Ivan Gundulić

Osman

SADRŽAJ:

PJEVANJE PRVO
PJEVANJE DRUGO
PJEVANJE TREĆE
PJEVANJE ČETVRTO
PJEVANJE PETO
PJEVANJE ŠESTO
PJEVANJE SEDMO
PJEVANJE OSMO
PJEVANJE DEVETO
PJEVANJE DESETO
PJEVANJE JEDANAESTO
PJEVANJE DVANAESTO
PJEVANJE TRINAESTO
PJEVANJE ČETRNAESTO I PETNAESTO (NAPOMENA)
PJEVANJE ŠESNAESTO
PJEVANJE SEDAMNAESTO
PJEVANJE OSAMNAESTO
PJEVANJE DEVETNAESTO
PJEVANJE DVADESETO

PJEVANJE PRVO

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi
svijeta je stavnos svijem bjeguća:
satiru se sama u sebi
silna carstva i moguća.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.
Od izdajstva i od zasjeda
ograđena je glava u cara,
a u čas se zgoda ugleda
od ke ne bi pametara.
O djevice čiste i blage
ke vrh gore slavne i svete
slatkom vlasti pjesni drage
svijem pjevocim naričete,
narecite sad i meni
kako istočnom caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svomu Carigradu.
Znam da bi se otprije htilo
da ja pjevam, vi kažete,
ko se on rodi srećno i milo
caru Ahmetu prvo dijete;
i po smrti oca svoga
s ke pomoći, s ke zasjede
vrh pristolja otmanskoga
Mustafa mu dundo sjede;
ko li se opet carsko misto
Mustafi ote, tere u slavi
na pristolje ono isto
sultan Osman car se stavi;
i on mlađahan kako paka,
željan starijeh slavu sresti,
podiže se na Poljaka
s mnogom silom, s malom česti.
Ali da tijem pjesni moje
sasma duge ne ishode,
samo objav'te smrti svoje
hude uzroke, tužne zgode!
Vladislave, poljačkoga
slavna kralja slavni sinu,
čim tva puni slava mnoga
svega svijeta veličinu,
na spijevanja ova obrati
veličanstvo vedra čela,
u kijeh ti ištem prikazati
nedobitna tvoja djela.
Kraljeviću plemeniti
jur u smrti cara Osmana
svemogućom tvom dobiti
zamnjela je svaka strana.
Tim s me trublje da svit sliša
slavu tvoju svakčas veću,
ti sveđ djeluj djela viša,
a ja pjet ih pristat neću.
Jadna u srcu uspomena
caru Osmanu biješe ostala
da mu je vojska nebrojena
od poljačke ruke pala,
i da zemljom svom velikom
od tega se digla slava,
glaseć carskijem dobitnikom
kraljevića Vladislava.
Ili putnik kopnom jaše,
il' pomorac more brodi,
Vladislav se klikovaše
slavan carskoj pri nezgodi.
Gozbe časteć družba mila
i pastiri stada pase
strenitelja turskijeh sila
popijevahu u sve glase.
Jur na krilijeh od vjetara
glas po svemu svijetu prši
ko kraljević silna cara
kopja slomi, sablje skrši.
U vedrini nad oblacim
s istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada,
kažuć da on pri Nesteru
Istočnoga razbi Zmaja,
leteć za njim u potjeru
sivi Oro do Dunaja.
Čim s ovega dijete oholo
pečali se, grize i mori,
misleć da svijet vas okolo
tuđom hvalom njega kori,
kliče: "Ja ti, ah, nikako,
kraljeviću, ne zavidim:
suđeno je bilo tako
dobitnika da te vidim.
Ni me manje sreća muči
tebi dobra, meni huda;
er komu se što odluči,
vik ne ubjegne togaj suda.
Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s bojničke nevjernosti.
Ah, neumrli vitezovi,
glasoviti Turci stari,
s kijem dobiše vas svijet ovi
moji djedi, vaši cari,
gdi načini vaši bojni
i djela su slavna ona
u kih izgled jes dostojni
viteškijih od zakona?
Vi u trudu dni vodeći,
snažna srca, smione obraze
kazahote podnoseći
ljetna sunca, zimne mraze.
U pogubah krepci uzrokom
od posluha vjere čiste,
tijekom polja, gore skokom,
rijeke plovom prihodiste,
misleć da je svake zledi
trpjet bolje, pače umriti,
neg careve zapovijedi
s neposluha pristupiti.
Sve požude, sve pohlepe
viđahu se vaše mile
jahat bojne konje lijepe
i iz luka tratit strile.
Pače svaki u odluci
za raskoše svoje obra
sablju o pasu, kopje u ruci,
luk o plećih, konja dobra.
Bila vam su brašna hode
bez razluke svaka žita,
a poskupo hladne vode
pića ugodna, plemenita.
Konju i vami strehe općene
stahu noćnijeh sred pokoja
kućarice opletene
od hrastovijeh tancijeh hvoja.
I vojvode i viteza,
i na kopnu i sred mora,
i postelja i trpeza
biješe koža zvijeri od gora.
Pače u sjever posred zime,
jezdeć mrazno Podunavje,
steraše vam mnokrat svime
snijeg postelju, stijenje uzglavje.
Odjeća vas resi laka
svita sama i priprosta,
a za oklopje u junaka
srce i prsi bijehu dosta.
Grđahote vi sva blaga
i sva plemstva razmi ono
ko dobije sablja i snaga
vojujući sveđ smiono.
Suđahote da nevolje
najveće su stat bez rati
i da je umrijet vele bolje
neg isprazno dni trajati.
Veljahote da kudjelje
žene predu doma u tmini,
a junaci neprijatelje
da zatječu na ravnini.
Držahote za čas svoju
i najveću diku i slavu
za vašega cara u boju
izgubiti rusu glavu.
Vapijahote: "Smrti prijeka,
ne stavljamo pamet na te:
da se carstvo prostre, a neka
životi se naši skrate!"
Ah, blažena i čestita
koli doba vaša scijenim!
Lasno dobit krunu od svita
bi s vitezim tač hrabrenim.
Jaoh, a sada sve je inako:
vojevode i vojnici,
sve je otišlo naopako,
nevjerni su svikolici!
Na boj ide svak pod silu;
grije ga ljeto, zima mu udi;
a oblaču zlato i svilu -
ljudska obličja, ženske ćudi!
ter pod zlatom dočim sjaju
u napravah bez procjene,
neprijatelje pozivaju
ne na bjenja neg na plijene.
Hodeć zemlju, brodeć vodu,
da u lasti plovu, hrane
sprijed jedeke u povodu,
naprćane zad seksane.
Svioni su njih šatori,
stoli zlatni na kijeh sjede,
ptica u moru, riba u gori
jestojske ih slijedom slijede.
Na trpezah vrhu saga
duge i obilne gozbe čine,
pijuć dokli svijes i snaga
od vina im svijem pogine.
Pernice im raskošne su,
gdi u bludijeh svu noć tonu,
u mirisu i uresu,
proć naravi i zakonu.
Od momaka i od dvorana
svaki ograđen uokolo
jaše u zlatu konja vrana,
glavu diže, gleda oholo,
ter se gizda, ter se diči
taštom slavom od junaka:
vas u vidjenju i u riči,
a u stvoru ništa paka.
Ah, kolikrat pun nemira
vidjeh jednog od krstjana
gdi ih na jata goni i tira
kako ovce sa svijeh strana;
viknuh, skočih sam na konju
bojnik ujedno i vojvoda,
pri sramotnom bezakonju
ne pazeć se od nezgoda.
Pače ne ostah, za osvetit
tej prikore sasma grube,
vraćat ovijeh, onijem prijetit,
ne mareći za pogube.
Ah, zločesti i neznani,
od šta ste se, rijeh, pripali?
Jeda i vi, ko krstjani,
po dvije ruke nijeste imali?
Jeda i oni nijesu ljudi?
jeda i u vas srca nije?
Što vas straši? što vas trudi?
tursko staro smjenstvo gdi je?
Bolje vam je smrt stignuti
i u boju s kopjem pasti
negli tako poginuti
bez zamjene i bez časti. -
Nu zaman se snaga izmuči,
jezik vika, ruka udara,
jer od ovih strah se stuči
s neposluhom janjičara.
Spahoglani, ki sred rati
rvahu se još smioni,
ko ovi počeše ustupati,
uzmakoše prešno i oni.
Ovo uzroči me bojnike
leški mači da posijeku
i od krvi druge rike
kraj Nestera da proteku;
pače, da taj rijeka svudi
napuni se i zajazi
telesima mrtvijeh ljudi
kijeh poljačka vlas porazi.
Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.
Čim mi cari štete svake
i našega smo uzrok vaja,
ki častimo ne junake
neg hotime od saraja;
i hoćemo, tko otprije
služeć bludno dni provodi,
s neprijateljim da boj bije
i da vlada i gospodi.
Mi, za uzmnožit veće zlata,
ne gledamo nijedna ina,
ter junačka što bi plata,
sad je carska trgovina.
Ali trg se carski tjera
i od trgovac namjesnika:
zgone u vojsku skup pastijera,
a plaćaju se od bojnika.
Tim pastijeri iza stada
vojevodam pod ovacim
kako hoćeš da ikada
udriti se smiju s junacim?
Ne, ne, istočni bojni puci,
začeo sam djela veća,
a u ovoj sablji u ruci
svijeta je udes, vaša sreća!
Car Lesandro primogući
u bremena starijeh ljeta,
mlad ko i ja vojujući,
dobi carstvo svega svijeta.
A i Suliman car hrabreni,
pradjed slavni moga djeda,
sablju opasa vrsnik meni
i vojskami zapovijeda.
Dva cara ova još odavna
za izgled stavih željam mojim:
njih ću slidit djela slavna,
dokli vas saj svijet osvojim!
Hrabrene su ove sprave;
ja znam što ću i što je trijebi!"
Prista i, pun želje od slave,
stvari uzmnožne zače u sebi.
Carska blaga nebrojena
u Istok odnijet miso obraća,
i pisma u kijeh šte se imena
od svijeh vitez kijeh on plaća;
a to da tuj, ne pazeći
sipat pinez odsvudijere,
ki uzmnože skup najveći
od junaka izabere;
k janjičarom ter saviše
vele veći broj iznova
po izboru još ispiše
od istočnijeh vitezova;
a i čete spahoglana
dvakrat veće s tijem učini
s nova skupa izabrana,
s kim ih združi i sjedini.
Neka se uzdom tom ukrote
i poslušni unaprijeda,
ne štedeći sve živote,
lete gdi car zapovijeda.
Jošte odluči u svoj volji,
pod zakletvu paček reče:
tko se ukaže junak bolji,
da čas bolju prid njim steče,
na vladanja carska svoja
hteći samo da se uzvise
ki dobiju čas sred boja
s neprijateljim rvući se;
ter ne pjenez, blud i žene,
negli sama krepos gola
put od milosti i od scjene
u carskoga bude stola.
Blagodarstvom ovacijeme
svemoguć se izit nada
i u kratko prostrijet vrijeme
s istoka se do zapada.
Ovu odluku stanovitu,
pod zakletvu i pod vjeru,
najprije učini on očitu
glavi od paša Dilaveru,
s deset tisuć ki bojara
u istočnoj skupnih strani
lansku jesen mlada cara
od poljačke sile obrani.
Tim car pašu velikoga
Husaina smaknu onada,
a uzvisi slavno ovoga,
da u sve mjesto carstvo vlada.
Nu što njemu ne zataja,
još i hodži svomu objavi
i hadumu od saraja,
bijelijeh vila crnoj glavi.
Pak svakomu da se uzmuči
miso ovoga dogovora,
za koristan svjet odluči
bogoljupstvom skrit ju zdvora.
Zato glase prosu opeta
i svakomu čini znati
da grob sveca Mahumeta
na Meci će poć klanjati;
a otole put krajina
pomorskijeh svrnut reče,
sidonskoga emirina
s odmetnicim da posiječe.

PJEVANJE DRUGO

O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora,
smiona si i slobodna,
zašto ne imaš misli u sebi;
trudna dila tim su ugodna
i najteža laka tebi.
U ponosnoj tvoj pohlepi
sinje more mlaca utopi
komu vosak perje oblijepi,
a sunčani zrak rastopi.
Tebe uza se i oni ima
ki sred voda u ognju zgori,
gdi se s koli sunčanima
satarisa i obori.
Car Lesandro s tobom hode,
sit jednoga svijeta slave,
plaka da se još nahode
novi svijeti i države.
S tebe i otmansko plaho dijete
sada srne svojom vlasti,
ne razbiruć otprije štete
u ke pak bi mogo upasti.
Ah, u Istok, care Osmane,
mlađahan se još ne puti,
dokli verne i uzdane
tve svjetnike budeš čuti!
Mudro su oni razmislili,
što još mlados tebi ne da,
u sve volje samoj sili
ka nadalek ne pogleda.
Pršeće su tvoje odluke,
prividjenstva er ne imaju;
prednje zgode za nauke,
ljeta bo ti još ne daju.
Tvom zelenom primaliću
zrelijeh dana jesen doć će:
prije vremena nemoj u cviću
slavi tvojoj trunit voće.
Pridobivat neprijatelje
i podlagat nepodložne,
plemenite toj su želje,
misli hrabrene i uzmnožne;
nu od pogube ne čuvati
ni tvrdit se od zasjeda
smiona će se plahos zvati
bez razbora i bez reda.
Tako gusti gaj sred gora
lijep se i zelen zdvor zamjeri,
a u tamni skut zatvora
ljute zmije, vrle zvijeri.
Tim Dilaver, pokli začu
prešne odluke mlada cara,
svakčas miso ćuti jaču
i pogube nove stvara;
sveđ nahodi u pameti
veće sumnje, vrlje strahe,
da ne može tim neg rijeti
carske sprave sasma plahe.
Zato prije neg se krene
mlad car izvan Carigrada,
podiže se da spomene
što ga straši i pripada.
S učiteljem i stražnikom
ženskijem k caru hrlo poje,
znav pod kletvom da velikom
car se i njima otkrio je.
Došad svaki glavu skloni,
sprijed na prsi desnu stavi,
skut na usta carski doni
i ponižen svim se objavi.
Usred mjesta ispisana
zlatnijem cvijetjem više modra
pristolja su carska izbrana
u prilici zlatna odra.
Vrhu saga tkanijeh zlatom
stoji tugdjela zgar crvena,
zlatnom žicom i bogatom
sva napravom izvezena.
U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrhu čela
Vrh kamenka svim bogata
sinja perja trepti kita,
tankom žicom čista zlata
u drag način lijepo svita.
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Mahnu rukom, i uputi
na mjesto se svjetnik svaki,
otkli, za otkrit sve što ćuti,
poče vizijer govor taki:
"Saviše je (on pokliče),
gdi car slavni zapovijeda,
da se jedan rob ističe
ulagati svih besjeda.
Nu čas ova na koju me
milos carska uzvisila
udahniva smjenje u me,
a za slavu carskijeh dila.
Viteški uče neposlusi,
s kih poljačka dobit slidi,
da tko jednom zlo okusi,
drugi put ga tja prividi.
Kud kučaju me besjede,
ako tvoje carstvo prosi:
jedno sunce vrh nas grede,
svijet jednoga cara nosi.
Mustafa ti dundo žive
i š njim mnozi u željenju
s nove tvoje suprotive
da opet na taj sto ga uspenju.
I bratja ti živu istino;
ali mati Mustafina,
žena ohola, ne misli ino
neg uzvisit sebe i sina.
I da joj se toj kad zbude -
višnja ukloni što desnica! -
ne bi ošla tvorbe hude
za utvrdit se vik carica.
Bratju bi ti bez milosti
podavila i poklala,
neka u tmine iz svjetlosti
i drugi put ne bi upala.
Vele ona zna i smije,
vele se od nje pripovijeda,
šapat, žamor vas umije
vilovitijeh od besjeda.
Ona sama usred tmina,
u najgluše doba od noći,
kad zasjede ke zapina
zovuć pako k svoj pomoći,
s lijevom nogom stane izutom
raspasanoj u haljini,
prospe kose, crnijem prutom
oko sebe krug učini;
pak, nakazni i sve srde
po imenu zvati klikne,
i strašive kletve i tvrde
neposlušnim dusim vikne.
Glas je da ona od djetinje
mliječne puti pomas kuha
i na ovnu priko sinje
noći leti vragoduha,
na kom jaše sveđ bez straha
k planinskomu vilozmaju,
gdi vještice podno oraha
na gozbe se strašne staju.
Riječ je da prije čarajući
glad ti u vojsku posla iz pakla,
ki ti veće neg mogući
mač poljački vitez zakla.
Vilenika roditelja,
vješticu joj mater glase;
na granicah od Rdelja
u Ugrovlasijeh rodila se.
Od njih na zao put se stavi
i na djela strašna i kleta,
da bio mjesec okrvavi,
žarkom suncu svjetlos smeta.
Crnu vedrinu od nebesa,
sitne zvijezde zgar priteže;
more smuća, zemlju stresa,
povjetarce vihrim žeže.
Zgrade ori, njive hara
trijeskom, gradom, zlom godinom;
priobraža se i pritvara
pticom, zvirim, dubom, stinom.
Odmetna je kaurkinja,
a u vjeri toj se zače;
nevjerna je sad Turkinja:
svi zakoni se od nje tlače.
Ne ima od duše sve spoznanja,
ni drugoga boga sluša;
njoj su u njoj sva uzdanja:
ona njoj je bog i duša.
Ljubi sina, ukoliko
po njem se uzda svijet vladati,
i, za to steć, nijedno priko
djelo izvršit vik ne krati.
Do carskoga ištom stola,
otkli pade, da uzrasti,
ne gleda ona (tač je ohola)
zlata, snage, vjere i časti.
Nije lijepa; nu hitrosti
zna s kojom se vid zaslijepi;
u raskošah, u milosti
oblijepi se, dokle olijepi.
Ugrovlaški vojevoda,
sudeć ljepos po pogledu,
za poklon ju caru poda
Mahumetu, tvomu djedu.
Sve se ovo od nje kaže;
sve ovako je li, nije li?
Ja mnim mnogo da se laže,
nu se istine vele veli.
Tim potrebne ja tri stvari
tve svjetujem carstvo sada,
ako u Istok poći mari
iz staroga Carigrada:
da drugoga cara prvo
ovdi živa ne ostavi,
er se u suho lasno drvo
oganj primi i pojavi;
pak da mater i Dauta,
Mustafina zeta, umoriš
i sve što ti priječa puta
da rastrijebiš i oboriš;
a za bratju najposlije
među mudrijem riječ je taka,
da velika rijeka nije
ka se u vele dijeli traka."
Vizijer, cara ki je najbliže,
veće usta sva zatvori;
učitelj se hodža diže,
i ovako progovori:
"Rob, ki verno dosle uči
da se u znanju carstvo uzmnoži,
da se umnaža sad odluči
s carskom slavom zakon božji.
Kroz ma usta čuj svjet stavni
ki me nebo rijet nadiše;
ja redovnik, ti car slavni,
a Bog višnji svijeh je više.
Nemoj, slavni care od cara,
u pogubi tvoje glave
da otmanska kuća stara
trepti i š njom sve nje slave,
ter joj s prijekom pak nezgodom
zgine u tebi što nju resi,
gdi čestitim još porodom
utvrdio stola nijesi.
Prosti, prosti, gospodine,
ako budem rijet odveće:
zatajati ne ima istine
tko u svjetu izdat neće.
Neka istina mjesto ima,
a ma glava tajčas padi
pod nogami evo tvima
roba starca, care mladi!
Hvalim carstva tvoga odluke
i vizijerove uspomene,
nu ako dobre kad nauke
ču od tvoga sluge mene,
vidi mi se spomenuti
da tve carstvo ljubi pravu
uzme otprije neg se uputi
boja istočna slidit spravu;
ne robinju nepoznanu
od koljena potištena
neg gospođu izabranu,
svijetle kuće, slavna imena;
zašto, ako te sam na licu
ures lijepi usprimaga,
ter robinju za caricu
od neznana uzmeš traga,
u kojoj se nać će muci,
spomenujuć zgodu hudu,
tvoji sinovi, tvoji unuci
i nakon njih koji budu?
Ah, razmisli sa mnom sada,
što će rijeti od njih svaki?
Pun nemira, smeće i jada
daće tužbam govor taki:
'Man se brojim od slavnoga
otmanskoga ja koljena,
ako je žena oca moga
pastirica zaplijenjena.
Djedi mi su svi očini
cari istočni privisoci;
smerni gorštaci u planini
matere su moje oci.
Djeda očinijeh bojna ruka
grad pod sabljom vlada ovi;
djed materin svaki huka
s teškim ralom za volovi.
Djed car svaki zgradi i sasta
dvor, ki sunčan zrak opsiva;
djedom goranin splete od hrasta
kućaricu gdje pribiva.
Dvorili su kitni zlata
jednim plemići usred grada;
druzijem grad je bio pojata
a dvorani drobna stada.
Oni istočni Zmaji ognjeni
prikriliše svijet u slavi;
svaki gusar ovijeh splijeni
i na vrat im uzu stavi.'
Ah, dvije vrste protivnije
i razlike toli u sebi
tko sad vidi, tko li prije
vidje združit vik pod nebi?
Komar s orlom, a mrav s lavom
vik poroda ne izvede,
a ovčarica s svijeta glavom
hoć da rađat care grede?
Česar nijemski, kralj franački,
španjska kruna, Leh čemerni,
i britanski mač junački,
i ćesel-baš poluvjerni,
knez moškovski s prekopskijeme
haračarom, i gospoda
sva od svijeta ištu pleme
suproć sebi cić poroda;
a ti sam, ki na sem svijeti
kralj si od kralja, car od cara,
za dostojan plod vidjeti
kćer ćeš uzet tamna ovčara?
Ah, nije čudo da nejači
trag Osmanov sveđ izlazi:
krv divjačna uzdivjači
plemstva u ženah tko ne pazi.
Da sred srca ne scijen' tvoga
ti bi čuo želje od boja,
da od koljena kraljevskoga
nije kaduna majka tvoja.
Od ruskijeh cara ishodi,
Miholjskoga kći je pana,
svijetlijem očim bio dan vodi,
ljepota je nje sunčana.
Tatarin nju ocu ote
i tvom ćaćku caru Ahmatu
za zamjernos od ljepote
svu u suhu posla zlatu.
Grčkijeh cara i despota
raških kćeri gospodične,
rajska biješe kijeh lipota,
bijehu carom ljubi slične.
Tvoji djedi toga cića
unuci su bili cara -
slavna Ivana Palkošića,
Đurđa despota i Lazara.
Pače Zmaj se ovijem putom
u Orlovo gnijezdo umjesti,
i prid bojnom sabljom ljutom
prsten pirni ču se uljesti.
Zato i milos tva čestita
ne robinje, neg gospoje
od koljena plemenita
za ljubovce išti tvoje!
Uzmi dvije, tri i četiri,
rajske slike svaka budi,
iz svijeh strana izabiri
lipos ku ti srce žudi!
S izbranom ćeš ljubi otiti
ti pokojit bojne trude,
a svekra ćeš ostaviti
da ti carstvo ovdi bljude.
Ti ćeš stjecat porod novi,
nova mjesta; nove sriće,
a on čuvat grad će ovi
i od bratje ti straža biće.
Ni mož sumnjit da on tada,
kad se vidi u visini
sred staroga Carigrada,
odmetnik se ne učini.
Tko Otmanović nije od starih,
sablju otmansku ne ima u ruci,
a on će imat dio u carih
koji mu će bit unuci?
Tve ćeš carstvo potprijet tako
i bez misli putovati
i, utvrđen krepko i jako,
najčestitiji car se zvati."
Hodža dospje; ali smino
slidi za njim hadum crni:
"Slavni care, tač jedino
vas trag gubit svoj ne srni!
Caricu uzmi! Razlog prosi
da od nje stječeš porod mio;
nu ne davi prije nego si
sinovim se poštapio!
Robu je ovo dosta otkriti,
diljit riječi trijebi nije
pred onijem ki na sviti
mnogo može, vele umije.
Samo, ako je vaša želja
u Istok s vojskom putovati,
od Poljaka neprijatelja
utvrdit se prije ne krati!
Dvjema sabljam na dvije strane
mučno vlada jedna ruka,
a sve pustit bez obrane,
za inih hitat, zla je odluka.
Najprije mudar način gleda
da uzdrži što je njegovo,
prostire se pak naprijeda
i prihitat ište novo.
Carstvu tvomu cića toga
spomenut se meni vidi
s krunom kralja poljačkoga
sprva iskat da mir slidi.
I pozno si i vidio
sred krvava ljuta boja,
gdje sam glavom tvom si bio,
koli je teška sila svoja!
Huđe i gore ne išti čuti -
Višnji ukloni tu nevolju!
Ako u Istok ti se uputi,
a on ostane sam na polju,
koje strane, ki li puci
oprijeće se kraljeviću,
ako dobit nosi u ruci,
a na vedru čelu sriću?
Tko vojevodi i vitezu
Kotkoviću da odoli?
Radovilskom tko li knezu
bojnom slavom ki se oholi?
Koji miri da ne padu
pan Zbaravški ke nastupi?
Ku li tvrđu i ogradu
da Zamoški ne razlupi?
Ali obranit tve države
ka će oružja, čije desnice
od hrabrene Krunoslave,
Korevskoga vjerenice?
Na konju se mnokrat ona
tište poljskijeh iz tabora
i slobodna i smiona
doprije do istijeh tvih šatora;
gdje u slici ognja živa,
reseći je teško oklopje,
silno carstvo tve poziva
i na sablju i na kopje.
Prosti, care, ako začu
smiono hvalit tve zlotvore:
sam si u poljskom pozno maču
istine ove me govore.
Nu nije čudo da obrane
proć njima se ne nahode:
vojske im su izabrane
od vojevoda i gospode.
Odrvat im moć se nije!
strašne i vrle njih su sprave:
svaki se od njih za čas bije
i za ime steć od slave,
među kopja, među mače
proz led teče i proz vodu,
i u oganj živi skače
u slobodi za slobodu.
Tim ako mir š njima žudi
tva vlas sklopit, care od cara,
s pomnom stražom čuva' i bljudi
Korevskoga tamničara.
Pače tvrdijeh od obzida,
gdi je zatvoren, oblas vaša
pomnu i uzdanu stražu prida'
komu od vernijeh tvojijeh paša;
er toliko junak slavni
glasovit je sred Poljaka,
svikolici da su spravni
za otkup njegov činit svaka."
Prista svaki od svjetnika,
a car stavno kliče u glasu:
"Živi dundo, svakolika
i ma bratja živa da su!
Bog ukloni da onoga
smrtnom ranom vik ozledim
vrh pristolja ki ovoga
sidio je gdi ja sjedim!
Ako sam ja sad uzmnožan,
i on u bitju bi mojemu,
i ko je život svoj podložan
meni, i moj tač bi njemu.
Nu ću uzmnožit straže take
dundu i bratji na pohodu,
da od zasjede svake opake
utvrdiću mu slobodu.
A maćeha oca moga
da od pastorka mrzi sina,
čudit mi se nije do toga:
to je općena svijeh krivina.
Neka ona gore oblijeta
i po tminah noćnijeh jaše;
suđena mi ne bud' šteta,
vilinstva me nje ne straše!
Nu sad hrlo, gdi prostiru
države se me velike,
sve gospođe da se izbiru
svijetle krvi, rajske slike!
Zatijem, potom bio dan svane,
poklisar se naš odijeli,
ter Poljakom od me strane
mir ponesi, ki svak želi!
A na stražu stani jedan
Korevskoga tamničara,
neka unaprijed nije vrijedan
utjecati vik s privara!"
Crnac hadum odi skoči
i iznać se vile obeća
zlatnijeh vlasa, rajskijeh oči,
u kijeh svjetlos sja najveća.
A odluči se u Poljaka
Hercegovac Alipaša;
med njegova riječ je svaka,
il' spovijeda, ili upraša.
Podsmijeh mu je sveđ sred usti,
svakomu se smerno klanja,
hitrina je sve što izusti,
unjigu'e s mudra znanja.
Zna, vuhujuć riječcom blagom,
od besjeda sve nauke,
i moguć je veće snagom
od jezika negli od ruke.
S tijem načinom prve časti
u carevu dvoru steče,
i od pastira paša uzrasti
poznan blizu i daleče.
Od tamnice najposlije
Korevskoga straža je dana
Rizvanpaši ki bi prije
rob istoga slavna pana.
Uto i noć nebu stavi
stražu od zvijezda svud okolo,
da prije reda ne objavi
svijetlo sunce zlatno kolo.

PJEVANJE TREĆE

Mraznoj zimi dođe svrha
s primaljetna jur dohoda;
snijeg s planinskih kopneć vrha,
što uze goram, rijekam poda.
Na glas tihi od vjetrica
biješe ranit zora obikla
s vijencom koji svi ružica
u rajskijeh poljijeh nikla;
kad sunčana zraka plaha
po nebu se pruži vedru,
a poklisar carski uzjaha
zlatnom sabljom reseć bedru.
S lijepom družbom on se otpravi
s otmanskoga Carigrada
put država kijem u slavi
kralj poljački Šišman vlada.
Car mu prida u pohodu
s tvrdom stražom od bojnika
bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika;
dim Gašpara Milostića,
ki u hrvatskom rođen kraju,
bi li znanje ili srića,
jur stolova na Dunaju.
Ne poteži nu ga tjera
miso da prije sklad se uzroči
među Suncem od Sjevera
I Mjesecom od Istoči.
Sada jedne, a sad druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
U rumelska jezdi polja,
opet srpska naprijed slidi,
gdi su od grada Drenopolja
vrh Marice rijeke zidi;
vrh Marice rijeke koja
mnokrat brzi tijek ustavi,
kad Orfeo kraj nje poja
drage pjesni od ljubavi.
Kažu Srblji i Bugari
bistre vode sedam vrela,
koja probi i udari
na spijevanja sva vesela;
spovijedaju vihri plasi
da uspregoše vrle sile,
slavni pjesnik gdi se oglasi
pod začinke svoje mile.
Još govore: jato od ptica
slijedeć dubja gnijezda prini
za od razlicijeh čuti žica
i od glasa sklad jedini.
Na skladanje vele medno
kon spijevoca ljubovnika
od razlicijeh zvijeri ujedno
kupljaše se množ velika.
Od Orfea ovdi prvo,
neka se uvijek pak začinje,
ču zvijer, ptica, kami i drvo
skladne i slatke bugarkinje.
Bugarin ih slavni ostavi
slovinskomu svom jeziku,
djela od slave da u slavi
bugare se u njih viku.
Tim u njih se još začina
što se u pjesan stavi odavna
od Lehsandra Srbljanina
vrh svijeh cara cara slavna.
U njih svud se vitez hvali
koga krunom kopje obdari:
Stjepan Uroš i ostali
od Nemanjić kuće cari.
U njih žive slava obilna
ku Kobilić steče mudri,
kad handžarom cara silna
na Kosovu smrtno udri.
Prosvijetlit se u njih hajo,
ne zavideć sunce žarko,
Svilojević još Mihajo
i Kraljević junak Marko.
U njih jošte vas svijet puni
glas i bojna djela slovu
od Lauša ki se kruni
u Budimu i Krakovu.
Glas se u njih sred naroda
od istoka do zapada
vjera, gospostvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada.
U njih Janko vojevoda
visoko se uzvisio,
da je obrana i sloboda
od ugarske krune bio.
Svaka strana ka je najdalja,
svako doba, svako vrime
Matijaša sliša kralja
nedobitno u njih ime.
U njih Đurđa Skenderbega,
satritelja turskijeh sila,
priko svijeta lete svega
još viteška bojna dila.
Na veliku u njih glasu
Šišman Bator jošte stoji
da otmanske vojske rasu,
kih nebrojni bijehu broji.
U njih svakčas rastu u slavi
svi poljački kralji izbrani:
Jadželoni, Vladislavi,
Kažimiri i Šišmani.
O Šišmane, vedra krvi,
ki od Leha i od Kraka
tretji imenom, slavom prvi,
u kraljevstvu si od Poljaka,
u njih i ti, o mogući
poljski kralju, slavan jesi
da sjevernoj carskoj kući
ote krunu ka te resi;
da otmanska teška sablja
pod tvim britkim mačom puče;
da svud tvoj konj, tva korablja
zemlji i moru posluh uče.
Nedobitan s toga uzroka
carevat si svijetu sio,
ako od Zapada i od Istoka
dva cara si pridobio.
Jedan, s čudom neizmerne
tve kriposti čim zamjeri,
za ljubovce da ti verne
dvije kraljice, carske kćeri;
drugi, oholo ki pod nebi
vrh cara se svijeh ponosi,
samomu se klanja tebi,
s poklisarim mir ti prosi.
Nu je najveća tvoja slava,
kruno vedra i čestita,
što imaš sina Vladislava,
ki na carstvo sviće od svita.
O prislavni kraljeviću,
nedobitna tvoja dila
ja bugareć slavan biću -
ta je imena tvoga sila.
Ah, srećnijeh mojijeh dana!
Ki ću pokoj nać u trudu,
ako u smrti cara Osmana
sred tve slave živjet budu!
Ja po sebi ne imam vlasti,
ako milos' tva me ostavi;
ti uzdrži, za ne pasti,
pod tve krilo tko se stavi!
Sivi Sokole od Sjevera
koji letiš sunca više,
trebuju mu tvoja pera
tko ište djela tva da piše.
Zašto ne ja, danu Orfeo,
kad bi od tebe spijevat htio,
vele bi se prije smeo
neg bi izreko stoti dio.
Na kraljevstvo od koljena
od sto kralja kralj te rodi
ki sjeverna nebrojena
mjesta vlada i gospodi.
Kraljica je majka tvoja,
česarova sestra slavna,
od sjeverne kuće koja
česaruje svijet odavna.
Česarova kćeri obdari
i tvu mlados Višnji zgare;
rodiše te kralji i cari,
i ti rađa' kralje i care!
Kruna od krstjan ka je najdalja
u rodu te blizu gleda;
franačkoga imaš kralja
i španjskoga bratučeda,
koga carstvu Indije sada
nove svijete more plodi,
komu sunce sred zapada
ni u noći ne zahodi.
Moškovsko je kneštvo glavu
pod tve noge priklonilo,
kad se u boju u krvavu
od tve ruke pridobilo.
Ti od sjevera sjever brži
sred Nestera i Dunaja
rva, tište, slomi i skrši
ognjenoga ljuta zmaja.
Svijetlo Sunce, sini, sini
u vedrinah od istoka,
tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,
dan da svane s tvoga oka!
Kraljeviću, živi, živi
nedobitan dovik vika;
u pravednoj suprotivi
dobij Sveda odmetnika!
Rasti, rasti, Vladislave!
Svi narodi tvoj glas čuju
i za jedne tvoje glave
sto kruna ti odsad kuju.
Slijedi, slijedi tva vlas mnoga -
tijesan joj je jur kraj ovi -
preko mora Ledenoga
novoj zemlji bit car novi.
Svemogućstvu tvomu, vidim,
svijet bit jedan neće dosta! -
Ali je vrijeme da put slidim
gdi poklisar carski osta.
Jaše vizijer i najbliže
goru od sedam vrjela gleda;
k južnom kraju Vitoš diže
vrh u dubju niklu iz leda.
Kunovica, grlo od svijeta
ka verigom dugom veže,
i Planina Stara opeta
prostire mu se i proteže.
Dno vječnoga leda i mraza,
gdi su pukle ove gore,
starijeh doba čeljad kaza
od oružja boga dvore.
Da se gvozden stan nahodi
Martov ovdi bi na glasu:
gvozdje miri, gvozdje podi,
stupi i vrata od gvozdja su.
Tim još i sad, gdi se reče
da je od boja bog stanovo,
gvozdena se ruda siječe,
mjesto je zvano Samokovo.
Provadijom jaše paka
i na žalijeh mora Crna,
otkud sviće danja zraka,
bijeli mu se grad od Varna.
Pazi Varno nadaleče,
gdi vojujuć jur junački
smrt Vladislav slavni steče,
kralj ugarski i poljački.
Ali vele s boljom kobi
sad Vladislav novi u slavi
blizu Varna cara dobi
i u potjeru s vojskom stavi,
čim s junacim, kim je bio
knez Kotković Ivan glava,
svom je rukom osvetio
čas staroga Vladislava;
a Kozaci, srnuć hrli
starijeh šteta u zamjenu,
požegli su i potrli,
pače smakli Varno u plijenu.
Nove raspe stara grada
mimohodeć paša žali
i proć volji svojoj tada
bojnijeh Kozak vojske hvali.
Bugarska mu sela ostaju
s lijeve strane: k desnoj kuča,
gdi se k morskom stere kraju
plodna i pitna svim Dobruča.
U njoj težak mukom dugom
od truda izdan vik ne osta,
er što uzore za dan plugom
s općinom mu 'e hrane dosta.
Prostrana je zemlja toli
da, tko gleda sjemo tamo,
stalo mu se svudi okoli
s poljem nebo vidi samo.
Dvakrat ovdje zlatne pčele
u ljeto se jedno roje,
i tolikrat ovce bijele
jagančiće kote svoje.
Iz Dobruče uz Zagorje
k Podunavju paša slidi;
lijepa mjesta, drag prostor je,
sve se puno sela vidi.
Kite zlatne i rumene
vise o dubju voća zrela,
pod kim traje dni ljuvene
čeljad mirna i vesela.
Rojna ulišta, mliječna stada,
žitne njive svak uživa;
Nikopolje od zapada,
Drstero, otkud sunce siva -
Nikopolje, komu nije
od sto oka mos daleče,
rimski česar ki prostrije
gdi najširi Dunav teče.
Vrijeme mrakom od zabiti
cara i carska krije imena:
samo je svijetla vik na sviti
djela uzmnožnijeh uspomena.
Čas poklisar ne puštava,
nu pospješno naprijed hodi
uprav rijeke od Dunava,
na Ćelijah da ju brodi.
Ćelije su grad njekada
glasovita bile imena:
obilježja jedva sada
naziru se iz kupjena.
Bogdanski u njih vojevoda
Stjepan caru odrva se;
gdi visocih krov bi poda
sad na suncu stado pase.
Mru gradovi ogrnuti
od kamenja stanovita,
a od umrle čovjek puti
žali er ne ima vječnijeh lita.
Ah, ponosna naša čudi!
I jes jošte ki se vara,
i u životu tvrd se sudi,
videć kami da se obara!
Poharana grada ziđe
s desna ostavi Turčin kraja,
i upriječi put da priđe
priko rijeke od Dunaja:
gdi zlamenja mjesto hrani
još i ostatke male njeke
od mostova koje lani
car prostrije priko rijeke.
Mos bo oholi Dunav ne da
vrh sve rijeke držat brze,
neg samo oni ki mu od leda
stavi sjever ki ga mrze.
Tim poklisar cara Osmana,
ko u bogdanska polja ujaha,
vidjenje mu kobnih strana
stupit ne da bez uzdaha;
pače, sve što naprijed jaše,
huđa žalos sveđ ga trudi,
kosti gole čim plesaše
od pobjenijeh turskijeh ljudi.
Srcu odoljet moći ne ima,
da od bolesti vas ne trne,
pazeć silom prid očima
carski rasap kud se obrne.
Vidje polje svim široko
ko car prikri s vojskom prije -
sokolovo sivo oko
prigledat ga moćno nije -
da na svaku diže stranu
turskijeh kosti gore gori,
gdi iz po svijeta množ sagnanu
mač poljački na tli obori.
Slijedi teški put u jadu,
i ostaju mu naširoku
Ugrovlasi u zapadu,
crni vali u istoku.
Ne ustavlja se čas po putu
Turčin, paleć zemlju uzdasi,
paček za otkrit žalos ljutu
u ovake se tužbe oglasi:
"Ah, davori, družbo mila!
Poznaste li mjesta kleta,
gdi neizmjerna naša sila
minutoga pade ljeta?"
Beg bogdanski uza nj hode
molit mu se ovdje stavi
broj junaka, mjesta i zgode
da mu od turske vojske objavi,
veleć: "Kaž' mi - biće utjeha
druga naći sred nevolje -
sve što od cara bi do Leha
i ko caru Leh odolje."

PJEVANJE ČETVRTO

Jur bogdanski vojevoda
biješe umuko željan čuti,
kad od bojnijeh kazat zgoda
poklisar se carski uputi.
Kliče: "Čut je strašno i plačno
kako Poljak cara dobi,
i ne ljudi, nu divjačno
zvjerenje ovo ganulo bi!
Tim što išteš ma besjeda
da ti kaže stvari trudne?
Ista ih zemlja pripovijeda
svim putnikom u noći i u dne.
Zemlja je čula i vidjela:
čuj, viđ i ti prid očima
vječnu žalost turskih djela
ka nakon nas ostat ima!
Koliko okom mož zamjerit,
sve bi vitez puno ravno:
vojska ku nije moć izmjerit,
broj ki čuo nijesi davno.
Obziruć se na gomile
kosti ke svud leže okoli,
sudi ke se strše sile,
misli koja krv se proli!
Sto jezika, sto naroda
ujedno se sta s po svijeta:
mač poljački smrt svim poda
a grob ova zemlja kleta!
Jer velika čuda često
vjere lasno ne dostoje,
mjesto ti ću sad po mjesto
ukazati gdi tko sto je.
Prut pod sobom gledaj riku
do tja gdi opet Nester grede:
car priko nje svu veliku
vojsku u ovo polje uvede.
A Hotima grada ono
izdaleka gdi se bili:
jako Poljaci i smiono
pod njim bijehu se utvrdili.
Nester rijeka svim duboka
štićaše ih od sjevera,
grad ih branjaše od istoka
i brjegovi kim ni mjera.
Od zapada jame čudne
bijehu obdubli oko sebe,
a ne bijehu od poludne
ine im tvrđe od potrebe;
ere, izvan tvrda i jaka
što se i sama mjesta vide,
od najboljijeh sprijed junaka
stahu u ognju njih opside.
Nu da obrane i od toga
i druge im sve su pale,
prsi bi ih od samoga
kraljevića sačuvale.
Ne ište se građa ina
gdje Vladislav slavni posta,
zašto gora i planina
on sam svoj je vojsci dosta;
on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijeke proli
od Nestera šire i više.
Na glavici vrh nas ka je
šatori se carski opstriješe;
okolo im na sve kraje
kapidžija straža biješe.
Pod gvozdenim buzdohani
šes tisuć se ovih nađe;
i stražnici oni izbrani
i carskijeh su vrata građe.
Vizijera ovdi velikoga
Husaina se šator prope;
deset tisuć okolo ga
kruži, noseć bijele oklope.
Nedaleče šator carskih,
ki od grada sliku drže,
glava od četa janjičarskih
Aliaga šator vrže.
Š njim junaka trijes tisuća
dođe za štit carske glave;
desnica je njih moguća,
ognjenim se diljkam slave.
Nu je mogućstvo svih lipsalo
i sva slava potamnila,
ako sred njih ne ote malo
carsku glavu poljska sila.
Tim Alija, verni aga,
zamani ih kori i kara,
čim svoja sama sablja i snaga
na obranu biješe od cara.
Ah, da slideć tve kriposti
svaki je vitez tvoj vojevo,
ne turačke danu kosti
poljačke bi bile ovo.
Spaoglana pak vojnica
biješe skrila mjesta dalja,
kih gvozdena sveđ desnica
što dostiza rva i valja.
Petnaes tisuć bi njih broja,
s gizdom konja jaha svaki;
sad i tada vrh njih stoja
glava Derviš, junak jaki;
jaki junak, ali, koli
jak, pothiban caru svomu,
jer bi uzrok ovi oholi
svemu raspu turačkomu.
On s junacim svojim uzmače,
cara ostavi on najprvi;
on omasti najprije pače
mač poljački turskom krvi.
Blizu ovijeh put zapada
množ spahija staše opeta;
Memija ih Hrvat vlada
dvaes tisuća u sto četa.
Cijevi od gvozdja šuplja nose
ke ognjena zrna izmeću;
vrlinom se svud ponose,
u pogledu kažu smeću.
Vitezovi uz njih prici
delije stahu u tri čete;
puta općenijeh zasjednici:
izdavstvo im oči prijete.
Od razlicijeh zviri kože
steru im se zgar niz pleći;
dugo s nicijem ne razlože:
sablja je razlog njih najveći.
Mješte Boga dinar služe,
drug u druga ne uzda se:
samokrese, tamno oruže
od izdaje, nose uza se.
Š njima se Omer svud poteža:
stavi družba glavom njega,
razbojnika i lupeža
ko najvrlijega i huđega.
S poludna se rumelskoga
begler-bega šator prosu:
vojevodstva pod glas svoga
peset tisuć potpuno su.
Bio je ovo paša izbrani
Jusuf Bošnjak iz Maglaja,
ki prostrije mos prostrani
priko rijeke od Dunaja.
Svi u ognju svoji bojnici
put paljahu mimohode;
tim nije čudo da u svoj rici
Dunav pod njim skloni vode.
Skenderpaša s Arbanasi
s lijevoga mu kraja stoja:
dvanaes tisuć njih se glasi
zadojenih krvi od boja;
junak s družbom ponosito
na Poljake prvi isteče,
kih s Gašparom prednje lito
dio zatjera, dio posiječe.
Ali oho s prvim bojom
zaman se ufa imat bolju,
ako plati krvi svojom
prednju dobit na istom polju.
Sokolović, paša od Bosne,
s desne mu je bio paka;
sred vojnice sve kriposne
šesnaes tisuć sta junaka; -
Sokolović unuk carski
i vizijera Mahumeta,
kim još slove kraj ugarski
cjeć vazetja od Segeta.
Na konjijeh svi Bošnjaci
sjahu svijetlo odjeveni,
zatočnici hrli i jaci,
kopjanici svim hrabreni.
Za četami bosanskime
junaci opet stahu iz strana
kim svetoga Save ime
i hercega stoji Stjepana.
Hercegovce ko je vidio,
deset tisuć broj im poda;
Ćor-Husain paša bio
i beg im je i vo'evoda.
Tvrđa od žice sapletena,
a oružja svijem su puške,
čeljad uzrasla usred stijena
stižuć, rvuć zvijeri luške.
Nu od zapada vrh svijeh paša
drža šator zemlja ravna
Mahumeta Karakaša,
budimskoga paše slavna.
Junak ovi slavno ime
steče u vojskah koje vodi,
i vezijerom velicime
jur ga zvahu svi narodi;
pače dočas čekaše se
da ga veće nada svimi
car na prvo mjesto uznese,
Husaina smakne i snimi -
car, ki vrh svih vojevoda
pomilova još ga onada
za ljubovcu kad mu poda
sestru, i Budim da njim vlada.
Ali otrovna huda zloba
ka za tuđim raspom smagne
nađe varku u toj doba
da iz svijeta on se izagne.
Ova caru vid zaslipi,
da ga usili bez razbora
da on Poljake sam naripi
razbijati sred tabora:
pače osuda bila je taka
turska vojska da pogine,
kad opusti od junaka
ki ju branjaše nad sve ine.
Sam nastra skupne sile,
valja, udara, siječe i strijelja,
dokli se rva vrh gomile
od pobjenijeh neprijatelja.
Ah, da 'e taka tri bojnika
naša vojska još imala,
ne bi nje se šteta prika
nego poljačka naricala.
Ali vječna dika i slava
i smrt ista bi mu tade,
kraljevića Vladislava
ispod ruke pokli pade.
Soko vije brže od strijele
vrh svijeh ptica perja ohola,
ali leti više vele
oro sivi vrh sokola.
Nu, vaj, huda kobna polja
spomena me htje ražalit,
da mi je trijebi sred nevolja
neprijatelje silom hvalit.
Ah, ne hvalim neprijatelje
nego kripos ka pod nebi
svjetlosti ima dana bjelje
i, gdi god je, hvala 'e sebi.
Vratimo se tim s besjedom
kazati opet od careva
vojstva obilna mjesta redom:
naprijed, nazad, zdesna, slijeva.
Pazi onamo gdi utočilo
k tretjemu se polje brijegu:
mjesto ono dano je bilo
natolijemskom begler-begu;
i tko pod njim sablju prija,
uzvriježi ga sred dva mora
Sivas, Maras, Amazija,
Bursa, Esrum i Angora.
Svi vo'evodom njega glase
vojevodom nada svima,
nu opet narod svaki nase
pašu od mjesta za glavu ima.
Natolijevac sve puškara
bilo šeset tisuća je,
svaki je vjeran i za cara,
sto života dat ne haje.
Šator uz njih paša opstrije,
od vezena platna lijepa,
od hainske Mangarlije
i obilnoga od Alepa.
Jur junaka sobom obra
po stotinu stotin svaki;
svi imahu konja dobra,
sablju britku i luk jaki.
Od šes tisuć množ se ubusi
Karamana i už njih združa;
pute odiru, živu u gusi,
bat, sablja i luk njih su oružja.
Toliki se broj konjika
s carom odi doć poteži,
kih Jordana poji rika
a jevrinska zemlja vriježi;
svaki harbom vješto meće,
svaki lukom dobro strilja,
bez kriposti, bez odjeće,
vitez nazvan, lupež zbilja.
Arapa se uz njih često
tri tisuće trikrat stalo,
ki nikada nijedno mjesto
ne opće držat ni za malo.
Čeljad bez stana i bez časti,
gdi se dere, plijeni i šteti
bolja skrovno za ukrasti
negli očito za oteti.
Dalečina oko ustraša;
gledaj gdi se nebo skuča,
dijarbećerski ondi paša
s deset tisuć vojske zbuča.
Oružjem se svi opstriješe,
s konjem poteć vazda laci;
svi pod perjem, svi se reše
pravi vitezi i junaci.
Sami stekoše ovu slavu
suproć Orlu od Sjevera,
nedobitnu slijedeć glavu
hrabrenoga Dilavera,
ki, neka mu raste sminje,
na prsijeh drža viku
od Slavojke Adžamkinje,
ljubi svoje, zlatnu sliku;
ku na kopju dobi i ote
sinu kralja od Persije,
i zamerne cić lipote
kratka časa bez nje nije;
paček jošte što je veća
od pravoga dalek znanja,
drži da ona sva je sreća
i božanstvo koje klanja.
Turske krvi usred blata
među Lehe junak skoči
i ote Orlu iz nokata
mladi Mjesec od Istoči;
za ko'e djelo Osman mladi
Husainpašu diže, a njega
vrh vizijera svijeh posadi
na vladanje svijeta svega.
A kon njega se Armen jošte
petnaes tisuć tvrdo ugnijezdi;
konje suhe i okošte,
ali hrle, svaki jezdi.
Oružja su strijele i luci,
ko inim mnozim, i njih vrsti,
a s gvozdenim šipi u ruci
indioske duge trsti.
Pazi sunčja zraka zlata
u oblak bio gdi je uprla:
ondi paša od Bagdata
sto je i uza nj vojska vrla -
Abas bijeloj u haljini,
ki od sljednika posvećen je,
on se u obraz priklon čini,
a visoko srce penje;
gori od mora Hvalinskoga
tja do Bijele Zore grada
razlika su društva mnoga
od naroda kojim vlada.
Sto paša je i sto bega
i viteza broj bez broja
pod zlamenjem bijela stijega
š njim slijedilo krv od boja.
Ali pogled sad uputi
otkli bijeli dan izlazi,
na vrh oni podignuti
ki sve ravno polje pazi.
Ondje istočna sta bojnica
i u nje licu sunce i zora,
glasovita Sokolica,
velikoga kći Mogora.
U nje družbi dvanaes ona
djevojčica bojnijeh ima,
i moguća i smiona
cijele vojske zateć š njima.
Sve u rukah kopja nose,
a u očiju drže strijele;
vezi od zlata njih su kose,
jašu konje jak snijeg bijele.
Sablja o pasu, luk niz pleći
u mnogom im visu uresu;
po prilici, po odjeći
vile od gora vidjet sve su.
Tim kraljevska prigizdava
dikla sred njih rekbi da je
lijepa božica od dubrava
ka u lovu danke traje.
Na razblude ona mlada
čud oholu vik ne prignu:
bijesne konje kroti i vlada
i tekuć ih vjetar stignu.
Sred oružja raste smino
bez bojazni u životu
i od žene ne ima ino
neg samo ime i lipotu.
Po planinah, priko gora
vrle zvijeri traži i diza,
i slobodna bez umora
i tjera ih i dostiza.
Kaciga joj resi teška
mješte vijenca zlate kosi;
štit zrcalo, a viteška
oklopja su cvit ki nosi;
vito kopje nje je igla,
a vreteno britka sablja;
na pomoć se caru digla,
da poljačka polja ugrablja.
Jakno rusa, ku okoli
bodežljiva drača odsvudi,
ljepota se nje oholi:
neka čezne tko ju žudi.
Ali što joj toj pomaga,
i ponosna ako je mila,
i ohola ako je draga;
mlada je cara tim zanila.
On s pogleda nje sunčana,
kijem ga iz oči lijepih strijelja,
primi i pozna veće rana
negli od svijeh neprijatelja.
Vas mlađahan plam je ognjeni
s druge, rajske nje lipote,
ka pozorim svijetlijem plijeni
svačija srca i živote.
Nu robujuć u ljubavi
car se otkriti ne usudi
lijepoj ka mu dušu travi
što u srcu svomu žudi.
Zasveda ga ognji živi
zatvoreni huđe prže,
čezne da ju ne razgnivi
i od sve vojske ne odvrže.
Ali i za njim Sokolica
i ne manjijem ognjem gori;
ljuven pogled s draga lica
i nje tvrdo srce otvori.
Gori, ali plame krije
gorke trpeć vik boljezni;
ljubi, ali još ne smije
objaviti sve ljuvezni.
Čezne mlada i neizmernu
sumnju ima da car i nju
ne bi uzeo ne za vernu
ljubi nego za robinju;
pače, sluteć to zaisto,
ne ima mira u životu;
goni ljubav srce čisto
od svijeh želja na sramotu.
Da od poljačkijeh sila ova
samo osta, glas prolita,
sred dobitijeh vitezova
dobitnica nedobita,
i da i sad još optječe
sjemo tamo po krajini,
robi, plijeni, bije, siječe
i od krstjana rasap čini.
Vid se naprijed ne prostira;
tim ne mogu ukazati
velikoga od Misira
gdi je općio paša stati -
od Misira ki se ima
s kraljestvima istakmiti,
toliko bo neizmernima
miri okolo zemlje ophiti.
Na boj s dvakrat stotin trista
bio je došo vojvoda ovi;
od edžipskijeh plodnijeh mista
njegovi su vitezovi.
Svaki zlatnoj u odjeći
srebrom kova konjske stupe,
neprijatelju svom noseći
ne oružja negli otkupe.
Ostaci se ovo broje
od starijeh Mameluka;
srce im smjenstvo zgubilo je,
tratit zlata ne još ruka.
Nut Jemira mjesto koje
prekopskoga zdrža cara,
ki na pomoć caru doje
s trijes tisuća svojih Tatara.
Gdi obnoći ne osvanu;
bez pristanka, bez umora
plijeni optječuć svaku stranu
i od polja i od gora.
Sva podoljska zemlja i ruska,
ku požeže i porobi,
Tatarinu biješe uska,
dokli njega jači dobi.
Vojevoda kiovski ga,
pan Zamoski, s plijenom stiže,
i učini da opet riga
u svoj krvi sve što diže.
Nu gdi ostavljam od poludna
crnce? gdi li im mjesto kažu?
Zvijezde brojit stvar je trudna;
tijem je bolje da se utažu.
Istočnoga vojska Zmaja
ne može se vojska rijeti
neg pučina bez dna i kraja
za svijet prikrit i proždrijeti.
Gleda', okolo odasvudi
što oko vidi svom kriposti,
sve bi puno bojnijeh ljudi -
sve je sad puno susijeh kosti;
sve bi puno ognja živa,
sve je sad puno mrazna praha,
Prut i Nester što opteciva,
s Crna mora do Ugrovlaha."

PJEVANJE PETO

Serse slavni, ki poda se
stavi Istok vas njekada,
kad s tisuću tisuća se
vojske diže put zapada,
na uznosit brijeg uzide
i, pazeći broj bez broja
vitezova ki ga slide
bi velika rados svoja.
Nu, misleći da opeta
neće od onijeh svijeh junaka
živ bit jedan do sto ljeta,
grozno u srcu svom proplaka.
Ali mladi care Osmane,
ako se i ti obeseli,
put poljačke kad se strane
s vojskom strašnom najprije dijeli,
plakat si opet mogo bolje,
pokli u kratko vidje vrime
gdi se prikri cijelo polje
s tvim vitezi pobjenime.
Proz gomile turskijeh kosti
jaše paša, i naprijeda
od bolesti i od žalosti
zavrć riječi plač mu ne da.
Ali vele huđa 'e muka
ku vidjenje već mu dava
od skorenijeh susijeh ruka
i od usahlijeh crnijeh glava.
Često cijela još telesa,
sleđena u krvi i smrznuta,
nastupajuć s konjem splesa
sjemo tamo priko puta.
Mnokrat mu se konj poplaši,
puha, rža, strepje u sebi:
konj ga i konjik mrtav straši
priko koga proć mu je trijebi;
pače mnokrat nase skoči
cić namjere tužne toli -
on za milos zaže oči
i suzami lice poli.
Na svakčas ga uspomena
s mnozijeh mjesta gore cvijelja:
od rodjaka ondi ubjena,
a ovdi od mila prijatelja.
I zasve to man se uzmiče,
jer je usiljen putujući
onijem istijem kih nariče
konjskim stupom kosti tući.
Ah, jaoh, sasma teška jada!
ah nevolje bez izgleda!
Pleše onijeh mrtvijeh sada
kih najveće živijeh gleda.
Put mrzeći tako tjera
vas dan, svu noć bez umora,
ali veće kraj Nestera
tridesta mu svanu zora.
Tu Bogdancim vojevodu
prida, ki po nj došli bijehu,
a on rijeke priđe vodu
s družbom inom u pospjehu.
Nu ko stupi kraj Podolja,
tajčas vidje nadaleče
gdje proć njemu priko polja
jedan vitez konja teče.
Ruka desna nosi kopje,
lijevu zlatan štit pokriva;
odijeva ju bijelo oklopje,
pod kacigom obraz skriva.
Od bojnika je slika prava,
nu nije bojnik neg bojnica -
svijetla i slavna Krunoslava,
Korevskoga vjerenica.
Ona, otkli turska sila
draga svoga jur zarobi,
nije oružja čas pustila,
s kijem junake mnoge dobi -
oružja u kom lijepa dikla,
vječne slave u požudi,
od malahna još se obikla
bojna ćaćka družeć svudi,
pri Dunavu ki prostrane
svim države gospodeći
jake vojske cjeć obrane
suproć turskoj drža smeći.
Spovijeda se toj zaisto,
i glas veće svud protječe,
da u doba ono isto
kad on kćercu ovu steče,
pokli tada š nje poroda
smrt oplaka ljubi svoje,
za kolijevku štit joj poda
a oklopja za povoje.
Bojnom trubljom mješte pjesni
sveđ ju šika i pokoji,
a gdje sjever dme nesvijesni,
od lavice mlijekom doji.
Golom sabljom za zabavu
hitro vladat nju nauči
i nejaku još joj glavu
pod kacigu tešku skuči.
Kopjem ruku, stupaj tijekom
mlađahna ona tad ukrijepi,
i uresi slavnom njekom
veličinom pogled lijepi;
pak na hrlom konju uzrasti,
gdi u planinah vihri viju,
i ne pozna vijek pripasti
s prijeke smrti na očiju.
Ali ljubav kroz vlas živu
jača oružja da joj vele:
luk nje oči, pram tetivu
a poglede stvori strijele.
Tim dobiva ona redom,
sad s oružja, sad s ljepote,
i desnicom i pogledom
svačija srca i živote.
Nu u zabavi tač dostojnoj
ko se učini jur velika,
bojni ćaćko kćerci bojnoj
nađe bojna vjerenika.
Korevskomu ju da vojvodi,
ki junačtvom svud se slavi,
neka mjesta ka gospodi
nakon sebe tvrđa ostavi.
Utoliko i vojvoda
bogdanski se caru odvrže,
i od krvavijeh bojnijeh zgoda
početak se hud zavrže.
Supruć Turcim na boj teški
tad u pomoć od susjeda
i Korevski pan viteški
s oružjem se diže ureda.
Nu od njegovih naglih sprava
bojne odluke pokli vidi
vjerenica Krunoslava
i ona usta da ga slidi.
Vapeć mlada ne pristaje:
"Kud sam tako ideš sada?
Znaš i u mene srce da je
ke se od smrti ne pripada;
znaš da i ja pokoj tlačim
za ime dobit s bojnih truda;
među kopjim, među mačim
družit te ću verna svuda."
Na glas lijepe sve ljubavi,
ka mu slatko dušu gori,
vjeren vitez konja ustavi
i ovako odgovori:
"O bojnice mila moja,
ka se od mene sreća druga
željet može neg sred boja
imat ljepos tvu za druga?
Ali, dušo ma ljubljena,
kad ti dođeš, tko će ostati
kletim Turcim mjesta općena
ne dat plijenit i harati?
Ah, vlaštite ti države
od turskijeh sila bljudi,
a neka ja sred krvave
rati tjeram narod hudi."
S mnozim molbam razlog dosta
slavni vitez još besjedi;
tim bojnica lijepa osta,
a on sam naprijed put svoj slijedi.
Udri konja na tijek spravna,
i na njemu sletje hrlo
u bogdanska polja ravna
na krvavo bjenje i vrlo.
Jakno nebo kad u ijedu
strašnu godinu ori u buci,
nosi munju u pogledu,
grom u glasu, trijes u ruci.
Prid poljačkom vojskom prvi
turske sile on nasrnu,
ter njihovom brzo krvi
svu omasti zemlju crnu.
I dobio bi tad zaisto
i svačijoj se opro sili,
da Bogdanci u doba isto
ne bijahu ga ostavili;
pobjegoše netjerani
nekrepci ovi nevjernici
u planinskoj iskat strani
štit sred jama u litici.
Put planinske hrlo strane
i slavni se vitez tište;
odmetnike raspršane
opet u boj vratit ište.
Ali mnoštva nabunjena
bijehu gorom, kud su utekli,
na zapreku puta općena
strašna dubja množ posjekli.
Ušto smioni junak tade
zaprjekam se tim promiče,
među hrečje u grm pade,
brzi mu se konj potiče.
Tad skočiše iz zasjeda
nevjernici na zlo spravni,
i prije pozna neg ugleda
po glasu ih vitez slavni.
Opire se svim bez straha,
ali čim ih bije i tuče,
iznenatke sred zamaha
britki i dobri mač mu puče.
Ne ustavlja se, bočom lupa
i u zlotvorskoj grezne krvi,
ali svakčas huda skupa
odsvud mnoštvo veće vrvi.
Tiska, goni, otet se ište
nedobitna moć viteza,
nu mu izazad ruke stište
dvijesti ruka i uzom sveza.
Tako slavni vojevoda
sred sužanstva osta prika;
pridobi ga huda zgoda,
ne vlas svojih protivnika.
Brži od toga nego ptica
glas poletje k onoj strani
gdi mu staše vjerenica
od krajina na obrani,
kažuć robom kako uhiti
i izda Turkom draga svoga
čeljad ku on sloboditi
pođe od ropstva turačkoga.
Začu mlada i protiva
hudoj sreći srce utvrdi,
s plemenita tere gniva
prijeti osvete, tužbe grdi.
Jak lavica, kad sred stijena
laviće joj lovac digne,
u nesvijesti nesmiljena
skačuć se ori, da ga stigne,
tač na konju ona hrlu
s kopjem leti a ne teče,
stižuć tursku vojsku vrlu
s drazim svojim nadaleče.
Nu kad pozna što je začela
da izvršit moći nije,
sva bogdanska polja i sela
i požeže i odrije.
Pak slobodu bojnom srićom
vjereniku svom da vrati,
pođe s poljskim kraljevićom
suproć caru vojevati.
I da steče toj doskora
što odluči u pameti,
sama istjeca iz tabora
i Osmanovoj glavi prijeti.
Turskom krvi pute plaka
i njih sile silom tiska,
i usred vojske i junaka
na šatorijeh cara iska.
S veličanstvom ponositim
zatjeca ga i poziva
s britkom sabljom, s kopjem vitim
da izide njoj protiva,
vapeć: "Ako, jak te glase,
dostojan si carstva toga,
hod' na polje i uza se
vod' junaka Korevskoga;
jer inako, kad otkriti
tvoje nesmjenstvo budeš sada,
silom ti ga ugrabiti
imam usred Carigrada.
Obećivam, pridobita
mojijem robom kad te uhiću,
grdeć blaga sva od svita,
na njemu te promijeniću.
To li budeš ti dobiti,
suproć suhu ja ću zlatu
njega i mene izmjeriti
za naš otkup, za tvu platu."
Začu mlad car od Istoči
podunavsku zatočnicu,
i na konja tajčas skoči,
uzam kopje u desnicu;
na brzoga konja koji,
čijem je na tijek spravan veće,
na krilijeh regbi stoji
i da sada poletjeće.
Pored š njime dvanaes paša
na hrlijeh se konjijeh tište:
poguba ih carska ustraša,
odmijenit ga svaki ište.
Sokolica ali mila,
ljubav svoju da zaštiti,
sokolova pripe krila,
sunu se u tijek streloviti.
Ne priteče neg prileti
svijeh ostalijeh i zavika:
"Od moje ćeš ruke umrijeti,
tko god ti si od bojnika!
Nije potreba da car jedan
na pozove tve izlazi,
ako poznam da nijes' vrijedan
odgovorit ni moj snazi."
Prijete ovako dikle mlade
i prilike take imaju
da se obje vojske tade
u jednu od njih upoznaju.
Drži vojska od Poljaka
za viteza Sokolicu,
a turačka za junaka
Korevskoga vjerenicu.
Uzrastom je Krunoslava
jakno u gori vita jela;
oružje joj ures dava,
konj je pod njom brza strijela.
Glava, prsi i sve ostalo
pod zlatom je zlato u njega,
usred čela neg što malo
srebrna mu stoji biljega.
Na štitu joj ptica biše
ka se u ognju prži sama;
gleda u sunce, pismo piše:
"Mrem za živjet s tvoga plama."
Sokolica od sokola
bistru i hitru sliku ima;
ponosita i ohola
uzrastom je nada svima.
I konj pod njom, sivi soko,
sokolova nosi krila;
srce oganj, plamen oko,
snijeg njegova dlaka je bila.
Na nje štitu zvijer je ona
proć mjesecu jasnom s nebi
ka se klanja svim priklona,
s pismom odzgar: "Samom tebi!"
Car mlađahan s jedne strane
lijepu svoju okom slidi,
i dobita da ne ostane,
vene, čezne, gasne, blidi.
Veli: "Ne cijen' da se uputi
tuj bez mene, moja mila,
ako uza se na boj ljuti
i me srce sad si odnila!
Tko dobude tvu lipotu,
pridobiće mene istoga,
o me duše drag životu,
o carice carstva moga."
S druge strane stoji pun slave
mlad kraljević svijetle sreće;
put hrabrene i gizdave
Podunavke oči meće.
Čeka gledat od nje ruke
čudna djela i velika,
znajuć da ona ima odluke
tijem slobodit vjerenika.
Svaka je spravna utoliko
zatočnica u vrloći
doć na bjenje veće priko
i ukazat ke je moći.
Polje ravno i široko
sred dvije vojske mjesto je njima,
a sunčano svijetlo oko
svjedočit im jakos ima.
Tuj s dva kraja vihra brži
suproć konju konj se tište,
i objema se kopje skrši
u najprvo susretište.
S obje strane hrlo tada
viteška se sablja trže:
plaho leti, jako pada
gdi ju desnica snažna vrže.
Vrh oružja gvozdobita
gradi udorac teškijeh se ore:
skaču i lete iskre iz štita,
bijela oklopja plamom gore.
Nagli konji strjelovito,
kud ih hitre ruke obrću,
sjemo tamo viju se u vito,
zdesna, slijeva svud nasrću.
Jednu snagu, jedno doba,
u jednakoj sili od ruke
ukazaše srca oba,
ni među njim bi razluke.
Tvrdi štiti, cijele oklopi,
još izranjen nije nitko:
ničije krvi još ne popi
jedne kaplje gvozdje britko.
Pune srdžbe i čemera
one u sebi buče time,
jak na vihru od sjevera
dubje u gori posred zime.
Na stremeni su obje stale
i, ako ne izda sila mnoga,
udarcom se jednim hvale
svrhu donijet bjenja toga.
Ali zamah jedno prijeti
a udorac drugo ukaza:
kaciga im s glave odleti
s jasnom tvrđom od obraza.
Zlato prosu, pram razveza,
zasjaše oči, svanu lice:
otkriše se dva viteza
dvije mlađahne djevojčice.
Jakno sunce iza oblaka
draže objavi sve svjetlosti,
iza oružja sviću taka
dva sunca ova od liposti.
Bez uzdaha ko ih gleda,
ter mu dano gorjet ne bi,
ili stvoren vas je od leda,
ili srca ne ima u sebi.
Na svanutja neufana
od ljepote izabrane
u obje vojske sa svijeh strana
lete strijele, dažde rane.
Nova robja, novijeh sluga
odsvud vrvi množ velika,
pače u vojsci vojska je druga
zaplijenjenijeh ljubovnika.
Lete oblaci od uzdaha,
od pogleda vojske teku;
svačija srca čeznu od straha
da obje mlade zla ne steku.
I toliko svak to haja,
da na konjih strjelovitih
sunuše se s oba kraja
dvije dubrave kopja vitih.
Sjaju sablje, dažde strile,
trublje trube, konji rže,
i pod silu s nagle sile
djevički se boj razvrže.
Razmeće se i zameće
boj iz boja huđi i jači,
i sretaju usred smeće
kopja i štiti, sablje i mači.
Na oružne buke tade
gora i polje strašno zamni,
nu uto sunce zgar zapade
i noć skri svijet u skut tamni.
Crna sjena put tabora
Turke vrati i Poljake;
ali isred njih sjaše zora
s dvije bojnice lijepe i jake.
Na tabore Krunoslava
vraćaše se, nu pod silu;
što ne vodi, trud joj dava,
zatočnicu svu nemilu.
A to er cijeni za istinu
promijenila na njoj da bi
ljubav dragu i jedinu
ku joj huda sreća ugrabi.
S tijem ufanjem još ju tjera
priko polja, priko strana,
otkud dobi kraj Nestera
mlad kraljević cara Osmana;
paček, buduć glas imala
da Podoljem na dan prije
s drugami je projahala,
dokli ju nađe mirna nije.
Ne ustavlja se čas od tijeka,
brza konja sveđ udara
i upoznava se izdaleka
u careva poklisara.
Jur vapije sva ohola;
"Čekaj, čekaj, Sokolice!
da imaš krila od sokola,
ne uteče me desnice!"
Ali, kako bi naprijeda
poklisaru carskom bliže,
pozna istinu i ureda
konja uspreže, kopje diže.
Da su od mira, a ne od smeće,
čeljad, kažu njoj biljezi:
duge i stavne svim odeće
i vrh kopja bijeli stijezi.
Nu po oružju i po štitu
i poklisar nju otkriva
za bojnicu glasovitu
cara na boj ka poziva.
Spomenjuje nje velika
i hrabrena bojna dila,
i od njegovijeh svih konjika
najbržega k njoj posila;
ki joj smerno otkri ime
od careva svijetla paše,
i priloži kazat s time
k poljskom kralju na što iđaše.
Uputi se naprijed tade
zatočnica plemenita,
i u miso joj tajčas pade
da za draga svoga pita.
Pak ustavi konja dobra,
slacijeh usti ruse otvori
i u besjedu blagu obra
s poklisarom da govori.
Ki buduć se poklonio
njoj i ona opet njemu,
i u način se drag i mio
otkrio dvoran ovi onemu,
bojna uzdahnu djevojčica
i ne može skrit poraza,
zasveda raj lijepi od lica
i od oči sunce ukaza,
veleć: "Čuo si, može biti,
pripovijedat ime moje,
i mogo si još viditi
ovijeh ruka djelo koje;
Ali ne znam ču li ikada
koliko je privelika
boles ka mi srce jada
s ropstva draga vjerenika;
er u ropstvu nije pravom
svezan uzom da sad hodi
tko slobodan s mnogom slavom
rodio se da gospodi.
Neka trpi jaram teški
tko ga obiknu više vrata:
vitezovi drže leški
njih slobodu dražu od zlata.
Zato molim tvu dobrotu
da mi odgovor istin poda:
gdje je, ako je u životu,
moj Korevski vojevoda?"
Odgovori paša znani:
"O bojnice svijetla imena,
u kom mjestu, u koj strani
nije tva slava razglašena?
Tve je ime proletjelo
i gdje svijetlo sunce gleda,
tve viteško svako djelo
za čudo se svud spovijeda.
Uzo bih ti bolje glase
od viteza kazat tvoga;
žive, nu na nj stavila se
s tvrdom stražom pomnja mnoga.
Za dobro imaj, o gospoje,
ako rečem što je istina:
svijetlo i drago sunce tvoje
sred tamnice krije tmina,
i izdno jame, u koj sada
trpi muke sveđ nemile,
nije ufanja moć ikada
slobodit ga s nijedne sile."
Trudno podnije dikla lijepa
što začula ovdi biše,
i taka ju boles cijepa
da ne uzdiše neg izdiše.
Ne ima vlasti da ustavi
na očiju grozne suze;
poklisara tim ostavi
i put drugdje slijedit uze.
Sram je slavnu zatočnicu
i u mnogoj je stoga muci,
da joj vidi plač na licu
tko joj gleda mač u ruci.
Tako naprid sama slidi
i, umnažajući nepokoje,
drugo uza se vik ne vidi.
neg s uzdasim suze svoje.

PJEVANJE ŠESTO

Krunoslava, pokli upazi
sred guste se svim dubrave,
gdi kladenac tih izlazi
vrh cvjetica i vrh trave,
s viteškoga konja skoči
i, ušto uze da se boli,
iz kladenca svijetlijeh oči
rijeke od groznijeh suza proli;
ter svakako neka otkrije
tešku muku ka ju mori,
iz srca uzdah vruć podrije
i žalosno progovori:
"Prem se htjelo mrtvoj meni
mjesto ovako gluho i pusto,
da me tmine združe sjeni
ke prostira dubje gusto.
Gdi si, o sunce mojijeh dana,
vjereniče gdi si mili?
o ma željo uzdisana,
u životu, jaoh, jesi li!
O životu moj jedini,
ja bez tebe nijesam živa,
ako u mrkloj s tobom tmini
srce i duša ma pribiva.
Nu se od mene smrt ne plače -
mrem bez duše po razlogu -
neg što tebe, slatki brače,
sloboditi još ne mogu.
Ali jaoh, što ću da sve drago
kamenje se moje broji,
ako, vajmeh, pravo blago
u tuđijeh mi rukah stoji?
Što mi valja zlato ino
i bogastvo neizrečeno,
ako zlato moje istino
pod zemljom je zatvoreno?
Čemu je da sam ja gospoja
podunavskim nad narodi,
ako je u ropstvu duša moja
ka životu mom gospodi?
Što mi sunce od istoči
s bijelijem danom mladoj siva,
ako sunce mojijeh oči
vječne noći tmina skriva?
Ali, vajmeh, ma svijes gdi je?
što besjeda moja pravi?
Kako vječni dan tu nije
svijetlo sunce gdi boravi?
Dan je, ali iza oblaka
od kamenja ledenoga
proć goruća nadvor zraka
vik ne može sunca moga.
O kamenje svijem čestito,
miri srećni i blaženi
sred kijeh sunce sja skrovito
kim dan svanut može meni!
Ah, da mi je željnoj moći,
pticom bih se satvorila
za ubrzo leteć doći
sred vašega mrazna krila!
Nu kada mi toj se brani,
a vi mi ste nadaleče,
miri visoko obzidani
sred kijeh sunce me istječe,
daj primite, svijetli miri,
druzijem puni tmine i straha,
dušu ku mi želja tiri
na krilijeh od uzdaha!
Ali, tužna, gdi se bolim?
što govorim? s kijem besidim?
Kamenju se gluhom molim,
ni daleče ke ne vidim."
Zatrvljena zatočnica
svoje ovako tužbe svrši
i čuvene od vjetrica
ki oko nje tiho prši.
Čim u smeći i u plaču
tako tuži dikla mlada,
glas iz luga jedan začu
gdi se u gorske dipli sklada,
kojijem pastijer u dubravi,
budeć slavja da š njim začne,
zvaše vilu, ka ga stravi,
iz pojate sve divjačne.
Biješe ovako on pokliko:
"O Rumenko ma ljubljena,
sad na dubju gdi je lis niko
i dubrava sva je zelena,
čemu sama ti u svrsi
huda i prika mom životu
od kamena kažeš prsi,
kriješ rajsku tvu lipotu?
Uz ovčicu milu svoju
mlad jaganjčić travu pase;
golub, na ku letne hvoju,
golubicu gleda uza se;
a ti sama od pastira
verna tvoga dalek hodiš,
ni ćeš da š njim pokraj vira
vjenčac viješ, tančac vodiš.
Ah, tva mlados sama utječe
od Miljenka tvoga verna,
a životu mom daleče
sama je lipos tva zamerna.
Jeda ti je me gorjenje
skrovno i moji tešci trudi,
ter ti ne znaš što zna stijenje,
dubje, zvijeri, ptice i ljudi?
Nut jaganjčić gdi moj veči
igrajući od veselja,
veleć: 'Ostav' tužne riječi:
blizu je tebe tvoja želja!'
Ah, obrati na me, brače,
slatki pogled tvoj veseli,
ter viđ ko me srce plače,
čim svu dušu tebe želi.
O Rumenko, rumenija
od rumene zore meni,
čuj slavice pjevat, gdi ja
zovem ures tvoj ljubljeni!
Vidjeli su, mnim, vidjeli
tvu lipotu izdaleče,
tere scijene danak bijeli
da im iz tvoga lica istječe.
Vrh mene ovo listje pita',
razbirajuć svaku granu,
s moga ognja vjekovita
kako mnokrat zgorje i planu.
Jak uzdrži pticu veska,
kom tanahan prut se oblijepi,
tako svjetlost tva nebeska
mene kroz svoj pogled lijepi.
Tim se mlados tva ne srči
da ju pastir gorom slidi:
viđ gdi stado sve me trči
da tvoj ures rajski vidi."
Prista pastir, a bojnica,
obilnije roneć suze
niz rumena svoja lica,
ovako opet tužit uze:
"Drag ti je život i pun sreće,
jaoh, ovoga sad pastira,
ako svoje kratke smeće
sreta ufanjem duga mira.
Žalosne ti me su tuge
i dni puni, vaj, skončanja,
ako donijet tužbe duge
ne mogu mi kratka ufanja.
Blizu je njega željna vila,
s ke mu stravljen život vene,
a jedina ljubav mila
nadaleče stoji od mene.
Njega iz dubja lipos draga
sliša sve što moli i prosi;
meni u sjenah dubja blaga
plahi vjetar riječi nosi.
On svanutjem zornim bilim,
noćnijem tminam ja se opstiram;
on ufanjem žive milim,
bez ufanja ja umiram;
on će brzo najčestitiji
u ljubavi rijet se moći,
a nesreće me na sviti
vik na svrhu neće doći."
Slidila bi tužbe ove
i još lijepa Krunoslava,
nu joj donese misli nove
časna ljubav, bojna slava.
Na oružje da gane se
Podunavka dikla mlada,
bojna slava njoj donese
miso u pamet ovu tada:
"Ti li u tužbi i u plaču,
o hrabrena zatočnice,
pitaš pomoć, a ne u maču
ki sred tvoje stoji desnice?
Ti, ka za čas bojne slave
ustručala vik se ne bi
među zmije, među lave
usrnuti pri potrebi?
Tvoj vjerenik sužan osta
i uza mu se na vrat stavi,
a ti cviliš jak priprosta
pastirica u dubravi?
Na ku išteš bolju zgodu
da tvoj život igda odrediš,
ako sad ga za slobodu
vjerenika tvoga štediš?
Probudi se tim, probudi!
Nedobitna gdi je tva sila?
Ona ista drug ti budi
ka si druzim vazda bila!
Platit rijekom turske krvi
svaku suzu tijem poteži:
tjeraj, stiži, meći, rvi,
sijeci, plijeni, pali i žeži!
Koji miri, straža koja
desnici se tvoj će opriti?
S bojnom slavom sila tvoja
jaka je pako pridobiti."
Ali ljubav časna opeta
s mislim drugom tad ustaje,
i od pogube boja kleta
obratit ju ne pristaje:
"Djevojčice, veleć, mlada,
pod oružjem da li spravi
sred turskoga Carigrada
slobodu iskat tvoj ljubavi?
Kud te vodi plaha želja?
Da si od ognja sva goruća,
nijesi mnoštvu neprijatelja
jedna odolit ti moguća.
A ne možeš bit dovika
nečuvena ni vidjena,
ako oteti vjerenika
s oružjem si pripravjena.
Tvrde mire kim se jama
tve svitlosti obgradila
oboriti ne mož sama,
priletit ih ne imaš krila.
Čuvaj, ušto hoć pod silu
sloboditi tkoga ljubiš
da slobodu tvoju milu
i života ne izgubiš!
Ah, ne truni dni nezrele!
Znaš vjerenik tvoj ljubljeni
da tvoj život veće vele
neg svoj isti ljubi i scijeni.
Kada smrt bi tvu začuo,
ako ne sam od sve ruke,
oni čas bi poginuo
od žalosti i od muke.
Tim tvoj slavni život hrani
na vremena svjetlja i bolja,
s tobom vitez tvoj izbrani
kad sred rodnijeh bude polja.
A uputi se mirna veće,
mješte krvi zlato trati;
kad slobodi mož bez smeće
vjerenika, ne išti rati!
Znaš da turska ćud za zlatom
po naravi hlepi i gine,
a gospojom svim bogatom
tebe kažu nad sve ine.
Zlato i blago zato skupi
i u Carigrad pođi s time,
vjerenika ter otkupi,
dokli imaš zgodno vrime!"
Posljednja ova miso dobra
mladici se mudroj vidi;
tim na konja skoči i obra
da put miran mirna slidi.
Za slobodit svoga draga
ona u malo skupi dana
vele zlata, vele blaga
i kamenja izabrana.
S ugaršticom zaruđenom,
u ugarskoj u haljini,
ugarskim se zove imenom
i Ugričić mlad se čini;
tere tako priobučena
iz rodnijeh se strana dijeli,
i do malo prem vremena
u Carigrad dođe bijeli.
Gdi došavši u dvor hodi
česarova poklisara,
s mnogom željom da oslobodi
ljubljenoga gospodara.
Skrovno ište, hitro pita
za njegovo bitje svudi;
ili s varke, ili s mita,
što je začela, steći žudi.
Uto i Osman car mogući
svim veliku želju ćuti,
glas od mira čekajući
s poljačkijem kraljom čuti.
S mnogom mislim cića toga,
što je plahos sva zaliha,
cijeni i sudi da je od svoga
poklisara lijenos tiha.
Vas dan, pače još pokoje
sebi i druzim noćne smeta
pitajući: "Gdje je? što je?
čeka li se brzo opeta?"
Ali u njemu bez uzroka
pohlepa ova prešna nije;
sveđ bo misli put Istoka
da se dijelit bude prije.
Dilje od vijeka čase zove,
sprave od puta sveđ poteži,
i u pameti misli nove
sveđ od većijeh želja vriježi.
Nije mu dosta što nareče,
kad u Istok budi otiti,
da će izbliza i izdaleče
vernih vitez množ skupiti,
tere š njima bez krsmanja
spahoglane, janjičare
od turskog vojevanja
na zakone vratit stare;
nu od plahosti steruć krila
vas svijet veće priletiva,
s namišljenih tere sila
sve podlaga i dobiva.
Jur po moru i po suhu
nedobitan s mislim hodi,
i za sobom u posluhu
Zapad i Istok združen vodi.
Od Persije silna kralja
najprije dobit odlučuje
i kraljevstva sva ostala
ka po glasu slavit čuje.
Slavnoj španjskoj kruni opeta
on se uzda vrha doći
i česarstvo od sva svijeta
pod silu joj otet moći.
Na česara njemačkoga
još oružje mnogo spravlja
i pod sablju carstva svoga
s podložnim ga pucim stavlja.
Ni s franačkijem kraljom pazi
vjeru davno uhićenu;
i na njega sabljom slazi
u krstjanskom raspu općenu.
Pak s izborom od junaka
ka uzmnoži bojne sprave,
misli udrit na Poljaka
i dignut mu krunu s glave.
Ah, saviše pršeć mlače,
dobrzo ti zaboravi
boj poljački, gdi najjače
tve viteze mrtve ostavi!
Jeda ne znaš ti po dilu,
što spovida svudi slava,
nedobitnu vlas i silu
kraljevića Vladislava?
Spomeni se i svjedoči -
sram ostavi pri istini -
kolik rasap na tve oči
od vojske ti on učini.
Koliko li kraj Nestera,
mimo ljustvo sve ostalo,
paša ti je i vezijera
od njegove ruke palo;
isprid mača kad njegova,
gdi krv rijekom odsvud teče,
priko ubjenijeh vitezova
jedva s glavom živ uteče.
Vito kopje, štit pereni,
britka sablja, desna ruka
kraljević je prihrabreni
krstjanskoga svega puka.
Nu što velim, care Osmane?
I ti poznaš isti opeta
da Vladislav zdrži obrane
od krstjanstva svega svijeta.
Samoga se njega bojiš,
od samoga njega predaš;
bez pokoja zato stojiš,
poklisara čim izgledaš, -
poklisara koga odavna
s mnozim darim ti poslo si,
da u njegova ćaćka slavna
žuđeni ti mir isprosi.
Ali čim car ne pristaje
smione misli umnažati,
želja u njemu sveđ vruća je
poklisar mu da se vrati.
On u sebi sumnji veće
od njegova duga hoda
da uzrok drugo biti neće
negli koja huda zgoda.
Tim vapije: "Gdi se dio?
Poljak toli nije daleko!
Ili se je utopio,
ili ga je tko posjeko."
I tako ga toj pristraša,
da misleći u dne i u noći
ne čini ino neg upraša:
"Gde bit može? kad će doći?"
Nu još želju kažuć istu,
dokli čuje, ne ima mira,
Kazlaraga u kom mistu
gospođe mu lijepe izbira.
Ki od poludna i od istoči
jur budući prošo kraje,
kupeć lipos, od svijeh oči
ka žuđena najdraža je,
iz razlicijeh mjesta ote
množ svijetlijeh djevojčica,
od kih svaka cjeć lipote
dostojna je bit carica;
ter s mlađahnijem njima doje
na kraj mora najposlije
gdi bi njegda grad od Troje -
bi, zašto ga sada nije.

PJEVANJE SEDMO

Pri moru uprav srpskih strana,
u pržinah pusta žala
leži Troja ukopana,
od grčkoga ognja pala;
slavna Troja, ka je svime
njegda Istokom gospodila,
a sad ino nije neg ime
nakon sebe ostavila.
Gdi su miri, gdi su dvori?
Nije zlamenja od ničesa:
što ognju osta, vrijeme obori
i pohara i poplesa.
Samo jošte nedaleče
Simeonte rijeka sama
s malo vode jedva teče
i ona usahla s davnijeg plama;
a polak nje gora Ida
u vidjenju svome zdrži
uspomenu od Parida,
koga oganj Troju sprži.
Ah, kud, plahi mlače, poje,
na ki li se put poteži,
kroz gorjenje neka tvoje
u pepelu Troja leži?
O mladosti, bez razloga
i razbora, viđ, tko hodi,
na što plahos tvoja mnoga
dovodi ga i navodi!
Biješe danica objavila
jur svanutje dana bijela,
i istekla zora mila
s vijencem rusa oko čela,
kad za brodit sinje more
s djevojčicam ke ga slide
Kazlaraga u istok zore
na korablju zlatnu uzide.
Šlje otole na sve strane,
da se otok svaki ophodi,
s druzijem plavim crnce uzdane,
a on uprav more brodi.
Gleda k stranam sjevernime
tijesna mora val nablizu
komu Ele poda ime,
kad na očiju zginu Frizu,
i kojemu još njekada
posluh uči Kserse smioni,
vrhu njega bjena kada
mos veliki on nasloni.
Ah, nesvijesna oholasti,
kud se nijesi ti prostrla!
Da li scijeniš tvojom vlasti
srdžbe ukrotit mora vrla?
Vrla mora ki gradove
i kraljevstva cijela ždere,
kada skoči na valove
i izide iz sve mjere.
Leandro mladac zatravljeni,
gizdav mimo sve ostale,
slideć sve vil zrak ljubljeni
njegda plova ove vale;
nu srditi val zaklopi
njegove oči plahom silom,
usred puta kad ga utopi
prikom vlasti i nemilom.
On se molit za slobodu
vjetru i moru tad ne krati,
da prinese u pohodu
a utopi ga u zavrati.
Ali ušto molit uze
gnjevno more, vjetre plahe
prolijevajuć grozne suze,
podirajuć česte uzdahe,
uzdasi mu vjetar veći
a suzami more uzrasti;
tim on, ištuć smrti uteći,
sam ju srete svojom vlasti.
Iza otoka od Teneda
crni se aga uto izvaža,
ki skri grčke plavi i ne da
da ih trojanska vidi straža.
Leno i Lezbo mimohodi
i upravlja put na Šio,
ki doskora u slobodi
sam je sebi gospodio.
Šlje po otocih na sve strane
djevojčice da izbiraju
s druzim plavim crnce uzdane,
a on brodi željnom kraju.
Na otok slazi, u grad ide;
plaču matere, oci blijede,
ušto način nać ne vide
da im djece ne odvede.
Ter slobodu izgubljenu
naricati svak počinje,
veleć: "Da li carskom plijenu
rađaćemo mi robinje?
Ah, sve imanje nije li dosta,
ke se od nas za inih stjeca,
teža sila da ne posta
od ke nam se grabe djeca?
O žalosti plačna svima!
Vaj, nevolje gdi su ove:
svoju istu, jaoh, druzima
djecu rađat za robove;
i pun vaja i pun smeće
bit usiljen s teške službe
u porodu im činit veće
negli u smrti plače i tužbe!
Može li se s huđe zgode
ginut gorom smrti kojom,
neg živeći bez slobode
ne bit voljan dušom svojom?
O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi!"
Vodi iz plijena turska sila
djevojčica množ izbranu
od kih svaka lijepa i mila
u svijetlu se rodi stanu.
Rodjaci ih i rodice,
pune tužbe, plača i vaja,
skubuć vlase, grdeć lice,
do samoga slijede kraja.
Udaraju s teške muke
pokraj žala odsvudije,
put korablje, steruć ruke
ka im porode slatke krije.
Srce od smeće i od jada
razabrati njih ne more
imaju li im željet sada
blage vjetre, mirno more.
Gnjev i milos sveđ u sebi
pamet vrte, svijes im viju;
što bi htjeli, što li ne bi,
da odlučit ne umiju.
Ne ljubovce neg robinje
scijene da će caru biti;
huda miso tim počinje
u srcih se njih buditi.
Žele s misli hude ove
da plah vjetar dme s planina,
da more udre na valove
i da proždre svih pučina.
Ali od želje hude ovako
bježi opeta srce ureda,
i, ako razlog hoće tako,
milos brani, ljubav ne da.
Crni se aga diže iz Šija,
i nalijevo čim se vozi,
Samo, Andro, Ikarija
i otoci mu stoje mnozi -
slavni otoci, od kih hvala
čte se puna pisma stara,
sad neznana mjesta ostala
s malo stada odizgara.
Delo svijetli, otkli svitu
danja i noćna svjetlos usta;
tamni diku glasovitu
prazan otok, zemlja pusta.
Vrhu mjesta suha i gola
obilježja crkve nije,
na zavjete boga Apola
gdje iđaše vas svijet prije;
neg što na glas prazne jame
iz pustoši k svakom kraju
zamnivaju, i one same
odgovore mukle daju.
Među otocim k lijevoj strani,
od kih aga množ zamijera,
udalek su raspršani
Naso, Paro i Čitera -
Naso, gdi svu crkvu imaše
njegda Bako bog veseli;
Paro, otkle resijaše
carske dvore mramor bijeli;
Pafo i Gnido jur božici
od ljeposti posvećeni,
a u otočnoj jedva slici
sad neplodni svim kameni;
Čitera, ka od ljubavi
lijepoj majci ime poda,
sad sve u grmu i u travi
stijenje obraslo usred voda.
Gdje stan pucim bi vrijednime,
tuj sad pastir ovce svraća;
ah, koliko može vrime
ke s godištim sve privraća!
Slidi i obraća crnac veće
mimo Širo jedra bila,
gdi man kriše ženske odeće
domišljatom Grku Akila -
silna Akila, kom svi puci
ime u slavnu čuše glasu,
a njegovi sad unuci
zemlju težu, stada pasu.
Tako sreća svim puziva
u promjeni vječnijeh doba
promjenivat sveđ uživa
roba u kralja, kralj u roba.
Jedri hadum i ostaje
na desnu mu Gora Sveta,
od starijeh Etos ka je
bila u davna zvana ljeta.
Kon Olimpa jošte gleda
Peleo i Osa gdi se izmiče,
od kojih se pripovijeda
da u nebo vrh im tiče.
Brda priklona i nizoci
brijezi su ovo svekoliko,
glasovitu nu pisoci
uspeše ih na toliko.
U pismijeh uzrastiše
male ovako stvari u sebi;
a velike se izgubiše,
er ko će od njih pisat ne bi.
Riječ je ko se bijehu ljudi
gorostasni jur propeli
pod oružjem, u požudi
da bi nebo Jovu oteli.
Oni od ovih postaviše
jednu vrhu druge goru,
neka uzidu na najviše
od nebesa strane goru.
Ali Jove, za strt njima
svim nesvijesno ovu miso,
ognjevitijem treskovima
oni čas je satariso.
Na veliko svačije smjenje
osta u temu izgled tada:
tko visoko prem se penje
da nizoko sasma pada.
Nu dočime sinje vale
crnac brodi mora ovega,
od njegove družbe ostale
sve korablje sretoše ga,
ke otoke nebrojene
mora Edžea prošle bijehu
i jur k njemu put Atene
vraćahu se u pospjehu.
U staroga luku grada,
koga davnje slave rese,
š njima svijem združen tada
Kazlaraga uveze se.
S djevojčicam na kraj side,
i u malo opet dana
sve države on obide
od razlicijeh grčkijeh strana,
pazeć mjesta oko sebe
gdi u stara bi vremena
Atene, Argo, Sparta i Tebe
i Korinto i Mičena.
Sedam slavnih razumnika
države ove porodiše,
od kih ufat nije dovika
dohititi znanjem više.
Svako mjesto ovo poda
još za vječnu diku svoju
množ hrabrenijeh vojevoda,
nedobitnijeh sveđ u boju.
Od kriposti stare ostalo
ni imena sad tu nije:
s gradovima je znanje palo
i sva slava ka bi prije.
O bjeguće sasma vrime!
o nekrepka srećo odveće!
Koja stvar se pod vašime
promijeniti silam neće?
Ah, jesi li ti, o slavna
grčka zemljo, ona mati
plod čestiti ka odavna
od razuma dat ne krati?
Porodi li njegda one
ti mudrace glasovite
ki nauke i zakone
ostaviše plemenite?
Sinovi li tvi se glase
vitezi oni i junaci
ki Istok stavit vas poda se
s malijem vojskam biše jaci?
Ti li si ona puna hvale
koja cića znanja tvoga
zvaše puke sve ostale
bez razbora i razloga?
Ah, obrati sad se na te
i nevoljno bitje pazi:
nevjerstvu su starom plate
sadanji ovi tvi porazi.
Eto veće nigdje u tebi
osobita nije vladanja;
sama ostaješ ti pod nebi
bez oružja i bez znanja.
Porušena u crnilu
veći dio ležiš pusta,
izgubila buduć silu
i od ruka i od usta.
Sloboda se tva ponizi,
dobro ti je svako oteto;
za vrat drži te u verizi
samosilje tursko kleto.
Ali sva zla ova huda
koja trpiš sužna tako
od višnje su pravde osuda
na živjenje tve opako.
Nevjerstvom se tvojijem boli
i nariči š njega jade,
jer pedepsa s neba, koli
lakše ide, teže pade!
Jezdit crnac ne pristaje
priko ravne Livadije,
i slijeva mu more ostaje
od Korinta zvano prije,
koga kraju nadaleče
od Priveze vali stoje,
Zapad i Istok gdje doteče
na pomorske dvakrat boje.
Tuj u doba starijeh ljeta
Markantonija razbi Agusto,
čim za dobit carstvo od svijeta
svaki od njih biješe usto -
Markantonija, ki se obrati
svom korabljom i pobježe,
kad s ognjene odsvud rati
najvećma se more užeže.
O istočni vojevoda,
ti ne bježa tad neg slidi
tvoj plam slatki priko voda
ki nadalek letjet vidi.
Rimskijeh plavi množ moguća
nije tebe pridobila
nego tvoja pobjeguća
Kleopatra lijepa i mila.
Pri carici srca tvoga
svega svijeta carstvo ostavi,
ter ljubovnik bolji stoga
neg vojevoda ti se objavi.
Na istom mjesti s mnogom vlasti
skoro vitez španski izbrani
turskom krvi more omasti
i krstjanstvo sve obrani;
on na moru Turke pobi
i ima dobit vječne slave,
a na kopnu ti ih pridobi,
o prislavni Vladislave.
Nu glas više s bojne zgode
od imena leti tvoga,
jer on carske vojevode
a ti razbi cara istoga.
Ali crnac, ko sve prođe
grčke strane bliže i dalje,
uputi se prešno i dođe
na ravnine od Farsalje,
gdi u vremena njegda stara
boj veliki oni posta
od Pompea do Čezara,
svemu svijetu štetan dosta.
Velikoga ovdi Rima
vijeće i Istok vas ujedno
carstvu od svijeta među njima
učiniše grlo jedno,
da slobodi rodna grada
silni Čezar glavu odsiječe,
ki tu s pucim od Zapada
na domaći boj isteče.
Ovdi pobjeni i dobiti
Rimljani oni slavni biše
ki narode sve na sviti
i pobiše i dobiše.
Njih sloboda š njih poginu;
i to nesklad hudi uzroči,
kad zet svekru, otac sinu
a brat bratu protiv skoči.
Njima nijedna vlas pod nebi
vik ne može doći vrha:
oni od raspa sami sebi
početak su bili i svrha.
Tako davnji dub, ki žile
utvrdi odvik sred planina,
krepak stoji na sve sile
plasih vjetar, zlih godina;
usred njega ali kade
malahan se crv zavrže,
podgrize ga i, da pade,
tegota ista sva ga vrže.
Ah, da je proklet tko zameće
u rodnomu nemir gradu
i domaće vriježi smeće
u zavadi i neskladu.
Ali ovako Kazlaraga
jezdeć začu glas pun slave
od uresa lijepa i draga
Sunčanice prigizdave;
i kako se biješe ova
djevojčica svijetla i mila
sred bijeloga Smederova
plemenito porodila.
Tim čas ne hteć od umora
duga puta počinuti,
priko polja, priko gora
k raškoj zemlji on se uputi,
a poć mnozim crncim čini,
da iznahode ljepos novu,
po bosanskoj kraljevini
i gospostvu hercegovu,
veleći im da otprije
put država tih ne idu,
dokli od bližnje Arbanije
mjesto svako ne obidu.
A on s družbom svoga dvora
diže se uprav put Dunava,
priko polja, priko gora
kud najpreči put poznava.
Priko mjesta, priko sela
mačedonskih uprečiva;
zdesna ostaje grad mu Pela,
Filipova polja sliva -
Filipa, ki jaram stavi
najprije grčkoj jur slobodi,
ali većma se on proslavi,
što Lesandra sina rodi,
koga oružje i desnica
prostriješe se dokraj svita
priko grčkijeh svih granica
i Istoka pridobita.
Aga i ostala družba svoja
na Kosovo dođe paka,
glasovito polje od boja
gdi ubi Miloš cara opaka.
Ne ustavlja se na Kosovu
negli uprav kroz Toplicu
svrće k bijelom Smederovu
za nać slavnu Sunčanicu,
od ke, igdje put obrati,
ču zamjerne i velike
od liposti spovijedati
jednim glasom sve jezike.

PJEVANJE OSMO

Ljepota je od naravi
dar čestiti, slavno blago,
gdi se sabra, skupi i stavi
sve što je ugodno, milo i drago.
Od svjetlosti višnje zraka,
cvijet od raja pun uresa,
dobro u kom su dobra svaka,
bistri izgled od nebesa.
Najizvrsnije Božje djelo
u kom svijetu raj se otvara,
gdi pram sunce, istok čelo,
zvijezde su oči, lice zora.
Od radosti i razbluda
skup izbrani, skladna mjera,
slatka od srca svih požuda,
mila od oči svih zamjera.
Med prislatki, ki tko kuša,
čemer mu se sladak čini,
blizu i dalek od svijeh duša
želja i pokoj drag jedini.
Nu moguća ova lipos
s svijetlom krvi kad se združi,
dvakrat veću kaže kripos
da ju dvori svak i služi;
u velikoj tere slavi
leti svuda glasovita
i neznane puke travi
u najdaljijeh stranah svita.
O česarska kćeri izbrana,
u porodu okrunjena,
ti sva vedra, sva sunčana
s ljepote si i s plemena.
Rajski ures lica tvoga,
ki moć izrit nije besjedom,
Vladislava prije slavnoga
zanije glasom neg pogledom.
Tim on želeć da bi steko
dragu milos prid tvim licom,
kraljicom te svom nareko
i ljubljenom vjerenicom.
Ali dočim ni daleče
namijenjeni tvojoj sreći,
iz sjevera ter ti istječe
sunce bijeli dan noseći,
tva ljepota rajska prosti,
mala ptica s tanke hvoje
ako istočnoj tvoj svjetlosti
iz dubrave pjesni poje.
Kraljeviću vjereniku
veće istočni car zavidi
pleme i lipos tvu veliku
neg svu dobit s ke još blidi:
steć bo može on na svitu
izgubljenu slavu u boju,
nu lipotu plemenitu
ne vik naći kako tvoju.
Pod zvjezdami tvoga uresa
nije bilo ni će biti:
jedno je sunce vrh nebesa,
jedna je lipos tva na sviti.
Otmanović tim zaludu
poslo je iskat svuda sebi
dad caricu naći budu,
o kraljice, sličnu tebi.
S tvojijem drazijem natjecati
u svem se ište; ali neće
u ljubovcah on imati
neg u oružju bolje sreće.
Sila mu je da izgubi,
i inako moći nije:
tako u lijepoj sada ljubi
kako u vrlom boju prije.
Jur je došo Kazlaraga
k Smederevu bijelu gradu
za iznaći kćer Ljubdraga,
Sunčanicu lijepu i mladu.
Svijetla je ova djevojčica
od koljena despotskoga:
vid žuđeni i zenica
slijepa starca, ćaćka svoga;
ki se unuka unuk zove
Đurđa despota i Jerine,
od kih ime i sad slove
niz slovinske pokrajine.
Zasveda su Turci hudi
gospostvo mu staro oteli,
gosposke se kaže ćudi,
plemenit se djelim veli.
Prut kraljevski, njekad ki je
u rukah mu djedim bio,
njemu je sada štap na ki je
tešku staros naslonio.
Države one gdje njekada
vlas despotska sterala se,
kratka mu je sad livada,
vrhu koje stado pase.
Straža mu su psi uzdani,
krotke ovce puk podložni,
a pastiri i gorani
prijatelji najuzmnožniji.
Priprosta mu je kućarica
mramornoga mješte krama,
a raskošna svim ložnica
trava uvehla, suha slama.
Šatori su izvezeni
zelenoga dubja kitje;
jestojska mu je sat medeni,
voda i mlijeko slatko pitje;
a od zlata čaše izbrane,
slatke piće u kih stoje,
ruke bijele i snježane
milostive kćerce svoje.
Dobri ovako starac traje
najpokonjih dana dio,
ki od dvanaes sinova je
čestit otac nekad bio.
Ali njemu smrt nemila
kroz namjeru hudu i priku
svih je ubrzo polomila,
da ne osuši lica viku.
Tim je on sada osto veće
jak opsječen dub u gori
komu vihar s plahe smeće
grane skrši i obori.
Vuk i Đurađ, kih slovijaše
glas s istoka do zapada,
s puške ognjene mrtvi ostaše
u podstupu Praga grada.
Gojko i Uroš sred zasjeda
od turske su sablje pali,
ki su ognju priko leda
za česara vojevali.
Mikleuša i Stjepana
more utopi na pučini,
a dopade smrtna rana
Vlatka od guse u planini.
Glavu izgubi Grgur svoju
s prijateljskih zlih privara,
a u rdeljskom stignu boju
smrt Miloša i Lazara.
Janko i Lauš od svih bijehu
samo ostali jošte živi
za razgovor i utjehu
ćaćku u teškoj suprotivi;
ki svu ljubav složi i stavi
od dvanaes u dva ova,
i ko oči dvije u glavi
i gleda ih i milova.
Ali huda nad sve ine
dobrzo mu sreća uzroči
da mu ujedno zrak pogine
i od dva sina i od dvije oči.
Janka ne može uzdržati
da se na boj ne uputi;
u bogdanskoj tim ga rati
pogubiše Turci ljuti.
A Lauša u isto vrime
srete prika smrt na domu,
ki ćaćkovo zovuć ime
umrije u rukah ćaćku istomu.
Tad toliko plakat uze
od dvanaes probjen strila
tužni starac, da ga suze
oslijepiše s grozna cvila;
i svršio još bi u plaču
dni kroz teške nepokoje,
razgovara da ne začu
od jedihne kćerce svoje.
Sunčanica mlada i lijepa,
od ke slovu svud kriposti,
svijetlo ufanje ćaćka slijepa
i štapak je u starosti.
Mile unuke on viditi
želi od drage kćerce ove
i u njih opet ponoviti
sebe i mrtve sve sinove.
Ali je zaman da itko sada
nje lipotu dvori mnogu,
zašto djevstvo ona mlada
zavjetova višnjem Bogu.
Mudri ćaćko s biljeg veće
pozna ovu nje odluku
i, što obljubit kćerca neće
vjerenika, ćuti muku.
Nu u sebi opet sudi
da od djetinjstva plaha ishodi
taj nje miso, s koje žudi
da dni tako sama vodi.
Tim neka u njoj od ljubavi
probudi se časna želja,
on razlike igre stavi
od radosti i veselja.
Od bugarskih mlados sela
na igre se kupi ove,
i ljuvena i vesela
sjediljkam ih milim zove.
Lijepe djevojke i gizdave,
i seljani mladi š njima
na nje idu, i vrh glave
svak od cvijetja vijenac ima.
U tanac se svi hitaju,
svi začinju slatke pjesni
i razlike igre igraju
u pokoju i u ljuvezni.
Vrh livade mlad uz mlada
sjedi u cvijetju razlikomu,
i riječ s riječim hitro sklada
na uho šaptom ovi onomu.
Natječu se svi pastiri,
i ukazat svaki uživa
da skladnije dipli sviri
i da u slađi glas popiva.
Zatjecat se još ne taže
pastirice najmilije,
ka začinja pjesni draže,
ka li vjenčac ljepše vije.
Sjediljke ove skupio biše
starac Ljubdrag na svom stanu,
jeda srce tvrdo odviše
od sve kćerce one ganu:
ter od mladih, kih ustrili
slavna lipos nje velika,
kigodi joj tuj omili
i obere ga vjerenika.
Tad kon lijepe Sunčanice
na sjediljke sej ljuvene
odsvud mlaci i mladice
skupiše se nebrojene.
Ona mlada, zasveda je
mučna u srcu cića toga,
poslušna se kazat haje
zapovijedim ćaćka svoga.
Sve najlijepše gube ime
prid uresom nje uresa
jak prid suncem istočnime
jasne zvijezde od nebesa.
Čisti zlatni pram od kosi
na vjetric je tih rasplela,
a od razlika cvića nosi
vjenčac vrhu vedra čela.
U pogledu ljuvenomu
razbludna joj sja danica,
a u rajskom licu svomu
capti trator i ružica.
Na ustijeh joj od veselja
rumena se rusa smije;
koprenica snijega bjelja
bjelje od snijega prsi krije.
Tako ona milo hodi
i toliku svjetlos ima
da u jedno vrime izvodi
tančac stupom, dan očima.
Pače, cijeneć da je zora
što su oči nje ljuvene,
rumena se rusa otvora
i razliko cvijetje zene.
Bijelim rukam po livadi
s drugam ga ona brat počinje;
seljani se dižu mladi:
kolo okolo njih začinje.
Usred kola od svirali
i od dipli na glas mio,
da zabave sej pohvali,
zače ovako mlad Radmio:
"Družbo lijepa i vesela
od mlađahnijeh pastirica
kim sred oči zora bijela
a sunačce sja sred lica,
pridružite u ljuvezni
s našijem vaše skladne glase,
da pojući slatke pjesni
biće ovo proslavja se!
Pojmo, pojmo, družbo, draga!
Bježi mlados, leti vrime;
od prolitja doba blaga
uživajmo prije zime!
Ne čekajte svijetla prama
zlato u srebro da se obrati,
a bez svitlosti i bez plama
lijepijeh se oči pogled skrati.
U mlađahna svoja lita
svaka od vas, lijepe moje,
grli rados, ljubav hita',
želje ispunjaj slatke svoje!
Čestitos je ovo živa,
blaženstva su ovo prava;
ovako se lijepa uživa
mlados i nje dika i slava.
Što se pita, da se ima;
što se žudi, da se stječe;
što je lijepo blizu očima,
da i od srca ni daleče;
da dva mlada jedno žele
u životu stravljenomu
i da vode dni vesele
živeć jedan u drugomu."
Radmio prista, i tajčas se
š njim u tanac svi hitaju;
dva začinju, u sve glase
skladno ostali otpijevaju.
U šapte se igra obrati,
ko se u tancu dozačina,
pak uzeše popijevati
četr mlada seljanina.
Prvi poče ko njekada
od hercega od Stjepana
ugrabi se ljubi mlada,
ka mu sinu biješe dana;
i ki je ona jad i smeću
i ćutila i podnila,
čim na starcu svim mrzeću
draga je mlaca promijenila;
i ko paka cića toga
sin mu se je poturčio,
i iz gospostva herceg svoga
s djecom inom prognan bio.
Zapopijeva drugi opeta
ko Biogradu pomoć poda
prema silam Muhameta
Ugrin Janko vojevoda;
i kako se ispod mira
grada toga car oholi
ljuto ranjen tad istira
veće mrtav živ negoli.
Ko se iz grada Dubrovnika,
kliče tretji, k Zadru uputi
Đurađ despot za na prika
zeta Ugre podignuti;
i od Sibinja ko ban slavni
i ugarska sva gospoda
tad ustaše na boj spravni,
neka mu se pomoć poda;
i ko s vojskom iz Budima
kralj Vladislav sam se otpravi,
ter Murata s neizmernima
silam razbi na Muravi.
A četvrti kliknuo biješe
ko ugarske skladne volje
Matijaša kralja uspeše
iz tamnice na pristolje;
i ko utruđen kralj hrabreni,
rvuć vojske od Turaka,
na kopju se često odmijeni
od despota Vuka paka.
Bugarkinje jur pristale
i pjevanja bijehu draga,
kad smete igre sve ostale
svojim došastjem Kazlaraga.
Pokli iska svud po gradu
Smederevu on zaludu
Sunčanicu lijepu i mladu
ukazati da mu budu,
brži nego brza strijela
otole se s družbom dijeli,
bivši čuo da se u sela
Ljubdrag otac š njom priseli.
Tu je nađe u zabavi
od veselih sjediljaka,
i u pogledu nje objavi
tajčas mu se sunčja zraka.
Pače bijelijem danom svanu
crnom agi noćno lice
na ljepotu rajsku izbranu
od sunčane Sunčanice.
Zapažene odsvud vidi
u nju jednu svačije oči
i cvijet sunce gdi ju slidi
pored suncem od istoči.
Ali crnac ko se ugleda,
ne zna od straha nitko gdi je:
sjemo tamo svak ureda
hoće bježat, a ne umije.
Sunčanica i š njom lipa
družba od straha i od srama
cvitje iz skuta na tli isipa
ko za zlatnih braše prama.
Poniknute lijepe vile
zamukle su mramorkome,
cijeneć da su tako skrile
same sebe sjenim svome.
Odsvuda su vrhu lica
vlase od kosa raspustile,
ali između zlatnijeh žica
sjahu im većma oči mile.
Hitri hadum svijem objavi
veseo pogled, sliku dragu;
sprijed na prsi ruku stavi
i u besjedu kliče blagu:
"Družbo mila, dni čestite
ki trajete sred dubrave,
uživa'te i slidite
lijepe igre i zabave!
Nitko ne ima' strah ni čezni,
er došastje moje neće
razvrć vaše tance i pjesni
ni donijet vam gorke smeće.
Pače u družbu vašu, ka je
mnoge sreće, mnoge česti,
gdi u miru svak dni traje,
i ja ću, za nać mir, uljesti.
Tim, gizdava družbo mlada,
ovdje gdi ste vi skupljeni,
ne budi vam mučno sada
dat zamalo mjesto i meni!"
Ko izreče sej besjede,
gdi sjen velik dub prostira,
sam bez družbe Turčin sjede
sred seljana i pastira.
Milostivo na staroga
Ljubdraga se pak obrati,
tere poče ovako ga
s tvrdim kletvam uprašati:
"Ah, tako ti Bog s visine
vratio očima vid žuđeni,
vrijedni i dobri domaćine,
pleme tvoje spovjeđ meni.
A po carsku slavnu glavu,
tako ne po sabljom mojom,
kad istinu skažeš pravu,
neć me uvrijedit riječi tvojom.
Stari tvoji tko su bili?
Rec' slobodno bez ozira:
jesu li oni gospodili,
i iz gospostva ko ih istira?"
Na ovo, u srcu smućen svomu,
kliče starac pun žalosti:
"Spomenjivat nevoljnomu
mučno je prednje čestitosti:
er koljeno plemenito
od pomoći tomu nije
koga uboštvo vjekovito
pod teškijem ropstvom krije.
Nu gospodar taki kada
zapovijeda blago i milo,
pod zakletvu ter mi sada
od oči se toj stavilo,
od ničesa neću predat:
sve ću kazat, nu, jaoh, bolje
naricaću neg spovijedat
od starijeh mojih nevolje.
Diže se iskat u svom dvoru
Lazar, despot od Servije,
dva junaka po izboru,
da uda za njih kćeri dvije;
lijepu i mladu Vukosavu
da Milošu Kobiliću,
a ponosnu i gizdavu
Maru Vuku Brankoviću.
Od Mare se i od Vuka
slavni despot Đurađ rodi,
vrh raškoga svega puka
nakon svekra ki gospodi.
Od Đurđa se i od Jerine
Mara opet kći rodila,
cić lipote nje jedine
ku obljubi carska sila;
nu se od cara bijehu silna
obljubile većma tada
plodne strane, mjesta obilna
gdi s Jerinom despot vlada.
On na dvore ko njegove
za caricu im kćer odvede,
posla im konje po sinove
i primami ih da ga slijede.
Podiže se pak da stječe
pod oružjem njih države,
i jedva despot živ uteče
isprid sablje sve krvave;
a Jerina, iz bijeloga
Smedereva izagnana,
za nać Đurđa vojna svoga
put ugarskijeh pođe strana.
Ovake mu pak da glase,
u Budimu kad ga srete:
Trgaj, trgaj sijede vlase,
tužni starče, s hude štete!
Gospostvo ote i isposijeca
tvoje vojske car ognjeni;
Grgur, Stjepan, naša djeca,
robovi su oslijepljeni.
Čuj ke mi su sinci mili
po jednomu sad glasniku
plačnoj majci poručili
trudne glase, zgodu priku;
Srce će se tve napola
rascijepati, majko tužna:
tva dva sinka, dva sokola,
dva slijepca su i dva sužna.
Ti po svakoj svijeta strani
gledaj, majko, na dan bio:
nami se je zrak sunčani
mlađahnijem ugrabio.
Razlog biješe mi dvojica
da smo štapak ćaćku i tebi:
s ćaćkom starcom ti starica
da nas vodiš sad je trijebi.
Ali slišaj svu nezgodu
i naš teški jad nemili:
s očima smo i slobodu
slatku i dragu izgubili.
Carica nas, majko draga,
sestra naša, kćerca tvoja,
prid Muratom ne pomaga,
komu ljubi bit dostoja;
pače i ona, vajmeh, ista,
da nam kuću iskorijepi,
vrlom caru na svjet prista:
zajedno nas š njim oslijepi!
Ni joj ganu srce tada
tvrđe od stijene, vrlje od zviri,
ljubav od dva braca mlada
hudu miso da ne tiri.
Zato, ako taj put slidiš
ti da, lijepe sve gospoje
u Budimu kad razvidiš,
dvije nevjeste nađeš tvoje;
kada budeš, majko, tamo
među ugarskijem gospojami,
tužna majko, smisli samo
ke ćeš hvale podat nami!
Jeda rićeš: "Imam živa
ja dva sina, dva junaka,
u kih stoji i pribiva
moga srca rados svaka?
Dva sina imam - moć ćeš rijeti -
nu dva slipca, nu dva roba:
oteše mi ih Turci kleti
i sada mi ih drže oba."
S nesrećnoga segaj glasa
ki mu poda plačna ljubi
starac despot pun poraza
smrtno ublijeđe, riječ izgubi.
U žalosti i u bolesti
stanovit se omramori,
ali ko se pak rasvijesti,
jedva ovako progovori:
"Otkada smo izgubili
sva ina dobra mi na sviti,
nastojmo se turskoj sili
sužni u staros ne učiniti!
Verna drugo, sa mnom hodi
put slavnoga Dubrovnika,
gdi se gostu u slobodi
drži vjera svim velika!"
Ali Murat buduć slišo
Đurađ despot sa svim blagom
u Dubrovnik da je otišo
slobodom se štiti dragom,
prešno otpravi poklisare
k Dubrovniku svijetlu gradu,
knezu i vijeću šljući dare,
da mu u ruke Đurđa dadu;
ili inako on zaprijeti
u krvavu ljutu boju
da će na njih grad podrijeti
carsku ognjenu sablju svoju.
Nu Dubrovnik, sred pokoja
ki od slobode krunu steče,
s mita od zlata, s prijetnje od boja
od vjere se ne poreče;
tako da isti car oholi
čudeći se tada kliče:
"Cjeć tve vjere krepke toli
vik ćeš živjet, Dubrovniče!"
I tako se prem dogodi!
još Dubrovnik s davnjom krunom
stoji cjeć vjere u slobodi
među Lavom i Drokunom.
Ah, da bi uvik jakno sade
živio miran i slobodan,
Dubrovniče bijeli grade,
slavan svijetu, nebu ugodan!
Krune ugarske veći dio,
svu bosansku kraljevinu
i, gdi je herceg gospodio,
vlas poda se turska ukinu;
još sred usta ljuta Zmaja
i nokata bijesna Lava
oko tebe s oba kraja
slovinska je sva država.
Robovi su tvoji susjedi,
teške sile svim gospode;
tve vladanje samo sjedi
na pristolju od slobode.
U slobodnu gradu ovomu
od zetovih tako ruka
sačuva se despot, komu
ja sam unuk od unuka;
i od našega svega traga
ne nahodi nitko se ini
razni ova kćerca draga,
ka je razgovor moj jedini".
Ko ču ovo crnac, skide
zlatnu mahramu iza pasa,
Sunčanici ter otide
i u način ju blag prikaza,
veleć: "Tva je sreća sada
i velika i čestita:
istočnom si caru lada,
o djevojko plemenita!"
Sunčanica tada svrnu
oči od srama i poniknu,
a svu ostalu družbu crnu
crni hadum k sebi viknu.
Nu š njim ne hteć da se dili
djevojčica časna i lijepa,
ugrabi ju on po sili
isprid skuta ćaćka slijepa.
Otet bi se mlada uzela
strašnom crncu ki ju hvata
golubica jakno bijela
crnom orlu iz nokata.
Ali Ljubdrag, u sljepilu
tužni starac nad sve ine,
čuvši grabit kćercu milu
uhiti se za sjedine,
i ne ufajuć da ju obrani,
zaupi u glas pun žalosti:
"Na ovo li me, jaoh, dohrani,
teška i trudna ma starosti?
Da li dosta, srećo huda,
djedinstvo otet me ne bi ti,
i od despota slavnih svuda
pastirim nas učiniti,
i ljubljenim sinovima,
ki biše oči mojih zenice,
da moj život spravljat ima
i kolijepke i grobnice?
Ti me sada sasma ovako
slijepa starca još pokosi,
čim se moje dobro svako,
ma jedihna kćerca odnosi.
O ma kćerce! - Nije je, nije! -
Sunčanico, kćerce mlada,
tvoj sunčani ures gdi je?
Jaoh, tko mi te grabi sada?
Ozovi se, kćerce mila!
Viđ koja me boles cijepa!
Ah, komu si ostavila
ćaćka tvoga stara i slijepa?
Za ovo li, smrti prijeka,
gluha mi se vazda kaza,
ma nesrećna staros neka
mre s huđega sveđ poraza?
Moja slijepa staros ova
ka mi u licu smrt svjedoči,
bez gospostva, bez sinova
i bez drazijeh, vajmeh, oči,
i bez tebe, slatko ufanje,
kćerce mila, u koj meni
i sinovi su i vladanje
i od oči vid žuđeni!"
Starac Ljubdrag tuži ovako:
ali što mu toj pomaga?
S kćercom mu se veće odmako
podaleko crni aga.
Sunčanica sprva od straha
učini se mrazna stijena,
blijeda, nijema, bez uzdaha,
iščeznuta, zapanjena.
Pram razvezan u slobodi
lice plačno obletiva;
nosi se ona, a ne vodi,
veće mrtva nego živa.
Nu ko malo razabra se
ter pogleda, tere vidi
strašne i grde crnce uza se,
opet vene, čezne, blidi.
Gorka je boles opet smeta,
opet zavrć riječ ne može;
priuze teški strah ju opeta
i opet se prinemože.
Ali ko se njoj zatime
pobjeguća duša vrati,
kliče glasom žalosnime
u ovi način naricati:
"Gdje sam, tužna? Ah jaoh, koja
ugrabi me ovo sila?
O žalosna majko moja,
na što me si porodila?
Od koga sam, jaoh, vođena?
Robinjica gdi ću mlada,
nemilosno zaplijenjena
u ćaćkovu skutu sada?
Sinoćka sam omrknula
ja u ćaćka kći jedina,
a jutros sam osvanula
u crnoga Arapina.
Komu, ćaćko mili, komu
jedihna te kćerca ostavi
ka je životu trudnu tvomu
sveđ nosila pokoj pravi?
Ah, čijeme ćeš jade i smeće
teške tvoje samiriti?
Ko li ti će uzdan veće
slijepu u staros štapak biti?
Silnu caru od Istoka
mlađahna se vodim sužna
i, što je huđe, s toga uzroka
časti mom se bojim tužna,
dragom časti, ku odavna
ja prikazah Višnjem goru
i za ku sam podnijet spravna
svaku muku, smrt najgoru.
Ali ako me ti oteti
nijesi jaki, ćaćko mili,
ni imaš sila za oprijeti
mogućoj se turskoj sili,
dođi, dođi, na smiljenje
jeda ganeš skup oholi,
tere tvoj plač i cviljenje
za mene se tužnu umoli.
Jeda za otkup me mladosti
mješte zlata u ke vrime
od nesrećne tve starosti
grozne suze Turci prime;
jeda kako oči slijepe,
jaoh, i stare tve sjedine
iz njih srca iskorijepe
nemilosti i vrline.
Ali nigdje nije nikoga
ko bi mene pomoć htio!
Ćaćko, ufanje srca moga,
i ti li me si ostavio?"
Htijaše slidit plač svoj ljuti
Sunčanica još naprijeda,
kad se oštri crnac smuti
srčno na nju ter pogleda,
"O djevojko, vapeć, mlada,
dosta si se plakat čula;
ah, umukni veće sada,
kamenito zamuknula!"
Ali dočim pute slidi
k Carigradu on najpreče,
eto se ulak jedan vidi
gdi uprav njega tijekom teče.
Ovi, potom prida nj doje,
lis mu carski prikaživa;
on ga prima i vrh svoje
glave stavlja, pak celiva.
Mlad car, trpeć mučno odviše,
od istočnijeh sprava sknjenje,
agi u tom listu biše
otkrio srca svoga htjenje.
Pisaše mu da put strane
carigradske naglo grede
i da veće izabrane
djevojčice sve dovede;
veljaše mu još da svudi
Sokolicu pošlje iskati
i da joj skaže ko car žudi
da ga u Istok i ona prati.
Biješe lijepe zatočnice
mladi se Osman uželio,
ke ga zani drago lice
a ustrili pogled mio.
Uzo bi opet nagledati
rajskoga se nje uresa
i oči svijetlijeh u kih sjati
sunce vidi se od nebesa.
Pače on puta ne umije
naći u Istok kim će poći,
dokli Istočno Sunce prije
ne isteče svojoj noći.
Ali ova miso svoja
neće druzim da se objavi,
krijuć željom ljuta boja
slatku želju od ljubavi.
Nu se hitri hadum stavlja,
i jednoga crnca uzdana
po bojnicu lijepu otpravlja
put poljačkih ravnih strana,
buduć imo glase tada
da još po toj kraljevini,
za osvetit cara mlada,
s drugami ona rasap čini.

PJEVANJE DEVETO

Velika se, o Ljubavi,
vlas ognjenih tvojijeh strijela
u pogledu lijepom slavi
oka draga i vesela;
ali vele veća i jača
u kraljevskom srcu biva
čas ka strijele tve potlača
i sve sile pridobiva.
Nije čudo cića toga
Sokolica svijetla i mila
cara Osmana ljubljenoga
da je slidit ostavila.
Trudno mladoj bi podnijeti,
i smetena tim se reče,
za kim željno srce leti,
da i stupaj hro ne teče.
Biješe nemir najžestočiji,
ki stravljena dikla oćuti,
dalek sunca drazijeh oči
tamnom noći zamrknuti.
Ali, ohola i moguća,
iz krvave mrzi ju rati
s Turcima se pobjeguća
prid Poljacima ukazati.
Tim otkada lanjsko lito
mlad kraljević razbi cara,
s drugami ona strelovito
preko leškijeh strana udara,
leteć mnokrat sred potjera
sjemo tamo po prostoru
od Odera do Nepera
i s Nestera k Nijemskom moru.
Čim bojnica tako izbrana
veće puta tijekom minu
plineć, paleć sa svijeh strana
svu poljačku kraljevinu,
u slobodi smiona odviše
doć se usudi najposlije
u dubravu gustu više
grada od tvrde Varšovije.
Biješe u svrsi kolovoza
jur počela jesen plodna,
kad zadaždje s groznijeh loza
rujna i zlatna pića ugodna.
Pram osvanu dan čestiti,
koga vječna biće slava,
dan veseli od dobiti
kraljevića Vladislava,
u ki bez broja i bez kraja
vojsku on razbi i zatjera
Istočnoga ljuta Zmaja
lansko ljeto kraj Nestera.
K poljskom kralju na dan ovi
skupiše se sred Varšova
sve vojevode, svi knezovi
i staroste od gradova.
Tere pokli tuj u mnogu
bogoljupstvu u sve glase
najprije hvalu višnjem Bogu
u prisvetoj crkvi daše,
u razlike svak načine
sa svom se opet moći stavi
da spomena nad sve ine
srećnoga se dana slavi.
Mlad kraljević i po izboru
š njim gospoda ina tada
podranili bijehu u zoru
lov loviti izvan grada.
On razlike tireć zvijeri
hoće ukazat svim očito
kako s vojskom cara tjeri
u dan isti prednje lito.
Pod bogatim odjećami
od crljena sja grimiza,
gdi se biser i drag kami
vrh pošvena zlata izniza;
na pasu mu je mač zlaćeni,
vrh glave mu trepti perje,
a pod njime konj ognjeni
lakši, brži neg sjever je.
Taki je vidjet bog sunčani
i u oružju i u obrazu,
kad zvijeri iskat i on podrani
po nebeskom svijetlom pasu.
Brat Kazimir, toprv komu
lice zlatni mah celiva,
i on na konju ognjenomu
zlatno odjeven uza nj siva.
U Istoku od mladosti
zora od slave još mu istječe,
a od hrabrenstva i od liposti
stere zrake nadaleče.
Stjepan, mlađi brat, už njega
kaže istakmit djelim ime;
brži od plama, bjelji od snijega
igra urešen konj pod njime.
Jezde i svitla bratja ina
kon slavnoga Vladislava,
i od oružja i od haljina
zamjerna je svijem naprava.
Lijepi i mladi kraljevići
na njegovih zracih sjaju,
jakno sivi sokolići
kad se u sunce zagledaju.
Vojevode, knezi i pani
prid njim redom jezde u dici,
odjeveni i oružani
plemenito svikolici.
Plemenita družba ova
s dobitnikom turskijeh sila
na odlučena mjesta od lova
ovako se uputila;
a varšovske lijepe i mlade
sve gospoje pune dike
izišle su vrh livade
pokraj bistre Visle rike.
Tih se tančac među njimi
tuj zameće u ljuvezni,
u kom glasim medenimi
kliknuše ove slatke pjesni:
"O čestiti, o hrabreni
kraljeviću Vladislave,
svak je veseo u spomeni
nedobitne tvoje slave!
Ti, o sivi naš sokole,
u mlađahna tvoja ljeta
potlačio si Turke ohole
i dobio cara kleta.
S tebe obranu svu primila
kraljevina je naša svudi;
s tebe opet se razgojila
u pokoju ki svak žudi.
Svud težaku zemlja blaga
s tebe obilne vraća plode;
s tebe optječe mjesta draga
med iz dubja, mlijeko iz vode.
S tebe veseo krotka stada
pod sviroku pastir pase;
s tebe putnik miran sada
grede pojuć u sve glase.
Konj - koji se bijesan jaha
s napuhanijem nozdram prije:
rža, pjeni, oganj paha,
vihar vidjet bi svudije -
blag i krotak zelen milu
na livadah sad uživa,
tere bojnu ljutu silu
na ljuvenoj promjeniva.
Skladni puci, mirna sela,
travna polja, doba ugodna,
rojne pčele, stada cijela,
žitne njive, dubja plodna.
Razvedren je svak u licu;
glasi ti ovo svi govore:
Veće lijepu vjerenicu
na ćaćkove vodi dvore!
Kraljeviću, sve je spravno!
Ne skni veće pir veseli;
u unucijeh ime slavno
ponoviti naš kralj želi!
Novim zracim čin' da optječu
ova naša mjesta i dalje,
i rađaju se i istječu
sunci od sunac, kralji od kralja."
Ušto na čas dana blaga
tanac vode sej gospoje
i ovako se pjesan draga
Vladislavu slavnom poje,
eto smiona Sokolica
iz dubrave guste izide
s dvanaes bojnijeh djevojčica
ke ju svudi slidom slide.
Jak lavica usred gora
kad pritisne glad ju ljuti,
na sve strane uši otvora
oslušujuć kud se puti;
ako iz dubrav gustijeh kada
pastirske ona dipli čuje,
sudeć da tu pasu stada,
veseli se i raduje,
i misleći da brzo ima
na volju se nasititi,
k onoj strani put uzima,
leteć u tijek strjeloviti;
zatočnica tako je ohola
na začinke slatke i mile
kim se bijehu posred kola
lijepe gospođe oglasile;
vapije: "Evo plemenite
sreće, evo lijepa plijena!
Tec'te o drage me, tecite
na bogatstva neizrečena!
Slijed' me svaka, svaka osveti
sebe, cara, tursku vjeru,
spomenujuć u pameti
lanjsku dobit i potjeru!"
Dobro ovoga ne doreče
Mogorkinja dikla vrla,
a tište se i zateče
na brzomu konju hrla.
Lete za njom, a ne teku,
i nje druge nagle i hitre,
i plijen željni da prije steku,
brzim konjim stižu vitre,
ter u način poplavice,
ka s obilnijeh voda rijekom
plaho se oreć niz litice
sve što sreta nosi tijekom,
jedna jednu sprijed desnicom
za snježane prsi hvata;
druga drugu nica licom
stere konju priko vrata;
njeka za pram rudi od kosi
a za ruha njeka sviona,
za ruku onu ova nosi,
za pas zlatni ovu ona.
Priko noćne tako tmine
sred divljači vuku prike
vukovi ovce u načine
nemilosne i razlike.
Bojne dikle brže od strijele
tekuć poljem u pospjehu
s drazijem plijenom sve vesele
odmakle se dalek bijehu,
kad gospođe ugrabljene,
budući se osvijestile,
svu u glase sjedinjene
tuže, ciče, plaču, cvile.
Njeka ćaćka draga svoga,
njeka bratju milu a nika
uzdišući ljubljenoga
zove u pomoć vjerenika.
Još slobode slatke cića
ne pristaju sa svom moći
vapit slavna kraljevića
da ih otet bude doći.
Ali se od njih svijeh zamani
ciči, plače i tuguje,
u zaklonoj ako strani
nije nikoga da ih čuje.
Grm ih spleten, dubje često
gustim gajom još opstrije,
pače kitnim hvojam mjesto
nebesom ih istim krije.
Ukraj gaja gusta toli
dubrava se jedna otkriva:
brza ju rijeka grli doli,
a tih vjetric zgar celiva.
Rudi jasen, brijes široki,
bor zeleni, joha bijela,
divja lijeska, drijen žestoki,
kitni javor, vita jela
i česvina od sto vijeka
i hras davnji tuj se ustara,
ni im je nigda sila prijeka
naudit mogla od vjetara.
Proz dubje ovo hrlo stado
od razlicijeh trka zvijeri,
a po granah leteć rado
jato od ptica sveđ žuberi.
Bistra rijeka s veće traka
u dubravu gustu ulazi,
od sunčanijeh ka ju zraka
čestim kitjem čuva i pazi.
Ali sve se vode staju
i jezero sred nje čine,
ljetne danke u kom traju
lijepe vile od planine.
Družba istočnijeh zatočnica
slidi smiona i slobodna
gdi ju glasom od vjetrica
dubrava ova zove ugodna.
S druga tijeka svaka trudna
znoj na svijetlom licu utira,
i od vrućine od poludna
jaše u dubje polak vira.
Sokolica prihrabrena
prid njima se nagla puti
i u dubja ih skut zelena
klikne ovako počinuti:
"Eto je pastir svratio stada
u podgorje na plandište;
svak pod dubjem sred livada
pri kladencih vjetric ište.
Zato i mi, druge mile,
čim sunce odzgar pripeklo je,
hod'mo gdi sjen dubja dile
za trudima nać pokoje!
Uživajmo slatke hlade
gdje nas zove draga sjenca,
a konji nam vrh livade
neka pasu kod kladenca.
A ti, ki si toli svijeto
u junačtvu, Vladislave,
hodi otima' robje oteto:
čekamo te sred dubrave.
Ne straši nas tva desnica!
Cijele vojske s tobom vodi:
s dvanaes samijeh djevojčica
ja te čekam u slobodi.
Od prijekora i od sramote
po svijetu ti glas će otiti
ispod grada da ti se ote
cvijet gospoja plemeniti,
i da iz ruka dvanaes žena
ne mož opet ti ga steći,
ti ki u slavi od imena
letiš junak sad najveći.
Ah, ne trpi da su vrijedne
na tvoj kući, u tvom mjesti
djevojčice mlade jedne
dan od tvojijeh slava smesti!
Ali u tebi srca nije
na polje izit nam protiva -
da vlas ženska ne dobije
tko prije care pridobiva.
Uto, druge moje izbrane,
ne bojte se od potjera.
Odsjedimo konje vrane,
počnimo kon jezera."
Dikla ohola i smiona
u ovi način vika i prijeti,
veseleć se da sama ona
s drugam svojijem cara osveti.
Bojnice se sve poteže
i s robinjam s konja skaču;
svaka svoju nase veže,
sve ujedno one plaču.
Mlađahnijem, da ne uteku,
žestocijem uvitima
pri oštrijeh duba hreku
snježana se put prižima.
Ponosite i zlosrde
od Istoka vrle dikle
ovako se sprva tvrde
među sobom, pak su klikle:
"Pokli sumnjit nije sada
da nas ovdi tko sastane,
o viteška družbo mlada,
stav'mo oružje teško s strane,
ter po ovoj bistroj vodi,
čim sve praži sunčja zraka,
plovaj, plovaj u slobodi
igre mile tvoreć svaka!"
Rasladiti trude od boja
ušto ovako mlade žele,
od ljuvenijeh perivoja
otkrivaju lijere bijele.
Nije mjesta, strane nije
najmilije i najdraže,
ku zavidno ruho krije,
da se naga sad ne kaže.
Sve bjeloće da prid oči
izberu se i sjedine:
drobni biser od Istoči,
jasno srebro, snijeg s planine,
kon bjeloće mile i drage
bojnijeh diklic tamne ostaju,
ke u bistrih vodah nage
jakno zvijezde trepte i sjaju.
Na zamjernu na jedinu
njih bjeloću svijetlu izbranu
bistri jezer ončas sinu,
živim ognjem voda planu;
ozelenje kraj u travi,
trava u cvitju osta okoli,
bližnje dubje po dubravi
grane u vodu skloni doli.
Sa svijem vodam odsvud rijeka
zaletje se u tijek hrli,
s travom, s cvijetjem, s dubjem neka
celiva ih ona i grli.
Njeka je rudi pram vrh čela
u oblak zlatan pokupila,
njeka niz bio vrat rasplela
i vrh voda njim zdaždila.
Nu kći kralja od Mogora
ljepša i svjetlja svih se ukaza:
njoj iz bijelijeh prsi zora,
sunce istječe iz obraza.
Bjelja je vidjet ona vele
s drugam plovuć sred jezera
negli od mora vile bijele
i od spijevoca kufa pera.
Čim nje vlažni pram od kosi
tiho prši s hlatka blaga,
iz zlata joj biser rosi
po cvjeticu lica draga.
Ovaka se njegda objavi
i božica svijetla od lova
i po jezeru u dubravi
naga ovako s drugam plova.
Ovaka se i ljuvena
lijepa mati ukazala,
iz snježanijeh kada pjena
sred morskijeh se rodi vala.
Ali ohole dikle lijepe
čas ne mogu stat bez rati,
i u zabavah slacijeh hlepe
bojnice se ukazati.
S jedne strane šes ustaju,
s druge opeta šes protiva:
sve se vodam oružaju;
zatjecat se svaka uživa.
Jedna suproć drugoj plove,
jedna drugoj prijeti smeću;
sada one, sada ove
vodu uzimlju, biser meću.
Čim bojnice lijepe i nage
čine ovake igre u vodi,
tere svaka varke drage
i hitrine iznahodi,
eto od trublja i od vapaja
zamnje okolo sva dubrava;
lovci ju kruže sa svijeh kraja
kraljevića Vladislava.
Njeki u ruci harbu nosi,
kopje vito njeki ima;
s ognjenim su puškam mnozi,
mnozi s lucim napetima.
Oni vode brze hrte,
lovne jastrebe ovi drže;
tražeć vižli svud se vrte,
psi ini laju, konji rže.
Mlad kraljević biješe otprije
opkružio polja cijela;
soko mu se sivi vije
vrh svijetloga vedra čela.
Ptica ohola sred visine
plemenita jata tjera,
a na vrste manje ine
mrzi trudit brza pera.
Stiže tko se ne priklonja,
za priklonim letjet neće;
nu što udara, sve prid konja
Vladislavu slavnom meće,
ko tim veleć: "Toli mnoge
nije ni jake sile od svita
koja ovako prid tve noge
pasti neće pridobita."
Razlicijeh stada zviri
odsvud skaču zatjerana;
od lovaca družba ih tiri
i u krug zbija sa svih strana.
Bježi bez traga i bez puta
hitra kuna, zec pun straha,
vepar, kaplan, ris, košuta,
jeljen brzi, srna plaha.
Lovcim dubrava uokolo
i oružjem sva se optječe;
krotko zvjerenje i oholo
zbjeno u jatu jednom teče.
Nu kraljević, ko zamjeri
što dubrava krijaše ova,
viknu: "O družbo pust'te zvijeri!
srećnijega nam evo lova!"
Sokolica svrće oči
otkud buka strašna ishodi,
i ko pozna što ju uzroči,
i ko vidje što se zgodi,
vapije drugam: "Prešno svaka
na oružja, na obrane!
neprijateljska množ nas jaka
optekla je s svake strane."
I uto iz voda hrlo iskače,
i uzam ruha na se meće;
samom sabljom među mače
usrnuti spravna je veće.
Vremena bo ni čas nije
da oklopjem prsi opaše,
da kacigom čelo skrije,
da na brza konja uzjaše.
Nu nje druge brze toli
u izišastvu bit ne mogu
da ih vlas brža ne okoli
neprijateljskom u nalogu.
Što da učinit mogu nage?
Pridobita je svaka sama,
ne od protivne sile i snage
nu od istoga svoga srama.
Nijedna oružja ne popada
ni u drugo trati sila
negli u odjeću jeda mlada
naga bi se zaštitila.
Tako lovice u lovu se
uloviše pri lovini;
pače gusa usred guse
inih plijeneć plijen se čini.
Tako i jato bijelo u vodi
od snježanijeh kufa plove
i igre nove iznahodi
pod žubere slatke i nove;
nu ako upazi orla siva
gdi na nj leti iz visina,
sklapa krila, glavu skriva,
ne igra veće ni začina.
Kraljević se blag odveće
s uhićenijem diklam kaže:
ko one inih, on njih neće
vezat, samo im stavlja straže.
Sokolica nu viteška
ne gubi se, što sama osta:
u desnici sablja teška
za cijelu joj je vojsku dosta;
pače druge nje videći
da su u ropstvo veće upale,
skače gdi je skup najveći
neprijateljske od navale.
Jakno tigre, zvijer srdita,
iz planinske kadno spile
lovac skupi i pohita
porode joj drage i mile,
pune bijesa i čemera
u plahom se krši tijeku,
i zlotvora dočim tjera,
reži u ognju strašnu i prijeku;
tako puna srčbe ognjene
i ohola bojnica je,
čim u plijenu zaplijenjene
oslobodit druge haje.
Među oružja, među konje
ne teče ona nego leti,
tere smrtne i pokonje
raspe lovcem vika i prijeti.
Naprijed, nazad, zdesna, slijeva
grad udarac smrtnijeh valja,
daž od leške krvi lijeva
topeć mjesta bližnja i dalja.
Lomi, krši, tre, potlača,
bije, siječe, pleše i meće;
sto desnica i sto mača
da ima, mogla ne bi veće.
Leha i Kraka ubi ujedno:
mačem prođe oba hrlo;
a nemilo i neredno
Vitoslavu prikla grlo.
Priko pasa Đurđa udara
i rasijeca u dva dijela,
a odnese u Gašpara
vrh od glave vas do čela.
Stuče Ostoji bočom glavu
i moždani sve mu proli;
on vas streptje i u krvavu
blatu pade na tle doli.
Još Biserko, dijete mlado
ružom lice komu zene
a veselo sjaju i rado
oči lijepe i ljuvene,
u plahoći bez ozira
na bojnicu čim nasrće,
ispod sablje britka umira
ku ona plaho na nj obrće.
Ali jedna zatočnica
što da more proć tisući,
budi zmija krilatica
i ognjeni zmaj gorući?
Oko nje su sjedinili
Poljaci se svi u buci
i sto mača izvadili
suproć jednoj samoj ruci.
Smiona dikla ne ima straha,
ali čijem ih bije i tuče,
iznenatke sred zamaha
viteška joj sablja puče.
Ne ustavlja se, bočom lupa
i u zlotvorskoj grezne krvi;
nu od leškoga svakčas skupa
odsvud mnoštvo veće vrvi.
Tada u smrtnoj čim pogubi
kraljević ju slavni gleda,
prije neg život mlada izgubi
skače s konjem sam naprijeda;
rastiskuje i uklanja
sve viteze svoje s strane
i da ju ničiji mač ne ranja,
njegovim joj čini obrane.
Nije hrabrenom Vladislavu
vik u srcu svom podnijeti
lijepu bojnicu i gizdavu
da neredno vidi umrijeti;
spomenuje nje jedina
i zamjerna bojna dila,
sred bogdanskih kad ravnina
u pomoć je caru bila.
A i toliko ona je lijepa
i u rasrdžbi i u gnjivu,
da pogledom stijenje cijepa
i u ognju zgara živu.
Ni kraljević vik bi uteći
od nje drazijeh oči mnogo,
da ne ustruča ozir veći
sad željenje svoje mnogo.
Krepku on miso ima ovu,
da u nijedno viku doba
vitezu se Jezusovu
željet Turkinj ne podoba;
a i ures drag sunčani
od sve lijepe vjerenice,
ki u srcu gleda i hrani,
ne da mu ino željet lice.
Sokolica ali, veće
videć ino da ne more
i da iz one ima smeće
rasutje izit nje najgore,
za nikako ne upasti
u poljačke živa ruke,
smiona grdi bez pripasti
ognje, mače, strile i luke.
Pri slobodi smrt ne haje,
tiska i nazad lako uzmiče;
a i kraljević ne pristaje
vikat nitko da 'u ne tiče.
Nu nije puta već naprida:
vojska je prid njom, za njom rika.
Što će? gdi će? Da se prida.
Vladislav joj slavni vika.
Bojnica se netrpeća
sva plam živi na ovo stvara;
riječ joj izrit ne da smeća,
rukom samo odgovara.
Ali se oprijet zaman sili;
na nju jednu svak se puti:
predat joj se trijebi ili
sasma ludo poginuti.
Tim stegnuta s tih nezgoda
u rijeku se meće doli;
štraplje uzgori plaha voda,
kraj zamniva vas okoli.
Na vrh ona iz dna iskače,
i na izmjenu ruke od lira
sve što može brže i jače
pruža dilje i prostira.
Plove jakno laka riba,
i, gdi s druge strane pazi
da se od rijeke kraj prigiba,
slijedi i nadvor hrla izlazi.
Kraljević se slavni čudi
nedobitno pazeć sminje
i slobodu mnogu sudi
od hrabrene Mogorkinje.
Tim sred skupa svih junaka
sprva ju diči, hvali i slavi,
za podoban dar joj paka
uhićene druge otpravi.
Bojne konje, svijetla oklopja
i ostalo sve što ote;
štite, strile, luke, kopja
šlje joj na čas nje lipote,
veleć: "Da znaš, mač sred moje
ki desnice vidje sjati,
jer se opasa za gospoje
slobodivat, ne hitati;
zašto, zasveda turački
strah je i rasap naša sila,
kraljević je svud poljački
štiti i obrana lijepijeh vila."
Nu ko bojna dikla uza se
opet mile dikle vidi,
s tolikoga dara sva se
panji, gubi, smeta i stidi.
U pameti misleć hodi
ko bi mogla zahvaliti;
nu načina ne nahodi,
tim ovako sta vapiti:
"Kraljeviću glasa mnoga,
dobita sam ja, dobita,
ne od oružja nu od tvoga
blagodarstva plemenita."
Ko ovo reče, diže s vrata
lijep ogrljaj hitro zglobjen,
vas biserom oko zlata
i kamenjem drazijem pobjen.
Slovima se on optječe
u kih pismo šti se odzgara:
"Svak odstupaj nadaleče!
mogorskoga kći sam cara."
Za uzdarje posla ovo
Vladislavu hrabrenomu,
veleć da ime svud njegovo
u srcu će nosit svomu,
i da unaprijed nigda veće,
za harna se ukazati,
proć krstjanim ona neće
nigdje s drugam vojevati.
Pak oružja na se stavi
i na uresna konja skoči,
tere s družbom put upravi
k carstvu očinu put Istoči.
Nu k istočnim stranam svijeta
čim bojnica lijepa jaše,
crni ju hadum eto sreta,
Kazlaraga koga slaše.
Sprva joj se on poklanja,
kako običaj turska prosi,
paka ukratko bez krsmanja
kaže glase ke joj nosi.
Veli: "Od slavna cara Osmana
u Istok, gdje sad s vojskom ide,
o kraljice, ti si zvana
i ove druge ke te slide".
Sokolica na glas ovi,
ki s veseljem sliša mlada,
konja obrće na put novi,
puti se uprav Carigrada.
Sred stravljena srca svoga
čas ne može mira imati
da joj cara ljubljenoga
prije se željnoj nagledati;
koga ni dug put, ni brijeme,
ni ina nijedna stvar na svijeti
nije s prigodom razlicijeme
mogla izet joj iz pameti.

PJEVANJE DESETO

Zatravljena Sokolica,
da prije vidi cara mlada,
s drugam leti jakno ptica
put bijeloga Carigrada;
a Poljaci svi veseli
i gospođe slobođene
na obilne su gozbe sjeli
pokraj rijeke svim studene.
Na čas dana srećna toli,
a u zdravlju kraljevića
zdravice se uokoli
napijahu od mladića.
Još na slavu poljske krune
pod glas skladnih začinaka
rujna vina čaše pune
služahu se od junaka.
Prođe zdravica, i u zdravlju
kraljevića vjerenice
napi slavni Vladislav ju
čašom zlatnom sred desnice.
Veseo ostatak danjih časa
lovci ovako čim trajahu,
česti glasi iza glasa
kraljeviću dolijetahu.
Ulak, najprije koji dođe,
navijestio mu ovo biše
od Turkinja ko gospođe
varšovske se zaplijeniše.
Donije drugi ko je veseo
kralj i š njime vas puk ini
da je Vladislav slavni oteo
kleta gusa što zaplini.
Hrlo tekuć prispije treći:
š njim poruka nasta ova,
da s gospodom, čas ne ckneći,
gre kraljević put Varšova;
a to prije noći neka
u gradu se nađe unutra,
er poklisar carski čeka
u osvijet se bijela jutra.
Ko dobitnik od Istoči
ču zapovijed oca svoga,
na brzoga konja skoči
naglo slijeđen od svakoga.
Gospodičić mlad prid njime,
da od puta trud mu skrati,
kliče glasom veselime
u ovi način popijevati:
"Podiže se plaho dijete
mlad car Osman s Carigrada
na pogube, raspe i štete
poljskijeh polja i livada,
da čestitu krunu lešku
sabljom smakne i potlači,
i pod tursku silu tešku
nje kraljevstvo uharači.
Ali istine buduć glase
kralj poljački veće čuo
s neizmjernom vojskom da se
car na njega podignuo,
zapovidje sa svijeh strana
da vojevode sve najveće
i gospoda ina izbrana
u varšovsko dođu vijeće;
gdi, buduć se razumile
turske sprave strašne odviše,
s mnogijem silam mnoge sile
susresti se odlučiše.
Poletješe zapovijedi
po prostranoj kraljevini
put Varšova da svak slijedi
pod oružjem u brzini;
da na vojsku svak se kupi,
da se oprijeti svi sjedine
silnom caru, prije neg stupi
na podoljske pokrajine.
Sva se zemlja na glas ovi
zbuča, zbuni i podiže;
vrve odsvud vitezovi,
k Varšovu se svak približe.
Inostrane krune i knezi,
s kim Poljaci društvo imaju,
s vojevodam i s vitezi
na njih pomoć i oni ustaju.
Prosuše se stijezi svudi,
trublje daše bojne glase;
od razlicijeh vojska ljudi
na ravnome polju sta se.
Sinu svomu kraljeviću
kralj šibiku nad svijem poda,
a ime Karlu Hotjeviću
od vojevode svijeh vojevoda.
Sunčano se svijetlo oko
ljepšijeh vitez ne nagleda:
svi jezdijahu uširoko
pod načinom skladna reda.
Zaletje se iz sjevera
na Istočna ljuta Zmaja
i prostrije bijela pera
poljski Oro put Dunaja.
Slavna kralja vojska izbrana
pod krilim mu staše tada:
cvijet junačkih leških strana
i Krakova ures grada.
On moškovskih priko polja
dođe ruske na granice,
pak upriječi put Podolja
uprav tvrde Kamenice.
Stani se otle na krajine
gdi od Nestera rijeka teče,
ter pogleda iz visine
bistrijem okom nadaleče.
Ali onuđe od Dunava
pazeć sletje siva ptica,
gdi slavnoga Vladislava
suncem sjahu vedra lica,
veleći mu: 'Zapovijeda',
kud ću obratit brzim krili,
kud li kazat put naprijeda
nedobitnoj tvojoj sili?
Eto u staro Drenopolje
Otmanović izišo je,
na široko ravno polje
taboreći čete svoje;
paček se je i otole
sam na konju it podigo,
da bi tvoju, o sokole,
nedobitnu dobit stigo.
Nu što velim? Nove glase,
kraljeviću, čuj, izbrani:
prišo je Dunav, približa se
plahi Osman k ovoj strani.
Eto moje bistro oko
veće ga je ugledalo:
polje mu je svijem široko
neizmjernoj vojsci malo.
Zasjedi mu ti mostove
priko Pruta i Nestera,
er sam pogled vojske ove
razbjena ga natrag tjera.
Scijeni dijete s bojnom rati
da se umiješat sred junaka
u saraju vojevati
s kolom lijepijeh djevojaka;
misli, iz luka vitezovi
što potežu smrtne strile,
da su posmijesi i celovi
kijem ranjaju usti mile,
a zatočne ravne strane
bojna polja sred zavade
prsi bijele i snježane
Turkinjice lijepe i mlade.
Ah, čuj u što dijete uzda se!
Kad se na boj š njim spravljala,
carica mu je zlatne vlase
za tetive luka dala,
veleći mu: Slatki brače,
ti iz moga strijeljaj prama:
ja zlotvore tve najjače
pogledom ću sharat sama;
ti desnicom tvom hrabrenom,
ja ću očima daždjet smrti,
mahramicom pozlaćenom
truđahnu ti znoj otrti. -
Utoliko i ti otpravi
vojevodu sajdačkoga,
da na moru razbije plavi
neprijatelja silna tvoga.
On s Kozacim, od kih sada
glava je stavljen, u dobiti
do samoga Carigrada
lasno sve će poplijeniti;
pače još će proć naprida
vlas njegovih vojničara
i izet tvrdih iz obzida
Korevskoga tamničara.
S druge strane pod oklopjem
Radoviljski knez otidi,
ter na Vitoš s vitijem kopjem
proz Planinu Staru uzidi,
Nemaniću da Stjepanu
namjesnik si krune carske,
čim pod tobom zemlje ostanu
srpske, raške i bugarske.
Senjanskoga i najbolje
još viteze makni sade
da na staro Nikopolje
tvoj dobitni stijeg usade.
Tuj se Marka Kraljevića
i Mihajla vojevode
još popijeva bojna srića,
smjenstva, junaštva i slobode.
Skokni konja po Kosovu,
gdi ubi Miloš cara opaka,
a k bijelomu Smederovu
pošlji kitu tvih junaka;
duh da odahne i počine
ukopanijeh pepeo kosti
Đurđa despota i Jerine,
kijeh zet Murat ožalosti.
Nu tvu vojsku nebrojenu
u dvije vojske prije razdili,
ter na polju otvorenu
s jednom se opri turskoj sili;
a s drugom ju iz nenadne
strane opkruži i zateci,
ter smetene i neskladne
glave sveži, puke isijeci.
Obod' konja, uzmi veće
u desnicu kopje vito;
Bog je s nami, od tve sreće
nevjerstvo je pridobito.
Nijesu od mnoštva Turak sade
junaci se tvi pripali,
er da nebo ozgar pade,
na kopjijem bi ga uzdržali;
nu su Turci iščeznuli:
sjeverne im zvijezde prijete,
er pogubu njih su čuli,
kad na carstvo stane dijete.
Priko Crna mora doni
Otman sablju vrh krstjana;
priko Crna mora goni
sad krstjanska sablja Osmana'.
Ču kraljević glas pun sreće,
i u bogdanske zemlje ravne
pod orlovim stijegom veće
čete uvede na boj spravne.
Suproć njemu car srditi
od sto vojska s vojskom doje,
kojoj mogli pribrojiti
svi jezici ne bi broje.
Na oružje se s obje strane
dođe, i u buci vas svit zamni;
zdaždiše u ognju smrtne rane,
sve se smete, dan potamni.
Kon Nestera Nester veći
turske krvi tuj proteče,
i u nevjerskom raspu i smeći
jedva s glavom car uteče.
A sad, carski dobitniče,
kraljeviću naš hrabreni,
gdi zapada, gdi ističe,
slijedit smo te pripravljeni.
Ne od hlapa, ki na jata
zatjerani na boj hode,
nu je tva vojska izabrata
od vojevoda i gospode,
ki svi vape: "Pri Dunavu
ne stoj nego prostri sada
našu, tvoju, Božju slavu
od istoka do zapada!"
Tako junak popijevaše;
ali uz vedra kraljevića
veće u Varšov družba jaše
svijetlijih mladic i mladića.
Svak se vidi odsvud teći:
na vratijeh ga svak je srio,
s gospođam se veseleći
kih on biješe slobodio.
Po prozorih sa svijeh strana
djevojčice lijepe sjaju,
i od razlika cvića izbrana
dažde obilne prosipaju.
Hvale vas mu puk začina,
star i mlad ga častit hrli,
i kralj slavni slavna sina
rado prima, milo grli.
A i poklisar cara silna,
buduć prošo sve Podolje
i sva ruska mjesta obilna,
na mazovsko dođe polje.
On se u gradu Kamenici
biješe uzdržo vele dana,
što kazački svud vojnici
vrćahu se sa svijeh strana.
Od njih guse neizrečeni
strah u srcu svom oćuti,
zasve er znaše da otvoreni
poklisarom svud su puti.
Još bo odonda paša uspreda
i u teškoj osta smeći,
otkad s kopjem na nj ugleda
Krunoslavu bojnu teći.
Sumnji, i sveđ mu sumnja čini
s uzroka se bojat tega,
kako ona, da se i ini
upoznali ne bi u njega.
Tim dokli se ulak vrati,
koga u kralja poslo biše,
ne hteć naprijed putovati,
odocni se on saviše.
Nu ko primi da vojvoda
nad Kozacim podoljskima
uzdahnu mu stražu poda,
ka ga u putu pratit ima,
i bez sumnje i bez straha
s družbom Kozak vitezova
na ravnine sad dojaha
nedaleče od Varšova.
Na brijeg jedan šator meće,
konja odsijeda na kom jaše,
a vrh njega i noć veće
crni šator svoj steraše.
Tuj počinu, dokli opeta
na istočna vrata bijela
jasnijem stupom Zora išeta,
sva rumena, sva vesela.
Kralj poljački utoliko,
nedobitni i čestiti,
kupi i vijeće sve veliko,
cvijet kraljevstva plemeniti;
a to u vedroj slavi neka
sred vojvoda i sred pana
na pristolju on pričeka
poklisara cara Osmana,
ki s naredbom tad potpunom
biješe u mnogoj poslan želji
da s poljačkom slavnom krunom
mir utvrdi i utemelji.
Ah, ovako s plahe ćudi
nerazbornim smjenstvom gine
neprijatelja tko ne sudi
za ono što je doistine.
Eto usiljen car je oholi,
poć u Istok spravan gdi je,
da s darovim sad se moli
komu sabljom prijeti prije.
Ne smije se ganut dijete -
još bo straši Prut ga rika -
što ne vidi sprva uvjete
nedobitna dobitnika.
Biješe sunce konje ognjene
po nebeskom polju udrilo
sred istoči razvedrene
zlateć zorno rumenilo,
s istočnijeh se strana kada
eto paša carski upazi
gdi od Varšova bijela grada
u varoše lijepe ulazi.
Sred prostrane kraljevine,
jakno srce poljskijeh polja,
stoji Mazovska mimo ine
sve države ljepša i bolja.
Na Visli joj bistroj rici
Varšov grad je vrh i glava;
u sadanja doba u dici
dvor mu kraljev svjetlos dava;
tuj bo kralji pribivaju
i pristolja drže svoja,
i općena se vijeća staju
ili od mira ili od boja.
Prid Varšovom na livadi,
ka je u svakom ravna kraju,
vitezovi vidje mladi
bojne konje gdi igraju.
Pri viteškoj toj zabavi
man poklisar konja plaha
iska od igre da ustavi,
dokli u gradska vrata ujaha.
Janjičara sto naprijeda
u žarkulah s perjem jaše;
spahoglan ih peset reda
tihom jezdom slidijaše.
Opeta je broj konjika
u odjećah plemenitijeh,
korugva im množ razlika
vrhu kopja trepti vitijeh.
Dug red mladih pak djetića
s razlicijem se darim kaže
kralja i slavna kraljevića
Otmanović kijem častijaše.
Trijes konja su u povodu
arapskoga od plemena:
ognji u zgledu, vihri u hodu,
vrh morskijeh bi tekli pjena;
suho im zlato sedla skova,
sakrafoče biser niza,
drag je kami sred njihova
čela vidjet sunce izbliza.
Trijes lukova s trkačima,
nakićeni pribogato,
zamjeran je ures svima -
sve drag kami, biser, zlato.
Još tredesti britkijeh sablja,
kim izvrsnos Istok dava,
a s nebesa suncu ugrablja
zrake svijetla svim naprava.
I tridesti robinjica:
zlato im često pram nathodi,
zora iz čela a danica
iz oči im bio dan vodi.
Pogleda su sve razbludna
a obličja gospodična;
ljepota je njih pričudna
božicami rajskijem slična.
Mladomu ih Vladislavu
Osman mladi car posila
za razgovor i zabavu
sred pokoja draga i mila.
Jaše paša najposlije;
konj pod njime ponosit je,
oko glave odsvudije
snježani mu veo svit je.
Bijeli risi crnijeh pjega
zlatan kavad svud mu rese;
do samoga pasa u njega
sijeda brada prostire se.
Na uzdi drži jednu ruku,
pri prsijeh drugu hrani,
kažuć u njoj svemu puku
carski u zlatu lis poslani.
Vojvoda mu šes je okolo,
kim naredi kralj ga sresti;
odjeveni svi su oholo,
svijetla obličja, stavne svijesti.
Njih su konji vidit taci
da ne tiču tli čim jezde;
pače regbi hitri i laci
pružiće se sad na zvijezde.
S ovijem redom, u ovoj slavi
gospoda ga družeć ova,
poklisar se carski upravi
kraljevskijeh put dvorova.
Kraljevski se bijeli dvori
dižu i diče put nebesa
ponosito k zvijezdam gori,
na prostoru puni uresa.
Na mramornih stupijeh, koji
lijep red kažu, svakolika
naslonjena građa stoji
plemenita i velika.
U prostrana vrata lipa
ko se ulazi, u dva reda
izdjeljanijeh broj se kipa
starijeh leškijeh kralja gleda.
Tako im umje hitrijeh ljudi
vješta ruka slike utvorit
da, tko ih pazi, živijeh sudi
i da sad će progovorit.
S bijelijem gnijezdom orlovime
Leh se u jednoj ruci objavi;
drži u drugoj grad kom ime
od našasta gnijezda stavi.
Dubrava mu je oko čela,
on bo iz dubrav skupio je
u gradove i u sela
puk kom ime poda svoje.
Krak se za njim pak udjelja;
drži u rukah grad i ovi,
Kraka svoga zgraditelja
ki imenom i sad slovi.
Primislav se s štitim pazi
i s kacigom dupskijeh kora;
oružjem bo tijem porazi
Ugre i izagna priko gora.
Leh se drugi vidi opeta,
stoji konj uza nj; on bo steče
oblas, što u sva mlada ljeta
brzijem konjim tijek priteče;
drži u rukah luk i strile,
kim obrani od česarske
Velikoga Karla sile
puke slovinske i ugarske.
Pjastav slijedi: ruka jaka
pod jarmom se još proslavlja;
volovom ga sprva a paka
neprijateljim svojim stavlja.
Kip je za ovijem komu od kosi
vrh pleći se vlas prostira;
krs u rukah zlatan nosi,
a u nebo oči upira -
Mjesislav je ime od slave,
ki u svetoj vodi umijesi,
koj on prvi vrh od glave
prignu i krstom čelo uresi.
Boleslav je sin za njime
na pristolju s krunom zgara,
ku s imenom kraljevskime
prvi on primi od česara.
Kon njega se pismo izdube
ruske vojske ko potlači,
Pomoravce i Kasube
primi, a Pruse uharači.
U odjeći kaluđera
Kažimir se prvi udjelja;
još križ drži kim zatjera
kralj redovnik neprijatelja.
Boleslav se pod oklopjem
Krivousti gleda i broji;
on na konju s vitijem kopjem
i s perenim štitom stoji;
Vladislava oca svoga
sprijed priliku drži od zlata,
na štitu orla poljačkoga
s česarskijem sred nokata.
Stijezi, oklopja s mačim, s štitim
pod lovornijem vise vijencom,
i sve što ote pridobitim
Rusom, Ugrom, Čehom, Nijemcom.
S bijelim orlom stijeg držeći
Kažimiru je drugom slika;
s tijem bo plešuć glavu smeći
ime dobi od Velika.
Lauš pak je: zagrljena
na štitu mu je Visla i Sava,
i dostojno narešena
dvjema krunam jedna glava.
S druge strane prvi u redu
kip se kaže plijenim kitan:
Jadželom je, po pogledu
kralj i junak nedobitan.
Slava u vodi zdaždje s nebi,
da ga vlada vojujući,
kad Vladislava ime sebi
krsteć se uze, sve da kući.
Na štitu mu je oklopljeni
konjik, ki čim konja teče,
digo je u obje ruke ognjeni
mač vrh glave, da udre preče.
Naličje uza nj stoji viteško -
mlada kralja mož svjedočit;
svija i stresa kopje teško,
a konj pod njim sad će skočit.
Zgar "Vladislav tretji" piše:
dobitniku slavnu carskom
treću krunu zvijezde sviše
nad poljačkom i ugarskom.
Sablje, luci, kopja i štiti
i plijen je odsvud ki mu ostavi
beg u gorah pridobiti
i car Murat na Muravi.
Od mramora pak je bila
stup udjeljan; pišu slova:
"Kralj dobitnik nijemskih sila,
rasap turskijeh vitezova."
Na štitu mu je oro oholi,
lis masline u kljunu ima:
"Kažimir sam", šti se okoli,
"vernim, smeća odmetnima."
Od bronce opet stoji uzgori
kralja Alberta slika ulita;
okolo joj svud su odori
Tatarina pridobita.
Druga uz nju sva se bijeli,
pram pod krunom sam se crni;
zlatno pismo odzgar veli:
"Kralj Lesandro blagodarni."
Treća uz ovu izdjeljana
sjedi uzmnožna i velika
s krunom kom je zgar vjenčana
s maslinome lovorika.
Veličinu kaže svoju
obraz svijetli, pogled stavni,
s pismom: "U miru i u boju
Šišman prvi, kralj prislavni."
Duga je zemlja - slava je dilja
ka od imena raste svoga:
razbi Tatara i Vasilja,
silna kneza moškovskoga.
Šišman drugi stoji za njime;
vedru sliku zlato odijeva,
od Augusta srećno ime
ki ponovi čim kraljeva.
Oro konjiku oklopjenu

na štitu mu družbu čini;
on bo u vijeću združi općenu
Litvu k poljskoj kraljevini.
Za ovom kralja i junaka
u ugarskoj je kip odjeći;
s buzdohanom ruka jaka
ragbi stoji još priteći.
Pismo se odzgar zlatno gleda:
"Stjepan Bator", ovo 'e dosta;
slava ostalo pripovijeda
i glas za njim koji osta.
Od oružja stoje gomile
ke kralj vitez ote i doni,
kad moškovske razbi sile
i odmetne Pruse skloni.
Prilika ova zaglavila
biješe oba svijetla reda,
ko tim veleć: "Priko dila
mojih ni moć proć naprijeda."
Mnozi kipi mnozih kralja
među ovim jošte slide;
ali ih kriju mjesta dalja:
slike im se sprijed ne vide.
Krije ih misto, nu zamani,
ako im je ime udjeljano;
u slavnijeh se djelijeh hrani,
svemu svijetu tim je znano.
Nu ko paša pribogata
silna cara od Istoka
na velika dođe vrata
dvora svijetla i visoka,
eto između skupna puka,
ki odsvud vrvi i izlazi,
tvrdu stražu od hajduka
pod ognjenim puškam pazi.
Viteškoga konja odsjede
sa svom družbom, ter se veće
proz razlika mjesta uzvede
prid veliko gori vijeće.
Sred dvorova, kim sve strane
mnogi ures prikrio je,
i velike i prostrane
tri vijećnice redom stoje.
U najprvoj stat se vide
sveđ mladići plemeniti
ki kraljevsku dvorbu slide
za na svijetle časti uziti.
U drugoj se kupe i staju
plemići opet zrelijeh lita
koji kralju na glas daju
tko uljesti k njemu pita.
Kralj u tretjoj, nada svima
veličinu ka prostira,
poklisare svijetle prima
i od vladanja vijeća zbira.
Ali u vijeću utoliko,
dočijem svjete svak prinese
ter se odluči svekoliko
što odgovorit paši će se,
Zborovski se knez otpravi,
obran među mudrim zborom,
poklisara da zabavi
plemenitim razgovorom;
ki se oglasio biješe odavna
i prosuo svud besjede
da od silna cara u slavna
kralja zacić mira grede.
Svijetli pan se diže time,
koga slave svudi lete,
i u vijećnici srednjoj š njime
u način se dvoran srete.

PJEVANJE JEDANAESTO

Vijećnica je srednja u sebi
tej naprave, tej liposti
da tko 'e u njoj vik se ne bi
nagledo je od milosti.
Bogato je narešena;
pokriva ju sa svijeh strana
svila zlatom ispunjena,
na razlike slike tkana.
Tuj bo iznova slavna zgoda
dobiti se lanjske složi
koja Turcim prikor poda,
a Poljacim čas uzmnoži.
Izvrsnostim svak se čudi:
nebo 'e odzgar, zemlja okolo,
stijezi, trublje, konji, ljudi,
silna oružja, bjenje oholo.
Car se gleda, plaho dijete,
gdi se digo s Carigrada
na pogube, raspe i štete
poljskijeh polja i livada.
Š njim se pazi oružana
množ nezgledna na sve kraje;
gubi ime polje i strana:
što oko vidi, sve vojska je.
Ali opeta glasoviti
poljački se kralj objavlja,
za kraljevstvo obraniti
gdi proć caru vojsku spravlja.
Svud se paze brzi ulaci
hrlo optjecat svaku stranu,
da ured skaču svi junaci
krune općene na obranu.
Letjet gledaš zapovijedi
po prostranoj kraljevini
put Varšova da svak slijedi
pod oružjem u brzini.
Vidi se ončas na glas ovi
gdi se zemlja sva podiže,
gdi odsvud vrve vitezovi,
gdi se oružjem sve užiže;
gdi inostrane krune i knezi
s kim Poljaci društva imaju
s vojevodam i s vitezi.
na njih pomoć i oni ustaju;
gdi se mnoga vojska zbira
vrhu polja svim široka,
i gdi se Orlov stijeg prostira
proć Mjesecu od Istoka.
Nu poklisar sve ostavi,
a uze pazit k onoj strani
gdi s oružjem sto'e u spravi
Turci se udrit i krstjani.
Velike se vojske dvije
vrhu ravna kažu polja
kraj prostrane Bogdanije
i granica od Podolja.
I toli su po načinu
izatkane sej države
da, tko ih gleda, zaistinu
cijeni da su zbiljne i prave.
O krajijeh polja od rati
Prut i Nester gledat slidiš,
i ako ć' oku vjerovati,
romon čuješ, tijek im vidiš.
S jedne strane tuj pazi se,
i bez svrhe i bez mjere,
turska strašna vojska gdi se
jakno mjesec na luk stere.
S druge vojska od Poljaka
svim se kaže lijepa kita,
od hrabrenijeh sva junaka
po izboru skladno svita.
I toliko slične slike
tkalac hitri svemu poda
da ne samo svak prilike
pozna od vitez i vojvoda,
nu se u svemu ti biljezi
od istine još gledaju,

da bi reko trepte stijezi,
buče ljudstva, konji igraju.
Paček se oko dotle vara
i poznanja svačija gube
da gdi bubanj svaki udara
čuješ i gdi trublje trube.
Izvrsnostim sih naprava
vas zapanjen paša ostaje;
u istinu se upoznava
i mni u vojsci opet da je.
Snebiva se da toliko
ruke umrle hitro vezu;
tim je ovako on pokliko
Zborovskomu svijetlu knezu:
"Tko bi, slavni vo'evoda,
toli umjetan među vami
da besjedu i duh poda
ovijem mrtvijem prilikami?
Oružja ova tko osnova
i lanjskoga boja sile?
Ah, jesu li čuda ova
ljudske ruke učinile?
Eto pazeć vojsku našu,
ke je mnoga veličina,
svakoga u njoj poznam pašu
i Turčina po Turčina.
Još kad bi mi moglo biti
poznat i one srećne puke
kim je caru odoliti
od junačke išlo ruke;
ter bih čuo od svijeh ime
ko svijeh vidjeh vojevati,
ne bih mogo u sej vrime
draže stvari ja slišati."
Na ovo dvorno uprašanje
od careva poklisara
knez, ki djelim svud slavan je,
u ovi način odgovara:
"Dobrovoljno tvoj Milosti
ja ću kazat, paša izbrani,
narode one s kih kriposti
kraljevstvo se naše obrani.
Nu vitezi tko su koji
razabrat je mučno imena,
gdi sva u skupu vojska stoji
taborima obgrađena;
tim pogledaj gdi iz tabora
van izišla sva se otkriva
otvorenijeh vrh prostora
čekat cara suprotiva."
Tajčas carski paša obrati
tihi pogled stavna obraza
poljsku vojsku razgledati
gdi mu slavni knez ukaza.
Sunčano se svijetlo oko
ljepšijeh vitez ne nagleda:
svi na čete uširoko
slijede način bojna reda.
Nu poklisar čudom novim
snebiva se pazeć paka
prid ovacim vitezovim
za vojvodu pustinjaka.
Zagunjastio i zarasto
ovi u kosah vas se vidi;
postarano lice i tmasto
kaže od kože suhor blidi.
Obje mu su noge bose,
drži u rukah križ raspeti,
a konopom opaso se
po oštrom ruhu od kostreti.
Oči š njega čas ne smeće
zapanjeni Alipaša,
i ne može srcu veće
odoljeti da ne upraša;
Zborovskomu veli time:
"Tko je oni, gospodine,
ki ide prvi prida svime,
a porušen nad sve ine?
U čovjeku poharanu
i satrenu onoliko
ku ste ufat mogli obranu
gdi na bjenje se ide priko?"
Podsmjehnu se sim riječima
knez, i ovako odgovori:
"Ne boji se tko pravu ima
vjeru u Boga višnjem gori.
Od koljena je plemenita
gospodičić jedan ono
ki pogrdi slavu od svita,
a obra bitje svim priklono.
Blaž na ime on se zove,
i s istoka do zapada
od svetinje glas njegove
po narodih leti sada.
Na svakčas bo kroz veliko
djelovanje od čudesa
kaže svitu on koliko
drag je kralju od nebesa.
Po pustinjah nag dočime
Isukrsta naga slidi,
među carom i našime
kraljom zgode sve prividi.
Tim noseći križ u ruci
s kraljevićom na boj doje
i, gdi oružjem ini puci,
on molitvam vojevo je.
Nu besjeda moja ova
sasma duga da ne izlazi,
od poljačkijeh vitezova
sliša' imena, slike pazi.
Gleda' onega ki sred štita
u verigah drži lava,
a od zelena perja svita
na glavi mu stoji dubrava;
i odjeća mu sva je zelena,
kom oklopje zgar pokriva:
i konj zelen oka ognjena
regbi pod njim munja je živa:
Rodovilski knez ono je:
vodi tri čete izdaleče,
iz najkranjih držav koje
val Nijemskoga mora optječe.
Oni oklopja ki oblače,
za vojvodom ter najprije
nose kopje, pašu mače,
konjici su od Prusije.
Pazi opeta družbu ognjenu
ka za njima gre smiono
s puškam duzim na ramenu -
Pomoravci sve su ono.
Nakon njih su tvrde čete
livovskijeh iz prostora;
s puškam i oni regbi lete
jak ognjeni trijes vrh gora.
Ali gledaj, pak vojnici
litvanskoga kneštva slijede:
svi na konjijeh kopjanici
pod oružjem bijelijem sjede.
Glavu imaju pan-Stjepana,
velikoga kandžilijera;
jaše junak konja vrana,
vran štit i vrana ima pera.
Vojvodu opet pazi onoga
ki igra konja svim velika:
staroste je pološkoga
Sjenevića ona slika.
Modrim perjem vitez mili
vedro je čelo nakitio,
i u pozlatnoj modroj svili
na ugarsku vas se odio.
Za njime se dio s kopjem,
dio s lukom vitez združa;
Radogostje pod oklopjem
i Smolensko njih oruža.
Vojničara vidjet još je
kim su oružja ista i snaga:
Podljesje ih i Pološje
iz bližnjijeh šlju rusaga.
Gleda' onega ki u desnici
vitim kopjem regbi trese,
a na zlatnoj mu ugarštici
žuto perje prostire se.
Zlatne mu su i odjeće,
zlatne konju sve naprave,
ki se pod njim u skok meće
s perjem žutijem vrhu glave.
Vojvoda ono slavna imena
Zamoški je pan hrabreni,
ki Tatara razbi ognjena
i u plijenu mu plijen zaplijeni.
On za sobom tri razlike
vitezova vrsta vodi;
gledaj ke su njih prilike
s kim li oružjem svaka hodi.
Zamoški su ono vrli
kim vrha glave lete krila;
i konji im su s krilim hrli,
a oružje luk i strila.
Vučjijem kožam su odasvudi
sebe i konje sve prikrili,
ter od konja i od ljudi
vukovi se učinili.
Za bojnicim plasim ovim
volinski se ono staju;
britke vučce pod lukovim
i kopjače svi imaju.
A u košuljah kiovski puci
od gvozdene pak su žice;
harbe i štite nose u ruci
a na pasu sikirice.
Nut onoga kom kaciga
snižanim se perjem kiti,
a i konj pod njim bjelji od sniga
regbi sad će poletiti."
"Ah, Mikleuš ono li je
pan Senjavski?" priuze paša.
"Ja ga poznam: on najprije
na oružja udri naša!
I ondi s konja snježanoga
ognjen junak pali očima,
ter ta je u njem sila mnoga
da mu i od slike strah se ima."
Odgovori knez hrabreni:
"On je ono: štit mu pazi,
na komu je plam ognjeni
gdi iz snježane gori izlazi.
Pod klobucim kamilovcim
krajičnici za njim jašu,
Bjelorusi s Podolovcim:
puške nose, sablje pašu.
Ali u nebu razvedrenu
prije bi zbrojil sitne zvijezde
neg vojevode po imenu
ki za ovijem opet jezde;
er nije u poljskoj zemlji toga
mjesta mala ni velika
ko vojevodu ne ima svoga
i osobna plemenika.
I svi, er hoće toj zakoni,
od kraljevstva za obranu
kad vojuje kralj, i oni
trijebi na boj da ustanu.
Tim četami koje slide
svjetlje slike tkalac poda;
svi bo u njih ki se vide
plemići su i gospoda.
U bogatoj ono odjeći
mazovska se četa resi:
korde o pasu a niz pleći
vise ognjeni samokresi.
Kalpake im rese risi,
modre odjeće srebro okoli,
i niz lijevo rame visi
ris pod lijevu ruku doli.
Opet leškijeh vitezova
mlados lijepom jezdi jezdom
iz mjesta u kom s gnijezda orlova
Leh prvi grad zazva Gnezdom.
Š njima upored od Poljaka
gledaj drugu družbu mladu,
otkli stari Krak od Kraka
poda ime svomu gradu.
U povodu tri jedeka
svaki uza se vitez drži,
a konj pod njim željan tijeka
regbi skače, puha i rži.
Za ugaršticam zaruđenim
trepti perje šarovito;
visi kaplan pod ramenim,
stoji u ruci kopje vito.
Korda o bedri, štit o pleću,
dva na sedlu samopala,
zgar oklopje a za odjeću
dostegnice svione ozdala."
"Dosta, svijetli gospodine!
Ke se čudo meni otkriva? -
kliče paša - Doistine
kraljevića vidim živa!
Sred gospode po izboru
on na konju jezdi bijelu:
dobit nosi u pozoru,
sreću u ruci, slavu na čelu."
Knez priuze: "Ono je slika
koj se u suncu ime udjelja,
istočnoga dobitnika,
sjevernoga branitelja.
Ah, pogleda' u prilici
ka mu uzmnožnos sja velika!
Mač na pasu a u desnici
od gospostva stoji šibika.
Oklopja se zlatna odzgora
pod grimiznim plaštom rese:
sunčanim ih zrakom zora -
tako sjaju! - svih naveze.
Štitnika mu dva su okolo:
nosi jedan bat zlaćeni,
drugi, trepteć perje oholo,
kacigu i štit š njom pereni.
Dvanaes konja, dvanaes vila
bojnom se igrom prid njim diče;
ptica, munja, vihar, strila
brzine im ne pritiče.
Starca onoga uza nj gleda'
zagašenoj u haljini;
stavan obraz, brada sijeda
poštovana svijem ga čini:
ono Karlo Kotković je
vo'evoda slavni od Vilne,
komu poda kralj i viće
nad svom vojskom časti obilne.
Ah, njegova slika u tkanju
stekla izvrsnos toliku je
da bi reko pazeć na nju:
"I sad misli i svjetuje!"
Pazi uz njega zatočnicu
ka pritječe djelim slavu,
Korevskoga vjerenicu,
nedobitnu Krunoslavu!
Nje konj zlatni sliku prima
od sunčanih konja s nebi,
pokli vele svjetlje ima
sunce od sunca on na sebi." -
"Dobro poznam, paša veli,
ja bojnicu slavnu svuda;
oči je su me vidjeli
veće puta ne bez čuda.
Nu ono li, svijetli kneže,
Milosti je Vaše slika
ka na ljubav svu priteže
srca oholih protivnika?
Perje rumeno i rumena
vrhu oružja zgar naprava
i zrak lica razvedrena
svakomu je poznat dava."
"Slika je ono od jednoga",
knez s posmijehom milim veli,
"prijatelja draga tvoga
ki te služit u svem želi." -
"Da oni ostali tko su veće,
priuze paša, ki uz Vas hode?"
Odgovara knez: "Najveće
od kraljevstva vojevode:
čeljad svijetla i kriposna,
u slobodi ka boravi,
druge uzde ter ne pozna
neg ku sebi sama stavi.
Gledaj ko se svi ponose
odjeveni pribogato,
ter vrh svile pošven nose
dragi kamen, biser, zlato;
bijelijem perjem glavu kite,
pod kavadim nože drže,
pašu sablje plemenite,
jašu konje vjetra brže.
Ali uprav sad k onomu
ti vitezu oči svrni
ki stoji s kopjem i u bijelomu
oružju se vas srebrni;
srebrna mu i perja su
na kacizi ka mu vise;
srebrn mu je mač na pasu,
i konj pod njim srebrni se.
Altanskoga kneza obliče
ondi je ono izatkano;
gdi zapada, gdi ističe,
njegovo ime svud je znano.
U zastavi od junačke
vojske on jaše najposlije;
nijemske zemlje i franačke
za njim izbor hrabreni je.
Nu opet vojska od Kozaka
pazi gdi se nase kupi,
koj se oprijeti nije jaka
ičija sila igdje stupi.
Peset tisuć njih je u broju;
svi su izbrani vitezovi,
neprijateljski strah u boju,
vihri, gromovi i trjeskovi.
Gledaj oružan vas ognjeno
gdi Sajdački gre prid njima;
crvenu odjeću i crveno
za ugaršticom perje ima."
Jur knez dospje, čim na kraju
od vijećnice s jedne strane
veće i čete dospijevaju
s lijepijem redom izatkane.
Nu opet paša uze iznova
stranu drugu razgledati
na koj tkalac hitri osnova
vojska s vojskom gdi se rati.
Jakno zlatna dva oblaka
u ke upira sunce od lita
sjaju puni jasnijeh zraka,
zvijezda je lipos š njih dobita;
ako s bukom u ke doba
zavije sjever ledeni se,
u treskovijeh, u gradu oba
crni ostanu, stamne svi se -
tako i obje vojske, toli
ke su uresne otprije bile,
lijepi su ures u oholi
strašni pogled obratile.
U strašivoj sve je slici,
sve se stira, sve se krati;
padaju konji i konjici
živi, mrtvi i duhati.
Trijesi umrli sve užižu,
sve obujmiva magla crna;
oblaci se strijela dižu,
grad ognjenijeh pada zrna.
Svud oružja sjaju vrla;
puške, kopja, sablje, mači
zgađaju prsi, kolju grla,
sijeku glave, sve se tlači.
Usred boja nesmiljena
kraljević se gleda prvi
gdi u slici trijesa ognjena
u potopu sja od krvi.
U okoliš se vrti i vije
put prostrani sred tjeskote;
vitijem kopjem srca bije,
britkijem mačem žnje živote.
Svačija sablja na nj se združa -
od svih sreta, svih zatječe:
konje, ljudi, stijege, oružja
krši, lomi, rve i siječe.
Bez pokoja, bez umora
sjemo tamo teće se vidi;
mrtaca je pod njim gora,
svud bjeguće Turke slidi.
Ali se i Osman car opeta
pazi gdi sve na boj tjera;
pobjegujstvo njih ga smeta
i neposluh i nevjera.
Naprijed slike koje stahu
sram gledati paši ne da,
er među onim ki bježahu
i priliku svoju ugleda.
Nu uto dođe i glas veće
Zborovskomu svijetlu knezu
da poklisar i on u vijeće
prid slavnoga kralja uljezu.
Na pristolju kralj uresnu
vrhu zlatnijeh saga siva;
biskupi mu svih obdesnu;
a vojevode sjede sliva.
Ali od njih svijeh više
polak oca slavna svoga
sio kraljević slavni biše
na sto od zlata kovanoga.
Za veliko čudo u sebi
pismo staro nam donese,
što njegada dva na nebi
sunca ujedno vidješe se;
nu poljskoga usred vića
eto i naša paze doba
kralja i mlada kraljevića
a od svijeta su sunca oba.
Tim poklisar, ko približa
prid pristolje kraljevsko se,
poklanja se i poniža,
jak zakoni turski prose.
Veličanstvo vedra obraza
kralj na nj svrće, čim ga prima,
i rukom mu mjesto ukaza
vrhu koga sjesti ima.
Sjede paša; nu opet usta,
i ko carski sprva doni
lis na glavu, pak na usta,
kralju prini ga i pokloni.
Kralj velikom kandžilijeru
pridava ga, ki štije u njemu
poklisaru da kralj vjeru,
što god reče, poda u svemu.
Tim poklisar oči gori
diže k slavnoj leškoj kruni
i ovako progovori,
da željenje carsko ispuni:
"O dostojni vrh svijeh kralja
kralju! Da ti je sreća u ruci,
i da ti ova mjesta i dalja
klanjaju se i svi puci!
Blagodari svakčas Boga;
er pod suncom krune nije
ku čes gleda toli mnoga
da vik take ne bi prije.
Eto u tebi samomu je
odlučena slava ova
da car silni ki stoluje
vrh pristolja Otmanova,
svemogući car od cara,
ki naviještat opći boje,
za mir pitat poklisara
ovi prvi put poslo je.
Čudno čudo što se vijeku
do današnji dan ne zgodi!
Car prid noge koga teku
za mir iskat svi narodi
veličanstvo sve potište,
spasa sablju kom svijet vlada,
i prijateljstvo i mir ište
u tve krune same sada.
On, sred boja otkad prika
tvih junaka kripos gleda,
za moguća i velika
i cijeni te i spovijeda.
Tim općene žaleć štete,
prije neg ste se huđe smeli,
opet društvo i uvjete
ponoviti stare želi.
A i kletva hoće teška,
a i tako suđeno je
da turačka kruna i leška
u vječnomu miru stoje.
I tko u stara doba haja
ikad ovo da pristupi,
po šteti se zaman kaja,
na svoj pjenez rasap kupi.
Tomu bi mi svjedočile
kosti od vojska svakom stranom
ke su se ovdi jur sledile
pod vizijerom Balabanom;
svjedok bi mi tomu bio
i Suliman car ognjeni
koga je silom silu odbio
s poljskijeh kraja mraz ledeni.
Nu govoru veće momu
kud zahodim bez ishoda?
Najbolji je svjedok tomu
od lanjskoga boja zgoda:
silnom caru lasno 'e bilo
sve pridobit puke ine
i podložit pod sve krilo
nebrojene kraljevine;
nu i silni car, u boju
ki dio veći svijeta skupi,
silu uspregnu vazda svoju,
kad na vaše kraje stupi.
Tako i Nilo rijeka onamo
sedam usta gdi otvora,
ter na jedno more samo
lijeva iz sebe sedam mora,
ako silni vjetar kada
zadme i pomoć valim poda,
plahi obraća tijek nazada,
svoja ista ga topi voda.
Vi ne mirim, ko ostali
ki se od jače sile straše,
nu kraljevstvo obzidali
prsima ste vašijem vaše -
vi rođeni na vladanja
vi Poljaci glasoviti,
ni u stara, ni u sadanja
doba od tuđin vik dobiti.
Vi lanskoga s vojskom lita
na polju ste cara sreli
i ostatak vas od sita
iz njegovijeh ruka oteli.
Pače mučat trijebi nije:
vojske vaše dobit jedna
nebrojene dobiti je
dignut caru bila vrijedna.
Er što ne uze car ostala
sva kraljevstva od krstjana,
vaša je slava, vaša je hvala,
vi ste bili njih obrana.
Zato, o kruno svim čestita
i vi svijetla gospoda ina,
prijateljstvo i mir pita
u vas carska veličina.
I ja cijenit viku neću
da prigrlit najmilije
vi nećete ovu sreću
ka vam sama na stan plije.
Sva je mudros za vremena
prigodu umjet uhititi
i obrat ono što općena
dobra uzrok može biti.
Danu uzmite sa smnom sami
vi razbirat s mudrom svisti:
ali mir je sada vami,
ali od veće boj koristi?
U junacih da boj slide
naravna je vazda želja,
a najliše kad se vide
srećniji od njih neprijatelja.
Ali sreća dugo vrijeme
na jednom mjesti vik ne stane;
nekrepka se kaže svijeme:
s kim zamrkne, ne osvane.
Ona ista, bila ka je
vami s carom lansko lito,
caru opet s vami ostaje:
nije nje stanje temeljito.
Ni da ikomu miso ova
scijenju u pamet može upasti
vele veću vojsku iznova
da car skupit ne ima vlasti.
Caru junake othranjene
rađa od svijeta svaka strana;
vojske mu odsvud nebrojene
dažde i mnoštva oružana.
Tim kad još bi veće puta
jakno i lani izgubio,
bil' mu ne bi vlas rasuta,
svakako bi s vojskom bio.
Nu ti, kralju, kad po sreći
izgubio bi tve junake,
otkud bi ufo igda steći
vitezove druge take?
Jeda umjesto od plemića
hlape na boj skupio bi
i slavnoga kraljevića
za vojvodu robju do bi?
Ali misli tve su ine!
tad bi s svake dozvo strane
inostrance i tuđine
tve kraljevstvo da oni brane.
Dvije krune su u ke uzdati
ti se možeš do nevolje
i koje ti pomoć dati
od svijeh krstjan mogu bolje:
njemački je česar jedno,
drugo španjski kralj mogući,
ali česar još neredno
ima bjenje na svoj kući;
er s českoga zasve Praga
da je izagno odmetnike,
još ih tjera, još podlaga
i š njimi ima boje prike.
A kralj španjski, ako u njega
ti se ufaš, daleko je:
među vami priko svega
svijeta strašna mora stoje.
Ali i španjska i franačka
da ti bude pomoć doći,
jeda kruna tva poljačka
sahranit se tijem će moći?
Jeda bojne Poljake će
tuđe vojske sačuvati,
kad se izgube oni veće
u krvavoj sprva rati?
Da li tuđi vitezovi
hoć kraljevstvo tve da bljudu,
kad izgubit š njim njegovi
i svoj isti život budu?
Znaj, o kralju, gdi se jednom
carski Mjesec igda unese,
nijednom zgodom, silom nijednom
iznio otole viku nije se.
A i riječ je gdje kopito
konj turački jednom stavi,
da to mjesto vjekovito
ne poraste veće u travi.
Ali hoću da je ta srića,
po milosti danoj zgara,
tvoga slavna kraljevića
da bi dobio stokrat cara;
nu još i to kad bi bilo,
ku bi od toga koris steko?
Jeda bi se prodiljilo
tve kraljevstvo nadaleko?
Ne, ne! nu bi sama ostala,
jakno lani, i opeta
tebi jedna tašta hvala
od pobjenijeh turskijeh četa.
Razmi samo jedno ime
od pogibne svih dobiti
ti u nijedno ne bi vrime
drugo mogo steć na sviti.
Pače i ta bi dobit ista
bila rasap ovih strana
u došastvu sred tvih mista
od oružja inostrana.
Ah, da li ćeš za ime jedno
ti od prazne tašte slave
poharati nepravedno
inostrancim tve države?
A i razumnu nije potrebe
spomenivat što se zgodi
tko na pomoć jače od sebe
u kraljevstva svoja uvodi.
Car na jednom carstva kraju
kad s oružjem na boj skače,
strane mu ine počivaju
i obilne šlju harače;
ali na boj suprotiva
caru čim tva kruna ustaje,
ka država tva počiva,
ke li t' mjesto harač daje?
Svak se u miru čestit zove,
obilnost je gdje mir stoji;
mir kraljevstva i gradove
zdrži, uzmnaža, vriježi i goji.
Oganj užeć lasno 'e svima;
nu kad sve njim plane veće,
znat ni gorjet koliko ima,
udunut gdje li se će.
Tako 'e lasno boj početi;
nu koliko dug će biti,
na čem li će pak dospjeti,
nije moć tega prividiti.
Ali, o kralju, mudar ti si,
i prividiš i vjeruješ
da ti o dlaci kruna visi,
sve što s carom uzvojuješ.
Nu ako te boja želja
tere mrziš počivati,
imaš huđih neprijatelja -
na nje oružja tva obrati!
Očinstvo ti je zveska kruna
s dvjema druzijem sadružena,
ka ti od dunda, zlobe puna,
bi nepravo ugrabljena.
Od Gustava bratučeda
što ti se ote, pođ' otima'!
Svaki je razlog: tvoga ne da'
a tuđega ne uzima'.
Na susjestvu moškovskoga
carstva ti je veličina,
kad bi od tebe i od tvoga
pridobita slavna sina.
Pošlji istoga Vladislava
opet s vojskom k tomu kraju
na ostatak od država
ke ti posluh još ne daju;
pod imenom ti od cara
da gospodiš sve doskora
s Hvalinskoga odizgara
do Nijemskoga doli mora.
Zato, o kruno koj je sriću
nad svijem krunam Višnji podo,
i ti, o slavni kraljeviću,
i vi ostala sva gospodo,
ako unaprijed boj sioni
od koristi nije nikomu,
danu od raspa, najliše oni
ki se čini na svom domu;
a ako vam s druge strane
visoke se česti kite
i velika dobra hrane,
kad mir s carom učinite,
mir, ki vam se šlje od cara
i ki želi svak i žudi
vrh svijeh časti, vrh svijeh dara,
ugodno vam primit budi!"
Ovdi paša dobesjedi,
i na govor svoj naredan
među svijetlim panim slijedi
lak i kratak žamor jedan.
Svaki od njih u obličju
veseo se svim razbira
s navještenja koje priču
od prijazni carske i mira.
Pun kralj Šišman slave i dike
veće puta oči obrati
i u čelo sve vijećnike
oko sebe sta gledati.
Tiho stavnijem pak riječima
odgovara poklisaru:
"Prijazan se od nas prima
i žuđeni šlje mir caru!
Naviješteno cića toga
od našega biće tebi
kandžilijera velikoga
uvjetovat što je trijebi."
Prista slavni kralj ovdira,
i paši se u čas isti
sprva uvjeti riješe od mira,
pak za cara daše listi.
Prima ih rado i veselo
paša i smiren svim se otkriva,
i za veću čas na čelo
postavlja ih i celiva.
Poklanja se pak, i cića
ugodnijeh jur oprava
kralja i slavna kraljevića
slavi i vijeću hvale dava.
Ali je i paša opet bio
hvaljen, častjen i darovan:
šestoperac je on primio
vas u suhu zlatu okovan:
i bogata i velika
naprava mu je vidjet zdvori:
ručica mu svakolika
u kamenju dragom gori.
Druge dare nebrojene
caru od kralja još odnije
od bogastva bez procjene,
od ljepote ku izrijet nije.
Dragi kami, zlato i ostalo
što je tu, tko bi viku opiso?
Bolje mučat neg rit malo;
toj nathodi svačiju miso.
Nu s ovijem darim tada
Alipaša ko se otpravi,
s družbom uput Carigrada
najbrže se na put stavi.

PJEVANJE DVANAESTO

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije,
iz Varšova k Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži nu ga tjera
želja oglasit kako uzroči
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.
Sada jedne, sada druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
Po najprječem putu upravlja
i u Carigrad brzo ulazi
i, što nosi, svak se stavlja
tko mu na obraz veseo pazi.
Podizat se glas počina,
raste govor, svak besjedi
da od Poljaka do Turčina
mir žuđeni veće slijedi.
Svak uživa tko ovo čuje,
star i mlad se tim veseli,
vaskolik se puk raduje
i s tega se čestit veli.
Ali rados veću i dražu
i veselje bez prilike
u pogledijeh svojijeh kažu
turske ljubi svekolike;
er nije veće čeznut njima
da ih ne bi razdijelila
s gospodarim ljubljenima
poljačkoga boja sila.
Nu u veselju općenomu
sama otkriva jad sred lica
i u životu čezne svomu
Korevskoga vjerenica;
a to, er sami ne dohode
njoj u glasu mira općena
mirni glasi od slobode
gospodara nje ljubljena.
Ne počiva kratka časa,
svud se tuče, vrti i vije,
ište, sluša, ali glasa
ni priglasja čut joj nije.
Čuje sve ino, samo ovo
ne čuje što čut sveđer hlepi;
tim skončanje svakčas novo
njoj tre i hara ures lijepi.
Kopni, uzdiše, stine, gori,
ciči, plače, cvili i tuži
jak grlica, ka u gori
s drazijem se svim razdruži;
bez svakoga tere veće
tako ufanja tužna ostaje;
tolike joj rastu smeće
da život malo haje.
Ona otkada najprije cića
zaplijenjene sve ljubavi
od mlađahna Ugričića
mušku odjeću na se stavi,
pače u turskom Carigradu
otkad pod tom mirnom slikom
nju bojnicu krije mladu
ljubav vlastim svom velikom,
vik ne štedje zlata, blaga
i od procjene sve što skupi,
vjerenika mila i draga
da iz teška ropstva otkupi.
Proda države i gradove
i gospodstva sva vlaštita
i darove na darove
sla i mita vrhu mita.
Ali zasve nebrojena
da bogatstva prosu i strati,
nađe se u svem privarena
i u ništo joj sve se obrati;
pridobit bo mlada viku
tim nije mogla ni mogaše
nemilosno srce i priku
ćud vrloga Rizvanpaše,
ki sveđ straže i zatvore
na tamnici od nje draga
veće, jače, tvrđe i gore
i uzmnaža i prilaga.
Imaše ovi Turčin hudi
na dvorovijeh svoga doma
dvije diklice blage ćudi
drage u svemu, lijepe veoma.
Lica su u obje njih rumena,
sunčane oči, kose od zlata;
jedna mu je kći rođena
a nepuča druga od brata.
Jedna ljeta su i one i ove
i djela u kih traju vrime;
Ljubica mu kći se zove,
Kalinka mu je nepuči ime.
U dne, u noći, ljeti i zimi
sveđ su ujedno druge mile;
tako su se među njimi
od mlađahna zaljubile.
Nije otajstva, stvari nije
ova onoj ku bi sakrila;
živu ko da je objedvije
jedna majka porodila.
Ovih lijepih djevojčica
Bećir-hadum stražnik biše,
pogrešpana stara lica,
zbabljen crnac, grd saviše.
Nu zasve to usti blijede
rumenilom jošte masti,
mrči i lašti dlake sijede
i od obraza suhor tmasti.
Kami dragi mu iz bisera
na usnah visi i na ušiju;
crne prste odsvudijera
prsteni mu zlatni kriju.
Jasni ogrljaj, ki mu iznova
vrat žilavi narešiva,
od zlata se suha skova,
vas kamenjem drazim siva.
Od Kalinke mlade stari
hadum viđen bi najprije,
ka da u smijeh ne udari,
moćna odoljet srcu nije.
Neskladna bo neprilika
mladici se lijepoj čini
da grdoča onolika
bit s naprava ljepša scini.
Što je grdo po naravi
zaludu se resi i maže,
er grdoća u napravi
tisućkrat se grđa kaže.
Ali potom pogled lijepi
lijepoj mladici opsja zlato,
slakomi se i pohlepi
oni čas joj srce na to.
Tim sva dvorna u glas mio
starom crncu kliče ovako:
"Kaž' mi, ko te obdario
napravami lijepijem tako?"
Crnac ončas Krunoslavu
u Ugričića slici ukaza,
veleć: "Oni svu napravu
oko moga stavi obraza;
oni mladac ki od strane
poklisara česarskoga
često donije dare izbrane
ovdi u paše dunda tvoga."
Kako začu Kalinka ovo,
pitat naprijed već ne slijedi;
željenje joj nasta novo
s Krunoslavom da besjedi.
Misli, ište i nahodi
način da joj toj se zbude;
i u nje srcu ljubav plodi
stoga i druge još požude.
Za steć u dar zlata i blaga
hlepi i smagnu sveđ dotada;
sad s pogleda lijepa i draga
sahne, gine, kopni mlada.
Ah, zaisto zno je vele
taj ki u stara doba stavi
zlatan trkač, luk i strijele
bogu ognjenom od ljubavi;
er na svijetu nije toga
mjesta otajna i skrovita
gdi iz luka ljuvenoga
zlatna strijela ne dohita.
Ljubav ima zlatna pera,
zlatan je i plam kim sve užiže;
zlatnijem krilim ona tjera
i bjeguća srca stiže.
Zlatni puti, zlatna vrata,
zlatni ključi nje su dvora;
platnom veže ona od zlata
sebi i druzijem oči odzgora.
Tim nije rijeti čudo nijedno,
ako proz svoj pogled mili
zlato i ljubav sad ujedno
Kalinku su pridobili.
Turkinjica, koja sudi
za mladića Krunoslavu,
snebiva se, panji i čudi
kroz ljepotu nje gizdavu.
Želi zato, biser želi,
nu još želi blago draže:
zlato od kosi, biser bijeli
sred nje usti ki se kaže.
Z ovim čezne, gine, blidi
i sred ognja gori živa,
er ne pozna i ne vidi
što laživo ruho skriva.
Hoće mlada da izusti
kako ona mre za njome,
ali riječ joj mre sred usti
i stvara se mramorkome.
Nu u pogledih govor hrani,
oči očima ter tomače
što jeziku sram zabrani
a stravljena miso zače.
Stavlja joj se Krunoslava
i žali ju sa svom moći
da se u nju upoznava
bez ufanja od pomoći.
Nu zasve to hitra dosti
da ona pomoć steče za se,
kaže joj pogled pun milosti
ufanjem je taštijem pase.
Djevojčica sramežljiva,
videć ovo, oči uzdiže,
nu plam veći ognja živa
iz drazijeh ju oči užiže.
Tim od želje usiljena,
pače od sile kom sva gori,
sprva uzdahnu, pak rumena
u ovi način usta otvori:
"Vaši li ono biše dari
kim se hadum naš uresi?
Kad ono ima crnac stari,
da što meni donio jesi?
Smir' me mladu djevojčicu!
Daj mi zlata na ovi danak,
il' što je draže u tvom licu
negli umornu zorni sanak!"
Dospje i od srama zarumeni
sva se u licu i poniknu;
a na govor taj ljuveni
Krunoslava opet kliknu:
"Djevojčicam, o gospoje,
kakva ti si lijepa i draga,
ovi sluga donio je
ljepše dare, veća blaga.
Zlato, koralj, biser bili
i kamenje bez procjene
i sve što imam u dar mili
primi lipos tva od mene.
A za uzdarje svega toga
htjej, molim te, samo m' riti
znaš li od sužna Korevskoga
štogodijer mi spoviditi."
Zanesena dikla mlada
razvedri se i obeseli
i, u sebi čim se nada
višoj sreći, tako veli:
"Prem ko Milos tvoja pita,
Ugričiću gospodine,
od junaka glasovita
podat ti ću glase istine.
Ja čuh vele, vidjeh veće
od viteza djelim slavna;
sreće njegove i nesreće
napuno sam kazat spravna.
Dunda moga kad za roba
silni Kozaci uhitiše,
ki na krajini u to doba
atćermanski paša biše,
š njim zaplijeni i Ljubicu
jedihnu mu kćercu gusa,
koj ružica zene u licu,
a sred usti capti rusa.
Nu Korevski, ki nad svima
bi vitezim vojevoda,
kažući se blag obima
razgovor im sladak poda.
Dare uzmnoži vrh darova
i milosti na milosti;
dragova ih i milova,
gleda, scijeni, časti i gosti.
Vrati ćaćku vitez blagi
kćercu a kćerci sva nje zlata,
biser bijeli, kami dragi,
sviona ruha i bogata.
Vrati naprave one izbrane
gospodičić blagodaran,
da svijetli ures ne ostane
djevojčici lijepoj sharan.
Požali joj zlu nezgodu
i bolje se svoj nje zledi
i dobrzo da slobodu
dundu i mojoj bratučedi.
Ali za mir nje ljepote
nije sloboda bila i blago,
ako joj se duša ote,
ako izgubi srce drago.
Mislit djela ne pristaje
od junaka svim hrabrena,
i u slobodi robinja je
blagodarstvom zaslijepljena.
U pameti svud ga vidi,
kreposti mu sveđ razbira;
vene, čezne, gasne, blidi,
sahne, gine i umira.
Nu da mlada djevojčica
nije čudo ljubav ćuti:
ne rodi je medvjedica,

ni se u gorskoj goji ljuti,
Za čudo se ne govori
da iz kamena oganj skače,
a čudo će bit da gori
ko 'e mlađahan, ah jaoh, brače!?
Ali kad pak niknu smeća
i bogdanski boj zavrže,
junaku se dobra sreća
na nesreći zloj provrže:
pade u ropstva u nevolju;
viteški mu cvijet se oznobi;
družba ga izda, a na polju
neprijatelj ga ne pridobi.
Slavni otada junak, koji
djela kaza svud viteška,
nadno tamne jame stoji
u okovijeh gvozdja teška.
Moj je dundo od strahoća
ponornijeh tmina straža;
i srditos i vrloća
njegova se sveđ uzmnaža.
Nemilostim on misleći
da se u carsku milos stavlja,
meće ozir vas za pleći:
što je držan, zaboravlja.
Na sramotu od razloga,
i s pameti ćud neharna
uspomene goni od svoga
dobročinca blagodarna.
Sred tamnice tim smrknute
junak, željan bijela danka,
muke, trude, jade ljute,
sva zla trpi bez pristanka.
Nu pašina kćerca ino
u stravljenoj duši ćuti:
gine, dobro nje jedino
da ne bude poginuti.
Moja lijepa bratučeda
od milosti suze liva:
u sužanstvu dušu gleda
gospodara milostiva.
Od žalosti ne razbire
u vaju se žestokomu
cić gorušte ljubi i vire
ku mu u srcu nosi svomu.
Jeda skrati zle boljezni
ljubljenoga tamničara,
blagom riječcom, slatkom pjesni
ukradom ga razgovara.
I da mu ona ne rasladi.
gorcih muka kigod dio,
odavna bi vitez mladi
s životom se razdijelio."
Da Kalinka ovdi veće
prista i naprid ne spovijeda,
Krunoslavi ne bi od smeće
bil' toliko nje besjeda;
ali ovako još govori:
"Korevskomu sužnu dragom
Ljubica se toli udvori
vernom službom, dvorbom blagom;
tač Poljaku svijetlu i slavnu
Turkinjica lijepa omili,
da su vjeru krepku i stavnu
među sobom uhitili.
Tim sklopjena i gotova
s milosti se carske veli
i sloboda vitezova
i Ljubičin pir veseli.
Ugričiću moj ljubljeni,
ja rijeh što znah, a ti sada
spravi obilne dare meni
kijema ću se smirit mlada.
S darom zlatnim draže zlato -
milos tvoju duša pita,
i već srce hlepi na to
neg na carstvo svega svita."
Čim stravljena dikla trati
slatke ovako svim besjede,
za ruku je prešno uhvati
Bećir-hadum i odvede.
Jak iz cvitja i iz trave
koga otrovna zmija peči,
Krunoslava na gizdave
Turkinjice osta riječi.
Streptje, ublidi i ostinu
sva od čuda zapanjena,
u prilici i načinu
stanovita nijema stijena.
Ne vjeruje i vjeruje
što od draga svoga sluša,
zaboravlja, spominjuje,
smrtne u srcu smeće kuša.
S razlicijeh misli gine
jak plav u ku sveđ udara
valovite sred pučine
sila protivna od vjetara.
K zemlji srti i na čase
put nebesa oči upira;
groznim suzam polijeva se,
iz srca uzdah vruć podira.
Nje snježane bijele ruke
sada krši, plete sada,
i od nemira i od muke
proteže opet i opet sklada.
Ali udugo ne umuknu.
Među suzam i uzdasi
stanoviti mramor puknu:
žalosno se mlada oglasi.
Ona, izišla izvan sebe
od bolesti buduć, kliče:
"Ah, ke glase čuh od tebe,
moj nevjerni vjereniče?!
Komu veće i u koga
ikad tužna da vjerujem,
od viteza Korevskoga
kad nevjeru ovu čujem?
Tko je tko se ne snebiva
da u nevjeru može pasti
junak koji plemstvom siva
prave vjere, svijetle časti?
Ah, iskati svud je zaman
vjernos naći srca čista:
crno 'e sunce, mjesec taman,
nevjerna je vjera ista!
O moj njegda drag pokoju,
sad izdana ma ljubavi,
Krunoslavu da li tvoju
pri Turkinji ti ostavi?
Da od nemira ne umiram,
za veliko čudo brojim,
u mom srcu er razbiram
što si držan, što dostojim.
Obrni se, ah, obrni!
Na komu me, viđ, promijeni!
Svijetla obraza ne pocrni,
ne izgubi glas pošteni!
Ki od svijeta ne zna dio
tvoja dila, me liposti?
Komu si se zavjerio
sa svom moći i kriposti?
Jeda nađe draže lice
i od mojijeh zlatnije kose?
Turkinje su mađionice,
čarajući svijes zanose.
Himbeno su one lijepe,
u hitrinah sveđ se paze;
napravami vid zaslijepe
i obraze priobraze.
Zaisto s bilja vilovita
opsjeni te i zatravi,
kad tva dila plemenita
i mu lipos zaboravi.
Nu me bojno srce di je?
Tužba meni ne priliče;
tko se osvetit vrijedan nije
neka suzi i nariče!
Podnit neću ni trpiti
da, što je moje, druzi drže;
raskinuti, razdrpiti
Turkinju ću zlu najbrže!
Ukazaću Krunoslava
u osvetah kakva biva:
usred zmaja, usred lava,
usred ognja da je živa.
U desnici ovoj jakoj
ja ću s mačem poletjeti,
o Korevski, zlici opakoj
u tvom krilu dušu oteti.
O gromovi, o treskovi,
urnebes se vaš obali!
Bože, gdi su bludnici ovi?
sprži, užeži, sve popali!
Ali tužna što govorim?
što razumjet sebi dajem?
Užežena ja sva gorim,
čijem druzijeh spražit hajem.
Ti me ostavi, dušo mila,
ja tvu lipos neću mnogu!
i najveće kad bih htila,
ostaviti vik ne mogu.
Pače ko te vazda ljubih,
i ljubiću sred svih smeća,
ako ti u čem sad zagrubih,
čin' da je milos grijeha veća!
Gospodičić tako svijeto
ne vjerujem da će upasti
u nevjerstvo tamno i kleto
suproć plemstvu, suproć časti.
Po sve pute i načine
prilagaću miso i mito,
dokli budem od istine
na spoznanje doć očito.
Izdavniče, - ki dostojiš,
er se od vjere duša izmakla,
ne pod zemljom tu da stojiš
u tamnici, nu dno pakla! -
lasni mi su svi ovi trudi,
slatka je muka sva čemerna:
ti nevjeran meni budi,
ja ću tebi biti vjerna!"
Bez krsmanja Krunoslava
u odluci ka je žeže
ne ima misli da strah dava,
nije zaprjeke ka ju usteže.
Sedam toran u ugarskomu
ruhu ophodit dikla zađe,
na njegovu dokli domu
Rizvanpašu srete i nađe.
Pokloni se i načine
dvorne ukaza, kliče paka:
"Ja sam, mili gospodine,
Korevskoga brat junaka;
njegove se cić slobode
iz dragoga mjesta uputih,
ne gledajuć na nezgode
od razlicih pogub ljutih.
Dobrota me tva primaga,
na otkupe da ga prosim:
tim koliko hoćeš blaga,
udilje ti ja za nj nosim.
To li neć ga dat za platu,
da' ga u dar plemeniti;
a za uzdarje ja na zlatu
ončas ti ga ću izmjeriti."
Paša u mlaca s boljom slikom
zapaža se na ove glase,
i visokom i velikom
on odlukom snebiva se,
sad besjedu, sad slobodu
razmišljajuć, ter se čudi,
i sebi ovu sad prigodu
od velike smeće sudi;
i ko čovjek od velicih
mećaica i kramara,
u pameti veće od pricih
varak način misli i stvara.
Naravnoga otrov gniva
krije Turčin dvoran silom;
jedno misli, drugo obećiva,
a izvršiva treće dilom.
S Krunoslavom unjiguje,
i veseliji sveđ se kaže,
riječima je obljetuje
sve što može bolje i draže.
Veli: "Smir' se, o plemiću,
za slobodu brata tvoga!
Ja prijatelj haran biću
njemu u cara čestitoga.
Utoliko ako š njime
miluješ se razgovorit,
sad i u ke hoć ino brime
tamnicu ću ja ti otvorit."
Utoliko doli svrati
paša i kaže da ga slidi,
i množ Turak da ih prati
pod oružjem zapovidi.
Sedam toran gdi se rede,
proz sto vrata i zaklopa
s Krunoslavom paša grede
gdi Korevski živ se ukopa.
Proz mostove, ki se dižu,
zanesene u zahode
i u dolinu svakčas nižu
po strmu i usku putu hode.
Vrhu nje se do oblaka
tvrda građa obgradila;
sokolova brza i jaka
ne bi ju perja izletila.
Ukraj građe kroz gvozdena
vrata uska, tijesna i mala
dno ponora udubena
dublja je jama još propala.
Pod zemlju se put obrne
iz duboke jame ove
put tamnice tamne i crne
grob od živijeh ka se zove.
Proz sva mjesta zgor skazana
Krunoslava pašu slidi:
nije je želja bijela dana,
ištom da sve sunce vidi.
Oružanijem slugam odi,
da ju umore, viknu paša;
Krunoslava naprijed hodi,
ni ju poguba nijedna straša.
Nu od tamnice jedva stupi
priko praga dikla smiona,
a raskošan zatvor skupi,
i u sužanstvu osta i ona.

PJEVANJE TRINAESTO

Gdje od mraka vjekovita
pod jazovim zja pučina,
usred svega segaj svita
najdubljijeh sred dubina
satarisan kralj pribiva
od rinutijeh s neba duha
u pučini ognja živa,
ki mu oholas sva raspuha.
Slava mu je s teška jada,
ka se digla sa svijeh strana
od istoka do zapada,
ko Vladislav razbi Osmana;
pače, pazeć na veselja
poljačkoga svega puka
s istjerana neprijatelja,
jak uboden bivo muka.
Podrtijeh iz uzdaha,
bez umrtja kojijeh crka,
krvavijem dimim paha,
smrdećijem pjenam hrka.
Škriplje zubim, riga plame;
od zlobe ga svrdo vrti
ne Poljake sharat same
neg krstjanstvo sve satrti.
Tijem u vijeću car veliki
ušto od mira slave slaga,
neprijatelj skoči priki
od ljuskoga svega traga;
netrpeća nadmen ijeda
s bukom, s treskom strašno vijeće
i on kupit zapovijeda
od nabune i od smeće.
Nebu se oprijet spravam ovim
tvrdoglavi bijesnik stupa,
zaboravljen ko treskovim
svemoguća ruka lupa,
zasve da od nje, kad oholu
glavu istakmit k višnjem prope,
strmoglav se buši dolu
tmastijeh oganj u potope.
Od pakljene oštre trublje
razdira se trubnja mukla
da idu kleti gdi je najdublje
prosjedena propas pukla.
Cokoću se, grohte i tresu
noćne sile iz dubine,
u gromovitu urnebesu
razlijegaju slijepe tmine.
Iz smrknutijeh gustijeh magla
jazovite u ponore
strahoća se jata nagla
grominjaju, drožde i ore:
graču, hroču, skvrče, krište,
zviždu, veče, skviče, laju,
revu, reže, rže, vrište,
mukaju, vikaju, zavijaju.
U njekijeh su praščja rila,
vučju čeljus tko razglaba,
a ko gubice ima i krila
od ljiljaka i od žaba.
Ljudi s glavam crnijeh pasa,
žene od zmija kijem su kose,
bivoli odsprijed ki do pasa
čovječanske slike nose;
kučke u kih je žensko lice,
psi troglavi, zmaji hudi,
poluribe - poluptice,
poluzvijeri - poluljudi;
srde, nakazni i nemani,
i sve što igda ukaza se
vrla i grda u koj strani,
u pakljenom vijeću sta se.
Nad svijem vječnijem sjenam stišten
strašnodržac od propasti
gnjevnom srdžbom vas zaprišten
planta u zlobnoj oholasti.
Od krilatijeh kravosaca,
iz kijeh kužni ognji pište,
u stog mu se visok zbaca
grunje otrovno za sjedište.
Pod nogah mu se u krug svija
na zelene pjege i blijede
ljuta od sedam glava zmija
u iskrah tamnijeh bljujuć ijede.
Strašniji od svijeh, vrlji i grđi
sjedi silnik gorostasni;
u čadljavoj smeđoj rđi
zagašen mu je obraz tmasni.
Srši glava naježena,
trepte zmajska krila o pleću,
runjave uši do ramena
prostiru se i klepeću.
Iz kosijera slike grube
nos nezgromni na kljun pada:
čeljupine jazne trube
zamršena visi brada.
Kosmurat je kip i uplesan,
tmasta iz oči munja udara;
jedan velik hrek neotesan
čapeti oštrom opšešara.
Na krvave kuda kaplje
dračnijem bičim u tle lupa:
s nokti od orla, granfi od čaplje
rašepača mište stupa.
Ispod čela vitoroga
razok pogled krivo izbeči
i, usne grizuć s ijeda mnoga,
u nesvijesne prasnu riječi.
Zdrtaše se jazi crni;
propas plamom većijem buknu;
nakostriječen nesmotrni
zbor zapiždri se i umuknu.
Iz svijeh glasa on ovako
ne zavapi neg zagrmi:
"U komu ovo silni pako
zločestvu se unetrmi?
Što su oružja Poljakova
cara Osmana pridobili,
naša je šteta ne njegova,
ne on - mi smo izgubili!
Pakleni su, ne carevi,
vječni raspi i prikori,
i ne srami i ne gnjevi,
i o temu se ne govori.
Na boj leški put Podolja
pođe s carom množ tolika
da tonjahu cijela polja
pod pučinom od bojnika.
Strašna vojska biješe jaka,
iz po svijeta ka se sklopi,
da dobude na Poljaka,
nu krstjanstvo sve potopi.
Ali ostaše nje junacim
najuzdanijijem s bojne hvale
na oružju prid Poljacim
srca ubijena, ruke pale.
Poletjesmo s našijem stijegom
mi u pomoć caru mladom,
oružani s daždom, s snijegom,
s mrazom, s ledom, s kugom, s gladom;
ali vojska zgar nebeska
zbučaše se i sastaše;
treskovim se sve rastrjeska
i razagna jato naše.
Tako s vojskom neizmernom
sam kraljević razbi cara:
nas molitvom tako smernom
kralj Šismundo sam pokara.
Višnji oni ki pristao
zlopečit nas nije nikada,
s anđelima htje Miha'o
da naripi na nas tada.
I za biljeg sred visina,
sila silu otkli obori,
rasvanu se noćna tmina
ognjeno se nebo stvori.
Nu u propas propas donit
zaman se ičija moć je istakla:
uklonit se, ne poklonit,
ohologa ćud je pakla.
Sjeverna se strana odrva,
gdje najvećijem plemstvom dičan
ja pristolja stavljah prva
za višnjemu biti sličan.
I na ovomu da bi ruzi
dovršili našijem štetam!
sramotni su raspi druzi
kih prividim i gonetam.
U pogubah za poginut
sad se istočno carstvo kreće,
i s mjesta se još porinut
olohnuta propas neće!
Desnica je sama jedna
umrloga Vladislava
ogoliti pako vrijedna
od svjetovnijeh svijeh država!
Nije š njim pako jaki, nije,
ako slavnu i moguću
od privedre Austrije
novijem vezom združi kuću;
česarovom ako kćeri,
ugarskoga sestrom kralja,
kraljević se Poljak vjeri,
kraljevstvo se naše valja!
Kralj bo se Ugrinu u španskoga
samodršca opet vijera,
ki iz svega carstva svoga
s obadva nas svijeta tjera.
Tako, neka ijedna puna
propas reži, još na glavu
poljačka se spravlja kruna
nakon oca Vladislavu.
Ako pirne tim rodžbine
među ovim se kraljim slože
ter se oružja njih sjedine,
ko da im se oprijet može?
Carsku vojsku, ka ognjem sijeva,
mogo je Poljak sam razbiti;
da s toliko još kraljeva
kad se združi, što će biti?
Množ kraljevstva, množ otoka,
pače veći dio od svijeta
drži, časti za proroka
i za sveca Mahumeta.
Nu ako se veće i jače
neg sve turske kraljevine
Osmanovo carstvo smače,
Mahumetov zakon gine.
Od krstjanskijeh igda kralja
ako se ovo jedno ocijepi,
iz prostora svijeh zemalja
tursko se ime iskorijepi.
Da li se od nas trpjet može
da krstjani potaraše,
satarišu i podlože
vrhu zemlje sve što je naše?
Da zamukne pako u svjetijeh,
povrže se hamalija,
i da hodža po mečetijeh
ne haleka i zavija?
Mečeti se pače obale,
smaknu otari svi na prešu,
i prilike naše pale
shrnjigaju i poplešu?
Da izgubimo svetilišta,
da vas svijet se križu skuči
i Lučifer, zbjen u ništa,
u kraljevstvu praznu zuči?
Ne, ne, ne, ne! hitri i plasi
skoč'mo, tec'mo na sve strane!
Ovi se oganj veće ugasi
prije nego sve njim plane!
Otmanović car nad carim
toliko se sad potište
da ponižen s poklisarim
mir u leške krune ište.
Na glavi mu je teško breme;
zbjen je, za uteć huđe štete,
primit s očim zažetijeme
od krvnika svake uvjete.
Nu po volji ali usiljen
ako Osman Leha moli,
poklonit se neće umiljen
vik nikomu pako oholi!
Jeda se je pozabila,
za ne doći na ta djela,
na nebesijeh naša sila
ka se čula i vidjela?
Zgoda onada kamugodi
druzima je dobit dala:
nam je vječna slava odi
nedobitna smjenstva ostala.
Ali da se tim ponosi,
što pomaga, svaki u sebi?
Šuplje riječi vjetar nosi:
djela se ištu pri potrebi?
O dostojni ki ste goru,
mrklijeh tmina nadaleče,
u rajskomu sidjet dvoru,
otkli svjetlos vaša istječe,
spomenuti zgode vrlo
i mrzeće sila mi je,
za na umrlijeh na neumrle
osvete nas raždeć prije.
Tim iz noćnijeh tec'te mraka,
o moji verni, cknjenje vrz'te
prije neg Turci od Poljaka
uharače se i pokrste.
Ali u način da se opaki
sve zamesti bude prije,
motri, pleti, čini svaki
sve što može i umije!
U sto obraza priobraža'
i privraćaj sto besjeda,
varka, izdavstva, sumnja, laža
i hitrina i zasjeda!
Licimirstvo najblažiju
od dobrote sliku hini:
najhuđe se zlobe kriju
od svetinje u haljini!
Svak se obrni svud i svrni,
na krstjane Turke buni,
dokli okoliš mjesec krni
u okolišu svijeta ispuni.
Sij omraze, zlobe budi,
srdžbe užiži, vriježi gnjive,
svađaj, smetaj, šteti, udi,
satariši prave i krive!
Mogorkinja slavna robi
do otraška leške puke,
i kraljević, ki pridobi
cara, od ženske padi ruke!
U prilici od istine
priobražena laž se vrti,
da Korevski ban pogine
i mir smete svojom smrti!
Nu što zaman veće stoju?
Nije vas znane trijebi učit:
čas pakljenu, vašu i moju
dosta vam je priporučit."
Srdžbe, smeće, zlobe i gnjivi,
magle, oblaci, noćne tmine,
crni dimi, ognji živi
vojsci od pakla družbu čine;
smrtna otrovna kuga, i š njome
raskazani glad i blijedi,
i s odjećom smrznutome
ledena ih zima slijedi.
Diklo znana od Parnaza
i Elikone svete gore
ka potanko meni kaza
strašne od pakla dogovore,
spovijedati slijedi meni
glase prave i istine
što učini puk pakljeni
kad iz crne pođe tmine.
Djela od tmaste mrkle noći
slabi moj vid ne dohita
bez razumne tve pomoći,
kojoj skrovna sva su očita.
Na tisuće, na oblake
crna jata izletješe,
ter jasnomu suncu zrake
usred podne potamnješe.
Crn Carigrad osta bijeli
s svijem munarim od mečeta
ončas kad se u nj naseli
množ pakljenijeh hudijeh četa.
Tako u žetve zrele brime
lijepa njiva nepožnjena,
žitnijem klasom veselime
pribogato nakićena,
iznenadi sva pocrni
i potamni sa svijeh strana,
kad ju prikrije oblak crni
od čavaka i od vrana.
Nabunjivat jedni staše
hodžu i crkav redovnike,
svu gospodu i sve paše
i zakona razumnike;
druzi bojne janjičare,
i s spahijam spahoglane,
i ostale vojničare,
pridošoce i građane;
tretji gospoje i carice
carskijeh dvora i polača,
ke su davne njih bojnice
i oružja njih najjača.
Zlim je druzim na pameti
ljudski rasap doba u stara
svega traga i podrijeti
da od ženskijeh bi privara.

PJEVANJE ČETRNAESTO I PETNAESTO (NAPOMENA)

Kao što je poznato Osman je ostao nedovršen. Četrnaesto i petnaesto pjevanje nisu sačuvani, najvjerojatnije nisu niti napisani, odnosno, Gundulić nije dovršio svoj spjev.
Više je dubrovačkih pjesnika napisalo dopunu Osmana u XVIII. i XIX. stoljeću (Pijerko Sorkočević, Marin Zlatarić).
Za najuspjeliju dopunu smatra se dopuna Ivana Mažuranića iz 1844, koju možete pronaći u posebnoj datoteci (doposman.txt).

PJEVANJE ŠESNAESTO

U kraljeva, ko puk scijeni,
nije života draga i slatka:
sveđ su u pomnjah zamišljeni,
ne imaju mirna časa kratka.
Trijebi je da bde noćna tminu
i za onijeh se ki spe bude,
za bezbrižnijeh da se brinu
i za ispraznijeh misle i trude.
Mogući su svi s omrazom
suproć njima sveđ nemilom,
a nejaci hine obrazom
a u srcu ih trpe silom.
Sve što ih veća kripos slavi,
sve je veće tko ih navidi;
a i čestitos po naravi
ima zlobu ka ju slidi.
Tim ako su blage ćudi
ter krvničku mrze želju,
ko zločeste šlju ih ljudi
među žene pod kudjelju.
To li se od njih pravda grli
i pedepsa ne uzmiče,
silnici se zovu vrli:
krv pravednu na njih liče.
Ako štedjet blago haju,
od lakomijeh stječu ime;
to li slugam darivaju,
razmetni su vidjet svime.
Puk je slijepac koji oči
ne ima od svjeta i od razbora:
za istinu laž svjedoči
sred taštine i žamora;
sveđ nekrepak, nigda stavan,
ljubi, mrzi, hoće i neće,
trom, lijen, strašiv i pripravan
na pobune i na smeće;
sad mir žudi, sad boj ište,
vazda hlepi na prominu:
sad uzvisi koga tište,
koga uzvisi, sad ukinu.
Ali kako tiho more
vik po sebi ne uzrasti,
dokli silni vihar s gore
ne smuti ga svojom vlasti,
puk u bitju smernu tako
uzdignut se vik ne smije,
što na pomoć dmjenje jako
moguće mu glave nije.
S izgleda s tim ovoga
svak tko vlada sad nauči
da nije se uzdat u nikoga,
stvar velika kad se odluči.
Mao izide glas najprvi,
ali u svačijeh usti rasti
ter, čim odsvud većma vrvi,
sve obujmi svojom vlasti.
A istina je riječ na svijeti
da se zemlja kletvom klela
da će otajstva sva pronijeti
ka je čula i vidjela.
Ne znam kako, nu se zgodi
da proćuknu se i proreče
ko car u Istok vojsku vodi,
da ju pogubi i posiječe.
Podiže se šapat tihi,
usta sumnja, pomnja izide;
svijeh popada strah zalihi,
zamišljeni svi se vide.
Jedan drugom vitez sprva
ovi potaj glas dorica;
ali uzavre svak toprva
i uzbuni se sva vojnica,
kad put Skudra čuše oni
da na Crno snosi more
car s poveljam i zakoni
pisma, blago i šatore.
Bez ozira ovi onoga
nagovara veće očito;
bezakonja carska mnoga
svak spovijeda glasovito.
Janjičarin stari pravi:
"Ja ki stratih sva ma ljeta
slijedit s vojskam boj krvavi
na sve četr strane od svijeta -
baštine one ke su bile
mom junaštvu verna plata
silom mi su se ugrabile,
hrana je moja druzijem data.
Ja pod staros mrem od glada,
a svodnici carskijeh bluda
uživaju ono sada
što bi uzdarje moga truda."
Spahoglanim vapeć slidi:
"Ja uz cara ki uzrastih
u saraju u obzidi
i svuda se plemstvom častih,
ko rob tamni i zločesti,
dokle odsvud mi krv prokapa,
na očitu podnijeh mjesti
ružne udorce teškijeh štapa,
ne mareći car u sili,
ka bi uzrok mom prikoru,
kocrniti kruh pribili
ki blagovah u svom dvoru."
Jedan veli: "Donijeh caru
glavu ubjena protivnika;
ni u dostojnu primih daru
čas podobnu za bojnika.
Pače rug je tvorit htio
tijem car isti bez potrebe,
veleć: Da ti pogubio
nijesi njega, on bi tebe."
Drugi glasi: "Car sred kuća
skrovno uhodi naša djela
ter nam gozbe smeća i smuća
s kijeh je družba svud vesela.
Ne naš aga noćno veće -
bije nas obdan carska sablja;
pjenez nam se crni meće,
bijela i drobna jaspra ugrablja."
Oni rasap općen mjeri,
s koga pribjen svak bit ima,
što gospodske svijetle kćeri
za carice car uzima.
Priuzima drugi ovdira:
"Biti i prošli mi smo veće!
Car junake nove izbira,
a nas starijeh siječe i meće.
Eto listja, koje iznutra
došlo nam je iz saraja,
da se kani do dva jutra
put istočnijeh dignut kraja.
Ne krsma'mo sila jača
da se s glavom carskom združi!
Potlačimo ko potlača!
udušimo tko nas duši!"
Oni skače i prilaga:
"Da što čekamo unaprijeda?"
Svi tad vape: "Sablja naga
prijeti ubit nas svijeh bez reda!"
Jedan se opet diže i vika,
sablju golu ter podire
zovuć svakoga od bojnika
proć poda nju zacić vire.
Bojnik svaki tad se puti
i pod sablju s kletvom hodi,
da bi imo od nje poginuti,
ako se od zlijeh ne slobodi.
Vapijaše svaki ovako
suproć caru buneć sile:
sam Aliaga htjenje opako
mrzi i sprave sej nemile.
Čim u njega, ko u svijeh glavu,
zapazili svi se bijehu,
mneć na hudu da i on spravu
s njima će ustat u pospjehu,
ter nabunjen oko njega
svak luk penje, sablju izmiče,
on sred skupa osta svega,
u ovi način ter pokliče:
"Ah, koja vas sad zasjena,
vitezovi moji, zaslijepi,
ter gubite od imena
vašijeh svjetlos i glas lijepi?
Spomen'te se da ste oni
vi bojnici stražu uzdanu
na kijeh samijeh car nasloni
i u kijeh nađe vernu obranu.
Ah, nemojte pocrniti
slavu vašu, slavu moju,
hteć nevernos carstvu otkriti
u domaćem štetnom boju.
Naše štete i porazi
nijesu toli sad velici
vele veća da ne izlazi
kletva svetoj carskoj slici,
koja veže sad jedino
vaša oružja, svjete moje,
da u svako vrijeme smino
u vernosti krepkoj stoje.
Ni nahodim još razloga
ki će učinit da se ganem
da, er car neće svjeta moga,
ja mu protiv zato ustanem.
Ja rob jedan, ki obećah
tvrdom kletvom za nj umrijeti,
u pogubah i u smećah
da mu se ištem smrtno oprijeti?!
Nije zakona vrh onoga
ki zakone stavlja i daje;
što car hoće, trijebi od toga
da samiren svak ostaje.
U njegovoj ruci je stalo
pomilovat tebe prije;
od njega ti sve se dalo:
on ti uzima što tve nije.
Druzijem uze što da tebi,
za dat druzijem, tebi uzima;
tijem žalovat nije se trijebi:
car u volji zakon ima!
Teške udorce podnijet muka
bi junaku plemenitu,
ali zato huda odluka
plesat vjeru temeljitu.
Gospar svaki slugu svoga
bez bojazni smije udriti,
a bojat se cjeća toga
od roba će car čestiti?
Plemstvo naše, znamo dobro,
od milosti carske ishodi:
iz gora nas za se je obro
u kojijeh se svaki rodi.
I gorani, iza stada
kijeh car dvorom svijem pomili,
suproć carskom stolu sada
propinju se skupni u sili?
Ni ti komu ne bi dara
za hrabrena djela u boju
mož s razlogom panjkat cara:
držan mu si glavu tvoju!
Carska milos sama visi
koga hoće od bojnika,
a što činiš, držan ti si,
i što činit mož do vika.
Tko dat može zakon novi
tomu ki inijem zakon dava?
Car je sam car - mi robovi:
mudar bitje sve poznava.
Ali što čuh ja opeta?
Jes ko tužbe još uzmnoži,
jer car sveca Mahumeta
zakon bljusti hoće i božji.
Sveta vjera ka nas vlada
pit nam vino brani svudi;
i nećemo zato sada
da nas pravda carska sudi?
Nu, bojniče ki na platu
crnijeh pinez tvoriš tužbu -
ili u mjedu, ili u zlatu,
ti si plaćen za tvu službu.
Zaglavi se najposlije
da smo u mnogoj mi pogubi,
što ovi, jakno nijedan prije,
car uzimlje svijetle ljubi.
Mi robovi da li svoji
dostojni smo carskijeh kćeri,
a car, pod kijem vas svijet stoji,
pastjericom da se vjeri?
Ali što sam ja razložit
sad uzeo s vami veće?
Koliko je car uzmnožit,
tko ne pozna, tko rijet neće?
Zabranjeno što je caru,
ki na volju svijetom vlada,
Otmanovu sablju staru
čim na bedri paše sada?
On od djeda i pradjeda
u Istoku carstvo hrani;
ko car pravi zapovijeda,
ne ko silnik, u ovoj strani.
Da je oteo on slobodu
u koj smo se mi rodili,
mene biste vojevodu
suproć njemu svi primili.
Bez ozira ja bih prvi
podro sablju britku golu,
i njegovom plako krvi
mu slobodu na svom stolu.
Ni bi ustavit mogli uvike
sve me sile da mu ne dam
mom desnicom smrti prike,
na očiju da smrt gledam;
er tko rodni grad svoj ljubljen
oslobodit ište i haje,
ili ubije ili je ubjen,
u jednakoj slavi ostaje.
Nu čim jaram nam na vratu
nije ki starijem nije nam bio,
slobodu iskat nepoznatu
opako bih odlučio.
Er nije drugo protiviti
carskoj volji negli objavit,
gdje stoluje car čestiti,
htjet ti silom car se stavit,
ter nevjeran i odmetan
kažući se carstvu tako,
i prikoran bit i štetan
čineć hudo i opako.
Ah, junaci moji mili,
gnjev nesvijesni ustavite!
Ne srnite slijepi u sili!
Kud prešite? što činite?
Drugo donijet nabuna ova
ne može vam neg sramotu,
dočim svaki š nje osnova
vječni prikor svom životu."
Jak ne dmjenje od sjevera
kad zapjeni sinje more,
sila silu dočim tjera,
vali uzrastu kako gore,
tako uzbuča vas puk oni
na besjede age verna;
teku, srnu svi smioni,
puni gnjeva neizmerna.
S golom sabljom u desnici
skaču u bijesu nesvijesnomu;
psuju, prijete svikolici
vojevodi hrabrenomu,
vapijući: "Ili brže
htjej što hoće vojska ostala,
ili ti se splesa i vrže
ispod sablje glava pala!"
Ali se aga ne pripada;
pače misleć o svoj časti,
vika: "Usred Carigrada
vaša glava prije će pasti!
Nu u vašoj da svevolji
već ne gledam me prikore,
ostavljam vas pri nevolji:
spomenuli me govore!"
Vapije vojska: "Mi nikako
protiv caru nijesmo ustali
neg proć onijem ki su opako
dijete mlado svjetovali.
I u to nije od potrebe
provodičtvo tvoje nami;
bjež' ti kud hoć! Dobri sebe
obraniti mi smo sami!
Nu udugo neć uteći
od ovijeh našijeh sila!"
I ovdi za njim hrli u smeći
tisknuše oblak ljutijeh strila.
Zatim vojska nabunjena
pođe u skupu u jedinu
gdi bi crkva posvećena
Znanju od Oca, Božjem sinu;
nu u vazetju Carigrada
i izgubljenju crkve ove
osta ime, ter i sada
Sofija se mečet zove.
Pred mečet se ovi skupi,
ter iz jutra do večera
skupno vika, skladno upi:
"Daj nam pašu Dilavera
i učitelja hodžu š njime,
jer ti opak nauk dava,
s crncom ki je ženam tvime
straža i od hadum svijeh glava,
s mudrijega neka svjeta,
kad nam budeš pogodio,
i ti ostaneš car opeta,
kako nam si i prije bio."
S ovijem riječim da prid cara
Jahija pođe, oni htiše,
i njihova poklisara
pod silu ga učiniše.
Velikoga zakonjaka,
od Turaka 'mufti' zvana,
on mjesto ima, ali paka
ta čas druzijem bila je dana.
Tim trajaše sam na domu
svijeh pokonjijeh ljeta dio,
kad je skupu odmetnomu
van usiljen izit bio.
U veseloj pirnoj slavi
nahođaše car tada se,
čestit, miran, pun ljubavi,
s tri ljubovce lijepe uza se.
Ali u smeći na onu stranu
gdi ču vojsku skoči ureda,
ni se prignu, ni se ganu
s punijeh prijetnje njih besjeda,
misleć da bi carska bila
vlas nejaka i prikorna,
kad bi vrh nje gospodila
volja od puka rogoborna.
Jahija se starac tada
u priklonstvu otkri njemu
i, što vojska usred grada
vapijaše, skaza sve mu,
veleć: "Care svemogući,
prosti, ako rob tvoj smije
otkrit strašni plam gorući
ki oko glave tve se vije;
zašto, ako se ne ugasi
samom krvi tvijeh svjetnika,
tvomu carstvu prijeti i glasi
rasap vojska svakolika.
Ja vik ne imam zatajati
što pogubu carstvu nosi;
velikoga vezijera ti,
hodžu i od crnac agu prosi.
Ja sam poslan cića toga:
svi ovo ištu, svi ovo prave;
a ovo grla ovdi moga
pod tvom sabljom i me glave."
Jahija prista, a car, gore
smeten buduć s te poruke,
u kratke mu odgovore
skaza ovako sve odluke.
On pokliče: "Carstvo meni
sabljom stari moji dobiše,
i tko drugi car bit scijeni
vrhu mene, misli odviše.
Tim ustup'te, rec', nazada,
njegda verni i uzdani,
neposlušni moji sada
janjičari, spahoglani!
To li vas je krvi želja,
želju upijte srca prika
ne carskijeh prijatelja
negli carskijeh protivnika!"
Ovdi umuča, već istino
scijeneć s ove zapovijedi
da slijediti neće ino,
ko taj večer i ne slijedi.

PJEVANJE SEDAMNAESTO

Nu ko svijetli zrak dno mora
i dan bijeli sunce ugasi
i od grada i od dvora
zamuknuše svačiji glasi,
ter se prostrije noći crne
sinje platno iz dolina,
vrhe od gora da ogrne
i da obuče vas svijet tmina,
car uljeze usred krama
u mjesto uresno i bogato,
gdi u način svijetla plama
dragi kami sja i zlato.
Tuj zamišljen s vrle smeće
na pristolje svoje stupi
i najviše glave u vijeće
oko sebe dozva i skupi.
Šes vezijera i sve ostale
poglavice turske izbrane
po redu su smerno stale
oko njega s obje strane.
Svak podvite ruke i oči
obrnute drži nica,
poniženstvo ter svjedoči,
čeznuć pazi carska lica.
A on pogled tih i stavan
u ponosnoj veličini
na svih svrće, i od svih slavan
svijem zemaljski bog se čini.
S veličanstvom ovacime
iz visine na koj sjaše,
na pobunu hteć u vrime
da privede verne paše,
reče: "Uzdani i smioni
branitelji mom životu,
na kih carstvo me nasloni
od vladanja svu tegotu,
nije trijebi kazat meni
što ste čuli i vidjeli,
vitezovi nabunjeni
koliko se dosle smjeli.
Što pitaju i što prijete,
dobro znate; zato sada
ko vlas moju svjetujete
š njima ovacim da se vlada?
Što u srcu svomu ćuti,
otkrij svaki tim slobodno;
zašto miso vašu čuti
milo mi je i ugodno.
Carstvo se u vas me vjeruje,
vaše riječi drži istine;
a znam, tko se sam svjetuje,
da bez svjeta sam pogine."
Ovdi veće sva zatvori
sultan Osman carska usta,
a Dilaver, da govori,
prvi vezijer, prvi usta:
"Silni care, on pokliče,
svemoguća koga sablja,
gdje zapada, gdje ističe,
suncu iz ruka dan ugrablja!
nedobitnoj tvojoj slavi
širine su svijeta tijesne,
prid kim, s krunom tko 'e na glavi,
prostrt na tle trepti i čezne.
I ako sam još Oro sivi
proć istočnom Zmaju prši,
nabunjeno jato krivi
komu ognjena krila krši.
Zato, o slavna i čestita
kuće otmanske kruno, vidim
da početak carstva od svita
sad krvavim krijepiš zidim.
Nu čestokrat usred krvi
ku proliju neprijatelji
početak se stvarno prvi
od gospodstva utemelji.
A ne može od silnika
imenom se car nazvati
ki vrh kletih izdavnika
od osvete sablju obrati.
Od kraljeva sva zla ina
često mogu bit proštena;
ne prašta se vik krivina
veličanstva uvrijeđena.
I ako carsko je djelo imati
vrh podložnijeh milosrdje,
za odmetnih pedepsati
carsko je djelo da car tvrd je.
Tko ne vidi da prostrla
viteška se samovolja
ne do našijeh samo grla
danu tvoga do pristolja?
S otmanskoga oni stola
tebe cara smaknut prave,
ako srca njih ohola
prije ne smire naše glave.
Da usiljen od njih ako
poslušaš ih cjeća toga,
ne smiču li te oni i tako
s otmanskoga stola tvoga?
Vlas tva prosti: nije razluka
druga od tebe do inijeh ljudi
nego zapovijed ka vrh puka
uzmnožnim te čini svudi.
Ako ti se ova sama
ote sada od bojnika,
visina se tvoja slama
i vlas krši svakolika.
Što sad rijeće plemić častan,
koga djede tvoji djedi
pridobiše, ako oblastan
svak je vitez da ga slijedi?
Pod tvim carstvom može biti
on ne mrzje dosle stati,
nu što vojska bude htiti,
ako ti uzmeš događati?
Da skup bijesni neće trpit
spahoglana, janjičara,
bude ga odrijet i razdrpit
gospodujuć mješte cara.
Er dočim se vojska opira
i uspogađa joj tvoje carstvo,
vrh tebe ona vlas prostira,
a ti služiš nje sebarstvo.
Otvori oči za bremena;
er, ako im zbude s' ova,
puk, ki od tvoga trepti imena,
treptjeće od svijeh vitezova.
Ali ukloni Višnji s nebi
da, u tvom zdravlju, care Osmane,
zapovijedat itko tebi
neg tva volja sama stane!
Množ odmetna nije nam skrovna:
pobuna je nje velika,
smionos mnoga, riječ otrovna,
strašna prijetnja, vrla vika.
I odgovorit kad bi imali
riječma djela zaistinu:
car ti živi - ja i ostali
svikolici neka izginu!
Nu spomenut s tijem ću opeta:
ako još nije te pogube,
ne ostaješ ti bez svjeta
vernih sluga ki te ljube.
Nabuna je i prije bilo
i vrlijeh još bojara,
nu se očitom silom smilo
tegnut nigda nije u cara -
u pravoga cara koji
pravdom očin sto posijeda
i ki obranjen sabljom stoji
starijeh djeda i pradjeda.
A spomena je ova dosta
ku slijediše djela prika,
kad Mustafa sultan osta
bez vernijih svih svjetnika.
Ćesel-baša biješe onada
svoja otišla vojska rvati,
i š njom izvan Carigrada
svi u kih se može uzdati.
Tim budući bez uzdane
straže on osto i bez svjeta,
lasno tebi, care Osmane,
bi na krunu doć od svijeta. -
Na onu krunu po razlogu
ka za ocom tebi ide
i ka ti se, ah, po mnogu
bezakonju otprije skide.
Ali je tako mnoštva vele
i oni skup vas ki ti prijeti,
ki Mustafu opet žele
na sto carski tvoj pripeti;
nu er vide da u nas pravu
obranu imaš ka te štiti,
sad ti prose našu glavu
za pak tvoju poraziti.
Tako za rvat dub u gori
s gvozdjem siječac najprije teče,
ter mu grane lomi i ori,
da mu korijen pak posiječe.
A odvrnut lasno 'e moći
i veliku sasma rijeku,
kad joj digneš sve pomoći -
vode koje u nju teku.
Tim se ovako meni vidi,
i ja nosim ove svjete,
s nabunjenim da se slidi
način samo od osvete.
Bije se zmija ka ti u skutu
svije se u krug, da te peči;
otrovanu ranu ljutu
gvozdje i oganj samo liječi.
A najjače carstvo svako
satrt će se s raspa plaha,
ako ograđeno odsvud jako
nije od bojazni i od straha."
Kad Dilaver veće prista
i svjet njegov od svijeh ču se,
Husain opet s svoga mista,
da govori podignu se.
"O čestiti i uzmnožni,
kliče, od cara care izbrani,
kom narodi svi podložni
u svakoj su svijeta strani!
Potvrdit sam i ja usiljen
što svak vidi, kud se obrne:
tvih viteza skup nesmiljen
u svevoljah sasma srne.
Smionos je njih odmetna
odveće se raspustila,
i ne mogu bit neg štetna
carstvu tvomu sva njih dila.
Zašto ako tva vlas haje
da im se ispuni želja prika,
tajčas samo carstvo ostaje
bez uzdanijeh tvojih svjetnika.
To li uzmnožnost tva ne bude
pogodit im sad u tomu,
strašne odluke, raspe hude
oni prijete carstvu tvomu.
Izreko je vizijer dosta
ka mogu izit zla neizmerna,
ako carstvo tvoje osta
bez ovoga skupa verna.
Meni ostaje sad objavit
ka poguba carstvu prijeti,
ako carstvo tve ostavit
bude milos pri osveti.
Zato, ako me beside
š njegovijem se ne ugađaju,
veće oči veće vide,
veće ljudi veće znaju.
Nije sumnje, itko u sebi
ne misli ino, svak će riti
za utvrdit se da je trijebi
neprijatelja pogubiti.
I protivit, riječ je luda,
da od gospostva u razlogu
nije toj nauk stavna suda
za utemeljit silu mnogu.
Nu ja ne znam put li oni
od vrloće i od bjenja
ali je bolji ali oni
od milosti i proštenja.
Krvava se ruka vijeku
prvom vodom ne oplaka,
a nije stabra koga opsijeku
da ne uzmnoži zagranaka.
Smioni, bijesni na zlo hrli
i opojeni ljudskom krvi
bojnici su ovi vrli,
i sveđ veća množ ih vrvi.
Strah me, ako vlas tva prija
glavu ljutoj zmiji plesati,
da ona huđa i otrovnija
kude na te ne obrati.
Zaisto šteta velika je
da najveće u pogube
tve bez svjeta carstvo ostaje
vernih sluga ki te ljube.
Ali je sumnja većih zala
s druge strane mene smela:
er velekrat iskra mala
mnogi je oganj razgorjela.
A kad stoji sve da izgine,
izgubit je koris malo;
tač pomorci svijesni čine:
dio mećući, nose ostalo.
Našom glavom kad se smiri
vojska ohola, carstvo opeta
lasno dva, tri i četiri
nać će roba cjeća svjeta.
Nu ako carstvo, s mnogom smećom
gdi mu protiv vojska ustaće,
među srećom i nesrećom
sebe izgubi, koga nać će?
Ali vik to dosle ne bi,
a pobuna i prije slidi.
Sve bit može; svijet na sebi
čudnih stvari svakčas vidi.
Često ravan put se čini
hridi strmijeh sred litica;
i lav mnokrat u planini
pića ostane drobnih ptica.
Mnoge zgode nove biše
u bremena prednjih ljeta,
koje od sebe ostaviše
izgled nami sad opeta;
mnogo toprv još će iziti
u ovo naše sada brime,
od kih za izgled na svem sviti
nakon nas će ostat ime,
ter jak sve što je njegda bilo,
sve sada se pripovijeda,
tač sadanje svako dilo
spovijedaće se unaprijeda.
Ali silom hoću očitom
da bojnici ne smiju ljuti
tebi caru pričestitom
u kraj skuta dotegnuti -
a i da smiju, u saraju
tvoji dvorani i ostale
sluge ke ti verne ostaju,
da se odrvu njih navale.
Gdi je sad sila taj združena
ka protiv im smjeće iziti
za od ognja, za od plijena
tvoj grad, tvoj puk obraniti?
Ah, gani se, i odluka
bud' tve vlasti mirna sada:
imaj milos vrhu puka,
imaj milos vrhu grada.
To li te je slidit želja
vizijerove bojne svjete
i na rasap neprijatelja
put uzeti od osvete,
plam ugasi u tvom stanu,
doma štedi krv junaka,
a prolij ju za obranu
od kraljevstva tvojijeh paka.
Razdijeli ih sjemo tamo
krstjanskoj se oprijet vlasti;
tako i tamo i ovamo
neprijatelji tvoji će pasti.
Ili izgubit, ili dobit
oni budu, rijet je trijebi
da svakako ima to bit
s obje strane koris tebi.
Ako izgube, tva se osveta
bez tve štete ispuniće;
to li dobiju oni, opeta
uzmnožnije ti carstvo biće.
Što da s' udreš ovdi š njimi,
ti bi izgubio s obje strane,
ili goru carstvo primi,
u dobiti ili ostane.
Ako ti bi imo goru,
sve bi užeglo se i oplijenilo,
a i u ovomu ne znam dvoru
što bi od carstva tvoga bilo.
To li bi ti bolja pala,
izgubio bi dobiti one
ke bi mogli steć domala
proć krstjanom čete smione.
Tako šteta bil' bi odsvudi
ili oni, ili ovi,
i odonud bi i odovudi
tvoji pali vitezovi.
Uzmnožnim te - vlas tva prosti! -
ne čini ime neg junaci:
kad padu ovi bez milosti,
tko ti ostaje? Čijem smo jaci?
Rijećeš: 'Širok svijet je i postran!
od četiri dio svakoji -
ili naš je il' inostran -
množ viteza caru goji.'
Pastijeri će iza stada
na tvu pomoć s praćam doći,
i silam ćeš od Zapada
s goranim se oprijet moći?
Tko putnika noćno preža,
da mu otme blago iz ruka,
i tko crnu zemlju teža
i uz volove oruć huka,
i ina čeljad od te vrste
hoć da carstvo tvoje obrane,
mješte oružja noseć čvrste
drenovice i njih grane?
Bez viteza, s kijem na glavi
stojiš svijetu, tva je vlas ništa,
a za izit vitez pravi
vo'evat trijebi je na godišta.
Tim domaćih smeća u bijesu
čuvajmo se ko od zla prika,
er kad naši na nas nijesu,
ne bojmo se zdvora vika.
Ugađajim svud i skladom
i malahna stvar uzrasti,
a nemirom i zavadom
i velika bude pasti.
Pristojnije je veličanstvu,
u kom visi tve pristolje,
prednje službe dostojanstvu
sadanje odbit samovolje,
a najliše gdi osveta
bez pogube bit ne more,
pače izit carstvu šteta
ima očita, i još gore!
Er bez vojske malo paša
carstvo Mustafi ako izvadi,
ko sad tvu vlas ne pristraša
vojska, ako se š njom zavadi?
Tim za od dva zla manje sada
obrat u tvoj suprotivi,
neka naša glava pada,
a tve carstvo mirno živi!
Nu bih isko s dobrom sprva
nabunjenje gasi ovo,
u ognju polak suha drva
da ne izgori i sirovo.
A pedepsam i osvetam
uzet korit jače od sebe
nije drugo negli štetam
sramotit se bez potrebe."
Prista, a car, trikrat paše
ko pogledom svim opteče,
svrh pristolja, na kom sjaše,
tihim glasom stavno reče:
"Čuo sam vaše govorenje,
pozno srca verna toli;
hoću osveti da proštenje
s mojim vitezi sad odoli.
Od rodnoga ljubav grada
i od dragoga milos puka
otimaju meni sada
od osvete sablju iz ruka.
Darivam ih staroj viri
spahoglana, janjičara,
neka se idu na četiri
strane od svita bit za cara.
Nađ'te način utoliko
i za od smrti vas slobodit
i s mom časti daj toliko
nabunjenoj vojsci ugodit!
Stvar je mučna, ali to je
što ugodno vam bit ima;
er velika djela stoje
namijenjena velicima."
Čim ovako car odluča
i od svih se inih potvrđuje,
još Dilaver ne umuča,
nu zavapi, da svak čuje:
"Hude kobi, prijeka sluta
carsku glavu Višnji ukloni!
tko brijeme ište veće puta
brijeme gubi, sreću izgoni.
Nu što 'e caru vidjet dobro,
ne smijem veće protiviti.
Slavna kruno, ja sam obro
jednom gdi hoć za te umriti.
Tko je ovca podno škraka
krij se u gorah, pasi travu;
ja oni isti sam ki od Poljaka
slobodio sam tvoju glavu.
U pogovor ovo nije:
što bih držan, to učinih,
a i unaprijed gdi se uzbije,
moć ćeš poznat mene i inih.
Žo mi je samo da bojnici
moji istočni nijesu uza me,
a neka ovi svikolici
došli bi i vas Zapad na me!
Nu i bez toga imam silu
u ovih rukah još i sade,
da od njih glava niz gomilu
svaliće se ma kad pade.
Utoliko način ovi
sam se dobar vidi meni,
kojem samirit vitezovi
mnogi bi se uzbunjeni:
da od vizijerstva velikoga
meni uzmeš sad visinu
i čas opet mjesta ovoga
podaš paši Husainu;
i da vojsci pak navijesti
da je odluka tvoja ova:
tim je zlamenjem s dobrom česti
sve junake pomilova.
I da on nađe da ne ide
tvoje carstvo put Istoka,
neka smeće zle ne slide
već unaprid s toga uzroka.
A uto će donijet brime
zgodu da se svak ukroti,
i pod carstvom biće tvime
svačije smrti i životi."
Slavni vezir dospje ovako
i na njegov svak svijet prista;
nu ne tje ga car inako
s najvišega dignut mista,
što ga otprije ne utvrdi
jakom stražom odasvudi,
da mu vrli i zlosrdi
skup u ničem ne naudi,
videć mu se da odmetnika
ne boji se on nijednoga
za života od svjetnika
i junaka tolikoga.
Taku stražu druzim poda,
a on bez svake straže osta,
mneći mu se sred svih zgoda
carsko ime da mu 'e dosta.
Ali posred noćnih tmina
vijećaše opet i sultana,
mati ohola Mustafina,
na pogubu cara Osmana.
Ranu staru on pozledi,
i muka je nje nemila
što s careve zapovijedi
od sina se odijelila.
Smrt mu sluti s glasa plačna,
pričula bo biješe onada
da sred mjesta stoji divjačna
svoja u jami velja nada.
Krosto s raspom protivnika
misleć ona kakogodi
da od poraza smrtna i prika
dijete svoje oslobodi,
prigodu joj donije sreća
od pobune vojske silne;
tim zaprijeti i obeća
mladu Osmanu raspe obilne.
Skoro iz smeća tijeh se uzda
vidjet carom sina opeta,
i u nje ruci da će uzda
bit, ko i prije bi, od svijeta,
mučna ohola trpeć žena,
koja jednom carstvom vlada,
u zabiti zatvorena
stat s robinjam inim sada.
Tim da vrlu želju ispuni,
hrlo posla po Dauta,
zeta svoga, da on nabuni
huđe silu skupa ljuta.
U hrvackoj zemlji ovi
od krstjan se rodio biše;
kleti Turci vitezovi
djetetom ga zaplijeniše.
I er im se lijep objavi,
caru ga su poklonili,
ki ga s inom djecom stavi
u raskošni saraj mili.
Ter s ljepote kojom sjaše
poturči ga u isto brime
i, er mu dušu zanošaše,
nadješe mu 'Daut' ime,
pod imenom slacim tako
bludni Murat u toj doba
objavit hteć svakako
da on rob je svoga roba.
Tuj uzraste, otle izide
pomilovan dobrom svacim,
čim ga svijetla puci vide
među sucim i junacim.
Vizijer u miru, i u boju
bio je carski vojevoda;
za ljubovcu sestru svoju
sultan Ahmet još mu poda.
Nu er ne dobi on s desnicom
ni s junačtvom ni s kriposti
negli samim ženskim licom
sve tej časti i milosti,
s lica milos čijem poginu,
š njom i carska ljubav staja;
nu uzdžahu svu visinu
još sultane od saraja -
kad smagnutje tuđa blaga,
ćud opaka, svijes ohola
učiniše caru da ga
s vizijerskoga smakne stola.
Tim po smrti cara Ahmata
vrh carskoga stola očina
on Mustafu stavi brata
i Osmana smaknu sina.
Ali opeta Osman, kada
carsku očinu sablju opasa,
smaknu njega, da nikada
ne uzmakne svijetla obraza.
Nu Dautov sin, sultana
koga mu je porodila,
vrsnik mlada cara Osmana
i drug mili u sva dila,
vernom službom, dvorbom dugom
i s kreposti vrijednom svakom,
zovući se robom, slugom
carskim a ne vik rodjakom,
umoli se da opet njega
pomiluje car čestiti,
ki rumskoga beglerbega
ne krati ga učiniti.
Nu pobune ove silos
probudi u njem misli hude,
pri sramoti da u njoj milos
i čas novu da zabude.
Tim u gluho doba od noći
priko straže, ku privari,
vješto i skrovno hotje proći
on u ženski saraj stari;
gdje ga zvaše tad svekrva
na svim strašne dogovore,
da Osmanu caru sprva
carstvo otmu, pak ga umore.
Ona, tajčas ko ga ugleda,
pođe u potaj š njime s strane,
da ne čuju njih besjeda
ine robinje i sultane.
Ter s podsmijehom, u kom smeću
i omrazu tešku ukaza,
ki, za otkrit muku veću,
izmijeni uzdah pun poraza,
poče: "Taj čas čestita ti
beglerbegstva rumelskoga!
Upiši ju i pozlati
i vrh čela stavi svoga!
Je li liste od posluha
Dilaver ti učinio,
koji njegda za konjuha
dostojan ti nije bio?
Osman li ti ih priko noći
svojom glavom zabilježi,
ki ti u bludnoj nečistoći
sveđ uza se sina vriježi?
Ali to je sinu tvomu
od sramota plata bila;
i varaš se ti u tomu
da ti čas se povratila.
Ah, koja ti čas uvike
iz nečasnijeh djela doć će?
Gnusna voda mutne rike
ne može oprat nečistoće.
Nu li carska hitros hrla
čini želje tve čestite,
dokli s vijencom oko grla
vrhu zemlje uzvisi te?
Ah, ter scijeniš, o Daute,
da u gospostvu opet ti si,
čim udorac sablje ljute
vrh glave ti svakčas visi?
Car je dijete: stat mu udugo
u odluci jednoj nije;
sad će jedno, sada drugo
lis kim svaki vjetar vije.
A uzroka, kad uzište,
nać će vazda zadovolje,
da kako te prije potište,
da opet tako te i zakolje.
Neprijatelja mučećega
boj se, kad te časti odviše:
sad te penje, da iz višega
dublje pak te satariše.
Ako misliš - miso je tašta! -
da si u prednjoj opet slavi:
rana otrovna ne zarašta
da obilježja ne ostavi.
Od nepravad cić prikora,
čijem te pleše breče oholo,
zamnjelo je polje i gora,
svijet vaskolik zuji okolo.
U pismo se upisalo,
raznijelo se po jezicih;
i zamazat s dima malo
scijeniš rasap šteta pricih?
Carski zet si, carski bio
namjesnik si: ne podoba
vrh svih više tko je sidio
da se u nijedno sniži doba.
Probudi se hrlo tijeme
od sna ki te sad pritište!
Skoči, osveti! sad je brijeme.
Sreti sreću! sada te ište.
Vojska te je slijedit spravna;
imaš silu nje u ruci.
Ne ckni! vrši što odavna
ima sa mnom u odluci!
Vrat' mi sina i ujedno
carstvo, život i čas tebi;
što vam se ote nepravedno,
priotmi opet njemu i sebi!
Sinu momu i tvoj djeci,
o Daute, carstvo poda';
ne imaj straha, smiono teci
gdi te nosi sreća i zgoda!
Kad s pomoćim od junaka,
snaga i smionos kih je mnoga,
ti pogubiš cara opaka
i slobodiš sina moga,
spomena ti je ova dosti:
pak će u našoj ruci stati
za opeta bez milosti
i bratju mu svu poklati.
Ti slobodi cara sveca,
stav' na me ina djela gorka!
Veće meni tva su djeca
neg sinovi od pastorka.
Ja znam, kuća Otmanova
na Mustafi sva ostaće
i, kad dođe smrt njegova,
djeca tvoja kraljevaće.
On na oči žene neće
ni misli imat porod ini;
a od tve djece tko mu je veće?
Ti si njegov zet jedini.
Tva ljubovca sestra je njemu
a sin neput; za njim ide
po zakonu sinu tvojemu
da na dundov sto uzide.
A i Mustafa, sve što užive,
car će imenom biti samo:
prave opravljat, sudit krive,
vladat svijetom mi imamo.
Pripeće se uza nj goru
moja volja, tva desnica,
i u djelu i u stvoru
ti ćeš car bit, ja carica.
Tim veselo naprid stupi,
vrlji od vihra, brži od strile!
Smetaj, svađaj, buni, upi!
Ne mimođi varke i sile!
Za od svijeta carstvo dobit
put se ostavit ne ima nijedan;
u ino razlog nemo' znobit,
paček nastoj bit pravedan!"
Jakno plahi sjever kada
priko mraznijeh gora ulijeta
u dubravu listopada
u ku se oganj jur upreta,
silno dmenje vihra bijesa
sve razgara i razdiže,
pali, prži, do nebesa
strahovite plame diže,
tako planu na riječi ove
otprije užežen Daut vrli;
veće u srcu kupi, zove,
buni, davi, kolje i prli.
Odgovara: "Na visinu
carsku ištom da se uzide,
svi razlozi neka ginu,
vjera i pravda po tleh ide!
Ah, prije dođi čas ugodni
da ja ukažem sred bojnika
časni ljudi i slobodni
ko svete se od silnika.
Nu govorit djela gdje će
saviše su sve besjede.
Ostaj zbogom! Pođoh veće
car Mustafa da se izvede.
Zautra nam je carstvo u ruci!
sresti ga ću ja bez straha."
I u ovoj se veće odluci
krenu brži vjetra plaha.
Pođe; nu tim u sultane
samireno srce nije;
hlepi da jur bio dan svane,
što ima biti neka je prije.
Dilji od vika časi brzi
čine joj se, miso ju trudi;
bez gospostva živjet mrzi,
nova ufanja većma budi,
Nu razmisliv opet bolje
rano odveće da je toj steći,
tim je nova žalos kolje,
bez pokoja stoji u smeći.
Tač pri vodah johu bilu
dva protivna vjetra biju,
proste grane ter pod silu
sjemo tamo sveđ joj viju.
Ište za čas da počine
i na uzglavje naslanja se,
nu opet skače i opet stine,
sad od muke znoji sva se.
Miso ju teška čim priklopi,
gleda u zemlju punu vaja;
sad kraj vidi, sad se topi
u pučini gdi nije kraja;
sad pošetom tiho ide,
sad se obrće u hod brži,
i na čelu joj sve se vide
misli u srcu koje drži.