkve od strane jezuitskih djelatnika koji su poznavali istočni obred.
To je ukratko situacija sa kojom se morao suočiti vladika Stefan u vrijeme njegovoga dolaska na čelo dalmatinske i bokokotorske srpske crkve. Ovaj će vladika ponijeti velike a možda i ključne zasluge za zadržavanje unijatskog prodora u primorskim jadranskim dalmatinskim domenima Republike Sv. Marka.
Vladika Stefan Ljubibratić se rodio u Pivi u Hercegovini. Sa stricem, hercegovačkim vladikom Savatijem, stigao je u Dračevicu, najvjerovatnije negdje po Karlovačkom miru. Stefanovo svjetovno ime bilo je Vukašin. Kraj strica ovaj se mladić učio knjizi. Kaluđerski čin primio je u manastiru Savini. Vladika Savatije ostavio je u svojoj oporuci želju da ga na episkopskoj katedri Dalmacije naslijedi arhimandrit Stefan. On će pune tri godine upravljati Crkvom u činu arhimandrita, no 1719, kada se mnogi znameniti Srbi nađoše u Boki,patrijarh srpski Mojsej Čurla stiže u Crnu Goru gdje posveti Savu Petrovića za vladiku crnogorskog. Potom siđe u Grbalj i rukopoloži arhimandrita Stefana za episkopa.
Već u 1718. desila se, kako smo vidjeli, gruba izmjena kursa politike Venecije u jednom važnom pitanju: pitanju crkvene jurisdikcije nad Bokom Kotorskom, odnosno Dračevicom. Iz nejasnih razloga, upravu nad Dračevicom zadobio je crnogorski vladika, a episkop Stefan, tako vjeruje N. Milaš, pređe u manastir Dragović.
U 1720. dogodiće se jedan sukob rimokatoličkih dalmatinskih prelata i najprominentnijih predstavnika političke vlasti u Dalmaciji, a upravo po pitanju zahtjeva za protjerivanje iz Dalmacije episkopa Stefana.
Stefana će u zaštitu uzeti, i sve do 1727. aktivno pomagati, generalni providur Mocenigo. Senat je dukalom od 25. januara 1720, naredio providuru da odmah udalji Stefana iz provincije, no on ne udovoljava odluci svoga senata i otpisuje mu 1. marta 1720. izvještajem o stanju pravoslavne crkve u Dalmaciji, u kojemu kaže o Stefanu: "On nije tuđinac, nego podanik presvjetle Republike. Njegov posluh i potčinjenost koju već od mnogo godina pokazuje, već se jako ukorjenila.
Uz ovo dolazi i to da je prijatan u ophođenju i ljupke naravi, čim je prokrčio sebi put k episkopskom dostojanstvu i k uvaženju, što ga uživa kod tolikoga naroda. Obavezan sam takođe posvjedočiti, da mi je u mnogim prilikama i u najvažnijim državnim poslovima korisne službe učinio".
Akciji generalnog providura pridružuju se ugledni Topljani svojim pismom koje je u originalu, na talijanskom, donio Tomo K. Popović. Mi ćemo ovdje prevesti najvažniji dio ovoga teksta: "U slavu Boga i svjetlosti istine, potvrđujemo mi stanovnici ovoga grada, starodrevni vjernici, svečano se zaklinjemo da monsinjor Stefan Ljubibratić, biskup grčke vjere, nastanjen u ovom naselju, živio je i živi prema grčkim običajima, pokoravajući se crkvi konstantinopoljskoj, i nikada nije davao nikakvog povoda za skandal sa religioznog aspekta, nikada nije rekao niti učinio ništa protiv svete Rimokatoličke crkve, živeći i brinući o svojoj crkvi i manastiru. U uvjerenju da će se potvrditi istina, spremni smo da to dokažemo i pred pravdom našeg Presvjetlog Principa..."
Na ovome mjestu se mora skrenuti pažnja na riječi: "nastanjen u ovom naselju" kojim se dokazuje da episkop Stefan u 1720. sjedi tamo gdje je najsigurniji: u Dračevici.
Sljedeći citat vrlo sugestivno govori za Stefanov boravak u Novome. To je nova naredba senata generalnom providuru koji još uvijek oklijeva i traži načina da pomogne srpskog episkopa.
Septembra mjeseca stiže ukoravajući dukal: "Pošto su Vama poslani dukali od 25. jan. i drugi posljedujući od 18. apr. prošloga, koji potvrđuju prvašnji, mi smo se nadali da su se već izvršile državne i jasne naredbe s kojima naredilo Vam se da udaljite iz naši država nekoga kaluđera srbskoga po imenu Stefana Ljubibratića, koji se drži za Episkopa Kastelnovskoga i primasa Dalmacije, i da uzmete natrag povelju za koju se govori da ste mu je Vi dali i po kojoj je on izvršavao pastirsku jurisdikciju. Čudi se Senat, doznavši iz pouzdanih vijesti da pomenuti kaluđer ne samo što se nastanio u Kastelnovsku stranu, gdje služi kao Episkop koji nikada ondje nije bio..."
I iznova oklijeva Mocenigo. Konačno, 11. aprila 1722. biće izdat dukal kojim se zabranjuje Stefanu vršenje episkopske vlasti, a providuru se predlaže da izabere četiri lica koja su sposobna da preuzmu dužnost.
Iz dekreta generalnog providura Dalmacije i Albanije, od 25. septembra 1727, može se vidjeti da je čak i u to doba vladika Stefan boravio u Dračevici i Dalmaciji. Naime, ovim dekretom vladici, koji se tituliše samo kao iguman, dodjeljuju se baštine u Popovu, u selu Dračevo. Dokument se čuva u arhivi manastira Savina.
Dokument 19
|
Mi Alviže Mocenigo Treći za
prevedruju Republiku Venecijanskuju,
Proveditor General od oružija v
Dalmaci(j)i i vo Albani(j)i, i pročaja
Budući dala ova karika G(ospo)d(i)nu ocu
igumenu grečeskoga zakona Stefanu
Ljubibratiću, kanapah četirideset,
dvadeset u selu Dračevo, ko(j)i bjehu
Turčina Mustafe Azića. kako je sve
ljevše izgovoreno u njegovoj inveštidi
od - 21 = tekuštago: i za to mi razumjevaju;
da rečenni G(ospo)d(i)n o(ta)c igumen ima biti
unaprijed poznan Gospodarom onijeh
kanapah zakonnim, i neoprotivljennem,
zapovjedamo s najboljim načinom,
i s vlastiju našego Generalata.
Kmetam onijem ko(j)i bi sad deržali
rečenne zemlje i ostale stabile da kako
vide ovo naše pismo imaju uput
rinuncijati i predati u svobodnu vlast
više pomjenutago igumena. Sve ono
što pošedivaju (to jest derže) od razloga
rečenoga, pod pijenu 50 dukata, i drugi
nakazanijah i pročaja = Ali ako
pretendivaju verhu istijeh dobarah
kakav razlog za uzrok koje perve njiove
njiove (!) investide neka se jave
pred nas, da im bude učinjen
sud i pravica. U vjeru
čego i pročaja -
U Kotoru 25 - septemvri(j)a, 1727.[398]
Alviže Mucenigo Treći, Proveditor General |
Poslije onesposobljavanja Stefana u vršenju njegove javne dužnosti, nastupiće jedan od najtežih trenutaka za srpski narod ovih oblasti. I pored toga, dalmatinski i bokeški Srbi zadržaće čvrsti kurs sopstvenog razvoja koji nikada neće izaći iz okvira koje je ocrtavao model pravoslavnog srpskog i vaseljenskog nikejskog usmjerenja utemeljen u snažnom osjećanju narodnosne pripadnosti. U svojim pregnućima za održanje pravoslavlja bokeški Srbi pokazaće veliku odlučnost, može biti veću nego bilo koja susjedna oblast. U gotovo svim okolnim oblastima u srpskom narodu dešavala su se, s vremena na vrijeme, kolebanja. U Boki, naročito Dračevici, nikada. Bokeški Srbi odupiraće se svim stranim uticajima pa i pritisku za Uniju velikom riješenošću koja čak odbija odplaniranja ovakvih akcija. Srpska narodna crkva ovdje je davno utemeljena a episkop Stefan Ljubibratić je njen najviši pregalac i predvoditelj u času najveće prijetnje.
Srpski etnolog Veselin Čajkanović, kao najvažniju karakteristiku stare srpske religije, ističe kult predaka. Čajkanović ustanovljava kako se svi praznici u godini, sa Badnjim danom i Slavom, grupišu oko toga kulta. Ova tvrdnja V. Čajkanovića može se primjeniti na stanovništvo dračevićkog sela, anaročito planinskog, podorjenskog sela. Naša zapažanja u pitanju poštovanja i važnosti kulta predaka u podorjenskom planinskom selu, odlično će korespondirati sa temeljnim zaključkom V. Čajkanovića, nalazeći širok oslonac u religioznom konzervativizmu bokeškihSrba.
U ovome pitanju može se naći zgodnog primjera u savremeno doba. U poratno vrijeme, Srpska crkva je istisnuta na margine društvenih zbivanja. Represivni komunistički aparat iznaći će već u vrijeme drugog svijetskog rata mehanizama za djelotvorno suzbijanje religioznog osjećanja bokeških Srba i onemogućavanje njegovog ispoljavanja. U poratno vrijeme, uz značajnu vremensku distanciranost od ratnih godina, vjerski život srpskog stanovništva Boke biće situiran u formama tradicionalnog porodičnog organizovanja, praktično bez dodira sa crkvenim institucionalnim aparatom, a u sociološkom smislu, svaki iskorak u javnom njegovom ispoljavanju, obilježen kao neprihvatljivo ponašanje. U to doba, Srpska pravoslavna crkva istinski preživljava i živi, organizuje se u narodu, u porodici.
Snazi represivnog državno-partijskog aparata suprostavlja se snaga vjere koja se crpi isključivo, ili na prvom mjestu, iz nacionalnog osjećanja koje se identifikuje sa vjerskim, kao i nekim prirođenim konstitucijskim odlikama stanovništva podorjenskog sela. Prema tome, upravo u snažnom nacionalnom osjećanju uzdignutom u kult poštovanja "starih" dračevićko planinsko selo se opire svim oštrim iskušenjima kroz vjekove.
(I danas, u vrijeme slobodnog iskazivanja u vjeri, u Novome i okolini, vjerski život se odvija gotovo isključivo u porodici i krugu porodice)
Veselin Čajkanović kaže na jednom mjestu da su današnji srpski običaji isključivi izvor za staru srpsku religiju. Među najvažnije srpske običaje dolazi Slava i Badnje veče, u Boki takođe, izrazito naglašavane važnosti i konsekventno provođeni i praktikovani praznici, neodstupno, kroz vjekove. Naravno, ima puno arhaičnih prijehrišćanskih običaja koji su tijesno vezani uz crkvene praznike. Nije nikako moguće razdvojiti ono što pripada prijehrišćanskom opusu, od onoga što je u tim običajima specifično hrišćansko. Ovo se pitanje može postaviti i drugačije: Da li su stanovnici ovih planinskih naselja u praktikovanju vjere i starih običaja, činili zadugo, do u naš vijek, nešto što nikako ne pripada hrišćanstvu?
I opet smo primorani tražiti obavještenja u djelima naših pisaca koji su se zabavili narodnom istorijom Srba, odjecima stvarnog života narodnog tokom 18. vijeka, ne nikako u namjeri da uspostavimo analogije sa Dračevicom, već kako bi pružili mogućnost ograničenog uvidau stanje vjere u našem narodu u vremenu u kojemu Srbi u njihovim perifernim oblastima dolaze u tješnji dodir sa tekovinama kulture okolnih evropskih nacija. Ako je nešto karakteristika srpskog etničkog prostora, a posebno dinarskog prostora, što je posvjedočeno od svih istraživača i putnika koji su ga pohodili, to su velike regionalne različitosti.
U djelu o srpskoj književnosti u 18. vijeku, J. Skerlić slika, naslanjajući se na rezultate savremenih mu pisaca, stanje narodne kulture i vjere u srpskom narodu u 18. vijeku. Ovo obimno djelo obavještava o koracima Crkve za uspostavljanje elementarnog reda i saglasja u pitanju praktikovanja vjere i ozbiljnim teškoćama u nametanju specifično hrišćanske prakse u domenu običajnog i vjerskog života. Izgleda da prvi ozbiljni i sistematski pokušaji dolaze u prvoj polovici 18. vijeka. J. Skerlić piše:"Sabor od 1730. godine konstatuje strašno stanje u kome se narod nalazi i preduzima ceo jedan niz mera da se kulturno stanje u narodu podigne. Bračne veze su bile popustile, mnogoženstvo se naročito brzo raširilo, i moralo se suzbijati vrlo strogim merama. Sabor naređuje da će se svakome koji ima dve ili više živih žena "suditi za glavu".[399] Ovaj je sabor nastojao prijetnjom lišavanja slobode izdejstvovati posjete crkvi.[400] J. Skerlić nas obavještava o koracima pojedinih episkopa koji izdaju naročite poslanice protiv štetnih pojava nerada, rasipništva ali i paganskih običaja u narodu. Zanimljiva je naredba vladike Pavla Nenadovića iz 1745. parohijanima o stavljanju krstova na grobove, a ne kao što je običaj "prostaja drvesa i preslici vozdružiti i nekije šari pregraždenija djelati"[401]
U pitanju načina sahranjivanja, J. Skerlić obavještava o regulamenti iz 1777. godine kojom se zabranjuje Srbima da po starim običajima nose pokojnike u otvorenom sanduku iz kuća u crkvu, da ih sahranjuju u porti i to u uzanom prostoru koliko može zahvatiti sjena od crkvene zgrade. Ova je regulamenta izazvala veliki otpor u narodu i u nekim episkopijama čak i otvorene pobune.[402] Prema svjedočenju najstarijih žitelja Kamenoga i Ubala, ovakav način nošenja pokojnika zadržao se u nekim planinskim selima Boke do početka našega vijeka.
Može se očekivati da u bokeškim planinskim selima sa znatnom komunikacijskom distancom od obale i mjesta uz obalu, kroz 18. vijek, živi stara prijehrišćanska obredna praksa i običaji koje odlikuje dublje zahvatanje u prijehrišćansku tradiciju. U oskudnosti arhivske dokumentacije koja bi osvjetlila ovo pitanje, moralo se posegnuti za austrougarskom opštinskom arhivom, što će, svakako, ubjedljivije govoriti za preživljavanje starih navika u periodu bližem savremenom dobu. Ustaljeni poredak stvari nije mogao biti remećen niti infiltracijom novog stanovništva koje je čvrsto formirano u seoskim naseljima tokom druge polovice 18. vijeka.
Svakako neće biti lako dokučiti i ocrtati kodeks vjere, stanje vjere, kod stanovništva planinskih sela Dračevice i 17. i 18. vijeku. U pokušaju osvjetljavanja ovoga pitanja valjalo bi ponuditi kakvih izvještaja putnika namjernika, ili, još bolje, mjerodavnih poslanika Rimske crkve koji u ovim krajevima agituju za Uniju srpskoga stanovništva sa Rimom.
Najprije, još jednom da podvučemo da je tokom 17. vijeka srpsko stanovništvo Dračevice izraziti većinski etnički elemenat. Sa potpunom sigurnošću može se reći da u vrijeme koje prethodi velikim mletačko-turskim ratovima 17. i 18. vi jeka, Herceg-Novi naseljava većinsko srpsko stanovništvo. Ravno sedamdeset i sedam godina prije mletačkog zauzeća Novoga, nastao je izvještaj mrkansko-trebinjskog biskupa Ambrozija Goce o njegovoj biskupiji. U Herceg-Novom, prema ovome izvještaju ima dvanaest rimokatoličkih kuća: "... te Castrum Novum in quo sunt duodecim domus Catholicorum..."[403]
Visoki predstavnici Rimokatoličke crkve u Dalmaciji u polovini 17. vijeka, obavještavaju Kongregaciju za širenje vjere o pojavi prelaženja rimokatoličkog stanovništva Herceg-Novoga "u šizmatike". U pismu viceprefektu Kongregacije dubrovački nadbiskup, pišući o ovoj pojavi, upotrebljava izraz "u najmanju ruku šizmatici. "[404]
Ova pojava izazvaće intervenciju F. Ingolija sekretara Kongregacije koji će u pismu dubrovačkom nadbiskupu 1640, ponuditi pomoć u očuvanju u rimokatoličkoj vjeri onih rimokatolika koji se naseljavaju u Novom.[405]
Ne može se nikako sumnjati da većinsko stanovništvo u Dračevici, pa i u samom gradu Novome, tokom 17. vijeka čine Srbi. Naprosto, nema u objavljenoj obimnoj građi o djelatnosti Kongregacije, takvih dokumenata koja bi govorila o bilo kakvom uspjehu njenih emisara na teritoriji Dračevice, kakve uspjehe oni povremeno postižu u susjednim oblastima. Stiče se utisak da agenti Kongregacije na teritoriji Novoga nemaju šta da traže. Ovako visoka otpornost srpskog stanovništva sjeverozapadne Boke u vrijeme najvećeg angažovanja agenata Kongregacije, može se objasniti isključivo velikom kohezivnom snagom nacionalne vjere Srba u Dračevici 17. vijeka. Ima u ovim izvještajima katoličkih emisara, veoma upućenih u pitanja vjere, izvjesnih detalja koji mogu govoriti o vjerskom životu stanovništva ovih primorskih krajeva, kojim se u visokoj mjeri zahvata u srpsku prijehrišćansku tradiciju. Fratar Donat Jelić, misionar u Spiču, načinio je 21. maja 1640, jedan izvještaj Kongregaciji o stanju vjerskog života u krajevima koje je pohodio.
D. Jelić piše kako hrišćani katolici ovoga kraja, zajedno sa šizmaticima, praznuju neke ponedeljke i srijede, sve petke, neke četvrtke i subote, pokazujući na taj način kako su odani svojim precima. To je uzrok da se ne praznuju dani koje je odredila sveta majka Crkva.[406]
Ovaj upućeni teolog svakako je imao razloga da ova odstupanja od kanona, veže za vjeru predaka.
Mi danas nemamo nikakvih svjedočanstava o vjerskom životu prostoga stanovništva Dračevice tokom 17. i 18. vijeka, a najmanje o životu njenog planinskog sela.
Ova će sela, do juče, pripadajući Bokokotorskom zalivu, predstavljati, u komunikacijskom pogledu, veoma udaljene i nepristupačne tačke. Sve će to biti razlogom da se posvetimo iščitavanju arhivske građe iz vremena austrougarske dominacije Bokom, te, najprije, terenskim pretraživanjima na prostornom opsegu Topaljskog zaliva.
Najprije smo pregledali djelovodne protokole opština Risan i Herceg-Novi, naporedo, za period 1871-1921, a zatim, i odgovarajuće dokumentacije. Ovi se protokoli čuvaju u Arhivu Herceg-Novog.
Uspjelo se pronaći dokumenata u kojima se, u različitim povodima, nazire, nagovještava, ili otvoreno ispoljava, negativan stav ili netrpeljivost prema parohu, odnosno instituciji seoskog paroha. Ovakvih dokumenata našlo se u fondovima risanske opštine pod austorugarskom, vezano za zbivanja u njenim planinskim selima smještenim na perifernijim pozicijama, udaljenim od gradskih aglomeracija Boke. Stekao se utisak iz velikog broja pregledanih dokumenata koja u bilo kojem povodu dotiču odnos selo - paroh, otpora ili naprosto slabe prijemčivosti za bilo kakvu kolektivnu radnju u korist paroha, mada u isto vrijeme, i za bilo kakvu kolektivnu radnju u najvitalnijim pitanjima sela (na primjer: uređenje voda, gradnja bistjerni). S jedne strane, dakle, izrazita i duboka dualna strukturiranost naselja podjeljenog na gornji i donji kraj, a s druge strane, otporustanovi koja personifikuje crkvenu vlast. Crkva je, kako kaže V. Dvorniković "stvaralački i organizatorni princip države. "[407] Da li je ovdje u pitanju slovenski demokratizam koji se opire autokratizmu Crkve u smislu gledanja V. Dvornikovića?[408] Za nas je, svako, bilo vrlo neobično kada smo uočili bilo kakvo afektivno raspoloženje kanalisano prema ličnosti paroha. Srpska crkva u Boki u vrijeme austrougarske uprave, može nastupiti samo kao oponent državi. S druge strane, seoski parosi su u to doba, gotovoredovito, osobe koje su porijeklom vezane uz naselja u kojima žive i obavljaju svoju djelatnost. Dubljim ispitivanjem ovoga problema moglo se naslutiti da religioznost stanovništva podorjenskog planinskog sela zadugo nije nosila obilježja crkveno konfesionalnereligioznosti. Ona se vezuje najprije uz pretke. Ciklično, redovito ponavljanje čitavog slijeda radnji u obilježavanju vjerskih praznika objašnjava se i uporište nalazi u obavezivanju ovoga stanovništva da ispoštuje vjeru "starih" i njihove običaje! J. Erdeljanović govori o svojim terenskim pretraživanjima i vjeri prostoga naroda koja praktično stoji u suprotnosti sa hrišćanskom dogmom.[409
Nadalje, vrlo krupan razlog ovoj pojavi lošeg odnosa sela prema parohu, može se naći u veoma razvijenom osjećaju rivalstva među rodovima i bratstvima. Paroh, izložen u podorjenskom i udaljenom kraju, ipak predstavlja i personifikuje Crkvu i crkvenu vlast, dakle snagu koja zagovara i nameće jedan drugačiji red i poredak osnovan na ravnopravnosti, ali u isto vrijeme, nastupajući u krajevima koji vjekovima preživljavaju na temelju unutrašnjeg, starog srpskog rodovskog poretka, Crkva će predstavljati najozbiljniju prijetnju ugrožavanjem ili remećenjem tradicijskih sklopova života.
U nekim bokeškim selima koja ni u posmatranom periodu ni u kom slučaju ne smijemo posmatrati kao krajeve u oskudjevanju ili krajeve zatvorene i razdvojene od svijeta, pronalazimo primjera propadanja važnih zavjetnih crkava usljed rivaliteta među seoskim odlomcima (crkva na Vidovom vrhu u Mokrinama).
U bokeškom podorjenskom selu 18, pa i 19. vijeka, paroh najprije personifikuje daleku crkvenu vlast i nešto bližu državnu vlast, no on svojim fizičkim prisustvom i ukupnim angažmanom i činodejstvovanjem, u životnim pitanjima, zagovara poredak u organizovanju svakodnevnog života. Samo u poretku može se život sela organizovati na dobro svih članova zajednice. Moguće je da pored seoskih knezova i glavara, u 18. i 19. vijeku, paroh figurira kao jedina osoba zagovarač poretka, a u poretku priliku dobijaju i slabiji, brojčano slabiji rodovi i porodice. Nadalje, jedan od krupnih razloga odupiranju i netrpeljivosti prema parohu može ležati u tradicionalnim navikama u nekim podorjenskim selima, kao i navici za uspostavljanje srodničkih brakova.
Citiraćemo sada jedan dokumenat iz 19. vijeka. U pitanju je izvještaj paroha ubaljskog Jovana Vasiljevića iz 1869. godine. Izvještaj je upućen Opštinskom uredu u Risnu. J. Vasiljević u svome izvještaju veoma iscrpno piše o problemu snabdijevanja vodom za piće u svome selu. I ovim dokumentom ilustruje se snaga otpora komunalnim, zajedničkim radnjama i uspostavljanju kolektivne svojine, ali i nedostatak poštovanja prema ličnosti paroha, koji je, valja naglasiti, u ovome selu autohton. U svome izvještaju jerej J. Vasiljević, kao žitelj Ubala koji brine o dobru svih, u ovome vitalnom pitanju, sugeriše uspostavljanje kolektivne svojine nad seoskim ublovima prilažući sopstveni, porodični ubao "u komun".
Opštinske vlasti austrougarske opštine Risan nastoje iznaći rješenja ovoga krupnoga pitanja gradnjom i uređenjem izvora i zahvatanjem vode iz pištevina.
Pregledavanjem djelovodnih protokola opština Herceg-Novi i Risan za period 1871-1921, te odgovarajućih dokumenata, mogli smo se uvjeriti o snažnom i konsekventnom otporu ovakvim radnjama, čak i pod prijetnjom provođenjem mjera administrativne represije. Tipski dokumenat koji ćemo ovdje iznijeti integralno, datiran je 1869.
Dokument 20
|
Počitajemom Obćinskom uredu u Risan
Primih priloženi ovdje poziv i kad mi kaza knez, sa šta se zovem, sudim
da nije potreba da dolazim, ali moram se odazvati.
Veliki ubao, ovo je voda ostala pustolovna iza Turaka, i svaki seljanin
ovom se vodom služio: pošto se porodica više naseli, poče voda više
trebovati, i tako poče se više batuna kopati, neće li se više vode naći,
ali nosit više, zašta jedna je samo, žica od vode, samo što ima više kad
kiša pada, ondi u one jaruge što se skupi, nego još manje, budući kad se
druga jaruga ili ubao ogradi, ondaj onoj prvoj se voda oduzima, ... (nč) kad
bi čoek razdijelio bario vode u više sudova, pitanje ali bi bilo više
ali manje. O tom imamo i primjera jer kad bi koji seljanin dubao ubao ako
je bio dobar megdandžija ali jak u bratstvu, mogao je kopat vodu đe oće.
Nejaku porodicu ta sreća nije mogla dopasti. Zašto su neki pokušavali
gradit, ali i noževi se vadili, i krvavi se kući vraćali, i to još u 19 m
stoljetiju. Ako su đe i puštali nejaku porodicu, da gradi, isto valjalo je
Gospodara, to jest megdandžiju u dio pustiti: zato i imaju njeke porodice,
te marvu poje a mnogome djeca krv pljuju od žedinje muke: ot niže prvi
jesam az. Trebalo bi pitat one porodice, ko im je bio dao to pravo, što će
sad ona porodica, koja se docnije naselila, a nejaka bila, ona koja se jako
umnožila, ali pošla voda u djelove đevojkama, koje braće nijesu imale,
kako što se to najnesrećnije slučilo mome đedu pok. popu Tomu s njegovom
braćom. Od njega danas ima 51 duša, i ne mećem u račun udat đevojke, a u
24 ure ne može nas dopanut tri 3 barjela vode, ako bi ko rekao da može
više i za 2 davamo.
Veliki ubao, prodan je od svega sela nazad 50 godina, za potrebu seosku, za
tali jera 40 i to 4 kućama, dvije iz gornjega, a dvije iz donjega kraja. Moj
pok. otac, pođe da gradi ovu vodu, poslije njekoliko godina koja sad Knez
što ište u Cara dvije iljade fior(ina). ondaj ne dopade se mnogijem da
im se ne presiječe njihovi bunari i tako donjekrajni (!) onijem svoijem
povrtiše, a gornjekrajni (!) ne sćeše.
Sad ko će složit svih da se voda gradi a sad ja ostah i bez vode, i bez
novca: a to nekome stoji u račun dobro, zašto u njihove bunare ide ona
voda, a on stoji zavaljen.
Neka seljani svi puste svoje bunare u komun, kad su u komun građeni, pak
neka se voda dijeli na čeljad, a ne na marvu i ja ću s mojim rođacima moju
vodu komunsku suviše veliki ubao, što mi ga je otac kupio, a nije oteo,
darivam, i dvavam s moijem rođacima u komun fiorina 100.
Ne bude li ništa ni od ovoga nijesam se kadar pravdati, ali moraću ovu
nepravdu kroz bijeli svijet razglasiti. Što će oni pak sveštenik
činiti, koj(i) dođe u ovu nesretnju parohiju kad ja nalazim da od godine
1746. sveštenik je od moje porodice, pa nema dijel(a) od vode.
Pitajući se nadeždom, da će taj Visokopočitajemi ured, uzeti ovo u
pretres i suočenje, ali dokle to bude, da vruće preporuči Slavni
Namjestnišstvu, da bi ogradio jedan batun, samo za mjesnog paroha, koji
stanuje a koji bude ubuduće. To u mnoge Parohije, traži vlada na hiljade.
dok se smiluje i u ovu Parohiju nekolike stotine fiorina.
S počitanijem nazivam se tog Počitajemog ureda
U Ublima na 22 junija 1869.
Pokorni sluga jerej J(ovan) Vasiljević[410] |
Francuski istoričar Emanuel Le Poa Ladiri iznio je u svome djelu o jednom oksitanskom selu, zapažanje o mogućnostima iznalaženja realnog prostora za izučavanje života sela, navika i sklonosti njegovih žitelja: "Onome ko želi da upozna seljaka iz starih ili vrlo starih sistema ne nedostaju velike sinteze...
Ono što tu ponekad nedostaje jest neposredan pogled, svjedočenje samog seljaka o sebi, bez posrednika... "[411]
Izdvajamo dalje neke zanimljive fragmente iz dragocjenog dela Ladirija: "Baji je antiklerikalac. Jedini moji neprijatelji u Ornolaku su, izjavljuje on, paroh i vikar, drugih nemam..."; "Govor Bajia Ostaca je karakterističan: nasrtajima klerikalne moći, koja oličava imperijalizam sveukupnog i vladajućeg društva čije je središte u Pamijeu, suprotstavlja se žestoka težnja za autonomijom brđana,neprijatelja neuobičajenih nameta. Stočari i pastiri predstavljaju svet za sebe, koji se brani. Njihov je otpor, šire gledano, dio dugog trajanja antiklerikalizma i antidecimalizma u pirinejskom i mediteranskom, pa i sevenskom Langdoku..." s. 35. Nesumnjivo daporeklo ovog oksitanskog antiklerikalizma može da se traži i u nekoj protivpavlovskoj doktrini i to nije predmet našeg zanimanja, no želimo ovdje potcrtati dvije stvari: univerzalni karakter zapažanja autora o oksitanskim gorštacima, i utemeljenost u autarhičnosti seoske planinske ekonomike Mediterana svakog otpora spram ustanova državno-crkvene prinude i poretka, kao i potrebu da se porijeklo antiklerikalnog stava seoskog stanovništva planinskog sela Boke u prošlim vjekovima traži u sferi prijehrišćanskih vjerovanja i navika koje, nipošto, nisu nužno i antihrišćanske. One definitivno mogu biti samo sintetičke, okupljajući u jedan pragmatički nepisan sistem vjerovanja svo živo nasljeđe.
Ladiri je u svome djelu proučavao oksitansko selo 13. i 14. vijeka, selo koje leži u planinskoj oblasti, selo koje stoji van domašaja institucijskog katolicizma. Teško se može vjerovati da je odnos središta klerikalne moći Crkve u ovoj oblasti Francuske, snaga i širina njegovog neposrednog uticaja na ova planinska naselja, bitno drugačiji nego li u bokeškom zalivu i njegovim planinskim selima u 17. i 18. vijeku. Taj je domašaj svakako veoma slab. U oba slučaja jedini predstavnik Crkve je paroh. Mi smo vidjeli kako ubaljski paroh jerej Jovan Vasiljević piše o položaju seoskog paroha u svome selu u polovici 19. vijeka.
Jerej J. Vasiljević, autohtoni žitelj Ubala, čija familija daje seoske parohe barem od polovice 18. vijeka do časa kada on piše svoj izvještaj, nije u svome selu "imao dijela od vode". Govor i svjedočenja žitelja planinskih sela pod Orjenom, i ne samo planinskih, o ovome odnosu, kao jednom specijalnom pitanju, vrlo će sugestivno potvrditi domišljanja kako je u ovim selima dobra saradnja sela i predstavnika Crkve moguća najprije u krugu društvene i ekonomske elite naselja.
Ovaj elitistički krug, konačno, i podiže crkvene građevine.
Čovjek pod Orjenom odbija disciplinu kojoj ne uspijeva dokučiti smisao. U psihološkoj i vjersko-socijalnoj projekciji, ovakav stav je izrazito negativistički i reakcionaran. Konzervativizam bokeškog seljaka nosi obilježja arhaičnosti i predstavlja duboki etnopsihički ali i regionalni fenomen. Možda upravo Boka, među svim oblastima u Srpstvu, živi ponajviše sama za sebe. Sve krizne časove Boka proživljava sa samo njoj svojstvenom mirnoćom i u njima, tradicionalno, odlučuje isključivo autonomno. U cjelokupnom srpskom etničkom prostoru, upravo je skučena Boka jedna od regija koje su, katkada, uspijevale uticati na opštu srpsku liniju kretanja, uzvisujući se do položaja osobene prepoznatljivosti u ogledalu srpskog istorijskogi mediteranskog trajanja 17, 18. i 19. vijeka.
Život čovjeka pod Orjenom je, poput čovjeka u susjednim oblastima južne Hercegovine i Crne Gore, neobično težak i ozbiljan. Teško da su stanovnici bokeškog planinskog sela mogli pokazivati prijemčivosti za teološka dubljenja. Vladika N. Velimirović je pisao u svoje vrijeme o djelu cetinjskog mitropolita Petra Drugog Petrovića, da nikada ni jedan sveštenik hrišćanski nije manje rekao o Hristu nego ovaj cetinjski prvosveštenik.[412] "Sa teškim i ozbiljnim životom patrijarhalnog Crnogorca takav pogled na svet ima već neke veze".[413]
No, da pređemo sada na onaj dio naših zapažanja koji je iznjedren dugogodišnjim obilascima novskih sela i najsitnijih njihovih odlomaka, crkava i crkvišta, te starih grobalja u okolici novskih naselja.
Po bokeškim planinskim selima, ali i onima smještenim uz obalu, neobično je nizak broj nadgrobnih spomenika sa hrišćanskim obilježjima, mada se mora primjetiti, da je uopšte mali broj spomenika koje bi vezivali uz vrijeme prije poslednje decenije 19. vijeka. Hrišćanske formule pronaći ćemo na spomenicima tek na kraju 19. vijeka, i sa njima, hrišćanska obilježja. Na seoskim grobljima mogu se vidjeti okomite grubo pritesane ploče. U ovakvim skupinama kamenova, obično grupisanih, viđaju se katkad manji kameni krstovi grube izrade. Nadalje, na grobljima leže veoma krupne kamene ploče-poklopnice, grubog sječenja i, katkad, tvrde ornamentike sa i bez natpisa.
Materijalni tragovi
A. Stećci
Poznato je da se stećci u svome teritorijalnom rasprostranjenju vezuju uz geografski prostor srpskog etnikuma. Bilo je istraživača koji su stećke vezivali za bogumile (F. Rački, I. Asboth). Arthur Evans je u njima vidio keltsko nadgrobno kamenje, no prvi je podataka o stećcima dao Ami Boue.
U našem vijeku veliki je broj istraživača izučavao stećke. Prvenstveno arheolozi, istoričari i istoričari umjetnosti. U važnom pitanju pripadnosti određenom etničkom i religijskom krugu, može se sigurno reći da su ovdje dominirajuće, najprije stara ćirilica, i sintetička starovjerska i specifično hrišćansko-pravoslavna simbolika.
No, zadugo, izostala su najvažnija, antropološka izučavanja skeleta iz nekropola sa stećcima. Jedan važan rad objavio je Ž. Mikić.[414] Autor je modernom antropološkom metodologijom analizirao više od hiljadu skeletnih individua iz devet nekropola sa stećcima sa prostora Hercegovine. Dalje, ovdje se mora istaći neobičnost da antropološka izučavanja ovog bogatog i važnog materijala bivaju za punih sto godina blokirana a u isto vrijeme se vrše intenzivna arheološka izučavanja ovih nekropola. Poslednje antropološke studije objavljene su koncem prošloga vijeka!
Izučavana populacija sahranjivana je u ovim nekropolama između 13. i 16. vijeka.
Ž. Mikić ustanovljava da se radi isključivo o brahicefalnim i hiperbrahicefalnim lobanjama oba pola. Nastojalo se, dalje, izvršiti multivarjabilno biostatističko upoređenje ispitivanih serija sa značajnim spektrom populacija - stanovništvom istorijskog perioda sa teritorije Bugarske, Grčke, Rumunije i Jugoslavije. Posve izrazito, odvajaju se ispitivane nekropole od ostalih etničkih grupacija sa prostora Balkanskog poluostrva.[415] Ustanovljena je visoka specifičnost ove srednjovjekovne populacije karakteristična samo za ispitivano područje.[416]
"Konkretno, pokazalo se da je ovoj populaciji najbliže srednjevekovno stanovništvo Rumunije, da unutar širine antropoloških varijacija slovenskih grupacija sa teritorije Jugoslavije (npr. Vinča - Belo brdo, Čipuljić - Bugojno - IX/XII XIV vek) skeleti iz nekropola sa stećcima zauzimaju jedno sasvim usko polje, najverovatnije zbog brahikranizacije, a što bi značilo da su autohtonog (antropološki neslovenskog), tj. pretežno vlaškog porekla itd. "[417]
Sasvim je izvjesno da su se u naznačenom razdoblju u ovim nekropolama ukopavali srednjovjekovni stanovnici jugoistočnog okrajka dinarskog bila. Širina prostorne disperzije ispitivanih nekropola pruža mogućnosti za tvrdnju o etničkoj istovjetnosti ovoga srednjovjekovnog stanovništva i hercegovačkog stanovništva 16, 17. ili 18. vijeka. "Vlaško stanovništvo" Ž. Mikića nije ništa drugo do autohtono balkansko-dinarsko ilirsko stanovništvo koje će na svome kontinentalnom zemljištu dočekati provale avarsko-slovenskih naroda.
Istorijski razmak od stećaka koji se mogu smjestiti u 15. i 16. vijek, do seoskih grobalja s kraja 19. vijeka sa bogatim nadgrobnim spomenicima, zadržava očigledno karakteristiku tehničke grubosti koja se, u sjeverozapadnoj Boki, napušta tek negdje oko 1890. Teško se može pretpostaviti da je ovdje bilo značajnog uništavanja grobalja. Sa sigurnošću se može uzeti da manje amorfne igrubo pritesane ploče okomito pobodene u zemlju kraj nogu i glave pokojnika, sa pljoštimice položenim pločama, ispunjavaju ovaj široki raspon vremena. Ovakve grobnice čine najveće partije groblja kraj crkve Sv. Đorđa u Kutima (Glogovik) pa ćemo ih nadalje označavati kao "glogovičke." Naravno, valja voditi računa o ukopavanju pod velike poklopnice i stećke sve do dubokoga 20. vijeka u nekim seoskim naseljima Boke (Ubli, Sv. Gospođa), što govori o snazi arhajsko-kolektivne rodovske psihe kroz sve kulturne slojeve.
Kada se konačno jave nadgrobni spomenici sa izrazito hrišćanskim simbolima, izrađuju se bogato, sa finim predstavama svetitelja i pokojnika. Na njima dominira biljna ornamentika kao dekorativni porub epigrafskih polja. Predstave pokojnika svakako predstavljaju duboki arhaizam.[418]
U novskim planinskim selima zadržavaju se do našega vijeka stare navike. Pojedini nadgrobni kamenovi donošeni su sa velike udaljenosti do seoskih grobalja. Čak i u našemu vijeku ima primjera da su kamenovi zamašne kubaže postavljani na grobnice (Sv. Varvara, Mokrine). Ne može biti sumnje da su ovdje u pitanju nehrišćanske tekovine.
B. Nadgrobni spomenici 19. vijeka
Među nadgrobnim spomenicima u planinskim selima pod Orjenom, srećemo se i sa onima koji u poruci natpisa pozivaju namjernika da se osvrne na grobnicu, prijetnju da u njega ne dira, što može govoriti i o kontinuitetu tipično starobosanske tradicije.
Na spomeniku Luki Petijeviću (1778-1881) u odlomku Petijevići (Bajkove Kruševice), kraj bratstveničke crkve Sv. Petke, stoji natpis:
BOŽE MIJO NA SVEMU TI FALA
PROMIJENIK ČETIRI VLADARA
DOLjE TVRDO A GORE VISOKO
NESTA VJEROVANjA TEŠKO MENI
I PO BRATU MOME KAD NESTANE
U TOBOLCU MOME KLIME SE OBRATJŠE
MLAĐI STARIJE NE NEPOŠTUJU
SLATKE VOĆE NIŠTE MAĆE
PADAJU BRDA OGOLjEŠE ZEMLjE
OPLIŠE SVOJ SVOGA NE SVOJI
OVI GROB SE NE OTVARA
KO BI GA OTVORIJO
OSTALO MU KO I MENI
U naseljima na teritorijalnom opsegu Dračevice, današnjeg Herceg-Novog, obišli smo sve poznate crkve i crkvišta, kao i nepoznata groblja bez crkvenih građevina ili sa ostacima crkava. Odmah smo uočili da i prije poslednje decenije 19. vijeka, po novskim grobljima leži nešto grobnica sa natpisima i dekoracijom.
Na počeku 19. vijeka izrađena je grobnica familije Bulut u Kamenome, kraj crkve Sv. Nikole koja se smatra jednom od starijih u tome kraju. Ovaj se natpis izdvaja odličnom pismenošću i govori o primanju određenih prijevukovskih reformi u ovome planiskom kraju. Osim toga, neobično je skroman broj sačuvanih natpisa na grobnim spomenicima sjeverozapadne Boke iz prve polovice 18. vijeka. Natpis glasi:
UČINI
SPOMEN
MIĆO BULUT KOD
CRKVE S(VETOGA) NIKOLE U
KAMENOM (1)804
Među najstarijim uočenim natpisima na specifično hrišćanskom spomeniku, izdvaja se natpis na kamenom krstu koji obilježava staru grobnicu familije Rapovac kraj crkve Sv. Arhiđakona Stefana u Gornjim Sasovićima. Natpis nosi godinu 1821, a urezan je na istočnoj površini krsta.
Kod crkve Sv. Gospođe u Prijevoru (Sutorina), na jednoj grobnici Vlaovića koja nosi specifično hrišćanske simbole, stoji natpis:
OVĐEN
POČIVAJU ZEMNjI OSTACI GAVRILA
I JANE FLAOVIĆ I NjIJOVI
POTOMCI PRESTAVIŠ
SE GOD. 1 8 5 1
12 OKTOMBRA
Na istome groblju stoji grobnica Pera Vlaovića. Spomenik je izrađen u formi krsta, sa ćirilskim natpisom koji sa svoje ortografije može biti smješten u prvu polovicu 19. vijeka. Izdvaja se grafema "v" urezana u obliku kvadrata i "d" sa kosim linijama razdvojenim horizontalnom koja ne prelazi obuhvat kosih crta, kao i grafema "č" ispisana na način na koji se ispisuje u rukopisnim spomenicima 18. vijeka, sa kraćom povijenom crtom vezanom uz lagano savijenu okomitu. Na spomeniku je urezana godina 1881, vjerovatno naknadno.
Na pođanskom groblju kraj parohijalne crkve Sv. Sergeja i Vakha, viđamo veoma skroman broj grobnica iz 19. vijeka sa natpisima i hrišćanskim obilježjima starijim od 1890. godine. To su dvije grobnice familije Pavković sa oznakom godine 1877. i 1888, te 1879. Grobnica familije Petrović nosi natpis sa oznakom godine 1860.
PRAHU SVOJIH RODITELjA
EVTA I ROSE BRATA KRSTA
I SINA EVTA SPOMEN OVI
PODIŽE GLIGO PETROVIĆ
GODA 1860
Valja znati da Podi tokom 18. i 19. vijeka u rangiranju topaljskih sela, prema ekonomskoj snazi, zauzimaju najviše mjesto, odmah iza Tople. Naime, u to doba, u vrijeme velikog pomorsko-trgovinskog zamaha Dračevice, ovo je naselje jedino konkurentno svome administrativnom središtu. Na groblju crkve Sv. Sergej i Vakho sačuvan je velik broj grobnih ploča koje su ugrađene u stepenište ispred crkve.
Na njima, izuzev na dvije, nema nikakvih natpisa. Jedan je natpis gotovo sasvim izbrisan, a drugi je već objavljeni u djelu S. Nakićenovića natpis sa grobnice pođanskog i sasovićkog paroha Gavrila Mijatovića.
Kraj crkve Sv. Ilije u Lastvi kućanskoj, na grobnici Vukosavljevića, uočava se grubo urezan natpis, krupnim ćiriličnim slovima na velikom grubo pritesanom kamenu.
GROB TOM
A VUKOSALEVIĆ
1 8 6 0
Može se definitivno utvrditi da na groblju kraj crkve Sv. Stefana u Gornjim Sasovićima leže najstarije grobnice obilježene spomenicima koji nose specifično hrišćanske simbole. U isto vrijeme, na spomenicima se viđaju zanimljivi solarni znaci u okviru fine plastičke dekoracije grobnica, dakako, mnogo mlađi od onih kraj crkve Sv. Đorđa u Glogoviku (Kuti).
Natpis na kamenom krstu na grobnici Joka Rašovića nosi oznaku za godinu: 1864.
Na grobnici Mitra Rašovića izrađen je na grobnoj ploči solarni disk sa osam zraka uokviren kružnim ornamentom.
Solarni motiv se javlja i na grobnici familije Brgović (!) gdje je urezan solarni disk sa osam zraka, uokviren kružnim ornamentom.
GROBNICE
PORODICE BRGOVIĆA
MILO BRGOVIĆ R. 1860 + 1923
I NjEGOVI SINOV(I) JOVO R. 1893 + 1919
I ŠPIRO R. 1900 + 1924
Među nadgrobnim spomenicima 19. vijeka sa specifično hrišćanskim obilježjima izdvajamo grobnice na istome groblju crkve Sv. Stefana.
JOKO T. DABOVIĆ
OVAJ SPOMENIK
SEBI PRIPRAVI
ZA
VJEČNU USPOMENU
1853 + 1883
Na istome groblju leži grobnica znamenitog Sasovićana pomorskog kapetana Jovana Pješivca.
VJEČNO POČIVALIŠTE
JOVANA PJEŠIVCA
DOBROTVORA
POMORSKOG KAPETANA
1 SEPTEMBRA 1820
+ 7 FEBRUARA 1888
Na ovome groblju, viđaju se amorfni grobni kamenovi, bez natpisa.
U planinskom selu Ubli, kraj parohijalne crkve Sv. Đorđa uočavaju se solarni simboli u bogatoj dekorativnoj plastici nadgrobnih spomenika sa specifično hrišćanskim obilježjima. Uočava se, takođe, isklesanih likova pokojnika.
Na spomeniku Tripu Dragojloviću isklesan je solarni disk sa osam zraka uokviren kružnim ornamentom, gotovo identičan onima iz Gornjih Sasovića.
Solarni motiv sa osam zraka isklesan je i na spomeniku kćeri Rada Savića i na jednoj grobnici Pavlovića.
KĆERI RADA SAVIĆA
STANE ROĐ(ENA) 1919 + 1920
I MARE ROĐ(ENA) 1925 + 1925
----------------------
OVI SPOMENIK PODIGOŠE
VELKO MITROV PAVLOVIĆ
SEBI I RODITELjIMA
OCU MITRU ROĐ(ENOM) 1818 + 1868
I MAJCI MILICI R(OĐENOJ). 1826-1905
I KĆERI STANI R(OĐENOJ). 1901-1901
I NASTI R(OĐENOJ). 1909 + 1918
I ILINKA R(OĐENA). 1918 + 1918
------------------------
Vrlo često, ovakvi simboli smješteni su na licu krsta, kao na grobnici Jefta Vukovića (crkva Sv. Đorđa, Ubli).
OVDJE POČIVA
JU KOSTI JEVTA
S. VUKOVIĆA R(OĐENOG).
1855 + 1909
PODIGOŠE SINOVI
U Kutima kraj crkve Sv. Andrije, leži staro groblje domicilnih Kućana koji ovdje stajahu prije Morejskog rata. Viđaju se stećci i grube poklopnice bez natpisa.
Na jednoj grobnici Nakićenovića iz 19. vijeka koja se ističe finom izradom, stoji natpis.
OVĐE
POČIVAJU SMRTNI OSTACI
JEFTA NAKIĆENOVIĆA
UMRŠG APRILA 1843
44 GODINE SVOG ŽIVOTA
OVAJ SPOMENIK
POLOŽI NjEGOV SIN JOVO
1878 Solarni simboli viđaju se na grobnicama u Bijeloj kraj crkve Sv. Vrači Kozma i Damjan. Na grobnici Deretića stoji solarni disk sa osam zraka uokviren kružnim ornamentom.
OVAJ SPOMENIK PODIGOŠE
BRAĆA DERETIĆ
SVOME OCU MILOŠU
ROĐ(ENOM) 25/8 1852
U ORAVAC HERCEGOVINA
UMRO 25/7 1916
I OSTALOJ OBITELjI
BIJELA 1931
I ovdje, među najstarijim grobnicama sa specifično hrišćanskim obilježjima dolazi grobnica pomorskog kapetana Nika Šerovića koji se upokojio 1895. godine.
U Đenovićima, kraj crkve Sv. Nikole, leži jedna grobna ploča fine izrade i bogatije dekorisana, bez krsta, sa oznakom godine: 1867. Na ovome groblju viđaju se grobnice tipa "glogovičkih". Na dvije grobne ploče uklesan je prosti kružni ornament.
Kraj crkve Pokrov Bogorodice u Kumboru, leži jedan od najstarijih grobnih natpisa na prostoru sjeverozapadne Boke, na grobnici Kate, supruge Mata Vujnovića koja se prestavila oktobra 1834. Na istom groblju, pred vratima crkve leže dvije grobnice najfinije izrade.
OVĐE
POČIVAJU SMRTNI OSTACI
POMORSKOGA KAPETANA
PETRA ĐURASOVIĆA
RODOLjUBA I DOBROTVORA
1764 + 1857
I
NjEGOVE KĆERI
MARE UDATE NAKIĆENOVIĆ
1820 + 1890
------------------------
S kraja prošloga vijeka je i grobnica Sima Ukropine na istome groblju.
PREDRAGOJ USPOMENI
SIMA KAP(ETANA) UKROPINE
I
NjEGOVE PORODICE
U ZNAK SVOJE VJEČITE LjUBAVI
OVU SPOMEN-PLOČU
SIN NIKO KAP(ETAN) AUSTR. g - o LOIDA
POLOŽI
1899
Ni na jednoj grobnoj ploči koje odlikuje najpažljivija izrada ne stoji hrišćanskih simbola.
U Sutorini, predjelu uz granicu dubrovačku, leže grobnice izrađene u 19. vijeku sa urezanim natpisima.
MIRKO
KONjEVIĆ
1806
+
1866
----------------
Kraj crkve Sv. Nikole u selu Lučići (Sutorina), na grobnici svešteničke familije Lučić stoji natpis. Crkvu je sagradilo bratstvo Lučića 1889.
OVĐE VJEČNI SAN
BORAVE SVEŠTENICI
IZ PORODICE
LUČIĆA OD 1717 DO
LUKA 1692 + 1765
JOVAN 1732 + 1806
SAVO 1752 + 1830
ŠPIRO 1774 + 1855
MIĆO 1842 + 1883
OVAJ SPOMEN
PODIŽE IM IZ
LjUBAVI NjIHOV
PRAUNUK POP
ŠPIRO LUČIĆ
1929 G.
ŠPIRO LUČIĆ
PROTO
ROĐE(N) 1857 G
UMRO 1952 G
--------------------------
U planinskom selu Kameno, kraj parohijalne crkve Sv. Stefana, viđa se samo jedna grobnica sa natpisom koja pripada 19. vijeku.
1899
I M
+
----------------
Među dokumentima mletačke provinijencije u novskom arhivu leže neka koja osvjetljavaju način ukopavanja žitelja Dračevice 18. vijeka. Iako sasvim šturo, vrijedno je ovdje pružiti jedan takav dokumenat. To je oporuka starca Milutina Radova Dragomanovića, koji je, najvjerovatnije, živio u Ublima.
Dokument 21
|
Slava G(ospo)du B(og)u na 1728 m(je)s(e)ca genvara
na Kruševicam neka se zna kako ja starac
Milutin Radov Dragomanović za moje
dobre pameti činim ovi tastamenat
aliti pismo osta(v)ljam moijem kćer(i)ma Mari(j)i
i Kati moju kuću i po kuće što se nađe da dijele
na pola i baštinu na pola jednoj oči(n)stvo
a drugoj Kapovinu neka se one pogode
neka dijele na pola sve i malo i mnogo kuće
i pokuća i baštine i životinje a sestriću
Ili(j)i Ivanovu osta(v)ljam vinogradi dva doca
kako Milenove odrine stoje i da me ukopa
pod kam(e)n veliki kod svetoga Tome ja Jo(v)an
Šeljegović jesam sjedok i ja Lazo
Popov jesam sjedok i ja Vuko Vukićev
jesam sjedok i ja dijak Jo(v)an činih
ovo pismo budući moljen o(d) starca
Milutina Dragomanovića za ne umi(j)ući
on pisati tako da se zna
da nije prosto ko će ovo pismo
poreći i B(o)g dao dobro[419] |
Ovdje je, sasvim izuzetno, iako šturo, opisan ukop pod veliki kamen, što može biti poklopnica ili stećak. Zanimljivo je da se ovaj Ubljanin želi ukopati kraj crkve Sv. Tome u Kutima.
C. Drevne grobnice
1. Grobne gomile
2. "Glogovičke" grobnice
3. Stećci i poklopnice
Za naš predmet biće zanimljiv rad Ljuba Sparavala objavljen 1979.[420]
Autor se zanima iscrpnim opisom srednjovjekovnih grobalja, crkvišta i crkava na prostoru Šume trebinjske u naseljima koja su prema raspoloživim izvorima veoma stara. Opisuje velik broj grobnih gomila - tumulusa, veoma obazrivo, a shodno svojim zapažanjima o savremenim ukopima u tumule, Lj. Sparavalo piše: "U ovom kraju ima mnoštvo kamenih grobnih gomila (tumula) za koje se u nauci smatra da pripadaju praistorijskim Ilirima... "[421] Dalje, autor ustanovljava da se sahranjivanje kod jednog dijela stanovništva ovoga kraja u grobne gomile veoma teško napuštalo, te je većina srednjovjekovnih nekropola nastala na grobnim gomilama.
Sahranjivanje u gomile produžava se u srednjem vijeku i nakon formalnog prihvatanja hrišćanstva, pa čak i u naše vrijeme![422] Crkvine i crkve, izvještava ovaj autor, leže na gomilama ili tik uz njih, baš kao što u Dračevici crkve stoje uz velike praistorijske grobne gomile. Takođe, u planinskim selima, kako će se poslije vidjeti, na tumulima su ležale male crkve u suhozidu.
U pogledu načina sahranjivanja, Lj. Sparavalo piše: "U Cerovačkom groblju, u kome nema ni grobne gomile ni crkvine, ni stećaka, umrli su sahranjivani u obične zemljane rake, a na grobove su im postavljane manje amorfne kamene ploče. Neko grobovi u njemu (za koje nismo sigurni da su nastali do kraja XV vijeka) su obilježeni i stavljanjem jednog neobrađenog duguljastog kamena uspravno iznad glave pokojnika, a sa istočne strane nadglavnika uklesan je mali ravnokraki krst..."
Ovaj opis grobnica u Cerovačkom groblju u Šumi, u potpunosti odgovara našim terenskim zapažanjima na svim grobljima na teritorijalnom opsegu Dračevice, odnosno njihovim starijim partijama. Za naš rad veoma je važno zapažanje autora o razlozima izostajanja izrade drugačijih spomenika. Ovo zapažanje odlično korespondira sa našim terenskim rezultatima. Autor komentariše: "Znamo da je Cerovačko groblje bilogroblje i srednjovjekovnog sela Svinja u kome su živjeli Vlasi. Ako bismo zaključili da su ovi Vlasi bili siromašni stočari, pa da zbog siromaštva nisu postavljali stećke na grobove, pogriješili bismo. Nisu oni svi bili siromašni. Vidjeli smo da je Chrianus Paqualis iz Svinje mogao da otkupi roba za 24 velika solida. On bi isto tako bio u stanju da snosi troškove oko izrade i postavljanja stećka, recimo na grob svoga oca. "[423] Autor navodi kako se u selu Lučnice u Bobanima još ukopavaju u grobne gomile: "Kad se pokojnik položi u grob, onda se naspe nekoliko vreća donesene zemlje, a potom se grob zatrpa kamenom. "[424] Na ispitivanom području, autor konstatuje da su "u stalnim srednjovjekovnim nekropolama stećci nastali uz crkve"[425] kao i da "su stećci nadgrobni spomenici hrišćana. "[426] Na planinskom predjelu Dračevice, stećci takođe leže uz crkve i to redovito grobaljske. Takođe, na susjednom predjelu, u naseljima uz obalu. Prije nego pređemo na izlaganje o starijim srpskim spomenicima u teritorijalnom opsegu Dračevice, zadržaćemo se na izvjesnim pitanjima koja su važna ili odlučujuća za formiranje novog pogleda na porijeklo ovih grobnih obilježja koja mi, sasvim pogrešno, posmatramo kao isključivo srednjovjekovna.
Najprije, želimo naglasiti neophodnost pravljenja razlike između geografske i komunikacijske distance. Geografska udaljenost može biti veoma neznatna, a kako je slučaj u Boki, komunikacijska i komunikacijsko-kulturološka teško savladiva. Predjeli poput planinskog predjela Dračevice 17, 18. i 19. vijeka, kao što nose obilježja tradicionalne kulture, mogu, još prije, zadržavati u religijskoj i obrednoj praksi svoga stanovništva temeljnih karakteristika jedne staro-srpske tradicije.
Drugo, za probleme kojima se ovdje zanimamo, veliku važnost ima savremeno, iako ne i službeno gledanje na pitanje organizacije, obreda i učenja srednjovjekovne bosanske crkve, poznate pod imenom bogumilska. Posve je sigurno da je crkva u srednjovjekovnoj Bosni, državna crkva jedne suverene kraljevine, koja je, prema mišljenju profesora Vase Glušca, nastajala i razvijala se daleko od Vizantije i grčkog uticaja.[427]
V. Glušac je vjerovao da je ova crkva nastala u vrijeme kada i samostalna bosanska država (ranije, do 1018. pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije) te da je sačuvala izrazito hrišćanske odlike i izrazito slovensko obilježje u okruženju bosanskohercegovačkog visokog karsta koji je čini toponimom izolacije. Ovaj je predio daleko od kulturnog i crkvenog djelokruga ostalih regionalnih nacionalnih crkava. Zanimljiv je pogovor studiji V. Glušca, gdje J. Janić kaže: "Završavajući ovaj letimični pregled naučnih teza o tzv. bogumilima i crkvi bosanskoj, kao i van naučnih razloga za njihov nastanak, razvoj i opstanak, spomenućemo i izučavanja Dragoljuba Dragojlovića, danas najboljeg poznavaoca ovog problemakod nas. Njegova istraživanja dovela su ga do teze koja u suštini, iako se on deklarativno distancira od Glušca i Šidaka, predstavlja njihovu verbalnu premodifikaciju. Želeći da zaobiđe dihotomiju Rački-Petranović (Glušac) ili trijadu neomanihejstvo-pravoslavlje-katoličanstvo, on je otvorio, na izgled jednu novu mogućnost.
Pošto istorijske činjenice pokazuju da se crkva bosanska razlikovala po svom učenju i obredima od zapadnih katara i istočnih bogumila (pavlikijana, kudugera i dr. ) jer je Glušac poslije drugog svijetskog rata pokazao njeno direktno nastavljanje na pravoslavnu tradiciju, Dragojlović će postaviti tezu da je crkva bosanska jedna "ponarodnjačena" varijanta unutar pravoslavne crkve"[428]
Najviši autoriteti za pitanja srednjovjekovne bosanske crkve saglasni su o "narodnom" karakteru ove crkve, što znači vaninstitucionalnom ili protivinstitucionalnom njenom usmjerenju, te da ova crkva nastaje i razvija se u predjelu koji nosi odlike izolata tradicionalne kulture.
Novski kraj živjeće kratko pod vlašću bosanskih kraljeva, od 1382 do 1482. Bogumil Hrabak piše: "Zanimljivo je pitanje o verskoj pripadnosti življa Novoga i njegove okoline. Najstarije stanovništvo Sutorine, sudeći po imenu "Irina" koje se nalazilo u samom imenu lokaliteta, gajilo je kult grčke svetice te je svakako bilo pravoslavno. Kada se početkom zrelog srednjeg veka u Bosni i Srbiji javilo bogumilstvo, kao ideološki izraz otpora feudalizaciji, njegovi tragovi su se mogli ustanoviti u Boki i Dračevici. "[429]
Svi autori koji su pisali i zaključivali o prisustvu jeretičke crkve u srednjem vijeku Boke, gradili su svoja opažanja na prisustvu u ovome kraju karakterističnih grobnih spomenika koji se u našoj istorijskoj nauci smještaju u visoki srednji vijek. Ni jedan nije znao, u vazdašnjem oskudjevanju naših istraživača u terenskim podacima, da se ukopavanje pod stećke produžava u nekim novskim planinskim selima do polovice 20. vijeka. To, naravno, neće biti razlogom da njihove žitelje proglasimo bogumilima. Ukopavanje pod krupne grobne spomenike može se u planinskom seluUbli ispratiti kroz vrijeme do hiljadu godina (groblje crkve Sv. Gospođe). Takođe, grobnice sa stećcima u Ublima u kojima se ukopi produžavaju poslije drugog svijetskog rata, istovjetene su, na primjer, grobnicama manastira Tvrdoš koje se smještaju u 16. vijek.
Stećke susrećemo na čitavoj teritoriji Novoga, i može se reći da imaju potpuno teritorijalno rasprostranjenje. Oni su definitivno grupisani oko crkava i to onih koje nose arhitektonska obilježja starine, dakle oko onih crkvenih građevina za koje se vjeruje, na temelju arhivske dokumentacije, i pedanja, da pripadaju prijeturskim crkvenim zgradama.
Terenski podaci
Selo Bajkove Kruševice: mjesna tradicija o velikim grobnim pločama ugrađenim u temelje parohijalne crkve Sv. Nikole koje su ležale kraj stare kruševičke crkve. Predanje o grčkom naselju na predjelu "Čopi" koje je uništeno provalom vode iz planine. U Kruševicama je živa izreka: "Odavde je suša i Grke oćerala" Selo Mokrine: U Donjim Mokrinama stećak u blizini filijalne crkve Sv. Đor đe. Stećak je naknadno postavljen uspravno, može biti baš kod razgraničenja između Venecije i Otomanske imperije u 1700. Ovo se mjesto zove "Krst" ili "Na krst". U mokrinjskom odlomku Crljeno brdo stećak kraj crkve Sv. Krst. Mjesna tradicija obavještava o kamenu na kojemu su se kažnjavali prestupnici, odbijajući drugačiju namjenu.
Selo Kameno: u odlomku Vukovići-Bronzići-Škeri, kraj zavjetne crkve Sv.
Jovana, u porti, leži stećak.
Sutorina, selo Prijevor, odlomak Malta: kod crkve sv. Nikole nekropola stećaka.
Sutorina, selo Prijevor: na Butkovom brdu i lokalitetu "Groblje" leži stećak.
Sutorina, selo Lučići-Rajevići: groblje zavjetne crkve Sv. Jovana gdje viđamo nekropolu stećaka.
Sutorina, selo Čenići: kod crkve Sv. Đorđa leže dva stećka.
Sutorina, selo Žvinje: kod zavjetne crkve Sv. Ilije dva stećka; kod crkve Sv. Đorđa dva stećka.
Selo Ratiševina: dvije grube kamene grobne ploče sa uspravnim krstom grube izrade.
Selo Sušćepan: kod crkve Sv. Stefana leži sedam grubih grobnih ploča.
Selo Kuti: kod crkve Sv. Andrije velike grube kamene grobne ploče.
Selo Bijelske Kruševice: kod crkve Sv. Gospođe stećci, kod parohijalne crkve Sv. Arhangela Mihajla.
Selo Bijelske Kruševice, odlomak Repaji: kod crkve Sv. Petke izvan porte leži jedan polomljeni stećak, a u porti devet grobnih ploča među kojima, veće, grublje pritesane pripadaju 14-15. vijeku.
Selo Ubli: kod crkve Sv. Gospođe leži nekropola stećaka koje se u predanjem vezuju uz "Grke" Mataruge. Ovdje, u porti, leži ravno četrnaest grobnih ploča.
a. Jasno je da se grobni spomenici srednjega vijeka, i to oni koji se sa sigurnošću smještaju u klasično doba stećaka (14-16. vijek) grupišu oko prijeturskih crkvenih građevina koje za stanovništvo Dračevice nose značaj zavjetnih crkava ili leže van porte, u blizini crkve.
b. U novskim naseljima je živa tradicija o Grcima i grčkim grobljima koja su isključivo groblja sa stećcima.
c. Na ovakvim grobljima se žitelji Dračevice, za koje vjerujemo da su se ovdje naselili po završetku Morejskog rata, obično ne ukopavaju. U nekim naseljima se ukopavanje obavlja na vrlo udaljenim grobljima (Obalica - Sv. Đorđe, Glogovik; Malta - Sv. Stefan, Šćepošević; Kameno, odlomak Ratkovići - Sv. Stefan)
Obilaženjem svih dračevićkih grobalja i grobišta, uočilo se drevnih grobaljskih cjelina sa grobnicama konstruisanim od:
a. većih grobnih ploča-poklopnica
b. nekoliko neobrađenih i manjih ploča pljoštimice položenih na zemlju, a dvije okomito pobodene kraj nogu i glave pokojnika - "Glogovičke grobnice"
b 1. Glogovičke grobnice sa malim kamenim krstovima grube izrade
b 2. Glogovičke grobnice sa običnim neobrađenim ili grubo pritesanim kamenom kraj nogu i glave
c. kiljani - amorfno ili grubo pritesano kamenje okomito pobodeno u zemlju.
Na gotovo svim dračevićkim grobljima leže i određene partije sa grobnicama tipa "a".
Ovdje smo namjerni izdvojiti samo groblja koja nose značaj spomenika istorije i u kojima se sahranjivanje, prema obavještenjima domicilnog stanovništva, nije obavljalo od onoga izrazitog sloja stanovništva Dračevice za koji vjerujemo da je ovdje naseljen poslije Morejskog rata.
Najprije, na Vidovom vrhu kraj Donjih Mokrina, gdje je stajala zavjetna Vidova crkva. Ovo se groblje ne upotrebljava od mokrinjske populacije u njenom izrazitom poslijemorejskom sloju.
Kućanski odlomak Obalica sa većim grobljem na Crkvini.
Crkva Sv. Andrije u Ožegovićima (Kuti) gdje se ukopava isključivo starinarsko stanovništvo kućanskog odlomka Bogljenović prije Morejskog rata.
Nadalje, izdvajamo groblja na kojima najveće partije čine grobnice tipa "b".
Najprije, groblje na predjelu Jakovina u Prijevoru koje se hipotetički vezuje uz drevnu crkvenu građevinu posvećenu Sv. Irini. Uništeno.
Groblje na Đurđevom kamenu u Sutorini (odlomak Konjevići). Nije se ukopavalo poslije Morejskog rata.
Groblje kraj crkve Sv. Đorđa u Glogoviku (Kuti) gdje su sačuvane grobnice tipa "b 2". Ukopavanje u ovakve grobnice se obavljalo do početka 20. vijeka. Ovo je aktivno groblje.
Groblje na Ivan-stanu u Kutima. Nije se vršilo ukopavanje poslije Morejskog rata.
Groblje kraj crkve Sv. Tome u Kutima. Ukopavanje poslije Morejskog rata moguće.
Groblje kraj crkve Sv. Trojice u Ratiševini gdje je sačuvana jedna serija grobnica tipa "b 2". I ovo je aktivno groblje.
Groblje van porte parohijalne crkve Sv. Varvare u Mokrinama. Uništeno. Ukopavanje u porti.
Groblje van porte crkve Sv. Stefana u Gornjim Sasovićima. Nije aktivno. Ukopavanje u porti.
Groblje kraj zavjetne crkve Sv. Jovana u Kamenom. Izraziti poslijemorejski sloj stanovništva Kamenoga se nije ukopavalo u ovom groblju.
Groblje na Vlajovini u Kamenome sa ostacima crkve. Nije se ukopavalo poslije Morejskog rata. Uništeno.
Na prostornom obuhvatu novskog zaliva, uočeno je grobnih gomila koje se pripisuju praistorijskom ilirskom stanovništvu Boke. Pored velikih grobnih gomila viđaju se i manje, kružne ili kvadratne osnove. Ovdje izdvajamo gomile u Kokotovoj dubravi u kućanskom zaseoku Obalica. Ove su gomile pravilne kružne osnove sa štrčećim kamenovima, konstruisane od sitnih krhotina kamena shodno geološko-petrološkim odlikama terena gdje krupniji kamen nije mogao biti upotrebljen. Ove gomile ne odaju utisak dublje starine.
U nastojanju da se pruži odgovor na ovo pitanje, valjalo je najprije, obići sve crkve i crkvine na ovoj teritoriji. Među ovim crkvama prepoznaju se one koje su stajale u bokeškim brdima prije turske dominacije. Sve su one tokom vremena doživjele sanacione zahvate, proširivanja i dogradnje, no na njima se prepoznaju njihove starije faze.
U planinskom selu Kameno, susrećemo se sa obavještenjima o manjim crkvenim zgradama u suhozidu na grobnim gomilama. Danas su ove crkve porušene, no na jednom mjestu, na Gočunskoj gomili, na središnjem položaju, vide se ostaci temelja neke crkvene zgrade. Na gomili Crkvina, toponim i precizna obavještenja, govore o crkvi na grobnoj gomili. Ova je gomila, na žalost, raskopana.
Neobično je važno za srpsku narodnu istoriju opažanje o gradnji crkava na grobnim gomilama i načinu njihove gradnje, o čemu detaljnije obavještava Lj. Sparavalo.(1) Ove su crkve građene u suhozidu, dakle debelih zidova, i one nisu velike. Veći broj srednjovjekovnih nekropola sa stećcima u južnoj Hercegovini, nastaje na grobnim gomilama koje se u nauci smatraju ilirskim tumulima. Takođe, neposredno uz tumule. Ukopavanje u gomile praktikuje se u nekim južnohercegovačkim selima i danas. Na prostoru sjeverozapadne Bokene susrećemo se sa obavještenjima o ukopavanju u grobne gomile. U južnom dijelu zaliva, u Grblju, dakle u kraju gdje se starinarski sloj stanovništva prije Morejskog rata mnogo oštrije ocrtava, crkve su podizane na grobnim gomilama. Ovaj je predio pošteđen krupnijih migratornih pomjeranja u njegovom novovjekovnom razdoblju.
U Šumi trebinjskoj, kako obavještava Lj. Sparavalo, neke su crkve na gomilama nastajale zajedno sa nekropolama sa stećcima, u rasponu između 11. i 16. vijeka. Može se vjerovati da su najstarije crkve na prostoru Dračevice podignute na grobnim gomilama u osvit hrišćanizacije planinskog predjela. Ono što čini razliku između grobišta na gomilama u južnoj Hercegovini i ovih u Kamenom, jest odsustvo stećaka kraj gomila u Kamenom. Kako su stećci nadgrobni spomenici koji predstavljaju izraz hrišćanske religioznosti, to se može naslutiti da se u planinskim selima Dračevice hrišćanstvo sporije i teže rasprostiralo nego na susjednom obalskom zemljištu koje sadržavaše i okupljaše neposrednijeg uticaja ranosrednjovjekovnih crkvenih središta podizanih na pjeni od mora.
Gotovo da nema sela na novskoj teritoriji u kojem nije sačuvano prednje o grčkim naseljima i grobljima. Kaže se: " na tome mjestu je bilo grčko groblje" ili "to je grčko groblje". Srpsko stanovništvo bokeških sela koje identifikuje ova groblja kao "grčka" nesumnjivo ukazuje na jednu neobičnost koju ne bismo mogli objašnjavati ako ne bismo znali za kazivanje episkopa N. Milaša o većinskom grčkom stanovništvu u dalmatinskim gradovima u 16. vijeku. Epis. N. Milaš piše: " U XV vijeku i do druge polovine XVI vijeka imao je u državi prevagu grčki element nad srpskim" i: "Do karlovačkoga mira pravoslavnu pastvu mletačko dalmatinskog episkopa u Dalmaciji sastavljale su grčke porodice u primorskim gradovima, koje su prema srpskim porodicama u istim gradovima bile u većem broju... "Ovaj veliki istoričar dalmatinske srpske crkve piše dalje da i samim grčkim crkvenim opštinama, od starina grčkim, Srbi počinju zadobijati prevagu te kako preostali Grci koji se ne vratiše u Grčku, zavođeni svojim sveštenstvom prelažahu u katolicizam.[430]
Za razriješenje pitanja porijekla ovih grobalja u Boki i Dračevici, naprosto je od kapitalne važnosti kazivanje N. Milaša koji može biti i najbolji poznavalac prilika u Dalmaciji. Sasvim je moguće da su groblja koja nesumnjivo pripadaju domicilnom sloju bokeškog srpskog stanovništva visokog srednjeg vijeka koje je u visokoj mjeri hrišćanizovano posredstvom grčkog sveštenstva. Ako Grka nije bilo u Dračevici 17. vijeka, sačuvana je uspomena na njih. Kazivanje N. Milaša kao i živa tradicija o grčkim grobljima, otvara i nagovještava još jedno zanimljivo ili zanimljivije pitanje. Zbog čega se ova groblja razdvajaju i posebno označavaju kao "grčka"? Postoji li za to neki poseban razlog? Postoji li mogućnost da se groblja bokeških-dračevićkih Srba u njihovom izrazitom poslijemorejskom sloju stanovništva naprosto razlikuju od grobalja označenih imenom "grčka"? Ovdje još jednom valja podvući kako se "grčkim" nazivaju groblja sa stećcima.
Na temelju prikupljenih terenskih podataka moglo se vidjeti kako ovakva groblja indiciraju prisustvo starinarskog dračevićkog stanovništva prije Morejskog rata. Ovakva groblja leže kraj zavjetnih crkava sa nekropolama stećaka. Groblja u kojima definitivno leže partije visoko-srednjovjekovnih grobnica, a na kojima se praktikuje ukopavanje Dračevićana koje u Boku donosi Morejski rat, sigurno su groblja sa preovladavajućim učešćem grobnica tipa "Glogovičkih". Ukoliko nešto na bokeškim-novskim grobljima pripada opusu 18. vijeka, tada su to Glogovičke grobnice.
Kornerov katastik iz 1690. godine
Najstarija zemljišna knjiga u kojoj je trebalo tražiti podataka o crkvama u planinskim selima Dračevice je dovršena 1690. godine. Vjerujemo da je njenu izradu pokrenuo generalni providur Gerolamo Corner, moguće i brzom izradom kakvog provizornijeg katastika.
U selu Mokrine, ova knjiga uključuje crkvu Sv. Đorđa (Chiesa di San Zorzi)[432]
Ovdje je svakako u pitanju filijalna crkva Sv. Đorđa u Donjim Mokrinama.
U Kamenome, takođe crkvu Sv. Đorđa (Chiesa di San Zorzi)[433]
U Žlijebima, crkvu Sv. Ilije (Chieza di San Ilia)[434]
Podaci iz ove zemljišne knjige su nepotpuni. Samo nekoliko godina kasnije, u 1702, biće dovršena nova zemljišna knjiga, koja već uključuje i druge crkve, a u 1704. biće dovršena najpotpunija zemljišna knjiga (Badoerov katastik) koja će uključiti, u naseljima Mokrine i Kameno i crkve Sv. Krst, crkvu Sv. Varvare, crkvu Sv. Stefana i crkvu Sv. Jovana (Chiesa distruta di San Zuane) Ni jedna od ovih crkava nije nastala u to vrijeme, ali stoji mogućnost da se neke opravljene ili iznova podignute.
Badoerov katastik iz 1704. godine
U selu Mokrine uključena je crkva Sv. Varvare. U prvoj rubrici katastika (perticatione = premjeravanje) stoji: "Chiesa di Santa Barbara fabricata in grebano con Bosco Milos Voinovich arativo, loco detto Guginel Do, te veličina posjeda: dva kampa, 1 kvarat i 20 tivolija.[435]
Dalje: "Terra arativa della chiesa di Santa Barbara, loco detto Babina dolina lavora il comun", te veličina posjeda: tri kvarta, osamdeset i četiri tivolija.[436]
"Terra arativa della chiesa di Santa Barbara, loco detto Cuchiste" sa jedan kvarat i sto tivolija.[437]
"Terra arativa della chiesa di Santa Barbara, loco detto Radognia dolina" sa stopet tivolija.[438]
Takođe, uključena je crkva Sv. Đorđa. U prvoj rubrici katastika stoji: "Terra arativa della chiesa di San Giorgio" sa šezdeset tivolija.[439]
U rubrici "Alfabeto e ristretto della villa di Mocrine" ova se crkva pominje kao "Chiesa di San Zorzi", sa veličinom posjeda: tri kampa, dva kvarta i osamdeset i tri tivolija.[440]
Kao treća uključena je crkva Sv. Krst: "Santa Croce loco detto Bressine"[441]
si dibate il terzo per grebano, resta", te jedan kamp, tri kvarta i šezdeset i šest tivolija.[442] U rubrici "Alfabeto e ristreto..." pominje se ista crkva sa jednakom površinom zemlje.[443]
U selu Kameno, Badoerov katastik uključuje dvije crkve: Sv. Stefana i Sv. Jovana.
U rubrici "Petricatione", stoji: "Chiesa di San Steffano di Cameno", uz veličinu posjeda: devet kampa i dvanaest tivolija.[444]
Dalje: "Terra arativa della chiesa di San Steffano" sa jednim kvartom i stodeset tivolija.[445]
"Terra arativa della chiesa di San Steffaanoe Ivan Miscovich, la meta per uno, loco detto Verbizza Sfergna", sa dva kampa, jednim kvartom i stoosamdest i dva tivolija.[446]
U rubrici "Alfabeto e ristoreto..." ova crkva posjeduje jedan kamp, dva kvarta i devedeset i šest tivolija.[447]
Pored crkve Sv. Stefana, pominje se i porušena crkva Sv. Jovana. U prvoj rubrici katastika stoji: "Chiesa distrutta in titolata San Zuane col suo cimiterio"[448] kao i u rubrici "Alfabeto...", bez posjeda.[449]
U selu Žlijebi, Badoerov katastik uključuje crkvu Sv. Ilije. U rubrici "Perticatione" stoji: "Terra arativa della chiesa di San Ellia, loco detto Elina Glava" sa jednim kvartom i dvadeset i sedam tivolija.[450]
Ova zavjetna crkva ograđena je na izloženome mjestu izviše Ratiševine, a blizu mokrinjskog odlomka Crljeno brdo koji se pod ovim imenom pominje u dubrovačkim dokumentima kao dračevićko naselje. Crkva je definitivno isključivo zavjetna i, vezano uz nju, okolno stanovništvo je njegovalo kult Sv. Tripuna. Na Tripun-dan, ovdje se okupljao narod koji je držao zavjet Sv. Tripunu, a nadležni paroh je sve do drugog svijetskog rata ovdje, na Tripun-dan, držao službu. U mokrinjskom odlomku Crljeno brdo čuva se predanje o čuvanju moštiju Sv. Tripuna u ovoj crkvi.[451]
U novskome arhivu sačuvan je jedan dokumenat koji govori o pripremama za obnovu ove crkve koji ćemo ovdje pružiti integralno i s razloga što je jedini ćirilski dok. u novskom arhivu koji sadrži obavještenja o gradnji neke crkve na planinskom predjelu Dračevice.
Dokument 22
|
M. P. S. V. H.
Poježe da naša siromašna obština, selo Mokrine prozivamo
koje se nahodi u kra(j)ini novskoj blizu granice turske malom mjestu za
početi iznova crkov S(ve)t(ago) proroka Ilije na slavu
B(o)žju, i s(ve)tago proroka Ilije mi nemajući takove
jakosti soveršiti je budući da smoi dosad zadužili se i živimo
be(z) sobranija hr(is)tijanskago hodeći po čuždijem (!) mjestima
i cerkvam; tako s pitanjem naših glavarah, i š njiovom preporukom,
i sićilom, togo radi s ovijem našijem milijem pisanicem
preporučamo sebe obšte, v(a)sem pravoslavnim hr(is)tijanom,
grada Trijesta i Mletaka, i svakoga mjesta pristojnoga
blagopočtenorodnim gospodarom svakoga zvanja imena i licam;
i pokorno molim da bi izvolili za ljubav Božiju, i svetago
proroka Ili(j)i crkvi, učiniti koliko komu u serce G(ospo)d Bog
nadahne za koje vaše dobro k: našoj obštini siromaškoj
G(ospo)d B(o)g molitvam presvatija svoje matere i Svetago
slavnago proroka Ilije milostiv vama i ovogaj i onogaj svijeta
da bude; i ovomu bratu od naše kra(j)ine ko(j)i tamo polazi
u Trijest i Mletke g(ospodi)nu Lesu Lubardiću, jer smo ga
molili i preporučili da se tamo javi vašem hr(is)toljublju
i takovu milostinjicu možete sikuro poslati po istomu; i za
uvjerenje podpišujemo se i postavljamo naš pečat bratinski
S Tople deržave novske na 12 mađa 1792
Gligo Janković kap(etan) od komunitadi
Joko Lazarević suđa od komunitadi
Panto Pavković suđa od komunitadi
Leso Nakićenović suđa od komunitadi
Sava Đurasović suđa od komunitadi[452] |
Neobična je tvrdnja žitelja Mokrina o nedostatku crkve u njihovom selu. Čak i kada bi iza ovoga pisma stajali isključivo stanovnici Crljenog brda, ona ne bi odgovarala istini, jer u njihovom odlomku stoji drevna crkva Sv. Krst, a u selu Mokrine još dvije crkve koje uključuju mletačke zemljišne knjige sa početka 18. vijeka. Na parohijalnoj crkvi Sv. Varvare sačuvani su natpisi o obnovi u 1749. godini. Ovakav postupak Mokrinjana, koji koncem 18. vijeka raspolažu sa tri crkve, samo potencira značaj crkve Sv. Ilije kao zavjetne crkve.
O obnovi crkve Sv. Varvare govore dva natpisa. Jedan je ugrađen u zgradu crkve iznad nadvratnika, a drugi u zid pomoćne crkvene zgrade.
Ovdje ćemo najprije pružiti prevod natpisa sa crkve, uz fotografski snimak.
Tekst natpisa je raspoređen u devet redova od kojih je poslednji, deveti, prekriven slojem maltera i ne može se pročitati.
1749
IZVOLjENIJEM
OCA I SA POSPJEŠE
NIJEM SINA I DEJSTV
OM S(VE)TAGA DUHA OBNOVI
SE I SAGRADI SI HRAM S(VE)
TE VELIKOMUČ(E)NICE VA
RVARE LjETO
U tekstu su skraćene isključivo sakralne riječi. Izostaju znaci interpunkcije.
Slovo A je pisano sa uglastom petljom u odnosu na uspravnu i lako nagnutu liniju. Petlja zahvata polovicu kose haste.
Slovo B je skoro sasvim položeno sa okuglim trbuhom i oštro povijenom petljom.
Slovo V je kvadratnog oblika.
Slovo G je sa uspravnom crtom na kojoj leži malo ukošena gornja crta dodirujući vrh uspravne na jednoj trećini svoje dužine. Lijevi krak kraći, povijen naniže.
Slovo I je sa posve vodoravnom spojnicom Slovo Omega je široko, uglasto.
Slovo R je pisano sa uglastim trbuhom i vertikalnom crtom malo nagnutom udesno.
Slova P, H, M, U su uglastog ustavnog oblika.
Slovo T je pisano kao tronogo. Horizontalna crta ne prelazi okvir.
Slovo K je u dva poteza u obliku dvije vertikalne paralelne crte.
Slovo C. Desna vertikalna crta se spušta pravo ispod ukrštanja sa vodoravnom.
Crkve i crkvine u planinskim selima
Mokrine
1. Crkva Sv. Varvare (parohijalna)
2. Crkva Sv. Petka (odlomak Petijevići)
3. Crkva Sv. Krst (odlomak Crljeno brdo)
4. Crkva Sv. Đorđa (Donje selo)
5. Crkva Sv. Vasilije Ostroški (odlomak Svrčuge)
6. Vidova crkva (Lazarica) (Vidov vrh) - uništena, sa grobljem: zavjetna
7. Crkva Sv. Ilija (odlomak Crljeno brdo): zavjetna, Sv. Tripun
Kameno
1. Sv. Stefan (parohijalna)
2. Sv. Jovan (odlomak Bronzići-Vukovići-Škeri): zavjetna, Sv. Jovan
3. Sv. Nikola (odlomak Mandići)
4. Sv. Đorđe - uništena, sa grobljem
5. Crkvina (Šušnjatica) - uništena
Žlijebi
1. Sv. Nikola (parohijalna)
2. Sv. Ilija - u prvoj polovici 18. vijeka
Kameno
Aidovina, Aqua Dizdarizza, Ajčevića do, Brainonuga, Babin dolaz, Bagocevich, Brados niva, Bachzan, Baschia, Brestovich, Brescova dolina, Brijeg, Batince, Baraluše, Bakočevina, Balin sjenokos, Blatina, Braga, Bečalina, Bijele lozine, Brstovik, Brijesi, Boćenice, Bostićevo, Bedeljak, Brinjine, Boban dolac, Bobova njiva, Bovljanuša, Bijeli dren, Brežine, Balča (Bavča), Bolja njiva, Bižulice, Bibira, Veglia gniva, Vuchovicha gniva, Vorsin dol, Vertazza, Verbizza Sfergna, Veli dol, Vir, Vilin kuk, Vrtina, Vramač kamen, Vratlo, Vlajova njiva, Višin do, Vrteljak, Visoko brdo, Velja stijena, Veseli doci, Vodena jama, Vjetrine, Vlajovina, Vlaka, Vučja greda, Vučja jama, Vučji do, Vrhovi, Vrteno brdo, Vručeva ulica, Vinogradi, Giniz do, Giansizza glavizza, Gomila, Graij, Gruzov obizza, Giunacov do, Gozum, Glavica, Glavičina, Grmeljeva dolina, Gnjoja, Gopčevića polje, Grašina, Granišnica, Grdovna dolina, Glavorište, Gradiš njiva, Gaj, Glavina, Gočuni, Gnjilište, Gradac, Goli brijeg, Grčemova dolina, Grčeljeva dolina, Galovina, Grab, Grabov do, Golubinica, Grotljavica, Grablje, Dubrave gnive, Drassigne berdo, Dolovi, Doline, Dubrava, Daglienoga, Dionizza, Dolinica, Draceva gniva, Drassevich, Dobrosin do, Do, Dražine grede, Dobraštica, Duboki do, Dubovi do, Dobraljice, Durakovina, Dizdarica, Dvor, Duboka dolina, Dragova jama, Dragana, Domiter, Dragića pećina, Dragić, Đevi doci, Đurovina, Đevojačke grede, Žukva, Žitni do, Zagumno, Zacuchie, Zavoz, Zausci, Zaglaviće, Zabrđe, Zanož, Zaglavno, Zelenac, Zakamenicu, Zetovića njiva, Zmijanje brdo, Zmijanji put, Zalokovje, Zaušje, Zagusovice, Zogovo, Zogovo brdo, Zalaze, Zubov dolac, Jelin do, Ječmina, Jaro, Jamina, Jarča brdo, Jarča glava, Jagodište, Ivana zdolaz, Isin kuk, Ivanjiš do, Izvor, Izvod, Krčevina, Kabo, Klačina,Kisjelica, Kućiština, Kuk, Krivaja, Krpatak, Kraji, Kozdolac, Košarice, Kotobilj, Kamenica, Krnjevina, Kovačina, Kod Bandjere, Knežlazina, Kalač glava, Kupjen dolac, Katovina, Kamenska ravan, Krtolišta, Kućerice, Krutalica, Mustapine, Mitrovina, Migniviza, Milichia verto, Marigna gniva, Mali dolaz, Mirichia dolina, Međica, Mala lazina, Malo polje, Mala ulica, Mujovića njiva, Međe, Marinica, Mičić doline, Mioč do, Mandića čelinjak, Motreza (Motrijez), Miškovića greda, Murova glavica, Nugli, Nossiza, Nastovadolina, Naidogna verbizza, Njivica, Oni, Ograda, Osiech, Ocrugli dolaz, Obale, Ostichia dolina, Osinizza, Ozidina, Odjevo, Okrupni dolac, Obla glava, Opaljika, Ostojić dolina, Ober, Ozinišće, Ploza, Podanach, Prodrassigne berdo, Podcuchie, Pirovina, Podtorich, Podgomile, Podgumnie, Podpechino, Popistech, Pištet, Pogana loqua, Pressivova, Pogliz in Lastva, Pleten do, Popov dolac, Pomala ulizza, Prodov, Pod ulicu, Pod Ravanac, Prokos, Polje, Popratina, Poljic, Podštalje, Podbrežine, Pršin oraj, Petrova glava, Prlina, Pod Grede, Peruš njiva, Podumlje, Popovića jama, Peratov grob, Podkorić, Pelinica, Pećine, Potočica, Provaljeni do, Pasja jama, Prodane stijene, Ponor, Poljašica, Pali brijeg, Perov do, Potok, Podraće, Pećavorje, Piperi, Rominga, Rupa, Ratcova gomila, Rassich, Rupagiovo, Ragiela, Ranza camenizza, Rašlje, Rudina, Rudinica, Ravanac, Rosulja, Rominjača, Remetići, Rupina, Ravnište, Robodo, Sinocos, Stubizza, Suplia stina, Slavi doz, Snos, Sadić, Surdup, Stupice, Skraj, Siljevik, Subovine, Sjenjak, Subra, Suvarica, Tor, Tala, Taraboš, Trnovi doci, Talijansko gumno, Uljanov do, Uz Srijenslu, Chuchiesta, Civetuvichia gniva, Crusca, Camegne, Cramoglie, Cehotin, Chineš do, Cosavizza, Cupriniste, Crkvina, Crkvena njiva, Careva rupa, Čepeljak, Čavlinuša, Čaklje, Čohanov do, Ćedilo, Šilobod, Škrape, Šakovina, Šljeme, Šušnjatica.
Mokrine
Asanov do, Alin do, asanov grob, Budanova glavica, Budanova gomila, Brachia gniva, Babina dolina, Batina gniva, Bosov dol, Bodgnoz, Bubet, Busichi dolaz, Bucovizza, Bressine, Burović livada, Bare, Bubin do, Babovina, Bjelanovina, Boan, Blatina, badnjak glavica, Brko dolac, Bisage, Bijeli kamen, Vilinjak, Vir, Versina, Velica gniva in Ponique, Vuscova dolina, Vollcovaz, Vissagne, Velichi do, Velica dozza, Vrti, Vrtići, Vrtine, Više Ponikve, Velike livade, Vukova njiva, Vučja glava, Vojkovac, Vrti pod Krst, Višnjeva njiva, Gola livada, Guginel do, Granisnizza, Grubisnizza, Glavicina, Gianoeva dolina, Gibreigh, Glavagne, Griva lalez, Gisa, Greblie, Gerbie Selista, Gorna Verbiza, Garaosavlia verbiza, Giurovichia gniva, Giagnigna gniva, Gernosa gorizza, Gružni doci, Glavica, Gradac, Gomila, Greda, Gredeljuša, Glavjak, Graona njiva, Grumen, Grudica, Golubinica, Gunjev do, Greben, Gojkovac, Dubochi do, Drasebrachia gniva, Debela greda, Dolina, Duboca dolina, Duga gniva, Dogna dolina, Dobrich, Dognila pognaca, Drenin do, Dozi velico, Dragovo selo, Dolovi, Dupanova prodo, Dobra, Dosijev do, Duga dolina, Duga jama, Dočići, Došlov do, Drenovo, Đurovina, Đurov do, Đevi doci, Žubor do, Žabica, Žarkovina, Žuti dolovi, Žiskovina, Zubaz dol, Zabiza, Zavrće, Zaganitia, Za Bare, Zagojnica, Za Livade, Zauličje, Zamjeća njiva, Za Gredu, Zaganjica, Islamovi doci,Ivanac, Ilinica, Jagnjilište, Jama, Jamina, Kosović do, Kaluže, Kopren do, Kućište, Kosier, Kriva dolina, Kočina, Krst, Klopotnik, Koritnica, Kratovina, Livade, Lacognigna gniva, Lescovizza, Laprgnae gornie, Lugh, Laponjak, Lećevišta, Luke, Lazetina, Lošivica, Lastva, Lepetića greda, Ledački put, Lazarevića do, Lovorika, Laleš njiva, Likovac, Maramassichia Luca, Meterizi, Muar, Maraschia dolina, Mussina gniva, Mocri dol, Metigliava strana, Mitidi dol, Megio do, Megidizza, Murasol do, Miglianov dol, Memedova dolina, Mrgin, Mačvanik, Mječarnica, Merchicha do, Mali do, Međine, Mekiš, Mustapić njiva, Međe do, Miletina njiva, Metilj, Male doline, Marina dolina, Muvari, Miševa njiva, Magariš njiva, Mlinica, Milot njiva, Nalužje, Nožica, Nikolin dolac, Ovcina, Ocista, Obrenova gniva, Ochiani do, Oschina dolina, Orach velichi, Oglavak, Orliljta, Okrupni dolac, Osredak, Okosina, Obalnica, Podzorlinaz, Podvorie, Premilov dolaz, Poslagnine, Podkosun, Podboca, Ponique, Popov do, Presca gniva, Podine, Prodol, Pederachie, Podgai, Podcugniza, Podgnaz, Pod podine, Predulissie, Purinchi dol, Podvor, Podsdiech gniva, Piralizza sgrada, Putina, Pod Livade, Pečarevina, Podanak, Pokunjica, Prljaga, Pod Gradac, Ponori, Potok, Podšajak, Počivalo, Pod Budanovu glavicu, Podžuborja, Pas, Poljice, Podgrožđe, Ponori gaj, Polješnjaci, Pod, Podine, Podkonjica, Popratni dolac, Polužina, Pećarevina, Potočina, Podmurovnica, Podvijerac, Plitka dolina, Pod Brijeg, Palačak, Podračje, Podkunica, Premačje, Podvođe, Podnica, Remenova dol, Radognina dolina, Rupa, Radunova glavizza, Raicovina, Raicove gnive, Rasboi, Radichia vert, Rach, Rudine, Rakovica, Rupine, Repiljte, Radina dolina, Ravan, Radojkovina, Radanove lazine, Solila, Sair, Sainova dolina, Strigne corita, Sclopo gniva, Sterma glavizza, Szgradizza mala, Sgoz, Scrapa, Sinocos, Selista, Slachi, Stiepan dol, Sferdonovo dol, Sdrielo predulissie, Sgrada braichichia, Smagione Bresine, Strana, Svinjarina, Sredanovo, Strmoglavica, Spasov krst, Sječina, Torina Radoievich, Trapić, Torine, Trapun, Travnagniva, Ulica, U dno Pasa, Ušljivac, Ubalac, Unište, Clocotigna gniva, Cuchiste, Chercevina, Cameniti dol, Coplivice, Cervita dolina, Clopotnich, Copren do, Clapatina, Chercel gorni, Cerno gorizza, Crljeno brdo (Crveno brdo), Crkveno, Čavkina jama, Čaklji,Šainova dolina, Šajak, Šćepan do, Šusterina, Šaretovina, Šutova gomila.
Žlijebi
Battin briech, Bartognich gniva, Bazanov do, Briegh, Brdo, Vegli dol, Vravska dolina, Vragnina, Versine, Vlaka, Vanđelje, Vojinov do, Velika ploča, Vranjaj, Vrti, Više Snježanice, Grevirza dolina, Gomisca strana, Gabisiene, Gomijenska strana, Gomila, Grab, Goveđe ždrijelo, Grede, Drmanova dolina, Doline, Do, Doli, Dubochi do, Driegna, Dugna Gnigova, Duga dolina, Dubrave, Duga njiva, Drijenje, Ellina glava, Živkovića do, Zaova strane, Zvečeva strana, Zabrežje, Za Kliještine, Za Krša, Za Gomile, Zatorachie, Ivanov do, Javorova prodo, Jasika, Kunjica, Kućeljak, Kabo, Kuk, Krečin do, Kilinaz, Kliještine, Krst, Lasina, Lalicovich doli, Laschi brieg, Lasinista, Lasine, Lechieriste, Luca, Luca Oriassizza, Lastvizze Lescov do, Loviste, Letilište, Liješće, Milisin dolaz, Muraca, Mali dolaz, Mingli put, Malušina dolina, Mijoš do, Matov do, Markova lazina, Međuše, Ovsine, Ovsena dolina, Ocrugli do, Petrov dol (Petro do), Paul do (Pavo do, Pavol do), Podorasie, Podcucie, Pogiatista, Podcucnizza, Pogliz, Prebien do, Poglegie, Polje Potrešnje, Postubicu, Pod Grede, Pod Kunjicu, Poljice, Poljičke ulice, Provalija, Pod Ploču, Ploča, Počje, Popov kamen, Put, Raiceva gniva, Rabo do, Rt, Rastovi doci, Radoštak, Sognova gniva, Sapoi dozi, Steni dolaz, Solioz, Soliazza, Stubica, Svatkove doce, Stanište, Striješev kamen, Snježnica, Sriješ do, Strugovi, Tadolinova, Toraz, Trassegne gnive, Tiente, Torine, Trestanik, Crivi do, Curain dolaz (Curain do), Cerno Prosie, Cameni pod, Careva rupa, Crljene stijene, Ljundra kovina.
Zaključak
Kada se u regionalnim arhivima iščitavaju listine iz doba uprave Republike Sv. Marka u Dračevici, dobija se određena slika o prošlosti ovoga kraja koja može, u visokoj mjeri, korelirati sa oficijelnom slikom o hronologiji glavnih dešavanja oko Novoga za stotinu godina Venecije. Ali, samo to! Udubljivanjem u kontekst i sadržinu, osobito ćirilske dokumentacije, doznaje se o rangiranju i ve likom značaju Dračevice 18. vijeka za čitav srpski rod, koji je u ovome vijeku zahvaćen vrlo krupnim pomjeranjima svoga narodnog tijela, ne bi li se u času svojega ponovnog ulaska u tokove evropske kulture i istorije, pomogao i održao povratkom na svoje tradicionalne domene preko velikih balkanskih rijeka. Ova pomjeranja predstavljala su ozbiljni pokušaj povratka, pokušaj velikog narodnog sabiranja i povezivanja, a ne rasipanja i emigriranja na etničke teritorije okolnih naroda. Istraživanja provođena tokom poslednjih nekoliko godina u oblasti Knina dosta dobro ilustruju takav pogled na migracije Srba koncem 17. vijeka.
Ovim je okupljanjem obrazovana jedna, može se reći, ogromna političko-teritorijalna autonomija bez atributa državnosti i iscjepkana, no čvršća i perspektivnija što je dalje od svoje unutrašnje kontinentalne matice. Ova srpska autonomija jeste istorijska definicija modela sažimanja i okupljanja starog balkanskog Srpstva Ilirije već odavna okupljenog u jedan etnički i kulturni konglomerat u odličnoj i već klasičnoj korespodenciji spoljašnjeg i unutrašnjeg dinarskog pojasa, predjela planine i predjela obale, i nešto grubljeg slovenskog Srpstva unutrašnjosti. Jedan model, dakle, susticanja planinskog i kontinentalnog Srpstva koje nosi i njeguje određenu slobodniju, demokratičniju vjersko-pravoslavnu praksu obilježenu nesumnjivo izvjesnom crkvenom vaninstitucionalnošću naslonjenom na svoju srednjovjekovnu tradiciju, i ilirsko - obalskog Srpstva Jadrana koje nosi dužu tradiciju uklapanja u krute crkveno-institucijske okvire. I jedna i druga skupina, u kulturno-vjerskom pogleduoslonjena na, nama danas ne poznata i izgubljena, načela etničke religioznosti Srba koja su kroz čitavu našu istoriju činila najotporniju tačku oslonca u nacionalnim uzletima i nacionalnim iskušenjima.
Kada se, dalje, iščitavši i pregledavši sačuvane arhivske fondove u regionalnim arhivima Boke o bokeškom Srpstvu 18. vijeka, zaputite kroz sva novska sela i njihove najsitnije odlomke između Prijevora i Đurića, između Kruševica i Ubala, tada je stečena slika o novskoj prošlosti, ekonomskoj snazi i kulturnoj veličini Dračevice pod vlašću Venecije, definitivno drugačija od oficijelne, i može se slobodno reći, u njenim ključnim segmentima, oprečna i suprotstavljena. Na taj način, to je lako uočljivo, formirana su dva koncepta, dva različita i sukobljena prilaza tumačenju novske istorije 17. i 18. vijeka. Stav koji je građen u doba partijske komunističke istoriografije poslije drugog svijetskog rata, tako obilato prožet boljševičkim internacionalizmom, a na postulatima germanske bečko-hrvatske istorijske škole koja je Srbe preko Drine i Dunava gledala isključivo kao prebjege pred turskom ekspanzijom u polovici 15. vijeka, favorizovan je do prenapregnutosti u djelima naših istoričara koji se zabaviše Novim u velikom Morejskom ratu. I ovdje je trebalo ocrtati dijaspornost, krajičnost teritorija koje su na koncu 17. vijeka zahvaćene pomjeranjima stanovništva Stare Hercegovine. Kad god su naši istoričari, a naročito oni sa užeg zavičajnog područja napisali da je 1687, u času mletačko-savezničkog zauzeća Novoga tursko stanovništvo napustilo Novi, a Hercegovci i Crnogorci ga naselili, trijumfovao je koncept hrvatske istoriografije o Srbima prebjezima koji se pred otomanskom agresijom sklanjaju u teritorijalne i etničke domene evropskih država, koji su, uz to, zapravo, hrvatske etničke teritorije, pa te migracije regionalnih Srba podupiru te velike evropske države ne bi li ih ovi "krajišnici" branili od vazda nepouzdanih susjeda Turaka. Može se reći da nema događaja u srpskoj novijoj istoriji na tlu Dalmacije i čitavog srpskog pomorja, koji je tako krivo i tako lažno tumačen od srpskih istoričara, kao migracije hercegovačkih i manjim djelom crnogorskih Srba u Morejskom ratu. Rijetko kada se srpska istoriografija u tako visokoj mjeri sinergično i u punoj mjeri konvergentno kretala i oblikovala prema šablonu hrvatske istorijske nauke o Srbima preko Drine i Dunava, ali i preko Crne Gore u srpskom pomorju. Potpuno je previđen unutrašnji karakter ovih pomjeranja stanovništva koje se kreće u oba smjera, au okviru jednog teritorijalnog, kulturnog i etničkog domena Stare Hercegovine. Nema ni jednog dokumenta koji svjedoči o krupnijem prelasku u Dračevicu iz neke druge oblasti.
Ovdje se pokazalo kako se može precizno mjeriti veličina pada srpske istoriografije poslije drugog svijetskog rata, one velike istoriografske i etnografske škole koju su utemeljili velikani poput Jovana Cvijića. Potpuno je izostao terenski rad. Mi danas ne možemo shvatiti kako su naši istraživači prošlosti mogli stvarati svoja djela ne vidjevši i ne upoznavši kraj o kojem pišu. Pa nije sve zabilježeno u dokumentima. Naprotiv, vrlo je malo od života zabilježeno.
Ko nije vidio velike i reprezentativne stambene zgrade u selima Dračevice, ko nije vidio srednjovjekovnu arhitekturu najstarijeg jezgra Prijevora u Sutorini, velika srednjovjekovna groblja po bokeškim brdima, sve testamente topaljskih građana, nije mogao sagledati nivo kulturnog razvoja Dračevice 18. vijeka, i sve što je mogao napisati jest prosta degradacija ili naprosto, nedovoljnost. Moglo se, recimo, napisati kako Dračevica druge polovice 18. vijeka raspolaže sa pedeset i četiri broda, pa time nadilazi sve čime u tome času raspolažu stara bokeška pomorska središta unutrašnjeg zaliva. Ali bilo je puno važnije oslikati ekonomske i kulturne domete širokog poleđinskog kraja koji je to sve omogućio.
U svojim kulturnim dometima on zaista nadvisuje sve okolne kontinentalne oblasti. Slika koju možemo steći iščitavanjem sačuvane dokumentacije je slika reda i rada. U novskome arhivu se čuvaju popisi stanovništva koji su načinjeni ne od mletačkih državnih organa već od samih Dračevićana. Popis stanovništva Kuta (1719) daje čak polnu i starosnu strukturu stanovništva. Testamenti topaljskih trgovaca govore o potpunom saznanju testatora o važnosti i rangiranju svih crkvenih središta Staroga svijeta prema kojima oni upravljaju svoje darove. Jednom riječju, Dračevica 18. vijeka je zemlja visokog obrta i visoke samostalnosti, a ne polupismenih i nepismenih seljaka kako napisa prof. Đ. Petrović, redoviti profesor beogradskog univerziteta.
Nadalje, kada se govori o hercegovačko-bokeškim migracijama na prelomu vjekova 17. i 18, valja uočiti još jedan fakt koji će tražiti dopunskog rasvjetljavanja u građi iz turskih arhiva. Može se iz raspoložive dokumentacije u regionalnim arhivima dokučiti da se u teritorijalnom opsegu Dračevice, u naseljima na unutrašnjem njenom predjelu, dublje u zalivu, puno oštrije ocrtava njegov starinarski sloj prijemorejskog stanovništva, ili se čak može naslutiti da je taj sloj i snažniji nego to ocrtava mjesna tradicija. Mi smo stekli sasvim određenu sliku o rodovskim predanjima koja je zabilježio prota Savo Nakićenović. Skloni smo da na ta predanja o porijeklu u određenju matičnog kraja migranata iz Morejskog rata, gledamo kao na isključivo rodovska predanja koja su, katkad, problematične sadržine. Za brojne rodove može se ustanoviti da su u svojemu kraju prisutna i puno ranije od časa u kojemu ih fiksira predanje. Za najveći broj rodova dračevićkih migranata iz Morejskog rata ne može se naći traga u regionalnim antropo-geografskim studijama o susjednim oblastima Hercegovine iz kojih se regrutuje pokrenuto stanovništvo. Konačno, u arhivskoj dokumentaciji novskoga arhiva pominju se, u selima Dračevice, sasvim određeno, "starinici".
Ukoliko se može u mletačkim zemljišnim knjigama, poglavito onoj iz 1704, koja je ocjenjena kao kompletna zemljišna knjiga, prepoznati starinarskih familija odnosno vlasnika nepokretnosti sa njihovim familijama, tada je to moguće ispratiti još vrlo kratko vrijeme. Ovi će se stanovnici brzo izgubiti i tokom druge polovice 18. vijeka, u popisima glava familija ("Note od soli") stanovništvo je faktički izmjenjeno. S druge strane, ovo pridošlo stanovništvo, definitivno, to se iz Badoerovog katastra dobro vidi, nosi privilegovani sloj stanovništva.
Kada pak, uzmemo prvu zemljišnu knjigu iz 1690, dakle svega četrnaest godina ranije, mi ćemo uočiti iste vlasnike zemlje kraj čijih imena u Badoerovom katastru stoji oznaka "n. h. " = novo habitante = novi stanovnik. Može se sigurno reći da naši istraživači koji su se opredjelili da ova oznaka obuhvata doseljene poslije Morejskog rata, odnosno Karlovačkog mira 1699, nisu bili u pravu, naravno ne znajući za zemljišnu knjigu iz 1690. Ovo je jedan od razloga što je privilegijalno pitanje u Dračevici, na prelomu vjekova 17. i 18, neobično važno. Naprosto se postavlja pitanje: ako su u Badoerovom katastru 1704. kao novi stanovnici upisani oni koji su u Boki posigurno 1690, kada su doseljeni ostali, i da li su uopšte doseljeni tokom Morejskog rata? U uslovima nepravične raspodjele zemlje i ukupnih neredovnih prilika za Morejskog rata, moglo se, zaista, fiksirati porodičnih predanja koja potiču iz vremena dalekog ratnog meteža, pa da se starinici prikažu kao imigranti ne bi li se priključili sloju privilegovanih.
U ovome času sve je to u domenu spekulacija, dakle, dok se ne pogledaju popisi stanovništva iz doba turske uprave Dračevicom, ukoliko su negdje sačuvani. Uostalom, zemljišna knjiga iz 1690. pruža podataka o starinarskom sloju stanovništva Dračevice. Ova knjiga, moguće, bilježi određenu veoma respektivnu skupinu stanovnika- kmetova, no kompletna informacija se iscrpljuje u jednome broju ispisivanom ispred rubrike "Anime". U ovome broju može se kriti dračevićkih rodova koji ovdje stoje kao kmetovi, a koji će poslije, tokom 18. vijeka zadobiti sopstvenu zemlju. Može se vjerovati da mletačke zemljišne knjige, izrađivane u rasponu od četrnaest godina, između 1690. i 1704, pružaju osnove za lociranje značajne smjene srpskog stanovništva u razdoblju poslije 1687, dakle poslije mletačkog ovladavanja prostorom Dračevice.
U novskom planinskom selu Ubli imao sam prilike zabilježiti jedno predanje o seoskim međuspobicama: "U Uble su najprije doselili Savići a potonji Dragojlovići, koji su plaćali porez, godišnje bario vina i jalovicu. Bijaše to dvanaesto pleme koje je doselilo, većinom iz Hercegovine. Kada se naseliše dva brata Vukovića i tri brata Pavlovića, plaćali su harač Turcima i međusobno se zavadili. Kako se posvadiše, naruči paša novski Vukovićima kablicu sunica..."[453]
U selima uz brdsko razmeđe spoljašnjega zaliva, dakle dublje ka risanskom kraju, zadržava se tradicionalni način ukopavanja pa bilježimo u selu Ubli ukopavanja pod stećke i poslije drugog svijetskog rata. Takođe, u Kutima, gdje se već na nivou sačuvane arhivske dokumentacije može naslutiti daleko značajniji i krupniji sloj starinarskog prijemorejskog stanovništva, nego što to govori rodovska tradicija, bilježi se zadržavanje tradicionalnog načina konstruisanja grobnica kakve se sigurno mogu ispratiti do 16. vijeka u Hercegovini (staro groblje manastira Tvrdoš).
Migranatski sloj iz vremena Morejskog rata se ne ukopava u zatečenim grobljima koja se pominju kao "grčka". Ova groblja formirana su od porodičnih grobnica sa stećcima i velikim grobnima pločama. Potpuno smo sigurni da se hercegovački migranti ukopavaju u grobnicama tipa "Glogovičkih". Može se vjerovati da migranatski sloj stanovništva teži i nastavlja tradicionalni način konstruisanja visokosrednjovjekovnih grobnica Stare Hercegovine koje predstavljaju, najprije individualne grobnice. Domicilno stanovništvo koje gradi izraziti prijemorejski sloj, ukopava se pod stećke i velike grobne ploče što ovdje prestavlja izraz višega nivoa hrišćanizacije, što je za očekivati u Dračevici u kojoj su rano formirana crkvena hrišćanska središta (odatle tradicija o "grčkim" grobljima gdje "grčki" izjednačujemo sa "hrišćanski"). Ne može se isključiti mogućnost da migranatsko stanovništvo pribjegava formiranju određenog tipa rodovskih ili familijarnih grobnica u grobnim gomilama kakve viđamo u kućanskom odlomku Obalica. No to će se sve vidjeti kada se izvrše sistematska arheološka iskopavanja ovih grobišta.
Za našu radnju najviši značaj imaju oni krajevi i naselja koji stoje daleko od uticaja obale i svega onoga šti jadranska-bokeška obala kroz svoju istoriju nastoji nametnuti svome selu. Jedno od takvih sela, koje živi kroz čitavi svoj samostalni razvoj daleko od obale, u svojoj samotnoj i dubokoj kraškoj uvali, je selo Ubli. Našu pažnju privukla je stara crkva Sv. Gospođa u ovome selu i mjesna tradicija o dubokoj starini ove građevine: "Naša Sv. Gospođa je jedna od najstarijih crkava u Boki, pored pođanske crkve Sv. Sergeja i Vakha i Sv. Gospođe u Kutima". Ova je crkva zaista veoma stara i za nas nije ništa neobično da se baš ovdje, u starini, ogradi crkva i da se rasprostre uticaj hrišćanske vjere. Upravo je ovuda u antičko doba prolazio sav karavanski tranzit kroz sjeverozapadnu Boku. Konačno, kada se upitamo o antičkom imenu zaliva ("Sinus Rhisonicus") biće lako uočiti potpunu besperspektivnost obale i pogleda sa obale na ovaj jadranski zaliv nipošto ne bi mogaodobiti svoje ime "Rijeka" posmatran iz njegovih obalskih mjesta. Kada se pak, pogleda na Morinj i Perast, i uzani zaliv prema Verigama sa Sokolove grede, sa Lipačkih i Strpačkih strana podno Ubala, tada je jasno zbog čega su u antici Boku zvali "Rijeka".
Kraj crkve Sv. Gospođe leži staro groblje koji čini nekropola stećaka i grupa "Glogovičkih" grobnica. Ubaljsko predanje govori o Grcima Matarugama koji su se ovdje ukopavali. No, ukopavanje Ubljana u ovome groblju, pod stećke, vršilo se do nedavno. Na groblju leži ravno četrnaest grobnica sa solitarnim grobnim pločama. Bilo je interesantno pažljivo pregledati površine svih grobnih ploča. Na tri je uočeno urezanih simbola. No, jedan, moguće, predstavlja oznaku za godinu. To je grubo urezani pojedinačni znak veličine 150 x 150 mm, koji u potpunosti odgovara starom grčkom znaku kojim se obilježavao broj 900! Tako kako se produžava kontinuitet ukopavanja pod velike solitarne ploče u Ublima, do naših dana, moglo se ovakvo ukopavanje vršiti u dubljoj srednjovjekovnoj starini. Mi ne vjerujemo da bilo koji tip grobnog spomenika može sa sigurnošću da se fiksira uz neki istorijski period. Srpska ukopavališta u Dračevici predstavljaju tradicionalna mjesta ukopavanja Bokelja i ona tek u novije vrijeme, na koncu 19. vijeka, trpe ozbiljnije izmjene, ali i tada, u našem vijeku, zadržavaju neke svoje karakteristike. Kada pogledamo ovovjekovne grobnice u novskim selima, najprije ćemo uočiti njihove veoma skromne razmjere. Ove su grobnice porodične, obično bogato dekorisane, i sve su, ili gotovo sve, veoma skupe. Stanovnici mnogih novskih sela, uključujući ona o kojima smo u ovome radu detaljnije obavještavali, morali su se dosta često ukopati bez kašete, ili se, gdjekad, u naše vrijeme, kašeta morala lomiti da bi pokojnik mogao stati u grobnicu. U ovim naseljima zadržano je zadugo, u našem vijeku, skeletno ukopavanje. Katkad, zbog skučenih grobnica, moralo se pokojnike polagati u bočnom položaju, nešto savijene.
Kada se sve što smo o starim grobljima u Dračevici rekli uzme u obzir, tada se lako dolazi do uvjerenja da je kućanski sveštenik Savo Nakićenović bio u pravu u pogledu drevnosti ovih grobalja. On ih je, jednostavno, kako to mjesna tradicija sugeriše, smještao u paganska vremena, naravno, kao pravoslavni sveštenik vjerujući da su ta vremena dosta daleko od vremena u kojemu je on živio i stvarao. Možda je S. Nakićenović, kao potomak staroga kućanskog roda koji pripada prijemorejskom domicilnom sloju stanovništva Dračevice, odnekud crpio kakvih direktnih saznanja o pravome karakteru starih bokeških grobišta.
U planinskom predjelu Boke Kotorske, ta paganska vremena, zapravo veoma otporne navike u zadržavanju starinskog pogreba pod krupne otesane kamenove, mogu biti jednovremeno i veoma blizu i veoma daleko. Kada se na grobnim pločama nađe kakav natpis iz prošloga vijeka, on je samo urezan na starim na starim porodičnim grobnicama koji bijahu bez ukrasa i natpisa. Takav je slučaj u Kutima na dva mjesta: u Lastvi kod crkve Sv. Ilije - grobnica Vukosavljevića i u Glogoviku kod crkve Sv. Đorđa - grobnica Vuksanovića na kojoj je urezano ime: Tomo Puvov. Kućanski Vuksanovići odlično pamte Toma koji je živio u prošlome vijeku. Ukopavanje pod stare grobnice koje sigurno pripadaju srednjem vijeku, produžava se u Glogoviku do početka našega vijeka, a u Ublima, kako smo vidjeli, do prije dvadesetak godina.
Dračevićki predio Sutorina uz granicu dubrovačku, četiri stotine godina ležala je pod otomanskom vlašću. Na sutorinskim starim grobljima, počevši od sela Prijevor, viđamo objedinjene oba načina ukopavanja, odnosno konstruisanja grobnica. U Prijevoru, kraj hipotetičke crkve Sv. Irine, viđa se "Glogovički" tip grobnica, a malo dalje, kraj crkve Sv. Nikole u Malti i crkve Sv. Jovana, čitave nekropole stećaka. Upravo crkva Sv. Jovana se pominje kao "grčka". U Ublima, kraj crkve Sv. Gospođe leži nekropola stećaka koja se u tradiciji, pripisuje Matarugama.
Ukoliko bi se moglo govoriti o razlici, koja može biti značajna, između grobnica tipa "glogovičkih" i onih koje obilježava ukopavanje pod velike pritesane solitarne ploče i stećke, tada se može uz ozbiljnu pretpostavku, u očekivanju pažljivih arheoloških iskopavanja, istaći individualnost ukopa u "glogovičke" grobnice, a grupnost u grobnice sa stećcima. Ima čak svjedočenja o velikom broju lobanja u nekim starijim grobnicama u Ublima na grobljukraj crkve Sv. Đorđa.
Grupni ukopi uz zadržavanje lobanja, a odlaganje drugih koštanih ostataka u kosturnice na grobljima. U ovakvim grobnicama u kojima je očigledno grupno ukopavanje, i koje bez sumnje predstavljaju porodične, a možda i rodovske grobnice, može biti da se produžava neka nejasna tradicija iz doba formalnog prihvatanja hrišćanstva o kojemu tako malo znamo. Pozitivno se zna, na temelju radova objavljivanih u časopisu "Tribunia", o ovovjekovnim ukopima u grobne gomile u mjestima južne Hercegovine. Čak se i crkve grade na grobnim gomilama koje se u našoj arheologiji pripisuju ilirskom stanovništvu. Vjerujemo da hrišćanizovano no stanovništvo južne Hercegovine shodno svojoj ekonomskoj snazi pristupa formiranju grobalja tipa "Glogovičkog" u svome novom kraju koji je u jednom značajnijem razvojnom nivou hrišćanske dogmatike i moralnosti, već odavna formirao svojih grobalja sa solitarnim grobnim pločama.
Zanimljivo je da je u nekim planinskim mjestima sve do polovice 18. vijeka sačuvano drvenih crkava, što u jednom kamenitom kraju predstavlja veliku neobičnost. U planinskoj Boki može to imati samo značaj produžavanja života drevnih prijehrišćanskih kultnih mjesta koja tek što su postala hrišćanske crkve.
Sada da se vratimo na dva osnovna tipa grobnica u dračevićkim selima koja, oba, nesumnjivo pripadaju periodu kojim se u ovome radu bavimo. Prvi tip su "Glogovičke" grobnice koje smo podrobno opisivali ranije, i koje nazivamo i označavamo kao "Glogovičke" iz razloga što su na groblju kraj crkve Sv. Đorđa u kućanskom odlomku Glogovik sačuvane najveće partije groblja, a mogu se vidjeti i svuda po Dračevici i Hercegovini. One su konstruisane od nekoliko nepritesanih ploča pljoštimice položenih na zemlju, sa po jednim neobrađenim ili grubo pritesanim kamenom kraj nogu i glave pokojnika. Pretpostavljamo da su u ovakvim grobnicama vršena individualna ukopavanja. Drugi tip je grobnica sa solitarnom pločom ili stećkom, dakle uvijek sa solitarnim pritesanim blokom. Na prvom tipu grobnica, koje se rade jeftino, bez obrade kamena, definitivno otpada mogućnost bilo kakve dekoracije ili urezivanja simbola ili natpisa. Upravo ovakve grobnice vezujemo uz migranatsko stanovništvo, dakle određenu kategoriju stanovništva Dračevice 18. vijeka, i utvrđujemo siguran kontinuitet u načinu konstruisanja grobnica u analogijama na prostoru južne Hercegovine, dakle matičnima krajevima migranatskog stanovništva. Skloni smo vjerovanju da se upravo u ovakvim grobnicama odražava snažnija vezanost hercegovačkog i bokeškog stanovništva za neku prijehrišćansku tradiciju ili sasvim nehrišćansku tradiciju. Drugi tip grobnica su one sa plastičkom dekoracijom solitarnih grobnih ploča, ali i natpisima. Izvjesno je, pregledavši sva groblja na teritoriji Novoga, i određeno opiranje urezivanju simbola i natpisa na stećcima i velikim pločama, pismenih Bokelja. Može zaista biti da su ovakve grobnice suštinski čista norma koju propisuje hrišćanstvo, odnosno institucionalizovano hrišćanstvo koje pokazuje svoj spori tok u kulturnom izolatu Bosne i Hercegovine 17. i 18. vijeka. Srbi ovih krajeva su nesumnjivo hrišćani, ali hrišćani koji u visokoj mjeri, kroz čitav srednji vijek, zahvataju u korpus stare vjere. Ako će se u nečemu tradicija pokazati otpornom, onda to možemo očekivati u načinu pogreba i gradnje grobnica. Mi definitivno ne znamo kako su se ukopavali Srbi recimo u 10, 11. ili 12. i 13. vijeku. Na prostoru Boke Kotorske nedostaje srpskih nekropola 9. i 10. vijeka, a objavljena istraživanja su u načinu prezentacije veoma problematična za dokučiti kakav ozbiljniji zaključak. Mi ne možemo prenebreći i zaobići saznanja o ukopavanju u južnoj Hercegovini tamošnjih Srba u grobne gomile, sve do našega vijeka, a u srednjovjekovnom razdoblju vjerovatno veoma masovno. Posve je neprihvatljivo, kao mogućnost, da se Srbi Hercegovine mogu ukopavati u gomilama koje pripadaju tuđem etničkom krugu! Kada posmatramo Hercegovinu i sve što do danas znamo o ukopavanju hercegovačkih Srba, pa to onda transponujemo na prostor Boke, gdje se, najednom, u jednom migratornom zamahu, nađe dio njenoga stanovništva, posve je vjerovatno i lako prihvatljivo da se ovdje produži kontinuitet u normi i kontinuitet u tradiciji koja nije crkvena norma. Mi vjerujemo da su stećci zapravo izraz srastajućeg institucionalizovanog hrišćanstva pravoslavnog modela koje tokom srednjega vijeka snaži da može nametnuti svoje norme u jednom kulturnom izolatu kakva je srednjovjekovna Bosna, a gdje bi to srastajuće hrišćanstvo moglo sprovesti i tražiti prostora za sebe u eradiciranju nasleđa ako ne u najotpornijem vjersko običajnom kompleksu koji se vezuje uz groblje, grob i zagrobnu tradiciju. Taj realni prostor mogao se najprije tražiti upravo na nečemu što postaje zahtjev Crkve i obavezujuća norma koja će, najprije prihvatiti elitni dio srednjovjekovnog bosanskog društva. Kako inače rastumačiti i razumjeti onoliko bogatstvo i sadržajnu raznolikost temeljne simboličke signalizacije kamene dekorativne plastike nadgrobnih spomenika rasutih po čitavoj Hercegovini i Bosni, ako ne otpornim zahvatanjem u staru srpsku vjersku tradiciju koja može biti i nije živjelakao organizovan sistem, nego je i ona, kao srpski narod, bila izdjeljena na parte međusobno vezane samo snažnim osjećajem pripadnosti jednoj naciji.
Mi se, ni u kom slučaju, ne možemo odreći slike koju smo ponijeli sa naših terenskih istraživanja o izvjesnoj polarizovanosti migranatskog stanovništva koje bi trebalo da pripada onome izrazitom poslijemorejskom sloju stanovništva Dračevice i koje je u svoj novi kraj pristiglo podjeljeno na svoj hrišćanizovani dio i onaj koji njeguje i produžava starovjekovnu tradiciju dinarskog stanovništva. Prisjetimo se da se "Vlasi" u Hercegovini, u srednjem vijeku nisu ukopa vali pod stećke. Može biti da ova razlika odražava razliku i podjelu i prema etničkoj pripadnosti, no to može biti samo u domenu nagađanja.
Kada pogledate kako je načinjena bilo koja grobnica u bokeškim i hercegovačkim selima, kada uočite razloge za otpor prema ukopavanju u stara groblja domicilnog bokeškog stanovništva prije Morejskog rata, koji se moraju tražiti u otporu kontinentalnog hercegovačkog stanovništva instituciji, tada će biti jasno da ovim grobnicama, da bi izgledale kao ranosrednjevjekovne ili čak antičke, nedostaje samo jedna gomila kamenja koja bi ih pokrivala. Srpska arheološka nauka nije vodila računa o ovim srednjovjekovnim i novovjekovnim ukopavanjima u tumuluse. Da jeste, vjerovatno bi ovakva zapažanja postala pravilo na čitavom srpskom etničkom prostoru. U neprekidnim razmjenama stanovništva, koje je srpski usud, srpsko nacionalno tijelo je bilo snažno da pokriva sve oblasti u sklopu glavnog dinarskog bila, dakle da samo razmjenjuje stanovništvo. Njegovi pokreti i pomjeranja su mogla biti i masovna, ali Srbi se u svim ovim usudima zadržavaju na svojoj teritoriji. Sve vrijeme je pokrivaju.
Naša nacionalna istorija mora se pisati i koncipirati tako, da prihvati činjenicu da nisu Srbi odmah sa formalnim i očekivanim realnim časom prihvatanja hrišćanskih dogmi, i praktično odustali od svojih navika i običaja koje se vezuju uz kompleks, našoj nauci nepoznate stare vjere. Kada se posmatra odvojeno tok razvojasrpske nacije i tok narastanja institucionalizovane hrišćanske crkve kod Srba, oboje u glavnim tačkama, pa se te dvije vertikale povežu u ključnim i najmarkantnijim dešavanjima koja su nam dobro poznata, tada se u tome dodirivanju mogu nađi odgovori na neka inače teško razumljiva i teško objašnjiva zapretena pitanja. Odgovori se lako nađu kada se naš narod posmatra kao narod duboko vezan za tradiciju, što inače svi lako ističemo, ali to podrazumjeva sagledavanje razvojnog okvira, do u kasni srednji vijek, pa i kasnije, van domašaja ili sa slabim uticajem institucionalizovane Crkve. Srpsko iskustvo je na čitavom slovenskom prostoru zaista osobeno.
Za našu nacionalnu istoriju nema važnijeg prostora od onih najprominentnijih oblasti koje su se rano uključivale u život Mediterana i život Evrope, pa su na domašaju živih kulturnih tokova i preplitanja zadržale svoj nacionalni karakter i pored očiglednog izazova za promjenom i odricanjem od srpskog nacionalnog radikalizma. Postavlja se još jedno krupno pitanje: da su Srbi u ovimkrajevima bili više suštinski institucionalizovano hrišćanskiji da li bi ostali Srbi pored tolikih prijetnji i pritisaka za prelazak pod krilo jedne moćne organizacije kakva je Rimska crkva?
Na prostoru sjeverozapadne Boke, srpske župe Dračevice, koja predstavlja ime za srednjovjekovnu oblast nastanjenu Srbima, naslonjenu na kontinentalnu široku zemlju Hercegovu, u 18. vijeku, žive, kao i ranije, u obuhvatu njenog planinskog predjela isključivo Srbi. Vidi se to iz popisa koje smo ponudili. Tokom ovoga vijeka narastaće sva naselja u okolini Novoga, a najveći broj se pominje u dubrovačkim listinama iz srednjega vijeka. Najznačajnije dračevićko naselje je svakako Topla koja će 1718. postati središtem administracije i trgovine Dračevice. Tokom druge polovice 18. vijeka, Dračevica velikom snagom korača istorijskim prostorom Sredozemlja u pomorskim pregnućima njenih građana. Iz sudskih dioba pred sudovima dobrih ljudi doznaje se o stambenoj arhitekturi varoši koja se kao varoš pominje u ovoj dokumentaciji. No, Topla i okolna seoska naselja nisu se nikako mogla otisnuti na more, i još kompetirati i nadilaziti snagu starih pomorskih središta unutrašnjeg zaliva, bez svojega širokog planinskog poleđa. Velika populaciona i materijalna snaga seoskog područja Dračevice, njeno seosko stanovništvo oslonjeno i kanalisano od veoma uspješnih njegovih predstavnika koje čini sloj knezova i episkopa, pretočiće se, baš u 18. vijeku, u autonomnu Topaljsku komunitad. Njena politička snaga je velika i ona uspijeva u odbrani i ostvarivanju vitalnih interesa svoga naroda. Uspijeva čak i više: stvara već tokom 18. vijeka sloj bogatih građana, pomoraca i trgovaca, koji će, ostvarivši sopstveno blagostanje, brinuti o elementarnim interesima Srba Dračevice. Ova srpska opština postaće temeljem za kasnija nacionalna kulturna i civilizacijska pregnuća pod dominacijom austrougarske monarhije, i učiniti da danas, ovo područje predstavlja poslednji region autentičnog Srpstva na obali Jadrana. Veoma bismo pogriješili ukoliko bi razloge uspješnosti srpske akcije u Dračevici 18.vijeka tražili isključivo u spretnosti njenih najviših predstavnika iz toga vremena. Krupni narodni predvoditelji 18. vijeka našli su potporu u djelu njihovih predšastvenika koji su djelovali pod Turcima. Mi smo u ovome radu, i ranijim radovima pružili obavještenja o srpskim episkopima u Boki pod vlašću Turaka, od polovice 17. vijeka.
U pitanju porijekla stanovništva Dračevice koje naseljava ovaj kraj na izmaku 17. vijeka, može se, zaista, utvrditi da ono predstavlja migranatski sloj hercegovačkih Srba, uz domicilno stanovništvo koje mletačka akcija pod Novim 1687, zatječe u njegovim domovima. Prema izvještajima najviših protagonista (G. Corner), objavljenih trudom pok. prof. Srđe Musića, srpsko stanovništvo Dračevice, napu stilo je svoja sela sa ovim mletačkim iskorakom. U izboru između hrišćanske Venecije i otomanske Turske, Srbi Dračevice su, najvjerovatnije, odabrali život u Hercegovini pod vlašću Turaka. Ovakav postupak Dračevićana nije uopšte osobenost regiona. Dešavalo se to, sada to pouzdano znamo, i u Ugarskoj u vrijeme velike migracije Srba pod A. Čarnojevićem.
Utisak je da je visoka otpornost i čvrstina kursa nacionalne politike Srba Dračevice utemeljena na jednom osobenom modelu hrišćanske religioznosti koji svoju pokretačku snagu crpi iz nekog oblika prijehrišćanske srpske vjere koji, naravno, u to doba ne predstavlja organizovan sistem, već stoji kao jedna sintetička vjera srednjovjekovne Hercegovine, ali, svakako, oslonjena na etnički princip.
Sagledavajući opšti okvir užurbanih događaja na razmeđu vjekova, događaja koji pomjeraju stanovništvo prostranog planinskog sistema jugoistočnih Dinarida, a naročito onoga prostora koji zovemo Starom Hercegovinom, svakako želimo učiniti napor da na ključne njegove uzlaze u kojima napregnutost svakoga srpskog glavnijeg iskoraka dosegne vrhunac (a to su trenuci kada se narod pomjera iz svojih naselja), gledamo pogledom starog Hercegovca kojega njegov episkop i njegovi knezovi pozivaju da se spusti u mletačko primorje, u srpsku primorsku zemlju. Ovakav je napor, svakako, ometen neprobojnim zastorom vjekova. Ali, sačuvana dokumenta o ovim događajima, i više nego dokumenta o položaju ovoga stanovnika Stare Hercegovine, govore ovovremene migracije, odnosno današnje migracije govore o vjerodostojnosti arhivskih dokumenata. Moguće je, dakle, da na primjer zubački prvaci Danilovići, sa sobom, u Dračevicu dovedu gotovo svo stanovništvo Zubaca. Kako se to stanovništvo dalje kretalo, to je drugo pitanje.
Nadalje, o pogledu i saznanju južnohercegovačkih Srba o Boki, najbolje govori njihov zahtjev mletačkim vlastima ispisan u Popovu 1693. Ovaj temeljni dokument, iako davno objavljen, nije tumačen od naših istraživača. On, sam za sebe, govori o potpunom etnografskom, istorijskom i vjerskom kontinuitetu hercegovačkog Srpstva u Dračevici.
J. Cvijić je izrazio utisak, koji je temeljio na saznanju o širini teritorijalnog rasprostiranja autentičnog Srpstva Dinarida, riječima: "Dinarski sistem sve naseli a sebe ne raseli."
Teško da se može dati konačan sud o karakteru i fizičkom obimu migracija na razmeđu 17. i 18. vijeka. Ono što danas sigurno znamo sažima se u sljedećem: bokeško primorje Dračevice u njenom skromnom prostornom obuhvatu pružilo je svo je stanovništvo predjelima kontinentalne Hercegovine. Dakle, pomjeranja stanovništva se dešavaju dvosmjerno. Migracijese odvijaju u okviru cjelovitog etničkog prostora i uz njihovu strogu teritorijalnost, one imaju unutrašnji karakter.
Rezultat ovih migracija koje se odvijaju na čisto unutrašnjem planu, u okviru jedne drevne srpske zemlje, jest zadržavanje prethodnog stanja: obje oblasti zadržaće svoj srpski karakter, sve odlike srpskog kulturnog prostora podudarnog razuđenim međama drevne ilirske zemlje.
Na kraju, ne možemo a ne izreći par riječi o nesumnjivoj specifičnoj otpornosti hercegovačkog Srpstva kroz vjekove, a tome predjelu uvijek je najisturenija i najvitalnija tačka bila Dračevica. Kada je ruski diplomata A. Giljferding započeo svoj obilazak Hercegovine, on je na prvom svom koraku postavio pitanje: " Kako se ovaj narod u udaljenom i nepoznatom kraju Hercegovine, usred neznanja, proganjanja i iskušenja održao u krilu pravoslavne Crkve? ... Ta svako mu je mogao prići i propagirati šta god hoće ... Šta je sačuvalo narod u čistoti vere i u krilu crkve za čitavo to vreme? Viša hijerarhija? Ali ona u ovim udaljenim krajevima nema gotovo nikakve vlasti. "[454] Na kraju svojih ekskurzija, A. Giljferding je dokučio razloge. On ističe da je za katolike Slovene narodnost u religiji a ne u naciji. Kod Srba je narodnost najprije u narodnosti - tamo gdje treba da bude. Katolicizam definitivno eradicira narodnost. "Pravoslavna crkva održala se među Srbima u Turskoj u toku 400 godina i još će se održavati jedino svojom unutrašnjom snagom i vezom sa narodom. " Ovaj je putnik po Hercegovini i Bosni opazio da je na isključivo srpskoj teritoriji cjelokupno stanovništvo bilo pravoslavno do turskog osvajanja, a tako je ostalo i do današnjeg dana. Dakle, odgovor našemu pitanju pružen je davno od dobronamjernih izvanjaca i najupućenijih domaćih pisaca, najprije iz dobro uočljivog kruga dubrovačkih istraživača iknjiževnika 19. vijeka koji su posve jasno uočili vezu srpskog pravoslavlja sa narodnošću, dakle starovjerskim nasljeđem. Ova je veza bila dublja u Srba nego u drugih balkanskih Slovena, a dublja u Staroj Hercegovini nego ma gdje na srpskom etničkom prostoru. Rafinisano hrišćanstvo 18. i 19. vijeka neće ni u najuspješnijim srpskom krajevima, kakva je Boka, suzbijati ovo nasljeđe, već će ga čuvati sposobnošću spretnog bokeškog građanstva i kada pripada onom njegovom naročitom sloju stanovništva: Srba katolika. Ukoliko je nešto moguće učiti iz cjelokupne istorije Boke, tada se najkrupnija saznanja crpe u činjenici da je osjećaj pripadanja jednom drevnom dinarskom narodu koji će nam se danas prezentovati svojim osobenim sintetičkim hrišćanstvom, posve neizbrisiv.
Utisci
Na ovom mjestu ja moram načiniti jedan iskorak i izreći određene svoje utiske o drevnoj srpskoj prošlosti ovoga kraja koji se sve do 19. vijeka zvao Dračevica, utiske formirane na osnovu pokušaja uobličavanja dalekih odjeka njegove prijehrišćanske ere, odjeka koje pažljivi posmatrač može uočiti na grobnim spomenicima 18. i 19. vijeka. Želim se, zapravo, zadržati na svojem zapažanju o određenom transferu ideje i prakse Srba planinskih sela Dračevice u iskazivanju njihove religioznosti. Stariji grobni spomenici, kada u okviru oskudne dekorativne plastike ne sadrže jasnih simbola, govore, najrečitije - ćutnjom. Ovo hrišćansko stanovništvo zadržalo je nešto iz korpusa stare vjere što nije bezuslovno imanentno prijehrišćanskoj religioznosti slovenskih kontinentalnih Srba. Na svim grobnim spomenicima dominira simbolika koja obilježava Mediteran. Predstave nebeskih tijela na grobnicama u Glogoviku (Sv. Đorđe) ovdje su element u dekoraciji grobnica koji ne samo što nije specifično hrišćanski, već nije ni specifično slovenski. Svakako valjalo bi pažljivo proučavati sve elemente dekorativne kamene plastike grobnica na prostoru Stare Hercegovine, naročito kružne ornamente - rozete koje imaju svoje utemeljenje u starijim grubim predstavama solarnih tijela. One će, stoga, odražavati daleke obrasce religioznosti koju naša nauka nije mogla, niti hipotetički, vezati uz srpski nacionalni korpus jer ga naprosto nije bila sposobna prepoznati na ovome ilirskom antičkom prostoru i prostoru prijehrišćanske ere. Značajna grupa srpskih istoričara koja je svojim istraživanjima zaronila u dubine srpske drevnosti (I. Živančević, M. Milojević, S. L. Lazin), kao i stranaca (S. Rober) stala je na stanovište o jedinstvu iliro-srpskog etničkog tijela. Rezultati njihovih istraživanja sklonjeni su od srpskih univerzitetskih nastavnika istorije poslije drugog svijetskog rata na margine naučnog interesovanja. Ovi su srpski naučnici vjerovali da su Srbi autohtoni na Balkanu. Antropološka izučavanja skeleta iz nekropola sa stećcima na prostoru Hercegovine donijela susaznanja o uskoj specifičnosti ove srednjovjekovne populacije, saznanja o srednjovjekovnim ukopima u praistorijske tumuluse na istome prostoru, određeni sistem simbola na spomenicima 18. i 19. vijeka koji je zaokružen i izgrađen i od kojega se odstupa samo u detaljima koje nosi ruka nadarena umjetnika, govori za vitalno preživljavanje u zalivu jedne tradicije koja se može racionalno objašnjavati isključivo jedinstvom iliro-srpskog naroda koji je u zalivu živio - oduvijek.
Napomene
- Staro ime za predio između konavoske granice i Risna.
- Zbornik ćirilskih isprava novskoga arhiva iz perioda dominacije Venecije u Dračevici spremljen za štampu.
- G. Komar, Crkva u selu Ratiševina, Ogledalo - nova serija 8, 1995, s. 16, kao i G. Komar, Kuti pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996.
- B. Ž. Milojević, Boka Kotorska, Zbornik radova knj. 27, - Geografski institut knj. 5, Beograd, 1953, s. 25-31.
- I. Sindik, Gde se nalazio Akruvijum - Glasnik Geografskog društva, Beograd, 1947, s. 117-21.
- B. Ž. Milojević, naved. dj, s. 33.
- Isto, s. 36.
- Isto, s. 38.
- Isto, s. 40.
- R. Ršumović, Sutorina, Zbornik radova S. A. N. knj. 27 - Geografski institut, knj. 5, Beograd, 1953, s. 85.
- F. Braudel, La Mediterranee et le monde mediterraneen a l epoque. de Philippe II, I, Paris, 1990, s. 56, 57 - prevod prof. istor. Bojan Vučković.
- Isto, s. 56, 57 - prevod prof. istor. Bojan Vučković.
- Isto, s. 57.
- P. Radusinović, Naselja Stare Crne Gore - opšti dio, SANU, Odjeljenje društvenih nauka knj. 92, Beograd, 1985, s. 7.
- Po prvi put ovome pitanju je posvećena puna pažnja u monografskom djelu G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg -Novi, 1996, kao i u nizu novinskih članaka u listu "Boka".
- AH, PUMA, f. 5 - kodeks, 4.
- AH, PUMA, f. 142, 3.
- Epis. A. Jevtić, Zagrljaj svetova - eseji o čoveku i crkvi, Srbinjska duhovna akademija - Simvol, Srbinje, 1996, s. 65, r. 4-6.
- Padre F. M. Appendini, Memorie spettanti ad alcuni nomini illustri di Cattaro, c. 62 - 64.
- T. K. Popović, Herceg-Novi, istorijske bilješke, Herceg-Novi, 1924.
- Dr G. Stanojević, Katastri Herceg Novog i Risna iz 1704. godine, Spomenik SAN knj. 125, Beograd, 1983.
- Španac koji se istakao u prvom istorijskom genocidu na tlu Evrope prilikom uništavanja katara-albigeneza na jugu Francuske. O katarima su od savremenika pružena sasvim oprečna mišljenja, od tvrdnji o jeretičkoj zajednici do tvrdnji visokih autoriteta Rimske crkve o najrafiniranijem hrišćanstvu (Sv. Bernar).
- K. Jiriček, Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u Srednjem vijeku, Sarajevo, 1951, s. 233.
- Isto, s. 233, nap. 71.
- G. Komar, Stanovništvo Kuta, s.
- M. Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, SKZ, Beograd, 1978, s. 204.
- Isti, s. 204.
- Isti, s. 205, nap. 105.
- G. Komar, Stanovništvo Kuta... s. 94 - autor pruža najstariji popis stanovništva Kuta sačuvan u Novskom arhivu, nastao u prvoj godini života Topaljske komunitadi iz kojega se jasno vidi važnost Presjeke u rangiranju kućanskih odlomaka: "Nota od čeljadi i kuća što je učinjeno na pet dijela a to je selo Kuti Presjeka što vlada suđa Tripko Đuričić". Dokumenta iz srednjega vijeka objavljivana iz dubrovačkog arhiva, pridonose i objašnjavanju insistiranja na posebnosti ovih seoskih odlomama koji se i danas od njihovih žitelja pominju kao sela a ne nikako zaseoci.
- G. Elezović, Nekretna dobra Ahmet paše Hercegovića u Dubrovniku, izvor za pljačku Dubrovačke republike - prilozi za orijentalnu filologiju 1, 1950, s. 53.
- V. Atanasovski, Pad Hercegovine, Beograd, 1979, s. 10.
- V. Ćorović, Istorija Srba, tom 1, BIGZ, Beograd 1989, s. 242.
- B. Hrabak, Herceg-Novi u doba bosansko -hercegovačke vlasti (1382-1482), Boka 10, Herceg-Novi, 1978, s. 7-31, te K. Jiriček, Trgovački putevi..., s. 233.
- B. Hrabak, naved. dj, s. 8.
- Isto.
- M. Dinić, Odluke veća Dubrovačke republike, knj, Beograd, 1951, s. 258, 265, 247,.
- M. Gecić, Dubrovačka trgovina solju u XIV veku, Zbornik Filozofskog fakulteta III, Beograd, 1955, s. 96.
- V. Ćorović, naved. dj, s. 254.
- M. Dinić, Zemlje Hercega Svetoga Save, Glas SKA, CLXXXII, 1940, s. 10.
- V. Atanasovski, Pad Hercegovine..., s. 10.
- S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača, Beograd, 1964, s. 271, 272.
- Š. Ljubić, Listine o odnošaju između Južnog Slovenstva i Mletačke republike IX, Zagreb 1890, s. 171-1.
- K. Jiriček, Istorija Srba I, s. 370-1.
- B. Hrabak, Herceg -Novi u doba bosansko-hercegovačke vlasti (1382-1482), Boka 10, 1978, s. 23.
- Sinonimno sa nacionalnošću.
- I. Stijepčević, R. Kovijanić, Hranići i Kosače u kotorskim spomenicima, Istorijski časopis V, (1954-55), s. 318.
- B. Hrabak, naved. dj, s. 29.
- M. Dinić, Humsko-trebinjska vlastela, s. 75-6.
- V. Atanasovski, Pad Hercegovine..., s. 20.
- Isto, s. 21.
- J. Schafaric, Acta Achivi Veneti II, 532-533.
- V. Atanasovski, naved. dj, s. 27.
- J. Radonjić, Dubrovačka akta i povelje 1-2, 683, 684.
- V. Atanasovski, naved. dj, s. 32.
- M. Dinić, Zemlje Hercega..., s. 249, nap. 31.
- V. Atanasovski, naved. dj, s. 86.
- V. Atanasovski, naved. dj, s. 89, nap. 24. Takođe o crkvi vidi detaljno na s. 89.
- V. J. Đurić, Crkva Sv. Stefana u Novom, Zbornik Filozofskog fakulteta XI-1, Beograd, 1970, s. 401.
- Dokumentacija o sondažnom iskopavanju organizovanom nakon velikog zemljotresa 1979, je zabrinjavajuće nepotpuna i oskudna. Takođe, nije jasno, kako je donešena odluka da se ovako važan objekat kulture iskopava sondažno a ne sistematski i sa punom ozbiljnošću kako zahtijeva njegov nesumnjivi značaj za istoriju Novoga i Hercegovine. U novskom arhivu leži "Izvještaj" (Zavod za projektovanje i urbanizam Herceg Novi - staro gradsko jezgro /arheološka istraživanja /tom 7, Herceg-Novi 1983) načinjen upadljivom površnošću, mada autor ili autori uočavaju važnost lokaliteta i pretpostavljaju da je ovdje u pitanju crkva koju je na izmaku 15. vijeka gradio Herceg Vlatko Kosača(s. 22). Takođe, uočeno je groblje koje prepokriva znatnu površinu (s. 23). Pažnju je privukla je jedna neobična tvrdnja: "... kapelu i gradsko groblje iz hrišćanske faze grada koja bi mogla biti aktivna od početka mletačke vladavine gradom do podizanja današnje crkve Sv. Jeronima "(s. 24). Prenebregava se srpski karakter ovoga grada u prijeturskom razdoblju, ili autor naprosto Srbe ne smatra hrišćanima, slijedeći nit delanja zadarskog nadbiskupa M. Zmajevića koji ih kvalifikuje kao šizmatike.
- M. Orbini, Il regno de gli Slavi, Pesaro, Concordia, 1601, s. 384.
- V. Atanasovski, naved. dj, s. 107.
- V. Atanasovski, naved. dj, s. 135, nap. 83.
- S. Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, Beograd, 1964, s. 148.
- J. Tadić, Nove vjesti o padu Hercegovine pod tursku vlast, Zbornik Filozofskog fakulteta Beograd, VI -2, 1962, s. 136.
- R. Samardžić, Mehmed Sokolović, Beograd, 1971, s. 164.
- Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knj. I, deo 2, Beograd - Sremski Karlovci, 1934, s. 324-24.
- Istoriograf francuskog kralja Rišerijus načinio je izvještaj o ovome događaju. Izvještaj je poslije ugrađen u njegovo djelo: De Rebus Turcarum, Parisis, 1540. Valja se obavjestiti kod: T. K. Popović, Herceg-Novi - istorijske bilješke, Herceg-Novi, 1924, s. 37, nap. 42 - S. f. Razzi, La storia di Ragusa, s. 141.
- Pouzdani hroničar Novoga Tomo Krstov Popović obavještava o crkvi Sv. Ane da je od Španaca podignuta na mjestu na kojemu je ranije stajala Sv. Petka, porušena od Turaka. T. Popović čak pominje neki ćirilski rukopis čuvan u zbirci T. Đurinovića o pravoslavnoj crkvi iz doba Nemanjića na ovome mjestu srušenoj 1483. dakle malo poslije pada Novoga. Dalje se prenosi poznato predanje o zbivanjima oko Novoga u 1539.: turski admiral zadržava španske oficire uz povlastice, slobodu vjeroispovjedanja i zadržavanja jedne crkve van grada. Poslije gubitka Novoga, španski kapetan pozove u Novi svoju ženu Margeritu i sina Nikela koji se ubrzo po prispjeću u Boku oženi ćerkom Arija Maćena imenom Katarina. Iz ovoga braka rodio se Luiđi kojega prema imenu oca koji je rano umro prozvaše Luiđi Nikelo. T. Popović obavještava kako promjeni on i svoje prezime i prozva se Nikelo, da se tako unaprijed, prozivlju svi njegovi potomci. Crkva je moguće figurirala i kao familijarna kapela, ali za nas je ovdje neobično važno da utvrdimo kako ona veoma dugo zadržava originalnu posvetu. Smatra se da je crkva koja je više puta rušena uvijek iznova podizana od Nikelovića, koje se kasnije prozvaše Nikićevići, kako stoji u dokumentima sa početka 18. vijeka, no viđa se i: Nikikijević (Nichichevich - Nichichievich). bila je crkva i dubrava oko nje vlasništvo Nikićevića sve do prve godine prvog svjetskog rata kada je knjižena i pridodata parohijalnoj crkvi Sv. Jeronima u gradu. Izvjesni Federico Nichichievich napisao je studiju "La prima chiesa cattolica in Castel Nuovo Bocche di Cattaro" koju je za rad T. Popovića autoru ustupao katolički paroh u Novome J. Vujović. Kako se vidi iz popisa biblioteke novskog apotekara Đonovića, koji je posjedovao neobično vrijednih starijih, prošlovjekovnih naslova, Đonović je čuvao i djelo naslovljeno "Prva rimokatolička crkva Sv. Ana u Herceg-Novom", objavljeno na talijanskom jeziku, 1885. godine, moguće u Egiptu (!), napisano od Federika Nikićevića.
Jedno je sigurno: ova se crkva kroz prvu polovicu 18. vijeka, i kada smo duboko zagazili u doba mletačke uprave Dračevicom, pominje kao Sv. Petka. U 1714, Đorđe Nikićević, čuvar crkve Sv. Petke na Savini, molio je da se crkvi dodjeli jedan komad zemlje jer je crkva siromašna i nema nikakvog dohotka. Ova je molba uvažena odlukom generalnog providura Dalmacije i Albanije Anđela Emo (Angelo Emo) od 19. novembra 1714. - AH, PUMA, f. 12, 89. Tako i na prelomu vijeka:Giovani Antonio, biskup Kotora, piše providuru Novoga Bon, dostavljajući praštanje vjernicima za koje moli don Mihaila Nikićevića (don Michiel Nichichevich) da ga oglasi u crkvu da dan Sv. Ane - AH, PUMA, f. 64, 48. Dalje, Giacomo Baldu, piše iz Novoga providuru Bon i šalje jedno praštanjekotorskog biskupa da se izloži u crkvi Sv. Venerande - AH, PUMA, f. 64, 5. Takođe, u Novi stižu oglasi koji se odnose na ponašanje sveštenika: Giovani Antonio, biskup kotorski, šalje providuru Bon u Novi dva oglasa koja se odnose na indulgencije i ponašanje sveštenika prilikom služenja da se javno izlože - AH, PUMA, f. 64, 72.
U ovim se dokumentima ova crkva naziva Sv. Petkom i nikako ne može stajati tvrdnja da je crkva, isključivo prema predanju, bila pravoslavna. Svakako, može se iznaći dokaza da dvojnu posvetu.
Prof. M. Vasić - Istorija Crne Gore 3/1-1975, s. 591, navodi da je crkva podignuta u doba Nemanjića, citirajući dokumenta iz turskih arhiva. Ovaj autor pominje i popis iz 1582. koji uključuje crkvu Sv. Petke - isto, s. 600. Olga Zirojević u djelu "Crkve i manastiri na području Pećke patrijaršije do 1683. godine" Beograd, 1984, s. 162, 163, kaže da je ova crkva u Novome te da je imanje ulazilo u posjed jednog novskog spahije. Srušena je u trećoj ili četvrtoj dekadi 16. vijeka, a Španci su na istom mjestu podigli 1538. crkvu Sv. Ane, koju Turci nisu dirali. Međutim u turskom defteru iz 1582. bilježi se crkva sa posvetom Sv. Petki. O Zirojević citira hercegovački defter br. 137 i Istoriju Crne Gore 3/1, s. 600. Prof Vojislav Đurić u Istoriji Crne Gore (2/2, 1970, s. 442) kaže da je u vrijeme Hercega Stefana u Novome stajala katolička župna crkva Sv. Ana citirajući Marka Vega: "Patarenstvo u Hercegovini u svjetlu arheoloških spomenika, GZMS VIII, Sarajevo, 1963, s. 207, koji kazuje o parohijalnoj katoličkoj crkvi Sv. Ane u Novome koja se pominje u pismu pape Kalista Trećeg 1457. godine, a drugi put, i 1684. M. Vego citira više autora.
Današnja crkva Sv. Ane je sigurno, a ne po tradiciji Sv. Petka iz doba Nemanjića. M. Crnić Pejović čini dvije greške u svome radu "Neki podaci o sakralnim spomenicima kulture u hercegnovskoj opštini od kraja XVII vijeka do danas, Boka 18, 19, s. 164, r. 17, kada ovu građevinu u najranijem poznatom opusu datuje u 1604. godinu, i kada kaže: "Predanje da su je Grci sagradili. Da je bila pravoslavna Sv. Petka".
Zaista, dešavalo se da se crkve sa posvetom Sv. Petki pominju na dalmatinskom području u domenu Rimske crkve. Na primjer, na Hvaru, ali se isto tako zna da je hvarska crkva dobila katolički oltar dosta kasno - O. Zirojević, naved. dj, s. 163, na temelju dokumenta M. Jačova. S. Nakićenović pominje zemlju Petkovinu na Savini, te da crkva ograđena 1604. godine. Ovaj podatak o obnovi jedne, može se reći drevne crkve, preuzela je i M. Crnić Pejović u pominjanom radu. Crkva Sv. Petke na Savini, kraj Novoga sela koje će se formirati u 18. vijeku, stoji od starine. Sasvim je moguće da su Gonzage nastojali na izmjeni posvete, no snažno srpsko narodno tijelo u okruženju ne dopušta ovakav prozelitski diskurs, pa će se crkva pominjati sa dvojnom posvetom, shodno, u Dračevici, prokušanome i isključivom metodu rimokatoličke crkve u njenome prozelitskom upinjanju. Naime, tražiće se podudarnih datuma praznovanja svetaca u dvama kalendarima, za što se primjer može naći u crkvi Sv. Vrači Kozma i Damjan u Ratiševini koja je u mletačkom katastiku iz 1702. godine upisana kao "Tutti Sancti".
- J. Tomić, Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVII veka SKA, Beograd, 1933.
- B. Hrabak, Pokušaji beogradskog nazora Ejnehana da liši Dubrovnik kopnenih poseda (1590-91) Zbornik Filozofskog fakulteta u Prištini, VIII, 1971, s. 98, 99.
- Š. Bešagić, Krtaka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900, s. 58.
- Đ. Petrović, Dr D. Radojičić, Krajina novska u sudaru svjetova - riječ na promociji knjige u Herceg-Novom, 29. septembar 1994, Istorijski zapisi god. XLVII, 1994, 1-2, Podgorica, 1994, s. 202 - "sama Topla u to vreme bila je selo razbijenog tipa sa prizemnim kućama od suhomeđine i sa nekoliko kula u kojima se stanovalo". Još jedna tvrdnja dr Đ. Petrović o slaboj pismenosti hercegovačkih Srba privlači pažnju:"... polupismeni i nepismeni hajduci, harambaše, serdari i seoski knezovi, vrlo brzo su se prilagođavali novoj sredini, zadržavajući delom stare navike i životne stavove, ali i prihvatajući sve novo što im je odgovaralo i što je dolazilo iz Italije i uopšte obala zapadnog Sredozemlja". Mi zaista nismo kadri dokučiti na čemu dr Đ. Petrović, redovni profesor beogradskog univerziteta, temelji ovakve tvrdnje. Mi tvrdimo da do današnjeg dana srpska istorijska nauka nije rekla niti može reći o nivou pismenosti srpskog naroda Hercegovine na izmaku 17. vijeka. Nije takođe jasno zbog čega dr Đ. Petrović tvrdi da Topljani preuzimaju "sve novo" sa obala, upravo zapadnog Sredozemlja? Konačno ako je nešto karakteristika srpskog narodaBoke i Hercegovine, uočena i pominjana od svih istraživača i putopisaca, jest visoki konzervativizam i vjernost sopstvenim običajnim ustanovama. Šta je to "sve novo" što Topljani prihvataju?.
- Prefiks "pra" ne označava doba prije istorijskog Hrista, ili doba prije velikih apologeta hrišćanske vjere na srpskom prostoru, onih izvana i onih autohtonih. Nalazimo da je duboko pogrešno bježati od mogućnosti vaspostavljanja direktnih analogija u ponuđenoj simboličkoj signalizaciji kamene dekorativne plastike vrlo respektivnih pregnuća sakralnog umjetničkog graditeljstva bokokotorskog, bliskog savremenom dobu, i onoga koje stoji udaljeno vjekovima.
- Brojni srpski istraživači od ugleda u svojem će djelima pohraniti preuranjenih i opasnih teza o Srbima prebjezima koji granice velikih balkanskih država ugrožavaju sklanjajući se pred turskom opasnošću kroz 15. vijek ili u novijim migratornim tokovima kretanja u 17. vijeku u doba patrijarha Čarnojevića - D. Medaković piše o ovim događajima ističući jedinstvenost pojave "da se jedannarod stalno rasipao iz svojih središnjih oblasti, da je, u svojim brojnim seobama, prelazio i granice raznih država i da je ipak, zahvaljujući Crkvi sačuvao svijest o svome jedinstvu", pocrtavajući obim migracija: "mase srpskih bjegunaca" - D. Medaković, Manastir Savina - velika crkva, riznica, rukopisi, Filozofski fakultet u Beogradu - Institut za istoriju umjetnosti, monografije 6, Beograd, 1978, s. 65, r. 16, 17, 18, 19, 32. U ovakvoj tvrdnji ništa nije sporno i sama za sebe ona ne protivuriječi istorijskim činjenicama, no ona je nov elemenat za gradnju cjelovitog političko-propagandnog kursa hrvatske istoriografije o Srbima prebjezima i pomaže u "lociranju" istorijske pojave Srba na prostoru dinarskog planinskog bila zapadno od Neretve, Drine i Dunava. Kako je dubok promašaj načinila srpska istoriografija o krajinskim i bosanskim Srbima, pogledajmo na primjeru u poslednjih nekoliko godina istraživanih naših spomenika na tlu današnje Hrvatske. Crkva Sv. Luke u Uzdolju u kninskom Kosovu, pribrajana je starohrvatskim spomenicima 9. do 10. vijeka. "Nastala je iz crkvi zetsko-zahumske skupine sličnog izgleda, sa kupolom, ali sa spolja četvorougaonom apsidom i zidova ukrašenim lezenama, kakve su osobene za područje od Skadra do Splita u XI stoleću u vreme kralja Mihaila". Pored crkve ovdje stoji drevno srpsko groblje. Crkva je podignuta na kraju 11. i početku 12. vijeka. Imala je kameni ikonostas sa preromaničkim ukrasom. Ova građevina je jedan od ključnih dokaza o prisustvu Srba na prostoru kninske krajine od 7. vijeka - izložba "Crkva Svetog Luke u Uzdolju, vekovni kontinuitet Srba na kninskom Kosovu, Sveslovenski savez, Beograd, 1994, /priredio dr. Đorđe Janković sa sar. /Takođe, valja pogledati Katalog izložbe "Srpske gromile"Beograd, 23. XI - 6. XII 1993, koja prikazuje rezultate istraživanja Sveslovenskog saveza u ljeto 1993. u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini.
- Testament objavljen u: G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996, s. 47-52.
- J. Skerlić, Srpska književnost u XVIII veku, Prosveta, Beograd, 1966, s. 20.
- M. Ban, Dubrovnik, Cviet narodnog književstva II, Dubrovnik, 1850, s. 184, 185.
- G. Stanojević, Dalmacija u doba Morejskog rata 1684-1699, Beograd, 1962, s. 80-89.
- S. Mijušković, Jedan dokument o učestvovanju mitropolita Savatija Ljubibratića u bitkama Morejskog rata, Istorijski zapisi 1, Cetinje, 1953, s. 266.
- S. Musić, Izvještaji generalnog providura Dalmacije i Albanije Kornera o zauzimanju Herceg-Novog 1687. godine, Herceg-Novi, 1988, s. 7, kao i G. Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII veka, Beograd, 1970, s. 419-26.
- Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i početkom XVIII veka, knj. I SANU Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. XXVII, Beograd, 1987. s. 15, 16, 17, 64, 90, 97, 109, 128, 198, 250, 260, 434.
- S. Musić, Izveštaji, s. 21.
- G. Stanojević, Dalmacija, 82.
- Isto, s. 22.
- S. Musić, Izvještaji, s. 48, 49.
- Isto, s. 56.
- Kneževska kuća Radovića-Bjelopavlića u Kamenome izviše Novoga, čuvala je do 1942. godine jednu veliku rukopisnu knjigu u kojoj stajaše porodična istorija Radovića od Kosova, sa detaljnim opisom okršaja sa vezirom bosanskim. Ovaj okršaj se odigrao na mjestu Gručalica u Kamenom, i u njemu se istakavši, braća Milo i Jokan Radović, zadobiše povlastice igrb. Narod ih u Boki zadugo sve do u 19. vijek, zvaše "blagorodnima". Zaista, krupne su zasluge ove porodice za selo Kameno u njegovoj kasnijoj istoriji. Rukopisne hronike kamenskih Radovića uništene su u požaru 1942. godine, no Rade M. Radović napisao je jednu rekonstrukciju rukopisa prema sjećanju. Njegova rekonstrukcija ostavlja u pojedinim segmentima utisak velike sigurnosti jer u citatima, na primjer pisma Petra Prvog Petrovića Njegoša Radovićima na Kameno povodom očekivane francuske ekspedicije ka Boki, odlično korespondira sa jezičko-stilskim odlikama rukopisa nastalim u to doba. Ono što je ovdje zanimljivo jesu obavještenja o okršaju sa Topal-pašom u Gručalici, gdje autor obavještava o sukobu sa nastupajućim Topal pašom koji stiže od Hercegovine, preko Mokrina i Kamenog! Ukoliko bi to odgovaralo istini, ocjena doprinosa okolnih Srba savezničkoj pobjedi, najvećoj pobjedi mletačkog oružja u Morejskom ratu, bila bi ozbiljno izmjenjena. Ovdje ćemo još jednom potcrtati da G.. Corner tačno imenuje pašu koji mu stiže u Novi odlučan da baci saveznike u more, ali kaže"hercegovački paša"! Husein Topal-paša je, međutim, bosanski vezir. Iz svega iznijetog, jasno je da su dvije turske kolone kretale ka Novome. Jedna, najkraćim mogućim putem, Ali-begovom cestom iz Sitnice, a druga, glavna, preko Mokrina i Kamenoga. Autor rukopisa posve jasno ističe važnost ove pobjede u Kamenome tvrdeći kako je turski otpor u gradu namah oslabio - rukopis R. M. Radovića u posjedu autora.
- J. Radonjić, Dubrovačka akta i povelje IV, 1, s. 40-41, 45.
- V. Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, knj. II, Zagreb, 1980, s. 175.
- G. Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović i njegovo doba 1740-1766, Beograd, 1978, s. 39.
- J. Radonjić, Dubrovačka akta, s. 186.
- V. Foretić, Povijest, s. 180.
- K. Jiriček, Poselstvi Republiku Dubrvnicke k cisarovne Katerine, II, v. 1, 1771-1775, s. 6, Praha, 1893.
- K. Jiriček, naved. dj, s. 6.
- P. Šerović, Tri izvještaja generalnog providura Kornera nakon zauzeća Herceg-Novog godine 1687, Glasnik Pomorskog muzeja Kotor b. XIII, Kotor, 1965, s. 45, 46, 50 -52.
- S. Musić, Izvještaji.
- Isto, s. 84.
- AH, PUMA, f. 7, 114.
- AH, PUMA, f. 7. 80.
- AH, PUMA, f. 7, 126.
- AH, PUMA, knj. 60, 42.
- M. Zloković, Mletačka uprava u Herceg-Novom, Boka 3, Herceg-Novi, 1971, s. 13.
- AH, PUMA, knj. 8, 48.
- Isto.
- Đ. Milović, Odrazi Karlovačkog mira na teritorijama Herceg-Novog i Risna, Istorijski zapisi 1-2, Cetinje, 1957.
- V. Ćorović, Odnošaji Crne Gore sa Dubrovnikom od Karlovačkog do Požarevačkog mira, SAN, Glas CLXXXVII, Beograd, 1941, s. 15.
- M. Zloković, naved. dj, s. 19 - ova familija i danas u Žlijebima i Čelima kraj Novoga.
- G. Stanojević, Novska skela u XVIII veku, Spomenik SAN, CXXV, II, Beograd, 1986, s. 136.
- Miho Vladislavich u mletačkom katastiku 1690. godine - AH, PUMA 2.
- AH, PUMA, f. 44, 87 - stolna crkva Svetog Jeronima podizana je od Cornera odmah po zauzeću grada. I poslije, ona će figurirati kao parohijalna crkva i nije nam poznato da je na početku 18. vijeka trpjela prekid. Takođe, blizu Tople, stajao je već samostan Svetoga Antuna. Ovdje je u pitanju crkva Svete Klare u gradskom jezgru Novoga, no nije jasno zbog čega je podizana kao nova stolna crkva pored postojeće aldome Sv. Jeronima.
- AH, PUMA, f. 53, 32.
- V. Foretić, Povijest Dubrovnika, s. 205.
- AH, PUMA 4 - prepis protokola o razgraničenju.
- Dr G. Stanojević, Protokol o razgraničenju između Venecije i Osmanskog carstva u Boki Kotorskoj i Dalmaciji iz 1721. godine, Glasnik cetinjskih muzeja, knj. V, Cetinje, 1972, s. 5-44.
- Njihovi stanovnici danas insistiraju na posebnosti svojih naselja.
- U Srbsko-dalmatinskom magazinu za godinu 1865, knj. XXIV, s. 161, stoji: "Pogranična Hercegovini parohija Mokrine, ima 717 pravoslavnih duša. Osim parohijalne crkve sv. Varvare imaju i dve filijalne i to jedna u Donjim Mokrinama, koja je služila dugo vremena i za pravoslavne žitelje hercegovačkog sela Svrčuge. " Dalje se govori o gradnji nove crkve na mjestu stare, u godini 1859, koja je osve ćena 21. aprila 1865, na slavu Sv. Georgija. Crkva Sv. Đorđa darivana je od uglednog kapetana Sima Tomaševića koji je živio u Toploj, a upokojio se u Gospodu 11. ma rta 1743. Ovaj je srpski uglednik ostavio iza sebe oporuku koja je veoma obimna i koju je sam ispisao. Pored dračevićkih crkava i manastira, manastira Hercegovine i jerusalimske crkve Hristovog groba, on daruje mokrinjsku crkvu Sv. Đorđa: "Istu baštinu ostavljam u cerkvu Sv(eta)go Georgija na Mokrine ono što uzdolazi s iste zemlje da uzimlju u cerkvu što im je najpotrebnije i da obnavljaju što je najprešnije i gledajte karte od iste zemlje prokuradurima od iste cerkve neka trazlataju s moga imenana cerkovno u Kamari i plaćaju kanone pontu al svaku godinu, ja sam saldao sve kanone per tuto ano 1742 i ovo ostavljam za vječni pomen mojego strica Simeona monaha i mene grešnoga Sima i moje familije...
- AH, PUMA 2.
- U jednom ranijem pokušaju da se pruži pregled svih crkvenih građevina na teritoriji Novoga načinjena je greška pa je, pozivajući se na katastik iz 1690. godine, u Žlijebi smještena crkva Svetoga Nikole koje je jedina i parohijalna crkva u Žlijebima, no u katastru stoji crkva Svetoga Ilije. U našem propitivanju kod najstarijih mještana nije se moglo čuti o crkvi Svetoga Ilije iako crkvu sa ovakvom posvetom uključuju svi mletački katastri.
- S. Nakićenović, Boka, Srpski etnografski zbornik knj. XX, Beograd, 1913, s. 463.
- Isto, s. 462.
- Isto, s. 462.
- Isto, s. 462.
- Isto, s. 462.
- Isto, s. 463.
- Isto, s. 462.
- Isto, s. 463.
- S. Nakićenović, naved. dj, s. 458.
- Isto, s. 458.
- Isto, s. 458.
- Isto, s. 459.
- Isto, s. 457.
- Isto, s. 458.
- Ovo prezime podsjeća na kamensko "Stijepčić" koje Kamenjani i danas izgovaraju: "Stiječić".
- G. Stanojević, Katastri Herceg-Novog i Risna iz 1704. godine, SANU Spomenik CXXV, Odjeljenje istorijskih nauka 4, Beograd, 1983.
- Isto, s. VII.
- AH, PUMA, knj. 45, 23-24.
- Isto, s. VIII.
- A. Peco, Hercegovačko-dubrovačka onomastička preplitanja, Zbornik matice srpske za filologiju i lingvistiku XXVII-XXVIII, Novi Sad, 1984-1985, s. 615 620.
- D. Kovačević Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, te M. Vego, Ispisi iz Historijskog arhiva u Dubrovniku o srednjovjekovnoj Hercegovini, Hercegovina, Časopis za kulturu i istorijsko nasljeđe, I, Mostar, 1981, s. 279-312.
- A. Peco, naved. dj, s. 617.
- AH, PUMA, knj. 12, 25.
- AH, PUMA, knj. 12, 61.
- AH, PUMA, knj. 12, 62.
- AH, PUMA, knj. 12, 60.
- AH, PUMA, f. 248, 167.
- Š. Peričić, Odnos grad -selo u mletačkoj Dalmaciji druge polovine XVIII stoljeća, jugoslovenski istorijski časopis 1-2, Beograd, 1974, s. 70-78.
- Isto, s. 71.
- Isto, s. 72.
- Isto, s. 76.
- Dr G. Stanojević, Dalmacija u doba Morejskog rata 1684-1699, Beograd, 1962.
- U svome djelu G. Stanojević isključivo upotrebljava ime Morlak. Sasvim sigurno njegovo obrazloženje za to kako se tako nazivaju seljaci turski podanici koji su živjeli van mletačkih posjeda u Dalmaciji prije Kandijskog rata, je utemeljeno u brojnim dokumentima mletačke provinijencije. No, to jeime koje ovome stanovništvu daju Mlečani. Sami Srbi u zagorskim krajevima Dalmacije nikada se tako ne nazivaju. Svakako je neobično da G. Stanojević piše:"Dvojica serdara Smoljan Smiljanić i Stojan Janković bili su pravoslavni Morlaci... " - s. 130.
- Isto, s.7.
- Isto, s. 8.
- Isto, s. 8.
- AH, PUMA, f. 63, 33.
- padovanski kamp = 3862, 27 m, mletački tivol = 4, 35 m, a padovanski tivol = 4,59 m.
- Dr. G. Stanojević, Popis Hercegovaca preseljenih u Boku Kotorsku poslije Karlovačkog mira, Istorijski zapisi XXIII, knj. XXVII, sv. 1-2, 1970, s. 165-170 - Ovaj popis uključuje stosedamdeset i osam porodica, dvjestapedeset i jednog sposobnog za oružje, trideset i pet staraca, dvjestadvadeset i devet djece i petstočetrnaest žena.
- G. Stanojević, Katastri Herceg-Novog i Risna, s. 74.
- AH, PUMA, f. 94, 28 - dok. objavio G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996, s. 63, 64; isti, Jedan dokumenat iz hercegnovskog arhiva, Vidoslov - Sabornik eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske, godina IV (1997), broj 11, Tvrdoš, 1997, s. 46-47.
- M. Orbini, Il regno de gli Slavi, Pesaro, Concordia, 1601, s. 395.
- J. Tadić, Sablasti kruže Jugoslavijom, Istorijski časopis, 1971, sv. 18, s. 45-52.
- Ante Liepopili, Slovensko bogosluženije u Dubrovniku, Rad Jugoslovenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, sv. 220, Zagreb, 1919. s. 30 -58.
- Rad, 65, s. 117.
- J. D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, s. 60.
- A. Radić, Izvještaj o putovanju po Bosni i Hercegovini, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, Zagreb, 1899, sv. 4, s. 308.
- J. D. Mitrović, Srpstvo, s. 59.
- M. Rešetar, Najstariji dubrovački govor, Glas SAN, Beograd, 1951, sv. 201. s. 1-48.
- M. Rešetar, Jezik srpskog molitvenika od godine 1512, Glas SKA, Beograd, 1838, sv. 176, s. 171-240.
- J. Vukmanović, Konavli, SANU;poseb. izd, knj. DXXVII, Beograd, 1980, s. 36.
- Isto, s. 363.
- Đ. Ćapin, Odnos prema srpskim spomenicima u Konavlima (rukopis), Rad pročitan na savjetovanju o muzejskoj djelatnosti, arhivima i zaštiti baština u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini, Bjeljina, maj 1995, s. 3, 4.
- M. Dinić, Humsko-trebinjska vlastela, Beograd, 1967, s. 85.
- Ć. Truhelka, Još o testamentu gosta Radina i o Patarenima, GZM, Sarajevo, 1913, s. 364.
- S. Nakićenović, Boka, Srpski etnografski zbornik knj. XX, Beograd, 1913, s. 628, 629.
- Vojislav S. Jovanović, Izvještaj sa rekognosciranja terena u okolini Herceg Novog, Beograd, 1956.
- J. Vukmanović, Konavli..., s. 39.
- R. Grujić, Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka, Spomenik SKA, LXVI, Zemun, 1926.
- M. Dinić, Dubrovački tributi, Glas SAN, CLXVIII, 1935, s. 207-209.
- V. Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1933, s. 126.
- R. Grujić, naved. dj, s. 10.
- K. Jiriček, Istorija Srba I, Beograd, 1952, s. 318.
- V. Ćorović, Kralj Tvrtko I Kotromanić, 1925, s. 90.
- V. Ćorović, Kako je vojvoda Radoslav Pavlović prodavao Dubrovčanima Konavle (1423-1427), Godišnjica Nikole Čupića, knj. XXXVI, Beograd, 1927, s. 79-81.
- C. J. Wolf, Historia Bogomilorum Vitembergae, 1712, te J. L. Oeder Dissertatio inauguralis prodromum historiae Bogomilorum criticae exhibens, Gottingiae, 1734.
- D. Dragojlović, Bogomili na Balkanu i u Maloj Aziji, II, SANU - Balkanološki institut, poseb. izd, knj. 15, Beograd, 1982 s. 32.
- D. Dragojlović, naved. dj, s. 50.
- Annonymi descriptio Europae orientalis, ed. Gorka, Crasoviae, 1916, 28, kao i: V. Ćorović, Jedan novi izvor za srpsku istoriju iz početka XIVveka, PJKIF 4, 1924, s. 68.
- N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata - na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnoga, Split, 1974, s. 110.
- "Narod iz Popova mirno je radio na svojim poljima i kod svojih kuća kada su došle redovne i bašibozučke trupe... Dobri sveštenik iz Ossenicha radi sve što može za njih. Ovo selo broji samo osamdeset pet kuća, a on tu ima 2125 duša iz Popova na svom registru za pomoć... Sveštenik nam kaže da su ovi ljudi, većinom bogumili, ostaci stare sekte nekad raširene po Bosni i identične albižanima. Primetio sam da Jiriček, navodeći Kosanovića (Glasnik 29, 1871, 174) aludira na pričanje da u dolini Neretve i blizu Kreševa ima još hrišćana koji se nisu počinili ni franjevcima ni popovima ni imamima, već se upravljaju prema starim tradicijama koje starješina priča ostalima" - A. Dž. Evans, Kroz Bosnu i Hercegovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875, sa istorijskim pregledom Bosne i osvrtom na Hrvate, Slovence i staru Dubrovačku republiku (ispravljeno i popunjeno), Sarajevo, 1965, s. 43, nap. 75. Za nas je važno pomenuti konavosku tradiciju o kojoj doznajemo 1993, o protjerivanju "poslednjih bogumila" iz nekih konavoskih sela "prije dvije stotine godina". Ne može se sumnjati da to bijahu poslednji konavoski Srbi koji su živjeli po zahtjevima stare narodne sintetičke vjere. A. Dž Evans je, iako vjeruje, na temelju papskih pisama da je ovdje u pitanju jeres, potpuno jasan kada govori o etničkoj pripadnosti "bogumila": "Genije srpskog naroda borio se, ipak, sa retkom istrajnošću i izdržao je do kraja" - n. d, s. 41.
- D. Dragojlović, naved. dj, s. 15.
- J. Vukmanović, naved. dj, s. 355.
- V. Čajkanović, O srpskom vrhovnom Bogu, Beograd, 1991, s. 19.
- Isto, s. 68.
- Isto, s. 154, pozivajući se na: K. Jiriček, Staat und Gesellsschaft im mittelalterlichen Serben, Wien, 1914, s. 3, 17, te Srpski etnografski zbornik 31, 1924, s. 113.
- J. Maksimović, O srednjevekovnoj skulpturi Boke Kotorske, Spomenik SAN CIII, Beograd, 1953, s. 104, 105.
- I. Stijepčević, Prevlaka, Zagreb, 1930, s. 17.
- J. Tomić, Izvještaj (kotorskog providura N. Erika) o mletačkom zauzeću u Mletačkoj Albaniji, Crnoj Gori i Brdima i u Hercegovini sa popisom tamošnjeg ljudstva i stoke iz 1692. godine, Spomenik LII, SANU, Beograd, 1914, s. 82.
- Kako će se vidjeti topaljski Srbi grade i obnavljaju svoje crkve (Sv. Varvara u Mokrinama - parohijalna, obnovljena prema natpisu ugrađenom u zid pomoćne crkvene zgrade u 1749, a prema drugome natpisu u nadvratniku crkvene zgrade u 1744. godini) zatim (crkva Sveti Spas u Mojdežu obnovljena u 1744. godini).
- S. Nakićenović, Općina topaljska, Kalendar Boka za 1912. godinu, Kotor, 1911, s. 42, P. Šerović, Iz arhive stare topaljske opštine kod Herceg Novog, Glasnik Etnografskog muzeja, knj. VIII, Beograd, 1933, s. 191, 192, M. Crnić Pejović, Podaci o organizaciji i radu topaljske (hercegnovske) komunitadi od pada Mletačke republike do 1813. godine, Zbornik radova Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske 1813 1814. godine, 1991, D. Radojičić, Krajina Novska u sudaru svjetova, Beograd, 1994.
- M. Milošević, Granice Boke Kotorske za vrijeme mletačke vladavine, Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor XXII, Kotor, 1974, s. 11-25.
- M. Milošević, Prilozi problematici kopnene trgovine poslije osvajanja herceg Novoga i okoline od Turaka 1687. godine, Boka 2, Herceg Novi, 1970, kao i D. Radoičić, Krajina novska u sudaru svjetova, Beograd, 1994, s. 123-152.
- AH, PUMA, f. 31, 73.
- AH, PUMA, f. 31, 75.
- AH, PUMA, f. 78, 17, kodeks.
- AH, PUMA, f. 78, 24.
- AH, PUMA, f. 80,79.
- AH, PUMA, f. 98, 14, kodeks.
- G. Stanojević, Protokol razgraničenja Venecije i Osmanskog carstva u Boki Kotorskoj i Dalmaciji iz 1721. godine, Glasnik cetinjskih muzeja, knj. V, tom V, Cetinje, 1972, s. 16, 17.
- AH, PUMA, f. 63, 37 - niz listina govori o nepovoljnim agrarnim odnosima pod Venecijom. Sačuvan je jedan proglas providura Silvestra Zane iz 1725. seljanima pograničnih sela Dračevice:... tužućiše glavari od bližnijeh selah države otmanovića da od seljanah s Ratiševine, Sušćepana i s. Mojdeža od ove države dolaže s njiovom životinjom štetovat njiove zemlje pošijate s velikom opakosti, uzrok od dodijala..., ... temeljito s ovijem istijem proklamom seljanima od imenovata tri mjesta, da u pijenu od dukata svakome neposlušniku, od prognastva, i galije da se ne oslobode... - AH, PUMA, f. 78, 291.
- Moguće Vukašin Ambrozović-Bronzić.
- Porodična tradicija kamenskih Radovića pominje kao prve Radoviće u Kamenome Miliju i Petra koji se istakli u okršaju sa Husein Topal pašom u Gručalici 1687. godine.
- Hercegovački vlastelini koji posjedovali baštine kraj Dražnjeg brda u Kamenome. I danas stoji jedna njihova kućiština. Na Vitkovića njivi je i poslije drugog svjetskog rata stajalo veliko groblje uz ostatke crkve Iz ovoga dokumenta se vidi raspored komunske zemlje prema seoskim odlomcima.
- AH, PUMA, f. 63, 20.
- Odlomak Mokrina pominjan često u dubrovačkim srednjovjekovnim dokumentima.
- AH, PUMA, f. 63, 10.
- Ovo može biti prezime Mršić što je drugo prezime Tropovića u Kutima. Ovaj kućanski rod koji u 18. vijeku stoji u Kutima i Toploj, slavi Sv. Evstatiju, kao i Bronzići u Kamenome, i to su jedina dva roda u ovim selima sa ovom slavom.
- AH, PUMA, f. 63, 14.
- Voda.
- Vjerovatno Vojnović.
- AH, PUMA, f. 63, 18.
- AH, PUMA, f. 116, 5.
- Može stajati u Bunovićima ili kraće vrijeme u 18. vijeku u Kamenom.
- Vezuju se uz Sutorinu i Kute.
- Treba Liku.
- AH, PUMA, f. 100, 113.
- AH, PUMA, f. 47, 3.
- AH, PUMA, f. 295, 18.
- AH, PUMA. f. 295, 62.
- AH, PUMA, f. 315, 400.
- M. Milošević, Hajduci u Boki Kotorskoj 1648-1718, Crnogorska Akademija nauka i umjetnosti, Odjeljenje društvenih nauka, Istorijski izvori, knj. 4, Titograd, 1988.
- Po prvi put je o katunjanskim pustošenjima u Dračevici, na temelju arhivske dokumentacije regionalnih arhiva pisano u: G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996, s. 123-129 ("Odnosi sa susjedima").
- AH, PUMA, f. 99, 14 - dok. objavljen u cjelosti u G. Komar, naved. dj, s. 126, 127.
- G. Stanojević, Jedan pokušaj normalizovanja mletačko-crnogorskih odnosa sredinom XVIII veka, Istorijski zapisi g. XX, knj. XXIV, Titograd, 1967, s. 171-176.
- J. Tomić, Podaci o sukobima i mirenju Bokelja, Crnogoraca i turskih podanika, Spomenik SAN, LXXII, s. 16.
- G. Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović i njegovo doba 1740-1766, Beograd, 1978, s. 50.
- Isto, s. 53.
- Isto, s. 53.
- IAK, UP LVIII, 484 t.
- G. Stanojević, Mitropolit Vasilije, s. 53.
- IAK, UP LVIII, 668.
- IAK, UP LVIII 152.
- IAK, UP LVIII 153.
- IAK, UP LVIII 153 t.
- IAK, UP LVIII, 906.
- IAK, UP LVIII, 909 t.
- Selo u Sutorinu uz granicu dubrovačku.
- IAK, UP LVIII, 910.
- IAK, UP LVIII, 913.
- AH, PUMA, f 151, 40.
- Obilović, recentno u Kamenom.
- AH, PUMA, f. 269, 108.
- AH, PUMA, f. 288, 337.
- AH, PUMA, f. 304, 232.
- AH, PUMA, f. 248, 167 - kao i G. Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović i njegovo doba (1740-1766), Beograd, 1978, s. 49-62.
- AH, PUMA, f.162, 120.
- G. Stanojević, naved. dj, s. 85.
- AH, PUMA, f. 142, 21 - dok. objavljen u: G. Komar, Stanovništvo Kuta, s. 129.
- D. Radojičić, Krajina novska u sudaru svjetova, Beograd, 1994, s. 252 - navodeći izvor: IAK, UP 69, 410.
- G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996, s. 43, 44.
- AH, TK II - ne možemo na ovome mjestu ne komentarisati nedostatak velikog broja popisnih godišta u hronološkim marginama "nota", i posebno, nedostatak popisa iz prve polovice 18. vijeka. Hercegnovski arhiv čuva na primjer, popis dračevićkog naselja Kuti iz 1719. godine načinjen i koncipiran sa vidnom notom ozbiljnosti u njegovom sastavljanju. Ovaj popis pruža polnu i starosnu strukturu stanovništva Kuta - G. Komar, Stanovništvo Kuta, s. 94-96. Upravo popisi stanovništva Topaljske komunitadi iz prve polovice 18. vijeka leže u arhivu JAZU u Zagrebu.
- IAK, UP LVIII, 72 - pogledaj rad P. Šerovića, Stara Topaljska opština u Boki Kotorskoj 1718-1797, Istorijski zapisi, Cetinje, 1976, s. 201.
- IAK, UP LVIII, 72 t.
- IAK, UP LVIII, 74.
- IAK, UP LVIII, 74 t -.
- AH, PUMA, f. 5, 2 - ovo je jedan od najstarijih ćirilskih dokumenata u ovome fondu u novskom arhivu. Dok. objavljen integralno u G. Komar, Stanovništvo Kuta..., s. 97.
- Note od soli za godinu 1808. bolje od bilo kakvog svjedočenja do sada objavljenog potvrđuju tezu o velikim gubicima Bokelja u ovome sukobu i okrutnosti francuske soldateske predvođene Marmonom. U svojoj ekspediciji Francuzi su se posebno okomili na srpske crkve i manastire na dosegnutom području, među kojima je uništen i manastir Potplanina u Ratiševini - Mojdežu. Poput popisa glava familija za Žlijebe iz 1808, i u ovoj noti se odmah zapaža velika razlika u godinama između roditelja i djece. Stiče se utisak da je čitava jedna generacija praktičnoizbrisana. Kako je ova nota nastala dvije godina nakon francusko-bokeljsko-crnogorskog sukoba u Dračevici 1806. godine, u kojemu je bokeško stanovništvo masovno učestvovalo, to nismo mogli ne dovesti u vezu ovaj nedostatak čitave jedne generacije u popisima sa događajima u Boki i dubrovačkoj regiji dvije godine ranije. Čim je francuski general Molitor stigao u Trst 1806. godine, pristigla su mu obavještenja da kod zauzimanja Boke može očekivati ozbiljne teškoće. Bokeški Srbi se obraćaju za pomoć svome mitropolitu Petru Prvom Njegošu. Otpor je podržan od Crne Gore i Rusije. Već 5. marta u Boki se iskrcava ruski odred.
Sljedećeg dana kod manastira Savina održano je veliko narodno veselje.
U jesen iste godine vode se ozbiljni okršaji sa Francuzima na prostoru sjeverozapadne Boke, tokom oktobra, upravo kod sela Kameno i Mokrine.
Da vidimo sada što o posljedicama sukoba piše N. Safonov (Ratovi na Jadranu 1797-1815, Pomorska biblioteka, sv. 37. Izd. Mornaričkog glasnika, Beograd, 1988, s. 121): "Očigledno je da su gubici oba protivnika bili veoma veliki. Interesantna je činjenica, koju navode novine Kraljski Dalmatin, da su Francuzi dobro postupali sa zarobljenim ruskim vojnicima, dok su sa zarobljenim Crnogorcima i Bokeljima bili okrutni i od njih retko koji je ostao živ prilikom zarobljavanja...".
- Đorđe Milović, Podaci o populaciji, nekim zanimanjima, stočarstvu, naoružanju, i dr. za područje komunitadi topaljske (izuzev Bijele i Jošice) iz godine 1780, Istorijski zapisi, knj. XII, sv. 1-2, Cetinje, 1956, s. 290. 296.
- AH, PUMA, knj. 12, 31.
- AH, OH, 1882, 97.
- IAK, SN CIV - 485.
- AH, PUMA, knj. 9, 2.
- AH, PUMA, f. 34, 11.
- AH, PUMA, f. 26, 5.
- AH, PUMA, f. 54, 7.
- AH, PUMA, knj. 12, 60.
- AH, PUMA, f. 103, 147.
- AH, PUMA 2.
- AH, PUMA, f. 185, 44.
- AH, TK II, f. 391, 8.
- AH, TK II, f. 393, 9.
- AH, TK, II, f. 398, 6.
- AH, PUMA, f. 53, 14.
- AH, TK II, 390, 10.
- AH, TK II, 391, 9.
- AH, TK II, 393, 7.
- AH, TK II, 400, 2.
- AH, PUMA, f. 116, 5.
- AH, TK, II, 390, 11.
- AH, TK, II, 391, 4.
- AH, TK, II, 392, 14.
- AH, TK, II, 393, 8.
- AH, TK, II, 396, 5.
- AH, TK, II, 397, 9.
- AH, TK, 400, 8.
- AH, PUMA, f. 25, 45.
- AH, PUMA, f. 139, 12-16.
- AH, PUMA 2.
- Isto.
- Isto.
- AH, TK II, 390, 10.
- AH, TK II, 391, 9.
- AH, TK II, 393, 7.
- AH, TK II, 393, 7.
- AH, PUMA 2.
- AH, TK II, 390, 10.
- AH, TK II, 392, 14.
- AH, TK II, 23, 24;43, 44;87, 88;120, 121;126, 127;134, 135;189, 190;227, 228, 271 - G. Komar, Prilozi istoriji Poda u 18. vijeku, rad u rukopisu.
- AH, PUMA 2.
- AH, PUMA, f. 161, 46.
- AH, PUMA 2.
- Isto.
- Isto.
- AH, TK II, 391, 9.
- AH, TK II, 392, 14;393, 8;396, 5;397, 9;400, 8.
- AH, TK II, 393, 17.
- AH, TK II, 393, 7.
- N. Drašković, Pješivci, Ozrinići, Cuce i Bjelice u XVI vijeku, Istorijski zapisi LXVI, Podgorica, 1993/ 1-4, s. 92, 104.
- AH, PUMA, f. 53, 30.
- AH, PUMA, f. 170, 1.
- AH, TK II, 390, 11;392, 14;393, 8.
- AH, TK II, 396, 5;397, 9;400, 8.
- AH, PUMA, f. 31, 91.
- AH, PUMA, f. 42, 48-80.
- AH, PUMA, f. 64, 26.
- AH, PUMA, knj. 12, 175.
- Obavještenja pružila starica Gospava Lučić iz sutorinskog odlomka Tomin.
- "Slava Gospodu Bogu 1724 sektembrija na 6 u Novomu Očituje se s ovijeme pismom kako primi Tomaš Vuković i Petar Lazarević i Mi(j)o Marković i Vukadin Marković svi četverica Vukovići is Trebesina kako uzeše i primiše u majstora Damjana Janjetkovića s Mokrina libara dalmantinskije osamdeset - 80 ... " - AH, PUMA, f. 148, 55.
- AH, PUMA 2.
- AH, TK II, 391, 8.
- AH, TK II, 392, 13.
- AH, TK II, 393, 9.
- AH, TK II, 398, 6.
- AH, PUMA, f. 62, 5.
- AH, PUMA, knj. 9, 163.
- Isto.
- Isto.
- AH, PUMA, knj. 12, 15.
- AH, PUMA 2.
- AH, PUMA 2.
- AH, TK II, 392, 13.
- AH, TK II, 393, 9.
- Izrazito sveštenički mokrinjski rod. U noti od Mokrina za godinu 1808. stoji: "Josif Lazarević od god(ina). 54: su tri sina najstari godina 13 i ovi je u manastir".
- S. Nakićenović je zabilježio predanje o porijelu pođanskih Matkovića od nekoga Matka. Suđa Rade Matkov koji se javlja u "notama" zaista se preziva Matković. U noti od Kamenoga za 1808, stoji: "Ja Petar Kvekić podpisah za suđu Rada Matkovića...".
- Pogledaj o majstorima iz Mokrina rad J. Dedjera, Hercegovina, s. 47: "Stanovnici Popova polja, Kruševica i Mokrina davali su od starina najbolje dunđere, koji se u narodnim pjesmama spominju i koji su naročite tipove kuća raširili po Hercegovini. Oni su putovali po veći dio godine po raznim oblastima Hercegovine, gradili kuće i ispred Božića vraćali se kući". Zaista, kuće su u Mokrinama rađeneveoma pažljivo i sa očiglednim visokim majstorstvom. Kada se pogledaju tarace u selu, odmah se uočava pažnja sa kojom su izrađivane. Crkva Sv. Varvare koja je obnavljana 1749. nesumnjivo je jedna od najreprezentativnijih crkvenih građevina svojega vremena u Novome. Nadgrobni spomenici u Mokrinama, Bajkovim Kruševicama, ali i u drugim selima na širem prostornom opsegu Sutorine, rađeni su takođe sa velikim majstorstvom noseći odlike umjetničkih dijela. Takođe, i Sutorani su poznati majstori od kamena koji su odlazili i kuće podizali ne samo po Hercegovini već i Crnoj Gori.
- Od ovoga je bratstva čuveni kamenorezac-umjetnik Stanko Lepetić koji se istakao gradnjom nadgrobnih spomenika, a koji zavrijeđuje posebnu monografiju.
- M. Milošević, Hajduci u Boki Kotorskoj - 1648-1718, CANU, 1988.
- Isto, s. 554.
- Isto, s. 702.
- Isto, s. 722, 723.
- Isto, s. 736.
- Isto, s. 752, 753.
- Potpuno smo uvjereni da putem anketiranja članova zajednice nije moguće prikupiti obavještenja o vjerskom životu novskog planinskog sela, čak i kada bi se usredsredili na ispitivanje vjersko-običajnih regula u našem vremenu. U jednom bokeškom selu zadugo u 20. vijeku nije praktikovano crkveno vjenčavanje, što je, svakako, uključivalo određeni interni obred. O pojedinostima se naprosto ne može saznati. Stvarni živi običaji koji se održavaju u prvoj polovici 20. vijeka, koji svakako ne pripadaju hrišćanskom opusu, duboko se i uporno prikrivaju.
- J. Coleti (Farlati, Riceputi), Illyricum sacrum, VII vol., 1817, p. 217.
- Epis. N. Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.
- K. Jiriček, Istorija Srba I-IV, knj, Beograd, 1922-25, s. 174.
- Listine, IX, 252.
- Coleti - (Farlati, Illyricum sacrum VI, p. 467.
- J. Radonjić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, SANU Posebna izdanja knj. 155, Beograd, 1970, s. 115.
- Isto, s. 299.
- Vitković, Patrijarh Arsenije III Čarnojević u Pakracu, Starine 36, 1918, s. 164.
- D. Vitković, Dva pisma patrijarha Arsenija III Čarnojevića, Srpski Sion 75, 1906, s. 74; D. Kašić, Otpor Marčanskoj uniji, Beograd, 1986, s. 25.
- D. Kašić, n. d, s. 28.
- D. Kašić, n. d, s. 28; Nilles, Symbolae I, s. 27-29.
- Starine 36, 1918, s. 163-208.
- N. Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, s. 342-392. Treba vidjeti i: J. Radonjić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje, s. 593-605.
- Sačuvana su dva dekreta generalnog providura A. Moceniga kojima se Stefanu Ljubibratiću koji se tituliše kao iguman, dodjeljuju baštine u Popovu. Oba se čuvaju u arhivi manastira Savina. Dokumenta su datirana 1727.
- M. Jačov, Spisi tajnog vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka,.
- M. Jačov, Spisi Kongregacije za propagandu vere o Srbima 1622-1644, SANU Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, II odeljenje, knj. XXVI, Beograd, 1986, s. 282.
- Isto, s. 284.
- D. Živković, Istorija Crnogorskog naroda, tom II Cetinje, 1992, s. 96.
- Isto, s. 97.
- Isto, s. 97.
- Isto, s. 98.
- Istorija Crne Gore, knj. III, 1975, s. 110.
- Isto, s. 111.
- Isto, s. 187.
- D. Živković, n. d, s. 232.
- J. Radonjić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka SANU, poseb. izd, knj. CLV, Beograd, 1950, s. 430.
- Isto, s. 431; N. Milaš, Documenta spect. historiam ortodoxae dioecesos Dalmatiae et Istrae, vol. 228, Nro 20.
- Ovaj važni rukopis pronašao je u Rusiji akademik B. E. Bihovski. - T. Grgurević, Putopisci o Boki, Kotor, 1989, s. 32-37.
- G. Stanojević, Popis Hercegovaca doseljenih u Boku Kotorsku poslije Karlovačkog mira, Istorijski zapisi, Podgorica, 1970.
- A. S. V. Prov. gen. in Dalm. et Alban, f. 544, Zadar, 22. avg. 1702; Istorija Crne Gore, knj. 3, 1975, s. 250.
- IAK, UPM VIII, 386, 399 - S. Mijušković, Jedan dokument o učestvovanju mitropolita Savatija Ljubibratića u bitkama Morejskog rata, Istorijski zapisi 1, Cetinje, 1953, s. 266.
- T. Popović, Herceg-Novi - istorijske bilješke, Herceg-Novi, 1924, s. 121, 122, 123.
- M. Zloković, Mletačka uprava u Herceg-Novom, Boka 3, Herceg-Novi, 1971, s. 8, 9.
- M. Jačov, Venecija i Srbi u Dalmaciji u XVIII veku, Beograd, 1984, s. 33-35.
- N. Milaš, n. d, s. 356.
- Isto, s. 359.
- Isto, s. 375.
- AH, PUMA, f. 78, 34.
- O sukobu Vasilija Petrovića sa Simeonom Končarevićem vidi: V. Ćorović, Vladika Vasilije protiv Simeona Končarevića, Godišnjak Nikole Čupića, knj. 44, 51; Istorija Crne Gore, knj. 3, 1975, s. 311.
- G. Komar, Dva srpska episkopa, Boka 500, Kotor, 1995, s. 30, 31.
- Magazin srbsko-dalmatinski za godine 1854 do 1859, osamnaesta knjiga, s. 153, 154.
- Isto, s. 153.
- Isto, s. 154.
- Bratstvo Laketića, nastanjeno u Podima kraj Novoga, je veoma snažno trgovačko i pomorsko bratstvo, koje uz ostale pođanske i topaljske familije ključno doprinosi političkoj snazi srpske zajednice u zalivu u 18. vijeku. Dvije godine nakon dolaska episkopa Isaije u Boku Kotorsku, pominje se u Podima kapetan Savo Laketić. - AH, PUMA, f. 326, 175. Važna figura u životu Tople i Poda 18. vijeka je i Jovo Laketić iz Poda koji posjeduje trgovinu u Novome i značajne baštine u okolini. Osimtoga, Jovo nastupa kao punomoćnih pođanske crkve Sv. Sergeja i Vakha. - AH, PUMA, f. 327, 3, 4; f. 340, 93, 94; f. 340, 109. Među Laketićima iz Poda koji posjeduju trgovine u Novome u prvoj polovici 18. vijeka ističe se Anton Laketić pokojnog Jovana. - AH, PUMA, f. 340, 61, 62. U jednome dokumentu iz 1744, pominje se Đuro Laketić kao crkovinar pođanske crkve Sv. Sergeja i Vakha. - AH, PUMA, knj. 65, 176, 177.
- Šematizam pravoslavne eparhije bokokotorske, dubrovačke i spičanske, Zadar, 1890, s. 40.
- AMS.
- J. Skerlić, Srpska književnost u XVIII veku, Beograd, 1966, s. 61 gdje se poziva na V. Ćorović, Bigamija i poligamija kod Srba, Srpski književni glasnik, knj. XIX, 1907, s. 576-580.
- Isto, s. 61, 62.
- Isto.
- Isto, s. 63.
- M. Jačov, Spisi Kongregacije za propagandu vjere u Rimu o Srbima, 1622-1644, I, SANU, Beograd, 1986, s. 1.
- Isto, s. 438.
- Isto, s. 440.
- Isto, s. 427, 428.
- V. Dvorniković, Karakterologija Jugoslovena, Beograd-Niš, 1990, s. 965 - reprint.
- Isto, s. 965, 966.
- J. Erdeljanović, O počecima vjere i o drugim etnološkim problemima, S. K. Ak. Posebna izd, CXXIV, Beograd, 1938, s. 203.
- AH, OR 1869, 416.
- Emanuel Le Poa Ladiri, Montaju, oksitansko selo od 1294. do 1324, Izdavačka knjižarnica Z. Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 1991, s. 7. Izdvajamo dalje neke zanimljive fragmente iz dragocjenog djela Ladirija: "Baji je antiklerikalac. Jedini moji neprijatelji u Ornolaku su, izjavljuje on, paroh i vikar, drugih nemam... "; "Govor Bajia Ostaca je karakterističan: nasrtajima klerikalne moći, koja oličava imperijalizam sveukupnog i vladajućeg društva čije je središte u Pamijeu, suprotstavlja se žestoka težnja za autonomijom brđana, neprijatelja neuobičajenih nameta. Stočari i pastiri predstavljaju svet za sebe, koji se brani. Njihov je otpor, šire gledano, dio dugog trajanja antiklerikalizma i antidecimalizma u pirinejskom i mediteranskom, pa i sevenskom Langdoku... " - s. 35. Nesumnjivo da porijeklo ovog oksitanskog antiklerikalizma može da se traži i u nekoj protivpavlovskoj doktrini i to nije predmet našega zanimanja, no želimo ovdje potcrtati dvije stvari: univerzalni karakter zapažanja autora o oksitanskim gorštacima, i utemeljenost u autarhičnosti seoske planinske ekonomike Mediterana svakoga otpora spram ustanova državno-crkvene prinude i poretka, kao i potrebu da se porijeklo antiklerikalnog stava seoskog stanovništva planinskog sela Boke u prošlim vjekovima traži u sferi prijehrišćanskih vjerovanja i navika koje, nipošto, nisu nužno i antihrišćanske. One definitivno mogu biti samo sintetičke, okupljajući u jedan pragmatički nepisani sistem vjerovanja svo živo nasljeđe.
- V. Dvorniković, n. dj, s. 971.
- Isto, s. 971.
- Ž. Mikić, Prilog antropološkoj strukturi skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Godišnjak - XXIII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 21, Sarajevo, 1985.
- Isto, s. 62, 63.
- Isto, 67.
- Isto, 67.
- V. Dvorniković, n. dj, s. 932.
- AH, PUMA, f. 100, 100 - G. Komar, Stanovništvo Kuta, s. 86, nap. 206.
- Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na području Šume trebinjske, Tribunia, Zavičajni muzej Trebinje, 1979, s. 53-137. Valja pogledati i: Borivoje Čović, Praistorijski tumulusi sa srednjovjekovnim ukopima u selu Orahu kod Bileće, Tribunia 6, Zavičajni muzej Trebinje, 1982, s. 7-26.
- Isto, s. 128.
- Isto, s. 130.
- Isto, s.130.
- Isto, s. 130.
- Isto, s. 134.
- Isto, s. 135.
- V. Glušac, Istina o bogumilima-istorijska rasprava, Beograd, 1992, s. 188. Ova je studija štampana u Beogradu 1940, no aprilski rat je omeo njeno dovršavanje.
- Pogovor djelu V. Glušca "Istina o bogumilima" od Đ. J. Janića u n. dj, s. 322, 323.
- B. Hrabak, Herceg-Novi u doba bosanskohercegovačke vlasti (1382-1482), Boka 10, Herceg-Novi, 1897, s. 28. Treba pogledati i: Špiro Kulišić, Tragovi bogumilstva u Boki Kotorskoj, Spomenik SAN, CV (1951), s. 43.
- N. Milaš, Pravoslavna Dalmacija, s. 326.
- Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na području Šume trebinjske, Tribunia, 1979, s. 53-136.
- AH, PUMA 2.
- AH, PUMA 2. Može se pretpostaviti da je u pitanju crkvena građevina čiji su ostaci zbrisani poslije drugog svijetskog rata a koja je uz veliku srednjovjekovnu - nekropolu ležala na Vlajovini (Vitkovića njiva) u Kamenom.
- AH, PUMA 2. U sve tri mletačke zemljišne knjige koje su nastale u rasponu od četrnaest godina upisana je crkva posvećena Sv. Iliji. U Žlijebima stoji crkva Sv. Nikole.
- G. Stanojević, Katastar Herceg-Novog i Risna iz 1704. godine, SANU Spomenik CXXV, Odeljenje istorijskih nauka 4, Beograd, 1983, s. 3.
- Isto, s. 4.
- Isto, s. 4.
- Isto, s. 4.
- Isto, s. 5.
- Isto, s. 8.
- Ovdje je u pitanju lok. Brisina u grebenu Dobroštica, voda pištevina koja se zahvata u obzidani batun.
- G. Stanojević, n. d, s. 7.
- Isto, s. 8.
- Isto, s. 10.
- Isto, s. 11.
- Isto, s. 11.
- Isto, s. 13.
- Isto, s. 10.
- Isto, s. 13.
- Isto, s. 15.
- Predanje smo zabilježili zahvaljujući pok. Tomu Lepetiću iz Mokrina.
- AH, TK I, 10, 22.
- Zabilježeno po kazivanju Žarka Pavlovića i Krsta Lalića iz Ubala. Dvije tačke u predanju govore da nešto nije u redu sa rodovskim kazivanjem o času doseljenja: plaćanje harača Turcima i plaćanje kazne novskom turskom ugledniku!.
- A. F. Giljferding, Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, Beograd, 1996, s. 32.
Odabrana bibliografija
- M. Orbini, Il regno degli Slavi, Pesara, Concordia, 1601, s. 384
- C. J. Wolf, Historia Bogomilorum, Vitembergae, 1712.
- J. L. Oeder, Dissertatio inauguralis prodromum historiae Bogomilorum criticae exhibens, Gottingiae, 1734.
- Coleti-Farlati, Illyricum sacrum, vol. VI, VII, p. 467, 217.
- J. Schafarik, Acta Archivi Veneti II, s. 532-533.
- Padre F. M. Appendini, Memorie spettanti ad alcuni nomini illystri di Cattaro
- Žitije Gerasima Zelića, Budim 1823.
- Matija Ban, Dubrovnik, Cvijet narodnog književstva II, 1850, s. 184-185.
- Magazin srbsko-dalmatinski za godine 1854 do 1859, knj. 18, s. 153, 154.
- K. Sakcinski, Acta croatica-listine hrvatske, 1863.
- Magazin srbsko-dalmatinski za godinu 1865, knj. XXIV, s. 171.
- L. Zore, Bosanski grobovi, Program c. k. Velikog državnog gimnazija u Dubrovniku za školsku godinu 1880-1881, Dubrovnik, 1881.
- Š. Ljubić, Listine o odnošaju između južnog Slovenstva i Mletačke republike IX, Zagreb, 1890, s. 171 - 1
- K. Jiriček, Poselstvi Republiky dubrovnicke k cisarovne Katerine II, v. 1, 1771 - 1775, Praha, 1893., s. 6
- V. Vuletić Vukasović, Stećci u Konavlima i Dalmaciji, Starohrvatska prosvjeta II, Knin, 1896.
- A. Radić, Izvještaj o putovanju po Bosni i Hercegovini, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, sv. 4, Zagreb, 1899.
- Epis. N. Milaš, Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu I, Zadar, 1899.
- Š. Bešagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900, s. 58 E(piskop) N(ikodim) M(ilaš), Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, s. 342-392
- J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, 1911
- S. Nakićenović, Boka - antropogeografska studija, Srpski etnografski zbornik, knj. XX, Beograd, 1913.
- J. Tomić, Izvještaj (kotorskog providura N. Erika) o mletačkom zauzeću u Mletačkoj Albaniji, Crnoj Gori i Brdima i u Hercegovini sa popisom tamošnjeg ljudstva i stoke iz 1692. godine, Spomenik SAN, LII, Beograd, 1914.
- Liepopili, Slovensko bogosluženije u Dubrovniku, Rad JAZU, sv. 220, Zagreb, 1919
- J. Erdeljanović, Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca, Glas SKA, XCVI, Sarajevo, 1920.
- J. Cvijić, Metanastazička kretanja, Srpski etnografski zbornik, SKA knj. XXIV, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 12, Beograd, 1922.
- T. Popović, Herceg-Novi - istorijske bilješke, Herceg-Novi, 1924.
- V. Ćorović, Kralj Tvrtko I Kotromanić, 1925.
- R. Grujić, Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka, Spomenik SKA, LXVI Zemun, 1926.
- I. Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik XXXVIII, Beograd, 1926, s. 249 - 1.
- V. Ćorović, Jedan novi izvor za srpsku istoriju iz početka XIV veka, PJKIF 4, 1924.
- V. Ćorović, Kako je vojvoda Radoslav Pavlović prodavao Dubrovčanima Konavle (1423-1427), Godišnjica N. Čupića knj. XXXVI, Beograd, 1927, s. 79-81
- I. Stijepčević, Prevlaka, Zagreb, 1930, s. 17
- J. Tomić, Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI i počet kom XVII veka, Beograd, 1933.
- Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knj. I, deo 2, Beograd - Sremski Karlovci, 1934, 324-25
- M. Rešetar, Jezik srpskog Molitvenika od godine 1512, Glas SKA, sv. 176, Beograd, 1938. s. 240 -171.
- J. Erdeljanović, O počecima vere i drugim etnološkim problemima, SKA, Posebna izdanja CXXIV, Beograd, 1938, s. 203.
- V. Ćorović, Odnošaji Crne Gore sa Dubrovnikom od Karlovačkog mira do Požare vačkog mira, Glas SAN CLXXXVII, Beograd, 1941, s. 15
- I. Sindik, Gde se nalazio Akruvium? - Glasnik Geografskog društva, Beograd, 1947, s. 117-21
- G. Elezović, Nekretna dobra Ahmet paše Hercegovića u Dubrovniku izvor za pljačku Dubrovačke republike - Prilozi za orijentalnu filologiju I, 1950, s. 53.
- K. Jiriček, Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne, Sarajevo, 1951, s. 233.
- Š. Kulišić, Tragovi bogumilstva u Boki Kotorskoj, Spomenik SAN CV, Beograd, 1951, s. 43.
- P. Petrović, Crna Gora u doba Petra I i Petra II, SKZ kolo XLVI, knj. 316, Beograd, 1951, s. 284-340.
- M, Dinić, Odluke veća Dubrovačke republike, knj. I, Beograd, 1951.
- V. Ćorović, Vladika Vasilije protiv Simeona Končarevića, Godišnjica Nikole Čupića, knj. 44, 1951.
- K. Jiriček, Istorija Srba I, II, Beograd, 1952 (prevod J. Radonjića).
- J. Maksimović, O srednjevekovnoj skulpturi u Boke Kotorske, Spomenik SAN CIII, Beograd, 1953, s. 104, 105.
- R. Ršumović, Sutorina, Zbornik radova SAN XXVII, Geografski institut, knj. 5, Beograd, 1953, s. 85.
- B. Ž. Milojević, Boka Kotorska, Zbornik radova, knj. XXVII, Geografski institut, knj. 5, Beograd, 1953, s. 31-25.
- P. Šerović, Nekoliko podataka o pomorstvu hercegnovske opštine XVIII i XIX v, Pomorski muzej Kotor, Godišnjak II - 1953, Spomenica proslave dana mornarice i pomorstva na crnogorskom primorju 1952. god, Kotor, 1953, s. 71-49.
- G. Stanojević, Crna Gora u doba kandijskog rata (1645-1669), Istorijski glasnik - organ Istorijskih društva Republike Srbije - 2, 1953.
- A. Solovjev, O potrebi izdavanja srpskog diplomatara, SAN, Istorijski časopis, knj. IV (1952-1953), Beograd, 1954.
- M. Gecić, Dubrovačka trgovina solju u XIV veku, Zbornik Filozofskog fakulteta III, Beograd, 1955.
- Stijepčević-Kovijanić, Hranići i Kosače u kotorskim spomenicima, Istorijski časopis V (1954-55), s. 318.
- P. Šerović, Bijela u Boki Kotorskoj, Spomenik SAN, CV, Beograd, 1956.
- P. Šerović, Stara Topaljska opština u Boki Kotorskoj (1718-1797), Istorijski zapisi X, sv. 1-2, knj. XIII, Cetinje, 1957.
- M. Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Sarajevo, 1957.
- Đ. Milović, Odrazi Karlovačkog mira na teritorijama Herceg-Novog i Risna, Istorijski zapisi 1-2, 1957.
- V. Čubrilović, Seobe i etničke promene u jugoslovenskim zemljama od XV do XIX veka, Istorija naroda Jugoslavije, knjiga druga, Prosveta, Beograd, 1960.
- Š. Bešlagić, Stećci u Brotnicama, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku VIII-IX, Dubrovnik, 1962.
- J. Tadić, Nove vijesti o padu Hercegovine pod tursku vlast, Zbornik Filozofskog fakulteta Beograd, VI-2, 1962, s. 136.
- M. Vego, Patarenstvo u Hercegovini u svijetlu arheoloških spomenika, Glasnik Zemaljskih muzeja u Sarajevu (GZMS), VIII, Sarajevo, 1963, s. 207.
- S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača, Beograd, 1964, s. 271, 272.
- I. Pušić, Boka Kotorska u djelima antičkih pisaca, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru XII, Kotor, 1964.
- S. Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, Beograd, 1964, s. 148.
- M. Zloković, Slovenska župa Dračevica, Boka 1, Herceg-Novi, 1969, s. 64.
- V. J. Đurić, Crkva Sv. Stefana u Novom, Zbornik Filozofskog fakulteta, XI-1, Beograd, 1970, s. 401.
- M. Milošević, Prilozi problematici kopnene trgovine poslije osvajanja Herceg Novog i okoline od Turaka 1687. godine, Boka 2, Herceg-Novi, 1970.
- J. Radonjić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Posebna izdanja, knj. 155, Beograd, 1970, s. 115.
- G. Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI do XVIII vijeka, Beograd, 1970, s. 419-26.
- M. Zloković, Mletačka uprava u Herceg-Novom, Boka 3, Herceg-Novi, 1971, s. 13.
- R. Samardžić, Mehmed Sokolović, Beograd, 1971, s. 164.
- B. Hrabak, Pokušaji beogradskog nazora Ejnehana da liši Dubrovnik kopnenih posjeda (1590-1591), Zbornik Filoz. fak. u Prištini VIII, 1971, s. 98, 99.
- G. Stanojević, Protokol o razgraničenju Venecije i Osmanskog carstva u Boki Kotorskoj i Dalmaciji iz 1721. godine, Glasnik cetinjskog muzeja, knj. V, tom V, Cetinje, 1972, s. 16, 17.
- S. Musić, Romanizmi u sjeverozapadnoj Boki Kotorskoj, Filološki fakultet Beograd, knj. XLI, Beograd, 1972.
- R. Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima II, 1974.
- N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnoga, Split, 1974, s. 110.
- Š. Peričić, Odnos grad-selo u mletačkoj Dalmaciji druge polovine XVIII stoleća, Jugoslovenski istorijski časopis 1-2, Beograd, 1974, s. 78-70.
- M. Vasić, Istorija Crne Gore 3/1, 1975, s. 591.
- M. Dinić, Humsko-trebinjska vlastela, 1975, s. 6.
- P. Šerović, Stara Topaljska opština u Boki Kotorskoj (1718-1797), Istorijski zapisi, Cetinje, 1976, s. 201.
- B. Hrabak, Herceg-Novi u doba bosansko-hercegovačke vlasti (1382-1482), Boka 10, 1978, s. 31-7.
- G. Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović i njegovo doba (1740-1766), Beograd, 1978, s. 39.
- M. Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, SKZ, Beograd, 1978, s. 204.
- D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978.
- D. Medaković, Manastir Savina - velika crkva, riznica, rukopisi, Filozofski fakultet Beograd, Institut za istoriju umjetnosti, monografije 6, Beograd, 1978, s. 65.
- M. Vego, Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine, Čitluk, 1981, s. 168-144.
- V. Atanasovski, Pad Hercegovine, Beograd, 1979, s. 10.
- Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na području Šume trebinjske, Tribunia 6, Zavičajni muzej Trebinje, 1979, s. 137-53.
- J. Vukmanović, Konavli, SAN, Posebna izdanja, knj. DXXVI, Beograd, 1980.
- V. Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, knj. II, Zagreb, 1980.
- M. Vego, Ispisi iz Historijskog arhiva u Dubrovniku o srednjovjekovnoj Hercegovini, Hercegovina - časopis za kulturu i istorijsko nasljeđe I, Mostar, 1981, s. 312-279.
- D. Dragojlović, Bogumilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, II, SAN - Balkanološki institut, Posebna izdanja, knj. 15, Beograd, 1982.
- B. Čović, Praistorijski tumulusi sa srednjovjekovnim ukopima u selu Orahu kod Bi leće, Tribunia, 6, Zavičajni muzej Trebinje, 1982,, s. 26-7.
- Đ. Odavić, Neka zapažanja o arheološkom lokalitetu Varina gruda u Dživarskom polju kod Trebinja, Tribunia 6, Trebinje, 1982, s. 46-41.
- G. Stanojević, Katastri Herceg-Novog i Risna iz 1704. godine, Spomenik SAN CXXV, Odeljenje istorijskih nauka 4, Beograd, 1983.
- O. Zirojević, Crkve i manastiri na području Pećke patrijaršije do 1683. godine, Beograd, 1984, s. 162, 163.
- M. Jačov, Venecija i Srbi u Dalmaciji u XVIII veku, Prosveta, Istorijski institut u Beogradu, Posebna izdanja, knj. 21, Beograd, 1984.
- L. Seferović, Umjetničko blago Herceg-Novog, Herceg-Novi, 1984.
- S. M. Kočan, Konavle, Dubrovnik, 1984, s. 17-19.
- P. Radusinović, Naselja Stare crne Gore - opšti dio, SAN, Odjeljenje istorijskih nauka, knj. 92, Beograd, 1985, s. 7 Ž. Mikić, Prilog antropološkoj strukturi skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji, Akad. Nauka i umjet. Bosne i Hercegovine, Godišnjak XXIII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 21, Sarajevo, 1985.
- J. Janićijević, U znaku Moloha - antropološki ogled o žrtvovanju, Beograd, 1986, s. 181.
- M. Jačov, Spisi Kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima (1622-1644), I, SANU, Beograd, 1986.
- G. Stanojević, Novska skela u XVIII veku, Spomenik SAN CXXV, II, Beograd, 1986, s. 136.
- S. Gavrilović, I. Jakšić, Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i početkom XVIII veka, knj. I, SAN, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. XXVII, Beograd, 1987.
- P. Đorđić, Istorija srpske ćirilice - paleografsko-filološki prilozi, Beograd, 1987, s. 220-216 (Transkripcija crkvenoslovenskih i slavenosrpskih tekstova).
- M. Safonov, Ratovi na Jadranu (1797-1815), Pomorska biblioteka sv. 37, Izdanje Mornaričkog glasnika, Beograd, 1988, s. 121.
- S. Musić, Izvještaji generalnog providura Dalmacije i Albanije Kornera o zauzimanju Herceg-Novog 1687. godine, Herceg-Novi, 1988, s. 107.
- M. Milošević, Hajduci u Boki Kotorskoj (1648-1718), CANU, Podgorica, 1988.
- V. Ćorović, Istorija Srba, tom I, BIGZ, Beograd, 1989, s. 242.
- T. Grgurević, Putopisci o Boki, Kotor, 1989.
- F. Braudel, La Mediterranee et le monde mediterraneen a l' epoque de Philippe II, I Paris, 1990, s. 56 - 57.
- V. Dvorniković, Karakterologija Jugoslovena, Beograd-Niš, 1990, s. 965.
- Lj. Glušac, Istina o bogumilima - istorijska rasprava, Beograd, 1991.
- V. Čajkanović, O srpskom vrhovnom bogu, Beograd, 1991, s. 19 (fototipsko izd.)
- P. S. Radusinović, Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, knj. II, Nikšić, 1991.
- J. D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, s. 60.
- D. Živković, Istorija crnogorskog naroda, tom II, Cetinje, 1992, s. 96.
- K. Milutinović, Iz istorije narodnog preporoda u primorskih Srba, Biblioteka Politika i društvo - 59, Dubrovački kulturni krug, Beograd, 1994, s. 73.
- D. Radojičić, Novska krajina u sudaru svjetova, Beograd, 1994, s. 152-123.
- G. Komar, Dva srpska episkopa, Boka br. 500, Kotor, 1995, s. 30, 31.
- G. Komar, Crkva u selu Ratiševina, Ogledalo - nova serija 8, Podgorica, 1995, s. 16
- G. Komar, Ko je upravljao srpskom crkvom u Boki prije episkopa Ljubibratića?, Boka br. 509, Kotor, 1996, s. 23.
- G. Komar, Ljubibratići hercegnovski episkopi i mitropoliti dalmatinski, Vidoslov - Sabornik eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske, preobraženjski broj, godina III, br. 9, Tvrdoš, 1996, s. 33-35
- G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije - ogled o bokeškom selu, Herceg Novi, 1996.
- G. Komar, Jedan dokumenat iz hercegnovskog arhiva, Vidoslov - Sabornik eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske, vaskršnji broj, godina IV, br. 11, Tvrdoš, 1997, s. 46-48.
<< >>
//
Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
©
2001. "Projekat
Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije,
izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih
autorskih prava. Nijedan
deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne
saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.
|
